U svojoj 84. godini 6. kolovoza 2020. preminuo je mađarski lingvist i istaknuti slavist István Nyomárkay, redoviti član Mađarske akademije znanosti i dopisni član HAZU, te profesor emeritus na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti. Kroz pet godina surađivao je i kao gostujući profesor na našoj Katedri.
Profesor Nyomárkay diplomirao je studij hungarologije i serbokroatistike na Sveučilištu ELTE u Budimpešti 1961. gdje je imao priliku učiti od najuglednijih mađarskih jezikoslovaca i slavista toga doba – Géze Bárczija, Istvána Kniezse i Lászla Hadrovicsa s kojim je do kraja života ostao u prisnom prijateljstvu. Doktorat na svom matičnom sveučilištu stekao je 1965. radom Jezične osebujnosti prosvjetiteljstva u hrvatskoj književnosti u Slavoniji. Sveučilišnu nastavničku karijeru započeo je kao lektor mađarskog kao stranog jezika najprije na Sveučilištu Ždanov (Lenjingrad 1973/74.), potom u Zagrebu (1974/75.), da bi se 1975. zaposlio kao asistent na Odsjeku za slavenske filologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta Eötvös Loránd. Godine 1981. izabran je za docenta, a profesuru je stekao 1989. godine. Od 1987. do 2003. bio je na čelu svog matičnog odsjeka, a od 1998 do 2003. obnašao je i dužnost ravnatelja Instituta za slavensku i baltičku filologiju. Tzv. „veliki“ (akademijski) doktorat stekao je godine 1987. zapaženim radom Mađarski uzori hrvatske jezične obnove. Godine 1997. postao je dopisnim članom HAZU, a 2010. izabran je za redovitog člana Mađarske akademije znanosti.
Uz bogat nastavnički rad na slavističkim diplomskim i doktorskim programima na svom matičnom fakultetu profesor Nyomárkay bio je rado viđen gostujući predavač na više sveučilišta izvan Mađarske (u Münsteru, Beču, Grazu, Ljubljani, Mannheimu, Osijeku i Zagrebu).
Od 2000. gotovo dva desetljeća bio je glavni urednik priznatog međunarodnog slavističkog časopisa Mađarske akademije znanosti Studia Slavica, a bio je član uredništava i brojnih drugih slavističkih periodičnih izdanja (Studia Slavica Savariensia, Radovi Zadar, Magyar Nyelv, Slavia Centralis). Za svoj znanstveni angažman dodijeljeno mu je i nekoliko javnih priznanja od kojih su svakako najdragocjeniji Red Danice hrvatske (2003.), te Viteški križ Republike Mađarske (2007.).
Glavna područja znanstvenog interesa profesora Nyomárkaya bili su povijest hrvatskoga jezika, povijesna leksikologija, razvoj hrvatskoga književnog jezika, ali ponajviše mađarsko-hrvatski jezični dodiri. Pritom je mnoge aspekte hungarološkoga jezikoslovlja uspio plodonosno uklopiti u slavistički kontekst, istodobno posredujući i najvažnije rezultate slavistike prema mađarskoj lingvistici.
Bio je pravi filolog, markantan član poznate „peštanske slavistike“ koji je imao – prateći uzor svojih velikih prethodnika – široko klasično obrazovanje. Njegovi radovi, knjige i predavanja objavljivani su, pored mađarskoga, i na hrvatskom, njemačkom, ruskom i srpskom jeziku. Cijenila ga je i domaća kroatistika, što se ogleda i u tome što su izabrani kroatistički radovi profesora Nyomárkaya objavljeni u ediciji Inozemni kroatisti Matice hrvatske (Kroatističke studije, 2000., Matica Hrvatska, ur. Stjepan Damjanović).
Od svih inozemnih sveučilišta i katedri u najduljem je angažmanu profesor Nyomárkay bio upravo na našoj Katedri kao gostujući profesor za mađarsko jezikoslovlje, od 1999. do 2004. godine, pa je tako pratio i poticao stasanje više generacija nekadašnjih studenata na našem studiju. Ali ne samo to: profesor je posredno imao još dalekosežniji utjecaj na stručno i znanstveno oblikovanje naše katedre već i prije, kao i nakon svoje zagrebačke profesure; dio sadašnjih nastavnika na hungarologiji svoje kroatističko i općenito filološko obrazovanje stekao je, između ostaloga, upravo i na profesorovim poticajnim predavanjima na diplomskom, a kasnije i na doktorskom studiju slavistike na budimpeštanskom Sveučilištu Eötvös Loránd; ponajviše na njemu najdražem području – na hrvatsko-mađarskim jezičnim dodirima.
Članovi katedre i nekadašnji studenti zagrebačke hungarologije čuvaju, zahvalni, uspomenu na profesora Nyomárkaya…