V.
SIGNIRANJE, TEHNIČKA OBRADBA I SMJEŠTAJ KNJIŽNIČNE GRAĐE 

    Nakon stručne obradbe, svaka jedinica knjižnične građe (odnosno unaprijed određena skupina, ako se građa obrađuje skupno) treba dobiti signaturu (signum = znak), oznaku prema kojoj će zauzeti svoje mjesto na policama i prema kojoj se pronalazi tijekom posudbe. U pojedinim se knjižnicama građa signira neposredno nakon inventarizacije i prije stručne obradbe, u drugima nakon stručne obradbe. Ako je knjižnični fond razvrstan na osnovi stručnog smještaja, građa se signira usporedno s klasifikacijom za stručni katalog. Da bi knjižnična građa mogla zauzeti svoje mjesto u spremištu ili na policama kojima korisnici imaju slobodan pristup, potrebno ju je nakon signiranja tehnički opremiti.

SIGNIRANJE KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Knjižnična se građa, ovisno o njezinu smještaju, može signirati formalno i sadržajno.
Formalna signatura podrazumijeva zatvoren smještaj građe - građa se odlaže u spremišta prema kriteriju mehaničkoga ili skupnog redanja, a korisnik je dobiva posredno. Sadržajno signiranje knjižnične građe obavlja se onda kad se građa smješta prema svojemu sadržaju, a korisnik obično do nje ima slobodan pristup. Međutim, smještaj građe - u spremištu ili u slobodnom pristupu - nužno ne uvjetuje i način signiranja. Korisniku se može omogućiti pristup građi i kad je ona formalno signirana, a sadržajno signiranje i smještaj ne znače uvijek i slobodan pristup građi. U pojedinim se knjižnicama primjenjuju oba načina signiranja i smještaja građe - za opći fond izrađuju se signature na osnovi mehaničkog smještaja, a za referentnu zbirku osigurava se slobodan pristup građi sa signaturama na osnovi stručnog smještaja (npr. u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci). Formalno signiranje građe može biti akcesijsko, prema pritjecanju građe u knjižnicu. Takvo se signiranje zasniva na primjeni tekućeg broja (numerus currens) koji započinje od broja 1 i teče beskonačno, a označuje se arapskim brojkama.     Time je signatura naizgled istovjetna inventarnom broju. Međutim, signatura se i inventarni broj podudaraju jedino u publikacijama koje u knjižnicu stižu u jednom primjerku. Svaki istovjetni primjerak publikacije (svaka knjižnična jedinica) ima vlastiti inventarni broj, ali ne mora nužno imati i vlastitu signaturu: signatura se, naime, dodjeljuje naslovu određene publikacije pa sve publikacije s istim naslovom imaju istu signaturu. U takvim se slučajevima malim slovima abecede može označiti svaki pojedini primjerak istoga naslova, započinjući označivanje slovom "a". Prvi primjerak publikacije bolje je ne označivati slovima. Tek drugi primjerak treba označiti slovom "a", treći slovom "b" itd. Takvo je označivanje prikladnije zato što prvi primjerak može ostati u spremištu neoznačen, ako je samostalno pristigao u knjižnicu, dakle prije odgovarajućih dubleta.
Sl. 8.
Signature za opći fond i dublete u zbirci Adriatica

    Drugi je način formalnog signiranja formatni - visina hrpta publikacije određuje i njezinu signaturu. Za formatno signiranje unaprijed se određuju skupine, prema visini hrpta (formatu) i to od manjih veličina (visina) prema većima. Svaka takva skupina može biti označena slovima ili brojevima (rimski brojevi), a te oznake prethode arapskim brojkama u tekućem nizu.
    Unaprijed određen raspored ne mora imati dodatnu oznaku za određenu veličinu, već se za jednu veličinu unaprijed odredi niz brojeva, sljedeći brojčani niz za drugu veličinu, itd. Brojevi se rezerviraju prema očekivanu broju publikacija koje pristižu u knjižnicu, u skupini za određenu veličinu. Kad se iskoriste sačuvani brojevi, određuje se drugi niz brojeva za sve veličine. Osim određivanja visine hrpta u centimetrima, za formatno se signiranje često koriste i tri tradicionalna nakladnička formata: oktav (8) do 25 cm, quart (4) 25-35 cm i folio (2) iznad 35 cm. Formatni je smještaj posebno prikladan, jer su u nizovima svrstane publikacije iste veličine pa se prema njima uređuju razmaci na policama. Zato takav smještaj odgovara knjižnicama s velikim knjižničnim fondom. Formalno se signiranje građe u određenim skupinama može provesti i prema jezicima na kojima je građa tiskana i prema zemljama u kojima je objavljena, ali su takvo signiranje i smještaj građe pogodni tek za određene dijelove knjižničnoga fonda, ali ne i za cijeli fond, izuzev u određenim knjižnicama, primjerice u odjelnim knjižnicama filoloških fakulteta. Formatno signiranje uvažava numerirane nakladničke cjeline i nizove, pa takav niz dobiva jedinstvenu signaturu. Uz signaturu dopisuje se broj publikacije koja izlazi u više svezaka i oznaka za dubletu. Ako se radi o serijskoj publikaciji, broj godišta ili tekuće godine dodaje se iza kose crte nakon signature utvrđene za određeni naslov.

Sl. 9.
Signature s dubletama za 1, 2, 3, i 44. knjigu u nizu "Pet stoljeća hrvatske književnosti"

    Da se brojevi u formalnom signiranju ne bi ponavljali, otvara se i uredno vodi knjiga signatura. U veću se bilježnicu unaprijed olovkom ispišu brojevi u vodoravnome (jedan iza drugoga) ili u okomitome (jedan ispod drugoga) nizu.

Sl. 10.
Listovi iz knjige signatura

    Tijekom signiranja upotrijebljeni se broj precrta i olovkom upiše na poleđinu naslovne stranice publikacije, ispod ili iznad pečata (ovisno o tome gdje je upisan inventarni broj). Broj se mora pažljivo precrtati da se jednom upotrijebljena signatura ne bi ponovno upotrijebila.
    Kad se formalno signiranje provodi prema veličini, za svaku se predviđenu veličinu ispiše niz brojeva. Iznad ispisanih brojeva stavlja se oznaka (slovna ili brojčana), ili se određena veličina naznači u centimetrima. Ako su za prvu, najmanju (najnižu) skupinu uzeti brojevi od 1 do 1000, za sljedeću se uzimaju brojevi od 1001 do 3000 itd.
    Unatoč pažljivoj uporabi brojeva za signaturu, može se dogoditi da se dvije različite publikacije označe istim brojem. Ako se pogreška nije otkrila u tehničkoj obradbi, obično se otkrije tijekom smještaja. Ne otkrije li se ni tada, mora se otkriti pri ulaganju listića u mjesni katalog.
    U knjižnicama koje nemaju odvojen sitni tisak, brošure, leci i slična građa obično se svrstavaju u skupinu koja se naziva miscelana (miscelanea - zbirka radova o različitim predmetima). Pritom se primjenjuje formalno signiranje. Radi valjane pohrane, takva se građa stavlja u ovitke ili kutije na koje se ispisuju signature svih jedinica unutar pojedine skupine. Ako se građa tako ujedinjuje, unaprijed je potrebno utvrditi ulaze li u miscelanu brošure do 50 stranica, 62 stranice ili do 100 stranica.
    Stručno signiranje građe ili signiranje građe prema stručnom smještaju obavlja se onda kad se građa smješta prema svojemu sadržaju. Za takvu je građu prva razina signature stručna oznaka u svojemu odgovarajućem obliku. Stručna oznaka za određenu publikaciju, koja se dobila u klasifikaciji, i prva razina signature za tu istu publikaciju razlikuju se po tome što je signatura često kraća od cijele stručne oznake (za signaturu nisu prikladne duge stručne oznake pa se uglavnom upotrebljavaju tri do četiri decimale). Razlikuju se i po tome što jedna publikacija, kao stvarna jedinica, može zauzeti samo jedno mjesto na polici, a u stručnome katalogu može biti zastupljena s više stručnih oznaka (za signaturu se tada uzima samo prva stručna oznaka). Nadalje, na drugim se dvjema razinama u signaturi javljaju autorski znak i oznaka za djelo. Autorski se znak sastoji od oznake za prezime autora - oznaka može biti cijelo autorovo prezime, tri, pet ili više početnih slova prezimena, a poneke knjižnice kao autorski znak uzimaju samo početno slovo prezimena. Budući da pojedine knjižnice u svojemu fondu često imaju više različitih djela istoga autora, na trećoj se razini signature unosi oznaka za djelo - prva slova ili samo početno slovo naslova publikacije. Anonimnim se djelima kao autorski znak određuju tri početna slova naslova ili prva riječ naslova. Ako se radi o publikaciji u više svezaka, uz autorski se znak dodaje u zagradi i broj određenog sveska, a slova abecede pripisuju se kad se radi o dubletama.

Sl. 11.
 Stručne signature za djela talijanskoga književnika Luigia Pirandella

    U knjižnicama koje signiraju građu na osnovi stručnog smještaja, signiranje se i stručenje obavljaju istodobno, pa u tim knjižnicama postupak stručne obradbe i započinje stručenjem. Da bi se pritom postigla istovjetnost i dosljednost u signiranju, klasifikatori na marginama svojih tablica i općenito u tablicama moraju naznačiti koliko decimala koriste za signaturu. Zato knjižnice vode i posebne knjige stručnih signatura, koje se katkad i tiskaju. One su velika pripomoć u radu, a sustav signiranja provodi se dosljedno. Signatura se u publikaciju unosi, kao što je već naznačeno, na poleđinu naslovne stranice i to olovkom.   Upisuje se i na omotu i ovitku publikacije, na kataložne listiće, na knjižni listić (ako se građa tako zadužuje) te u predviđen odjeljak inventarne knjige. U strojnoj obradbi, programom se utvrđuje mjesto na kojem će stroj ispisivati signaturu na zaslonu i tiskanim oblicima. Signatura na zaslonu, kao i na klasičnim listićima, mora korisniku biti lako uočljiva. Na samim publikacijama nalaze se kodirane naljepnice s kojih se svjetlosnom olovkom (light pen) iščitavaju osnovni podaci o određenoj jedinici.

TEHNIČKA OBRADBA KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Nakon što je obavljeno signiranje, signatura upisana u publikaciju i u odgovarajući odjeljak knjige inventara, započinje tehnička obradba. Tehničkom obradbom publikacije zaokružuje se proces priprema za njezino korištenje odnosno za njezin smještaj na police. U tehničkoj se obradbi ponajprije provjerava je li publikacija uredno označena pečatima na poleđini naslovne stranice (između inventarnog broja i signature) i na dogovorenim stranicama. Ako pečati nisu stavljeni ili postupak nije dokraja proveden u skladu s propisom, ti se propusti ispravljaju u tehničkoj obradbi. Slijedi lijepljenje knjižne naljepnice na kojoj je obično otisnut naziv knjižnice. Na naljepnicu se ispisuje signatura publikacije, i ona se lijepi u desni gornji kut stražnjeg omota. Neke knjižnice stavljaju naljepnice u lijevi gornji kut prednjeg omota, no time se često prekrivaju bitni dijelovi naslova. Ako knjiga ima ovitak koji se zadržava, knjižna se naljepnica stavlja na isto mjesto i na ovitku. Jednako se s knjižnom naljepnicom postupa i kad se ovitak lijepi na unutarnju stranu korica, kad se odlaže u posebnu zbirku i kad se ovici izrađuju od plastičnih folija koje zaštićuju publikaciju.
    U strojnoj obradbi mogu se rabiti programi za tiskanje kodiranih naljepnica na kojima su ispisani osnovni podaci o publikaciji i njezina signatura. Ti se znakovi iščitavaju svjetlosnom olovkom, a postupak je jednostavan i omogućuje brzo zaduživanje i razduživanje. Poneke veće knjižnice dio serijskih publikacija ne uvezuju, nego potpuna godišta umataju u pakpapir, a signatura se stavlja na taj ovitak. U tehničkoj se obradbi dalje, na unutarnjoj strani stražnje korice naljepljuje knjižni džepić u koji se umeće knjižni listić (knjižna iskaznica), ako služi za zaduživanje. Knjižni je listić kartončić podijeljen u dva dijela. U njegovu su gornjem dijelu odjeljci predviđeni za signaturu i osnovne podatke o publikaciji, a u donjem se dijelu ispisuju podaci o korisniku i datum posudbe. Tako opremljena publikacija spremna je da zauzme svoje mjesto na polici, i za posudbu korisnicima.
SMJEŠTAJ KNJIŽNIČNE GRAĐE
    U suvremenom poslovanju knjižnična se građa smješta na police, većinom metalne ili drvene, ako je smještaj spremišni. Za slobodan pristup građi obično se koriste drvene police, posebno izrađene za knjižnice. Ormare i visoke drvene police upotrebljavaju još jedino knjižnice koje su naslijedile takvu opremu. Za posebne vrste građe (zemljopisne karte, grafike i slično) koriste se posebni ormari s ladicama ili bez njih. Rijetka i vrijedna građa čuva se u trezorima.
    U formalnom smještaju, osobito ako je formatni, građa se razmješta prema signaturi i to tako da veći primjerci zauzimaju mjesto na dnu polica, a manji se odlažu u gornje dijelove. Brojčani niz također teče od dna prema vrhu pa se s vrha jedne police nastavlja na dnu sljedeće. Tijekom smještaja građe koja stalno kruži, knjige treba pažljivo ulagati jednu iza druge.     Posebno treba paziti na slijed unutarnjih brojeva numeriranih nakladničkih cjelina i serijskih publikacija jer je pogrešno uložena publikacija nedostupna za korištenje. Da bi se olakšalo snalaženje u spremištu, dobro je izraditi tlocrt prostorije s ucrtanim policama i ispisanim signaturama i postaviti ga na vidljivo mjesto. Na bočnim stranama polica naljepljuju se popisi sa signaturama publikacija koje su zastupljene na određenoj polici. Budući da su savitljive i lako padaju, brošure se u mnogim knjižnicama stavljaju u zajedničke tvrde omotnice. Građa se okomito slaže na police. Iznimka su jedino novine (uvezane) koje se slažu vodoravno jedan svezak na drugi, hrptom okrenute prema van.
    U skupnom smještaju, ako se ne koristi ni jedna klasifikacijska shema, građa se raspoređuje prema većim skupinama, primjerice: periodika, literatura za djecu, beletristika.
    U stručnom smještaju građe publikacije se razvrstavaju na police prema određenim sadržajnim skupinama. Takav način smještaja građe obično je vezan uz slobodan pristup građi, da bi korisnici, i bez pomoći kataloga, lakše pronašli određenu publikaciju. U takvom smještaju uobičajena je uporaba abecednog niza unutar određene skupine, ali se građa može rasporediti i prema redoslijedu pristizanja (tzv. akcesijski raspored).
    Budući da je knjižnični fond živ i neprestano raste, na policama treba predvidjeti dovoljno prostora za nadopune u stručnoj skupini. Stručni smještaj zahtijeva velik razmak između pregrada na policama, jer se uzastopno slažu publikacije različite visine hrpta. Da bi se oslobodio potreban prostor, publikacije u folioformatu mogu se smjestiti u donje dijelove polica ili složiti na kraju svake skupine, a mogu se i potpuno izdvojene složiti po skupinama iza posljednje stručne skupine. Bilo koji postupak da se provede, o tome treba obavijestiti korisnike jasnim upozorenjem. U stručnom smještaju građe korisnicima se uputama također mora objasniti sustav smještaja da bi lakše mogli pronalaziti željenu građu. U tu se svrhu na uočljivu mjestu izlaže tlocrt prostorije s građom, s ucrtanim policama i naznačenim sadržajem svake od njih. Na policama se stručne skupine odvajaju uočljivim pregradama na kojima je jasno ispisana stručna skupina koja slijedi iza svake pregrade.
 
 
6.Poglavlje  
Sadržaj