ALAIN BADIOU:
MANIFEST ZA FILOZOFIJU
Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

UVJETI FILOZOFIJE

1. Tehnika, nihilizam, kapital: Marx umjesto Heideggera

Premijerni hrvatski prijevod djela francuskoga filozofa Alaina Badioua dobrodošla je prilika za pobliže upoznavanje autora koji je, vehementno se suprotstavljajući konzekvencama proizašlima iz pokušaja napuštanja modernoga, kod Descartesa započetoga tipa filozofiranja, u posljednjih 15-ak godina stvorio jedan od intrigantnijih opusa suvremene tzv. kontinentalne filozofske scene.
Badiou je rođen 1937. u Rabatu (Maroko). U Parizu se školovao kao matematičar i filozof, da bi potom preko trideset godina predavao filozofiju na pariškim sveučilištima (trenutno je načelnik Odsjeka za filozofiju na École normale supérioure). Autor je više romana i kazališnih komada (čak i jednoga opernoga libreta), politički iznimno aktivan još od svibanjskih zbivanja u Parizu 1968., nakon kojih je bio vođa i/ili član nekoliko ljevičarskih organizacija.
Njegov filozofijski razvoj započeo je ranih šezdesetih pod utjecajem J. P. Sartrea i, izrazitije, L. Althussera (1) . Marksistička filozofija potom postupno ustupa mjesto naporima izgradnje nove, samosvojnije pozicije, što rezultira prezentacijom vlastitoga sistema u najznačajnijem Badouievu djelu do sada – L'Etre et l'evenement (Bitak i događaj) 1988., nezaobilaznom referentu svih, uglavnom kraćih, naslova napisanih kasnije (Manifeste pour la philosophie, potom L'Ethique, kao njegovo zasigurno najpristupačnije djelo, Gilles Deleuze, pokušaj dijaloga s najistaknutijim Badouiovim suvremenikom-oponentom, etc.).
Kako je riječ o slabo prevođenom filozofu, ovaj je opus izvan Francuske još nedovoljno poznat. (Nota bene, Manifeste pour la philosophie na njemački je jezik preveden tek pred četiri, a na engleski prije tri godine, što dodatno ukazuje na značaj hrvatskoga prijevoda). Većina komentatora i proučavatelja Badiouova djela slaže se u zaključku da su uzroci prevoditeljske nezainteresiranosti u specifičnosti njegove pozicije, platonizma mnoštva, koja se suprotstavlja većini dominantnih strujanja na današnjoj filozofskoj sceni – od predstavnika anglosaksonske analitičke filozofije, koje Badiou, zbog pozitivističkom im tradicijom namirenoga odnosa spram znanosti, pomalo prezrivo ignorira, preko onih koji, pozivajući se na Wittgensteina, zastupaju tezu «jezičkoga obrata», pa do brojnih proglasitelja «kraja filozofije», čija tradicija seže unatrag do Heideggera.
Upravo protiv potonjih piše Badiou svoj Manifest, smatrajući kako mogućnost filozofije postoji i danas, te pledirajući za njezinu sistemsku rekonstrukciju, takvu kakva će ju odriješiti političkih, znanstvenih, umjetničkih i inih nefilozofijskih spona i time stvoriti, strogoj omeđenosti zahvaljujući, slobodno polje za filozofiranje; drugim riječima, zadatak je filozofa danas razlučiti pitanja i tematiku filozofiji pripadnu od one koja joj je strana, dekontaminirati filozofiju od quasifilozofske problematike «modernih sofista» i vratiti joj dostojanstvo koje je imala u svojim najslavnijim danima. Put moderne filozofske misli, određen introdukcijom kategorije Subjekta, onaj je kojega pritom treba nastaviti – dakako, uz ponovno promišljanje i određenje njegovih osnovnih pojmova: Istine, Subjekta i Bitka u kontekstu suvremenosti.
Preludij sistematskoj rekonstrukciji filozofije pritom je kritika stavova Martina Heideggera na tradiranju kojih Badiouovi protivnici grade teorijske pozicije što podrazumijevaju kraj filozofije, a kako bi se te pozicije pokazalo neutemeljenim. Oštrica je kritike usmjerena na Heideggerovo shvaćanje pojma tehnike, jednoga od značajnijih u njegovu djelu. Ona je tu shvaćena kao bit našega vremena - zakrivanje istine bitka njegovim ispostavljanjem isključivo u dimenziji puke sirovine volje za proizvodnjom i volje za razaranjem, a koje je ispostavljanje omogućeno nihilizmom kao oblikom suvremene (ne)misli, započete još u Platonovu djelu, usmjerene isključivo na bivstvovanje bića, a slijepe za mišljenje bitka samoga. Ona je krajnja konzekvenca novovjeke emergencije kategorije Subjekta, koja svijet svodi na puki objekt, raspoloživi predmet. Istinska misao u razdoblju nihilizma skrila se u pjesništvo, odakle je, u pjesmama Rilkea, Trakla i, iznad svih, Hölderlina, uspjela opstati ako ne kao mišljenje bitka, a ono kao njegovo pitanje, omogućivši tako Heideggeru interpretaciju cjelokupne postplatonovske filozofije kao zaborava bitka (2).
Badiou, međutim, nudi potpuno drugačiji uvid u ovu problematiku. Vrijedi u cijelosti citirati odlomak u kojemu se obrušava na shvaćanje tehnike kao temeljne odrednice (ili, barem, jedne od temeljnih) našega doba:
«Ako bih nešto trebao reći o tehnici, čiji je odnos prema suvremenim zahtjevima filozofije prilično tanak, uglavnom bih sa žaljenjem utvrdio da je ona još tako osrednja, tako plašljiva. Nedostaje toliko korisnih instrumenata, ili postoje samo teške i neprikladne njihove inačice! (…) Da, treba reći: «Gospodo tehničari, još jedan napor ako doista želite planetarnu vladavinu tehnike!». Nema dovoljno tehnologije, tehnologija je odveć zastarjela, to je stvarno stanje stvari: vladavina kapitala zauzdaje i pojednostavljuje tehnologiju, čije su virtualne sposobnosti beskonačne.» (str.34.)
Naličje heideggerovske fascinacije tehnikom puka je “reakcionarna nostalgija” za vremenima koja su poznavala posvećenost i dubinu bitnih odnosa – između pojedinaca, između čovjeka i prirode etc. Međutim, još je Marx prikazao nestanak posvećenih odnosa kao nužnu posljedicu vladavine kapitala, čija je funkcija, općenitije, “slom tradicionalne figure veze”, odnosno, kako Badiou objašnjava: “…ne postoji ništa što bi dubinski bilo povezano s nečim drugim, jer se jedan i drugi kraj te pretpostavljene temeljne veze neovisno projiciraju na neutralnu površinu računa.” (str.36). Teorijsko detektiranje fenomena modernoga nihilizma, uzrokovanoga ovim slomom, kapitulacija je filozofije pred njezinim glavnim suvremenim izazovom, zaustavljanje upravo na onom mjestu koje za misao našega vremena krije najveći potencijal. Desakralizirajuća funkcija kapitala pruža uvid – jedini koji je Badiou spreman prihvatiti od “velike sofistike” – u mnoštvenost svega što jest, a postojanje nekoga Jednoga kao privid. Kako nema Jednoga, nema ni transcedencije, te suvremena filozofija mora biti filozofija imanencije.

2. Istina kao uvjet filozofije

Pristup Badiouovu prijedlogu konstrukcije filozofije na tragu moderne misli u razdoblju obesvećenosti moguć je tek nakon prikaza odnosa ključnoga za njegov sistem – onoga između filozofije i istine, kao osnovne preokupacije svakog platonizma, pa i platonizma mnoštva. Filozofija je kroz cijelu svoju povijest imala, na različite načine, posla s istinom – njezina uloga nije, međutim, drži Badiou, ponuditi neku teoriju istine ili istinu proizvoditi, jer je istina ono što filozofiju na specifičan način uvjetuje. Da bi se ova tvrdnja pojasnila, potrebno je prethodno ukazati na osnovne karakteristike njegova koncepta istine:
- porijeklo istine u iznenadnom je i nepredvidivom događaju koji se javlja unutar određene situacije kao nekoga stanja stvari rušeći pritom njezin status quo. Iz perspektive situacije događaj je neimenjiv, u odnosu na nju on je suplementarnoga karaktera; događaji su raznoliki: inovativna umjetnička djela, poput Schönbergova ili Beckettova, političke revolucije, pojedine znanstvene teorije etc;
- istina je generička procedura – pojam Badiou preuzima od matematičara P. Cohena, a podrazumijeva nerazaberivost istine. “Pojam nerazaberivosti uveden je da bi izvijestio o učincima, nutarnjima nekoj situaciji-mnoštvu, o događaju koji je nadopunjuje. On određuje položaj nekih mnoštvenosti koje se naporedno upisuju u situaciju i tamo umrežuju trajnu potku slučaju koji neumitno izmiče svakom imenovanju. Taj međuprostor - mnoštvo postojanosti kojim upravlja neka situacija i događajna neizvjesnost koja ga nadopunjuje upravo je mjesto istine situacije. Ta istina proizlazi iz beskonačne procedure, a sve što se za nju može reći jest da je u odnosu na pretpostavljeni dovršetak procedure ona “generička” ili “nerazaberiva.”(str.89.-90) Pitanje istine nije pitanje jezika, niti istina može biti predmetom znanja;
- Badiou razlikuje četiri vida istine, četiri generičke procedure koje su ujedno uvjeti filozofije: matematičku, odnosno znanstvenu istinu (matem kao uvjet filozofije), pjesničku istinu (poem), političku istinu (politička invencija) i istinu ljubavi, jer je događaj kao novina moguć isključivo u matematici (i šire: znanosti), pjesništvu, politici i ljubavi. Tek kada su prisutna sva četiri uvjeta, moguća je filozofija (historijski gledano, ovo se prvi put dogodilo kod Platona, čije djelo je Heidegger prokazao kao prvi korak zaborava bitka).
Pojedina razdoblja povijesti filozofije, međutim, obilježena su utjecajem jednoga (ili više) uvjeta i njegovim (ili njihovim) prevladavanjem nad preostalima. Filozofija tada dospijeva u stanje odgode, budući podređena jednome od svojih uvjeta, šavom (pojam koji Badiou posuđuje od Lacana) privezana za njega. “Tu vrstu situacije nazivam ušavljivanjem. Filozofija je u stanju odgode svaki put kad se predstavlja kao šavom prišivena na jedan od svojih uvjeta, i samim si time zabranjuje slobodno uspostavljanje prostora sui generis, u kojemu se događajna imenovanja koja naznačavaju novinu četiriju uvjeta upisuju i potvrđuju u naporu misli koja se ne zamjenjuje ni s jednim između njih, koji su naporedni, i koja, prema tome, predstavlja stanovito stanje u kojemu je moguće uobličiti istine vremena.”(str.41.-42.) Tako se, primjerice, nakon Hegela filozofija našla u situaciji dvostruke ušavljenosti: na znanstveni (pozitivizam) i politički (marksizam) šav. Povlačenje misli u pjesničku riječ, koje je Heidegger prepoznao u djelu Hölderlina, Rilkea i Trakla, a Badiou, pored njih, i kod Mallarmea, Rimbauda, Pessoe, Mandeljštama i, kao posljednjega predstavnika “doba pjesnika”, Paula Celana, reakcija je na takvo ušavljivanje, a rezultira protutežnjom k ušavljivanju filozofije na šav poema, prisutnom od Nietzschea naovamo (3). Heideggerovo kombiniranje filozofske kritike objektivizacije s emfatizacijom poezije kojoj je dezobjektivacija jedna od temeljnih značajki ne može zadovoljiti Badiouovu filozofiju; nasuprot tomu ona se zalaže, prihvaćajući istinu koju nosi događaj te poezije, za mišljenje subjekta bez objekta kao bitne zadaće suvremenosti, težeći spasiti kategoriju subjekta teorijom subjektivacije kao obvezivanja procesu istine (4).
Sada smo već u mogućnosti odrediti strogo ograničeni prostor kojeg je filozofiji kao zadaću namijenio Badiou: to je stvaranje pojmovnog polja koje omogućuje artikulaciju implikacija i konzekvenci generičkih procedura istine. Višestruka ušavljenost današnje filozofije to joj onemogućuje, dovodeći je u stanje odgode koje mnogi pogrešno prepoznaju kao kraj filozofije. Uvjeti njenog raz-šavljivanja su sljedeći: u poretku matema teorijski put prijeđen od Cantora do Cohena, u poretku poema pjesme Celana, u političkome poretku cijeli niz zbivanja, kao još uvijek neimenovani događaj, koji se odvijao aproksimativno od 1965. do 1980. (Svibanj '68., Kineska kulturna revolucija, «Solidarnost»-radnički i nacionalni pokret Poljske etc.), a u poretku ljubavi psihoanalitička teorija Lacana. Badiouov nacrt sistema moderne filozofije danas pridodaje atribut filozofske isključivo onoj suvremenoj misli koja se obvezuje istinama ovih događaja.

Boris Postnikov

LITERATURA

Badiou, Alain: Manifest za filozofiju, Zagreb, Jesenski i Turk, 2001.
Critchley, Simon: Demanding approval. On the ethics of Alain Badiou, Radical Philosophy, 100. (2000.), 16.-27.
Hallward, Peter: Sample Entry Individual Badiou, www.fitzroydearborn.com
Lecercle, Jean-Jacques: Cantor, Lacan, Mao, Beckett, meme combat. The philosophy of Alain Badiou, Radical Philosophy, 93. (1999.), 6.-13.
Toscano, Albert: To Have Done with the End of Philosophy, Warwick Journal of Philosophy, 9. (2000.), 220.-239.

(2) Ovaj skraćeni prikaz ionako krajnje pojednostavnjenoga shvaćanja Heideggera u Manifestu zahtijeva da se još jednom istakne cilj Badiouove kritike, a to je obračun s tradicijom na koju se pozivaju njegovi protivnici; utoliko treba govoriti prije o kritici određenoga tipa heideggerijanstva nego o kritici Heideggera.natrag

(3) A. Toscano u tekstu To Have Done with the End of Philosophy zamjera Badiou ovakvu karakterizaciju Nietzschea, sugerirajući mogućnost čitanja djela Nietzsche contra Wagner kao eklatantnoga primjera prakse raz-šavljivanja.natrag

(4) Ovom teorijom Manifest se ne bavi eksplicitno; čitatelje koje posebno zanima taj aspekt Badiouove misli upućujem na informativne tekstove P. Hallwarda: Sample Entry: Badiou i S. Critchleya: Demanding approval. On the ethics of Alain Badiou.natrag

vrh stranice