SAŽETAK

* Budući da je dr. Mladen Deželić umro 1989. godine ne dočekavši objavljivanje ovoga teksta, članak je za tisak priredila njegova kći mr. Dora Sečić.
** Godine 1991. navršava se 80-a godišnjica polaganja temeljca za monumentalnu zgradu Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu. Sada se gradi nova zgrada za tu biblioteku, što našoj kulturnoj javnosti daje još više poticaja da se prisjeti spomenutog dogadaja s početka stoljeća i njegovih tvoraca.

prostorne organizacije i opremanju same zgrade. Bibliotečne kataloge valjalo je modernizirati. Za to su nabavljeni strojevi za pisanje, a Deželić je odlučio da se sve knjige nanovo signiraju i katalogiziraju. Za spremišnu organizaciju trebalo je knjige signirati na tzv. numerus currens, kakav je već tada primijenjen u mnogim velikim svjetskim bibliotekama, dok su za kataloge bile predviđene ladice američkog sustava za kataložne listiće internacionalnog formata. Za kataloški opis odabrane su tzv. Pruske instrukcije, koje su već tada bile veoma raširene po srednjoj Evropi. Uz to izrađen je i raspored za novi stručni katalog, te su se počeli izrađivati i za njega listići. Dvije godine nisu bile baš dugi period za tako opsežnu djelatnost, ali je sve na vrijeme i veoma uspješno realizirano. Zgrada je dovršena u jesen 1913. godine i doista je bila veoma značajno dostignuće za kulturnu i znanstvenu javnost tadašnjeg Zagreba i Hrvatske.
    Ovaj rad temelji se velikim dijelom na osobnim zapisima Velimira Deželića koji svjedoče o pojedinostima koje su do danas ostale nepoznate. Opisan je period do 1919. godine, kada je Deželić, u novoj državi Jugoslaviji, zbog do sada neobjašnjenih razloga smjenjen sa svog položaja. Međutim, njegovo nasljeđe u samoj Knjižnici, kako s obzirom na samu zgradu, tako i njene kataloge, spremište i dr. svjedoči o njegovim neospornim zaslugama. Ispravno vrednovanje djelatnosti Knjižnice uoči i poslije Prvog svjetskog rata treba tek uslijediti, a ovdje objavljeni podaci upozoravaju na neke do sada nepoznate činjenice.

SUMMARY 

---

    "Velimir Deželić, nakon završene klasične gimnazije u Zagrebu, upisao se na studij medicine u Beču g. 1882. Nakon položenih prvih rigoroza i odsluženog vojnog roka kao liječnički elev, upisao je kliničke predmete. Tada je uvidio da liječnički poziv nije za njega. Posvetio se literarnom radu, studiju jezika i povijesti. Upravo tada stekao je Deželić bogato enciklopedijsko znanje, koje mu - kao ravnatelju kr. sveučilišne knjižnice - toli dobro dolazi. Deželić je naime čitave dane proboravio u javnim bečkim knjižnicama, naročito u sveučilišnoj i u dvorskoj knjižnici. Na sveučilištu polazio je predavanja povjesne struke, a u knjižnicama izučavao je modernu literaturu svih naroda. On je davno prije upoznao "secesiju" i "modernu" nego li su one struje unišle u hrvatsku književnost. Kao slavenofil izučio je ruski, poljski, češki, slovenski i bugarski jezik. To mu je dobro došlo već u Beču, gdje je često dolazio u doticaj sa slavenskim političarima i književnicima. Osim toga naučio je Deželić francuski jezik, a nešto se uputio također u engleski, španjolski, rumunjski, nizozemski i madžarski jezik. (Kao gimnazijalac znao je već njemački i talijanski, a savladao je vrlo dobro i stenografiju, dodao M.D.) Poznavanje tolikih jezika omogućilo je kasnije Deželiću uspješan rad u hrvatskoj sveučilišnoj knjižnici.
    Velimir Deželić ostavi Beč (1892) te se upiše na zagrebačko sveučilište i to kao redoviti slušatelj prirodnih nauka na filozofskom fakultetu. Novim studijem upotpunio je dotadanje svoje znanje, a u prirodnim naukama našao je puno poezije. Svršivši filozofiju, izradi Deželić disertaciju "Foraminifere Jadranskoga mora" i položi obadva rigoroza, našto bude 24. lipnja 1896. promoviran na čast doktora filozofije.
    Čim je Deželić došao u Zagreb, odmah je odlučio, da će se posvetiti službovanju u Kr. sveučilišnoj biblioteci. On je u toj biblioteci šta više počeo služiti još kao student; ban mu je naime 13. siječnja 1894. povjerio posao oko katalogizovanja svoje knjižnice. Daljnja Deželićeva karijera u Kr. sveučilišnoj biblioteci slijedila je ovako: Dekretom od 31. listopada 1894. imenovan je Velimir Deželić knjižničarskim pomoćnikom, a 18. siječnja 1897. pristavom drugoga razreda; postavši 5. listopada 1899. pristavom prvoga razreda, promaknut je 16. prosinca 1909. u osmi činovni razred. Tečajem toga vremena upoznao je Deželić svaki kutić Kr. sveučilišne biblioteke, jer je obavljao sve poslove: od najnižih do najviših; nema uopće u knjižnici posla koji nije prošao kroz njegove ruke. Da je pak služio vjerno, pošteno i savjesno, najboljim je dokazom to, što je Velimir 16 godina izdržao uz bibliotekara Ivana Kostrenčića, koji bijaše strog šef i vanredno uredan čovjek. Kostrenčiću bijaše teško ugoditi, radi čega se šesto izmjenjivahu drugi činovnici i pomoćnici u biblioteci.
    Po nalogu bibliotekara Kostrenčića osnovao je Deželić u Kr. sveučilišnoj knjižnici odjel za dragocjenosti; on je taj odjel uredio i popisao, pak tako upravo stvorio najzanimljiviji dio biblioteke. Jednako je uredio, proučio i u poseban katalog popisao također zbirku "inkunabula" tj. takovih knjiga, koje su štampane od iznašašća tiskarstva do godine 1500. Ovaj popis izdao je Velimir     Deželić god. 1902. pod naslovom: "Inkunabule zagrebačke sveučilišne biblioteke".
    Kada se pomišljalo na to, da Kr. sveučilišna knjižnica dobije toliko potreban stručan katalog, opirao se Kostrenčić izradi toga kataloga, jer da knjižnici manjkaju stručne sile. Nato se Deželić dobrovoljno sam ponudio, da će preuzeti sav taj rad raznih znanosti i struka, te je s Kostrenčićem izradio osnovu toga kataloga. Sada je Deželiću dobro došlo, što je nekada proučavao filologiju, historiju, literaturu i prirodne nauke. Koristeći se bogatim enciklopedijskim znanjem, što ga je stekao tečajem svoga boravka u Beču, vodio je Deželić čitav niz godina sav taj posao oko izrade stručnog kataloga.
    Svoje stručno bibliotečno znanje nastojao je Velimir Deželić upotpuniti u raznim naučnim putovanjima. Tako je na svoj trošak opetovano (god. 1897, 1900. i 1903.) pošao u ltaliju, gdje je upoznao ustroj i važnost mnogih biblioteka. Naročito je proučio nacionalnu biblioteku Viktora Emanuela u Rimu, papinsku biblioteku u Vatikanu, "Marzianu" u Mlecima, nacionalnu u Firenzi, te veliku narodnu biblioteku u Napulju. Na drugim putovanjima proučio je knjižnice u Grazu, Pragu, Krakovu, Lavovu, Budimpešti, Dresdenu, Leipzigu, Bratislavi i u Hamburgu ⁵. Bečke knjižnice bijahu mu dobro poznate od prije; ipak ih je ponovno proučavao, da upozna njihove administrativne novosti".

    "2l.II.1911. počela je gradnja nove sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj sam posvetio toliko ljubavi i brige. Nepravednici i moji protivnici nastojali su omalovažavati taj moj rad i tek s par redaka spomenuti, a svu zaslugu oko ostvarenja te gradnje pripisivali su bivšem upravniku biblioteke Ivanu Kostrenčiću. Ne smije se tajiti, da je on burgijao i mnogo doprinjeo, da je uopće do gradnje došlo. Trajalo je to godine i godine. Ali glavni posao bio je na meni koji sam bio izaslan s pok. arhitektom Lubynskim i Sitzerom, da študiram nove zgrade biblioteka u Evropi i njihov ustroj. Moji sudrugovi i ja napisali smo o tom putovanju opširan elaborat i poslali ga vladi. Već se iz tog elaborata vidi da sam ja "maxima pars fui". Pravedna povijest u ostalom pokazat će tko ima pravo. Ipak moram priznati, da me je to prešućivanje istina u svoje doba vrlo boljelo. Dr. Velimir Deželić." (faksimil vidi Prilog I.)

    "Kada je g. 1908. hrvatskim banom postao moj konškolarac Pavao Rauch" - piše V. Deželić - "pošao sam do njega da mu govorim o teškom stanju naše sveučilišne knjižnice. Znao sam da je bio unionist kao i njegov otac Levin, ali računao sam na njegovo staro prijateljstvo. Još kao đak znao je ćešće dolaziti u našu kuću, kao učenik bio je odličan i isticao se kao dobar Hrvat. Kasnije sam pozvan i na njegovo imanje Martijanec, pa smo se tom zgodom i pobratili. Bio je vrlo muzikalan i volio je društvo. Imao je i umjetničke ambicije pa mi je za "Prosvjetu" poslao nekoliko stvarčica. Lijepo me je primio. Tom sam ga zgodom potsjetio, da je kralj Franjo Josip kada je g. 1895. bio u Zagrebu, u svom govoru na Sveučilištu obećao da će dati sagraditi posebnu zgradu za sveučilišnu knjižnicu. Sabor je u svojoj sjednici od 14. ožujka 1907. prihvatio zakonsku osnovu za gradnju knjižnice i ona je dobila i sankciju, ali sad se želi od gradnje odustati i za knjižnicu adaptirati staru sveučilišnu zgradu. Obrazložio sam banu da to ne može biti nikakvo trajno rješenje, jer moderne biblioteke traže posebnu gradnju. Ban me je pozorno slušao i na kraju rekao - Bumo videli kaj se tu more napraviti -.
    Doista je 1909. odlučila Zemaljska vlada da se priđe gradnji knjižnice i objavljen je 27. veljače natječaj za izradu osnova s produženim rokom do 15. prosinca 1909. Do određenog roka predano je 9 različitih idejnih osnova. Porota, koja se sastala 27. i 28. prosinca 1909., došla je do zaključka, da ni u jednom projektu ne odgovara međusobni položaj pojedinih prostorija posvema službi u knjižnici, pa bi se svaki projekt za slučaj, da do izvedbe dode, morao podvrći opsežnom studiju i potankoj preradi. Kao najbolje pokušaje nagradila je porota osnove D. Sunka i R. Lubynskija."
    Dalje piše V. Deželić:
    "Da se vlada uzmogne odlučiti za najbolju i najpraktičniju osnovu odredila je da ja zajedno s vladinim inžinirom Sitzerom podem na naučno putovanje i razgledam najnovije zgrade modernih biblioteka u drugim gradovima. I tako sam morao na put početkom g. 1910., već 17. siječnja. Od 17. siječnja do 6. veljače proučili smo uređenje novih zgrada za knjižnice Visoke tehničke škole u Budimpešti, za sveučilišne knjižnice u Kološvaru, Lavovu i Leipzigu, te za tri knjižnice (kraljevsku, sveučilišnu i tehničku) u Berlinu. O svome putovanju podnio sam svoj elaborat 17. veljače 1910. Kr. zemaljskoj vladi.
    O tom putovanju sačuvala su se neka moja pisma porodici, te ih ovdje priopćujem, jer u mnogome osvijetljavaju moje tadanje doživljaje i dojmove, a pribilježio sam mnogo i u svojoj bilježnici. O samoj Budimpešti malo, jer sam tamo već više puta bio. Zapravo nisam ovaj put mnogo u Budimpešti vidio. Iz vrlo opširnih sačuvanih pisama i bilježaka priopćit ću samo najbitnije.
Izaslanicima zemaljske vlade priključio se i arhitekt R. Lubynski. 17. siječnja u 2 sata i pol odvezli smo se iz Zagreba u Budimpeštu, kuda smo stigli 18. I. Nismo imali mnogo vremena, jer smo odmah htjeli da razgledamo novu knjižnicu Tehničke visoke škole.
    Već drugi dan otputovali smo u Kološvar, gdje smo boravili 18. i 19. siječnja. Madžari nazivlju glavni grad Erdelja Kološvar, Nijemci Klausenburg, a Rumunji Cluj. Ovdje smo se zadržali dulje nego što smo mislili. Morali smo pobliže pregledati krasnu knjižnicu. U nekim stvarima upravo sjajna. Gotovo preraskošno uređena. Nas su ovdje neobično uljudno primili. Direktor Erdelyi već doduše više mjeseci boravi u Budimpešti, ali zato njegov zamjenik, znameniti učenjak profesor za bibliotekarstvo Gyalay vrlo nas je lijepo primio; mladi pako asistent Valentin vrlo učtivi mladi gospodin (upravo zaručen) vodio nas je po biblioteci i po gradu... Sveučilište je veliko, otvoreno g. 1872., u posve je drugoj ulici no biblioteka. Čitav smo dan radili u knjižnici vrlo marljivo, mnogo smo mogli vidjeti i pribilježiti, i rišući.
    Iza puta u Kološvar bili smo opet u Budimpešti (20. siječnja), kamo smo stigli u i osam sati u jutro. Sa arhitektom Lubynskim bio sam dvaput u ministarstvu. Tražili smo i planove biblioteka. U jedan sat bili smo kod ministerijalnog savjetnika Lajosa, koji nas je vrlo lijepo primio. Dao nam je valjane upute i više knjiga i nacrta nego šta smo tražili. Početak izvrstan!
    Iz Budimpešte smo otputovali poslije podne i stigli u Lavov drugi dan (21.I.) u jutro malo prije devet sati. Napokon sam došao u krajeve Poljske. Došao sam u dolinu tuge i suza, došao sam u zemlju moje davne ljubavi i čeznuća... Od konca 14. do 16. vijeka bila je Poljska, može se reći, velevlast istočne Evrope. Imala je više od dvadeset tisuća četvornih milja u opsegu, te se je protezala od istočnog do crnog mora, od Labe do Dnjepra. A danas? Izbrisana je sa lica zemlje... U sveučilištu u Varšavi dozvoljen je samo ruski jezik.
    Sveučilište u Lavovu je veliko, ali u posve drugoj ulici od biblioteke. Čitav smo gotovo dan radili u knjižnici vrlo marljivo.
Iz Lavova otputovali smo u Krakov kuda smo stigli 23. siječnja. Krakovska je biblioteka smješta u zgradi drevnog sveučilišta Jagelonskog univerziteta (Uniwerzytet Jagiellonski), koje je osnovano g. 1364. Učenik ove univerze bio je slavni astronom Nikola Kopernik. Njegov spomenik nalazi se u dvorištu stare univerze. Dakako da me je u Krakovu vrlo zanimala sveučilišna knjižnica, da ju dobro pogledam i upoznam njezin ustroj. To je vrlo dragocijena i znamenita knjižnica. Ima 300.000 svezaka, 4400 rukopisa i 7000 bakroreza."

    "Drugi dan (26.I.) izgubili smo mnogo vremena čekajući gospodu arhitekta Lubynskoga, te g. i gđu. Sunko. U tom gradu boravili smo 24, 25, 26, 27. i 28. siječnja. Što sam sve ovdje vidio ne mogu nabrajati. Proučavali smo veliku kraljevsku biblioteku, zatim novu zgradu biblioteke trgovačke akademije i detaljno sveučilišnu biblioteku, zgrada koja svojim dimenzijama zapanjuje, ali koja baš radi svoje veličine nije za naše prilike podesna. Ovdje sam mnogo vidio i pribilježio. Skupio sam mnoštvo tiskanica. Iz Berlina smo otputovali u Hamburg kuda smo stigli 29. I."

    Dr. Deželić javlja kući:
    "I eto me na povratku kući! Vrhunac mojega putovanja je dostignut. Dosta mi je putovanja. Ipak je prenaporno bilo, ma da je sve dosele dobro i u redu prošlo. Ono rad čega smo bili poslani, već smo sjajno dovršili. Sve što ćemo odsele pregledavati, biti će samo od naše volje. Najteži dan smo imali kad smo došli ovamo. Snježna vijavica i mećava i užasna zima."

    U očevoj Građi nisam našao koje su još biblioteke pregledavali. U njegovom itinerariju kratko je zapisao: "Odlazak iz Hamburga brzim vlakom 30. siječnja u jutro. U Leipzig smo stigli 31. siječnja. U Dresdenu 1. veljače. Iz Dresdena stigli u Prag gdje smo prenoćili. U Pragu 2. i 3. veljače. U Beču 4. II. Bečke biblioteke su mi dobro poznate; ponovno sam ih posjetio, ali sa drugom namjerom. U Zagreb smo stigli 6. veljače 1910."

    1. Poznavao je dobro Tomašića i znao da je on bibliofil i "Buecherwurm" koji živi medu knjigama. S prijateljem Emilom Laszowskim uređivao je privatnu Tomašićevu biblioteku. Moj je otac zapisao:

"Tomašićeva biblioteka je prekrasna, za nju troši velike svote ne štedeći novce i vremena. Sa svojih putovanja po svijetu kupuje knjige i čitave sanduke knjiga šalje kući uvijek popunjavajući svoju knjižnicu. Ljutio se na nas što nismo odmah sve popisali. Prigodom toga popisivanja imao sam prilike da češće razgovaram sa Tomašićem i o našoj sveučilišnoj knjižnici i o potrebi da već jednom dobije svoju vlastitu zgradu. Čini se da ga se najviše dojmilo, kada sam mu spomenuo da naša sveučilišna knjižnica nije nikako zaštićena od požara u staroj sveučilišnoj zgradi u drvenim ormarima".

    "Na Vaše lijepo pismo, koje odaje toliku brigu za našu sveučilišnu knjižnicu bio bih Vam već prije odgovorio, da nisam htio prije ozbiljno proštudirati, tako reći svaku Vašu riječ. Gotovo svaki dan imam Lubynskove osnove pri ruci i moram reći, da mi se sve većma sviđaju, onako ispravljene, kako smo to mi s njim utanačili. Ako bih imao što bojazni, to je jedino radi velike čitaonice, koja će se možda pokazati ipak u dogledno vrijeme premalom. Više mi brige zadaje prenos i organizovanje, ali tuj se nadam, da će sve izvrsno uspjeti.
    Na novi katalog, koji će biti svakom pristupan u katalognoj sobi, ja sam već dugo mislio i mislim i sada.
    Taj cedulni katalog mora se na novo izraditi, staviti u škatulje američkog sustava, biti pisan na odebelim ceduljama i mora biti alfabetski. Sadanji ceduljni katalog dakako da se ne smije dati iz ruke i iz činovničke sobe.
Mislim da bi najbolje bilo, da za prepis cedulja upotrijebim, kao što će to učiniti bonska biblioteka, pisaće strojeve. To će biti zato podesno, jer se dadu dva i tri otiska direktno na papir otisnuti. Tako bismo u isti mah dobili 1) cedulje za naš činovniški katalog, 2) ceduljni katalog katalogne sobe za opću porabu i 3) eventualno stručni katalog. Jednim udarcem zatukli bismo tri muhe.
    Na sve to pomišljao sam potanko, te Vam ovdje samo pripominjem. Kad dođete u Zagreb, a to će i onako skoro biti, razgovarat ćemo, da li je to izvedivo ili ne.
    Katalog lektorija, posvećen za jedno 20.000 izabranih knjiga mogli bi uistinu štampati, premda bi u onakvom katalogu za opću porabu našli dovoljnu bar za neko vrijeme zamjenu. Ne ima sumnje, da se katalozi dadu u dvije godine posve lijepo provesti, al zato ću trebati odmah početi. Svako krzmanje otešćat će posao. Veselim se Vašem dolasku, da baš o toj stvari potanje raspravimo." (faksimil vidi Prilog III)

    "Kad sam imao audijenciju kod bana Tomašića da mu se zahvalim na imenovanju za bibliotekara, šetao je dugo samnom po banskoj dvorani, da je gotovo napadno bilo onima vani. Razgovarali smo o raznim stvarima, a najviše o Sveučilišnoj knjižnici, i tom mi je prilikom rekao: (dalje prepisujem iz memoara svoga brata) ⁷:
    "...Želim da sveučilišna knjižnica bude građena kao reprezentativna zgrada, a ne da bude samo spremište knjiga sa čitaonicama. Hoću da bude lijepa izvana i iznutra, što sve ukusu vašem i arhitekta dakako prepuštam, a ja ću se pobrinuti za financiranje. Neka naši ljudi, a naročito naši študenti, kada uđu u novu zgradu sveučilišne knjižnice, osjete da smo kulturni narod, a da mi nismo puka sirotinja i barabe....
    Naš se otac vratio od bana Tomašića kući ushićen i sretan. Bio je uvjeren da ćemo dobiti reprezentativnu i monumentalnu sveučilišnu knjižnicu. Znao je da je Tomašić silovit i grubijan, da je unionist, ali da je pobornik hrvatskih državnih prava. Kad si nešto utuvi u glavu, to i provede. Želio je da ostavi svome narodu vrijedan spomen na svoje banovanje."

    "Otpisom kr. zem. vlade 1911. riješen je službovanja u sveučilišnoj knjižnici iza gotovo 36 godina službe bibliotekar Ivan Kostrenčić. Na njegovo mjesto imenovan sam ja, odlukom kr. zem. vlade od 27. veljače is. g. br. 5131. Nastupivši svoju službu našao sam najednom pred sobom ogromni posao, jer je trebalo mnoge nestašice i nedostatke ispraviti, mnoge reforme zavesti, ne samo rad toga što biblioteka nije posve odgovarala visini sličnih zavoda, već i zato, jer s novom zgradom padoše na biblioteku i nove brige oko sebe.
    Bibliotekar je morao najprije urediti svoju kancelariju. Prijašnji bibliotekar nije vodio niti urudžbenog zapisnika, niti je čuvao po godinama i brojevima svrstane akte. Prvi je posao novog bibliotekara bio, da uredi registraturu i da uvede urudžbeni zapisnik. U bibliotečnom arkivu uređeno je tako 23 svežnja od g. 1779 do g. 1911. A iste godine riješeno je u svemu akata na br. 1.007 za samu g. 1911. dok prije nije nikad više riješeno od sto.
    Isto je tako pala na novoga bibliotekara briga, da obnovi zastarjele već našastare (knjige inventara), od kojih je zadnji opći bio izrađen g. 18..
    Isto je tako uvedena blagajnička knjiga, u koju se točno unosi svaki potrošak dnevno, dok se je prije zadovoljavalo sa zapisima računa na pojedine arke papira, a nije bilo nikakovih knjiga za račune.
    Velike je nedostatke našao novi bibliotekar glede bibliotečnih kataloga. Što nestašica novaca, što nestašica dovoljnog broja izvježbanog osoblja i što drugi razlozi; sakriviše te naša biblioteka nije imala stručnoga kataloga, dok joj je jedini abecedni ceduljni katalog ne samo bio nepotpun, već put netočnosti i nedosljednosti, što se tiče samog katalogisanja i opisa knjiga, a što se tiče njihova uvrštavanja u abecedni red.
    Da se cedulje isprave, za nove kataloge po stalnom sistemu urede, da se unificira njihova raznolikost, da se nedostaci otklone i odstrane, odredio sam da se smjesta pristupi potpunoj reviziji svih cedulja što u biblioteci postoje, pak se je taj posao i pod mojim nadzorom i marljivo obavljao, cedulje ispravljale i dovodile u sklad s određenom instrukcijom.
    Veća, zamašnija, da golema poteškoća pojavila se je s pitanjem seobe u novu zgradu. Sve knjige bile su označene signaturama, koje odgovaraju ormaru i pretincu, te svaki pretinac napose počinje s br. 1 n.pr. 36.B.4. znači da se knjiga nalazi u ormaru 36. u pretincu označenom s B, a da je po redu 4. na broju. Ovo je signiranje baštinjeno iz bečke dvorske biblioteke po bivšem bibliotekaru, koji je ondje služio, i ne može se načinu tog signiranja ništa prigovoriti, ali za nas je postalo upravo kobno. Ormari u novoj biblioteci gotovo su za polak niži. U jednom pretincu može stajati samo jedan red knjiga, dok su dosele stajala dva reda, katkad i tri, a sami pretinci mnogo su manji od novih. To je značilo, da treba sve signature i na knjigama i u katalozima i u t.zv. mjesnom repertoriju izmijeniti.
    Nakon zrelog razmišljanja odlučio sam u sporazumku sa svojim stručnim silama, da se zavede t.zv. numerus currens, kakav je uveden u velikom dijelu svjetskih biblioteka. Trebalo je odmah pristupiti k predradnjama, te su te velikim marom obavljene. Početkom velikih ferija g. 1911. počeo se je presigniravati lektorij. Ja sam dao izraditi tiskane cedulje za priljepljivanje na knjige. Te cedulje nose oznaku "Kr. sveučilišna biblioteka u Zagrebu." Nabavio sam i potrebne mašine s kojima se brojevi štampaju na te ceduljice. Već je prve godine lijepi broj knjiga pod nadzorom samoga bibliotekara označen.
    Kad je već odlučeno bilo, da se nanovo signiraju knjige, odlučio sam, da se u sam poredak i smiještanje knjiga uvede neki sistem, jer su dotada bile redane uzduž i poprijeko bez ikakova sistema. Za mjesta u spremištima i u ormarima nije se do onda pazilo niti na struke niti na dobu.
    I zmeđu raznih sistema nije se tako lako mogao izabrati abecedni sistem, to jest smještaj knjiga abecednim redom, jer se je u velikim bibliotekama pokazalo nepodesno, a bila bi i prevelika revolucija u našoj biblioteci, skopčana s prevelikim gubitkom troška i vremena.
    Stručno razdijeljenje i smještenje bilo bi svakako lijepo i u pruskim bibliotekama je uvedeno, ali baš na svom naučnom putu uvjerio sam se, da je teoretski lijepo, ali praktično gotovo neizvedivo. Velika se tužba diže na to smještavanje i od samih njemačkih učenjaka, osobito radi nužnih umetaka. Ali da je sve i izvedivo, naša biblioteka u dogledno vrijeme i radi nestašice ljudi i novaca, ne bi to mogla obaviti, a nije ni nužno, jer se sve više u učenom i stručnom svijetu diže glas za smještavanje knjiga t.zv. kronološkim redom. U Francuskoj je ovo smještenje upravo propisano i pokazalo se je vrlo zgodno."

    "I na ulici znao me je sresti i nagovoriti. Jednom je dapače došao k meni i pokazavši novu, još ne dogotovljenu zgradu knjižnice rekao:
    - Ne čini li vam se zgrada niska? - Kad mu potvrdih, reče:
    -To sam ja već rekao u prvoj anketi. Pak zašto hranimo one mulce u gradjevnom odsjeku, kad ni to nisu mogli zaprečiti."

    "Nekako u mjesecu maju 1912, ako se ne varam, došao je k meni arhitekt Lubynski i zamolio me da š njim pođem sutradan do profesora Kršnjavoga u njegovu vilu na Josipovcu, da mu razložim svoje misli o slikama, koje bi morale riješiti novu zgradu.
    Sam sam već o našem zmajskom jurjevskom sastanku u Maksimiru god. 1912. govorio o tim slikama arhitektu pak sam spomenuo, kako bi lijepo bilo da se za one slike, koje će prikazivati krajeve odaberu slike svih naših kulturnih središta Zagreba,    Dubrovnika, Senja, Splita, Jajca, kao nekoć kraljevskoga grada i napokon još da se uzme kao grad slavonski Đakovo, to sijelo velikoga biskupa začetnika našeg sveučilišta. Tako je i nehotice vlada koja je to primila, pristala uz - trializam il ako hoćete Veliku Hrvatsku. I o drugim slikama već se prije porazgovorismo. Sad je došlo doba da se naše misli ostvare.
    Dođoh prvi put u elegantno uređen stan Kršnjavov na Josipovcu, dok sam ga prije kakvih 20 godina, dok je još bio šefom odjela za bogoštovlje i nastavu, pohodio u njegovom stanu u Gornjem gradu.
    Nijesmo dugo na nj' čekali u salonu, jedva mogoh zamijetiti neke originalne slike. Ostadosmo koju uru i izmijenismo naše misli. Ja iznesoh svoje prijedloge naročito kako si pomišljam veliku glavnu sliku, koja se je imala smjestiti iznad velike galerije u đačkoj čitaonici. Kršnjavi je ukratko razvio svoje misli, da nikako nesmijemo dopustiti, da na tu sliku uđu alegoričke figure, jer da je to za današnje doba posve zastarjelo. Napokon se složismo, da imadu na tu veliku sliku doći glavni reprezentanti hrvatske znanosti eventualno i lijepe knjige u 19. i 20. stoljeću, ali da pri tom valja uzeti, što manje onih osoba, koje se već nalaze na Bukovčevu zastoru u Kazalištu. Te osobe izabrane imadu biti iz svih područja znanosti pa bili to mrtvi ili živi ljudi. Ja rekoh, da poglavito moraju doći tri reprezentanta naše kulture: biskup Vrhovac, kao blagovjesnik preporoda, Ljudevit Gaj, kao preporoditelj i biskup Strossmajer kao kulturni vođa Hrvata iza Ilirizma sve do najnovijega doba. Čitavu listinu imao sam sastaviti ja i odmah urekosmo da ćemo se opet sastati na daljnji dogovor u mojoj kancelariji, kamo da će još osim nas trojice uzvati i bivšega predstojnika za boštovlje i nastavu Mikšića.
    Ta se je konferencija u istinu i ovršila u mene, pak smo se ubrzo složili u svim glavnim pitanjima, kao i o tom, tko će dobiti pojedine slike na izradbu. Odulja se je debata razvila o predmetima pojedinih slika.
    Ja sam već i izradio popis osoba, koje bi na sliku morale ući. Uzeo sam mnogo živih naših Ijudi, među kojima slavnoga slavistu Vatroslava Jagića, Tadiju Smičiklasa, pak k tome bibliotekara Kostrenčića, da i biblioteka bude u svojoj zgradi oličena u licu svog prvog sveučilišnog bibliotekara.
    Čim sam tu listinu iznesao, reklo se je da bi trebalo, da na sliku uđu i reprezentanti vlada, za kojih se je radilo o gradnji biblioteke.
    Nanizasmo nekoliko osoba, premda sam vidio, da će tako na sliku ući neke osobe, koje nisu baš ničim zaslužne po hrvatsku znanost. Iza svršene konferencije uze Kršnjavi moju ali već ispravljenu listinu, da ju s drugim predlozima uruči vladi.
    I tako je prošlo mnogo vremena, da nisam dalje ništa čuo. Kad mi se jednoga dana Kršnjavi telefonski oglasi, neka bi ja sazvao malu konferenciju od dra Drechslera i dra Schneidera, pak da s njima prorešetam one osobe, koje ćemo staviti na zastor, jer na zastor imadu ući samo mrtve osobe, budući da se je čitava borba razvila tko bi sve od živih osoba, naročito vladinih, ušao na sliku. Napokon se je odstupilo od namisli, da budu žive osobe na slici, jer bi malo ne polovicu slike zauzeli razni banovi kao Hedervary, Pejačević, Rauch, odjelni predstojnici itd. Malo bi ostalo mjesta za prave učenjake. Ja sam još isti dan načinio novu listinu ovaj put samo mrtvih naših učenjaka i pjesnika i uzvao sam k sebi u kancelariju i Drechslera i Schneidera, koji su gotovo u cijelosti prihvatili moju listinu, koja je dakako morala paziti poglavito na one učenjake od kojih postoje slike.
    Odmah drugi dan u jutro otpremih put pod noge do Kršnjavoga, ali prije nego što stigoh k njemu vidjeh, gdje izlazi s profesorom Šufflajem iz svog stana. Kako je morao već sutradan otići iz Zagreba, umoli me da ja listinu pošaljem k zamjeniku odjelnog predstojnika Jelačiću, što sam i obećao, tek sam mu dao najprije da je vidi. I onako po putu čitao je ime do imena, a ja sam mu razlagao zašto sam pojedince stavio. On je bio zadovoljan. Al eto najednom se javi Šufflaj sa bojazni, da će tako sastavljena listina uvrijediti Madžare. Zašto? upitam ja bojeći se da će mi brisati Račkoga, Gaja il' možda Strossmajera.
Kako li sam se prevario! Ja sam naročito za to, da me ne prekore, kako nisam stavio na listinu niti jednoga unionistu, već same opozicijonalce, upleo u listinu dra Pliverića, kao pravog učenjaka. A eto, kako li sam se začudio, kad reče Šufflaj: - Pliverić je suspektna osoba, njegove nebulozne teorije o državnom pravu mogle bi biti krive, te bi se Madžari oborili na Bukovčevu sliku.
Baš sam kušao, da oborim tu tvrdnju, kad je i dr. Kršnjavi uvidio, da možda prof. Šufftaj ima pravo. Ja sam mudro šutio, da mi se ne dogodi ono, što mi se je dogodilo, kad sam spomenuo ime Derenčin ... Vrbanić ...
    Ipak su na sliku ušli gotovo svi moji odabranici. Kad sam listinu pokazao Jelačiću, on je tek nešto prigovorio Mihanoviću i Petru Zrinskomu: Rekoh glede Zrinskoga, da su Zrinski bili prvaci kulture u svoje doba i vlasnici divne knjižnice ... Madžari ne mogu biti proti Petra, jer se je s njim borio za ugarske pravice ... Jedini bi dvor možda mogao prigovorit."

    " U mojoj spomen knjizi piše: Na dan 11. oktobra 1913. kad je Kr. sveučilišna knjišnica počela seliti u novu zgradu potpisujemo se na uspomenu tog svečanog dana.
Zagreb, 11. X. 1913.

Dr. Velimir Deželić, ravnatelj

Rudolf Lubynski, arhitekt"

    "Moja je vruća želja, da sveučilišna knjižnica u velikoj i lijepoj zgradi postane zemaljska, opće narodna i da pod njezin krov prikupim mnoga vrijedna dijela, knjige i rukopise iz knjižnica naših ljudi, znanstvenika, kulturnih radnika, političara iz vlastelinskih, kanoničkih kurija i župnih dvorova."

    "U nedelju 27. srpnja 1913. bio sam u konferenciji u dvoru kanonika Ivančana kojoj su bili nazočni zagrebački nadbiskup dr. Bauer sa svojim tajnikom Barleom, preuz. g. dr. Šilović, sveuč. profesor, kanonik Ivančan i napokon ja, gdje smo uglavili glavne točke, prema kojima bi se imala diecezanska metropolitanska knjižnica pohraniti u novo sagrađenoj knjižnici kr. sveučilišne biblioteke. U svim točkama složili smo se i tako bi bio prvi i najvažniji korak učinjen, da se ispuni jedno veliko patriotsko djelo, o kojem sam snivao, da mi Bog dopusti privesti kraju. Nadbiskup dr. Bauer obećao je da će, kad podje u septembru u Rim, kod Sv. stolice zatražiti odobrenje."
    I još je jednom kratko zapisao o tome:
    "Nedelja 27. VII. 1913. bio je važan dan za Kr. sveučilišnu biblioteku. Ja sam prisustvovao važnoj konferenciji u dvoru knanonika Ivančana, u kojoj su bili nazočni zagrebački nadbiskup dr. Ante Bauer i njegov tajnik Barle. U tom su se sastanku stipulirale glavne toške, na temelju kojih se je mogla spojiti metropolitanska knjižnica s Kr. sveučilišnom bibliotekom".

    "18. VI. 1915. Petak. Ustao u 1/2 7. U 8 do 1 1/2 u uredu. Dovršila seoba metropolitanske knjižnice i tim jedan od sanja moje duše. Učinio sam narodu veliko djelo i poklonio mu 2 milijuna vrijednosti koje su dosele bile u tmini. Hvala budi kanoniku Ivančanu pošlo mi je za rukom oživotvoriti ono, što mojem predšasniku Kostrenčiću nije. Sada neka slobodno pigmeji mene sekiraju za pedeset novčića i šalju svakakve sekature na mene, moja je radost da će ipak potomstvo imati, priznalo moje zasluge ili ne, korist.
    Pošlo mi je za rukom nagovoriti Ivančana te smo dobili 10 lijepih stvari i za izložbu među kojima 2 knjige Valvazora i prekrasne Duererove slike te onaj lijepi spomenik iz doba Krešimira II."

    "19. maja 1913. došao je k meni tajnik Jugoslavenske akademije dr. August Musić, da se samnom porazgovori o tom, kad bi mogli započeti prethodne pregovore o tom, da se knjižnica Jugoslavenska akademije udruži sa knjižnicom sveučilišnom. Kad sam mu ja rastumačio svoje misli i kada sam mu učinio neke koncesije, on reče, da neka smatram današnji dan za početak pregovora o tom pitanju, koje ima mnogo pristaša među samom gospodom akademicima, a tek neki, među ostalima predsjednik akademije Tadija Smičiklas, nikako ne pristaje."

    "18. I. 1914. pohodio je Kr. sveuč. biblioteku ugarski ministar predsjednik Tisza. Vodio sam ga ja." (...)
    "13. VI 1914. pohodio je Kr. sveučilišnu knjižnicu dr Vladan Đordević, srpski ministar predsjednik u m. i predsjednik Srpske akademije u Beogradu. On je jaka i snažna pojava vrlo velike i bujne široke brade, živih očiju. U njegovoj pratnji bio je veliki župan u m. presv. g. Bude Budisavljević. Pratio sam ih sam po knjižnici i pokazivao sam im sve. Đordević je bio vrlo uznesen. 'Bome ste vi velik narod, kad imate tako sjajne dvorove za knjižnicu'. Bude je nekako zaostao, da najmi telefonski fijaker i otišao je za to u moju sobu. Tamo je našao moj mali zajutrak, pak kad sam se vratio nadoh cedulju na kojoj mi je šaljivdžija napisao: '13. VI 1914 u 1/2 11 prije podne jedno jajce meko kuhano i jednu žemičku popapio Velji na neradost, ali sebi na osladu- stari striko Bude Oberličanin. Tako je slatko Bude i ovom zgodom dokumentirao svoj veseli 'lički humor'. Vladan Đordević vrlo se je zanimao za naš sistem cedulja i osobito ga je veselilo da je u ceduljnom katalogu našao i svoja djela. Kad sam mu kazao da mi sada u novije doba kupujemo sve što je srpsko, ako je samo malo veće vrijednosti, vrlo mu je drago bilo." (...)
    "24. lipnja 1914. upoznao sam se sa nizozemskim učenjakom N. van Wijkom, profesorom slavenskih i baltičkih jezika u sveučilištu u Leydenu. Slabašan, na oko boležljiv čovječuljak. Vraća se s puta iz Petrograda, Moskve, Rumunjske, Bugarske i Srbije. U Beogradu se je namjerio na Novakovića, koji ga je preporučio Manojloviću tajniku naše akademije, a ovaj Musiću; došao je da si pogleda našu knjižnicu i hvalio mi je susretljivost slavenskih učenjaka naprama njemu". (...)
    "21. svibnja 1914. pohodio je nadvojvoda Leopold Salvator Kr. sveučilišnu knjižnicu. Dovezao se je s automobilom nekako oko 10 1/2 sata prije podne. Pred stubama kućne veže dočekasmo ga: odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu dr. Tropš, sveučilišni rektor dr. Edo Lovrić i ja, dok je moje činovništvo čekalo u atriju. Tropš predstavio je nadvojvodi rektora i mene, našto smo pošli stubama u atrij, gdje sam ja predstavio činovništvo biblioteke svakoga poimence, a najviše ga je zanimala dr. Elza Kušera, kao prvi ženski javni činovnik. S njom je izmijenio nekoliko riječi.
    Zatim sam preuzeo vodstvo za razgledavanje biblioteke i idući zajedno s nadvojvodom, dok su ostala gospoda za nama zaostala, isticao mu sve vrijedno u biblioteci.
    Njega je u biblioteci sve zanimalo, a naročito me je začudilo njegovo poznavanje nekih novih modernih knjižnica, među ostalima one u Kološvaru. Zanimao se za arhitekta, za način gradnje, za knjige u tresoru i u izložbenom prostoru. A u biblioteci zadržao se je preko tri četvrt sata, u koje je vrijeme isključivo samnom govorio.
    Kad sam mu pokazao glagoljske naše stare misale reče: Da, glagolicu bi htjela od Svete stolice konkordatom ishoditi Srbija. Zar ne? A i u vas Hrvata hteli bi mnogi, da se raširi pravo glagolice. Al papa neda. A čini mi se da papa ima pravo." (...) Kad je došao u izložbenu dvoranu, u kojoj sam učinio izložbu, koja je imala predočiti povjesni razvitak naše sveuč. biblioteke, pokazao je također veliko zanimanje. Kad mu je zatim palo oko kroz prozor i kad je vidio kuću, koja se je upravo ispred knjižnice gradila, upita me:
    - Kakova je to zgrada?
    - Odgovorih: Kemički laboratorij, kraljevska visosti.
On se trznu i očito preseneti:
    - Šta, ta to je nesmisao staviti tako opasnu zgradu uz takove dragocijenosti, kao što su pohranjene u sveučilišnoj knjižnici.     Ova bi se zgrada morala odstraniti.
    - To je i moje mišljenje, kraljevska visosti, odgovorio sam. Nadvojvoda bio je vrlo zadovoljan s nutrinom biblioteke i vrlo se je pohvalno izrazio o modernom načinu uredbe, koje sam mu morao u neke tančine pokazati.
    Ja sam nadvojvodu pratio i u Kr. zem. arkiv, gdje se je također bio (zadržavao) 3/4 sata. Kad su mu pokazali nagodbu reče hrvatskim jezikom, smijući se ironički: 'To je kerpica' misleći pritom na glasovitu krpicu na nagodbi, radi koje ga je u svoje doba     Khuen denuncirao u Beč i radi česa je morao iz Zagreba, kad su stom stvarju spojili i njegov telegram Strossmajeru.
    Bojničić mu spomenu, da to nije jedina grješka nagodbe, već da je falsificiran jedan citat zakona, koji nepostoji.
Iza par riječi o nagodbi, reče nadvojvoda odlučno:
    - To su Ijudi učinili, ljudi mogu to i promijeniti.
Na rastanku mi je nadvojvoda vrlo ljubeznim riječima zahvalio na lijepom tumačenju.
    Naknadno je pripisao moj otac ove riječi:
    "Nitko od nas nije slutio, kako će brzo početi strašno prolijevanje krvi, kako će nastati strašan požar svjetskoga rata, koji će učiniti kraj truloj monarkiji i rastjerati habsburške nadvojvode na sve strane svijeta."

    "27. veljače 1915. Ernest von Koeber, zajednički ministar financija pohađa sveučilišnu knjižnicu s banom Ivanom barunom Skerleczom i ministrom Teodorom grofom Pejačevićem." (...)
    "24. kolovoza 1915. posjetio je zemaljski arkiv i sveučilišnu knjižnicu bivši madžarski ministar Tallian sa banom Skerlesz-om". (...) "Ja se uputih u arkiv i našao sam tamo u izložbi bana i povjerenika za južnu vojsku Talliana, bivšeg madžarskoga ministra. Lijepo se pozdravismo i dadosmo si ruke. Bojničić je nastavio pokazivati svoje starine. Pokazao je Tallianu, koji je bio u pratnji svog sina, hrvatske kraljevske listine. Kad dođoše do nagodbe ugarsko-hrvatske, pokazao je glasovitu krpicu, koju si je Tallian pogledao. Ban Skerlecz, vidilo se je, da nije zadovoljan s patriotskim tumačenjem Bojničićevim, pak je nastojao oslabiti dojam tim, da je tobože sabor naknadno i tu krpicu odobrio. Ali Bojnićić se nije dao smesti, pa je rekao, da doduše ova krpica nije diplomatski nikako korektna, ali što je on nedavno pronašao u obrazloženju te nagodbe, da je upravo nešto grozno. U tom obrazloženju, koje je sam kralj potpisao, poziva se na tekst zakona, koji naprosto ne postoji. Dapače citira se tekst, koji, kad se čita upravo protivno tvrdi. On je bjelodano pokazao Tallianu ta mjesta i taj se je zgražao. Banu Skerleczu to sve nije pravo bilo, pa je mene ispod oka gledao. Kako se držim. Ja sam i proti svojoj volji imao nasmijano lice.
    Imao sam zgode, da vidim izbliže 'strašnoga čovjeka', koji je u svojim rukama imao kraljevsku moć - Talliana. Na mene je učinio dojam vrlo ljubeznoga staroga gospodina i dobroćudnog, finog otmenog kavalira, koji mi je najljubeznije zahvaljivao, kad sam ga zamolio, da potpiše svoje ime u bibliotečnu spomen- knjigu."
    Evo nešto i iz 1916. godine:
    "U to doba bio sam na usluzi Jugoslavenskoj akademiji. Odbor za Hrvatski biografijski rječnik dne 6. julija 1916. Izvješćuje se, da su članovi odbora: oba tajnika Akademije, izvršila nalog posljednje sjednice kod sveučilišnog bibliotekara dra Velimira     Deželića, koji drage volje i u buduće dopušta upotrebljavanje svoje sakupljene grade. Za dosadanju porabu predlaže se odšteta od 200 k." ^l0 (...)
    "Dana 29. kolovoza 1916. pohodio me u biblioteci Monsignor Frane Bulić, naš slavni arheolog. Već prije nego što je pošao u Rogatac bio je u mene, ali ja nisam onda bio u uredu. Davno nisam s njim govorio. Došao je do mene i vrlo smo se intimno razgovarali o našim političkim prilikama, a naročito o vjerojatnom raspadu monarkije. On mi je otvoreno govorio o svom radu izvan države i svojim pismima, što ih piše najuglednijim političarima Evrope, naročito onima, s kojima je već otprije, svojim znanstvenim radom, poznat. Imao je u mene neograničeno povjerenje, jer mu je o meni govorio njegov sinovac dr. Luka Jelić.     Dugo smo se tako razgovarali i utanačili mnogo toga, što nisam mogao niti smio zabilježiti, ali što je poslije postalo djelom.     Upoznao sam točno planove naših revolucionaraca, u koje je on bio dobro upućen." (...)
    "17. listopada 1916. u 11 sati prije podne pohodio je našu biblioteku gorički knez nadbiskup Franjo Sedej u pratnji istarskog narodnoga zastupnika profesora Spinčića. Došavši k meni umolili su me lijepim riječima, da im pokažem biblioteku. I pokazao sam im sve što se moglo. Njega je interesiralo sve. Raspored biblioteke, nove knjige, katalozi, prostorije, spremišta, a naročito dragocijenosti što se nalaze u tresoru. Nadbiskup je stigao 16. X. riječkim vlakom u Zagreb u pratnji opata o. Bernarda Widmanna i superiora cistercitskog samostana o. Roberta Senna u Zatičinu, gdje se je gorički nad-biskup sklonuo, kada je bila provedena evakuacija Gorice, pošto je talijansko topništvo sve jače ugrožavalo grad. Nadbiskup Sedej, školski je drug nadbiskupa zagrebačkoga dr Bauera, te je zajedno s njime učio u 'Augustineumu' u Beču."

    "3. novembra 1916. bio je opet dr. Iso Kršnjavi u mene. Rekoh mu, kako bi lijepo bilo da nam dadne svoju korešpondenciju još za života sveučilišnoj knjižnici. Reče, da ima veliku množinu pisama, osobito od raznih umjetnika domaćih i stranih, pak će to dobro doći za pisce naše umjetničke povijesti. Rekoh mu: 'I za vašu povijest, Presvijetli'.
    - Što se tiče moje povijesti, to će više poslužiti moje bilješke, kojih imam čitavu gomilu.
Tuj pokaza rukom veliki kup.
    - Imao sam običaj, da sam svaki važniji razgovor odmah ubilježio, osobito razgovor sa znatnim Ijudima. Ali to dakako ne može se sada dati.
    - Mi već imamo -rekoh ja- korešpondencije n.p. Vončine, koju nam je po nagovoru vel. župana u m. Bude Budisavljevića poklonila pokojnikova udova, pak se i ta pisma ne smiju rabiti. Mojom je inicijativom ban pristao na to da se u biblioteci uredi odio zabranjenih i zaplijenjenih spisa, pak bi se u tom odjelu mogle eventualno čuvati vaše bilješke.
    - Bojim se - odvrati Kršnjavi - da bi mi se moglo dogoditi, da će se jednom s mojim bilješkama dogoditi ono, što i Krčelićevim annuama, da će ih kakvi pokretaši i framazoni iščarati, izbrisati ili čak istrgati.
    - Toga se najmanje imadete bojati u Kr. sveučilišnoj biblioteci. On se žalosno nasmiješi:
    - Ne velim za sada, ali poslije. Tko zna tko će za pedeset godina ovdje biti? Pokušah ga nagovoriti:
    - Ali Presvijetli, ja sam u osnovu novih pravila uzeo, da se 30 g. ne smije dirati u korespondencije. Pak onda biste vi mogli ovdje pohraniti pod svojim pečatom.
    - Trideset godina je premalo. Trebalo bi biti pedeset, jer će za trideset godina još mnogi živjeti, koji je sa 20 ili 30 godina u spisima spomenut. Onda tek nastupa historija.
    - Pa i to bi se moglo udesiti. Bilo bi zlo da se ne čuje i altera pars. Za cijelo će se po vašim bilješkama mnogo pitanje razjasniti, koje nam je danas mutno.
    - I hoće. A ja sam uvjeren da je onaj zlobnik Smičiklas o meni svašta napisao. On je svoje bilješke ostavio mladom Kostrenčiću da ih probere i izda. Da je na mene iskalio svoju zlobu, to sam uvjeren.
    - Ali on je bio poznato lijen i spor - rekoh ja.
    - Da, ali za to sigurno nije bio lijen. Medjutim sam ja već napisao za taj slučaj i svoju obranu. Njegova mržnja potiče još iz djačkih vremena. Ja sam već u Beču uživao za čudo neki glas. Tako sam mogao prirediti ples u Gartenbaugesellschaftu, gdje sam uzvao do 3000 ljudi iz najotmenijih krugova. Već onda su mi jalni bili ti Obzoraši.
    - Čini se da su stari Obzoraši bili veći intriganti od sadanjih. Oni su izdavali pamflete i paškvile.
    - Da bili su najveći zlobnici 'jedan Smičiklas, pak Kostrenčić, Divković' ... ali nemojte misliti da nisu od njih baštinili i današnji mladi n.pr. Lav Mazura i dr. Moje bilješke su vjerne fotografije mojega doba.
    - Ako već ne ćete dati, illustrissime, biblioteci na dar te bilješke, o kojima vidim, da su važne, mogli biste ih dati u pohranu kao imovinu vaše obitelji.
    - Oh to nikako ne! - reče oštro Kršnjavi - s mojim zetom sam u otvorenoj kontraverziji. On bi moje bilješke uništio.
    - Vidite, presvjetli, kako bi dobro bilo, da ih pohranite na sigurnom mjestu. - Najvolio bi ih zazidati u nekaki zid, da se poslije stotinu godina nađu.
    - Ipak korešpondenciju umjetničku mogli biste nam dati.
    - To hoću, dapače skorih dana.
Obećao mi da će ih za biblioteku uručiti po dr. Kučeri ili Novaku."

    "11. listopada 1917. javljao nam je oglas gradskog poglavarstva, da je glasom dopisa c. i kr. vojnog zapovjedništva u Zagrebu od 15. rujna t.g. broj B.A. 11.735 odredilo c. i kr. ratno ministarstvo otpisom od 23. kolovoza, da se imadu pokrovi zgrada iz bakra izmijeniti sa inimi pokrovom kako je to jur za krovove iz bakra određeno. Prva moja misao bila je, kako ću iz petnih žila nastojati da spasim krov i ukrasne sove naše monumentalne bibliotečne palače. Koliko sam se trsio da to učinim to znam najbolje sam ja, pa i svi faktori na koje sam se u toj stvari obratio."

    " 25. januara 1919. kad sam u tri sati došao u svoj ured u biblioteku najavljen mi je posjet ministra Velislava N. Vulovića. Premda sam bio u svojoj biblioteci navikao na 'najviše i visoke posjete' ovaj me je posjet vrlo zanimao, jer je to bio prvi jugoslavenski ministar, koji je pohodio biblioteku. Bio je to starac, vrlo simpatičan, sijede glave i brkova. Izrazito markantna glava. Podobom me je sjećao na lik kralja Petra. Biblioteka mu se silno svidjela. Reče, da je luksuriozno građena, ali da je to dobro, jer strani narodi sude po tome, kakovu kulturu imademo. Pripovijedao mi je, kako su Švabe i Austrijanci beogradsku knjižnicu operušali i, kako je neki Kovačić odvukao u Zagreb pune sanduke knjiga. Povedosmo ga i u arkiv, gdje mu je prijatelj Laszowski pokazivao listine. Upravo su na hodnicima bili brojni sanduci, pak ih je zanimalo, šta je to. Bili su to ostaci bojnog arkiva Borojevićeve vojske, koji su svuda porazbacani, nekako prikupljeni i ovako dovedeni s ratišta. Ima tu karata, dnevnika, fotografija od bojišta s aeroplana i dr.
    Kad sam zamolio ministra, da se potpiše u spomen- knjigu biblioteke, potpisao se je latinicom 'Velislav Vulović, ministar saobraćaja Kralj. Srba, Hrvata i Slovenaca.' Uzanj se potpisala i njegova pratnja: Eužen Dorocev, načelnik željezničke direkcije Beograd i Milan Urošević, načelnik direkcije srps. drž. željeznica. Naši hrvatski pratioci nisu se ovaj put potpisali. Kad su upitali ministra, zašto se nije ćirilicom potpisao reče: 'neka se vidi, da ja smatram i latinicu jednako jugoslovenskim našim pismom kao i ćirilicu, pa da se vidi, da ja kao kulturan šovjek znam i latinicu.' (...)
    "9. marta 1919. bio je u Zagrebu kardinal Bourne, nadbiskup Westminsterski, te je dočekan velikim počastima. Poslije podne pohodio je i moju knjižnicu, gdje sam ga dočekao i vodio. Govorio sam s njim u tri jezika francuski, talijanski i latinski. Došao je s našim nadbiskupom drom Antunom Bauerom, koji kad me je zapazio nasmiješi mi se radosno i predstavi me kardinalu riječima:     "Noster eximius catholicus vir dr. Deželić, bibliothecarius bibliothecae universitatis croatae". Ja sam mu pokazao, što se je u tako malo vremena pokazati dalo i on mi je više puta zadovoljno rekao: ovo je zaista lijepa biblioteka, kojom se možete ponositi. U kardinalovoj pratnji bio je još A. Jackmann. Dao sam da se i pratnja upiše u našu spomen-knjigu. Zatim sam ga odveo u zemaljski arkiv i predao prijatelju dr. Bojničiću, koji ga je latinskim jezikom pozdravio, te mu pokazivao najvažnija arkivalija, što su ovdje izložena. Kardinal je pokazao dovoljno znanja o našoj povijesti. Bojničić mu je naročito prikazao povijest grada Rijeke po historičkim dokumentima. Kardinal se je iza toga s Bojničićem i samnom najsrdačnije oprostio i zahvalio nam s par toplih riječi."

 "Nezadovoljstvo je doprlo do Sveučilišta i do zemaljske vlade, koja je u vrijeme rata bila u rukama Hrvatsko-srpske koalicije. U toku provođnja zakonske novele o Sveučilištu od 12. rujna 1918. kada su u Biblioteci uvedena nova zvanja ravnatelja, knjižničara i vježbenika, uz prijašnje zvanje pristava, Vlada je odlučila premjestiti bibliotekara Deželića u Državni arhiv - 21. ožujka 1919. Deželić je predao biblioteku novo imenovanom knjižničaru dru Franji Fancevu."

    "Ovih dana dobio sam dapače zadovoljštinu od Fanceva. U bibliotečnoj sjednici rekao je javno: Moj predšastnik dr. Deželić bio je lično sposoban čovjek, te je samo radi svoga metoda morao otići, pak ne bih rado, da se to i meni dogodi. To je rekao u sjednici pred Badalićem, Vidačićem i drugima." (faksimil vidi Prilog IV).

---

BILJEŠKE