IX.

ZGRADA, PROSTORIJE I OPREMA ZA KNJIŽNICE 

    Promjene u društvu, nagli razvoj tehnike, znanosti i obrazovanja odrazili su se i na unutarnji ustroj knjižnica ne samo u uspostavi novih službi i usluga za korisnike i njihovu smještaju, već i u reorganizaciji onoga dijela knjižničnog poslovanja koji se ne zbiva pred korisnicima. Već se početkom 20. stoljeća i u izgradnji i u preuređenju knjižničnih zgrada napušta zastarjeo koncept trodijelne podjele unutar knjižnice (međusobno strogo odijeljen dio za građu, dio za osoblje i dio za korisnike). Nastoji se slijediti unutarnja logična povezanost protoka knjižnične građe, osoblja i korisnika kako bi se stručni poslovi obavljali bez nepotrebnih zastoja, građa od ulaska u zgradu do spremišrta i korisnika prošla najkraći put, a korisnicima, gdje god se to može, osigurao izravan pristup građi i odgovarajući radni prostori.
    Za smještaj knjižničnoga fonda i obavljanje svojega redovnog posla knjižnica mora imati određene prostorije. Knjižnice koje djeluju kao samostalne ustanove moraju imati i odgovarajuću zgradu.
    Da bi zgrada odgovarala svim zadacima i djelatnostima knjižnice, mora biti izgrađena upravo za knjižnicu.
Nažalost, u nas se rijetko grade zgrade za knjižnice. Knjižnicama se dodjeljuju zgrade izgrađene za različite namjene, a ni tada često nema dovoljno novca za odgovarajuće, stručno utemeljeno preuređenje. Ne obraća se uvijek dovoljno pažnje ni ispunjavanju osnovnih preduvjeta potrebnih da bi knjižnica uopće mogla odgovoriti svojoj namjeni (smještaj, veličina, rasvjeta, i slično).
    Knjižnične zgrade trebale bi biti smještene u slobodnom prostoru, okružene zelenilom, dobro zaštićene od elementarnih i drugih nepogoda i dostupne svim korisnicima. Takve zahtjeve trebale bi zadovoljavati i zgrade u kojima knjižnica zauzima tek dio prostora (naprimjer, školske i fakultetske zgrade).
    Bez obzira na te okolnosti, dodijeljeni položaj i prostor knjižnice trebaju prilagoditi vlastitim potrebama, poštujući stručna načela u svim fazama pripreme i izgradnje odnosno preuređenja.
    Da bi dobro poslovala, svaka knjižnica mora imati:     Knjižnica mora biti opremljena odgovarajućim policama za smještaj knjižničnoga fonda. Vrsta i visina polica ovise o tome imaju li korisnici slobodan pristup građi ili se građa odlaže u zatvorena spremišta. Uz police, potrebne su i ljestve, kolica i košare za prijenos građe. Za smještaj svojih obavijesnih pomagala (kataloga, kompjutoriziranih baza podataka, zbijenih diskova), knjižnica mora imati kataložne ormariće (jedan ili više, ovisno o veličini fonda), stolove za računala i električne priključke, odgovarajuće mape i kutije za pohranu kataloga na mikrofiševima, mikrofilmovima, CD-ROM-u, i slično. Potrebna je također radna ploha ili stol za posudbu, na koji se mogu smjestiti kartoteke o posudbi i korisnicima, ili računala i priručni pribor za strojno vođenje posudbe.
    Rad na sređivanju i obradbi knjižnične građe zahtijeva odgovarajuće radne stolove, pisaće stolove, police za priručno odlaganje građe i za smještaj knjigâ inventara. Za rad na obradbi građe potrebni su pisaći strojevi odnosno računala. Tako bi trebala biti opremljena svaka knjižnica, pa i ona najmanja u kojoj radi samo jedan knjižničar. Suvremenoj knjižnici potrebno je mnogo više, u prvom redu stroj za kopiranje i mikročitač. Knjižnica bez elektroničkog računala danas je gotovo nezamisliva.
    Tijekom izgradnje ili preuređenja zgrade za knjižnicu, knjižničari bi trebali surađivati s arhitektima i drugim stručnjacima čije je znanje pritom prijeko potrebno. Iako zamisao o izgradnji nove knjižnične zgrade ne mora uvijek poteći od knjižničara, od njih ipak valja očekivati prvi nacrt plana u kojemu se obično ističe mjesto knjižnice u njezinu neposrednu okruženju i odnos prema drugim knjižničnim i srodnim ustanovama. Na temelju takva opisa predočuju se ciljevi knjižnice koji ujedno određuju njezinu djelatnost odnosno službe i usluge za korisnike. Svako planiranje izgradnje nove knjižnične zgrade (ili planiranje preinake postojeće) uključuje i dogovor o očekivanu vremenu njezina trajanja, fleksibilnosti i mogućnostima dodatna širenja te o posebnim prostornim zahtjevima s obzirom na unutarnje prostorije i sigurnost građe.
    Položaj koji se odabire za novu zgradu knjižnice ne mora uvijek imati komparativne prednosti, pa stoga valja naznačiti i sva uočena ograničenja, napose ona vezana uz imovinskopravne odnose, zahtjeve naručitelja i stvarne mogućnosti na terenu.     Studiozno planiranje zahtijeva od knjižničara da naznači predvidivu djelatnost knjižnice (broj korisnika, vrste korisnika, radno vrijeme za korisnike, način korištenja građe), način smještaja i čuvanja građe (vrsta i količina građe, uvjeti smještaja građe s obzirom na rasvjetu, grijanje, vlažnost), te način osiguranja građe koja se daje na korištenje. Knjižničar treba predvidjeti i teškoće koje se tijekom planiranja i izgradnje mogu pojaviti s obzirom na odobren novčani iznos i moguće povećanje troškova. Podatke o ograničavajućim elementima i novčanim sredstvima daje uprava knjižnice zajedno s ulagačima. Sve drugo stručna su knjižničarska pitanja na koja mogu odgovoriti jedino odabrane skupine knjižničara.
    Studijom o izvedivosti plana ispituje se položaj i prostorni uvjeti te strukturalne implikacije s obzirom na prostorne uvjete i postavljene zahtjeve. Takva studija mora sadržavati i stručno mišljenje o financijskoj izvedivosti plana. Na temelju studije o izvedivosti plana određuje se izvođač radova, a u svim daljnjim fazama pripreme i izgradnje knjižničari i arhitekti moraju usko surađivati. Ni najbolji arhitekt, pa čak ni onaj koji je već gradio kakvu knjižničnu zgradu, ne može zanijekati potrebu za prisutnošću knjižničara, kao što ni knjižničar, kojemu će na prvom mjestu biti funkcionalnost zgrade, neće biti posve zadovoljan ne bude li zgrada i lijepa izgleda. Tome valja pridodati i posebnosti raznih vrsta knjižnica, pa svaku novu knjižničnu zgradu, ili svako preuređenje prostora za potrebe knjižnice, treba shvatiti kao stručni izazov i za arhitekte i za knjižničare.
    U nacrtu zgrade arhitekt treba podrobno razraditi strukturu zgrade (oblik, tlocrte, fleksibilnost, nosivost podova, stupove), i unutarnje uređenje prostora (stubište, dizala, raspored prostorija), te uspostaviti odnose veličina, plan namještaja i opremanja prostorija itd.
    U pripremnim radovima, ovisno o vrsti knjižnice, knjižničari će istaknuti i neke druge elemente. Tako primjerice Uneskov manifest (1972) preporučuje da zgrada pučke knjižnice bude smještena u središtu grada ili sela, da bude pristupačna svim vrstama korisnika, napose korisnicima s tjelesnim oštećenjima, da bude otvorena u vrijeme koje odgovara njezinim korisnicima, da izgledom i opremom bude privlačna i ugodna, te da ima prostorije za održavanje izložaba, predavanja, filmova, glazbenih priredaba, prostorije namijenjene djeci i drugo. Za takve se vrste knjižnica predviđa slobodan pristup fondu, ili bar njegovom većem dijelu.
    Arhitektonska tvrtka Faulkner-Brown, koja je postala poznata po svojim rješenjima za sveučilišne knjižnične i druge zgrade diljem Velike Britanije, iznijela je koncem šezdesetih godina svoje viđenje sveučilišne knjižnice, a ono je i danas prihvatljivo.
Zgrada sveučilišne knjižnice trebala bi biti fleksibilna, pristupačna, ugodna, sigurna, ekonomična i raznovrsna, valjalo bi je smjestiti u središte sveučilišnog sklopa (campusa)  i trebala bi imati mogućnost daljnjeg širenja. Takva bi zgrada morala biti dobro uređena zbog velikog broja potencijalnih korisnika i većeg broja knjižničnih zbirki, a napose se ističe da se zgrada treba skladno uklopiti u okolicu, jer je sveučilišna knjižnica komunikacijsko središte cijeloga sveučilišta.
    Unutarnji raspored prostorija ovisi ponajprije o namjeni knjižnice i raspoloživoj površini. Svaka, pa i najmanja knjižnica, nastojat će lijepo opremiti prostor namijenjen izravnu komuniciranju s korisnicima.
    Obično se u posebne prostorije smješta građa namijenjena posudbi, referentna zbirka i druge posebne zbirke, a u pučkim se knjižnicama, zidovima ili pregradama, stvara zaseban kutak namijenjen djeci.
    U zgradi s više katova, posudbeni se odio, u kojemu je smještena služba za posudbu i razduživanje građe te služba za međuknjižničnu posudbu, zajedno s katalozima i drugim obavijesnim pomagalima, obično smješta neposredno uz ulaz i garderobu, a u blizini je i referentna zbirka s čitaonicom za dnevni i tjedni tisak.
    Čitaonica i prostorije za korisnike trebaju biti dobro osvijetljene i prozračene. To se postiže rasporedom prozora, njihovom odgovarajućom površinom i zastorima, te stalnim prozračivanjem. Ako se postavlja umjetna rasvjeta, potrebno je osigurati najbolju jačinu svjetla za čitanje i pisanje (100-150 luksa na m2). Boja zidova također treba biti pažljivo odabrana, jer razne boje različito odražavaju svjetlosne zrake.
    Na višim se katovima raspoređuju posebne zbirke, građa u slobodnom pristupu, smještena obično prema stručnim područjima, te posebne službe za korisnike u kojima rade predmetni stručnjaci. Prostorije za pohranu manje tražene građe i spremišta velikih knjižnica, u kojima uz slobodan pristup treba osigurati i dodatne smještajne prostore, nastoje se teretnim dizalima povezati s odjelom za posudbu, a uz rijetku se građu i uz posebne vrste građe običava osigurati čitaonički prostor s najboljim klimatskim uvjetima.
    Na razini ulaska građe u knjižnicu predviđa se prostorija za prijem, razvrstavanje i daljnje odašiljanje građe, te prostorija za uvez odnosno knjigovežnica. Prostorije za knjižnično osoblje koje stručno obrađuje građu nastoje se rasporediti prema kretanju građe, tako da od ulaska građe u knjižnicu do njezina smještaja i korištenja obradba bude logična međupostaja. Time se osigurava najkraći put građe i smanjuje njezino oštećivanje.
    Pravilnom čuvanju knjižnične građe pridonosi i način njezina smještaja na police ili u ormare. Police, ormari i drugi namještaj koji se odabire za smještaj knjižnične građe obično se naručuje posebno, a materijali i veličina utvrđeni su standardima za prostorije i opremu. Takav je standard donesen u bivšoj Jugoslaviji (1975), a u pripremi je standard za prostorije i opremu u hrvatskim knjižnicama. Ta se pitanja dijelom dotiču i u standardima za određenu vrstu knjižnica. Primjerice, u Standardu za narodne knjižnice u Hrvatskoj (1990) i Standardu za pokretne knjižnice u Hrvatskoj (1990) ima podosta zadanih veličina.
 

10. Poglavlje 
Sadržaj