Danilo Pejović
Veliki učitelji mišljenja
Filozofska biblioteka
Naprijed, Zagreb 2002.

Nova knjiga profesora emeritusa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Danila Pejovića, nekadašnjega redovnoga profesora estetike i povijesti filozofije, pod naslovom ''Veliki učitelji mišljenja'', izašla 2002. godine, donosi nam jedan povezan pregled bitnih momenata u povijesti zapadne misli.

Već sam naslov knjige jasno izriče kako je riječ o svojevrsnom zbiru misli bitnih mislioca. No, ove riječi mogu zavesti u nekoliko pogleda: ovdje se ne radi tek o izvanjskom prikazu pojedinih bitnih misli, već o dijalogu s velikim učiteljima mišljenja. Unutar ovoga dijaloga jasno se razabire sama stvar mišljenja i kao rezultat ne dobivamo tek mrtvi kronološki poredan prikaz razvoja misli, već filozofijski, filozofirajući tekst koji razotkriva samu stvar o kojoj je riječ kroz vlastito sagledavanje uz dijalošku ispomoć ''velikih učitelja mišljenja'' i u obzorju problema na koje nas je njihova misao uputila. Utoliko je ova knjiga jedno su-mišljenje, te svojim pristupom već ukazuje na adekvatan odnos spram ''čitanja'' filozofskih djela kao takvih, o kojem god konkretnom studentu se radilo. Izbor mislioca proteže se počinjući od Platona i Aristotela, preko Descartesa i Spinoze do Kanta i Hegela, a završava na tlu filozofije egzistencije Karla Jaspersa, kao i početaka Martina Heideggera te daljnjim slijedom Heideggerova misaona razvoja koji se više nipošto ne može satjerati u ikoji filozofijski ''pravac'', već je u konstantnoj potrazi za vlastitosti i iskonom mišljenja. Između ostaloga upozorava se i na egzistencijalnu psihologiju Detleva von Uslara kao bitno novoga načina promišljanja duše (gledano iz perspektive strujanja u psihologiji 20. stoljeća), s povratkom korijenima i iskonu psihologije kao nauke o smislu i biti duše. Utoliko bi se moglo reći kako ova knjiga predstavlja sažet temelj i naputak otvorene perspektive, koji nam daje tlo, a svojom jasnoćom izraza i efektnošću formulacija, sa stalnim oslanjanjem na izvornike s kojima je u dijalogu, oslanjanjem u vidu strogoga držanja za izvorne pojmove ponajprije, također i snažan poticaj na obuhvatniji studij zapadne misli. Kao dodatak ovdje su objavljeni prijevodi dvaju filozofskih pisama, prvo Renea Descartesa opatu Picotu, a drugo Immanuela Kanta objavljenoga u berlinskom časopisu gdje se izvodi ''pravo na istinu kao najviša dužnost moralna čovjeka shodno kategoričkom imperativu u duhu autonomije volje, prema ideji slobode kao najvišeg principa ćudorednosti i načela politike sukladno sveopćem principu prava.''

Prvi naslov ''Dijalektika ideja i Platonova ontologija'' razotkriva početke dijalektike kao dijaloga koji je oblik mišljenja gdje suprotstavljene pozicije u dijalogu dolaze do razrješenja svladavanjem protuslovlja. Pri tome se dijalektika nipošto ne smije uzimati kao puka metoda ili način da se ostvari sistem. Dijalektika je ontološka koncepcija strukture bitka i u tom smislu ona ne može prestati ili se opredmetiti. U približavanju dijalektici i shvaćanju ideja prolazi se kroz dva Platonova dijaloga – Parmenid i Sofist. Dijalog Parmenid predstavlja jedan negativan put približavanja načinu bitka ideje razmatrajući različite nedoumice koje se najviše tiču načina odnosa stvari i ideje, načina sudjelovanja, participacije to jest dioništva pojedinačnoga u općem i teškoće sa samim statusom ideje, ali jednako tako razotkriva i stanovit pozitivan aspekt, to jest taj da stvari doista sudjeluju u idejama. S druge strane, dijalog Sofist iznaša pozitivan ustroj bitka. Naglasak je na razjašnjavanju pojma nebića, no ne kao ''ništa'', kao neke ''rupe'' u bitku, ne kao nečega suprotnoga biću, već kao onoga drugoga bića samoga. Već ovdje se jasno razotkriva korijen dijalektike, gdje se više ne misli fiksiranost nepomičnoga bitka kao Jedno. Na kraju se dolazi do uspostavljanja najviših rodova kao načina ustrojenosti bitka samoga, čija dijalektika čini Platonovu ontologiju.

''Aristoteles Philosophus'' naslov je drugoga teksta i predstavlja slijed misli Aristotelova djela od sfere theorie Organona, preko Fizike i spisa ''O duši'', te Metafizike, do ''praktičke sfere'' Nikomahove etike, Politike i Retorike i najzad zalazi u domenu onoga proizvodnoga u spisu ''O pjesničkoj umjetnosti''. Pažnja se posvećuje najbitnijim momentima u Aristotelovoj misli, kao što su načelo identiteta, Fizici kao ontologiji prirodnoga, to jest ''pokretnina'' u obzorju vremena, učenju o četiri uzroka kretanja, dvodimenzionalnoj strukturi bića kao bića, kao mogućnosti i zbiljnosti, poimanju vremena samoga, preko glasovitoga ontološkoga određenja duše kao cjelokupnoga bića i prve entelehije prirodnoga organskoga tijela, Metafizici kao nauci o nepokretninama, o biću o sebi to jest bogu, te vrlinama, životu polisa i razmatranju ''uvjerljiva govora'', te završava iznašanjem o biti tragičkoga i uvidom u katarzu kao očišćenje od straha i sažaljenja u poistovjećenju kroz uvid u jednu mogućnost promašaja čovjekova biti.

''Descartesova metoda i prva filozofija'' tiče se ponajprije triju stvari: snažnoga rascijepa supstancije na tri odvojene supstancije, boga, mišljenje i protežnost; uspostavljanje prvoga principa ''mislim, dakle jesam'', čime je udaren temelj metafizici subjektivnosti naspram stare metafizike supstancijalnosti, te odbacivanja svršnih uzroka u razmatranjima prirode i prihvaćanjima samo tvornih uzroka, što je imalo presudan utjecaj na razvoj prirodnih znanosti.

''Spinoza i historijsko mišljenje'' bavi se ukratko teološko-političkom raspravom i biti Spinozine ''etike'' kao metafizike, teologije i etike ujedno. Unutar teološko-političke rasprave Spinoza prvi put postavlja zahtjev za historijskim mišljenjem te doprinosi razvoju povijesne svijesti. Na tom je momentu dominantan naglasak ovoga teksta.

''Kantova kritika metafizike'' vrlo nas vješto, razumljivo i cjelovito provodi kroz cjelinu Kantove filozofije, sve tri kritike, te metafiziku ćudoređa uspijevajući jasno iznijeti na vidjelo harmoniju i jedinstvo svih triju Kantovih kritika, te njihovu međusobnu upućenost, pri čemu se kritika praktičkoga uma ne svodi na puku etiku, a kritika rasudne snage na puku estetiku, već se razmatraju u višem horizontu cjeline Kantove misli. U razmatranje također dolaze i imanentne granice Kantove misli s obzirom na njegovu upućenost na prirodoznanstveni i mehanički model mišljenja, te također nerazjašnjena teškoća oko same mogućnosti pojavljivanja subjektu nedohvatljive ''stvari po sebi''. Na početku je jasno izražena Kantova zamisao filozofije kao potrage za temeljem subjekta u njegovim konstitutivnim principima, prema kojima se razotkrivaju i sami uvjeti mogućnosti objekta, to jest spoznaje same. U domeni ove ''teorijske filozofije'' tematiziraju se također analitički i sintetički sudovi, te mogućnost sintetičkih sudova a priori, sistem kategorija, transcendentalna apercepcija kao objektivno jedinstvo samosvijesti, tri spekulativne ideje kao pojmovi bezuvjetnoga – psihološka, kozmološka i teološka ideja. U horizontu ''praktičke filozofije'' razmatra se mogućnost metafizike ćudoređa koja se za razliku od prirodne nužnosti u teorijskoj domeni konstituira iz slobode i kao slobodna, autonomna volja, s čovjekom samim kao svrhom djelovanja, tražeći apriorno određenje volje same. ''Praktični um'' ima posla samo sa samim sobom, ne s predmetima vanjskoga svijeta. Kao jedino apsolutno dobro uzima se dobra volja, što je ishodište Kantove etike. ''Rasudna snaga'' pak povezuje dva oprečna pojma, pojam prirode i pojam slobode. Tema rasudne snage sada je svršnost prirode (svršni uzrok je odsutan u domeni Kantove teorijske filozofije), pomoću kojega se uzroka priroda ne može spoznati, ali se na taj način može promatrati, te se zato ova tema konstituira na polju estetike kao umjetničkoga iskustva nadosjetilnoga jedinstva objekta koji ''kao da'' ozbiljuje neku svrhu.

''Hegelova spekulativna dijalektika'' predstavlja središte oko kojega se mogu promatrati ostale varijacije dijalektike, no ona ostaje jednim od polazišta za promišljanje svake dijalektike. Hegel se pak najviše poziva na Platonove ''dijalektičke dijaloge'', Parmenida i Sofista. Od ''estetizirajućeg platonizma'' i ideja mladoga Hegela (uz Schellinga i Hoelderlina), kroz utjecaj kršćanske teologije na Hegelovu misao (zbog čega je uopće i govor upravo o spekulativnoj dijalektici) do artikulacije razdvajanja i sjedinjavanja, te uspostave beskonačnoga kao ideje unutar koje su suprotnosti pomirene. Razjašnjavanje pojmova duha, ''onoga spekulativnog'', geneza (samo)svijesti u Fenomenologiji duha, bitni momenti Hegelove Znanosti logike svi su ovdje prisutni na putu približavanja spekulativnoj dijalektici. Ova je dijalektika univerzalna struktura bitka i utoliko znanost apsolutnoga koja završava u apsolutnoj ideji, dolasku pojma k samome sebi. Pri svemu ovome neizbježno je tematiziranje povijesti dijalektike, od Parmenidova preddijalektičkoga mišljenja, pa sve do Hegela samoga. Vrši se također usporedba antičke i spekulativne dijalektike, a sve završava u razmatranju prijepora između kasnoga Schellinga i Hegela. Ovo je općenito, vrlo obuhvatan i dubok tekst koji pruža širok, ali i dubok uvid u razvoj dijalektike.

Karl Jaspers – ''Između opstanka i samobitka''. Tekst se temelji na Jaspersovoj knjizi ''Duhovna situacija vremena'' koja anticipira cjelokupan Jaspersov misaoni razvoj i utoliko je pogodna da se kroz nju približimo Karlu Jaspersu. Glavna je tema provedba kontrasta između opstanka (dasein) te samobitka (selbstsein) kroz društvene, političke i kulturne fenomene 30-ih godina, ali otkuda se također anticipira i predviđa daljnji razvoj zapadnoga svijeta kroz dvadeseto stoljeće. Glavne su teme utjecaj masovnoga poretka opstanka, medija, anonimnoga aparata, modernoga ''obrazovanja'', industrije zabave na čovjekov samobitak koji se sve više gubi u gubljenju vlastite volje i rastakanju pojedinčeva izvornoga samobitka u puke rastrzane funkcije anonimnoga aparata. Pri svemu ovome traga se za izvornošću čovjekova samobitka i onime nosivim čovječnosti same, ali uvijek i za mogućnošću ozbiljenja nečega takvoga unutar konkretne društveno-političke zbilje. Ovaj prikaz odlično ističe bitne momente te izvrsne Jaspersove analize.

''Egzistencijalna psihologija Detleva von Uslara'' kao jedan bitan novitet na planu psihologije svoju novost crpi vraćanjem ishodištu ''onom najboljem u psihologiji'', to jest Aristotelovu shvaćanju duše kao, s jedne strane, prve entelehije živoga organskoga tijela, te, ontološki, duše kao cjeline bića s druge strane. Pri tome, von Uslar izbjegava opreku spiritualizma i materijalizma u psihologiji shvaćanjem duševnosti kao svojevrsne ''prisutnosti u svijetu''. Duša nije nikakva ''res'', već upravo iskonska prisutnost. Četiri temeljna momenta kroz koje von Uslar razmatra duševnost jesu: svjetovnost, tjelesnost, vremenost i susret.

''Heidegger na prijelomu stoljeća'' počinje od Heideggerova shvaćanja vremenosti i vremena, egzistencije i njezina bitka u vremenu te Heideggerovim poimanjem filozofije kao univerzalne fenomenološke ontologije koja polazi od hermeneutike tubitka i ispunjava se kao analitika egzistencije. Pri tome se odbacuje grčki koncept ontologije, a moment ''bačenosti'' postaje bitan. Dalje se ističe pitanje o vremenosti bitka samoga. Razmatra se konačnost bitka kao nabačaja tubitka u vremenu. Nadalje se tematizira Heideggerov pokušaj mišljenja bitka samoga, za razliku od mišljenja bitka bića, te zajedno s time i potraga za iskonskim jezikom kroz koji bi bitak sam mogao doći do riječi. U vezi s time razmatraju se i Heideggerove duhovne veze sa Höelderlinom, Rilkeom i Traklom. Tekst završava nečim što bi se moglo nazvati osobnim sjećanjem na Heideggera kao učitelja mišljenja te svojevrsnim odavanjem počasti tom ''najvećem misliocu dvadesetog stoljeća''.