Silvije Strahimir Kranjčević:
NEUVRŠTENO U PJESNIKOVE ZBIRKE - izbor

AH, VJEČNOST SE JE ZVAO ČAS...

Ah, vječnost se je zvao čas,
Kad postah sjena tvoja;
Ah, vječnost će se zvati čas,
Kad klone ljubav moja!
Zar ne sjećaš se kako je
Još vrila duša ova,
Pre neg si sišla, anđele,
Na stazu od grobova.
Zar ne sjećaš se kako tad
Dodijah nebu gori,
Nek pusti mene u taj jad,
Nek smrtnikom me stvori!
Govorah: "Daj, ah, Bože, daj,
I meni smrtno tijelo,
Na zemlju siđe sad moj raj,
Blaženstvo moje cijelo.
Pa pusti mene u taj prah,
Da smrtne trajem dane;
Svu vječnost dajem tek za dah,
U kojem ljubav da'ne!"
I gledao me stvorac moj
Sve rosne tajeć zjene -
I šapnu: "Zanos ne zna tvoj,
Što htio bi od mene.
Al nek ti prosto, kad ti mir
Bez ljubavi ne cvjeta,
Te siđi dolje u taj vir
I budi - čedo svijeta!
Kad ljubav ti je jedin žar,
Kad za nju vječnost daješ,
Ti uzmi gusle - božji dar,
Nek po njih se poznaješ.
I gledati ćeš kao sjen,
Gdje sve ti vene cvijeće;
Sve tvoje bit će groba plijen,
Tek ljubav samo neće!"
Pa nikoh smrtnik - pustih sve,
Da tebe samo gledam,
Da tebi, mili anđele,
U pjesmi ispovijedam:
Ah, vječnost se je zvao čas,
Kad postah sjena tvoja;
Ah, vječnost će se zvati čas,
Kad klone ljubav moja!
Vienac, 1885.

KO DAŠAK...

Ko dašak svet i čist,
Kad mladi miri cvijet,
Ko sjajnog sunca blist,
Što vedri ovaj svijet,
Ko anđeoski san,
Ko draga svetinja,
Tvoj mili sjaji dan,
Oj, dobo djetinja!
Životvor ti je plam,
Milolik ti je sjaj;
Ah, gledam te i - znam,
Gdje j' izgubljeni raj!
1886.

EJ, NA KRIŽ, NA KRIŽ...

Ej, na križ, na križ s pjesmom o slobodi,
Te gromne žice kaljajte rugobom,
Dovikujte, da moj ju zanos rodi
Tek zato, da bi trovat mogla zlobom.
Vi silni ljudi, kad vas pjesma prene
Uz grozni vapaj iz sna blaženika,
Kad gladni zub vam - kao u hijene -
Razdrobit segne - ljuta buntovnika!
Al čista pjesma pobjedna se vije,
I silni na gnjev smiješi vam se rađe,
Dok jedno želi i dok slatko snije,
Da ni raj ne bi snivat mogo slađe!
Slobode pjesma pjevajući moli,
Za narod bdije ma i mutnim okom,
Pod križem pada, da olakša boli,
Tek zato živi - Bog joj je svjedokom!
I što ju briga, da će šiba gnjeva
Na leđa past joj ionako jadna,
Ta prorok joj je sretan, kada pjeva:
Ja sit sam, jer mi braća nisu gladna!
Pa nek vam dakle svaka šala prosta,
Pošteno pero slabu jači ruku;
Prokun'te pjesmu - pjesniku je dosta,
Da pjesmom svojom tare suze puku!
1886.

U KATAKOMBAH

Oj, vječni grade, pobjedniče Rime,
Daleko oku, al ne srcu momu; -
Gle, u krv svoju piso sam ti ime,
Ja gledam tebe i na svojem domu
Te motrim tebe, grade moj, i o'dje,
Ko nekad tužan s Pincija17 zelena,
I mislim, kol'ko uzdisaja prođe,
Što pustih tebe srca satrvena!
Oj, vječni grade, sjećaš li se i ti
Bar onog jutra ispod tvoga neba,
Kad mrtav za svijet u crkvenoj sviti
Tumarah tobom - sit i presit hljeba,
Al gladan sreće, mira i počinka,
Ne moguć stišat bure svoje krvi - -
Ej, sjećaš li se hrvatskoga sinka,
Kad krenu rakam mučenika prvih?
Bijaše jutro, vedro kano oko
Junaka tvojih pod nebom slobode,
A ja se spuštah duboko, duboko -
I pustih, nek me crne misli vode.
Koracah tamom kroz svodovlje crno,
Po hodnicih od davna pametara,
Ko divljak kakav burno sam ti srno,
Oj, Rime moj, oj, misli moja stara!
U jednoj ruci drhtala mi svijeća,
A tužno nekud ko budućnost bijedna,
Dok desnica mi slaba i trpeća
Prislanja se k stijeni zida ledna.
Ah, kuda dalje -? klecala mi noga.
Bjeh samac tuj, a Hrvatska daleko!
Da molim? Jao, vrijeđao bih Boga,
I ja bih kleo, kleo, da bih kleko!
Tad čuj - -! ko glas da Erebom se gubi,
Ko ptica tajna sve mi bliže lijeta,
Ah, spoznah ga, to glas je, kad se ljubi,
Tim šaptom šapće samo ljubav sveta.
I digoh svijeću. Na zavoju staze
Uz drhtav plam ja dragih dvoje zgledah;
Gle, kol su sretni, milo li se paze -
I - zbrisah suzu ladnu ko od leda!
Je l' vidje kada golupče mi bijelo
Pod starom strehom uz goluba blaga?
Ah, i to dvoje tako ti se splelo,
Ko s tihom srećom ona miso draga.
I vodahu se u tom svetom muku,
Ne znajuć jada ni razornih bura,
Pa postadoše, ručicom o ruku,
Tol svježi ponad istrula kostura.
Pritajih se - - i gledo sam ih tako,
Gdje zure u te kosti isušene,
Što davno nekad zdrobiše se lako
Za vjersku misô na pijesku arene.
I gledah, koli kostur taj mi gleđu
Tol mirno, ko da smrti se ne boje,
Ta ljubav sveta sušila mi vjeđu;
A ja? Ja bijah bez utjehe svoje!
I skočih, planuh: Zar da samac lutam,
Bez svete misli, što me jačit može,
Da suze ronim i da čemer gutam,
Je l' tražiš to, ti svevideći Bože?!
Oj, daj mi ono, o čem mi se snilo,
Oj, daj mi svijet moj, da me lavom stvori;
Što kruži mene, to je mrtvo, gnjilo,
Života daj, il mrtva tuj me sori!
Poletih na zrak - prazan, pun očaja,
Pobjesnit mišljah do izbice svoje;
Sve sretno živi, samo duh moj zdvaja,
Što j' drugim sveto, meni prokleto je!
I srnuh, plakah: Vi nebesa gluha,
Ded, dajte znak mi, u čem mi je sreća;
Oj, tako vama svetog moga ruha
I suze ove iz oka trpeća!
Tad gle, gdje padoh kano brza strijela
Pred zide tvoje, o moj grade davni,
I spazih, ploča gdje ih kiti bijela,
A na njoj slovo, ko spomenik slavni.
Tuj čitah pismo: "Martiri di Roma".
Slobode spomen slavno im se žari,
I šapnuh: Znam se, nisam već siroma,
Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!
Vienac, 1886.

USKOČKA ELEGIJA

Kamene moj mili, kršne moje gore,
I ti, pusta drago, vedre bure leglo,
I ti, grade mali, i ti, sinje more,
Što se ovo na vas razornoga sleglo?
Da je ovdje plijenu preostalo išta,
Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže,
Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,
Što još od nas hoće, što još od nas traže?
Svuda bijeda gola, siromaštvo svuda,
Svuda kamen suhi, kamen od vjekova;
Samo gdjegdje mala ističe se gruda,
Sačuvana znojem, znojem pradjedova.
Sjekla ju je briga oštrim noktom glada,
Da joj bijednu djecu prehraniti smaže:
Svuda carstvo skrbi, svuda carstvo glada:
Pa što jošte hoće, što li od nas traže?
Eno, pusto more kotlinom se ljulja,
Koji brodić mali žalobno ga kiti;
Zaglađena bijeda obalom se šulja,
Skoro nema čime nit golote skriti.
Očajna i zdvojna propast svoju grli
Pa pijanstvom gadnim ubija si jade,
Sretna, što bez svijesti kroz te šibe hrli;
Sretna, što traže jošte, da ta bijeda dade?
Eno gola brda, tek kućerak mali
Nerijetko se po njem posijani niže -
Po njem ono žarko, južno sunce pali,
Na nj se ona bura nesmiljeno diže.
Nek bi i to bilo - al kad uz to ljudi
Žeti hoće ondje, gdje im sijat treba,
Ne čudim se onda, da ta bijeda žudi
Bar na časak otet gromovlje sa neba!
Nema ovdje blaga, nema ovdje zlata,
Tek janješce koje u tor ti je sjelo,
Mala pilad gladom nuji se o vrata,
I - to ti je ono bogataštvo cijelo
Gdje, kad ferman dođe, zdušno da se diviš,
Obori se harač na ljude trpeće - -
Čemu onda živiš, čemu onda živiš,
Neg da budeš vragom, kad anđela ne će!
Što li dakle traže - zar ognjište tvoje?
Prodano je ono, a za novčić koji!
Možda djecu tvoju -? Nek se samo goje,
Da im jača ruka za drugog se znoji!
Aj, da tu je plijenu preostalo išta,
Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže;
Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,
Što li jošte hoće, što još od nas traže?
Mudri li su, mudri - lišili te hljeba,
Oteše ti najpre koricu sa usti;
Ali jošte, bijedo, ponos tvoj im treba,
Njega jošte ne daš, ma da sve im pusti.
Nije čudo, što će mudra ljudska zloba
Na tvoj ponos upet, ma da jur te ubi.
Prodani je ponos vlastit napis groba,
On se zadnji daje, ali se i sve - gubi!
1887.

ALAJ MI SE ČINIŠ VEDRA...

Alaj mi se činiš vedra,
Alaj mi se činiš laka,
Moja dušo - tvoja njedra
Satkana su od oblaka.
Pod oblakom raj se krije,
U raju se suze suše...
Bar kadikad tako plaća
Očajane nebo duše...
Alaj mi se činiš vedra,
Kano oblak u svanuće,
A ta laka tvoja njedra
Raj mi kriju - srce vruće...
A pred rajem zatvorenim
U suzam se pjesme guše...
Ta i tako katkad plaća
Očajane nebo duše.
1889.

NAPRIJED, BRAĆO!

Što će reći silna buka što odmnijeva sa svih strana
Kao vijor pustim dolom, udarajuć o drveće,
Il ko mora mukla pjesma štono od sna nojcu budi?
Narod to je, naprijed kreće.
Otkuda je, kamo ide? Gdje mu dom je, kog je roda?
I med paklom i med nebom ima l' za njeg igdje prava?
Je l' ga novcem kupit moći kao pustog, sinjeg roba?
Ali tiho, on se, eno, on se veće približava.
Čuj gdje ori grom zdaleka!
Eno sunca! Grud mu tješi
Ponosnijeh nada jeka
I on smjelo k cilju spješi.
Da izbjegne bijesu, jadu, on tek pravo svoje traži,
Stog na zemlji milena je njemu svaki kut domaja;
Ajde, ljudi, vrijeme još je, popravite što ste krivi -
Jer on neće da očaja.
Njegva ruka podiže vam dvorove i kuće krasne,
Da beskućnik sam ostane a bez kore bijela kruha,
On vam meki ležaj stere, on vam čuva dom od bijede,
A da za njeg milostiva vaša srca budu gluha?
Gle, već ori grom zdaleka!
Eno sunca! Grud mu tješi
Ponosnijeh nada jeka -
I on smjelo k cilju spješi.
Vjekove je bijednik nijemi podnosio krivdu slijepo,
Za njega se nije znalo, snivao je kao dijete;
Ali sad se i on diže, vika mu je vijor silni
Naprijed hrle njegve čete.
Naprijed hrle, naprijed lete, jasno zbore svemu svijetu:
Evo svanu nama hora, našem žiću pramaljeće,
Borci mi smo čovječanstva; sa prirodom majsko sunce
I nas sad iz zaboravi, iz mrtvila našeg kreće.
Sad nam glas je groma jeka,
Luči pravde tek nas vode -
Tko je uz nas, nek ne čeka:
Naprijed, braćo, do slobode!
1896.

PRIVID
(Motiv iz franjevačke crkve u Jajcu)

Polumračno, tajno, sveto,
A na krilu od pahulja,
Sve se njiše, lako ljulja,
Na siv tamjan razapeto...
Trepti, šuška i šapuće,
A pod grlo nešto plije, -
Ah, kroz suze vidim dvije,
Sad će dahnut srce vruće!
.... Gle, evo je! Carski, slavno,
Ide vila moga soja: -
Draga moja, ljubo moja,
Što mi nisi došla davno? -
"Ne mogoh ti, dragi, prije;
Na kamenu, na daleku,
Tražah tvoju suzu neku,
Iz proljeća mladosti je!"
- Poznajem ju, žarka vjero;
Iz dalekih li je dana,
Kad pjesničkog mališana
Učila si držat pero.
Kad u cvjetnoj vijeka dobi
Već je slušo topa riku,
I kad prvom na vidiku
Usječene glave skobi!
A trebo je da se vozi
Na labudu, a nad njime
Da golubi hlada čine,
Po obalam plešu bozi! -
"... Šuti, dragi, časom šuti:
Da ti nikad suzâ ne bi,
Šutila bi groblja tebi,
A ovako - pjevaju ti!"
I podmota krila laka
I izginu u čas sa mnom
U podzemlju vlažnom, tamnom,
Ko mrtvačka da je raka.
Tu na trunu usred groba
Bez lubanje kostur sjedi,
Pokraj njega s reda oba
Ni tko zbori nit besjedi!
Bezglave se njišu pleći
Kao sablast amo tamo,
Polagano, polagano,
Ne čujući, ne videći.
Još iz zemlje oko njega
Ko iste ga riječi plaše:
Zadnji bješe krvi vaše,
Oplač'te ga, oplač'te ga!
Ali k trupu ona stanu,
Što mi pjesmom srce opi,
I reče mi: "De oškropi
Svojom suzom smrtnu ranu!
Nek se čuje slava horna,
Zašto kamu na daleku
Tražah tvoju suzu neku, -
Ah, evo je životvorna!"
I kostur se diže nama',
Plašt se carski niza nj vije,
A puno mu lice sije
Ko nekada, u pjesmama
Niz livade kad je rosne
Razigravo dobra dóra
Uz pozdrave s zelen-gora
Lijepe svoje Herceg-Bosne.
Odjašismo ko vitezi,
Sve uza nas kralji, bani...
Odjašismo k onoj strani,
Gdje trobojni, gordi stijezi
Mahaše nam sa visina,
A od mora i dubrava
Orila se pirna slava:
"Lijepa naša domovina!"
I sred slavnog onda pira
Još osjetih cjelov vjerni,
Ko od boštva - neizmjerni,
- Pak sve zginu dno svemira.
A kroz šaru priviđenja,
Iz nejasne iz daleči
Sumile su samo riječi:
"Zbogom, dragi, do - viđenja!"
Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava, Zagreb, 1900.

SLOM CAMPANILA

I
Ej, Regino,18 utri suze,
Uskočka te pjesan zdravi:
Div-plemiću kaplja pade,
Umro ti je Campanile!
I meni se srce stisnu,
Kad pomislih, kako kriknu
Anđeo mu izdišući
Pred vratima Svetog Marka!
Popucaše glasna zvona,
I sad leže ispod kršlja;
Requiem si otpjevaše
Zvona slave mletačke ti!
Gorda tvoja nekad zvona,
Što olujnim, divljim šumom
Mutila su pokoj slatki
Domovinskoj obali mi.
Slatkoj fruli u uvali,
Gdje su naši janjci pasli, -
Ej, Regino, a ja plačem
Nad dušmanom djeda moga!
U me bulji tvoj gondolir:
"Haj, Morlače, što ti stalo,
Te se sruši Campanile
I Loggetta Sansovina?!
Pa ako će i San Marco
Survati se u lagune,
I Palazzo s njim dukale,
Orologio i Rialto,
Bez palente sjedit ćemo
Vrh zasuta Canalazza,
Suze brisat zastavama
Sa Kandije i sa Cipra!
Kad te vozah po kanalim,
Platio si po tarifi;
Za uskočke suze nikad
Ne davasmo ni centezim!"
.... Čuj, Regino, kako psuje
Gorda krvca tvojih dužda,
Kako pljucka sa grandezzom
Pod nebesa Italije.
Nu rekoh mu: "Prijatelju,
Oko krune ovog tornja
Talijanska noć je cvala,
Kada klečah pred Reginom.
Pjevala mi ona pjesmu,
Ne duždevu himnu više,
Drugu pjesmu - krvca moja
Na usni joj opila se."
Pogledo me lisac stari
I kapicu podigo je:
- Razumijem, reče, sada
Dopuštam vam da plačete!

II
Ej, Regino, ako stojiš
Zaprašena krečem starim
Uz opeke Campanila
Uzdišući, kukajući,
Žustre bake, brzojeze,
U bokovim ljuljaju se;
Lomatajuć prste suhe,
Časom plaču, časkom ruže.
Ej, Regino, zaklinjem te
Slavom negda Bucintora,
Pusti ove puste crijepe;
Ajdmo lunjat ulicama.
U gondolu sjesti ćemo
Pod baldahin, udovice,
Zlatan, srebrn i biserni,
Što je davno utonuo.
Iz kaljavih dna laguna
Mi ćemo ga izvaditi,
Razapet ga, ej, Regino,
Ko u doba Dandulovo.
Sjedi amo - val nas ljulja,
A dugačkom, toplom trakom,
Gledaj, sunce pozlaćuje
Gordi simbol nad Piazzom.
Slatka glazba s trga ječi
Svetom himnom Garibalda;
Ja dukate žute sipam
Na kukuruz za golube.
A ti ideš, košto negda
Što je išla dogaresa;
Šuškaš haljom kao lovor,
Hitra kćerko Italije.
Mašeš rukom baršunastom
I romoniš: Sugrađani,
Sa barbarskih tamo žala
Stiže amo gusar ovi
Pod prozor mi sinoć stade
Sa sićanom tamburicom,
Pjevaše mi serenatu
Ko jek zvona preko mora.
Kad bi noći o ponoći,
Čudnu riječ zviždnu neku;
U taj časak zinule su
I tamnice i grobovi.
Iz dubina, vrh kojih se
Kao duga spasa vije
Strašni "Ponte dei sospiri",
Aveti su izlazile.
Na trulijem lubanjama
Nahero im kape stale,
Dalmatinske i istarske,
Krijuć u pô šuplje oči.
I uskočke galijice
Uz "šćavonsku" staše "rivu";
O krvavim bakljama im
Bljeskali su jatagani.
Sama zvona zazvoniše
Nad salonom Venecije,
Gdje palače gorde stoje
Kao časni namještaj mu.
Odatle su tiho pošli
Bazilici svetog Marka,
I - začudo - pred gusarim
Gradski patron pokloni se!
Na koljena tu su pali,
A na to je baka neka
Razvezala vreću staru,
Donesenu iz tamnica.
Sve kost na kost nizala je
Polomljenu i krvavu,
Dok ne složi zor junaka
Pod zastavom Svetog Đurđa!
I otpoče crna misa,
A orgulje brujale su
Na jeziku slavenskome,
Kao da smo usred Moskve!
Kod "Libera" ustao je
Iz ćivota sveti Marko,
Pružio im suzu jednu,
Primili su nijemo suzu.
Primili su nijemo suzu,
A orgulje brujale su
Na jeziku slavenskome,
A u crkvi svetog Marka!
U nesvijest sam nato pao,
Utroba mi prevrnu se
Od pogleda krvavijeh
I od suza svetog Marka.
A kada se opet prenuh,
Ovaj stranac stajao je
Vrh ledena čela moga.
Vruć mu cjelov gorio je.
Sa Piazze ječala je
Sveta himna Garibalda,
I ja vidjeh, kako suza
Na srce mi njeg'va kanu.
Nešto lupnu - u čas ovi
Sve tamnice srušile se;
Gusar me je zagrlio,
Šaptao mi tajnu neku.
Kad je zori u prozorje
Zaječala marangona19
Ljuto smrsih: Što se dreči
Ovo zvono zarđalo!

III
Ej, Regino, ta se priča
Ljupcem plaća usred srca!
A što mrtvi ustali su,
Red je, valjda, da ustaju!
Red je, valjda, da se trese
I da pada, što je trulo,
Ne od bubnja Garibalda,
Već od rđe na okovim.
U dubini muljna mora
Zakopani temelj grizu;
Mriju vijeci - mriju sveci,
Samo suza ne suši se.
I ona će isprat jednom
Taštu mrenu sa očiju,
I ljudi će reći: Bože,
Alaj grešni molili smo!
Al, Regino, na trobojci
Krv ti vidjeh poštrapanu,
Rasplakah se nad njom, draga;
Ja ne mogu krvi gledat.
Ja ne mogu krvi gledat,
I noga mi kraj nje kleca,
Pokrivam je s obje ruke,
Šapćem: Spavaj, teška kapljo!
A ti si me pogledala;
U taj časak u tvom oku
Sinu nešto, s čeg poludih,
Zaljubih se, o Regino!
Zaljubih se u čas oni,
Kad u tebi, Italijo,
Cjelivo sam trag krvavi
Žrtvenih ti jaganjaca.
Divnu djecu pjesnika ti
I pjesnike - djecu patnje -
Pred San Marcom, na Pinciju
U crvenim košuljama.
A glazba je udarala -
Ej, Regino - s Campanila,
Ljubio sam jecaj zadnji
Umirućih za slobodu,
Što se tvojim zrakom krili
Ko vječita glazba tvoja,
Ko najljepša slika, što je
U grudu ti upila se.
Kad dječinskim očima sam
Gledo stroga Mojsiju ti,
Što ga stvori Buonarroti
Mnogo ljepšeg od Adama.
A on mi je iz svog srca
Jednu zraku izvadio:
Uzmi - reče - strijelu ovu,
Pođi svijetom, divlja dušo!
Utapaj se čas u suze,
Čas u suze, čas u smijeh;
Jer je, sinko, pjesma sjeme
Za masline u Kanaan.

IV
Ej, Regino, utri suze;
Gle, na kršlju Campanila
Duždevi se s robljem ljube,
Piju čašu pobratimsku.
I novi se tornji dižu
Sa slavenskih širnih ravni,
Novom tvomu Campanilu
Cjelov mira evo šalju.
Divna himna svijetom ječi,
I u bratskom zagrljaju
Poigrat će kolo lako,
Pjevat grlom mjedenijem.
Tresti će se sve piazze - - -
Tko to pjeva? - pitati će.
.... Aj, ta stari Campanile
S mladićima slavenskijem!
Legao je kao David
Međ djevice, da se mladi,
Pa sad igra tisućljetnik
Ko da šesnaest godina mu!
A nekaki Uskok ludi
U tamburu kraj njeg kuca,
I svakaki još "šćavuni"
Oko njega podcikuju.
Nose križe od galera,
Sve kosturi po njim vise,
Al rukama suhim mašu
Kao pjani od veselja.
I pjevaju pjesan neku
Na jeziku slavenskome,
Kao da smo - prosti, Bože -
Usred Senja ili Moskve!
Nad njim prše golubovi,
Na ramena padaju im
I ljube ih baš u usta,
Pjesmu mira gugućući.
Ej, Regino, utri suze,
Sad se spušta Bucintoro:
Romanska će s njega vila
Pozdraviti istok sunca,
Sa kojeg će zraka pasti,
Da pomladi mahovinu,
Što se drevna uhvatila
Latinskijem po mirima.

Vienac, 1902.

NEUVRŠTENO U PJESNIKOVE ZBIRKE

                            - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -