I.

KNJIŽNICE I DRUŠTVO 

    Prve su knjižnice nastale iz društvene potrebe da se pohrane i sačuvaju spisi koji su regulirali poredak u društvu. Prve zbirke državnopravnih i drugih zapisa, pomno odabirane i prikupljane, zajedničko su ishodište današnjih knjižnica i arhiva. Tijekom razvoja društva, a i takvih mjesta za pohranu pisanih spomenika kulture, arhivi i knjižnice su dugo vremena bili pod istim krovom i istom upravom, ali su se s vremenom razdvojili. Danas možemo kazati da arhivi prikupljaju, sređuju i obrađuju, te pohranjuju i daju na korištenje sve ono što je proizvod djelovanja upravnih, gospodarskih i ostalih ustanova, a knjižnice pak umnožene duhovne proizvode, bilo da se radi o kulturnoj ili znanstvenoj dimenziji tih proizvoda. I jedna i druga djelatnost - knjižničarska i arhivistička, imaju, uglavnom, razgraničen djelokrug, iako se arhivska građa može naći pohranjena u knjižnici, a knjižnična se građa (uglavnom rukopisna i nekonvencionalna) može pronaći i u arhivima. I arhivistika i knjižničarstvo imaju vlastite odredbe o načinu pohrane, sređivanju i odradbi svojih fondova te njihovu korištenju.
    Zajednica korisnika knjižnicâ (nakon odvajanja knjižnica od arhiva) bila je vrlo malena i ograničena na određeni krug. Dugo su vremena u svojoj povijesti knjižnice usluživale samo određen broj pojedinaca. Tek se u 18. stoljeću, sa širenjem ideja prosvjetiteljstva, broj korisnika (pa i broj knjižnica) znatno povećao. Otad je knjižničarstvo, umjesto dotadašnjega osnovnog cilja - omogućavanja samog čitanja, usmjereno na podučavanje - cilj koji se još više naglašava u 19. stoljeću, usporedno s razvojem tehničkih dostignuća i povećanjem broja korisničke populacije.
    U 20. stoljeću knjižničarstvo postavlja nov cilj - snažnije posredovanje u prenošenju zabilježenog ljudskoga znanja i iskustva, pa se vezano uz to javljaju načela otvorenosti fondova i dostupnosti publikacija. U teoriji i praksi knjižničarstva ta načela označuju kvalitetnu promjenu jer s utilitarne razine upućuju na posredničku, na onaj dio njegove djelatnosti koji ponajbolje objašnjava zašto je knjižničarstvo nezaobilazno u razvoju ljudske civilizacije otkad se civilizacija počinje zasnivati na pisanim simbolima. Teoretičar knjižničarstva J. Nitecki zaključuje da je tijekom svojega razvoja "društvo knjižnice podnosilo, potom ih je počelo prihvaćati poput, uvjetno rečeno, nečega bez čega se ne može, da bi naposljetku djelatno sudjelovalo u njihovu radu".
    Takvo se djelatno sudjelovanje društva u radu knjižnica može sagledati s različitih gledišta: ideološko-političkoga, gospodarstvenoga, kulturnoga, znanstvenoga i obrazovnoga. Ideološko je gledište usko povezano s političkim, a u tom pogledu sva demokratska društva ustavom jamče ravnopravnost svih građana u korištenju i dostupnosti publikacija i obavijesti. Koliko takvo jamstvo građani mogu koristiti svakako ovisi o razini razvoja i organizaciji knjižničarstva što je u izravnoj vezi s kulturnim, obrazovnim, znanstvenim i informacijskim potrebama članova određene društvene zajednice i društva u cjelini.
    Iako su knjižničarstvo i knjižnice dio ukupne kulture društva i imaju znatan, premda uobičajeno nevidljiv, utjecaj na opće društvene tokove, njihov je položaj i razvoj u našemu društvu ponajčešće na rubu društvenog zanimanja. Kao djelatnost koja stvara određen sustav obavijesti, jer je sva stručna obradba u knjižnicama usmjerena na stvaranje "znanja o znanju", knjižničarstvo je komplementarno znanosti, premda ni približno ne uživa isti položaj. Nerijetko, naime, osnivanje i razvoj učilišta u našoj sredini nije pratio istovjetan stupanj razvoja knjižničarstva. Iako se u znanstvenim krugovima često upozorava na neodgovarajuću dostupnost obavijesti i publikacija preko knjižnica i knjižničnih mreža, knjižničari sámi, premda svjesni posljedica loše organizacije međuknjižnične suradnje, skloni su taj propust pripisati nedovoljnom zanimanju i sudjelovanju akademske, a i šire društvene zajednice u rješavanju bitnih pitanja knjižničarstva. Konačno, obrazovnu razinu pučanstva, a to znači i obrazovnu razinu društva u cjelini, potrebno je sustavno podizati, da bi se društvo uopće moglo dalje razvijati. Udio je knjižnica pritom velik, i nikako ga se ne bi smjelo zanemariti.
    Promatrajući knjižničarstvo s navedenih gledišta, moramo ustvrditi da je razina njegova razvoja i domašaja zrcalo kulturnoga i civilizacijskog stanja društva. Knjižničarstvo treba podići na višu razinu ne samo sustavnim i kvalitetnijim obrazovanjem njegovih kadrova, nego i većim materijalnim izdvajanjem, kao i smišljenim sustavom njegova djelovanja. Inače, djelujući s margine društva, knjižničarstvo ostaje okrenuto samome sebi. Svi napori u podizanju razine vlastitoga stručnog rada nedovoljni su bez veće društvene pomoći. Loše ustrojena i siromašna knjižnična djelatnost odraz je stvarnog stanja u društvu, napose njegove kulturne razine. Tvrdnja da je knjižničarstvo temeljna kulturna djelatnost svakoga naroda neosporna je, pa tek dobrim djelovanjem knjižnicâ knjižničarstvo može zahtijevati svoje mjesto unutar sveopće svjetske kulture. Knjižničarstvo sámo trebalo bi postati mudrije, i u svojim nastojanjima za podizanjem ugleda u društvu, smišljenim bi planiranjem trebalo osigurati kvalitetne službe i usluge za korisnike i utjecati na njihove predodžbe o nužnosti takvih službi i usluga.
    Unatoč zadovoljavajućem ili nezadovoljavajućemu mjestu u društvu, knjižničarstvo, kao djelatnost, obično uživa potpunu društvenu brigu što se tiče zakonske regulative. Osim temeljnih zakona (o knjižničarstvu i knjižnicama, o osnovnom školstvu, o visokoškolskom sustavu, o znanstveno-istraživačkome radu i sl.), djelovanje struke uređuju i mnogi podzakonski spisi. Težeći što boljemu i svrsishodnijem radu, povezujući se na međunarodnoj razini, knjižničarstvo je stvorilo standarde i norme za gotovo sve vrste knjižnica, za stručnu obradbu itd. Pojedinačne pak knjižnice različitim pravilima uređuju svoje odnose sa zajednicom korisnika, kao i mnoga pitanja vlastitoga unutarnjeg rada.

 

KNJIŽNICA

(definicija, vrste i zadaci)
 

    Povijest knjižnica prati povijest knjige jer je zajedno s potrebom za pisanjem i zapisivanjem nastajala i želja da se napisano sačuva na odgovarajućemu mjestu. Umnožavanjem i prikupljanjem zapisa uočavala se potreba za prikladnim smještajem pohranjene građe, ali i za pomagalima kojima bi se brzo pronalazio određeni primjerak. Tako su nastajale knjižnice, mjesta u kojima se pohranjivala i organizirano smještala veća ili manja količina zapisa radi njihova čuvanja i korištenja.
Riječ knjižnica izravno proizlazi iz riječi knjiga. Biblioteka, istoznačnica za knjižnicu, nastala je od dvije grčke riječi: biblion - knjiga i theke - pohrana, spremište. Osnovno im je značenje isto spremište knjiga, ali suvremeno određenje pojma knjižnica obuhvaća ustanovu koja prikuplja, sređuje, čuva i daje na korištenje knjižničnu građu, te pruža raznolike knjižnične usluge svojim korisnicima. I jednoj i drugoj riječi, međutim, svojstvena je i višeznačnost. Tako knjižnica/biblioteka označuje:

    Riječ biblioteka susreće se često u naslovima starih časopisa i u značenju bibliografija, osobito u prvim bibliografijama (npr. u Gesnerovoj bibliografiji Bibliotheca universalis, Draudovoj bibliografiji Bibliotheca librorum germanicorum classica).
Budući da je uobičajeno svaku zbirku knjiga nazivati i knjižnicom/ bibliotekom, valja nam odrediti knjižnicu u institucionalnom smislu. To nije lako i ne može se postići kratkom definicijom. Mi ćemo knjižnicu (engl. Library, njem. Bibliothek i Bücherei, tal. la biblioteca, franc. bibliothéque, rus. biblioteka) odrediti kao:
kulturnu i informacijsku ustanovu koja, slijedeći općeprihvaćene ciljeve društva i načela stručnoga rada, odabire, nabavlja, obrađuje, u fizičkome i obavijesnom smislu sređuje te čuva i daje na korištenje knjižničnu građu, a preko organiziranih službi pruža raznolike usluge aktivnim i potencijalnim korisnicima.
 U toj su definiciji izrijekom navedeni zadaci svake knjižnice:     To su osnovni zadaci koji i vrijede za svaku knjižnicu, a prema vrsti knjižnice pojavljuju se i posebni zadaci. Teorija knjižničarstva razlikuje nekoliko vrsta knjižnica i njihove podvrste. Kriteriji prema kojima se knjižnice razvrstavaju različiti su, no u praksi se najčešće kombiniraju. Knjižnice se, naime, razlikuju s obzirom na svoje osnivače odnosno s obzirom na svoju samostalnost ili podređenost matičnoj ustanovi (samostalne knjižnice ili knjižnice u sastavu), s obzirom na otvorenost većoj ili manjoj zajednici korisnika (javne ili otvorene knjižnice, poluotvorene knjižnice i knjižnice zatvorena tipa), s obzirom na način korištenja knjižnične građe (posudbene knjižnice, priručne/referentne knjižnice i mješovite knjižnice), i s obzirom na vrstu građe koju prikupljaju (znanstvene, općeobrazovne, dječje, glazbene i slično). Uneskova tipologija, koja se zasniva na dvama osnovnim kriterijima - kriteriju građe i kriteriju otvorenosti, razlikuje: Nacionalne su knjižnice uobičajeno nositelji cijelokupna knjižničnoga sustava određene zemlje. Prikupljaju svu knjižničnu građu tiskanu u zemlji, svu građu koja se odnosi na tu zemlju te građu kojoj su autori građani te zemlje odnosno pripadnici određena naroda. Nacionalne knjižnice izrađuju nacionalne bibliografije i djelatno sudjeluju u međunarodnom programu Općega bibliografskog nadzora (Universal Bibliographic Control - UBC). One također prikupljaju vrijedna djela svjetske tiskarske proizvodnje, osobito temeljna djela i priručnike za sva područja znanosti. Nacionalne knjižnice uspostavljaju i vode skupne kataloge i druge baze podataka te povezuju knjižnice i druge informacijske ustanove na domaćoj i međunarodnoj razini. U pojedinim su sredinama nacionalne knjižnice ujedno i središnje točke nacionalnoga knjižničnoga sustava i preuzimaju odgovornost za provedbu međunarodnog programa Opće dostupnosti publikacija (Universal Availability of Publications - UAP).

Visokoškolske knjižnice prikupljaju, obrađuju, pohranjuju i daju na korištenje dokumente i obavijesti znanstvenoga, obrazovnoga i općekulturnog značenja, u prvom redu članovima sveučilišta i drugih znanstveno-nastavnih jedinica. Sastavni su dio znanstveno-nastavne infrastrukture jer svojim fondovima, službama i uslugama pridonose razvoju znanosti i pomažu u promicanju odgojno-obrazovnoga i znanstvenoistraživačkog rada na sveučilištima.

Općeznanstvene knjižnice (npr. središnje knjižnice sveučilištâ, akademijske knjižnice, regionalne knjižnice) također prikupljaju građu iz svih znanstvenih područja, posebno građu interdisciplinarnoga i multidisciplinarnog značenja. Ovisno o osnivaču, krug njihovih korisnika obuhvaća znanstvenike, stručnjake s raznih područja, studente i učenike srednjih škola ako su knjižnice namijenjene cijeloj regiji ili pokrajini, odnosno akademike i znanstvenike ako je osnivač znanstvena akademija.

Pučke (narodne) knjižnice također prikupljaju raznoliku građu, a otvorene su svim slojevima pučanstva. Svojim službama i uslugama potiču i šire opće obrazovanje, stručni i znanstveni rad, a posebno se zalažu za to da svi slojevi pučanstva steknu naviku čitanja i korištenja raznolikih knjižničnih usluga.

Školske su knjižnice jedinice odgojno-obrazovnog sustava škole. Njihova je zadaća da unapređuju sve oblike i metode odgojno-obrazovnog procesa, pomažu u stručnom usavršavanju nastavnika i u učenika stvaraju naviku čitanja i korištenja knjižničnih usluga.

Specijalne knjižnice stručne su organizacijske jedinice u sklopu javnih, mješovitih i privatnih poduzeća te obrazovnih i kulturnih, zdravstvenih, pravosudnih i drugih ustanova. One zadovoljavaju potrebe za knjižničnom građom i obavijestima, u prvom redu članova matične ustanove, i pomažu im da u stručnome i istraživačkom radu unutar određenoga specijaliziranog područja dobiju pouzdane obavijesti i primarne dokumente.
 
    Osnovni zadaci knjižničarstva kao djelatnosti od posebne društvene važnosti, ostvarenje kojih je najočitije u sadašnjim i budućim službama i uslugama za korisnike, određuju i unutarnji ustroj knjižnica i njihovo mjesto u knjižničnim sustavima i mrežama. Bez obzira na veličinu i vrstu određene knjižnice, njezin se unutarnji ustroj zasniva na dvama podsustavima: stručnom i administrativno-upravljačkom, te na njihovu međusobnom odnosu i odnosu knjižnice i njezina okruženja.
 

 
Sl. 1.Tijek stručnih poslova u knjižnici

 
    Svaka knjižnica svoju djelatnost i usluge za korisnike planira prema unaprijed postavljenom i prihvaćenom cilju, uvažavajući pritom osobitosti zajednice korisnika kojoj je namijenjena te vlastite kadrovske, prostorne, tehničke i financijske mogućnosti. Uobičajen slijed stručnih i administrativnih poslova susreće se u svim vrstama knjižnica s tim da u knjižničnim mrežama određeni poslovi mogu biti centralizirani odnosno dogovorno podijeljeni između knjižnica sudionica (vidjeti Sl. 1).
    U današnjem sustavu obavješćivanja, uz knjižnice se pojavljuju i druge ustanove koje izravno sudjeluju u komunikacijskim procesima što se zasnivaju na posredovanju i prijenosu pisanih dokumenata. Uz arhive, koje smo već naveli, valja posebno izdvojiti dokumentacijska središta koja se bave analitičkom obradbom dokumenata unutar određenog područja, radi izradbe sekundarnih i tercijarnih publikacija. Da bi se stručnjacima omogućilo praćenje postignuća u drugim sredinama, u dokumentacijskim je središtima razvijena i prevodilačka djelatnost. Primarni se dokumenti mogu čuvati, ali je njihova pohrana pretežno vezana uz njihovu trenutačnu važnost. Referalna središta informacijske su ustanove koje upućuju znanstvenike, istraživače i ostale zainteresirane korisnike na knjižnice, dokumentacijska središta, središta za vrednovanje obavijesti (evaluation centre) ili na pojedince, stručnjake za određeno područje ili pitanje.
    Navedene i druge ustanove, poput ustanova koje se bave izradbom i prodajom bibliografskih i inih baza podataka važnih u stručnom i znanstvenom radu, bitni su činitelji u procesima znanstvenog komuniciranja. Stoga su u sredinama koje vode računa o djelotvornosti i svrsishodnosti sustava znanstvenoga obavješćivanja povezane s onim jedinicama knjižničnoga sustava koje izravno sudjeluju u stvaranju i prijenosu znanstvenih obavijesti.

 

KNJIŽNIČARSTVO I KNJIŽNIČNA ZNANOST
 
    Djelatnost koja se bavi ustrojem i poslovanjem svih vrsta knjižnica, a osnovna joj je svrha omogućavanje najpogodnijeg korištenja kulturnih i znanstvenih tečevina čovječanstva zabilježenih na različitim vrstama dokumenata radi svestranog razvoja pojedinca i društva u cjelini, naziva se knjižničarstvo (bibliotekarstvo). Knjižničarstvo (engl. Librarianship, njem. Bibliothekswesen, Bibliotheksvervaltung, tal. biblioteconomia, franc. bibliothéconomie, rus. bibliotekovedenie) obuhvaća posebno: izgradnju mreže knjižnica, izgradnju knjižničnih fondova, njihovo sređivanje u prostornome i obavijesnom smislu, čuvanje i zaštitu, pružanje informacijsko-referalnih usluga i uslugâ opskrbe knjižničnom građom te raznolike aktivnosti kojima se razvijaju navike čitanja i korištenja knjižničnih usluga.
    Iako je knjižničarstvo jedna od najstarijih kulturnih djelatnosti, knjižnica je tek u novije doba, vezano uz nagli razvoj znanosti i tehnike, demokratizaciju života i obrazovnih sustava te uz sve snažniju potrebu ljudi da budu obaviješteni, priznata kao posebna društvenovrijedna ustanova. Uspostavljen je sustav školovanja i knjižničarstvo priznato kao posebna struka, a ustanovljene su i teorijsko-metodološke osnove knjižnične znanosti. Od prvih ozbiljnih nastojanja da se utvrde ishodišta za knjižničnu znanost (Schrettinger, 1808, njegovi sljedbenici i kritičari), donošenja prvih zakona u području knjižničarstva, osnivanja prvih knjižničarskih udruženja i otvaranja prvih škola za knjižničare do današnjih dana, kada se osjeća sve snažniji utjecaj obavijesnih tehnika i sve veći priljev novih medija u knjižnice, knjižničarstvo je kao djelatnost širilo lepezu svojih usluga, prateći promjene u okruženju koje su određivale nove i složenije zahtjeve korisnika. Kao znanstvena disciplina pak, knjižnična je znanost nastojala proširiti koncept knjižničnoga diskursa i odrediti uporišta za svoju teorijsko-metodološku osnovu. Pritom se, u ustanovljivanju svojega interdisciplinarna položaja u sustavu znanosti i dokazivanju razvoja i mijena svoje znanstvene paradigme, koristila dostignućima drugih disciplina.

 

2. Poglavlje
Sadržaj