| MILAN KANGRGA:
ŠVERCERI VLASTITOG ŽIVOTA
Feral Tribune, 2002.
“Ako konstruiranje budućnosti i završavanje
za sva vremena nije naša stvar, onda je utoliko sigurnije,
što treba da izvršimo u sadašnjosti: mislim na bespoštednu
kritiku svega postojećega, dakako bespoštednu kako u tom
smislu, da se kritika ne boji svojih rezultata, a isto tako
da se ne boji sukoba s postojećim silama!”
K. Marx – F. Engels, Dela, Tom 3,
“Marxova pisma Rugeu iz 1843. godine” str. 120, Institut
za izučavanje radničkog pokreta – Prosveta, Beograd, 1972.
Šverceri vlastitog života knjiga je uglednog
zagrebačkoga filozofa Milana Kangrge. Knjiga je najprije izašla
u Beogradu, a zagrebačko prošireno izdanje izašlo je 2002.
godine u Biblioteci Feral Tribunea.
U knjizi je riječ o, kao što nam već podnaslov
kazuje, refleksijama o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti.
No, knjiga je i svojevrsni historijat zagrebačke filozofije
prakse koja je postala čuvena u svjetskim razmjerima, posebice
u marksističkim krugovima. Dakako, riječ je i o životu Milana
Kangrge, pa je čitava priča ujedno intimizirana i biografski
obojena.
Milan Kangrga u svakom je slučaju pozvan govoriti
o zagrebačkoj filozofiji prakse, jer su on i pokojni Gajo
Petrović bili glavni stupovi onoga što su praksisovci na djelu
i filozofskim i općim angažmanom pokazali i dokazali. Još
je pozvaniji govoriti imamo li na umu da je on posljednji
autentični svjedok svega što se događalo u vezi s praxis-filozofijom:
Danko Grlić, Rudi Supek, Gajo Petrović i Branko Bošnjak umrli
su prije nego li je Kangrga počeo pisati “Švercere”, a nedugo
nakon što je knjiga izašla napustio nas je Predrag Vranicki.
Kangrga daje pregled historije praxis-filozofije:
od njezina početka u “Pogledima” i “Našim temama”, preko slavnoga
“Praxisa” i “Korčulanske ljetne škole”, sve do zabrane časopisa
i današnjih dana. Kroz čitavo vrijeme rada i djelovanja praksisovci
su bili napadani (čak i do te mjere da je njihovo ljudsko
dostojanstvo dolazilo u pitanje) i vodili bitke sa staljinizmom,
nacionalizmom i “švercerima vlastitog života” svih tipova
i profila. Stoga je njihova radikalna i beskompromisna, upravo
“bespoštedna” kritika zbilje zasnovana na kritici staljinizma,
nacionalizma i “švercera”.
Filozofska bitka sa staljinizmom kulminirala
je na simpoziju o “teoriji odraza” koji se u organizaciji
Jugoslovenskog udruženja za filozofiju održao na Bledu krajem
1960. godine, kada su praksisovci porazili staljinističke
teoretičare (tzv. dijamatovce) na čelu s Dušanom Nedeljkovićem.
No, staljinizam u praksi bio je mnogo opasniji i beskrupulozniji
nego onaj filozofski (filozofski staljinizam opravdanje je
staljinističke prakse), pa radilo se i o razvodnjenom (u odnosu
na zemlje “željezne zavjese”) staljinizmu – titoizmu. Praksisovce
se šikaniralo i napadalo na sve moguće načine, prisluškivalo,
pratilo i uhodilo. Njihovi tekstovi bili su cenzurirani, proglašavalo
ih se neprijateljima socijalizma, a novac za izdavanje časopisa
i održavanje škole na Korčuli davao im se na kapaljku, sve
dok 1974. godine partijski vrh nije zabranio “Praxis”.
Nacionalisti su ih proglašavali anacionalnima,
kako bi pod firmom nacionalnoga prošvercali nacionalizam,
šovinizam i vlastite (uglavnom financijske) interese. Kangrgina
analiza nacionalizma pokazuje kako biti nacionalistom znači
stajati na bitno sebičnoj i egocentričnoj poziciji, koja ne
dospijeva do čovjeka kao povijesno–socijalnoga i duhovnoga
bića, te kao takva ostaje u predvorju povijesnoga i ljudskoga.
Znači živjeti kao puka biologijska (da ne kažemo životinjska,
a ne ljudska) činjenica, jer biti čovjekom nije nešto što
nam je naprosto dano na-rođenjem. Čovjekom se mora postajati.
Nacionalistima vlada rodovsko–plemenska kolektivna svijest
koja ne priznaje čovjeka kao čovjeka, nego samo svoj čopor,
krv i tlo (blut und boden), te se kao takav nacionalist nalazi
onkraj moralno–etičke sfere, kao amoralno biće, jer živi kolektivitet,
a za eminentno moralni odnos nedostaje mu osamostaljena, na
samoga sebe upućena i time oslobođena individualnost. Pa,
stoga biti samo Hrvatom znači još ne biti čovjekom.
Kada se govori o “švercerima vlastitog života”,
onda je riječ o fenomenu koji je specifičan za onaj društveni
sloj koji se obično naziva inteligencijom. Biti “švercerom”
znači voditi dvostruki život, švercati vlastiti život kako
bi se vladalo tuđim, prodati sebe radi karijere, radi probitka.
“Švercati” svoj život znači gmizati kroz život. Takvih karikatura
je zaista mnogo. Prisjetimo se samo Šime Đodana i Marka Veselice
– bivših udbaša, potom žestokih antikomunista ili bivšega
“komunističkoga” generala Tuđmana poslije “oca nacije” i glave
kuće čije se vlasništvo broji milijunskim iznosima, brojnih
marksista (ponajprije po fakultetima!) koji su preko noći
postali najvjerniji apologeti nacionalizma…
Danas, pedeset godina od začetaka praxis-filozofije
možemo ustvrditi da njezin duh nije ušutkan niti uništen unatoč
brojnim pokušajima u prošlosti, ali i današnjici. Ako ni zbog
čega drugog onda zato jer je duh neuništiv, besmrtan.
Dakako, moglo bi se pretpostaviti da je
tok historije marginalizirao praksisovski duh. O tome Kangrga
kaže slijedeće: «Ne samo da praxis-filozofija nije marginalizirana
tim (historijskim, op. B.J.) tokom, nego naš tok još nije
ni dospio na ovaj povijesni nivo što ga je ta misao anticipirala,
nego će se naše faktičko historijsko kretanje još morati dobrano
potruditi, da bi se iz ove plemensko – rodovske, polufeudalne,
predgrađanske historijske situacije dovinulo do onoga što
se praxis-filozofijom misaono iskazalo i dokučilo… Stoga bi
se prije trebalo govoriti o marginalnoj poziciji i situaciji
postojećeg stanja u odnosu na ovaj naš filozofski nivo, a
ne obratno. Naša filozofija govori s najviših vrhunaca evropske
misli i povijesti, a realnost nam je sad negdje ispred, tj.
prije događanja epohalne (francuske) građanske revolucije
od 1789. Ili, kako bi rekao Marx, ta filozofija pretječe to
realno kretanje najmanje za oko dvjesto godina, mjereno evropskim
povijesnim vremenom. Dakle, prava povijesna realnost koju
izražava ta filozofija ima tek da dođe. Naravno, ako ikad,
jer nigdje to nije – “osigurano”!»
Boris Josipović
vrh
stranice
|
|
PRIKAZI
& RECENZIJE:
Boris Josipović:
Jean - Luc Nancy - Biti bez suštine
Boris Josipović:
Giorgio Agamben - Means without end: Notes on politics; Homo
sacer: Sovereign power and bare life
Boris Postnikov: Alain
Badiou - Manifest za filozofiju
Boris Postnikov: Renata
Salecl -
Protiv ravnodušnosti
Zvonimir
Komar: Danilo Pejović - Veliki učitelji mišljenja
|