Urota Zrinsko-Frankopanska

OCU DOMOVINE
Dru ANTI STARČEVIĆU
posvećuje
PISAC

Nij za drugo na 'vom svitu
Človik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga:
Neg da ovde tako hodi,
Tako žive i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje.

  KATARINA ZRINJSKA

Ako se pak ufaš, Bane, v pomoć nimšku,
Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znaš, kao suncu zimsku:
Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku.

  PETAR ZRINJSKI

Navik on živi ki zgine pošteno.

  FRAN KRSTO FRANKOPAN

I.

Od grada Karlovca tri sata hoda put sjeverozapada, upravo u onom skrovitom kraju gdje se rijeka Kupa izvija vilovitim prigorjem do velike pokupske ravnice, ponosno se diže na osamljenoj i suroj klisuri starodrevni grad Ozalj. Na samom tjemenu vrleti hitnule su se uvis četiri kule oblice, svaka uz jedan ugao kneževskoga dvokatnoga dvora, a pred ovim, sve naokolo u prostranom dvorištu, razveli se mnogi obori, stražarnice, konjušnice. Od podneva gradu, pod ropavim kukom, stremenito se propinje iz prodola tvrda cesta i svija se do mosta što visi na jakim željeznim lancima nad mrkim ponorom pred glavnim vratima. Od sjevera struji Kupa pod okomitom liticom, s ostalih strana štite grad dvostruki bedemi, poduprti izvana potpornjima i laktima, a ovi kao da su nikli iz stanca kamena na stravičnim izbočinama iznad duboke jaruge, razrovane gorskom bujicom.
Takav bijaše, na prvi pogled, grad Ozalj ljeta Gospodnjega 1664.
Iste godine dana devetnaestoga studenoga, u predvečerje, stražila su na vrhu istočne kule dva vojnika, haramije, ogrnuti dugim crvenim kabanicama, visoki i vitki, jedri i žilavi, mrka lica, surih očiju. Naslonjeni o krunasti zid kule, gledali su zamišljeno u prodol, kao da motre kako se Kupa pjeni i praši među grebenima na pličini gdje se svija na lakat, i kako zatim teče po ravnini, pozlaćena suncem, na mahove. Vrijeme bilo blago, rijetki su oblaci lagano plovili nebom, duhao je topli jug, na duge zapuhe kao da šuma sjetno uzdiše, i trgao posljednje požutjelo lišće, bacao ga u provalije i u Kupu, a kadšto bi ga zagnao na most i na široka gradska vrata, pod onaj svod gdje je bilo nekoliko vojnika na straži. Sjene bedema i visokih kula duljile su se prodolom i Kupom: samo u neke prozirke i puškarnice, i šira zjala otkud su virili topovi, koso su upadali sunčani traci. U dvorištu šetao je neki fratar u bijeloj suknji s crnim naplećkom, a vojnici prošli bi pokraj njega te ga ne bi ni pogledali, kao ni on njih. Iz konjušnice prodrlo bi živo rzanje i odjeknulo bi silnim bedemima.
Kad se fratar našetao, uđe u crkvicu u dvorištu nasuprot, velikim stepenicama kneževskoga dvora. To opaze haramije s kule.
- Otac Franjo hoće da se pomoli za spas svoje duše - slomi muk stari haramija.
- Bilo bi dobro da se pomoli i za naše - zaklima i zijevnu mlađi.
- Tomo bit ćeš ti velik grešnik... kako ti je bilo u Primorju?
- Dobro, brate kao i ovdje u Ozlju - zasuče Tomo crni brk, a lice mu se smrkne.
- Svi hvale Frana Frankopana. Lijepo je njemu u Primorju. Čujem da se ženi.
- Ja nisam ništa čuo. Moj Grga, bojim se mlad će poginuti, jer ti je u kreševu pravi zmaj. Junačka majka prva zaplače. Vidio sam ga ja kod Bobovca i kod Jurjeve Stijene! On ti se zaleti među Turke kao među djecu s drvenim sabljama.
- I naš knez Petar pravi je zmaj, i on ti je dozrio u ograšju i megdanu. Drago mi je što je danas primio od Sv. Oca Pape pismo kojim ga naziva "braniteljem Svetog Evanđelja".
- Knez Petar zaslužio je taj naslov. Junak je on kao i brat mu ban Nikola. Već bi knezovi Zrinjski bili zatrli sve Turke da nije u Hrvatskoj bečkih generala. Svačija za vremena, pa i njihova! Ti znaš što radi u našoj zemlji austrijska vojska... - zašuti Tomo, a lice mu se osu tamnim rumenilom.
Grga Tonković i Tomo Pakanović bili su vojnici banske vojske. Ban Nikola Zrinjski dao ih svojemu bratu Petru da ga prate na svakom pogibeljnom putu. Među haramijama, naime među "plaćenim" banskim vojnicima, nije bilo premca ni Tonkoviću, ni Pakanoviću; svakoga su nadmašili junaštvom.
Zamišljen i mrk gledao je Tomo u prodol, na Kupu. Nakon poduže šutnje šane Grga, onaj stariji:
- Tomo, jesi li našao tijelo svoje sestre?
- Nisam - trže se Tomo. - Nisam ga našao, nisam... sudim da su je draguni karlovačkoga generala bacili u Kupu. Grga, ti znaš, ugrabili su je na paši jedno veče, mrakom... Oh, jadna Stana! Bila je mlada kao kaplja, dobra i lijepa... - uguši mu se riječ u grlu.
- Proljetos vidio sam ja kod Novog Zrinja te junačine dragune! - počne Grga. - Turci navale, a oni bjež'. Mnogi su se utopili u Muri. Ostala velika cesarska vojska mirno je gledala kako Turci provaljuju u grad. Cesarski je general htio da Turci osvoje grad. Onaj general, neki Montecuccoli, sam ga bijes znao, kako sam čuo, najveći je neprijatelj banu Nikoli. Htio bi da ne bude u Hrvatskoj ban, nego da nam zapovijedaju bečki generali. I karlovački general uvijek tuži Zrinjske bečkom cesaru Leopoldu. Da je na svijetu mrvica pravice, knez bi Petar bio general u Karlovcu. Bi!
- Grga, ti znaš kako je bilo kod Novoga Zrinja, a ja znam kako je bilo kod Sv. Gottharda. Evo, još nisu tomu četiri mjeseca. Od Novoga Zrinja krenuše Turci u Ugarsku. Kršćanska vojska za njima. Nijemce je vodio onaj Montecuccoli. Francuski kralj poslao je na pomoć Beču lijepu vojsku, ljude bogate, mnogo plemića. Vojske se približile kod Sv. Gottharda, na rijeci Rabi. Turci navale, natjeraju u bijeg Austrijance, gone ih kao site ovce. Sad ti opazi vezir Ćuprili one Francuze, pa se čudi: takve vojske nije nikada vidio! Francuzi sve u svili i skrletu, lica im glatko obrijana, kosa im pala na ramena! Misli Ćuprili to su žene, pa veli svojim pašama i agama da ih ne ubijaju nego lijepo pohvataju. Veseli se vezir što će neviđen plijen dognati u Carigrad, kako će se srce sultanovo razigrati! Turci navale na one žene da ih polove, ali jao viteške nevolje: Francuzi udri po njima, mlati, sijeci, da je milota! Turci bjež' navrat-nanos. Uh, da ti je bilo pogledati kako su se davili u onoj vodi! Francuzi poklali bi sada do zadnjega Turčina, ali to ne da vrhovni zapovjednik Montecuccoli! Ćuprili opet sabire ostatke svoje vojske, a dok ih sabire, Nijemci lijepo miruju. Francuzi hoće i opet da navale ali general Montecuccoli ne da. Veli i razlaže kako bi to bilo pogibeljno, pa ugovori mir s Turcima!... Čujem da se zbog toga mira bune sva hrvatska i ugarska gospoda i da glave sastanak kod bana Nikole u Čakovcu. Eto, tako ti vojuju bečki generali! - obori Tomo, pa se ušeta kulom, pognute glave, srdit.
Grga strugne očima i okolicom i nebom pa opet zuri u prodol. Sunce bilo zašlo, zrak posivio; vjetar je jače duhao, na licu osjećala se vlaga; tamo na zapadu, nad zakovitlanim brdinama, gomilali su se oblaci, crvenkasti odozgo, tamni odozdo. Dolje pred gradom, na okuku gdje se naglo u prodol svija cesta što vodi iz Karlovca u Ozalj, pomole se dva konjanika, haramije, a malo za njima vitka djevojka u plavoj haljini na gizdavu vrancu. Njoj usporedo jaše velikaš u crnom odijelu. Hip zatim bane na okuk šest konjanika, sve haramije od pratnje. Grga reče drugu da se kneževa kći Jelena vraća doma sa šetnje. Ne potraja dugo, Jelenin vranac zarže u dvorištu krasnoga grada.
- Tomo, gizdav ti je onaj vranac! Zna on koga nosi. Jezdi Jelena kao da pliva zrakom. Divota!... Onomu mladomu knezu nekako se ne da iz Ozlja. - otegne Grga. Govorio je o velikašu, koji je jahao uz Jelenu.
- Nije čudo: kapetan Bukovački kaže da nije nigdje na svijetu vidio ljepše djevojke od Jelene. Roditelji lijepi, pa kako da ne budu i djeca? Tomo, jesi li štogod čuo u Ugarskoj o mladom knezu? Bogat, ha?
- Rakoczy je poznato ime. Njegovi stariji bili su erdeljski knezovi, ali je ta obitelj starinom iz Hrvatske. Ovo sam čuo od kapetana Bukovačkoga. Ako nije Rakoczy bogat, bogata je kći našega kneza: samo u podrumu ovoga grada ima knez Petar hiljadu vedara vina! A mnogi gradovi, a silne zemlje! Bogatiji je naš knez od samoga bečkoga cesara. Kad još nitko nije znao za mnoge današnje velikaše, cesareve i kraljeve, sav je svijet znao za ime knezova Šubića Zrinjskih. I knezovi Frankopani isto su tako...
- Gle, amo jašu karlovački draguni! - prekinu mu Grga riječ.
Na zavoju ceste, dolje pred gradom, brzim kasom zakrenuše u prodol jedan časnik i odmah za njim dva momka. Haramije siđu s kule u dvorište gdje sjaše dragunski časnik i upita ih je li knez Petar Zrinjski u dvoru. Kažu mu da je doma, pa ga odvedu na bijele i široke stepenice, pokrite debelim sagom. Na vrhu stepenica razgovaralo je nekoliko slugu, krasno odjevenih, a hodnikom je šetao omašit čovjek, guste smeđe brade, crvena lica. Na kovrčastoj kosi naherio mu se crn kalpak, jako tijelo sapela mu sura surka, uz bok visi mu sablja.
Grof Sigmund Rottal, pobočnik generala Auersperga - pozdravi dragunski časnik.
- Juraj Malenić, kapetan. Što želite? - pita ovaj pod kalpakom.
- Došao sam službeno. Molim da me odvedete pred kneza. Malenić mu se nakloni da pođe za njim, a na kraju hodnika uđe u dvoranu, nakon toga izađe i reče časniku da slobodno stupi pred kneza.
U sjajnoj se dvorani mladi dragun malko zbuni...
Velikaš u modroj svilenoj dolami, visok rastom, golem i skladan, savršen lik junaka, ustane od stola, odloži pero, pa pođe u susret dragunu gipkim i gospodskim krokom. Duboke i crne oči umno i strogo sijevaju pod gustim obrvama, krasan brk resi mu muževno i crnomanjasto lice, na široka ramena pala mu valovita crna kosa razdijeljena posred tjemena.
Časnik se nakloni, reče knezu svoje ime i odmah doda:
- Poslao me amo moj general da predam vašoj milosti ovo pismo.
Oblak zlovolje zasjeni visoko Petrovo čelo. Uzme pismo i raspečati ga. Mladi grof omjeri sada ispod oka i s nekom bojazni silni i kipni stas onoga Zrinjskoga, začudi se sjaju srebrnih toka na dolami, pa se zagleda u oštru crtu što se je duboko usjekla na čelu, okomito nad orlovskim nosom, lijepo uliknutim. Na plemenitom licu nije bilo ni jednoga nabora, osim one brazde među obrvama. Zrinjski čita pismo, a ona brazda sve dublja...
- Grofe, vi valjda znate što mi piše Auersperg? - upita iznenada Zrinjski dubokim i zvonkim glasom, upirući pogled u golobrado i nabuhlo dragunovo lice. Grof se gane i nakloni se da zna.
- Recite svojemu generalu da mu neću predati pašu Čengića.
- Molim pismeni odgovor...
- Već sam jednom pisao vašem generalu da mu neću izručiti pašu - nakloni se Zrinjski i pogleda na sat na zidu.
Mladi grof stoji kao ukopan, a knez želi da bi otišao. Vidi zatim da je grofić porumenio, da je smućen, pa ga zapita što još želi.
- Dopustite, milosti vaša... - zapne časnik.
- Govorite.
- Bih li smio iskreno izjaviti da ono sveto čuvstvo... bih li smio?
- Izvolite.
- Već sam više puta imao sreću vidjeti plemenitu kneginjicu Jelenu, kćerku vaše...
- Vi ste se naumili ženiti?
- Da kneže.
- Tako mlad?
- Meni je već dvadeset godina.
- Već!
Moj je stric tajni savjetnik njegova veličanstva, a njemu bi zastalno drago bilo kad bih bio ja onaj sretnik koga će vaša kćerka...
- Gospodine grofe, eto noći: Karlovac je dosta daleko.
- Da sam odan vašoj milosti, neka je dokaz moja iskrenost: meni je žao što će vaša milost doživjeti neugodnosti...
- Hvala! - pretrgne ga knez. U njegovu je glasu zazujala i žica dosade.
- General Auersperg tužit će vas zbog paše Čengića... - smrsi pobočnik tiho, sažalno, veoma važno.
- Grofe, noć, kiša. Želim vam sretan put.
- Da, da; noć i kiša. Sluga najpokorniji. Uistinu žalim što će tužiti general... - izmuca časnik, izađe iz dvorane, duboko i nespretno klanjajući se, pobrza u dvorište, vrgne se na konja i udari oštrim kasom put Karlovca.
Zrinjski stade da šeta dvoranom što je bila jedan dio njegove knjižnice. U krasnoj dvorani, rasvijetljenoj velikom svjetiljkom, sve je bilo na kneževsku: ormari od hrastovine, s divnim rezbarijama i ukladama, stolovi od orahovine i mramora, stolice od crnoga i svijetloga drva, prevučene žutom jakom kožom. Na jednoj stijeni nanizale su se slike u crnim okvirima, a tu se vide crveni kalpaci, kabanice optočene hermelinom, dolame sa zlatnim tokama, šarene ječerme, predivno izvezene. Na visoku nadstroplju razabiru se slike iz hrvatske prošlosti: konji se propinju, lome se koplja, viju se zastave, pa kacige, štitovi, žezla, krune. U jednom je kutu visok kamin, obložen mramornim pločama, urešen cvijećem od porculana, a na njemu su krasne bakrene posude. Na stolovima i u ormarima sjaje se knjige, uvezane u žutu kožu i pozlaćene. Pred onim stolom gdje je pisao knez Petar, prostrta je pardusova koža.
Zrinjski je šetao i razmišljao što da učini s pašom Čengićem koga bijaše uhvatio pred godinu dana kod Jurjeve Stijene. General Auersperg dobro je znao da bi paša dao mnogo zlata za svoju slobodu, pa je stoga tvrdio da mu Zrinjski mora izručiti pašu, jer je Zrinjski navalio na Turke mimo bečku dozvolu!... Tako je umovao karlovački general, brat svemožnoga Leopoldova ministra. On je često tužio Zrinjskoga da ne sluša kraljeve zapovijedi nego da samo draži i izaziva tursku silu na Beč.
Knez Petar prijeđe desnicom preko namrštena čela, sjede k stolu i primi pero da vrši započetu pjesmu. Nikako se ne može sabrati, jer mu glavom kopaju svakojake nevesele misli. Tako zamišljen i zabrinut zagleda se u sliku na stijeni, a s njegova lica iščezne ona zlovolja, oči mu se rasklope, blaga se u njima tuga zasjaji... Slika je prikazivala velikaša u crnoj dolami i s bijelim kalpakom, a Petru je bilo kao da ga utješljivo gledaju one velike smeđe oči sa slike. Svjetlost je malahno titrala na stisnutim usnicama, te bi mislio sad će nešto reći onaj naslikani junak. Ona je slika vjerno prikazivala Petrova oca koji je mlad poginuo ne na razboju, nego od Wallensteinove osvete. To su posvjedočili njegovi suvremenici, hrvatski junaci i povjesničari Petev Grgur i Ratkay, i mnogi drugi. Juraj Zrinjski, otac Petrov i Nikolin, ban hrvatski, vojevao je s Wallensteinom na Turke u Ugarskoj. U jednom kreševu odsiječe ban Juraj glavu nekomu junačini i reče Wallensteinu: "Gledaj, ovako se kazne neprijatelji." Wallenstein odbije posprdno: "Bane, vidio sam do sada mnogo takvih glava." - Ban Juraj otkresa: "Bit će da si ih vidio, ali ih nisi sam odrubio!" - Te su riječi zapekle Wallensteina. Da se osveti otrovao je bana rotkvom pri svojem stolu... Tako je poginuo ban Juraj u svojoj dvadeset i devetoj godini, mlad i slavan. Petru su onda bile četiri godine, ali se dobro sjeća kako su mrtvo tijelo njegova oca donijeli iz Požuna u Čakovec, kako su ga spustili u porodičnu grobnicu u samostanu Sv. Jelena. On je vidio s bratom Nikolom, kojemu je onda bilo pet godina, kako je plakala njihova majka Katarina za svojim mladim i dobrim drugom. Davno je tomu, bilo je to god. 1626. Nikoli i Petru dadoše pet skrbnika, a među tima i pohlepnoga Frana Batthyanyja koji je oteo djeci grad Rakovec i lijepi posjed okolo njega.
Sjedeći na naslonjaču, Petar bi zatvorio oči kao da spava, još je premetao svoje misli i slušao kako šumi vjetar okolo kula, kako praska dažd po prozorima. Naglo se prenu, ustade, pa izađe iz dvorane. Svaki je njegov kret odavao izvanrednu snagu i odvažnost. Još mu se nije bila napunila dvadeseta godina kada je prvi put pokazao svoju hrabrost. Bio je na lovu blizu Požuna s kraljem Ferdinandom II, i s mnogim velikašima. Razjaren, bijesan vepar nasrnut će na neke lovce, sve u stravi, a Petar potegne mač, poleti na vepra, jednim mu samim udarcem rascijepa cijelu glavu. - Koliko je puta Petar, sam ili s bratom Nikolom, razbio Turke i natjerao ih u divlji bijeg, to bi mučno bilo nabrojiti. Svuda ga je pratila bojna sreća.
Tek je knez Petar izašao iz dvorane, uđe u nju s druge strane njegova kći s mladim velikašem. Jelena je povisoka rasta, vitka pasa, sva dražesna i bajna skladom tijela. Bila je u plavetnoj svilenoj haljini, opasana zlatnim pojasom, oko bijeloga vrata blistahu se tri niza bisera, njedra je obavila snježnim čipkama, a rukavi haljine bili su široki i rasporeni, pa su joj se vidjele prekrasne i oble ruke sve do lakata. Debele pletenice sjajne smeđe kose lijepo su joj bile savite na tjemenu i prikrite zlatnom mrežicom.
- Još lijeva kiša. Meni godi ovaj šum - reče Jelena.
- Onaj časnik neće doći suh u Karlovac - pripomene mladi knez koji je u predvečerje jahao uz Jelenu.
- Ah, ti časnici iz Karlovca! Moj otac nema nikada mira. Bit će opet kakva tužba. Kneže,... - pokaže mu stolicu do stola posred dvorane.
Fran Rakoczy, mlad čovjek srednjeg rasta, jedar i okostan, crne kratke brade, kovrčaste kose, sav u crnom odijelu, duboko se nakloni neka bi ona prva sjela. Sjedoše jedno nasuprot drugomu.
- Dakle opet tužba? I mi u Ugarskoj poznajemo njemačku ćud... - podsmjehne se knez, a u crnim očima zaigra mu sijevak, crnjomanjastim mu licem podudari rumenilo.
- Da, vječne tužbe, neprestano sumnjičenje... - zašuti Jelena.
Knez se radosno zagleda u njezine sjajne oči: ona je sva sijevala milotom, cijelim je njezinim bićem plila dražest i plemenština.
- Jeleno, da znaš kako mi sladi tvoj glas! Neizmjerno mrzim naše tlačitelje; molim te, kaži mi još štogod o njima da ih jače zamrzim.
- Da ti kažem koliko je moj otac pretrpio od bečkih generala?!... I moga strica Nikolu utopili bi u žlici vode.
U taj par doletje u dvoranu jedna djevojčica i jedan momčić glasno smijući se, odjeveni tamnomodrim baršunom, opasani širokim pasom od žute kože. Vesele su im velike oči, čelo visoko, svijetla smeđa kosa pala im je na bijeli oplećak. To su najmlađa djeca Petra Zrinjskoga, a lijepa su, rumena, zdrava. Zori Veroniki navršila se deseta godina, a Ivanu Antunu jedanaesta. Četvrto Petrovo dijete Judita Petronila, dvije godine starija od sestre Zore, već je bila jednu godinu u Zagrebu, u samostanu Sv. Klare.
Čim su Zora i Ivan doletjeli u dvoranu, došli su k stolu u sredinu i otvorili jednu veliku knjigu, pa gledaju u njoj neke slike.
- Zoro, jesi li vidjela oca? - upita Jelena.
- Otac razgovara s majkom - odvrati Zora, pa se nasmije.
- Čemu se smiješ? - gleda je Jelena.
- Ja sam našla sliku kako Turci skaču u vodu. Goni ih onaj naš šukundjed koji je umro pod Sigetom. Oh, kako se guraju tko će prvi skočiti u vodu!
- Jeleno, reci ocu da me povede sa sobom u Beč - zamoli Ivan Antun, prevrćući listove velike knjige.
Što bi ti u Beču? Budeš li jednom hrvatski ban, zvat će te često u Beč na opravdanje - našali se Jelena i virne kroz duge trepavice na Rakoczyja.
- Smijat ću se njihovim pozivima - odvrati Ivan mirno.
- Dođi k meni da te poljubim za te riječi! - veselo će Rakoczy. Kad poljubi Ivana, pogleda milo i vatreno u duboke i crne Jelenine oči.
Jelena je razumjela njegov pogled: lice joj plane rumenilom; i u same bijele ruke navali joj jače krv. Knez je zamoli osmijehom da mu oprosti što joj je onako zavirio u zjenice kad je poljubio Ivana u usne... On vidi kako je Jelena smućena, pa nastavi razgovor što im djeca prekinuše:
- Jeleno, rekla si da je tvoj otac mnogo pretrpio...
Ona lagano upravi oči na njegovo lice i nasmiješi se:
- Ni sama ne znam koliko su ga puta zvali u Gradac i Beč pred vojno vijeće na opravdanje. Ali čemu da to pripovijedam?... - prekine, jer je Rakoczy opet upiljio žive crne oči u njezine zjenice. Sva se njegova duša slijevala u njezinu, godila mu je njezina zabuna, dražesna i utješljiva. Ona je sada gledala postrance, stisnuvši malko trepavice.
- Jeleno, molim te...
- Da nastavim? - smiješila se i silila da namršti čelo.
- Molim te, zaklinjem te! - ponovi on sa žarom. I njemu je osmijeh pootvorio usnice, veoma rumene, i vidjeli su mu se bijeli zubi, jaki i zdravi. Gornja mu je usnica bila nešto malo uzvinuta i nemirna.
- Tko bi izbrojio - nastavi Jelena - koliko je već puta moj otac bio svrgnut s različitih zapovjedništava, koliko puta lišen svojih naslova? Bio je najprije komornik, pa kraljevski kapetan, zatim zapovjednik više pukovnija, general lakih karlovačkih konjanika, kapetan slunjske... Ivane, ti bolje znaš...
- Kapetan slunjske, velomiričke i jamničke tvrđave, veliki kapetan ogulinski i senjski i general primorske krajine - nabroji odmah Ivan.
- Otac je bio i veliki kapetan Uskoka! - nadopuni Zora Veronika.
- I uskoka! - potvrdi Ivan.
- Sve je to bio, ali uvijek na kratko vrijeme - opet će Jelena. - Generali su ga tužili da četuje na Turke, da šalje svoje čete na pomoć svojemu bratu Nikoli u Međumurje, da tajno ugovara s Mlečanima, s Turcima, s francuskim kraljem! Moj otac ugovara da spasi hrvatsko kraljevstvo od konačne propasti. Što još mogu Turci i bečki generali opustošiti? Moga oca liše zapovjedništva, ali čim se digne veća turska sila koja bi mogla i na Beč, odmah ga mole da kupi svoje čete! - govorila je Jelena uzrujano, lice joj se zažarilo, naglo je disala, crne i duge obrve bile su joj se stegle.
- Otac je jednom skinuo cesarske orlove s tri naša grada! - klikne Ivan.
Onda mu je bilo dvadeset godina. Otac je branio svoje. Austrijanci su posjeli naše gradove, a otac ih je mačem izagnao. Kralj ga je onda proglasio veleizdajnikom! - trže se Jelena, oči joj grozničavo sijevnu.
- Jeleno, da sam znao da će se tvoje plemenito srce tako uzburkati, ne bih te bio zamolio...
- Kneže, čuj: Turci pale naša sela, kolju hrvatski narod, što je mlađe gone u ropstvo, a Beč brani mojem ocu i mome stricu navaliti na turske čopore! Grozno! Tuže mog oca da draži Turke. Smiješno! Mojem jadnom ocu već se ogadilo to vječno klanje; on bi najvolio mirovati ovdje u Ozlju i u Kraljevici, živjeti u krugu svoje obitelji, baviti se državnim poslovima, i još bi imao vremena da radi kao književnik. Kneže, ti znaš kako moj otac ljubi književnost i umjetnost. Isto kao i moja majka. Kako bismo mi sretni bili da je Ozalj još veće ognjište hrvatske književnosti negoli je danas... - počasi Jelena, suza joj zasja u oku, pa doda tužno: - Ali tko bi branio našu rastrganu otadžbinu?...
- Jeleno!... - uzdahnu Rakoczy i poljubi joj ruku.
- Ja znam sva mjesta gdje je naš otac potukao Turke. Znam i ostale njegove ratove - pohvali se Ivan.
- Ti to znaš? - osmjehne mu se Rakoczy sjetno.
- Znam samo za veće bitke. Kazali su mi naši kapetani. Evo, otac je vojevao na Švede i na sjedinjene protestante; u njegovoj je četi bio i brat naše majke, pokojni Juraj Frankopan. Meni je pripovijedao kapetan Malenić kako su se svi ljudi tamo u Češkoj i Njemačkoj divili četi našega oca, jer je bila krasno odjevena i lijepo naoružana. Ja sam to čitao i u knjizi kanonika Ratkaya koji je bio u onom ratu s mojim ocem. Moj je otac mnogo puta potukao Švede; kralj je Gustav Adolf kazivao da se Hrvati bore kao lavovi, i da su novo pleme đavola! Naš je otac potukao Turke kod Slunja, Legrada, Kaniže, opet kod Slunja, i kod Brloga, Perušića, kod Jurjeve Stijene i Drenova Klanca. Lani je uhvatio onoga pašu i doveo ga u Bakar.
- O, nešto si, Ivane, zaboravio: zar ne znaš da je otac potukao Turke i na moru u Dalmaciji i uhvatio jedan njihov brod? - klikne Zora.
- Znam ja i to. Onda su Kotorani darovali našem ocu onu krasnu sablju. Teška je, ali ja već mogu njome mahati! - pogleda Ivan veselo Rakoczya.
Knez ga privine na svoje rame i poljubi ga u tjeme. Uto jekne na pragu dvorane jedan glas:
- Hvaljen Isus!
- Vazda hvaljen! - odzdrave svi.
U dvoranu je stupio dominikanac, suhonjav i blijed. Odmah za njim unišao je Petar Zrinjski, a Rakoczy je ustao, stisnuo im desnice. Svi sjednu. Rakoczy upita dominikanca za zdravlje.
- Hvala Bogu, ne mogu se potužiti - zazuka dominikanac tankim usnama, pogleda put neba, pa ponizno skloni crne, malene, pronicave oči.
Dominikanac Franjo Bargiglio bio je rodom iz Italije. Petar Zrinjski upoznao se s njim kad je bio sa svojim bratom Nikolom više godina na naucima u Bologni, a kasnije kad bi pošao u Italiju, sastao bi s dominikancem. Pred tri godine pozvao ga k sebi da mu bude učitelj djeci, Zori i Ivanu.
Frane, čini mi se, okrenut će na snijeg. Vjetar je rastjerao oblake; malko je zahladilo. Ti ćeš, dakle, sutra na put? - upita Zrinjski Rakoczyja.
- Svakako. Jesi li napisao sve listove?
- Samo jedan za Nadasdyja. Vesselenyju i nadbiskupu Lippayu razjasnit ćeš sve usmeno. Ti znaš što misle pošteni hrvatski velikaši i plemići o sramotnomu vašvarskom miru! - reče Petar jetko i ustane.
- Uistinu sramotan mir! - hukne otac Bargiglio.
- Poslije one sjajne pobjede kod Sv. Gottharda tko bi i u snu bio pomislio da će Beč ponuditi mir Turcima? Trebalo bi da pođe u Beč što više hrvatskih i ugarskih velikaša da najoštrije prosvjeduju protiv toga mira. Mi ne smijemo dopustiti da se Turci oporave od svog poraza. O, ja sam uvjeren da će moj stric Nikola kazati i kralju Leopoldu i njegovim ministrima što još nikada nisu čuli! - istisne Jelena uzdrmanim glasom.
- Strašno sramotan mir! - uzdahne opet dominikanac. - Sav svijet govori da kršćanska vojska već stotinu godina nije onako sjajno porazila Turke kao kod Sv. Gottharda. Proslavili su se Francuzi i Hrvati, a sad eto bruke vrh bruke!
- Moj brat krenut će u Beč za koji dan - doda nakon kratke šutnje Petar. - Znam da će i palatin Vesseleny u Beč, ali sam uvjeren da neće ništa obaviti. Lijepo će im na dvoru svašta obećati, masne na prazne: molit će moga brata da se ne dižemo na Turke, a Turci će se spremiti i opet nahrupiti na našu zemlju manjim četama. Turci neće time, po bečkom sudu, prekršiti mir, jer se tu radi samo o Hrvatskoj! Prekršili bi ga samo onda kada bi uperili na Beč... Opet velim da će uzalud velikaši u Beč. Moj je brat istina kazao: "da se je već dosta dima nadimio, ali sumnja hoće li ga kada ugrijati dvorska vatra". Nadam se da će se sutra vratiti iz Čakovca moj kapetan Bukovački. Čut ćemo kad će moj brat u Beč.
Jelena upita oca po što je bio došao sutonom u Ozalj onaj dragunski časnik iz Karlovca, a otac joj reče da mu je donio pismo od generala Auersperga zbog paše Čengića.
Ja sam vidio pašu u tamnici u Bakru, pokazao mi ga ujak Fran. Gledao me paša, ali nije htio sa mnom govoriti - usitnio Ivan.
- I ja sam ga vidjela: mrk je kao vuk, grozno gleda - uvjeravala je Zora ostale i mrgodila čelo da pokaže kako je paša grozan. Otac joj se osmjehnu i pogladi joj lijepu glavu.
- Auersperg, dakle, uvijek tuži?... - zažmuri Rakoczy.
- To mu je jedini posao! - odmahne desnicom Petar. - Ti generali paze na svaki moj korak. Pomisli: bit će četrnaest godina kad sam bio pošao u Loretto zahvaliti Blaženoj Djevici što mi milostivo očuvala život u krvavom kreševu kod Slunja. Bio je to moj sveti zavjet, a zbog tog hodočašća pozvaše me na opravdanje! Ja im se nisam odazvao.
- Bog im oprostio i prosvijetlio pamet! - sklopi ruke otac Bargiglio.
Rakoczy zaklima glavom čudeći se. Pogled mu je zatim pao na Jelenino lice i zaustavio se na njezinim rumenim usnama gdje se u kutu bio svio smiješak, gorak i jedak ali ne za kneza nego za sve bečke generale. Među onim milovidnim rumenilom usnica sjajili su se Jelenini zubi kao biser.
O. Bargiglio stisnuo ramena, sunuo ruke u rukave, žmignuo okom u kamin gdje nije bilo ognja i potuži se da je dobro zahladilo. Petar zovnu sve da bi pošli u veliku dvoranu.
Prođu nizom soba, slabo rasvijetljenih, a tamo dalje pred njima, u sjajnoj velikoj dvorani, praska visok plamen u krasnom kaminu. Kud idu, u svakoj sobi, svjetlucaju se kipovi, neka poprsja, okviri, srebrno i zlatno posuđe. U velikoj dvorani sjedoše Petar, njegova djeca i Rakoczy oko jednog stola, a o. Bargiglio skutri se do kamina. Pod visokim nadstropljem gori mnogo svijeća na pozlaćenoj svjetiljci nakićenoj kristalnim ružama. Različite majolike, posude damaskovane, kristalne, zlatne i od pozlaćenoga bakra bliještale su se na stupovima od mramora, na stolovima i ormarima od glatke ebanovine, urešenim ukladama od bjelokosti i srebra. Vrata i dovratnici plijene pogled divotnim rezbarijama; zastori su na prozorima od grimiza, opšiveni žeženim zlatom; pod je prekriven mekim perzijskim sagovima. Na stijenama svijetlim poput bijelog mramora, vise slike biskupa, knezova, bana, pod kalpakom, šubarom, kacigom, u oklopu.
- Časni oče, jesu li danas lijepo učili Zora i Ivan? - zapita Petar dominikanca.
- Posve sam zadovoljan. Talijanski jezik nekako lakše prodire u njihove glavice negoli latinski. E, ne bih smio hvaliti ih suviše. O, ja sam strog, veoma strog! - pohiti dominikanac i skupi obrve, a lice, rumeno od plamena iz kamina, smiješilo mu se.
- Časni oče, vi ste veoma dobri! - veselo će Zora.
Petar privine svoju djecu na široka prsa, poljubi oboje u čelo, pa ih ljubazno pouči neka nikad ne srde svoga dobroga učitelja, neka uvijek budu poslušni.
- Oče, povedi me sa sobom u Beč - zamoli Ivan i ogrli svoga oca.
Još si premlad. Što ćeš ti, dijete moje, u Beču? - milo ga gleda otac i gladi mu kosu.
- Htio bih vidjeti one ministre koji se na tebe ljute kada vodiš naše čete na Turke. A hoćeš li me, kada navršim petnaestu, povesti na Turke? Reci, koju ćeš mi sablju dati?
- Sinko, daj mira sabljama! - osmjehne se otac.
- Majka!... - klikne Zora veselo i potrči na glavna vrata dvorane.
- Hvaljen Isus! Dobar večer svima! - pozdravi s praga visoka gospođa u dugoj crnoj haljini od baršuna, opasana srebrnim pasom.
Svi ustanu i odzdrave. Gospođa poljubi Zoru u čelo, pa priđe k stolu i poda ruku knezu Rakoczyju.
Veličanstvena je rastom, kipna strukom, crnih i velikih očiju, lica bijela, mila i spokojna. Crna joj se kosa, savita na tjemenu, sjaji pod tankom srebrnom mrežicom; o vratu, na nizu krupnog biserja, visi joj zlatni križ s kojeg sijeva pet alem-kamena.
- Katarino, jesi li svršila pismo? - pogleda je sjetno Petar.
- Pisala sam bratu u Bakar i francuskom poslaniku u Mletke. Kad ćeš, Petre, u Čakovec? - upita Katarina zabrinuto.
- Čekam na Bukovačkoga. Htio bih s bratom u Beč. Već su mi dozlogrdila ta vječna putovanja!
- A, što si ti, kneže, naumio? Meni je milo da si s nama, ali u Ugarskoj imaš mnogo posla! - naglasi Katarina zadnju riječ veoma važno.
- Sutra ću na put. Tvoja me milost tjera odavle?... - posmješljivo će Rakoczy.
- Kneže!... - ukori ga Katarina ljubazno i pruži mu bijelu ruku koju on poljubi.
- Kneže Franjo, ostani još u Ozlju. Poći ćemo na srne - sjeti se mali Ivan, pa upita Jelenu bi li i ona pošla s njima u lov.
- Jelena ima divno oko, izvrsno nišani! - reći će Rakoczy. Vidio sam je kako je pred dva dana pogodila goluba dupljaša...
- Samo goluba?... - oglasi se od kamina o. Bargiglio hotimice tankim glasom, otegnuto. Katarina i Petar poglednu se i nasmiješe, a Jelena uzvrnu oči na majku i porumenje. Rakoczy se mrvu smeo.
Hip zatim živo zavire Katarina i Rakoczy jedno drugome u zjenice. On kao da je htio vidjeti u skrovnoj dubini njezina srca bi li mu dala ruku svoje Jelene, a ona je pak htjela otkriti koliko ljubi mladi knez njeno dijete, kakvo mu srce, kakav duh, jer je brak samo jedan most, a nitko ne zna je li na drugoj obali raj ili pakao. Katarinin je pogled bio silniji: duboko je uronio u njegovo srce, u njegovu dušu. Za jedan čas njezin je duh u blistavim očima sijevnuo velikim blijeskom pod umnim i prekrasno svedenim čelom. Po plemenitom obličju, malo prije posve spokojnom, podudarila je slaba rumen, a sve mile crte, najvećma one oko koraljnih usnica, splele su se bile u divotan, strog i zagonetan sklad, te ne odavahu samo najnježnije materino srce nego i čeličnu postojanost, neslomljivu duševnu snagu.
Petar se zanio u misli dragajući Zoru i slušajući oluje šum.
Visok, suhonjav i ćelav sluga u modroj surki stupi u dvoranu, javi da je večera na stolu i duboko se nakloni. U isti taj hip razabra se jasno u šumu vjetra odug trubljaj u znak da se spušta most pred vratima grada.
- Tko bi to mogao biti u ovaj sat, po ovakvu nevremenu? - začudi se malko Petar.
- Možda je ujak Fran iz Bakra! - poveseli se mali Ivan.
- Ne vjerujem da je moj brat - skretala je Katarina lagano glavom - on bi pisao da će doći. Čujte kako vjetar huče. Ružna noć.
- Možda su Turci provalili iz Bosne, pa nam je netko došao javiti - zabrinu se Jelena.
Sada svi umuknu. U kaminu buktio je i praskao plamen, oko grada šumio je vjetar sve većom žestinom, misliš, strovalit će u Kupu njegove tvrde kule. Visoki bi prozori dvorane svako malo zadrhtali. Iz neke udaljene dvorane začu se štropot: nešto se srušilo, zazvečalo. Zora se prestrašila, drugi se pogledaše. Dugim hodnikom muklo odjeknu jaki stupaji. Zrinjski sam otvori vrata: u dvoranu stupi čovjek srednjeg stasa, pune plave brade, blijed, uzrujan, usopljen. U ljevici drži šubaru, uz bok mu visi sablja, u suroj je surki, visokim čizmama.
- Bukovački!... - začude se svi.
- Kneže, vaša milosti... - uguši se kapetanov silno uzdrmani glas. Spustio je ruke niz bedra, pa stoji pognute glave.
- Bukovački, što se zbilo da ste se tako naglo vratili iz Čakovca? Vi ste blijedi. Govorite! - zapovjedi mu Petar. Bukovački ogledne se krugom, pa će sporo, s nategom i mučno:
- Kneže, nesreća, velika nesreća...
- Nesreća!?... protrnu Katarina i Jelena.
Petar mu zapovjedi neka govori. On je šutio, sklonjenih očiju.
- Bukovački, to je strašno. Zaboga govorite što se dogodilo? - moli ga Katarina.
- Sinoć, bilo je već osam sati kad stigoh u Čakovec. U gradu sve čudno, žamor. Saznah što se dogodilo, zajašem, evo me... - ponikne nikom, dubok uzdah izvinu mu se iz prsiju.
Petar ga gleda zapanjeno, osvaja ga neka crna slutnja: taj hrabri kapetan komu se je lice toliko puta smiješilo među turskim sabljama sada pred njim oborene glave, satrven! Bit će nešto grozno... Zovne ga, umolno ga pogleda neka govori. Bukovački zadrhta, usili se, zače glasom kao da ga groznica trese:
- Kneže, svijetli ban Nikola bio je jučer u lovu blizu Čakovca tamo oko Nedelišća, s mnogim hrvatskim i ugarskim velikašima. Malo pred sumračje vraćahu se u Čakovec, a jedan lovac doleti i kaže da je u šumi veliki vepar i da je ranjen. Svijetli ban okrene konja da potraži vepra. Ostali velikaši ravno put Čakovca. S banom pođe samo jedan lovac, neki momak, nađu ranjenog vepra, još ga dvaput rane, vepar uteče, u bijesnom bijegu usmrti jednog seljaka i rani malko onoga lovca koji je bio s banom. Vepar pobjegne u šumu Veliki Otok, ban nagne za njim, nađe ga u jednoj kaljuži, misli da vepar izdiše, sjaše i navali nožem, a razjareni vepar nasrne, sruši ga, zada mu više rana...
- Kapetane! - krikne Petar prigušeno i udari korak nase podignuv i raširiv ruke.
- Oh, Bože... - dahnu Katarina i Jelena.
Svi su blijedi, smućeni, svi su upiljili oči u kapetanovo lice. On snizi glas:
- Onaj ranjeni momak opali samokres na vepra koji pusti bana i uteče. Momak zove u pomoć, prvi priteknu plemić Gušić i banov sluga Anđelo. Bili su, srećom, u blizini. Operu banu rane, Gušić se požuri po kola da bi odveli bana u Čakovec...
- Jesu li rane teške? - zadrhta Petar. Bukovački šuti, debeli mu se brk potresuje, svi ga preplašeno gledaju. Pridigne glavu, tužno svede tamne oči na Petrovo lice, krupne mu se suze odrone.
- Kapetane!... primi ga Petar za desnicu.
Bukovački zajeca:
- Tek je Gušić otišao po kola, svijetli je ban...
- Umro? - prestravi se Petar.
- Slava mu! - trže se Bukovački.
- Oh, Petre! - vrisne Katarina prigušeno i primi u zagrljaj Jelenu.
- Oh, jadni moj, mili moj brate! - očajno se otkine iz Petrova srca.
- Sveti Bože, smiluj nam se! - zajeca Katarina.
- Umro moj dobri stric Nikola! Oh, grozne li smrti!... - bolno zacvili Jelena.
Ivan i Zora stajahu uz oca i plakahu. Rakoczy, nasloniv se o jedan ormar, pokrio je oči rupcem.
- Oh, slavni bane, rano si pao u grob! S tobom srušio se najsilniji bedem svetoj vjeri Isusovoj. Svijetlila ti vječna svjetlost! - izgovori dominikanac potresnim glasom sklopiv mršave ruke i oboriv glavu.
- Moj brat, moj dobri Nikola mrtav! Jao, bijedna otadžbino! - zaplače Petar.
Vjetar je šumio oko kula u mračnoj noći; kad bi preletio žešći udarac, čuo se huk i cvil iz puškarnica.
Katarina se iznenada trgne, zamisli se, oči joj sijevnu kroz suze groznim blijeskom, usne joj drhtnu i stisnu se, obrve se skupe. Pogleda silno Petra, pa uhvati Bukovačkog za ruku, prigne se malko pred njegovo lice i upita ga suhim glasom, važno i oštro:
- Je li uistinu vepar usmrtio bana?...
- Kazao sam što sam čuo, a kako se uistinu dogodila ta golema nesreća, to... to ja ne znam - odgovori Bukovački. I u njegovim očima mune neka strašna misao.
Nitko više ne progovori ni riječi, ali iz svojih naglih i značajnih pogleda svi su se već bili, osim djece, uvjerili da je sve obuzela ista grozna slutnja...
Petar Zrinjski, tužan, oborene glave, lagano pođe u svoje odaje, odmah za njim Katarina i Jelena, jedna za drugom. Katarina pritisnuvši rukama srce, rascviljena i sva proniknuta onom groznom slutnjom, hodala je uspravno, Jelena, idući za majkom, sklonila je oči, a ruke su joj pale u napust i našle se onako ispružene, pa se spleli bijeli prsti, tako da su dlanovi bili okrenuti k podu. Poslije njih odmili dominikanac s djecom na druga vrata iz dvorane, a posljednji izađe Rakoczy. Još je vjetar šumio u crnoj noći.

II.

Kapetan Bukovački, kada je iznenada dojašio iz Čakovca u Ozalj, sreo se na stubama u dvoru s kapetanom Malenićem i Frankulinom koji mu se začudiše, jer ih nije pravo ni pogledao nego pohrli na prvi kat, mrk i uzrujan. Odmah su pomislili da se dogodilo nešto neobično, pa siđoše na dugi prizemni hodnik gdje se o tomu razgovarahu. Kapetan Franjo Frankulin, rodom Mlečanin, čovjek ni velik, ni malen, kozičava lica, vrckastih očiju, zakučasta nosa i prosjeda brka, naglo je nagađao na svaku ruku što je ono poklopilo Bukovačkoga. Dok je tako gonetao, neprestano je vrtio prstima pred Malenićevim nosom, a Malenić uzvinu natrag glavu, naškubi usnice. Slušajući Frankulina, zagladi se kadšto po smeđoj bradi, otegne je, pogleda je i zavrti zadovoljno i uz to svaki čas slegne ramenima. K toj dvojici pridođe visok čovjek u dolami, okostan, brkat, sijed, s bijelom bradom do pasa. Bio je to Krsto Zmajilović, upravitelj grada. Lice mu obavijala kao pramen magle neka žalostivost, zadahnuta mekoćom i dobrotom. I on je čuo kako je Bukovački nenadano došao zlovoljan i namrgođen. Za upraviteljem zakrenuo je ispod trijema u hodnik krupan i sijed svećenik, a kapetani pođu mu na susret da čuju štogod od njega, jer je on bio na prvom katu. Svećenik, sav usplahiren, upita ih kakva se nesreća dogodila, a oni vele da ne znaju ništa.
- Sluga Rutt reče mi, evo, sad da je čuo plač iz velike dvorane - pripovjedi svećenik Ivan Smoljanović, odgojitelj malog Ivana. O. Bargiglio bio je samo učitelj jezika:
- Gospođo, ružan me san mučio prošle noći: prisnilo mi se da su Turci zarobili kneza Frana Frankopana. Moji se sni često obistine - ustvrdi Frankulin, pohrvaćeni Francolini.
- Keko, ne govorite što je nespodobno! - ukori ga svećenik.
- Diavolo, čovjek ne vidi u snu baš navlas neke stvari kako se zbivaju na svijetu! - zaljulja glavom Frankulin koga su obično zvali Keko što dolazi od talijanskoga Francesco. On je već mnogo godina vjerno služio Zrinjskima.
Kapetani se tiho razgovarahu s upraviteljem i sa svećenikom, a na kraju istog hodnika nakupilo se sobara, sobarica, kuhara, različite čeljadi. Svi gledaju one kapetane: jedni u čudu, drugi nehajno i zijevajući, ali svi šute ne bi li štogod čuli.
Evo Bukovačkoga! Sišao je s prvoga kata na prizemni hodnik, kapetani ga oštro gledaju, on im mahne rukom da pođu za njim, pa svi uđu u prostranu sobu na istom hodniku, tiho uzlaptala srca. Bukovački otpaše sablju i baci je sa svojim kalpakom na divan. U sobi, lijepo rasvijetljenoj, bilo je desetak stolica, dva velika stola, dva divana od crne kože, a na bijelim stijenama svakovrsnog oružja, slika Nikole Zrinjskoga Sigetskoga i velika zemljopisna karta Pounja. Una je bila tamnomodre boje, a kule i gradovi, veliki poput napršnjaka, živo su se crvenjeli uzduž obala. U golemom zelenom kaminu tinjali su debeli ugljeni.
- Grozna nesreća! - uzdahne Bukovački.
- Što je, Frane? - prestraši se Zmajilović, a drugi se zapanjeno pogledaju.
Bukovački im ukratko pripovjedi kako je poginuo ban. U prvi mah svi nijemi, blijedi, poraženi, a zatim rastuženi, obliveni suzama.
- Oh, Bože, na svemu ti hvala! - zajeca Zmajilović.
Tako i Smoljanović, sijedi onaj svećenik, lica bijela, rumena i glatka, tankih i crvenih usnica.
Dugo su razgovarali o groznoj nesreći, pa se spomenuše slavnih djela bana Nikole koji se proslavio u zadnjoj godini svoga života kao nikada prije. Njegova provala u Slavoniju koja je još stenjala pod turskim kopitom, zadivila je sav kršćanski svijet. Bukovački, Malenić i Frankulin bili su pod njegovom zastavom i vidjeli su kako je na juriš osvojio Breznicu, Bobovac, Pečuh i Segest. U samom Bobovcu bilo je dvanaest tisuća ljutih Turaka. Keko Frankulin, naglo mašući rukama, sagibajući se i desno i lijevo, pripovijedao je Zmajiloviću i Smoljanoviću kako su Hrvati zapalili glasoviti most na Dravi kod Osijeka: "Uh, da ste vidjeli taj most! Šest ga je godina gradio Sulejman. Na mostu su bili hodnici, tornjevi, kule, a sve lijepo nakićeno. Hej, kako je praskao oganj od kule do kule! Tko bi onda pomislio da će naš ban ovako poginuti? Eto, još nije ni pol godine što smo se vratili iz Slavonije!"
Poslije te provale u Slavoniju hrvatski je narod nazvao bana Nikolu svojim Skenderbegom, a Turci "željeznim kolcem" što znači da se nisu nikoga bojali koliko njega. Sva je Evropa slavila Nikolu: kralj francuski Ljudevit XIV. poslao mu je velike darove i imenovao ga pairom od Francuske; kralj španjolski počastio ga što je više mogao: dao mu je Zlatno runo, Sv. Otac Papa iznenadio ga najradosnije svojom slikom, predivno izrezanom u zlatu. Mnogi su ga njemački vladari proglasili svojim "bratom"; bavarski i virtemberški svojim "ocem". Vidje i bečki cesar Leopold kako bana Nikolu odlikuju toliki vladari, pa mu daje naslov principa, ali ban Nikola Zrinjski odbije taj naslov, jer on dobro zna da je potomak slavne kneževske porodice, već šest stoljeća poznate cijelomu svijetu...
Još je pripovijedao kapetan Keko kako je ban Nikola bio dobar i vesele ćudi, šaljiv. Jednom mu netko spomenu njegove zavidnike, a on odgovori da treba zahvaliti božjoj providnosti što žabe ne mogu ugrist jer da mogu, čovjek bi morao na njih vojevati u oklopu. "Kad smo zimus udarili na Bobovac", odmata Keko, "pokojni ban zavitla sabljom pred nama i veselo nam i gromko poviknu: "Za mnom! Bolje je poginuti kao lav negoli živjeti kao magarac!" Mi svi u grohot, pa udri tko će bolje po turskim tikvetinama: pif, paf, bum, tresk! Ej, vidio sam ja kako je ban Nikola nasrnuo na Turke! Nikad ti on ne izmiče, nego ti se suče među njima kao da su preplašene ovce, a kud on nagne, pukne iza njega širok i krvav sokak! Uh!"
Sad uđe u sobu jedan vojnik i javi Maleniću da ga zove knez Petar.
Upravitelj Zmajilović, veoma tužan progovori napokon, upitav druge što se njima čini tko će sada postati ban.
- Knez Petar najslavniji je muž u Hrvatskoj. Ja sudim da je knez Petar za Hrvate više negoli brat mu Nikola. Neću da o tomu... - zašuti Smoljanović.
- Što si umukao? - gane se Zmajilović. - Teško mi je danas govoriti jer... Evo što sam mislio: sav svijet zna kako je slavan ban Nikola, ali on nije ljubio onako žarko našu knjigu kako je ljubi knez Petar.
- Ljuto se varaš! - osovi se Zmajilović. - Poznam ja u dušu pokojnog bana. Istina, ban Nikola pisao je mađarskim jezikom, ali i hrvatskim.
Ugri ga slave kao najvećega pjesnika, a nije li on u "Sireni Jadranskoga mora" opjevao hrvatsku slavu? On je upravo htio da pokaže svojom pjesmom oholomu Ugrinu kakva su slavna djela počinili Hrvati. Samo stoga pisao je tuđim jezikom. Nije mi to samo jednom kazao! Ban Nikola bio je Hrvat i dušom i srcem. Ja ti se čudim i ne mogu ti se načuditi! U razlog, amice reverende! Pred malo dana, kad sam ono bio u Zagrebu pokazao mi podžupan Ručić jedno pismo pokojnoga bana koji mu piše među ostalim da će on biti uvijek pravi Hrvat, jer zna da je Zrinjski: "Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio". Ovako doslovce piše ban Nikola. Što veliš sada?
- Ja nisam htio reći, Bog mi je svjedok, da ban Nikola nije ljubio svoju domovinu! - ogradi se Smoljanović položiv ruku na prsa.
- I kako ju je žarko ljubio! - Još mu se nije navršila četrdeset i peta, pa već mrtav! - uhvati se Bukovački objeručki za glavu. - Kada je pred petnaest godina sjeo na bansku stolicu, ja sam čuo kako je svršio svoju svečanu zakletvu. On je kazao: "Posvetit ću svoju službu, imutak i život predragoj domovini."
- Tako je, dragi Frane! - potvrdi Zmajilović. U onoj svečanoj prigodi s banske stolice, onako mlad, kršan i krasan zaklinjao je Hrvate zvonkim, toplim i zanosnim glasom da budu svi složni, da se otadžbina oslobodi i ujedini! U dušu sam svoju upisao one božanstvene riječi bana Nikole. Da, božanstvene, i Božje, jer najviše dobri Bog želi da budu ljudi, da budu narodi sretni! Krasno je govorio slavni pokojnik, ali sloge nije među Hrvatima; mnogi plemići i velikaši, na čelu im grof Nikola Bakacs Erdödy, rade na zator Hrvatske. Zar se nije grof Nikola Erdödy urotio s bečkim generalima protiv kneževa Zrinjskih i Frankopana?
- Prelastio ga Beč da izgubi i dušu i tijelo! - rukne Frankulin i stisne pesti.
- Nikada, nikada neću zaboraviti bana Nikolu! - zalomi rukama Bukovački. - Kad mu je umrla kćerkica Marija, bio sam u Čakovcu. Jednom sretnem ga u vrtu gdje je brao cvijeće i zapitam ga, nepromišljeno, što će s tolikim cvijećem. Odgovori mi da će ga metnuti na ploču pod kojom mu je mala Marija. Vidim mu suze u očima, kažem dvije-tri utješljive, a on će meni da neće mnogo žalovati uzme li mu Bog i sinčića jer će tada moći bolje posvetiti sav svoj život Bogu i otadžbini. Ovako govore Zrinjski!
- Frane, jesi li vidio banicu u Čakovcu? - upita Zmajilović.
- Jesam. Sjedila je u dvorani gdje leži pokojni ban na odru. Na krilu je imala jedinca Adama.
- Mali Adam, poživi li ga Bog, neće se sjećati svoga oca jer mu nisu sada ni tri godine. Oh, Bože, što smo sagriješili? - duboko uzdahne Smoljanović i sklopi ruke pred licem. Još ne doreče, kad eto opet Malenića koji javi da će knez Petar ranim jutrom krenuti iz Ozlja u Čakovec. "Keko, ti i ja pratit ćemo kneza, a ti Bukovački, ostat ćeš na Ozlju."
- Jesi li kazao momcima da se spreme? - namigne Keko Maleniću na upravitelja, pođe k prozoru i pogleda u noć.
- Jesam. Pratit će nas dvadeset konjanika.
- Bit će snijega, studeno... - zaklima Keko i važno zirne na staroga Zmajilovića.
- Reći ću pivničaru neka vam dobrom kapljicom napuni pljoske - obeća upravitelj.
Bukovački sjeti ostale da je vrijeme počinka i legne na divan, onako odjeven. Frankulin ga šaptom upita:
- Sam ćeš ovdje spavati?...
- Što veliš? - brecnu se Bukovački.
- Ja ne vjerujem, ali ljudi govore da se na Ozlju, oko ponoći, kada koji Zrinjski...
- Hajd spat! - otrese se Bukovački, protegne se na divanu i navuče na sebe kabanicu.
Keko slegne ramena, pa izađe za drugima.
U velikoj sobi nasta tišina. Čuo se samo mukli odjek stupaja iz dugih hodnika, u kaminu slegli bi se lagano ugljeni, negdje u dvorištu škrcnula bi i zacviljela teška vrata. Bukovački nategne kabanicu preko glave. Dugo nije mogao usnuti: čim zatvori oči, čuje pucanje, tresku, silnu graju, i vidi veprove, lovce, krvavu vodu, otvorene grobove. Nekoliko se puta trgne u snu, a napokon usne.
Ozaljske kule mrko su stršile u mračnu noć na klisuri iznad Kupe; bedemi i sve one zidine s crnim zjalima ne bijahu nego jedna golema pećina na pećini. Vjetar se posve utajao, tmasti oblaci zastrli su jedan dio neba i vise nisko nad zemljom. Kad se oblak otanča ispod mjeseca, bedemi se jasnije razabiru, a kada se rastvori, provali sjaj uštapa i rasvijetli jednu kulu, pročelje dvora. Kupa se tamo zazeleni u dubokom koritu, iz mraka iskoči nešto šume na drugoj obali. Oblak se zgusne, sve opet pocrni.
U Ozlju je bila stotina vojnika, i svi su već znali kako je poginuo ban Nikola. Još su se neki razgovarali o njemu u svojim stanovima i u stražarnici iznad glavnih vrata. Dva vojnika sa crvenim kabanicama bijahu na straži pred onom tvrdom zgradom što je podigao Nikola Zrinjski Sigetski nad samom Kupom, na sjevernoj strani dvorišta. Nad vratima te zgrade uklesano je njegovo ime. Naslonivši se o zid, tiho se razgovarahu ona dva vojnika, a njihovi pogledi kao da hoće probiti onaj mrak u dvorištu... Ispod ponorite vrleti muklo je glogunjala voda, na jednoj kuli neprestano je pijukalo jato ptica, neizrecivo tužno, tamo nad jarugom, izvan bedema, nešto zakvrči, zapišti, pak zaprhuta i premjesti se na drugu vrlet teškim, mrtvim letom.
- Čuj, što bismo mi da dojaši sada onaj vitez na bijelcu u dvorište? - šaptao je jedan vojnik drugom pred onom zgradom s imenom Nikole Sigetskoga.
- Šuti. A što to pišti?...
- Valjda noćna ptica. Bi li se ti prestrašio da onaj vitez na bijelcu?...
- Ti me to pitaš jer te hvata strah. Čuj, opet pišti. Nije to ptica... - prekriži se vojnik.
- I mene je strah - prekriži se i drugi vojnik, pa nastavi tiho: - Danas bi mogao doći... Svaki se Zrinjski pokaže prvi dan poslije svoje smrti. Moj je otac vidio viteza pod zlatnom kacigom, sa zlatnim oklopom kad je umro otac našega kneza. Dojahao vitez u dvorište, poklonio se pred imenom koje je uklesano nad nama, pa okrenuo konja i poletio uvis preko bedema. Kažem ti, moj otac... - zanijemi naglo vojnik, zadrhta i stisne se k svome drugu. Ježnja je pomiljela po obojici, kosa im posršila...
Rzanje konja potreslo je tamnim zrakom u dvorištu i odjeknulo od bedema do bedema. Oni su vojnici prestravljeno i ukočeno gledali preda se, a svuda mrak, oblaci slili se u jedan oblak. U toj tmici lagano lijetale rijetke pahuljice snijega. Najednom rasvijetle se tri prozora na prvom katu dvora, a ta je svjetlost bila mila onim vojnicima, tako da se opet otisnuše u razgovor da im bude ugodnije na straži.
- Knez Petar bdije. Ona soba gdje su prozori rasvijetljeni, njegova je, on u njoj piše - reče jedan vojnik drugomu. Onaj je vojnik pogodio.
Šubić Petar IV, knez Zrinjski, još je bdio: razmišljao je o smrti svojega brata Nikole VIII, o sudbini svoje otadžbine i svoje porodice....
Prvi od njegova roda, koliko se zna, zvao se Budić, posteljnik, župan komornik na dvoru hrvatskoga kralja Petra Krešimira. Budić je bio nasljedni župan bribirski kao i njegovi prvi potomci. On se spominje u kraljevim poveljama godine 1062. - 1069.
To je jedno od onih šest plemena iz kojih su se birali kraljevi hrvatske krvi.
Šubići su nasljedni župani i nasljedni bani, knezovi bribirski, zadarski, skradinski, trogirski, splitski, kliški, banovi bosanski, banovi primorski, banovi čitave Hrvatske.
Šubići sklopiše savez s ugarskim kraljem Kolomanom, podigoše na prijestol Karla Roberta, njihove su se kćeri udavale za sinove mletačkih duždeva i drugih knezova, a kćeri duždeva za njihove sinove. Okrunjene glave nazivaju ih "svojim dragim rođacima". Malo je u Italiji bilo vladara s kojima nisu bili u rodu.
Šubići nisu slavni samo mačem, nego i pobožnošću i umom: grade veličanstvene crkve, darivaju samostane, brinu se za naobrazbu svoga naroda. Umni i junački knez Grgur koji se posljednji put spominje u jednoj splitskoj listi od god. 1234, položio je temelj moći i sjaju bribirskih knezova od plemena Šubić.
Nisu samo knezovi od te porodice proslavili svoje ime nego i mnoge kneginje. Jelka i Jelena Šubićke zadale su na početku četrnaestog stoljeća ljutih rana lukavom i grabežljivom lavu Sv. Marka braneći prehrabro svoje gradove. Jelisavu Šubićku uvrstio je Sv. Otac Grgur IX. među svetice.
Šubići, mnogi, neograničeno su vladali u Hrvatskoj: nitko nije pitao kako se zove kralj, nitko nije za njega mario.
Šubić Stjepan I. bio je ne samo naslovom ban Hrvatske, Dalmacije i Bosne. On je i Štajerskom vladao, samovlasno, punih šest godina. Kao "vrhovni sudac", kao vladar, pozvao je na sud god. 1254. prve štajerske velikaše u Gradac.
Šubić Pavao I. spada među najslavnije hrvatske junake. Gotovo četrdeset godina bio je vođa hrvatskog naroda. Bio je ban čitave Hrvatske i Dalmacije ili, kako se najvolio zvati: ..."Ban Hrvata". Svi su hrvatski velikaši bili njegovi vazali.
Naslov ponosnoga Šubića Mladena II. glasi ovako: "Ban Hrvata, vjekoviti zadarski knez, vojvoda Dalmacije i ban čitave Bosne". Nije ovo prazan naslov.
God. 1320. oženio se Šubić Pavao II. kneginjicom Jelisavom, kćeri Miroslava kneza Krčkoga.
Tako dođoše u rod dvije porodice koje se malo kasnije nazivaju Zrinjski i Frankopani.
Šubić Juraj IV, sin Jelisave Krčke, prvi se od svoga roda nazvao: Knez Zrinjski.
Evo zašto. Taj Jelisavin sin dao je god. 1347. ugarskom kralju Ljudevitu I. svoj grad Ostrovicu u Dalmaciji u zamjenu za grad Zrinj koji je, po prilici, dva sata od Kostajnice, sjeverno od rijeke Une, u negdašnjoj gorskoj županiji. To se dogodilo u burno vrijeme. Jelisavin sin preselio se iz Ostrovice u Zrinj pa se od tada njegov rod zove: Šubići Zrinjski ili samo Zrinjski. Ovi Šubići u Zrinju domalo su raširili svoju vlast, podigli se bogatstvom i slavom. Druge grane što su ostale u Dalmaciji, podlegle su s vremenom različitim neprijateljima.
Pavao, unuk ovoga kneza Zrinjskoga oženio se Jelisavom Frankopanskom Slunjskom.
Unuk ove Frankopanke bio je junački knez Nikola III. koji se oženio bogatom kneginjicom Jelenom, sestrom slavnoga krbavskoga kneza Ivana Torkvata Karlovića.
Ova Jelena majka je umniku i junaku koji je uzvisio ime svoga roda nad sve ostale velikaše hrvatske porodice i bojnom slavom i sjajem bogatstva. Taj umnik i junak, taj sin plemenite Jelene, bio je Nikola IV. On je pao pod Sigetom. Njegova žena Katarina bila je sestra Stjepana Frankopana Ozaljskoga. Ovaj Stjepan namro je djeci Nikole Sigetskoga gotovo sav svoj imutak, mnoge gradove i goleme zemlje.
Knez Juraj, sin Nikole Sigetskoga a djed knezovima Petru i Nikoli koga je usmrtio vepar, podignu hrvatsku tiskaru u Nedelišću kod Čakovca oko god. 1570.
Starinski cjeloviti grb knezova Šubića Bribirskih ima raskriljena orla s krunom na glavi i desno pod orlom štit na kojem je lav upropanj. Orlova glava, s otvorenim kljunom, gleda nadesno, a lavu je izraslo orlovo krilo na lijevom stražnjem butu. Ogranci velike porodice mijenjali su ovaj grb, upotrebljavali su njegove pojedine česti, a dodali bi štogod. Grb Šubića Zrinjskih dva su orlovska krila kojima je Nikola Sigetski dodao jednu kulu na lijevoj strani kada je kupio Međimurje.
U velikoj dvorani već je odbio jedan sat. Knez Petar šetao je tužan, pogledao bi kadšto u mračnu noć, pa bi uzdahnuo i svrnuo oči na stol na kojemu je bilo mnogo listova. Kad sjede k stolu, spusti glavu na dlan desnice. Čitao je listove pokojnoga brata Nikole i motrio njegov jaki potpis. Brat ga u jednom pismu ljubazno kori što ga već tri mjeseca nije posjetio u Čakovcu i moli ga dođe što prije k njemu porazgovarati se o svemu. "Dođi Petre, dođi, jer samo tebi mogu kazati sve svoje misli, jer me ti jedini razumiješ. Tužan sam ti u Čakovcu, poginuo bih od dosade da se kadšto ne nagledam turske sramote. Svaki se tjedan zalijetaju iz Kaniže na našu stranu, a ja ih svaki put dočekam kako se pristoji. Nikako se ne mogu opametiti, a dobro me poznaju: čini se da im je dosadno na ovom svijetu, pa traže priliku kako bi što prije poletjeli na Muhamedovo krilo".
Ovako se šali ban Nikola, a Petru se sustižu suze na licu... Zgode iz prošlih dana dižu se pred njegovim duhom: sjeća se kako su on i Nikola bili maleni kada su izgubili roditelje, kako su zajedno vodili svoje čete u boj. Sjeća se Petar što mu je govorio brat u noćno doba na krvavim razbojima, i čini mu se kao da mu živ lebdi pred očima: vidi ga kao bana, vidi ga na konju u kreševu gdje se pred njim slavno vije banska zastava sa slikom Blažene Djevice. Sad ga opet vidi kako nosi goli kraljevski mač na krunidbi Ferdinanda IV, a čas zatim kao da dopire u tihu dvoranu uzdisanje, iz daljine, iz treće sobe, prigušeno, kao kad je Nikola tugovao za svojom kćerkicom Marijom... Sjeća se Petar svake borbe, slave, pobjede, radosnih i crnih dana, i još mu zuji u uhu zvonki i muževni bratov glas kako brani prava hrvatskoga kraljevstva, kako sokoli velikaše s banske stolice... "A toliki ratovi, tolika krv?... Zašto?" - uzdahne Petar. "Tko je navalio na kraljeve zemlje, a da mu nije sijevnuo pred očima mač Zrinjskih?"... Petrove se obrve skupe, gorkost izvine mu gornju usnicu... Čudno: Petar je ratovao i na djeda svoga gosta Rakoczyja!... Unuk buntovnika njegov gost! Buntovnika?...
Juraj Rakoczy, knez erdeljski, podigao se pred dvadeset godina na bečkoga cesara Ferdinanda III, izdavši proglas da će spasiti ugarski narod od njemačkoga ropstva oružanom rukom. Beč se prestrašio, te pozvao vjerne Hrvate na buntovnike. "Moj brat i ja razbili smo Rakoczyjevu vojsku... zašto?..." - pomisli Petar, naglo ustane, pa se zagleda u sliku svoga brata. Bila je na stijeni među drugima.
Noćnom tišinom razlijegao se jednolični i mukli šum Kupe, ali ta ljupka i utješljiva glazba vode nije dopirala do Petrova srca da otupi oštrinu njegove boli.
Iznenada, negdje izvan bedema, izvi se vrisak, cvil. Petar pođe k prozoru, a u dvoranu uđu Katarina i Jelena, pa i one pristupe k prozoru.
- Petre, jesi li čuo kako je nešto vrisnulo nad gradom? Što bi to bilo? - čudila se Katarina.
- Eno dolje u prodolu miče se nešto crno, dugo - šanu Jelena.
Kroz rijetke pahuljice snijega vidjelo se u mračnom prodolu na cesti kako se nešto mota uzbrdice poput duge povorke ljudi. Opet se začu vrisak. Sad se razabra da je to plač djeteta.
Petar uzme kabanicu, naglo izađe, prizemno pod trijemom sretne se s kapetanom Frankulinom koji mu reče da je čuo neki vrisak iz prodola, te odmah ustao da vidi što je. Tako mu govorio idući za njim u dvorište kud je trčalo nekoliko vojnika na bedeme. Uto se začu kako viče kapetan Bukovački s bedema: "Ej, vi ljudi dolje u prodolu, što tražite ovuda?"
Iz prodola podignu se nejasni vapaji, razabire se da nešto mole, da traže pomoć, utočište.
- Što se dogodilo? - upita Rakoczy Petra dotrčav niz stube.
- Mislim, nečiji kmetovi traže zaštitu - umiri Petar Rakoczyja, a Frankulinu naredi: kapetane, svi momci na noge, svaki na svoje mjesto.
- Svijetli kneže, bih li zapalio top? - osovi se Keko uzbuđenim glasom.
- Čemu da svijet plašimo? Nagrnula bi sva sela u Ozalj.
Petar je tako govorio, ali je ipak pomislio da bi mogla biti kakva prijevara, izdaja. Istina, iz prodola čuo se plač djece, ali tko može znati nije li u onoj povorci naoružanih ljudi, samokresa, bodeža, sjekira? Na zapovijed kapetana Keka, koji je potrčao u stražarnicu, zatrubi trublja, malo zatim nasta škripa vrata, zveket oružja, trka vojnika dvorištem. Pognuti brzaju, smiču se poput crnih sjena uz visoke zidove. Malenić se žurio iz dvora, knez ga Petar zovne.
- Vaša milosti?... - stane Malenić.
- Pođite na bedem, doviknite onim ljudima u prodolu neka dođu pred most.
- Svijetli kneže, već su pred mostom - javi se iz tmice Bukovački.
Petar pođe s Rakoczyjem na gradska vrata, pa zapovijedi vojnicima neka upale dvije zublje da vidi što su i tko su oni ljudi. Vojnici istaknu zublje kroz prozirke, žarka svjetlost osvijetli hrpu seljaka na rubu ponora pred mostom. Petar se u prvi mah uvjeri da oni bijednici nisu zlo naumili. Već je bilo takvih posjeta kod kneza Petra. Na njegovu se zapovijed otvore gradska vrata. Gologlavi, mnogi bosonogi, bijeli od snijega, čekahu na rubu ponora.
- Otkud ste, božji ljudi? - povika Frankulin.
- Milosti vaše, smilujte se, krštene smo duše, ubiše nas, spasite nas, tako vam vječnog raja, mi smo prah što po prahu mili, siromasi smo, nemamo čim psa svezati, nismo skitači, goni nas nevolja, zapališe nam kuće, smilujte se!... - plaču, viču, jedni ovo, drugi ono.
- Neka jedan govori! - obori im Bukovački preko ponora oštrim glasom.
- O, che miseria? Kakva bijeda! Ako i lažu slično kazuju - mumljao je Frankulin.
Na glas kapetana Bukovačkog svi seljaci dušom u se, nitko ni u nos, zgurivši se jedan uz drugoga. Starac, pognut, bosonog, pod slamnatim ogrtačem, izmota se iz one gužve i drhtavim će glasom:
- Mi smo iz Luke, milosti vaše, tamo na Kupi, evo ima nas pedeset, svi crna potreba, ali nismo baš iz Luke, nego do nje, na zemlji plemenitoga Cinka. Sinoć ubili mi sina vojnici iz Karlovca, zapalili nam kolibe, uz suho izgorjelo i sirovo, pa kamo ćemo?...
Knez Petar zapovijedi sada vojnicima neka spuste most, a Bukovačkom tiho reče da odvede seljake pod krov i neka ih nahrani. Ostalo odredit će kasnije. Nato pođe s Rakoczyjem u dvor gdje se pod trijemom sastane sa Zmajilovićem, Smoljanovićem i dominikancem Bargigliom. Na vrhu stepenica eno Katarine s djecom. Petar pripovjedi svima što je bilo, pa uzađe na prvi kat.
- Hvala Bogu što nije većega zla! - uzdahne o. Bargiglio. - Mislio sam da su draguni. Otkad sam u ovoj blaženoj Hrvatskoj još nisam mirno spavao!
- Pa kud ćete, časni oče, većega zla nego kad narod bježi od svoga ognjišta? - zamrkoće Zmajilović.
- Povera gente! Jadan puk! Brrr, kako je studeno! - stisne o. Bargiglio ramenima, okrene se kao na igli i pohrli uza stube u svoju sobu.
Smoljanović i Zmajilović odu k vratima da vide nevoljnike, da im pomognu.
Već su seljaci ulazili mostom u grad, a vojnici omjerali ih od glave do pete jednoga po jednoga, stojeći pod širokim svodom, naslonjeni na svoje puške. Dva vojnika, haramije, podigoše zublje koje su plamsale crvenkastim plamenom i jako se dimile. Pahuljice snijega, vijući se nad ponorom pred gradskim vratima bile su rumene. Bukovački i Malenić šetali su pod svodom, jedan desno, drugi lijevo i promatrali one seljake. Frankulin je ljuljao glavom i brojio bijednike koji su pognuti ulazili u grad u trošnim muzgavim haljinama, izlizanim i zakrpanim kožusima, mnogi pod slamnatim ogrtačem, drhtavi od studeni. I ženama su haljine dronjave, zobunci poderani, jednoj starici vidjelo se golo mršavo rame, neke su žene nosile u naručju djecu, svjetlost zublje pala bi sada na gole punačke nožice, sada na tanku i mršavu ručicu što je visjela majci niz rame. Veća su se djeca, u samoj košuljici, stiskala uz svoje majke i prestrašeno gledala one vojnike i puške. Jednim se bijednicima vidjela na licu žalost, nekim staricama bešćutnost, mnogima plahost, zapanjenost. Posljednji muškarac u povorci bio je malen, bosonog, crvenkasta lica, šiljaste ošišane glave, a koračao je široko, zibajući se na krivim nogama, pod slamnatim ogrtačem. Došavši pred Frankulina, zažmuri lukavo, pa rasklopi velika usta u kojima se zacrni samo jedan zub na donjoj jakoj čeljusti.
- Što je, junače? - upita ga Frankulin raskoračiv se i uzvinuv glavu. Seljak zinu, zlobno zaklima i pokaže palcem desnice preko svoga ramena da ide još netko iza njega.
- Ide vještica Dora! - zahuka važno seljak, nasmija se suhim, drvenim grohotom, strese ramenima da bolje na njih pridigne svoj slamnati ogrtač, pa odglavinja za drugima u dvorište.
- Krasan momak! - našali se Frankulin namignuv Maleniću.
- Ono je suludi Imbro. Čuo sam da mu je već pedeset godina - reče haramija Tomo Pakanović.
- Hej, brže, brže! - povikne Frankulin ženama koje su još bile na mostu.
Dvije ženske, zadnje u povorci, uljegnu sada pod svod; jedna je stara, kost i koža, ošiljasta nosa, a druga mlada, stasita, bujna, crnokosa. Starica se mučno vukla: onemogla i zgurena, upirala se o rame mlade djevojke. Tomo Pakanović nagne se k licu haramije Tonkovića i naglo mu prišapne:
- Onu staricu poznam, zove se Dora.
- A poznaš li djevojku? Lijepa moma!
- Bit će unuka one starice. Bila je malena kada sam je posljednji put vidio. Da, lijepa i zdrava moma! - veli Pakanović, a gleda za djevojkom. Bio rodom iz Brkiševine na Kupi.
I kapetan je Frankulin omjerio djevojku, pa omahnuo rukom kao da se je opekao po prstima.
Kule se ozaljske raspoznavale, mrak se malko otančao. Kapetan Bukovački zapovjedi vojnicima da dignu most, pa pođe s drugima u dvorište. Sada odvedu seljake u jednu kulu, u golemu prizemnu sobu gdje upale svijeću. Seljaci odmah sjednu na pod uza zid i stisnu se jedan do drugoga da im bude toplije. Malo zatim doniješe vojnici kruha i nekoliko vrčeva vina za starije, a za djecu mlijeka.
- Kažite što su vam učinili vojnici iz Karlovca, ali neka govori jedan. Da kažete istinu! - hoće oštro Bukovački.
- Miško, kaži ti gospodinu - oglasi se nekoliko seljaka bojažljivo.
Mršavi starac koji je već prije govorio na rubu ponora ustane i zatuži:
- Milosti vaše, bila u našem selu djevojka Ivana, a moj sin Stjepan da se ženi. Zagledao se u Ivanu...
- Ha, Ivana! Opčarala ga! - razvali oči Imbro, oboriv niz grlo velik zalogaj kruha, sjedeći na podu raširenih nogu.
- Pred desetak dana osvanuše u našem selu četiri karlovačka draguna - priuze starac. - Evo sam prisukao sedamdeset godina, ali još nisam vidio takvih bezdušnika, muke ih moje spopale. Uđu u naše kolibe, traže nešto, mi ih ne razumijemo. U selu nabasaju na Ivanu, zaskoče je da je ugrabe, djevojka viče, otima se, moj Stjepan pritrči, raskoli jednom vojniku glavu sjekirom. Sila goni silu. Drugi su proboli moga Stjepana, a tako i Ružu, da proste vaša milosti, moju ženu, jer je branila sina. I djevojku su zaklali. Sinoć opet banuše u naše selo vojnici iz Karlovca, svi na konju, do dvadeset, a mi uteci u šumu. Draguni u selo, a naše kolibe planuše plamenom. Kažem osijedio sam, poznam Nijemca: što mu je umio ćaća, nije ni sin zaboravio.
Starac svrši, a Bukovački, mrk i jarostan, pogleda kapetane. Frankulin upita onu staricu koja je unišla u grad upirući se o rame mlade djevojke?
- Je li ti kći ova djevojka?
- Jana mi je unuka, kći moga sina Matije koga su, kako možda znate, pred više godina Turci nekamo odveli. Sine, rano moja! - zajada starica naslonivši glavu na rame mlade unuke Jane.
Seljaci su lomili i gutali kruh, blagoslivljali kapetane i Zmajilovića, htjeli su im ljubiti ruke i skute. Djeca srkahu mlijeko, a neke su žene tiho uzdisale i jadikovale. Jedna je ljuljala na rukama dijete koje je neprestano vriskalo. Osim Smoljanovića, sva gospoda iziđu iz kule.
- Utekli smo amo jer što da radimo na garištu? - zatuži opet stari Miško. Čuli smo da su i neki kmetovi onoga grofa u Posavini našli svoj spas u ovome gradu, te da ih je svijetli knez Petar porazdijelio među svoje plemiće.
Onaj grof o kojemu je govorio stari Miško, bio je Nikola Bakacs Erdödy. Već dvanaest godina bunili su se kmetovi oko Siska i Kraljevca na imanjima grofa Erdödyja i zagrebačkoga Kaptola zbog desetine, nepravedne "štibre", pa se stoga ta buna zove "štibarska". Erdödy mučili su svoje kmetove, a pokojni je ban Nikola, Petrov brat, uvijek nastojao da se ta buna uguši, ali ne vješalima i mučilima. To je pak dražilo grofa Nikolu Erdödyja, te je jače davio kmetove, a ovi se sve više bunili i grozili se da će se sjediniti s Turcima. Tomo Kuzmić i Matijaš Dolenjak, glave one bune, zaglavili su pod mučilima, torturom, na Kaptolskom trgu u Zagrebu godine 1654., a drugi su bijednici razmišljali kako je teško krškati se šušatoj golotinji s rogatom gospodom. Pobuna okolo Siska trajala je još šest godina, a tada ju je utišao na neko vrijeme ban Nikola Zrinjski, ali ne posve. Grof Erdödy potvarao je bana Nikolu da on buni njegove kmetove jer da mu hoće oteti tvrdi grad Sisak. Nekoliko kmetova Erdödyjevih dva je puta bilo uteklo u Ozalj pod zaštitu Petra Zrinjskoga.
Svećenik Smoljanović tješio je seljake: knez Petar je dobar, uvijek je bio jako zapleće svakomu bijedniku, te će ih zastalno porazdijeliti među svoje plemiće i vjerne svoje sluge koje je nadario zemljama. Haramija Tomo Pakanović bio upro sure oči u lice lijepe Jane, a ova, sjedeći uz staru Doru, nije se usudila pridići glavu, kao da je znala da je haramija proždire pogledom.
Dok je Smoljanović tješio kmetove, bilo je sve tiho, kad odjednom vrisnu iz kuta neka žena:
- Oh, sveta Marijo!
- Što je Julko? - preplaši se više žena.
- Moje dijete, moje dijete! - zacvili Julka.
- Što je zaboga? - pohite tri-četiri u kut.
- Dijete mi ne diše, moja je Jelka umrla! - jaukne opet žena i bijesno i očajno ošine očima staru Doru. Haramija Pakanović uzme svijeću, korakne do one nesretne majke, a za njim Smoljanović i neki drugi. Blijeda, upalih lica, a još mlada imala je na krilu dijete, zamotano otrcanim šarenim rupcem. Na majčinu je zgrčenom licu strava i bol, a dijete je bijelo, oko usnica i pod očima modruljasto. Drhtavom rukom odmota majka svoje dijete, pridigne ga k licu i uze ga cjelivati, a jedna je ručica, tanka i mršava, mrtvo visjela, glavica je nauznak pala...
- Bolesnu sam ponijela od kuće, sada sam mislila da je usnula. Jelko moja, rano moja!... zaplače majka, pa opet cjeliva mrtvo dijete, privija ga na grudi. Rukne nešto nejasno, kao da je guši krv u grlu, spusti dijete na krilo i previje se nad ukočenim lišcem.
Smoljanović uzdahne: - Dobri Bože, utješi je! Jedne su žene plakale, druge očima kosile staru Doru. Suludasti Imbro izbečio oči na haramije, pa im omahuje glavom na Doru da je ona zadala smrt djetetu.
Da je stara Dora bila vještica, poznata i najgora "hmanj-žena" od Karlovca do Brkiševine, to su znali samo neki vojnici u Ozlju. Imala je Dora strašnog okapanja zbog svoje "coprarije", jer je uništavala tuđu ljetinu, ubijala i djecu i odrasle svojim vračanjem, i znalo se - kako se to ne bi znalo! - da je u nju bilo zaljubljeno više vragova, pravih pravcatih paklenskih sotona. Svaki se je vrag bio uljuljao u slatki san da Dora samo njega ljubi, da je samo njegova milosnica, ali jedan vrag napokon nanjuši da ima mnogo sretnih suparnika, te odluči osvetiti se, a kako nego paklenski? Dora, preprednija od samoga vraga, sašila ga dobro u vreću, bacila ga u Kupu. One je godine meso somova vonjalo po smoli i paljevini. Zar čudo?... Dora je "vračala, bajala i čarala", a plemeniti Činko, vlasnik zemlje na kojoj je Dora živjela, dao je staricu u zatvor i lijepo se zatim, obratio na slavni zagrebački magistrat da mu pošalje jednog "vještaka", ako je moguće krvnika, ali svakako jednog "grabanta", krvničkoga slugu, koji će pregledati cijelo Dorino tijelo je li na njemu "vražji pečat". Doru su dva dana mučili, vješali za ruke, razumije se točno po propisu, ali na njezinu tijelu ne nađoše nikakva "madeža". Ne baciše je na lomaču, na veliku sablazan puka, nego je pustiše na slobodu! Njezine kosti nikada više nisu mogle u pravi sklad. Koža što se oko njih usukala još ih je nekako držala na okupu, a na muku i čudo, jer je starica prebrinula mnogo jada, prepatila tuštu i tmu.
Ona mlada majka dignu mrtvo dijete s krila i riknu na Doru:
- Gledaj, gledaj, stara vještice, što si učinila! Gledaj, kroz kosti pronicala ti trava! Jesi, jesi, vještice, govorila, prokleta ti duša, da je slabo, da neće živjeti!
- Nisam ja kriva, nisam... - branila se starica drhtavim glasom i prestrašeno se obazirala.
Majka opet stane kukati, pa se pod grlo zamiče i svija od boli nad svojim mrtvim djetetom. Zvala ga slatkim imenima i spominjala ime svoga muža koji je iste godine pao u boju kod Bobovca pod zastavom bana Nikole.
Svećenik Smoljanović, snužden i smućen, motrio je onu majku i mrtvo dijete, i onu slomljenu staricu, i sve one jadnike, njihovu golotinju i bosotinju, njihova upala i tužna lica, njihove tupe, plahe i ukočene oči. Užasnija je bijeda nego sablja.
Bijednici su opet gutali kruh...
Zvuk zvona iz daljine tiho se stao razlijegati oko grada Ozlja, na brdašcu Smolči, gdje je bio samostan bijelih fratara, zvonila je Zdravomarija. Hip zatim prosu se tmurnim jutrom umiljati i srebrni zvuk zvona ozaljske crkvice Svetoga Antuna Padovanskoga. Oni seljaci klekoše, sklopiše ruke: u mračnoj kuli čuo se šapat njihove molitve.
Svećenik Smoljanović izađe u dvorište gdje se sastane s kapetanom Frankulinom, koji mu javi, po Petrovoj zapovijedi neka bi odmah služio sv. misu za pokojnoga bana Nikolu. Smoljanović uđe u crkvicu, prizemno u gradu, nasuprot glavnim stubama dvora. Već su na mramornom žrtveniku gorjele četiri svijeće u visokim srebrnim svijećnjacima. Čim je Smoljanović prekoračio prag crkvice, pozdravi ga tankim i sipljivim glasom ćelavi starčić koji ga je čekao kraj žrtvenika:
- Gospodine domine, dobro jutro Bog daj. Uh, kakva noć, kakva noć!...
- Dobro jutro, Frane.
- Grda, grda noć! Čujem, svijetli će knez Petar na put - zaklima krezubi i ćelavi starčić Frane Rutt, rodom Riječanin. Bio je malen, blijed, suhonjav. Svećenik šuti, a on će opet: - Čujem da će i svijetla kneginja na put, ali ne u Čakovec, nego u Primorje. Da je ljeto, i ja bih se odvalio odavle, jer svatko želi vidjeti svoju patriju, a more, a ribe...
- Tiho, Frane, tiho - prekine mu Smoljanović riječ metnuv glavu u albu, u onu dugačku misničku haljinu.
- Dobro, dobro gospodine domine... - pokori se sada Frane i nujno prevrne sive oči. Frane bio u crnom odijelu, opasan modrim vunenim pasom. Tanki i gusti nabori na njegovu licu stegli su se i svili oko blijedih usnica, pa mu se lice oduljilo, bilo ponizno, gotovo tužno. Pokleknuvši jednom nogom, posve se zguri da što ljepše poravna albu, da bude svuda jednako duga oko nogu svećenika. Nabirao je bijelo platno, natezao sad jedan, sad drugi nabor i nagibao se glavom kao umjetnik koji se divi svojemu djelu. Sav se zaduhao pri tome poslu.
Kad odjene svećenika, pođe pred crkvicu, povuče dva-tri puta konopcem, a zvonce nad vratima zacinka srebrnim zvukom što odjeknu stubištem i dugim hodnicima.
Već je pomalo svitalo, tmurna se svjetlost uvlačila pod svodove i zbojeve, u zjala i puškarnice, u zakutke među bedemima i kulama, a bila je blijeda od snijega s visokih krovova dvora. Katarina, Petar i njihova djeca, pa Rakoczy, o. Bargiglio, upravitelj Zmajilović, kapetani, paži, svi tiho siđoše stubama i stupiše u lijepu crkvicu. Vojnici, konjušari, sobari i sluge, muško i žensko, sakupilo se pred crkvicom, pod trijemom. Sijedi je svećenik molio tiho, kadšto drhtavim glasom. Kad spomenu ime pokojnoga bana Nikole u molitvi, u crkvici začu se jecanje, prigušen plač....
Jedan sat poslije svete mise postavilo se u red u dvorištu do dvadeset konjanika. U modrom su odijelu, crvene su im samo kabanice; svi su okosni i snažni, mnogi golemi stasom, dug brk mnogim resi mrko i žilavo lice, suncem opaljeno. Šubare su nategli do obrva. Naoružani do zuba, sjede na čilim konjima, šute, pritežu uzde, neki se đogati i kulaši propinju, neki mrkovi i jagazi njuše snijeg, pa podrhtavaju cijelim tijelom, ržu, tresu grivom, kao da ih prolaze trnci. Drugi su vojnici vodili dvorištem gospodski osedlane dorate i vrance, vatrene i gizdave, pod crnim i modrim abajlijama na kojima se sjajilo srebrno i zlatno vezivo. Kapetani Malenić i Frankulin, došav iz dvora, pojašu i poigraju svoje zelenke.
Knez Petar Zrinjski razgovarao se u to vrijeme na prvom katu dvora sa svojom ženom, djecom i Rakoczyjem. Još je nekoliko riječi kazao Katarini o svemu što su u noći uglavili.
- Katarina, ja se bojim, oboljet ćeš mi na putu. Zima je nastala, bura bi te mogla zateći na moru. Meni bi drago bilo da ne ideš u Mletke. Piši još biskupu bezierskomu, razloži mu sve potanko, a ja ću govoriti s Gremonvilleom.
- Sve sam dobro promislila, Petre, ti budi oprezan, ti mi se čuvaj, ti ideš u Beč... - dahne Katarina, oči joj sijevnu kroz suze...
Biskup bezierski bio je francuski poslanik u Mlecima, a general Gremonville isto u Beču.
Petar pogleda u dvorište na one konjanike, pa metne svoju ljevicu na Katarinino rame, a desnicom uze je za ruku. Tužno je i milo gledao svoju ženu, sva mu je duša bila u očima, kao da je vidi posljednji put. Ivan i Zora bili su uz oca i tiho su plakali, a Rakoczy stojeći malo podalje, pritisnuo je lijepu Jeleninu ruku na svoje srce. Golubinja, ali nešto mutna svjetlost dana tužno se slijevala u dvoranu.
- Kneže, hajdmo! - trgne se Petar, pa ogrli i poljubi ženu.
- Petre, Bog te čuvao! - zajeca Katarina tiho, pritisnuvši njegovo lice na svoje.
- Dušo moja, uzdajmo se u Boga! - tješio je nju i sebe uzdrmanim glasom.
- Oh, dragi oče, kako nas tužan ostavljaš tužne! - plakala je Jelena, naslonjena na njegovo drugo rame.
- Kneže, ne zdvajajmo! - uzdahne Katarina i pruži desnicu Rakoczyju.
- Ne smijemo! - poljubi joj knez desnicu, okrene se k Jeleni, zirne joj u oči i tiho i uzrujano proiznese: - Jeleno, zbogom!
- Zbogom, Frane!... - šane Jelena, stisne mu desnicu, zadrhta i spusti glavu na majčino rame.
Petar poljubi još jednom Katarinu i djecu, pa izađe s knezom... malo zatim bila je majka s djecom na prozoru, na istočnoj strani dvora, a dolje na zavoju gdje se cesta izvija iz prodola, gubila se četa konjanika u snijegu što je mirno sipio. Još su se raspoznavali pojedini konjanici. Dva se okrenuše te mahnuše rukama prema ozaljskom dvoru, a Katarina i njezina djeca odzdraviše im bijelim rupcima. Konjanici se sakriše za okuk... Katarina i njezina djeca odoše od prozora suznih očiju.

III.

Pred prodorom u veličanstvenu Bakarsku dragu, nešto desno, zaštićen bedemima i kulama, ponosno je sjedio na osami uz more i sjajio na mjesečini veličanstveni kneževski grad Novi grad. Sagradio ga je knez Petar Zrinjski pred Kraljevicom na obranu cijeloj onoj okolici i da naraji kadšto svoje oči, motreći s njegovih kula sinje more i sav onaj divotni kraj koji je moru okvir: otoke Krk i Cres i istočnu istarsku obalu. Sagradio ga u novom talijanskom slogu, ukrasio mu prostrano dvorište arkadama, pilove i stupove mramorom, široke hodnike prizemne i na katu poprsjima, kipovima i slikama, i cijeli grad opasao širokim bedemom. Posred dvorišta je kapnica s krasnim grotlom, podzemno na sve strane podrumi i tamnice, a u kulama i dvoru nanizalo se šezdeset i osam što dvorana što soba, lijepo nakićenih, s visokim prozorima, sve obloženo mramorom.
U jednoj od tih dvorana, na prvom katu, šetao se mlad čovjek, sav u crnom odijelu, u svijetlim i širokim čizmama sa srebrnim ostrugama. Na jednom stolu gorjele su svijeće u pozlaćenim svijećnjacima, u visokom mramornom kaminu buktio je veliki plamen, te bi kadšto ozario onoga mladoga čovjeka. Na prvi se pogled vidjelo da je gospodskoga roda i koljena: vitki mu stas odavao snagu, jedroću i gipkost, krok mu bio gospodski, svaki kret odličan. Tamna smeđa kosa, razdijeljena posred tjemena, padala mu na ramena, lelujala se i sjajila. Šećući zamišljeno, pogladio bi punani brk koji mu je krasio lice glatko poput jantara, nešto tamne boje, nježno kao u mlade djevojke. Kad pristupi k prozoru, pogleda na visoka brda i na obronke Medomišlja gdje se bijeljelo nekoliko kuća, a zatim svrne oči na more. Među onim kućama bile su oblivene mjesečinom kule zrinjsko-frankopanskog Staroga grada uz ostatke kojega danas stoji kraljevička župna crkva Sv. Nikole. Bila je vedra i jasna zimnja noć, iz Bakarskoga zaljeva pirio je povjetarac, pred obalom crnjelo se more, tek ovdje-ondje koji put, toliko da se malko zapjene gdjekoji sitni valići. Podalje od kraja more je bilo tiho, glatko i bijelo, isprugano blijedim dugim strujama, uspravno pod koprenom sjajne mjesečine. Udaljiv se od prozora, opet je šetao, pa stao u hodu i lagano nekoliko puta mahnuo desnicom kao da nešto broji, a rumene mu usne šaputahu. Najednom pođe k stolu, uze pero, nasloni glavu na ljevicu i zamisli se.
Duboke i tamne oči, zalivene sjetom što mu je plila i na zavojima usnica, pa duge i guste obrve, nos na grčku uliknut, nježno i plemenito obličje, okrunjeno bujnom i valovitom kosom, sve je to otkrivalo duboko umjetničko osjećanje, čuvstvenu dušu, poletan duh. Nakon kratkog razmišljanja razvedri mu se čelo, bistre mu se zjenice rašire, lice mu malko porumeni, pa napiše:

  "Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani!
  Koga god majka junačka othrani..."

Napisavši ta dva stiha, okrene se licem k vratima: u dvoranu je stupio ovisok čovjek, jako ćelav.
- Ti si, Orfeo? Kamo ćeš?
- Idem u knjižnicu, tražim neki spis. Oprosti, Frane, što sam te smeo. Ti pjevaš, ha? Pokaži što si napisao.
- Dva stiha, tek sam počeo... - posmjehne se knez Fran.
- Molim te, nemoj pjevati o ljubavi nego daj onako nešto junačko!
- Nešto junačko? Čemu?... Orfeo, ti znaš da moramo po vašvarskom miru dvadeset godina mirovati!
- Frane, ja se nadam da neće Turci mirovati dvadeset godina. Sjedi, piši, ali kako ti rekoh, ne o ljubavi. Mi trebamo junačkih davorija. Molim te daj mira blijedom mjesecu, pusti ga neka se smiješi svojim zlatnim zvjezdicama...
- Što ti je skrivio mjesec da govoriš o njemu tako podrugljivo?
- Ja ne mogu pogledati u uštap a da se ne sjetim lica generala Auersperga...
Knez Orfeo to reče, izađe iz dvorane, a Fran pristupi opet k prozoru. Bio je uzrujan. Dugo je gledao na more, ali mu se srce nije moglo smiriti... U Riječkom se zaljevu ljeskalo nekoliko jedara, na udaljenim se obalama razabirahu sela i gradići, sjene zubastih vrhova padahu na uvale i morske zatone, gorske istarske glavice i one po otocima gubile su se u plavilu protkanu srebrnim sjajem. Na zapadu zaljeva, pod visokom Učkom, uz samu obalu, blistala se mjesečina na moru dugom crtom.
Markez Fran Krsto Frankopan, knez Tržački, mislio je na sudbinu svoje otadžbine, na groznu smrt bana Nikole, na krvavu prošlost hrvatskoga naroda, na svoj rod koji je već više stoljeća u krvnoj vezi sa Zrinjskima. Fran Krsto bio je u to vrijeme kapetan u Ogulinu, a ta je čast bila veća od današnjeg pukovnika, veća i unosnija. Kapetane gradova treba razlikovati od običnih kapetana u vojsci, kao što su bili Bukovački i Frankulin. Senjski kapetani imali su prihod koliko i karlovački generali: do dvadeset tisuća forinti, jer je svaki koji je dobio kakvu službu morao platiti veliku pristojbu kapetanu. I od trgovine imali su kapetani velik dohodak. Neki su hrvatski velikaši samo poradi lijepe plaće nastojali dobiti takve kapetanije, a drugim, osobito Zrinjskim i Frankopanima, bilo je žao što su njemački kapetani muzli i zlostavljali narod, pa su htjeli istisnuti tuđince iz tih kapetanija i oteti im vlast. Vijest o smrti bana Nikole zatekla je kneza Frana Krstu u Novom Vinodolskom gdje je bio bolestan nekoliko dana.
Njegov je otac bio Vuk Krsto, junak i govornik, veoma naobražen i plemenit knez. Mnogo je godina bio karlovački general. Umro je god. 1652.
Vuk Krsto, taj isti, tri je puta bio oženjen.
Od prve žene Barbare Berislavićeve, imao je sina Gašpara, glazbenika i slikara koji je umro godine 1653.
Od druge žene, Urše, grofice Inhofer, imao je Anu Katarinu i sina Jurja. Ovaj Juraj, "vicegeneral" u Turnju i Vražiću, glasoviti junak i graditelj tvrđava, umro je godine 1661.
Od treće žene, Dore, udove grofa Paradeisera, imao je sina Franu Krsta, pjesnika i junaka. Ovom je bilo trinaest godina kada je umro njegov otac.
Ana Katarina, žena Petra Zrinjskoga, sestra je samo po ocu hrvatskom pjesniku Franu Krsti.
Udova Dora, pjesnikova majka, pošla je odmah poslije smrti svoga muža u Kranjsku, na svoje imanje Poganac gdje su joj bila djeca od prvoga muža, grofa Paradeisera.
Već na početku dvanaestog stoljeća pozna svijet viteški rod knezova Krčkih. Knez Dujmić bio je gospodar samo otoka Krka, a njegovi potomci raširiše svoju vlast, uzvisiše svoje ime, povećaše svoje bogatstvo.
Godine 1193. postane knez Bartul gospodarom modruške županije, zatim dobiše lijepi i plodni Vinodol, a god. 1260. grad Senj.
Miroslav, Bartul, Vid i Ivan prvi su "rektori" i "vječni" knezovi grada Senja.
Leonardo i Dujmo, velikodušni velikaši, sagradili su u Senju krasnu crkvu i samostan reda Sv. Franje, te su sami nadzirali kako uče u njemu mladi Senjani. Stoljećima brinu se Frankopani za naobrazbu naroda, grade crkve i samostane, kneževski ih darivaju, brane ih od svakoga neprijatelja.
Potomci kneza Dujmića poznati su sve do četrnaestoga stoljeća samo kao knezovi krčki, senjski i modruški, a grb im je podijeljen na dva jednaka polja, bijelo i crveno. Na gornjem se sjaji zlatna zvijezda.
Knez Ivan, sin senjskoga "rektora" Vida, bio je potkraj četrnaestoga stoljeća "jedini ban kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, i gospodar cijeloga kvarnerskoga otoka i zaljeva".
Godine 1323. dobio je knez Dujmić, sin kneza Miroslava, županiju drežničku od kralja Karla Roberta. Malo zatim dobiše Krčki Gacko i na neko vrijeme Požegu. Kao nasljedni župani drežnički postadoše gospodari velikih imanja na Korani i mnogih gradova među kojima bijaše i Tržac.
Po ovom gradu prozva se jedna grana te porodice: Tržački.
Knez Nikola, sin bana Ivana, bio je dva puta hrvatski ban. On je prvi poprimio ime Frankopan. Tako nagađaju neki povjesničari, a drugi tvrde da su se neki Krčki već prije nazivali: Frangepani. Ban Nikola, kako jedni pišu, bio je pošao god. 1406. u Rim gdje se sprijateljio s rimskom kneževskom porodicom Frangepana, te je poprimio njezino ime, a goneta se da je to učinio jer je mislio da mu je ta porodica u rodu. Kasnije su mnogi talijanski pisci tvrdili da su hrvatski Krčki starinom Rimljani, te da vuku lozu od Eneja, Trajana i Proba Anicija. Budući da su ti pisci mislili da su to dokazali, nije im bilo teško ustvrditi da su naši Frankopani u rodu s mnogima sv. ocima, s Danteom, da, s mnogim svecima i sveticama. Tako se je laskalo u ono doba moćnim porodicama. Najvjerojatnije je ono mnijenje pisaca da su Zrinjski i Frankopani dvije rozgve jedne loze, jedne velike stare hrvatske porodice koja se nije zamela u metežu kada su Hrvati svojom krunom okrunili Kolomana.
Ban Nikola vrativši se iz Rima u Hrvatsku, promijeni, svoj starinski grb. Sada je na grbu pardus koji stoji na zadnjim nogama, a pred njima lomi kruh. Taj isti ban Nikola ostavio je sedam sinova a ovi podijeliše godine 1449. sav golemi imutak s jednim bratićem na osam jednakih dijelova. Svaka je grana mogla kneževski živjeti: toliko je bilo toga božjega blagoslova.
Ovako razdijeljeni, jedni su Frankopani knezovi krčki, drugi vinodolski, treći senjski i modruški, pa ozaljski, kliški i cetinski, slunjski, tržački, brinjski.
Neki su nasljedni župani, neki biskupski, nadbiskupski, mnogi glasoviti junaci, banovi, a u rodu su im knezovi Šubići Zrinjski, knezovi Karlovići, knezovi od Gorice i Koruške, knezovi vladari d'Este, Sforza, vojvode mantuanski, Aragonci napuljski, kralj Matija Korvin, Brandenburgi i drugi velikaši i vladari.
Frankopani su potpisivali ugovore mira među prvim državama, u njihove dvorove svraćahu okrunjene glave.
Hrvatski se velikaši, neki, sakupiše u njihovu gradu Cetinu kad izabraše Ferdinanda I. hrvatskim kraljem.
Od sedam sinova bana Nikole, najglasovitiji je Stjepan. Ovaj je bio hrvatski ban i upravitelj Kranjske, kovao je novac sa svojim grbom, posuđivao je velike svote njemačkom cesaru Sigmundu koji mu je bio prijatelj, dok ga nije Stjepan sjetio da mu je puno dužan. Stjepanov sin Bernardin i Bernardinova djeca Krsto i Beatrice slavna su imena u hrvatskoj povijesti. Krsto je jedan od najvećih junaka svoga roda, život mu je buran, čudan niz svakojakih zgoda i nezgoda. Ubilo ga bečko tane kod Varaždina god. 1527. kada je zavojštio na bečkoga cesara Ferdinanda I. koga nije htio priznati hrvatskim kraljem. Veliki je razdor bio među hrvatskim velikašima: jedni su bili za Zapolju, drugi za Ferdinanda I.
Od Krstina brata Bartula potekli su Tržački Frankopani, a jedan od tih, knez Nikola, koji je umro god. 1576. oduševljeno je zagovarao hrvatsko glagoljsko pismo u Kranjskoj gdje je obično prebivao. Ovaj je Nikola djed Vuku Krsti, ocu Ane Katarine.
Dugo je gledao na more i razmišljao o svemu knez Fran Krsto...
Mlad sluga, golobrad i rumen, javi mu da je došao u dvor jedan bijeli fratar, pavlin.
- Kako se zove? - začudi se malko Fran, jer su već bila tri sata noću.
- Ivan Belostenec.
- Gle: Belostenec! Uvedi ga. Malo zatim uđe u dvoranu visok i suhonjav pavlin, sijede kose i blijeda lica, držeći torbu u desnici. Dubokim glasom pozdravi kneza koji mu je koraknuo u susret.
- Hvaljen Isus, svijetli kneže!
- Vazda hvaljen! Časni oče Ivane, otkuda u ovo noćno doba? Sretno mi došli! - naraduje mu se knez pruživ mu desnicu. - Bit ćete umorni, sjedite, molim vas. Odložite svoju torbu...
- Palicu sam vani ostavio, ali torbu... - zašuti pavlin i milo pogleda svoju torbu.
- Razumijem... - osmjehnu se knez.
- Oprostite - moja stara navada...
- O, molim... - nakloni se Fran, uze mu torbu i metne je na stolicu, a njega odvede k divanu što je bio do stola gdje je knez pisao.
Pavlinu uteče oko na stol, vidi na hartiji stihove, pa da se ispriča:
- Zao mi je što sam prekinuo...
- Kako ste mi časni oče? - poljubi mu knez ruku.
- Pao sam godinama, sijed sam, milosti vaša, ali zdrav, hvala Bogu. Kneže, već vas četiri godine nisam vidio! U to vrijeme lijepo ste ojačali. He, takva ste roda! - pogleda zahvalno pavlin put neba.
- Vi s daleka, oče Ivane?
Pavlin upre svijetle oči u kneževo lice:
- Kako znate, milosti vaša, više sam godina bio provincijal u Istri. Sada se pod stare dane vraćam u naš samostan u Lepoglavu gdje želim leći na vječni počinak. Ja danas iz Istre za Rijeku, pa čujem da je vaša milost u Primorju. Pomislim, naći ću vas u Bakru. Ja u Bakar, a tu mi kažu da ste u Kraljevici. Ja dalje. Lijepa je noć, hladan vjetrić, pa klapaj, stari Ivane, cestom uz more koje ti ugodno mrmori dok ti razmišljaš i ovo i ono, dok se moliš Bogu i za svoju dušu i za spas drugih. Malo-pomalo, evo me, svijetli kneže, pred vašim čestitim licem.
- Hvala vam što ste se potrudili do mladoga čovjeka koji vas štuje i dopustite, ljubi.
- Znam da vaša milost štuje red Sv. Pavla. Oh, mnogim, premnogim dobročinstvima obasuo je vaš slavni rod naše samostane! Sve one najljepše i svete dragocjenosti u Lepoglavi i u Remetama svaki nas dan sjećaju na blagopokojnu kneginju Beatricu, našu plemenitu dobročiniteljicu. Svijetli kneže, vaše štovanje, vaša ljubav... - obori Belostenec smjerno plave oči.
- Ja štujem svakoga koji radi za hrvatski narod: za spas njegove duše i za njegovu dobrobit na ovome svijetu. Časni oče, vas pak uvelike štujem, jer ste se vi uistinu namučili sakupljajući riječi cijeli svoj život po svim krajevima naše otadžbine. Na ove posljednje riječi pavlinovo se lice osu rumenilom, oči mu se veselo zasjaje: sav se zarumeni od dragosti što je knez svrnuo govor na ono što je njemu, pavlinu, bilo najmilije. Sijedi starac poče toplim glasom:
Obašao sam Dalmaciju, Istru, Slavoniju, Hrvatsku i druge naše zemlje, svu Hrvatsku, a neću da se hvalim, ali sam dosta blaga sakupio dok sam bio mlađi.
- I sada, u stare dane, kao pčela sabirete narodni med.
- Kneže, stara je riječ u narodu: što omilje, ne omrznu. Da, mnogo sam sabrao, ali ne znam kada ću pročistiti i urediti sve to narodno blago! - uzdahne pavlin, pogleda milo svoju torbu, pa pridovrgne nešto zbunjeno, prebirući zrna na svojoj krunici:
- Poživi li me dobri Bog, moj će rječnik...
- Uvjeren sam da će vaše djelo biti pomno i temeljito...

- Nadam, se kneže. Ne dao Bog da druge kudim a sebe uzvisujem, ali sudim da su rječnici Vrančićev i Mikaljin nešto površno...
- Čujem da i jezuit Juraj Habdelić sastavlja rječnik - reći će knez Fran navlaš nehajno, ali mu smiješak zaigra u dubini zjenica.
- O, Juraj Habdelić dika je svoga reda, čovjek učen i sjajna uma, ali eto, on nije proučio pučki govor...
Knez naglo usta da se ispriča:
- Časni oče, prostite: još vas nisam ni upitao, biste li štogod okusili, gucnuli kapljicu vina? Molim vas...
- Samo čašu vina. Večerao sam u Bakru s vašim kapetanom Bonicetićem. Samo čašicu... umukne pavlin. Pogled mu pao na sliku na zidu, na velikaša sa crvenom dolamom, sa šubarom na glavi i s modrom kabanicom, lako na ramena bačenom, toliko da se vidi bijelo krzno. Krupne oči ispod debelih obrva oštro gledahu s one slike u dvoranu, usne su bile onomu velikašu stisnute, nos orlovski, kosa crna valovita, a jaki mu se brk ispružio ravno gotovo do uha, na kraju nešto raščepuren. U pavlinovim očima vrtjele su se suze. Knez Fran pogleda onu istu sliku i tužno kimne pavlinu:
- Danas je upravo mjesec dana što je izdahnuo veliku dušu.
- U mnogim ga je bitkama Bog očuvao, a poginuo je na zabavi, u lovu! - uzdahne o. Ivan, suza mu kane niz bijelo i dobroćudno lice, pa doda tiše: - Svijet svašta nagađa, ljudi sumnjaju.
- Što sumnjaju? - trgne se knez i primi starca za ruku.
- Kneže!... - zadrhta pavlin ustegnuv desnicu iz njegove.
Franovo se čelo namršti, oko mu plane za jedan hip, pa mrko potamni. Pavlin protrne, prestravljeno upita:
- Nije vepar?...
Osmijeh gorak i jedak, osmijeh pritajene boli i tuge, gnjeva i mržnje, vrgne se na Franove usne...
- Časni oče, ne govorimo o tom! Kad pomislim na njegovu smrt, srce mi puca od boli, krv me pali kao rastaljeno željezo. Dogorjet će zublja do nokata!...
- Uzdajmo se u Božju providnost! Kneže, nevolja ide redom!...
Pođu u drugu sobu i sjednu k stolu. Roman, onaj mladi sluga, natoči im srebrne čaše rujnim vinom.
Kucnu se, pa se otisnu u razgovor. Pavlin opet na rječnike i nabraja knezu s najvećom slasti neke riječi što ih bijaše sakupio u posljednje vrijeme.
Fran ga gleda, klima mu, kao da se veseli što čuje one riječi, a tko bi znao gdje su njegove misli?...
Eto kneza Orfea! Pavlin ustane, korakne mu u susret.
- Oh, oh, vi, časni oče Ivane - poveseli se Orfeo i zdrma pavlinovu desnicu.
- Svijetli kneže, ja glavom... vaša milost ima željeznu šaku! - odgovori pavlin osjetiv bol radosti, a usne mu se za hip nakrive čemu je bio kriv ovaj iskreni stisak Orfeov. Odsjev bolnog osjećaja na starčevu se licu odmah rasplinu u prvašnji blag sklad.
- Sjednimo - nakloni se Fran i osmjehne se pavlinu koji pripovjedi i Orfeu da putuje iz Istre u Lepoglavu.
- Jeste li putem sabrali mnogo riječi? - zapita ga Orfeo i istodobno požali u sebi što ga je to upitao jer mu nisu bile mile jezikoslovne rasprave.
- Krasnih riječi! Svaka vrijedi cekin!... Da, da, neću da dosađujem.
Knezovi ga zamole da govori, a on zabrazdi u sitno tumačenje jezičnih tančina, pa zavede napokon i druge u gustu jezikoslovnu šikaru gdje su se dugo nagonili. Rasprela se živahna rasprava, malone prepirka, zasoljena šalom kneza Orfea.
Sve su crte na Orfeovu licu bile oštre. Od nosa, velika i zavinuta, tekle su na bradu dvije duboke brazde, na čelu bila mu crvenkasta brazgotina sve od desne obrve do tjemena. Pravo čudo što je ostao na životu kada je zimi one godine zadobio onu ranu u Slavoniji. Brade nije imao, a dugi mu se brk objesio. Kovrčaste obrve zasjenjivale su mu crne i duboko ulekle oči, u ispruganim zjenicama zaigralo bi kadšto nešto žuto, a čas su te zjenice bile nemirne i živo se šibale okolo, čas ukočene, tvrde. - Orfeo je bratić knezu Franu Krsti. Njegov otac Juraj već je dugo živio u Italiji, u Furlanskoj, kraj Vidma, Udine.
Knez Fran svrne govor na pjesništvo. Ivan Belostenec Orlović nije bio samo jezikoslovac i jedan od prvih propovjednika, nego i pjesnik.
- Časni oče, jeste li štogod spjevali u posljednje vrijeme? - zamišljeno će knez Fran.
- Nekoliko pjesmica pod naslovom "Bogomila" da budu na utjehu kojoj duši. Čujem da je i vaša milost nekoliko pjesama...
- Molim, nemojmo o tome!... - ogradi se Fran i malko se zbuni.
- Ja sam pjevao pjesme kada sam bio mlad. Sve sam spalio. Bio sam onda zaljubljen. Oprostite, časni oče, da govorim o tome - vaša časna haljina... - nakloni se Orfeo.
- Ljubav je kćerka neba - raskrili ruke sijedi pavlin.
- Zar nije grijeh što se moj bratić Orfeo nije htio oženiti? - nasmiješi se usiljeno Fran.
- Tko živi kreposno... - ne htjede izreći pavlin.
- I najbolji čovjek sagriješi sedam puta na dan - brani se Orfeo, a sve sa šale.
- Bog je milostiv svakome koji se iskreno pokaje - pogleda pavlin put neba, pa uzdahne: - Smrt zaskoči čovjeka iznenada, ne znamo ni ure ni hipa kad će nas pokositi. Ja uvijek strepim da neću svršiti svoj rječnik...
Orfeo je pogledao na sliku pokojnoga bana Nikole, obrve su mu se skupile, čelo mu se navoralo, a zjenicama mu zaigralo ono nešto žuto.
U kaminu tiho je prštala žeravica, oko dvora zašumio bi vjetar.
- Molim, vaše milosti, što se čuje: tko će nam sada biti ban? - upita pavlin sklonjenih očiju.
- Časni oče, još se ne zna. Čujmo što vi mislite: vaša je bolja i starija - nakloni se Orfeo.
- Teško da će knez Petar. Čujem da ministri vele kralju Leopoldu neka ne dopusti da bude knez Petar ban, jer kako je slavan i po rodu i po svojim junačkim činima, da bi se za stalno proglasio hrvatskim kraljem! - pripovjedi pavlin.
- Stara pjesma! - sleže Orfeo ramenima.
Sluga Roman javi knezu Franu:
- Ovaj čas dojahao je u Novi grad Jurica Frankulin s jednim pismom za vašu milost.
- Neka uđe.
Začu se zveket ostruga, na prag dvorane bane mlad momak, onizak i krupan, u modroj i kratkoj šubi. Tek mu mašak pocrnio gornju usnicu.
- Otkud, Jurica? - upita Fran.
- Iz Bosiljeva, vaša milosti. - odgovori odsječeno Jurica, sin kapetane Keka Frankulina, preda pismo, pa se ustoboči važno i dostojanstveno.
Bio je ponosan što je obavio takvo poslanstvo prvi put u svom životu. Taj mladi Bakranin još nije bio u kreševu, a to mu je bilo žao i uvijek je porumenio kada bi drugi pripovijedali kako su sjekli Turke. Svojemu gospodaru, knezu Franu, bio je odan i dušom i tijelom, a sada pošto je onako mlad obavio ono poslanstvo, činilo mu se da su mu Zrinjski i Frankopani prijatelji, rodbina. Jurica se nadao brzo postati časnikom. Zavidno je gledao na brazgotinu na čelu kneza Orfea i mislio kako bi zaludio svaku djevojku da mu je onakva brazgotina na čelu.
Dok je knez Fran čitao pismo, priupitao Orfeo Juricu:
- Tko je s tobom došao iz Bosiljeva?
- Haramija Grga Tonković. Naglo smo jahali.
- Ajde, valjan si momak! Idi, Jurica, idi. Neka ti dadu večeru - potrepta ga Orfeo desnicom po ramenu.
Jurica pocrveni, zavrti među prstima kapom od kunovine, pogleda radosno kneza, pa izađe iz dvorane, a rado bi u njoj ostao i milo bi mu bilo da mu je jedan sat knez Orfeo onako po ramenu udarao desnicom.
- Katarina mi piše iz Bosiljeva da će sutra amo - reče Fran bratiću zirnuv mu zabrinuto u oči.
- Opet kakva nesreća? - gane se Orfeo.
- Ne. Čitaj!
- Možda smetam? - Da, važni poslovi... - ustane pavlin.
- Izvolite sjesti, časni oče, - zamoli ga ljubazno knez Fran.
- Časni otac bit će umoran - reći će knez Orfeo čitajući pismo.
Pavlin uze govoriti kako se nahodao onaj dan, da je vrijeme počinku, a još želi prepisati neke riječi načisto. Knezovi izađu na hodnik s pavlinom pošto mu je Fran dao torbu u ruke, pa ga isprate do sobe gdje će spavati. On ih je molio da se zbog njega toliko ne uznemiruju jer nije zaslužio sve te počasti i griješi pred Bogom dok ih prima. Knezovi mu zažele laku noć, a tako i on njima, i još mu Orfeo dovikne da bi se sjetio i njega u svojoj molitvi, a pavlin, ulazeći u sobu, odgovori da hoće.
Čudno se razgledao sijedi pavlin u sobi gdje su stijene bile pokrite tkaninom od modre svile, a na svili ruže, vijenci i grbovi zlatom izvezeni. On je već više puta bio gost Zrinjskih i Frankopana, ali još nije nikada kod njih prenoćio. Gospodske se postelje gotovo preplašio, jer je na njoj bilo pokrivalo od žutoga atlasa u sredini, a nekoliko od crvenoga, te nakićeno po uglovima ružama od sitnoga bisera. Pošto je Belostenec prepisao načisto neke riječi, gledao je onu postelju i razmišljao bi li na nju legao. Sva mu je duša bila smućena. Napokon se svuče, pogladi rukom postelju, osupne se malko, pa se prekriži i odvažno legne uzdahnuv: "Oprosti mi, Bože, što moje grešno tijelo počiva na ovoj svili!" Dugo nije mogao usnuti jer ga je svila škakljala po bradi, po vratu, po uhu. Micati se nije smio da ne bude i gore. Gane li se malko, sve se oko njega nadiže, gladi ga i šušti kao da šapuće neka napast... U mramornom je kaminu praskao plamen sad jače sad slabije, a plameniti dugi jezici zapuzili bi po podu i po stijenama sobe, po onoj svili i laznuli bi pavlinovu crnu torbu na stolcu nasuprot kaminu... Belostenec je mirno ležao, molio se Bogu i nije skidao očiju sa svoje torbe, jer ga je sjećala na njegovo siromaštvo, odvraćala njegove misli od onoga prolaznoga sjaja i bogatstva što ga sapinjahu sa svih strana. Drugačije bogatstvo bijaše u njegovoj torbi!...
Knezovi Fran i Orfeo, oprostivši se s pavlinom, ostadoše na širokom hodniku što se vije oko dvorišta. Istočna strana dvorišta bila je u mraku, a na zapadnoj laštio se mramor arkada na mjesečini koja bi osvijetlila i knezove dok su šetali po mekom sagu. Nad dvorištem zašumio bi povjetarac, negdje nad krovom zaškripnulo bi nešto kao da se lagano okrene limeni pijetao ili limena zastavica na tornjevima.
- Frane, ti ćeš, dakle, u Mletke sa sestrom? - upita ga Orfeo šećući s njim.
- Katarina mi piše da će joj drago biti pođem li s njom. Čudna ti je moja sestra; ja joj se divim: eto nam za koji dan božićnih blagdana, a ona opet na put! Hoće da govori s francuskim poslanikom i s duždem.
- Mudar je dužd Contarini! - stisne Orfeo oči, a ona mu se brazgotina na čelu stegne.
- A francuski poslanik?...
- Čuo sam kako je maršal Coligny uvjeravao pokojnoga bana Nikolu da će nam Ljudevit XIV. zastalno pomoći, ali... - mahne Orfeo desnicom.
- Znam ja, dragi Orfeo, da francuski kralj nije zaljubljen u Hrvatsku, ali je on zakleti dušmanin Beču i mirno čeka na pravu zgodu, traži saveznike...
Vjetar je jače duhao, bilo je studeno, pa uđoše u dvoranu gdje su još dugo razgovarali o pokojnom Nikoli, o francuskom kralju, o različitim poslanicima, o maršalu Colignyju. Ovaj je francuski maršal raspršio tursku vojsku kod Sv. Gottharda, a poslije pobjede bio je navrno s mnogim svojim vitezovima k banu Nikoli Zrinjskom u Čakovec. Na vijest o pobjedi kod Sv. Gottharda bilo je odlanulo cijelom kršćanstvu, ali je ta radost malo potrajala jer je bečki cesar Leopold I. sklopio s Turcima potajni mir u Vašvaru, deset dana poslije slavne pobjede ili, drugačije, tri mjeseca prije smrti bana Nikole. Odmah poslije vašvarskog mira pisao je Fran Krsto Frankopan svojoj sestri Katarini ovo: "Kod Sv. Gottharda sam Bog bio nam dao neprijatelja u ruke, mogli smo ga posve skončati, ali je iznenada, što nije nitko niti slutiti mogao, kralj Leopold učinio s Turcima najsramotniji mir na propast i užas Hrvatske i Ugarske, na najveće čudo cijeloga kršćanstva."
Na čelu svih ogorčenih velikaša bio je hrvatski ban Nikola Zrinjski koga je usmrtio vepar upravo kada se spremao s drugima u Beč da podigne svoju muževnu riječ protiv vašvarskog mira. I ban Nikola proslavio se s banskom vojskom u bitki kod Sv. Gottharda.
O velikom pokretu protiv vašvarskog mira potanko izvješćuju svoje vlade gotovo dan na dan različiti poslanici na cesarskom bečkom dvoru. Mletački poslanik Giorgio Cornaro i francuski poslanik general vitez de Gremonville pišu - prvi svojoj vladi a drugi svojemu kralju Ljudevitu XIV. - da je ban Nikola Zrinjski na čelu svih ogorčenih velikaša, da je on "najugledniji, najumniji, najodvažniji i najbogatiji velikaš u Hrvatskoj i Ugarskoj". Tako piše i poslanik Sv. Stolice, zgraža se nad vašvarskim mirom i još javlja kako su prvi ugarski velikaši, da oslobode svoju domovinu od turskoga jarma i bečkoga pritiska, ponudili krunu Sv. Stjepana banu Nikoli Zrinjskom koji ju je odbio. Nikada iskrena, uvijek dvolična i pogubna a kadšto i smiješna politika kraljevskih savjetnika u Beču već je odavna - sve od 1. siječnja 1527. - kopala grob svakoj slobodi, ustavu i cjelokupnosti kraljevstva Hrvatske. Već je sto dvadeset i tri godine slavonska Hrvatska izdisala pod turskim kopitom, u samom Budimu, ugarskoj prijestolnici vijao se već isto toliko vremena turski konjski rep, a to je godilo kraljevim savjetnicima u Beču. U svojoj slijepoj mržnji na slobodu Hrvatske i, znajući za sve nepravde nanesene tome kraljevstvu, tvrdili su kraljevi savjetnici "da bi se Hrvati uzobijestili kada ne bi bilo u mnogim njihovim gradovima turske posade". Govorili su ti savjetnici "da su turske posade čvrste uzde koje će obuzdati hrvatske pohote za starim pravicama". Stoga bi sklopljen potajni vašvarski mir.
Jače zakipi sada mržnja na Beč. Vitez de Gremonville piše 13. studenoga 1664. iz Beča svojemu kralju da se svi velikaši bune, da su Zrinjski i nadbiskup ostrogonski silno zamrzili Beč, da misle na osvetu, te da su jedini koji imaju najviše sredstava da se njima dobro posluže: "... ils sont pleins de haine et de vengeance et les seuls gui ont plus de moyens de s-en bien servir"...
Dok su se knezovi Fran i Orfeo razgovarali u dvorani na prvom katu, sakupilo se dvadesetak vojnika u jednoj sobi prizemno. Na zidu pred slikom Blažene Djevice Marije gorjela je u toj sobi uljanica, s druge strane visjelo je različito oružje, u kutovima bile su puške. Vojnici se prosuli u riječi u onoj polutami, jedni su sjedjeli okolo stola, drugi su ležali na klupama uza zid. Među njima bio je i haramija Grga Tonković koji je došao iz gornjih strana s mladim Frankulinom. Grga je pripovijedao kako su banuli u Ozalj kmetovi upravo one noći kada je kapetan Bukovački donio vijest knezu Petru da mu je poginuo brat Nikola u lovu.
- A gdje je sada Tomo Pakanović? - upita Grgu mladi i crnomanjasti momak Jurica Bogdanović, sluga kneza Frana.
- Tomo je na Ozlju. Zagledao se, brate, u lijepu Janu. Znaš, u unuku one stare Dore.
- Je li uistinu ta stara Dora vještica? - zaklima mladi Frankulin.
- Otkud bih ja to znao'? - podigne Grga ramena. - Kako vam rekoh, ona mlada majka kojoj je dijete umrlo na krilu ostala je u Ozlju. Kada rekoše kneginji Katarini kako je umrlo ono dijete, pridržala je majku u Ozlju da pripomaže u kuhinji. Isti pak dan kada je knez Petar krenuo iz Ozlja, zapovjedi nam Bukovački da odvedemo...
- Mislio sam da je Bukovački pošao s knezom - prekine jedan momak riječ Grgi.
- Nije, ali dva dana kasnije nestalo je Bukovačkog iz Ozlja. Nema mu ni traga ni glasa. Otišao je nekamo da zamuti nečiju kašu, a on bi i vragu! Ali, čujte. Kako već rekoh, na zapovijed njegovu odveli smo one kmetove iz Ozlja; jedne u Krašić, druge na jedno selište kraj Švarče. Jana je kraj Švarče.
- He, Grga: uistinu lijepa ta Jana? - pohiti mladi Frankulin i uze se štipati na gornjoj usnici, ne bi li nategnuo štogod što bi moglo opravdati njegovo pitanje pred onim starijim momcima.
- Jest, zdravlja mi, zdrava moma! - udari se Grga šakom po stegnu.
- A hoće li se Tomo oženiti? - upita jedan momak.
- Bi on, ali je bogac - na zemlji leži, a nebom se pokriva. Bolje mu je pod crvenom kabanicom nego da bude tuđi kmet - zažmuri Grga, zasuče brk.
- Tomo je junačina, pa će mu knez Petar dati zemlje da bude na njoj ne kmet nego slobodnjak. Sve mogu naši gospodari! - klikne mladi Frankulin glasom i kretom zaštitnika, kao da on smije govoriti u ime knezova. Taj dan mladi bi Frankulin bio dao veliko imanje haramiji Pakanoviću.
- Ho, ho, naš se Tomo, dakle, zagledao u tu Janu! - zaljulja se Jurica Bogdanović.
- Kud god hodi, na srcu je nosi. Sve od Ozlja do Švarče - priuze Grga - upirao je Tomo svoje oči u Janinu šiju. Ja sam jahao uz njega, a ona je bosa bahtala pred nama po blatu. Cijelim je putem kišilo, teško se micala kola, natovarena kukuruzom što je dao upravitelj Zmajilović kmetovima da ne poginu od glada u ovo zimsko doba. Stara Dora nije mogla hodati, pa je vrgosmo na kola, na one vreće kukuruza, a kad mi u Švarču, Dora se, brate, ukočila na vrećama, modra i ledena. Ona golotinja pospremila vreće u podrtu kolibu, a staru Doru u ledinu.
Dok je to Grga pripovijedao, jako je hrkao na drugoj strani sobe krupan momak, ležeći nauznak na goloj klupi uza zid. Lice mu bilo crveno, usta otvorena, u polutami bijeljeli mu se veliki zubi.
- Hej, Joško, kakva ti je to svirala u grlu! - zdrma ga Frankulin.
- Da ga baciš u more, utopio bi se, ali se ne bi probudio - zijevnu Grga.
Frankulin povuče mornara Joška za nos, a Joško nešto promumlja kao medvjed, pa se okrene na drugi bok, k stijeni. Frankulin nagne sada klupu.
- Spusti jedro!... povika Joško u snu i uhvati se objeručke za klupu, kao da je na lađi što se iznenada nagnula pod jakim zapuhom.
Svi se momci nasmiju, a Frankulin jače nagne klupu, tako da su Joškove noge pale na pod. Joško se sada probudi, pridigne se, zijevne i prekriži usta palcem desnice.
- Kakvo je to vrijeme? Što ne puše bura? - razgleda se sneno, pa se prigne da nađe kapu pod klupom.
Joško Randić, Bakranin, bio je mornar na jednoj lađi kneza Frana. Došao je k vojnicima da štogod čuje, pa usnuo na klupi kao puh.
- Jurica, imaš li pri sebi onaj proglas na hrvatski narod? - upita naglo Grga mladoga Frankulina.
- Kakav to proglas? - viknuše mnogi.
- Počekajte, idem po njega, ostavio sam ga u torbici u drugoj sobi - osu Frankulin i gmizne iz sobe na prizemni hodnik.
Grga pripovijedi da su onaj proglas dobili mnogi ljudi: "Frankulin je dobio proglas u Zagrebu, cijeli svežanj, da ga drugima razdijeli, jer što ne može ni novac ni sablja, to može pero. Ovo je kazao kapetan Bukovački. Govori se da je kneginja Katarina napisala proglas. Ja sudim da je to istina."
Jurica Frankulin uleti u sobu, digne visoko natiskani ovelik list i povika:
- Evo ga!
- Čitaj, čitaj! - zgrnu se svi oko njega. Frankulin metne stolicu pod sliku Blažene Djevice, skoči na nju, digne onaj list pred uljanicu, te uze čitati proglas koji nam je sačuvala povijest:
"Hrvatski narode! Tvoj pokrovitelj..."
- To je Nijemac! - šane Bogdanović.
- Znamo! Ne smetaj - obore svi ljutito.
Jurica Frankulin iznova:
"Hrvatski narode! Tvoj pokrovitelj blista se u sjaju, a ti si svijeća koja dogara. Većina hrvatskoga naroda nikada se nije htjela skučiti pod turski jaram, nego se predala svojevoljno tuđem narodu, drugoga srca i drugoga imena. Hrvatski narode, gdje su bezbrojna obećanja tvoga pokrovitelja? Gdje su tvoja prava, gdje vjera što su ti je zadali tvoji pokrovitelji? Mjesto svojih prava, imaš prijevaru i pogaženu vjeru. Tvoji su pokrovitelji vjerniji Turcima negoli tebi koji slaviš Isusa Krista! Prijatelji su Turcima, a ne tebi koji si zbog njih na rubu propasti. Naš je pokrovitelj sklopio sramotan mir kada je veliki vezir bio hametom potučen kod Sv. Gottharda gdje je vojska našega pokrovitelja bježala glavom bez obzira. Bog, Francuzi i naše mišice spasili su nas. Veleslavni ban Nikola Zrinjski htio je oteti Kanižu Turcima, već su naše trublje zatrubile na juriš, ali je vojska našeg pokrovitelja zabranila velikom banu da osvoji Kanižu. Hrvatski narode, tvoje tvrđave oteli su ti njemački časnici, a tvoji najbolji sinovi potisnuti su u kut. Mjesto da Austrijanci plaćaju svoju vojsku, oni joj dopuštaju da plijeni i hara naš narod i našu zemlju. Gore je opustošila gladna vojska našeg pokrovitelja našu otadžbinu negoli azijatski Turci. Hrvatska je slobodna zemlja, a u slobodnoj zemlji ne naviješta se rat, ne sklapa se mir bez znanja i privole zemlje. Jesu li tebi, hrvatski narode, javili tvoji pokrovitelji da će sklopiti s Turcima vašvarski mir? Sve časti u našoj domovini dali su Nijemci svojim nesposobnim ljudima koji ne razumiju naše pravice, a nameću nam se za gospodare. Naše prihode uzeli su u svoje ruke, dvorskom ratnom vijeću predali su obranu tvoje Krajine, a znamo kako je brane! Ne puštaju samo da Turci po njoj robe i pale, nego je i sami muzu. Narode hrvatski, jedan ti se bečki general koči u tvojem gradu Karlovcu, drugi u Varaždinu; njemački časnici poplavili su ti Krajinu i na sve strane trgaju Hrvatsku. Narode, spomeni se stare slobode! Pomisli što su jednom bili tvoji banovi! Već dugo čuju se, hrvatski narode, u tvojim saborima tužne prežalosne jadikovke poput plača Jeremije proroka, a do danas nema niotkud pomoći! Što, narode, ti čekaš na tuđu pomoć? Nemoj se uzdati u druge! Nemoj! Budi složan: bit ćeš jak i slobodan! Tko da pomogne narodu dok ga izdavaju njegovi vlastiti sinovi? U ovoj groznoj nevolji smiluj se, Bože, svojemu narodu koji stoljećima prolijeva za svetu tvoju vjeru svoju krv!"
Frankulin svrši, u polutamnoj sobi nasta grobna tišina, vojnici se pogledavaju, mnogima se ozarilo lice, neki stišću pesti i zube, svima sijevaju oči, u prvi se mah ne čuje ni njihovo disanje. U toj noćnoj muklosti čuo se odjek udaljenih stupaja u velikom dvoru, žižak u čaši pred slikom Blažene Djevice tihano bi kadšto zapucketao.
- Sve je istina što je Jurica čitao! - oglasi se prvi Grga Tonković, uzdahnuvši kao i drugi.
- Od prve do posljednje riječi! - poviknu svi.
- Da nije učinjen mir u Vašvaru, Bosna bi danas bila slobodna! - srdito će Grga. - Knez Petar bi nas sakupio petnaest tisuća. Hrvati u Bosni čekali su nas po dogovoru, a kada htjedosmo prijeći Savu, bane glas da je mir učinjen! Čuo sam da je knez Petar bio gnjevan kao nikada.
- A ja sam čuo da je knez Petar bio grozničav od jada. Da, grozničav! Ta zauvijek mogli smo se osloboditi od Turčina! - udari mornar Joško šakom po stolu, sune ruke u džepove, pa se zaljulja cijelim tijelom zguriv se malko.
Svaki je momak kazao svoju, zatim se raziđoše na počinak, jer je već kasno bilo, možda ponoć. Mornar se Joško protegnu na klupi, baciv ljutito pod glavu svoju suknenu kapu.
Na prvom katu još se vidjela svjetlost na visokim prozorima dvorane gdje je knez Fran Krsto običavao pisati. U samom Novom gradu bilo je sve tiho, ali se čulo s grebenaste obale kako se smućeno more muklo toči i prelijeva. Taj mukli, jednolični i široki šum kružio je oko grada i slijevao se u njegovo veliko dvorište sa slanim i svježim mirisom mora, razlijegao se pod arkadama, lomio se o mramorne pilove i stupove, odjekivao od jednog do drugoga kraja dugih hodnika i zamirao pod tamnim, tajanstvenim svodovima. S turobnim šumom mora među arkadama preplitao se čudan mrmor, tek čujni šapat, posve prigušen plač, neki izdišući i bolni vapaji, a kroz sve to izdisanje i stenjanje tihano je zvučalo i zujalo neko žalobno zvonjenje, kao zvuci zvona iz velike daljine. Među stupovima zastrujalo bi nešto hladno, tužno, zadahnuto starinom, a mjesečina pala bi blijeda na crni mramor pilova i zavukla se pod arkade, pužući poput duge srebrne plohe... Čarobno se sjajio kneževski grad na osami uz more, a oko njegova tvrdog podnožja trgala se i bjelasala morska pjena po oštrim sivim grebenima. Knez Fran sjedio je u dvorani na prvom katu s perom u ruci i zamišljeno gledao na hartiju na kojoj je bilo nekoliko stihova. Oči mu iznenada zanosno sijevnu, lice mu radosno zasja, a krasna njegova ruka pane na hartiju i napiše ove stihove:

  "... dražije vam budi glas, ime, poštenje,
  nego hip, magnutje, sramotno življenje;
  navik on živi ki zgine pošteno."
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sjeveroistočnjak jače je puhao i zahukao kadšto oko kula, otegnuto i tužno. Knez Fran glasno pročita stihove, pa uze opet pisati, slušajući veličanstvenu pjesmu vjetra i mora, a kad svrši zadnju kiticu, nasloni glavu na oslon stolice, zamisli se, rasklopi sjajne oči i lagano izgovori:

  "Navik on živi ki zgine pošteno".
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

IV

Bilo je krasno, vedro jutro, niotkuda vjetra ni ćuha, u Bakarskom zaljevu more mirno i sjajno kao ogledalo, zrak bistar i hladan poslije bure što se utajala u osvitak dana. Lijepo se sunčao stari i bogati grad Bakar na jutarnjem suncu: uz more se raširio, a gore suzio podižući se po strmenitom obronku peterostrukim nizom kuća što se milovidno nadvisuju, kao da se svaka želi ogledati u bistrom i čarobnom zaljevu. Na najvišem mjestu grada hitila se uvis sa svojim krunastim kulama mrka golemija, tvrdi zrinjsko-frankopanski "kastel", koji je raskrilio svoja silna krila poput sivog sokola: razvio je bedeme prema moru i obujmio sav grad.
Na obali i u luci bila vreva i buka: ribari su vikali ljudima da samo pogledaju njihove "friške, žive ribe", kmetovi su dogonili i odgonili natovarene konje, nosili drva, vukli les, a drugi su radnici valjali bačve, brzali pognuti pod vrećama iz skladišta na lađe kojih je bilo pedeset što većih, što manjih, iz Dalmacije, Istre, Italije, Grčke. Ukrcavalo se vino, ulje, sol, drvo, med, žito, te rude iz Samobora i Čabra, a iz graje čuli su se oštri povici, smijeh, kletve, pljuskanje vesala i ono škripanje lađa kada se taru jedna o drugu, kada se nagnu, pošto se na njih dovalja teret: bačve, grede, golemo hrastovo deblo.
Zrinjski i Frankopani imali su svoje solane i velika skladišta u Bakru, Bakarcu, Kraljevici, Crikvenici i Novom Vinodolskom. Iz Čabra dobivali su željezo. Rudnike u Gvozdanskom bili su napustili zbog turskih navala. U njihovim gradovima bili su kapetani, prefekti, porkulabi, kastelani, oficijali, pisari, vojnici, sluge. "Prefektusi", upravitelji, primali su od "podložnika" desetinu u naravi, te novac od svake zemlje gdje su podložnici živjeli. Novac su obično primali o Miholju i o Božiću, a morali su biti "dobri tekući pinezi", jer je kolalo i krivoga bečkoga novca. Trgovalo se ponajviše s Talijanima koji su imali svoje podružnice u hrvatskim primorskim gradovima. Trgovina se u Hrvatskoj nije mogla podići do pravoga procvata jer ju je Beč sapinjao što je jače mogao i na kraju i na moru. Hrvati su u prvu ruku morali opskrbiti austrijsku vojsku na Krajini "uz stalnu cijenu", a što bi im preostalo, mogli bi bili prodati, da nije bilo austrijske carine i grozne kuge koja je od istoka nekoliko puta zamahnula svojom kosom po prestravljenoj Evropi.
Bakarskom obalom, na suncu, uz bedem, lagano šetahu dva čovjeka i vidjelo se da raspravljaju o nekoj važnoj stvari, jer bi stao u hodu sad jedan sad drugi, i to svaki put kada je mislio da je kazao što se ne da pobiti. Bili su gotovo jednako krupni, brkati i bradati, a različno odjeveni; stariji je bio u crnom odijelu, sa šubarom; mlađemu u suroj šubi i pod kalpakom s perom, visjela je sablja niz jaka bedra.
- Još nemaju Austrijanci pedeset godina Senj u svojim šakama, a već su pogazili sve stare senjske pravice. Marko, ti dobro znaš kolika su dobra njemački kapetani oteli Senjanima! Ali nisu li upravo njemački časnici iskrčili šume oko Senja po pogodbama što su ih sklopili s Mlečanima? Nije li tako? Žestio se kapetan Rafael Bonicetić, onaj mlađi.
- To znam, ali da će karlovački generali oteti Ozalj!... - skretao je glavom prefekt Marko Sablić.
- Jest, oni kopaju knezu Petru jamu. Oni ruju i ruju da što prije skuče Ozalj pod svoju sablju jer vele da bi karlovački generalat bio bolje zaokružen kad bi i grad Ozalj bio pod njim. Marko, ti to ne vjeruješ...
- Dragi moj kapetane, nisu ni karlovački generali svemožni!
- Zrinjski su zakoniti vlasnici Ozlja, ali ne zaboravi da je kralj Maksimilijan ipak zahtijevao, po smrti Nikole Sigetskoga, da mora Ozalj pasti pod kraljevski fiškuš!
- Djeca Sigetskoga nisu marila za naredbe fiškuša, nisu se bojala ni grožnja i ovrha. Što si se zamislio? - kimne mu prefekt.
- Zamislio?... Čovjek ne bi vjerovao: taj fiškuš, taj fiškuš!... Pomisli: Sigetski je pao da Turci ne prodru do Beča, a odmah po njegovoj smrti hoće bečki fiškuš da otme njegovoj djeci svaku brigu nad Ozljem! Marko, što veliš?... - stane u hodu kapetan Bonicetić.
- Beč uvijek snuje kako bi okrnuo i oštrbnuo dio naše otadžbine, ali sam uvjeren da će knez Petar znati kako se brani svoje.
- O tomu ne sumnjam, ali...
- Stani! Kneginje Zrinjske i Frankopanske znale su braniti svoja prava, pa kako ne bi Petar? Pomisli samo na Jelenu, rođenu Karlovićku! - Majku Sigetskoga...
- Da, da! - stane u hodu Marko Sablić i prekriži ruke na prsima gledajući pobjedonosno kapetana, jer je sada bio uvjeren da će mu izbiti iz glave crne misli.
I kapetan je prekrižio ruke na prsima i još se raskoračio da lakše odoli navali. Natežući desnicom brk, gorko se smijuljio i zurio u Sablićeve oči, kao da mu kaže: govori koliko hoćeš, ali me nećeš uvjeriti da Nijemci kopaju jamu knezu Petru.
- Ti si, dakle, zaboravio na sabor u Topuskom od godine 1535?... upita ga razdraženo prefekt Sablić.
- Znam da je taj sabor bio buran...
- Buran, i kako buran, junački sine! Sastali se velikaši i plemići u Topuskom da se izjadaju na kralja, kad eto ti Jelene Zrinjske glavom pred sabor sa svojim sinovima Ivanom i Nikolom. Tko bi onda rekao da će ono dijete, onaj mali Nikola koji je s majkom došao pred sabor, proslaviti hrvatski narod pod Sigetom?... Šute velikaši i plemići, a udova im Jelena kaže da je došla sa sinovima na sabor tužiti kralja Ferdinanda. "Kralj hoće da mi na silu otme, veli udova, moje gradove Rakovec, Lukavec i Medvedgrad. Ove je gradove kupio moj pokojni muž Nikola za gotov novac. Kralj hoće da mi ih otme i da ih daruje dušmanima mojega roda. On hoće da mi otme i one gradove koje sam baštinila od svojeg brata Ivana Torkvata. I mojemu pokojnom mužu htio je oteti te gradove, ali se on branio. Ja sam žena. Rođena sam Karlovićka a sada udova Zrinjska. Hoćete li braniti ove moje sinove i mene?" To reče Jelena, sabor plane. Gotovo svi velikaši ustanu da kažu svoju na obranu ove preslavne žene. Njezini su dušmani šutjeli. Kada se sabor primirio, sastaviše velikaši i plemići predstavku na kralja: da se nepravednim otimanjem velikaških dobara sije razdor među velikašima, ta su otimanja povod svađama, jer velikaši traže oružjem svoja dobra od onih kojima su darivana, te krvave svađe najveća su nesreća po zemlju i niže plemstvo. Sabor sjeća kralja da je on sam potvrdio ugovore po kojima je Jelena Zrinjska zakonita baštinica onih gradova; još sjećaju kralja na velike zasluge knezova Zrinjskih, na njihovu prolivenu krv, na njihove goleme troškove za popravke i opskrbu gradova na turskoj međi... Tako ti je to bilo, moj sokole! - klikne prefekt Sablić.
- Onda je bilo sloge; pomisli na današnje neke velikaše!... - sleže Bonicetić ramenima.
U istoj predstavci obratio se sabor na kralja Ferdinanda I. za pomoć jer su Turci neprestano navaljivali na Hrvatsku. Sabor je pisao kralju: "... ako nas pak vaše veličanstvo misli ostaviti bez pomoći kao i do sada, ako se vaše veličanstvo ne misli držati pismene riječi što nam ju je zadalo na Cetinu prilikom svoga izbora za našega kralja, ako vaše veličanstvo neće da bolje brani naša prava i našu otadžbinu, mi molimo da nam vaše veličanstvo povrati cetinsku ispravu kojom je vaše veličanstvo izabrano hrvatskim kraljem, a mi ćemo poslati vama sve vaše povelje kojima ste se obvezali da ćete braniti naša prava i našu otadžbinu. Nemojte, vaše veličanstvo, da nam ovo primite za zlo jer mi nikako ne pojmimo čime smo zaslužili, nakon toliko naših vjernih služba, da ne primamo od vašega veličanstva nikakve milosti, nikakva dobra što ste nam ih obećali."
- A je li sabor dobio kakav odgovor na svoju predstavku? - zažmuri kapetan u prefektovo lice.
- Odgovor?... Odgovor?... A što to pitaš? - zbunio se Sablić.
- Da, da: odgovor, moj sokole! - udario je kapetan po Sablićevu ramenu.
- Kralj je obećao...
- To sam znao! - baci kapetan ruke u vis naglim kretom.
Sablić pogleda na more i zakašljuca:
- Kapetane, eno lađe iz Kraljevice.
- Bit će knezovi; dvojica na krmi - reče Bonicetić nadnesav ruku nad oči.
Zaljevom se vozila lađa na osam vesala ravno put bakarske luke, već je bila bliže Bakru negoli prodoru u njegov zaljev, brzo je puzila, more se pred njom pjenilo, dvije su se crte iza nje duljile i sve više razilazile. Mnogi su već bili opazili lađu, na prozorima bilo je ženskih glava i čulo se kako dovikuju svojim susjedama da se vozi u Bakar kneževska lađa, a djeca su trčala iz grada k moru.
Divotan bijaše zaljev, obasjan suncem: pred lukom zadahnula se morska glačina najmilovidnijim zelenkastim sjajem, posred zaljeva, oko kneževske lađe, prelijevala se svijetlim plavilom, a iza lađe, dalje prama istoku, iskrila se grimizom, žarila se rastaljenim zlatom. Sve skupa kao da je najveličanstveniji sag, predivno zarubljen svijetlom srebrnom crtom gdje se more ljubi s krajem i veličanstveno rastegnut na ukras prirodi, na utjehu i dragost ljudskoj duši. Podigne li se galeb s one glačine, pjena se oko njega zablista, krila mu prosipaju alem-kamene, dok pravo poleti. Sunčana se svjetlost lamala u bistrom moru, bljeskala se uz obalu gdje su se lagano njihale ljubičaste i zelene morske trave, dok bi oko njih gmiznula šarena ribica. Plavi i vedri nebeski svod, šumovite i strme strane obale, prezidi vinograda na uzvode, svako golo stablo, lađe i kuće, veliki kneževski grad, zjala na bedemima, i jedan stari drveni križ s osamljenim stijenama uz more, podalje od luke, sve je to odsijevalo u modroj dubini zaljeva, preokrenuto, nepomično, bajno...
Lađa se primakla luci, već se čulo odmjereno pljuštanje dugih vesala.
Zrinjski i Frankopani imali su više krasnih i čvrstih lađa. Jednu je opisao Istranin Lovro Kurelić kada je cesar Leopold I. putovao po svojoj državi godine 1660. Leopold je bio došao u Devin, Duino, a Tršćani mu poslaše lijepu lađu da bi njom doplovio u njihov grad. Kralju u susret dojedrio je u Devin i knez Petar Zrinjski svojom lađom, veoma krasnom na kojoj je veslalo šezdeset veslača, a bili su to sami hrvatski plemići u sjajnom mornarskom odijelu. Kralj Leopold ukrca se na Petrovu lađu, a sam je Petar na njoj zapovijedao stojeći uz krmilo i tako dovede kralja u Trst. Neki je pjesnik opjevao taj put latinskim stihovima.
Ona kneževska lađa iz Kraljevice dovesla domala u bakarsku luku, okrenu se, pa pristane uz obalu. Straga na sagu kojim je bila pokrivena cijela krma, sjedili su Orfeo i Fran u tamnom odijelu, pod surim kalpacima. Njihovi su mornari u modrom odijelu od baršuna, hlače su im do koljena, svilene dokoljenice crvene, svaki je opasan širokim i crvenim svilenim pasom na kojem vise niz bedro duge rese. S modrih baršunastih kalpaka pada im na desno rame kao neka torbica od crvene svile. Knezovi opašu sablje, stupe na kraj i odzdrave desnicom svim onim ljudima koji im se klanjahu. Orfeo upita kapetana Bonicetića:
- Je li stigao u Bakar kapetan Bukovački?
- Otkud, vaša milosti?
- Dragi kapetane, mjesto odgovora čujem pitanje - podsmjehne se Orfeo.
- Bukovački nije stigao u Bakar - popravi kapetan, uzbuniv se malko.
Frankopani uđu nato u grad, pa sve uzbrdice, uskim uličicama, a zveket velikih pozlaćenih ostruga svakomu ih najavljuje: s prozora se nadviju ženske glave. Kad knezovi pred jednu lijepu kuću na kat, Orfeo slučajno podigne oči na prozore, pogled mu zapne o lijepo lice mlade, crnokose djevojke koja se hitro makne od prozora za gustu zelenu mažuranu.
- Marice, Marice, a što se skrivate? Dobro jutro, najljepša bakarska ružo! - pozdravi je veselo Orfeo.
- Ne skrivam se, ne, svijetli kneže. Dobro jutro Bog daj! - osmjehne se djevojka stidno. Bila je snježne puti, nježna obličja, rumena samo na usnama.
Kada ste, gospođice, došli u Bakar? - upita je ljubazno knez Fran.
- Pred tri dana... - smuti se Marica, porumenje i obori crne oči na mažuranu.
- Nećete više u zavod? - opet će Fran, pogledav bratića da bi što prije pošli dalje.
Marica, sklonjenih očiju gane glavom da neće. Bila je do sada kao opatica na Rijeci.
- Gospođice, već ste preveliki za školu. Vaš otac treba da pomisli na miraz... - našali se Orfeo.
- Što sam skrivila vašoj milosti da tako sa mnom razgovarate? - smiješila se, dražesno zbunjena.
- Orfeo!... - šane Fran što je tiše mogao i namigne mu da bi pošli.
Orfeo ga pogleda začuđeno, hoće sad da pozdravi Maricu, ali se pokaže na prozoru lice njezine majke, rumeno i veselo lice:
- Čujem, čujem kako se lijepo šalite s mojom malom! I dogodine šalili se s nama, neka da dobri Bog!
- A kako gospodar Mate? - upita Orfeo gospođu.
- Uvijek u poslu, uvijek, jer su teška vremena: jedva kraj s krajem vežemo! - hukne majka.
- Gospa Andrijana, stara je riječ da se hvale samo oni trgovci koji propadaju. Dobro po vas dok jadikujete! - mudro će Fran.
- A što ćemo na, vaša milosti! I s malim smo zadovoljni. Bilo bi štogod bolje, ali su nerodice, ljudi ne plaćaju, a s imanjem natanko! - potuži se gospođa. Knezovi pozdrave majku i kćerku, a kad se malko udalje, reći će Orfeo tiho:
- Mala je Maršanićka lijepo narasla. Krasno djevojče!...
- Krasno i milo - potvrdi Fran zamišljeno.
- Upitao si je kad je došla doma, a ona se smela...
- Zao mi je što smo stali pred njezinom kućom.
- Zašto?...
- Lani, o Božiću, bio sam se nešto zamislio u crkvi, a Marica me pogledala...
- Oko je prvi u ljubavi poklisar. Frane, oprosti...
- I ja sam je gledao, dugo, nehotice, zamišljen, a od onda Marica se... ta vidio si...
- Razumijem... Čuo sam da će Maricu uzeti mladi Karina.
- Bilo sretno!
- Meni se čini da je Marica nešto slična Juliji... - žmirucne Orfeo lukavo u Franove oči.
- Misliš?... - ganu se Fran i malko porumenje.
- Kako čujem, Maričin otac sretno trguje. Mnogo je žita kupio i prodao ove godine. Ja sudim da je on najbogatiji trgovac u Bakru.
- I ja mislim da je Marica nešto slična Juliji, da: čelo, oči...
- Gle, ja o Maršanićevu žitu, a ti o Julijinu čelu! - nasmija se Orfeo bratiću. Uto dođoše na trg "Star" gdje je svijet bučno pazario, sklapao zajmove, mjerio žito, javno pred mnogim svjedocima brojeći novce na velikim kamenima. Dva su na tom trgu bila "kamika", dva prava strašila za nemarne dužnike, jer su ih ti "kamiki" sjećali na dug koji se nije mogao zatajiti, sjećali su ih na srce vjerovnika, srce hladno kao i oni kameni. Na većem se "kamiku" brojio novac preko dvadeset dukata, a na manjem do dvadeset. Kad bi novčari dali u zajam veću svotu na više godina, pozvali bi što više svjedoka ne samo odraslih nego i mnogo djece, jer pomru li odrasli, neće sva djeca. Opreznih je ljudi uvijek bilo na svijetu...
Graja na trgu slegla se malko kad su ljudi opazili knezove; svaki im se ponizno ugibao i smjerno klanjao dok su prolazili trgom u svoj kastel.
Odmah se pronio glas da će doći kneginja Katarina u Bakar prije sunčanoga zapada, pa se sve užurbalo u tijesnim uličicama: susjede se dozivale, sakupljale, jezičale, prepirale. Jedna se izvrpala iz ovoga skupa, druga iz onoga, pa pošla k trećemu da tamo štogod naćuška, da razloži svoje mnijenje, i udri kao trlica da je druge čuju kad nisu htjele one prve. Neke su se mornarske žene grozile da će tužiti kneginji tu i tu susjedu zbog te i te stvari "ka se ni nikada ni čula ni vidila", a mnoge su se smijale tim grožnjama jer da kneginja ne dolazi "va Bakar da sluša bakarske ćakule i nemarije", blebetanja i ludosti, i ako je "ka kuma čula, ča joj ni drago, ne bilo joj posud zabadat svoj nos"! Kume se svadiše, oltari se otkriše! Kada se sunce nagnulo ka zapadu, izjahaše Fran i Orfeo na brijeg iznad Bakra, pa zakrenuše sjeverno na susret Katarini. Za njima su kasali krupni kapetan Bonicetić i još krupniji prefekt Sablić, te dva mlada vojnika, svi na malenim konjima. Dan lijep, pa se išetala nad Bakar stotina ljudi da što prije vide kneginju i njezinu pratnju. Bilo je tu više žena negoli muškaraca. Djevojke kao i njihove majke, ponajvećma žene imućnih trgovaca, bile su u krasnom narodnom odijelu: u svilenim suknjama različite boje i na veoma guste nabore, pletice, te u zobuncima, zlatom izvezenim. Majke su imale na glavi bijele "peče", a djevojke velike, šarene svilene rupce, lijepo svezane nad zatiljkom otkud su okrajci visjeli do pasa.
Sunce upravo zapadalo, riječki je zaljev sijevao rujnim prosjevom, a bakarski bio tamno pomodrio u sjeni kada se pomoliše na jednom zavoju dva vojnika, haramije. "Gredu, gredu!" - viknuše djeca. Malo potraja, na zavoju se ukaže stasita velikašica, sjedi ponosno na vrancu i razgovara se s Orfeom i Franom koji jašu uz nju. Tamno joj odijelo opšiveno surim krznom, lijepu joj glavu pokriva kalpak od sobolovine. Iza nje jašu Sablić i Bonicetić, još jedan časnik, tri sluge, dvije dvorkinje, a za ovima do dvadeset vojnika. Među slugama i Riječanin Rutt, sav zamotan vunenim rupcima, na bijeloj i mirnoj bedeviji koja već deset godina nije čula kako urliču Turci na razboju. Kad stigne Katarina na mjesto otkud se vidi Bakarski zaljev, pritegne svilene i zlatom protkane uzde, gizdavi vranac stane, ispruži glavu i zadrhta.
Obasjana suncem, gledala je kneginja na more: po njezinu plemenitom obličju prelio se tihi ushit, drago ganuće, na rumenim pootvorenim usnama plila joj je radosna zapanjenost, u raširenim i blistavim crnim zjenicama vidjelo se kako joj se srce raji na onom divotnom prizoru... Gorske su glavice bile ozarene suncem, među one vrhove, slične uzburkanom moru, sunčane su zrake ravno upadale, te su neke šume bile pozlaćene, druge zastrte ljubičastom sjenom, a u daljini, na skrajnom istočnom obzorju, rumenio se Velebit u ružičastom sjaju. Kamo se ozreš, sve ti dušu plijeni krasotom, srce prožima miljem.
Kneginja gane uzde svojemu vrancu, dojaha korakom među one ljude koji je gledaju, kao da je nisu nikada vidjeli. Pozdraviše je različitim povicima, najviše: "Dobro nam došli va Primorje!" i "Vavik se radujemo kad vas vidimo!" Djeca vikahu: "Živjela!" Kneginja se ljubazno klanjala i lijevo i desno. Jedna joj starija gospođa doviknu: "Ah, svitla gospo, dosta san se, dosta naplakala, kad san čula kako je poginul ban!" Ovu gospođu ukori susjeda: "A, Nadala, a ča to govorite svitloj Katarini, Bog vas vidil!"
I stari i krezubi Riječanin Rutt klanjao se ljudima, a iz svih gustih nabora blijedoga mu lica sijala je sreća što će domala stići u svoju "patriju". Djeca mu se glasno smijahu kad je sjahao na raskrižju spustiv se s bedevije kao vreća vune. Jedan haramija prihvati uzde krotke bedevije, a Franjo Rutt odsrta put Rijeke, veselo tarući ruke, i podignuv nos da što prije nanjuši onaj njemu dragi miris "brudeta" i friganih sipica.
Kneginja slegne s pratnjom niz brdo u Bakar, i svi oni ljudi pođoše istim putem, razgovarajući se o njezinu zdravlju i njenoj odjeći, i kako je uvijek mlada i lijepa, i kako bi ona najvoljela živjeti u Bakru, jer se zna da joj je teško tamo za onim brdima. "Va Primorju" - veli jedna Bakarka "njezin rod nima neprijatel, nego ga svi vole, a okol Zagreba da su niki grofi ki bi Zrinjskim i Frankopanom iskopali kuću da moru. Oh, teško onemu, kega nijedan nenavidi! Oni grofi sprijateljili su se s bečkimi generali, neka mi Bog oprosti, pak ne misle drugo nego kako bi zatrli naši knezi jer oni brane sve hrvatske pravice." Druga je gospođa razlagala "da je kneginji svuda dobro, jer ki jima zlata, more i na Učki živit". Djeca se pak razgovarahu o konjskoj spremi na Katarininu vrancu jer je sva od svile, srebra i zlata. Na čelu, na potprsini i na žvalama sjajile su se vrancu zlatne ruže, nakićene draguljima, s oglavnika visjeli su mu srebrni lančići, s abajlije od baršuna zlatne kite.
Kad dojaha pred "kastel", reče Katarina časniku koji ju je pratio sve od Ozlja:
- Kapetane Čolniću, počinite do prekosutra u Bakru, pa se vratite u Ozalj. U Karlovcu nemojte se zadržati.
Kapetan Gašpar Čolnić, visok rumen i plave brade, nakloni se:
- Bit će sve po zapovijedi vaše milosti.
- Pazite dobro na pašu! - opomenu ga Katarina snizivši glas.
- Neće mi uteći - nakloni se opet Čolnić.
Fran i Orfeo pogledaju začuđeno Katarinu, a ona im kimne da će im kasnije sve kazati.
Čolnić ujaha u kastel s haramijama, ostali lagano siđu na obalu, kadli se tu nakupilo sve što je žena i djece u Bakru. Katarina i knezovi uđu u onu lijepu lađu s osam veslača, a dvorkinje i sluge strpat će se s prtljagom u drugu, jednostavnu. Orfeo uze u ruku ravnalo krmila, lađa se otisne od kraja i zaplovi modrim i tihim morem put Kraljevice.
Katarina, Fran i Orfeo, sjedeći straga na sagu, razgovarahu se uz odmjereno pljuštanje vesala, uz skladan mrmor mora što se pjenilo oko lađe. Već je bio pao prvi suton na zaljev, iz nekih uvalica zalahorio je hladan povjetarac, pa svašte i brecaju sitni valići toliko da navraskaju onu glačinu uz kraj.
Pošto se malko udaljiše od bakarske luke, upitao je Fran svoju sestru:
- Na koga pašu mora paziti kapetan Čolnić: Na Čengića?
- Da. Čolnić će ga odvesti iz Bakra u Karlovac, predat će ga generalu Auerspergu. Vi se tome čudite?
- Kako da se ne čudimo? - namrgodi se Orfeo.
- Petar mi piše iz Beča da predam pašu generalu. Vi znate da se Petar htio odreći svake časti?... - snizi glas Katarina.
- On to ne smije. Kad dub padne, svak mu drva krade. Ja neću mirno spavati dok Petar ne postane karlovački general! - uzruja se Orfeo.
- Tako i ja! - pohiti Fran. Nije nama stalo do generalata, do te časti, ali Petar treba da bude i ban i karlovački general, da bude pod njegovom zapovijedi i banska vojska i ona na Krajini. Bečka bi gospoda bila krotka da je sva vojska u Hrvatskoj pod Petrom.
- Umirila sam ga prije polaska u Beč. Sada mi piše da ga je posjetio ministar Auersperg, te mu stao govoriti da će se njegov brat zahvaliti na karlovačkom generalatu kad mu predamo pašu Čengića.
- Nije generalu do paše, nego da izlukavi otkupninu! - omahne glavom Orfeo. Primit će otkupninu, a javit će u Beč da mu je paša utekao ili da je primio za njega samo tisuću talira koje je tobože trebao za popravak nekoga grada na Krajini. Neka bijes nosi i onoga pašu! Bolje da im ga predamo; neka vide da ne hlepimo za otkupninom.
- Tako je - odobre Katarina i Fran.
Čengić-paša bio je brat silnoga bosanskog paše Ibrahima koji je nuđao knezu Petru dvije stotine tisuća talira za svoga zasužnjenoga brata. I francuski poslanik u Mlecima pisao je svojemu kralju o toj otkupnini.
Katarina pripovjedi da su u Beču prvi ugarski dostojanstvenici: palatin Vesseleny, kraljevski sudac Nadasdy, ostrogonski nadbiskup Lippay te mnogi drugi velikaši, i svi zahtijevaju da se otkaže vašvarski mir sultanu. Slaboumni, tromi i podmukli knez Portia, ministar kralja Leopolda, tvrdi nedostojnim doskočicama da je rečeni mir od najveće nužde. Tako i ostali kraljevi savjetnici. Petar i Ugri odlučno zahtijevaju da im se dopusti istjerati Turke iz Hrvatske i Ugarske i jasno dokazuju kako ne bismo trebali ni velike vojske, jer se Turci još nisu oporavili od svoga poraza kod Sv. Gottharda. Jedan je bečki ministar kazao: "Ugri neka ostanu pritisnuti turskom vojskom. Zlo bi po Beč bilo da se Budim oslobodi od turskog kopita."
- Kako se boje slobodnih naroda! - pohiti Orfeo prezirno.
- Što ti piše Petar o Nadasdyju? - upita Fran sestru.
- Ne pouzdaje se u njega koliko u palatina Vesselenyja. Velikaši kažu da smo na rubu propasti, da nije druge nego tražiti saveznika među kršćanskim vladarima. Ugri nuđaju krunu Petru, pa neka on nađe put spasa. Petar je odbio njihovu ponudu. Velikaši se nadaju da će nam pomoći Francuska, a možda i Mlečani i njemački knezovi. Govorili su s francuskim poslanikom. Petar mi piše da je Gremonville izvanredno okretan čovjek, oprezan, mudar, lukav. Sve su brige pale na Petrovu glavu. Mi se eto moramo brinuti za Ugre otkad je najbolji dio njihove domovine pod turskim jarmom, već stoljeće i pol, od mohačke bitke... - pouzdahne Katarina pa će bratu: - Frane, pisala sam ti da očekujem Bukovačkoga iz Mletaka.
- Kada si ga poslala u Mletke?
- Čim je Petar krenuo iz Ozlja u Beč, htjela sam ja u Mletke, ali je vrijeme bilo ružno, bila sam i nešto bolesna, pa sam poslala Bukovačkoga da opet govori s francuskim poslanikom. Bukovački mi je pisao da će kao danas u Bakar. Neću na put dok ga ne čujem. Hoćeš, Frane, sa mnom?
- Drage volje.
- Možda je Julija u Mlecima... - pogleda Katarina brata.
- Teško. Pisala mi prije malo dana iz Rima - porumenje malko Fran.
Tako razgovarajući, doplove u Kraljevicu. Prvim mrakom uđu u Novi grad.
Sat kasnije sjedoše za večeru u jednoj dvorani na prvom katu. Knez Fran pripovjedi sestri kako je prvi dan, u kasno doba, bio došao u Novi grad pavlin Ivan Belostenec, a ranim jutrom krenuo u Vinodol da nađe koju nepoznatu riječ....
- Da ga samo vidiš kako brižno pazi na svoju torbu! - reći će Orfeo Katarini.
- Bit će u njegovoj torbi ono što mu je najmilije: nepoznato narodno blago. Hoće li svrnuti amo iz Vinodola? - upita Katarina, a brat joj odgovori:
- Mislim da hoće. Jutros mi se tužio da nije dobro spavao, jer da mu je na postelji bilo previše svile, a njegovo grešno tijelo...
- Siromah, razumijem... - posmjehne se Katarina, pa navrne govor na nevolje svoje domovine: - Vi još ne znate kako glase članci vašvarskog mira! Petar je čuo neke potankosti od mletačkoga poslanika. Slušajte: dvor je pristao na pogodbe što ih je nuđao velikomu veziru prije pobjede kod Sv. Gottharda, na pogodbe što ih je vezir oholo odbio dok nije bio potučen! Pri sklapanju mira zamijenili su svoje uloge pobjeditelj i pobijeđeni!... Taj je mir nečuvena bruka, ali je još groznije što je u njem jedan članak po kojem je turskoj vojsci slobodno prolaziti kroz Hrvatsku i Italiju...
- Katarina! - trgnu se Fran i Orfeo.
- Tako mi piše Petar. Ja se zgražam, ali se ne čudim... - dahne Katarina, usne joj drhtnu, oči sijevnu.
- Ja ne zdvajam: još ima hrvatskih mišica! Podignut ćemo svu našu vojsku, dočekat ćemo Turke na međi! - podigne Fran pesnicu.
- Frane, dok tako govoriš, ti ne misliš na izdajice, koji prodaju tuđincu prava hrvatskoga kraljevstva za časti i novac. Da naše kraljevstvo podlegne većoj sili, to bi grozno bilo, ali ne sramotno - gorko istisne Katarina.
- Hrvatska može propasti samo izdajstvom vlastitih sinova. O tomu sam tvrdo uvjeren! - udari se Orfeo desnicom po prsima, a lice mu plane tamnim rumenilom.
Još su se razgovarali o pokojnom banu Nikoli, o Katarininoj djeci, o banici udovi, pa pođoše na počinak.
Knezovi Zrinjski i Frankopani, a s njima i bolji dio velikaša i plemića, već su odavna zaklinjali Beč da se okani stare politike koja je Hrvatsku dovela na rub propasti. Već nisu znali kako da spasu "ostatke ostataka" hrvatskoga kraljevstva, kada im se nenadano oglasi najveći neprijatelj Austrije, otac diplomacije: francuski kralj Ljudevit XIV.
Još je trajala ona velika borba što je bila planula između Habsburgovaca i Kapetovaca kada je Habsburgovac Ferdinand I. raširio svoju vlast nad zemljama Sv. Vaclava i "Sv. Stjepana".
Istodobno, za Ferdinanda I, vladao je njegov brat Karlo V. u Španiji i Nizozemskoj, a bio je okrunjen i krunom "svetoga rimskoga njemačkoga cesarstva", pa se mislilo da će se napokon ostvariti austrijski san o sveopćoj "svetoj njemačkoj" monarhiji.
Francuska, sapeta habsburškim zemljama, podigla se da brani sebe i slobodu Evrope. Malo-pomalo proučila je francuska diplomacija sav ustroj velike austrijske države koja je postala slučajno, iznenada, onako velika, a ne prirodnim razvojem poput Francuske. Govorilo se da svaki narod u habsburškoj monarhiji ima svoje težnje, a neki se narodi još mrze među sobom. Još se tvrdilo: "Kada je dinastija narodna i kada je narasla s narodom, vladar i podanici osjećaju da su im probici isti i, unatoč svakom nesporazumku, odanost i ljubav k domovini tijesno ih vežu. Rođeni na istoj zemlji, zadojeni istom misli, imajući pred očima istu svrhu, oduševljeni istom ljubavi, ratujući na zajedničke neprijatelje, uvijek će pomisliti vladar i njegovi podanici da im je sudbina zajednička, pa će stoga njihovi sukobi biti manje oštri, njihovo pomirenje iskrenije." Francuski vladari tražili su stoga i među narodima u Austriji saveznike protiv nje.
Ljudevit XIV. radio je kao i njegovi predšasnici. On, najveći njezin neprijatelj, poslao je njoj pomoćnu vojsku koja se proslavila kod Sv. Gottharda pod maršalom Colignyjem. "Najkršćanskiji" kralj nije mogao da drukčije uradi. Austrijski povjesničari tvrde da je to učinio "s pristojnosti".
P. de Bonsy, biskup bezierski, francuski poslanik u Mlecima pisao je već u travnju 1663. Ljudevitu XIV. da su Hrvati i Ugri do skrajnosti ogorčeni, jer im Beč gazi sva prava, ne dopušta im da navale na Turke, trpa u njihove gradove njemačku vojsku i hoće da budu Hrvatska i Ugarska jednake u svemu nasljednim austrijskim zemljama. Protestanti u sjevernim ugarskim županijama traže od kralja Leopolda da im podigne njihove porušene crkve. Jednu polovicu Ugarske imaju Turci, a drugu Leopold koji misli da je bolje imati polovicu negoli ništa. On misli da bi Ugarska izabrala drugoga kralja kad ne bi u njoj bilo turske vojske. Leopold može navaliti na Tursku samo hrvatskim i ugarskim mačem, ali on to neće učiniti, već hoće da slomi Hrvatsku i Ugarsku. Velikaši bi se mogli osokoliti od francuske strane da poduzmu štogod važno protiv Leopolda, jer je njihovo srce puno otrova protiv njega. "Ils ont le venin dans le coeur contre lui."
Isti poslanik piše da Leopold neće da navijesti rat Turskoj, nego nastoji svim sredstvima da podrži prijateljstvo sa sultanom na štetu kršćanstva. Ugri su ponudili krunu banu Nikoli Zrinjskomu koji ju je odbio. Leopold I. mnogo je potrošio da se uzmogne okruniti njemačkom cesarskom krunom koja ga je uistinu više stajala nego što vrijedi. Sada mu je kesa prazna: može se reći da na svemu oskudijeva, ali protiv Francuske uvijek potajno radi sve što može, a za to već nekako nađe novaca. Sve to i tako piše poslanik svojemu kralju pa ovako završi: "Mi bismo se mogli okoristiti nezadovoljstvom spomenutih velikaša, te zadati Leopoldu mnogo posla, tako da ne bi imao vremena misliti na svoje poslove protiv nas, ali bi trebalo da se štogod dogodi, a tu su onda brige, obveze, troškovi i napokon, ljudi koji bi znali točno vršiti naše naputke."
Tako je pisao poslanik prije vašvarskog mira. On je imao više pouzdanika u Austriji, a svi Francuzi: jedan se zvao La Petitiere, činovnik austrijski; drugi Dasquier, tumač turskoga jezika na bečkom dvoru; treći Heruart, vrlo oprezan čovjek. Govorio je mnogo jezika, uvijek je putovao. U Beču su mislili da je Nijemac.
Vijesti što ih šalje u Pariz biskup Bonsy slažu se navlas s izvještajima francuskih poslanika iz Beča. Svi ti poslanici mnogo spominju Zrinjske i vele da u njih upire oči ne samo Hrvatska nego i sva Ugarska. Najviše su se pouzdavali u Zrinjske ugarski protestanti, a nije čudo, kada se pomisli kako se za njih bio zauzeo ban Nikola, Petrov brat. Dvije godine prije svoje smrti kazao je on, katolik, na saboru u Požunu ove znamenite riječi protestantima: "Ja nisam vaše vjere, ali je vaša sloboda i moja sloboda, i svaka nepravda vama nanesena i meni je nanesena." Te su riječi velikoga bana osokolile protestante, a dokazuju kako je on bio slobodouman i plemenit u ono vrijeme kad se u Beču tvrdilo da svi podanici moraju biti iste vjere kao i njihov kralj, kada se govorilo protestantima da su njihovi najslavniji junaci samo buntovnici, razbojnici!...
Kralj Ljudevit XIV, obaviješten o svemu što se zbivalo u Hrvatskoj i Ugarskoj, pomisli na bana Nikolu i brata mu Petra, kao na prve velikaše među svima "nezadovoljnicima", pa okroji u svojoj glavi cijelu osnovu.
Kad se ban Nikola spremao u ožujku 1664. da navali na Kanižu, odmah poslije one slavne provale u Slavoniju, dobi pismo iz Mletaka od svoga pouzdanika trgovca Mora, i s istim pismom dvadeset tisuća forinti, veliku svotu za ono vrijeme. Moro piše banu: "Ovaj mi je novac dao za vas francuski poslanik na zapovijed svojega kralja koji dobro zna kako mnogo troše Zrinjski i Frankopani - najsjajnije zvijezde u cijelom kršćanskom svijetu - na svoju vojsku, kako nitko nije žrtvovao za kršćanstvo koliko oni. Kralj Ljudevit XIV. šalje za sada malu novčanu pripomoć za trošak na vojsku, ali se nada da će domalo poslati i nekoliko tisuća svoje vojske koja će se hrabro boriti uz hrabre hrvatske junake."
Ban Nikola odgovorio je trgovcu Moru neka se zahvali u njegovo ime poslaniku. Čudi se malko što se sada francuski kralj njega sjetio, pa veli o sebi šaljivo da prazne posude najjače šuponje i buče: "... l'ordinario č che i vasi vuoti fanno maggiore risuonanza e strepito". Što je da je, kraljevo priznanje potaknut će ga da još s većim oduševljenjem stane na obranu kršćanstva. On se nada da će zaslužiti naslov "paira", naslov kojim ga je već kralj odlikovao. Ne treba novčane pomoći, nego junačkih mišica, pa piše stoga, malo prije navale na Kanižu: Neka Bog da da brzo prispiju te hrabre francuske čete: "Voglia Dio che queste brave truppe francesi arrivino presto."
Sada se rasprelo dopisivanje između Zrinjskih i Ljudevita XIV, te njegova poslanika u Mlecima. Ban Nikola naslućivao je nešto, pa se hotimice čudio u svakom pismu što je francuski kralj pomislio na njega, a time je ban htio da izazove kralja na daljnje dopisivanje, da što prije pronikne u njegove namjere.
Knezu Petru poslao je Ljudevit XIV. prvo vlastoručno pismo od 25. srpnja 1664. Među ostalim piše mu: "Ovim listom htio sam Vam dokazati da sam Vam uvelike zahvalan i da nitko više od mene ne cijeni zasluge i junaštvo braće Zrinjskih koji su tako hrabri i slavni vitezovi, jer se svaki dan odlikuju s najvećom ljubavi i požrtvovnosti u obrani kršćanstva svojim slavnim djelima."
Tako piše Zrinjskima Ljudevit XIV.
Potkraj rujna 1664. javio je biskup bezierski svojemu kralju da je došla u Mletke kneginja Katarina, žena Petra Zrinjskoga, te da mu je potanko kazala kako Beč snuje da zatare hrvatsko kraljevstvo, kako progoni Zrinjske i Frankopane, a ovi žele da ugovore tajni savez s francuskim kraljem. Poslanik piše, među ostalim: Zrinjski i Frankopani imaju golema imanja u Hrvatskoj i Kranjskoj, mnoge gradove, mnoge luke, među kojima i Bakar. U Bakru mogla bi se sakupiti velika vojska. Iz Hrvatske i Ugarske mogu doći njihove čete u Bakar a da ne pitaju za to dozvolu u koga vladara, jer su knezovi Zrinjski i Frankopani suvereni na svojoj zemlji: ..."l'un et l-autre en sont souverains". Petar Zrinjski rado će poslati svoga sina kao taoca Vašemu Veličanstvu, pod izlikom da je pošao na nauke u Pariz. Ja nisam htio odbiti ponudu kneginje Zrinjske, ali joj nisam ništa mogao ni obećati, ne znajući namjere Vašega Veličanstva. Međutim, mislim da bi ona ponuda u svoje vrijeme mogla dobro doći Vašemu Veličanstvu, jer su Zrinjski uistinu zamrzili Beč. Zrinjski nije sam. I Ugri su s njim. Za Austriju bit će velika sramota i pogibelj, ako joj se otme ugarska kruna, a Ugri su uvijek pripravni na taj posao, samo im treba pomoći...
Ljudevit XIV. odgovorio je svojemu poslaniku, među ostalim, ovo: Ja ne bih htio ni čuti o ponudi knezova Zrinjskih i Frankopana prije vašvarskoga mira, ali sada, pošto su se preokrenule javne prilike, mislim da moram i ja promijeniti svoje nazore. Cesar Leopold I. sklopio je na najveću žalost vašvarski mir, bez ikakve potrebe, poslije sjajne pobjede, pod sramotnim uvjetima, - "a des conditions honteuses" - a ponajviše stoga da zada meni novih neprilika. Ja nemam nikakve zle namjere protiv cesara Leopolda I, ali mislim da zahtijevaju opreznost, dobru politiku, a i poštenje, što smo dužni svojim rođacima i prijateljima, da budem i ja pripravan kako bih što bolje odbio, neposrednim sredstvima, svaku navalu na moje probitke. Ja sam stoga pripravan pristati na ponudu rečenih knezova da ih primam pod svoje pokroviteljstvo, da ih činom uvjerim o svojoj dobrohotnosti. Knezovi će se obvezati da će mi pomagati u svako vrijeme u svakom poslu sami i svojim ugledom, svojim gradovima, svojim sredstvima, sa svojim prijateljima. Naš dogovor ostat će najveća tajna. Ne treba da knezovi dođu u Mletke, već neka pošalju svoga pouzdanika, a taj će jasno razložiti sve što od mene žele. Moj poslanik u Mlecima neće sklopiti ugovor dok ne dobije moju zapovijed. Kad bude ugovor gotov, Zrinjski će poslati svoga sina k meni. Glavna je zadaća mojega poslanika u Mlecima da nagovori knezove Zrinjske i Frankopane neka podignu bunu, pravi prevrat u Hrvatskoj i Ugarskoj, a to će biti samo na korist kršćanstva, jer Hrvatska i Ugarska, slobodne od Beča, lako mogu istjerati Turke iz svojih gradova. Buna mora biti djelo samih kršćana. Zrinjski i Frankopani ne smiju zvati u pomoć Turke, jer moji kršćanski osjećaji nikako mi ne bi mogli dopustiti da se upletem u takav posao...
Tako je pisao Ljudevit XIV. iz Versaillesa 17. listopada godine 1664.
Katarina Zrinjska bila je dva tjedna u Mlecima, u mjesecu rujnu iste godine. Svaki je drugi dan dolazio k njoj jedan kapucin, starac, rodom Francuz. Stanovao je u nekom mletačkom samostanu, a bio je tajni član francuskoga poslaništva.
Iz Mletaka vratila se Katarina ravno u Ozalj, a kad je, dva mjeseca kasnije, poginuo ban Nikola, pomisliše ona i Petar na sve nevolje što će Hrvatsku jače pritisnuti, pa odlučiše da će Katarina opet u Mletke da zatraži što bržu pomoć od Francuske. Dogodilo se da je pošao mjesto nje kapetan Bukovački.
Treći dan po Katarininu dolasku u Kraljevicu, osvanu kapetan Bukovački sa suncem u Novom gradu. Odmah ga najaviše kneginji, a čas zatim stupi on u dvoranu pred nju i knezove Frana i Orfea.
- Napokon!... - pruži mu Katarina ruku.
- Evo me, vaša milosti! - nakloni se Bukovački.
- Imate kakvo pismo? - pogleda mu Katarina u tamne oči.
- Nemam, svijetla kneginjo. Molio sam biskupa poslanika da mi štogod napiše, dokazivao sam mu kako bi drago bilo vašoj milosti i svijetlim knezovima kad bi imali nešto u ruci... Poslanik mi je razlagao da još treba neke izvide, cijelu stvar da će još promozgati, on da se još ne može pismeno obvezati u ime svojega kralja...
- Jeste li mu sve potanko razjasnili? - upita Orfeo kapetana.
Bukovački se nakloni i raširi ruke da jest.
- Nema druge: mi ćemo u Mletke - reče Katarina bratu, sva zabrinuta.
- Što prije, to bolje - odgovori Fran.
- Poslanik mi je kazao neka umolim svijetlu kneginju da ne bi došla u Mletke, jer uhode austrijskoga poslaništva oštro paze na svaki korak njegovih ljudi, a čini se da poznaju i onoga staroga kapucina. Čim bi svijetla kneginja došla u Mletke, saznao bi to austrijski poslanik, jer vašu milost poznaju mnogi u Mlecima. Poslanik preporučuje najveću opreznost, drukčije bit će prisiljen prekinuti svaki dogovor - pripovjedi Bukovački snizivši glas.
- Pod bautom i krinkom nitko te neće prepoznati - pripomene Fran sestri.
- Ja sam o tome govorio biskupu bezierskomu, ali mi je on... zašuti Bukovački.
- Što vam je kazao? - upita Katarina.
- Evo njegovih riječi: "Kneginju bi lako prepoznali i pod krinkom po njezinu veličanstvenom stasu"... - zbuni se nešto Bukovački.
- Gle, o čemu govori poslanik Ljudevita XIV! - posmjehne se Katarina.
Bauta ili tabarro bila je vrsta svilenoga ogrtača kojim su čuvide, krabulje, u Mlecima pokrivale glavu. Bio je običaj u Mlecima da su se i gospoda i siromasi okrabuljivali od prve nedjelje u listopadu do 16. prosinca, pa od Stjepanja do korizme, te kod mnogih drugih prilika, kao za duždeva izbora i na Markovo, naime na dan zaštitnika Republike. I najodličniji su se ljudi okrabuljivali da potajno obave važne državne poslove, da koga posjete, da štogod zapletu ili raspletu.
Bukovački pripovjedi kako ga je biskup bezierski pitao, misli li knez Petar i sada, po smrti svoga brata, nastaviti dogovore s francuskim kraljem koji želi znati koliko vojske ima Petar, što on misli o ugarskim velikašima. Kralj želi da mu knez Petar javi pismeno sve uvjete pod kojima želi sklopiti savez. "Ja sam kazao biskupu" - govorio je Bukovački - "da će ovo posljednje biti teško jer je svijetli knez u Beču." Biskup meni ovako: "Neka kneginja Katarina napiše sve uvjete, pa neka javi knezu u Beč što je napisala. Knez Petar predat će tu spomenicu našem poslaniku Gremonvilleu, a vi se vratite k meni s istom spomenicom. Gremonville i ja jednako znat ćemo o čemu se radi, pa ćemo složno nastojati da pomognemo kršćanstvu." Još mu je poslanik kazao da je sam Leopold I. pisao svojemu poslaniku u Mletke "neka dobro pazi da li se tko od hrvatskih i ugarskih velikaša dogovara s Mletačkom Republikom."
Katarina, zamišljeno gledajući preda se, reče svojemu bratu snuždeno:
- Frane, meni bi drago bilo da pođeš s kapetanom u Mletke. Znam da gospodin kapetan savjesno i požrtvovno, ali...
- Draga sestro, sve ću kako ti želiš - stisne joj ruku Fran.
- Ja malo vjerujem u sva obećanja! - podigne ramena Orfeo.
- Ti, dakle, misliš da ne bi pošli u Mletke? - gane se Katarina.
- Neka idu. Napokon, tko bi znao?... - zasuče Orfeo brk.
- Svijetli kneže, mi ne smijemo u Mletke vašom lađom, jer bi je prepoznali - upozori Bukovački Frana, pa doda: - U Bakru sam čuo da će jedna Maršanićeva lađa odjedriti iz Bakra u Mletke poslije Božića, možda na Stjepanje.
- Četiri dana čekati! - zaklima zlovoljno Fran.
- Božićevat ćemo barem zajedno - uzdahne Katarina, položi desnicu na bratovo rame i tužno doda: - Frane, kakav Božić!... Petar u Beču, djeca u Ozlju, ja ovdje!...
Sutradan pođe kapetan Bukovački u Bakar gdje se dogovori nasamo s trgovcem Maršanićem, ocem one lijepe Marice, da će Maršanićeva lađa odjedriti iz Bakra u prvi mrak. Knez Fran i Bukovački ukrcat će se na lađu pred Kraljevicom.
Bukovački se vratio iz Bakra u Novi grad gdje je božićevao s kneginjom i knezovima.
Na sam Badnjak, poslije večere, pisala je Katarina duge listove Petru, djeci u Ozalj i kćeri Juditi u Zagreb. Dok im je pisala, u kasno doba noći, sama u pustoj ložnici, velika se je tuga slijevala u njezinu dušu. Kad je zapečatila listove, spustila je glavu na ruke i tiho zaplakala.
I na Božić bila je tužna. Knezovi uz nju neveseli. Ni o čemu se drugome nisu razgovarali s kapetanom Bukovačkim nego o nevoljama u otadžbini, i što će i kako govoriti s francuskim poslanikom u Mlecima. Katarina je već bila napisala spomenicu.
Na Stjepanje, u prvi mrak, izljubi se Fran sa sestrom, pa izađe pod Novi grad na obalu s bratićem i ukrca se s njim u lađicu u kojoj je već bio kapetan Bukovački. Mornari se otisnu, zaveslaju.
Sjeveroistočnjak slabo je duvao, nebo bilo oblačno, po brdinama je sniježilo, samo na južnom obzorju bilo je nešto vedrine, kao neka rupa olovne boje na kraju onoga mraka, nad samim morem. U mraku tek su se razabirala jedra ovelike Maršanićeve lađe što je lagano jedrila iz prodora Bakarskog zaljeva put juga, spuštajući jedno jedro, ono na krmi, da ga skrati podvezama, jer se ne zna što će oni crni oblaci na planini iznad Kraljevice.
Katarina je gledala onu lađicu suznim okom dok joj se nije izgubila iz vida u mraku. Pol sata nije još prošlo, a ona opet razabra lađicu kada se je vraćala od Maršanićeve lađe k obali. Malo zatim dođe Orfeo u dvoranu i reče Katarini da su se Fran i Bukovački sretno ukrcali.
- Što misliš, Orfeo, kakvo će noćas vrijeme?
- Sudeći po zraku, zapalit će bura. Ne boj se, Katarina, jer je čvrsta Maršanićeva lađa.
Orfeo doreče, a sluga najavi o. Belostenca. Kneginja ljubazno dočeka sijedoga pavlina, sama mu uze torbu iz ruke, pa mu ponudi da sjedne. Pavlin pripovjedi kako je ranim jutrom krenuo iz Crikvenice, te kako je putem bio sretan jer je razgovarao s nekom starom seljakinjom od koje je čuo desetak izvanredno rijetkih riječi. On zamoli kneginju da bi ga primila pod svoj gostoljubivi krov, ali ne bi želio... neka mu oprosti, prenoćiti na postelji na kakvoj je pred malo dana...
- Časni oče, ostanite dulje kod nas, pa ćete se priučiti... - osmjehne mu se Katarina nešto usiljeno i pritisne rukom čelo.
- Ne mogu, a od Boga vam hvala na vašoj dobroti. Već bih morao biti u lepoglavskom samostanu, ali se nikako ne mogu otkinuti od ovoga kraja, od mora. Kada prevalim ova brda nad Kraljevicom, zbogom more i Primorje!... Star sam: znam da već neću čuti lijepe i slatke primorske čakavštine.
- Katarina, tebi nije dobro - naglo će Orfeo.
Bila je problijedjela, po čelu joj izbio sitan znoj.
- Ne, nije mi dobro - potuži se kneginja.
- Uzrujana si i zabrinuta, pa ti pozlilo - primijeti Orfeo.
- Svijetla kneginjo, dobro bi bilo da legnete - savjetova pavlin ustajući.
Katarina ga umoli da joj oprosti što ga mora ostaviti, pa ode s Orfeom iz dvorane. Orfeo se odmah vrati k pavlinu, te sjedoše uz večeru.
- A smijem li pitati gdje je svijetli knez Fran?
- Večeras je otputovao.
- Bog ga svuda pratio! - pogleda put neba pavlin.
Knez Orfeo, da ne zapne razgovor, zamoli pavlina da mu kaže one rijetke riječi... Razgovor je ipak zapinjao, jer je pavlin odmah opazio da ga knez nehajno sluša. Tako probave jedan sat uz večeru, a tad isprati Orfeo pavlina do one sobe na hodniku.
- Ovo je ona ista soba?... - uzdahne Belostenec.
- Ista, časni oče. Uđite hrabro!
Zažele jedan drugomu laku noć, pa se rastanu.
Nad dvorištem grada silno je šumila bura, naglim je i žestokim udarcima gruvala oko tvrdoga grada, ručući u zjala na bedemu, cvileći kroz puškarnice, kao da će sve srušiti i raznijeti. Mrke otrančine rastrganih oblaka letjele su preko grada nad more kao neke grozne nemani, vijući se okolo stupova.
Orfeo pobrza u toplu dvoranu, pa pogleda na more. Prođu dva hipa, kad začu iza sebe:
- Strašan je vjetar planuo. Bojim se za brata...
- Mislio sam da si usnula. Kako ti je?
- Bolje. Silan vjetar...
Orfeo ju je uvjeravao da će Fran sretno putovati, da je već daleko lađa, a vjetar puše jako samo pod brdima, srdi se na snijeg. Nato pođu svako u svoju ložnicu.
Stari Belostenec klečao je u to vrijeme na krasnom klecalu uz onu lijepu postelju. Bio je uvjeren da neke velike brige taru kneginju, i čudno mu je bilo što joj je onako iznenada pozlilo, pa njezina zabrinutost, značajni pogledi, zamišljenost kneza Orfea, nagli odlazak kneza Frana, iz svega toga bio je razabrao da se zbiva nešto važno. On nije htio nagađati što bi to moglo biti, nego je molio Boga da im pomogne u njihovu nastojanju da im naspori i blagoslovi svaki trud, jer je sav njihov rad posvećen kršćanstvu i otadžbini. Pred pavlinom bio je molitvenik, najmilija njegova knjiga. Uvijek ju je sa sobom nosio, već nekoliko godina. Tu mu je knjigu darovala kneginja Katarina, te je na nju pazio kao na svoje oči, omatao je suknom, brižno je čuvao u svojoj vjernoj torbi. A taj isti molitvenik, tako mio i drag sijedome pavlinu koji je sada iz njega molio, napisala je god. 1660. u gradu Ozlju najslavnija kći hrvatskoga naroda: Katarina Zrinjska.
Molitvenik je taj prvi put tiskan u Mlecima, ukrašen je lijepim slikama i grbom spisateljice.
Taj molitvenik kneginje Zrinjske ne može se preporučiti današnjim velikašicama koje žive u Hrvatskoj, jer je napisan hrvatskim jezikom...
U predgovoru posvećuje Katarina svoj molitvenik: Svoj gospodi i poglavitim ljudem, obojega spola u hervatskoj i slovinskoj zemlji, i svake vrsti dobrim kršćanom...
Što je potaklo kneginju da napiše molitvenik, ovako sama razlaže u predgovoru: "Premišljavajući vnogokrat, da se skoro zmeda vsega svita jezikov najmanje hervatskoga ovo doba štampanih knig nahodi, pače i one koje negda bihu po pobožnih i Boga bojećih ljudih učinjene i štampane, već se zatiraju i malo kadi nahode... zato ja nisam hotila pomnji mojoj uzmanjkat, trudu prostiti, ter kakovo takovo ovo dilo moje pravog hotinja znamenje, dobrim podati, obznaniti i preporučiti. Polag toga da bi vrime moje zaludo i prez hasne nepotrošila, prijeh se ovog dila sa vsim sercem i hotinjem, a to zbog jedine ljubavi, koju najpervo Bogu, pak bližnjemu mojemu nosim."
Još veli u predgovoru da je svoj molitvenik sastavila po mnogim knjigama:
"Kakono pčela z vnogih rožic slast vzamši, zibranimi pobožnostami napunih i popisah, da iz njih, komu dopadu, jur pripravnu i gotovu slaju od meda sladkoću občuti."
Pavlin Belostenec svaku je večer čitao pobožnu Katarininu pjesmu koja je u molitveniku odmah za predgovorom. Prva kitica te krasne pjesme glasi ovako:

  "Nij za drugo na -vom svitu
  "Človik stvoren od ruk Boga,
  "Kad mu dušu plemenitu
  "Da srid raja zemaljskoga:
  "Neg da ovde tako hodi,
  "Tako žive i putuje,
  "Da se v smrti prav nahodi,
  "I da v nebu gospoduje.

U posljednjoj, šestoj kitici preporučuje Katarina dobrim ljudima da se za nju mole i da slijede njezin molitvenik, jer:

  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
  "Pobožnostjom za njim hodeć,
  "On će tebe ukrepiti,
  "I zdrav budi, za me moleć!

Belostenec pročita pobožno ove posljednje stihove, pa legne i usne moleći se Bogu za spisateljicu molitvenika, za Katarinu Zrinjsku koja je još bdjela u svojoj ložnici...
Zamišljena i tužna, naslonivši se desnicom o naslonjač, stajala je Katarina Zrinjska kraj prozora i gledala na smućeno more na koje bi pala mjesečina kad bi vjetar rastrgao oblak. Bila je u dugoj i bijeloj haljini od svilenoga brokata: crna joj se i valovita raspletena kosa prosula bujnim pramovima niz kipni stas sve do koljena. U velikoj sobi gorjele su dvije svijeće, u mramornom je kaminu buktio plamen, svjetlost je titrala po izvezenom plavom atlasu na otkrivenoj postelji, po krasnim sagovima, po modroj svilenoj tkanini na stijenama i po Katarininoj haljini. Vjetar je hukao oko kula, zviždao i cvilio kroz puškarnice, tanko i oštro fijukao kroz svaku pukotinu. Katarina bi kadšto vidjela kako se valovi nadimaju i sustižu, zauzbijaju i usprskuju, kako se pjena nad njima vije, dimi, strelovito leti. Gledala je ono strašno more, one bijesne valove što su grnuli prema jugu, za njezinim bratom, i mislila je kako će se praskom lomiti o lađu i napokon tresnuti njom o grebene. Sad zadrhta, pane na koljena i sklopi bijele ruke. Kad ustane od molitve, opet pogleda na more: nebo je bilo posve zastrto, u šumu vjetra čula je kako buče valovi u crnom, groznom mraku...

V.

Velikim kanalom u Mlecima brzo su puzile duge i crne gondole i vješto se ugibale jedna drugoj ulazeći pod mostove, u manje kanale, u one mnogobrojne vodene ulice iz kojih se dižu vilinske mramorne palače. Poput guste i gole šume stršilo je u mračnu noć jedrilje silnih galija usidrenih na početku Velikoga kanala gdje je najširi. Visoki tornjevi, neke crkve, njihove kupe, tek se raspoznavahu, a podalje gubile su se u mraku cijele gromade palača zasjenjujući još jače ionako tamnu lagunu. Sad ovdje sad ondje prelila bi se morem crvenkasta svjetlost i rasvijetlila donji dio pročelja, nekoliko stupova, jedan mramorni shod onih palača na kanalu, te se vidjelo kako sluge podigoše baklje da posvijetle svojim gospodarima dok su oni silazili u gondole.
S Velikoga kanala najviše je gondola zakrenulo u Maleni kanal, kraj kojega je kazalište San Moise. Stotina mladih plemića bila je priredila u tom kazalištu sjajni krabuljni ples.
Oko desetog sata napunilo se kazalište okrinkanim i neokrinkanim svijetom, šarenim čuvidama i gizdavim plemstvom. U žarkoj svjetlosti bezbrojnih svijeća, u blistavilu muranskih ogledala i kristala prelijevale su se boje najsjajnijih i najskupljih tkanina, sijevali su dragulji i dijademi, sjajila su se gola ramena i bujne grudi biserom posutih i čipkama našušurenih i napirlitanih patricijka. I vremešnije patricijke bile su tvrdo uvjerene da su zamamljive, jer su noću oblagale svoja lica svježom teletinom što se cijeli dan močila u mlijeku, te imale pri ruci svakojaka savršena ličila i za lice i za grudi. Glasovite venecijanske krabulje: mattaccini, tracagnini, pulcinelle, arlechini, brighelle i pantaloni šuljahu se među ostalima, oblijetahu neokrinkane plemkinje da im prišapnu koju tajnu, da im spomenu neke preradosne zgode, da ih duhovito pecnu, nemilosrdno ubodu. Na njihove šale, glasne i jogunaste, prasnulo bi mnoštvo u grohot sad na jednoj, sad na drugoj strani dvorane. Veselo je žuborio onaj prokšeni i obijesni svijet u šuštanju svile, u omaglici različitih miomirisa, u onom živom i opojnom zapahu mlade i razdragane puti raznježenih plemkinja, okupanih u procijeđenoj vodi od cedrova lišća, aloja, trme, mirte, moška, metvice. Kad glazba zasvira ples "alla gagliarda", stupiše ženske u kolo, pa svaka zapleše na svoju i vrti se i poskakuje kako je već bodri i draži njezin plesač vikom i cikom. Jedne se okreću kao na igli, druge se dražesno sagibaju, pa udaraju nogom o pod, uzvinuvši glavu nad pleća, a svaki im je kret raskošan.
Dok se plesalo "alla gagliarda", lagano se šetahu dvoranom dvije krabulje i tiho razgovarahu, držeći se za ruke. Muškarac, povisok čovjek, imao je na licu bijelu svilenu krinku, preko glave bautu, malen ogrtač, a s ramena spuštala mu se gotovo do peta crna baršunasta kabanica. Ženska je krabulja bila u suknji od zlatnoga brokata, u grimiznom opleću bez rukava, na tjemenu blistala joj se krunčica od krupnih alem-kamena, a oko krunčice savijala se crna i gusta svilena koprena, zendaletto, padala joj s glave, lijevo i desno uz crnu krinku, u gustim naborima na grudi, pa se ovila oko vitka pasa i spustila straga u dva okrajka gotovo do tla. Bijela suknjica s mnogim naborima i pleticama divotno se priljubila uz oblahne bokove, uz skladno tijelo u naponu mladosti. Da je krabulja bila mlada, vidjelo se po svakom njezinom kretu, po mladoj puti oblih ruku, golim od lakta do ramena. Crvene svilene čarape bile su izvezene zlatom na otvorenim bijelim cipelicama sjajili su se smaragdi. Srednjega rasta, zamamljiva od pete do glave, sva obavita mlađanom dražesti, šetala je krabulja sa svojim drugom, a kadšto, kako bi se već nagnula u razgovoru, zabijelilo bi se kroz koprenu sad dio jedrih ramena, sad krasan joj vrat. Njezina je put bila bijela, ali ne onako mrtvo kao snijeg, nego nešto malo osvijetljena onim južnim živim i veselim tamnijim nadahom pod kojim tinja bujniji život koji sjeća u prvi mah i prije dodira na preugodnu toplinu, na veliku dragost, jer mami svojom milovidnom svilenom glatkoćom kuda kao da struji odsijevanje unutrašnjega blijeska jačih osjećaja. Onu dražesnu nabujalost nad samim njezinim njedrima, čedno donekle sakritima, nadahnuo bi grimiz opleća nježnim rumenilom.
Mnoge su oči bile uprte u lijepu krabulju, mnogi su joj se dugokosi kicoši smiješili i divili skakutajući oko nje i klanjajući se tako da su im zveketale skupocjene tričarije po dugim prslucima od raznobojne svile. Oko ponoći plesala je lijepa krabulja monferrinu sa svojim drugom, pa zatim stala opet s njime šetati.
- Ti misliš da nas neće nitko prepoznati? - pitala je lijepa krabulja svoga druga talijanskim jezikom.
- Mislim da neće. Svi te gledaju. Opet ti velim da si najljepša na ovom plesu.
- A ja tebi opet da mi je uistinu žao što sam amo došla. Ti znaš da sam zabrinuta, žalosna...
- Mlade su djevojke čas vesele čas žalosne, a same ne znaju zašto... Ja sam te namolio da pođeš na ples, jer sam htio da se malko razveseliš. Ah, ljubav, ljubav, ljubav! - uzdahne šaljivo muškarac.
- Ti se rugaš? - hoće ona nešto ljutito. Uzdahne, pa doda tužno: - Vjeruj, srce mi naglo tuče... neka slutnja, neka nesreća...
- Ja ne vjerujem u slutnje. Kakva nesreća? Što da njega snađe?...
- Molim te, hajdmo kući. Meni je ovdje dosadno...
Uto prođu mimo nju dvije krabulje, muškarci. Jedan bio stao u hodu i omjerio je pogledom. Muškarci su bili dobro okrinkani, čvrsto omotani bautom, posve u crnu odijelu, ogrnuti dugim kabanicama.
- Jesi li opazila kako te motre krabulje koje su sada kraj nas prošle? - upita je drug.
- Kada smo plesali, opazila sam da nas promatraju.
- I drugi nas gledaju - tebe... Gle, one gizdeline...
- Kako su blijedi ti mladi Mlečani! - tiho zijevne mlada krabulja.
- Djeca suhobolne države. I Venecija je problijedjela...
- Ti, dakle, misliš da propada Republika? Molim te, ogledaj se samo dvoranom! Ne vidiš li ovaj sjaj?... Ja sam odjevena kao prava sirotica među ovim patricijkama.
- Da Venecija propada, tomu je dokaz što je današnjim Mlečanima najnužnije upravo sve ono što je posve suvišno! Stari Mlečani nisu uživali što su posjedovali, jer su bili zaposleni neprekidnim stjecanjem posred različitih napora i pogibelji. Njihovi potomci neće da se povedu za njihovim primjerom: da se radom uzvise do kreposti. Ne, nije mudro da se ono što je stečeno siromaštvom, izgubi bogatstvom... - razloži muškarac profesorskim glasom, dosta glasno.
Još nije to ni izgovorio, kad opet uoči kraj sebe one dvije posve crne muške krabulje koje su oštro promatrale njega i dražesnu mu družicu. Viša od onih krabulja bila se malko nagnula k njegovu ramenu da mu čuje glas.
- Čuj, sretniče: u kojoj si čarobnoj zemlji našao tu svoju zlatnu golubicu? - upita niža muška krabulja pratioca mlade krabulje.
- Našao sam je u zemlji gdje nema smiješnih ćukova koji smiono natežu svoj vrat da štogod naćukaju...
- Uh, kako je ovdje dosadno! - potuži se mlada ženska krabulja, hotimice duboko uzdahnuvši.
U isti hip primi je za ruku viša muška krabulja, njoj nepoznata, naglo se prigne pred njezino lice i radosno šapne:
- Julijo!...
Mlada ženska krabulja zadrhta prepoznavši glas, zapanji se malko, pogleda mu kroz rupice u oči, njezine sijevnu, pa se stane čuditi, sva smućena od radosti:
- Što?... Je l' moguće? Taj glas! Frane, ti, ti?...
- Govori tiše. Da, ja sam, tvoj Fran - izgovori naglo i tiho knez Krsto Frankopan, stisnuvši joj desnicu. Drugu je ruku pružio njezinu pratiocu i upitao ga: - Kako si mi, dragi Gasparo?
- Ti, ti u Mlecima!?... O, caro principe, kako si nas iznenadio! - radovao se onaj Gasparo.
- Molim, govorimo tiho, uklonimo se iz ove stiske - pohiti knez Fran, a Julija se uhvati s njim ispod ruke.
Kad bijahu u jednom kutu dvorane, mahne Fran svojemu pratiocu da se posve približi, pa reče što je tiše mogao Juliji i Gasparu:
- Pod ovom crnom krinkom krije se moj vjerni kapetan Fran Bukovački. On zna sve moje tajne...
- Sve!... - proguguće slatko Julija.
Bukovački se duboko nakloni, a contessina Julija de Naro i njezin brat Gasparo stisnu mu desnicu.
Julija je naglo disala, koprena joj se gibala pod vratom, zagrljaste gole ruke zadahnule su joj se rumenilom, oči joj radosno sijevahu kroz rupice krinke. Sva je odisala u tom času poput mirisave ruže kad otvara njedra ranom suncu.
- Julija, kada si došla u Mletke? - upita je Fran i stišće joj desnicu.
- Prekjučer s bratom. Pred mjesec dana pisala sam ti iz Rima da ću s bratom u Mletke.
- Nisam primio tvoje pismo. Ja sam odjedrio na Stjepanje iz Kraljevice.
- A danas su Sv. tri kralja! - začude se Julija i Gasparo.
- Gasparo, danas ti je imendan. Čestitam! - pruži mu Fran desnicu.
- Od Stjepanja do danas! Toliko vremena na putu! Kakva nesreća?... Frane, kada si stigao u Mletke? - zabrinula se Julija.
- Bit će tri sata.
- Zatekla te, dakle, oluja?
- One noći kada sam odjedrio iz Kraljevice, žestoko nas je zaskočio sjeveroistočnjak kraj otoka Cresa, rastrgao nam jedra, slomio nam jedno jedrilo.
- Frane!... - dahne Julija prestrašeno.
- Dragi kneže, sada si zdrav i veseo pred nama! Kazat ćeš nam kod kuće kako ti je bilo. Ali... da te nešto pitam: ti nisi znao da je Julija sa mnom na ovom plesu, pa si amo došao čim si stigao u Mletke!... Po što si samo došao?... - našali se conte Gasparo.
- Da, da, ulovili smo te! - nasmije se Julija usiljeno, misleći na rastrgana jedra.
- Julija, ti se smiješ?... Slušaj: tri najljepše kneginjice pisale su mi u Kraljevicu da dođem na ovaj ples, da ih s plesa odvedem u Hrvatsku! - našali se i Fran, pa će ozbiljno: - Čim sam dojedrio u Mletke, pohrlio sam k francuskom poslaništvu sa svojim pratiocem. Ova krabuljna odijela donijeli smo iz Kraljevice. Nitko ne smije znati da sam u Mlecima, osim onih koji to moraju znati. Mi smo se okrabuljili na lađi. Kod poslaništva rekoše mi da je biskup bezierski na ovom plesu, da se je okrabuljio u crno. Tko da ga prepozna? Potražit ću ga sutra.
- Frane, hoćeš li dugo ostati u Mlecima? - upita ga Julija.
- Ne znam, zlato moje. Ali gle, kako si mi divna! Ta koprena, te zvijezde: bajna si "proljetna noć" svakomu, a meni...
- A tebi?... - zaguka Julija hladeći se lepezom od nojevih pera.
- A meni?... Moje sunce, moja Julija!
- Draga sestro, nemoj se uzoholiti, jer se knez ne divi tebi nego tvojemu odijelu. Kad skineš krinku, prestrašit će se, jer si ružna, jer si se sva izgrebla noktima po licu...
- Ja sam se iz... gre...?
- Da, izgrebla si se od tuge i pečali kad nisi dobila mjesec dana nikakvo pismo od Frana...
- Gasparo, uvijek me srdiš! - udari ljubazno brata lepezom po ramenu.
Dok su se tako razgovarali, stajao je Bukovački tri koraka od njih i motrio onaj šareni svijet. Najednom približi se k svojemu knezu i prišapne mu:
- Ovaj hip prođoše uz mene dvije krabulje, dva muškarca, razgovaraju se hrvatski. Jedan je spomenuo moje ime...
- Vaše ime!... - gane se knez.
- Posve sam jasno čuo: "Bukovački u Mletke".
- Gdje su te krabulje?
- Eno ih onamo, desno, desetak koračaja od nas. Oniski ljudi, jedan u modroj kabanici, drugi u sivoj.
- Vidim ih, kapetane, svakako bi trebalo da saznamo tko su oni ljudi. Oprezno! - preporuči Fran, pa pripovjedi Juliji i Gasparu što je čuo od svoga kapetana.
Sada se dogovore da će Julija doma s Franom, a Gasparo i Bukovački pazit će na one krabulje. Gasparo se veselio da će doživjeti veselu pustolovinu. Bio je jedan sat po ponoći.
- Frane, kako će se presenetiti moja tetka Klementina kad dođem kući s tobom a ne s bratom! Hajdmo, hajdmo, jer je kasno. Ja i Gasparo obećali smo tetki da ćemo kući odmah poslije ponoći. Tetka nas čeka... - šaputala je Julija žurno.
- Draga i nestrpljiva sestro, silno te čeznuće obuzelo za lagunom, ali noćas nije mjesečina posrebrenila tihu uspavanu lagunu, noćas ne struji oko gondola blagi proljetni lahor, noćas...
- Gasparo, kud šibaš?... - branila se Julija, a glas joj bio topao i sladak od milja i uzbuđenosti. Na bratove riječi naglije joj je srce zakucalo.
- Sestro, sestro, dobro si me razumjela!... - zapjevucka tiho Gasparo, pa odmah prevrne, uhvativ sestru za ruku, kao da je moli za oprost: - Sad hajdmo! Ti, kneže, pričekaj malko pod trijemom: kapetan neka ostane u dvorani da ne izgubi iz vida one svoje krabulje, a ja idem sa sestrom u ložu da je omotam krznom, pa ćeš ti, dragi kneže, imati uza se u gondoli maloga medvjeda, kunu, lisicu, kako ti je milije! - izreče naglo, uhvati sestru ispod ruke i pobrza s njom iz dvorane.
- Conte Gasparo rado se šali. Mlad čovjek! - reče Bukovački knezu, upirući neprestano tamne oči u one svoje krabulje.
- Gasparo je mojih godina, lijep i snažan: velik brk, crne oči, dva ugljena. Upoznat ćete se s plemenitim čovjekom. Kapetane, laku noć!
Bukovački se nakloni, a Fran izađe pod trijem gdje se sastane s Julijom i Gasparom. Iz sobolovine smiješile su se knezu crne Julijine oči kada je silazila stubama, sva zaogrnuta dugom kabanicom. Hitro izađu iz dvorišta, koraknu nekoliko puta do kanala, a Julija prišapne veselo Franu stisnuvši mu desnicu:
- Eno naše gondole...
- Beppo! Zanetto! - zovne Gasparo.
- Illustrissimo... - oglase se dva gondolijera koji šetahu na obali, te odmah skoče u gondolu. Na njoj se sjajio zlatni grb.
Nebo je bilo zastrto, zrak vlažan i studen, more mrko, malko uzbibano. Iz Velikoga kanala nanosio je noći ćuh sitnu maglu. Julija i Fran oproste se s Gasparom, oprezno sađu u gondolu i sjednu pod felze, pod natkrovlje, prevučeno iznutra plavom svilom. Gasparo zapovjedi gondolijerima da zaveslaju kući, pa se brzim korakom vrati u kazalište.
Gospodska gondola zapuzi Velikim kanalom put Mosta de Rialto, ljupko ljuljuškajući se. Zatvoreno natkrovlje bilo je rasvijetljeno malenom lijepom svjetiljkom, slično nekoj morskoj školjci. Julija i Fran, čim sjedoše na mekane baršunaste jastuke, skinuše krinke.
- Julija!... - bila je prva Franova riječ.
- Ti, ti!?... - udušilo se u njezinu grlu.
Gledali su se nijemi, bez daha, on nađe njezinu desnicu, pritisnu je na svoje srce, i još je radosno gledao u crne i blistave oči, a ona mu se blaženo smiješila, rumeno joj je lice sinulo ushitom sreće i ljubavi, smiješile su mu se i njezine oči i koraljne usne, pootvorene i malko uzvinute djevičanskim čeznućem. Njeno se lice sve više rumenjelo, crne obrve kao da joj se nadizahu, usne su joj gorjele... klone na prsa i dahne:
- Frane...
- Slatka dušo!... - izvi se iz njegova srca, privine je na prsa i utisne svoje lice među nježno krzno sobolovine na visoku ovratniku njezine kabanice...
Gondola se ljupko ljuljuškala pod zamahom veslača, more je oko nje dragahno mrmorilo, kroz noćni mukli šum velikoga grada čula se odnekuda svirka, tihano zamirahu posljednji, otegnuti titraji pjesme iz daljine...
Knez Fran, obasuv cjelovima Julijino lice, otrgnuv se od njezinih rumenih usana, pridigne glavu, opet joj se zagleda u velike bajne oči, a ona mu se opet smiješila i stiskala mu ruku. Poput bisera sjajili su se njezini zubi, dah joj bio topao, svaka je njezina žilica igrala od radosti, cijelo je njezino biće bilo uzbibano, a Frana je obavijao miomiris njezine ljubavi i mladosti. Bilo joj je šesnaest godina.
- Frane, kako sam sretna da si došao u Mletke! Sanjalo mi se da nećeš doći... - ovije mu desnicu oko vrata.
- A ti nemoj vjerovati u sne.
- Ostani barem dva mjeseca u Mlecima.
- Ne mogu, dušo.
- Molim te, kako si me prepoznao na plesu?
- Prošla si s Gasparom uz mene, glasno si mu nešto rekla, pogledah vas bolje, te nisam više sumnjao: tvoj stas...
- Po stasu si me prepoznao?
- I po hodu.
- Mnoge su mi slične stasom.
- Nisu, zlato, moje! - utisne joj cjelov na tople usne.
- Frane, zar si zaboravio kako me je brat na plesu srdio kada mi je govorio o mjesečini na uspavanoj laguni? - zašuti Julija, za čas se zvonko nasmije i poljubi Frana.
- Tvoji su mi cjelovi slatki i danas kad mjesečina ne srebrni lagunu... - vrnu joj Fran tri cjelova za jedan da joj ništa ne bude dužan.
Gondola stane pred krasnom palačom malo poviše od Mosta de Rialto, Julija i Fran izađu i odmah se popnu mramornim stubama na prvi kat.
Gondolijeri su začuđeno gledali za njima, a onda okrenuše gondolu, pa zaveslaše Velikim kanalom da se vrate na ono mjesto gdje su prije bili.
- Beppo, onaj gospodin s contessinom bit će princ Frankopan iz Hrvatske, jer ne vjerujem da bi conte Gasparo komu drugomu povjerio svoju sestru. Ti ne znaš ništa jer si malo dana u službi kod Julijine tetke, ali ja sam čuo da će se taj princ oženiti Julijom - pripovijedi Zanetto, veslajući.
- Ja bih najvolio znati je li darežljiv taj princ, a što se tiče njegove ženidbe, dobro znam da me neće moliti da mu budem vjenčani kum. Je li darežljiv?...
- Dat će nam štogod. Čuješ, Beppo: on mene pozna, pa ćemo udesiti tako da meni da za tebe i za mene, a onda razdijelit ćemo pošteno, je li, a? Razumije se: razdijelit ćemo pošteno!
- Vidiš, meni se čini da se to ne razumije... - potegne veslo Beppo i počeše se iza uha.
Grofica Klementina, Julijina tetka, omalena, snažna i rumena ženica od kojih pedeset godina, sjedila je uz stol nasuprot svojemu slijepomu mužu Barnabi i čitala mu iz neke knjige. Barnaba bio zasjekao tamo u sedamdesetu, a mučila ga kostobolja, te nije mogao spavati. Blijed, sitan, nešto poguren, omotan od vrata do peta krznom, slušao je svoju ženu i gladio kratku i sijedu bradu oteklim prstima. Na ćelavoj je glavi imao crnu kapicu od baršuna. U svojoj šezdesetoj godini, sve dok nije oslijepio, bio je prokurator Mletačke Republike. Sva su mu djeca pomrla. On je bio Mlečanin, a žena mu Rimljanka. Klementinin brat kardinal Barberini živio je u Rimu, a tako i njezina sestra Beatrice, udata za grofa Antuna de Naro. Lijepa Julija i Gasparo djeca su Beatricina i Antunova.
Klementina je lagano čitala iz one knjige u lijepoj sobi gdje je bilo vruće kao za ljetne omare. Sve su stijene bile prevučene pozlaćenom kožom, na nadstroplju sjajile su se arabeske i slike u izrezuckanim i pozlaćenim okvirima, kao u velikim vijencima. Da je ta soba bila blagovalište, vidjelo se po skupocijenom posuđu, po kristalima u velikim ormarima nakićenim rezbarijama i vitkim mramornim stupićima na zasuk.
- U ovoj je sobi studeno kao u kakvoj ledenjari! Ej, Nino, zar si opet zaspao? Baci u kamin dvije cjepanice! Jesi li čuo? - viknu grof Barnaba. Glas mu kao britva.
- Čujem, illustrissimo, čujem! - oglasi se sluga Nino iz kuta kraj kamina, baci jednu cjepanicu u oganj i nešto progunđa kroz zube.
- Što brundaš? - grakne Barnaba na slugu.
- Ništa, illustrissimo - saže ramenima Nino, malen, mršav, vremešan čovjek u zelenkastu odijelu, prava gušterica.
- Kako ništa? Nemoj mi prigovarati, prkositi! Ti si mrmljao! - prodere se grof.
- Nešto sam mislio...
- Hoćeš da iskočim iz kože. Ti nisi samo mislio, ti si mumljao!
- Ali, illustrissimo...
- Jezik za zube, ti pravo trabunjalo i traskalo!
- Illustrissimo, ja sam mumljao da je u ovoj sobi kano u peći...
- Šuti! - zareži grof, pa zastenje od boli. - Uh, kako to u stegnu pili, steže, vrta!
Grofica Klementina zirne na sat na zidu, zijevne, potrepta prstima po usnama, i reče:
- Još ih nije!...
- Do bijesa i plesovi! Aaaa... popušta malko u stegnu, popušta... - sagibao se starac.
Klementina počne opet čitati.
- Molim te čitaj glasnije. Ja ništa ne razumijem.
- Kad te zakvači ta nesretna bol, ništa ti nije pravo, na sve se srdiš. Molim te, dragi Barnaba, budi malko strpljiv...
- Molim, grofice, ti dobro znaš da se ja nikada ne srdim, a što se tiče moje strpljivosti, ja kao pravi kršćanin, dobro znam gdje je granica strpljivosti. Molim, izvoli čitati!
- Ja pak mislim da ima strpljivost svoju granicu ne samo za kršćane nego i za prave kršćanke! - obrani se Klementina, pa htjede opet čitati, ali se u taj tren otvore vrata.
- Gle, još nas čekate? - poviknu Julija veselo s praga.
Klementina, dižući se sa stolice, ukori ljubazno:
- Tako kasno? Ah, djeco, djeco! Tomu si, Gasparo, zastalno ti kriv...
Julija se glasno nasmije.
- Što!?... - osupnu se Klementina i raskolači crne oči i kad joj se primaknuo čovjek koji nije bio Gasparo.
- Grofice, ja se ne čudim što ste tako iznenađeni!... - nakloni se knez Frankopan.
- Oh, veliki bože! Kneže, vi vi?... Julija, je li to obmana, san, što li? - sklapala je ruke tetka.
- Kakav san! - nasmije se opet Julija.
- Oh, kako sam se prestrašila! Dragi Barnaba, jesi li prepoznao?... - stisne Klementina Franovu desnicu.
- Taj mi je glas poznat, ali se ne mogu sjetiti...
- Gospodine grofe, dopustite da vam pruži ruku Fran Frankopan. Oprostite, što sam u ovaj sat...
- Da, da, to je glas kneza Frankopana! - uzradova se starac pa se pridiže sa stolice s velikom mukom, a glava mu se strese.
Knez Fran položi mu svoju ljevicu na rame da ne ustane, a desnicom uze njegovu, one otekle prste.
- Hvala, hvala, dragi kneže! Da, slab sam, ta znate: moja strašna kostobolja! Već me deset godina muči! - tužio se starac, spuštajući se oprezno na stolicu.
- A gdje je Gasparo? - sjeti se tetka.
- Na plesu. Sve ćeš čuti, draga tetko.
- Kneže!... - nakloni se Franu grofica da bi sjeo za stol.
- Nino, donesi štogod: onu jarebicu, rake, vina. Brzo, pospanče! - vikne Barnaba.
- Samo čašu vina - nakloni se knez.
- I ja sam žedna - osmjehnu mu se Julija.
- Kneže, hoćete li dulje ostati u Mlecima? - nasmiješi mu se i Klementina.
- Ne znam još. Žalim što ću vam...
- No, no, no! Ni riječi o tome. Vi ste naš gost, vi ste prijatelj naš i Gasparov, vi ste i... - zašuti starac.
- I...? - otegne tanko Julija, pa zirne vragoljasto u Franove oči, premećući prstima bisernu ogrlicu nad njedrima.
- Kako si vesela!... - zaprijeti joj tetka ljubazno prstom.
- Kada mjesečina srebrni uspavanu laganu, kada proljetni... - nasmija se Julija, pošto je izgovorila one riječi odmjereno, s patosom.
- Oj, sretne li godinice! - uzdahne Klementina i pogleda Juliju, pa kneza koji se silio da sakrije svoj osmijeh.
Julija je skinula koprenu sa sebe. Na crnoj kosi još se blistala krunčica s alem-kamenima, a onaj biser pod vratom kao da je izgubio svoj sjaj na nježnoj i mladoj puti. Julijina su ramena bila gola, a staromu Barnabi bilo je studeno u kabanici!
Tetka upita Juliju da joj kaže kako se sastala s knezom na plesu.
Julija nagne čašu, kucne se s Franom, pa pripovjedi što je tetka željela. Kneza upitaše kako njegov rod u Hrvatskoj, hoće li domalo njegova sestra u Mletke. Katarina je stanovala kod Klementine kad bi došla u Mletke. Fran im sve iskaže. U prvoj sobi bio dobacio sluzi dugu kabanicu, te je sada sjedio uz stol u modrom svilenom zobuncu komu su rukavi bili rasporeni od ramena do pesti i samo gdjegdje spojeni vrpcama, tako da mu se nazire vezena i našušurena košulja između pojedinih veza. Zobunac bio mu je protkan cvijećem oko vrata i na prsima.
Franove oči, dok je odgovarao na različita Klementinina pitanja, utekle bi na Julijino lice i svaki put milo sijevnule. Valovita mu se kosa nešto poremetila nad čelom, lice mu se zarumenjelo, glas mu bio topao i zvučan. Julija ga slušala, sva je tonula u njegov glas, duša joj je treptjela od radosti i sladosti, i sad bi posve otvorila oči, a sad bi zurila u njegove kroz duge trepavice. U kutovima njezinih očiju, na rubu crnih zjenica, zalivenih kao nekim najnježnijim baršunastim sjajem, uvijek se jednako smiješila zlatna točkica kroz tanke trepavice. Sitan joj je smiješak igrao na krasnom zavoju punanih i rumenih usana, spletao se sa smiješkom iz malenih dražesnih jamica pod jagodicama i s onim iz jamice na bradi: radost je njezine duše prosijavala iz svakoga poteza krasnoga joj lica. U cvijetu kipnih oblina njezinih ramena i ruku djevojačkim je miomirisom cvao neki milovodni ljubavni pelud, te bi je sad jače, sad slabije zadahnuo prenježnim rumenilom, kako bi već zakucalo njezino srce.
Najednom snuždi se Julija, tetka je zabrinuto pogleda.
- Draga tetko, ti još ne znaš kako je velika oluja zatekla kneza na moru! On je bio na putu sve od Stjepanja do danas.
- Oh, Bože! - podigne ruke Klementina.
- Kneže, zatekla vas je zastalno u Kvarneru. Znam ja kako ondje puše! - gibao se od boli Barnaba.
- Frane, kaži nam što si pretrpio - zamoli ga Julija.
- Kada sam odjedrio iz Kraljevice, nije duhao jak vjetar, ali sat kasnije planuo kao iz puške. Nismo imali vremena da snimimo jedra, ni da ih jače podvežemo. Bila je crna tmica, more se oko nas prašilo, valovi se preko nas prebacivali, treskali su o krov lađe kao da se ruši kamenje, dok smo letjeli u krmu u onom mraku. Žestok udarac vjetra slomi nam jedro na krmi, zateg na drugom jedru pukne, jedro se razleti. Onako bez jedara odniješe nas valovi i vjetar put juga u jednu malu uvalu, a tu opet zlo, jer se valovi odbijaju od kraja, srazuju se, prskaju o lađu, vrte je na sve strane. Razabiramo da smo blizu kraja jer čujemo kako se more sa šumom razlijeva, kako buči pod klisurama. Na sreću odnese nas vjetar malo dalje, zajedan rt, gdje je more bilo manje uzburkano, i tu se usidrismo, pred zoru. Zatim razabrasmo brdo Osor na istočnoj strani, daleko. Bili smo na malenu otoku, posve pustu, nikamo nismo mogli, deset dana.
- Jeste li imali dosta hrane? - upita ga Klementina.
- Jesmo, grofice. Nikamo nismo mogli, jer nismo imali jedara: da smo ih imali, opet nikamo prve dane, jer je vjetar bio prejak, ako i nije onako bjesnio kao prva dva dana. Jučer popodne, pošto je vjetar nešto popustio, dojedri srećom u blizinu onoga otočića jedna senjska lađa što je jedrila iz Dalmacije u Mletke. Nekako je dozvasmo mašući zastavom pa se ukrcasmo na nju ja i Bukovački.
- A što će ona lađa bez jedara? - upita opet Klementina.
- Sinoć iskrcasmo jednoga mornara s one senjske lađe u južnoj Istri, te ga poslasmo u Bakar da javi gospodaru nastradale lađe, nekomu Maršaniću, što se dogodilo.
Još su se razgovarali o strašnoj buri. S Julijina lica bilo nestalo smiješka, malo-pomalo bila problijedjela, u očima vrtjele joj se suze. Kada pripovjedi knez kako je bio preporučio svoju dušu Bogu u onoj uvali među grebenima i klisurama, kako su neki mornari plakali spominjući svoje roditelje, ženu i djecu, tada se odroniše Juliji dvije krupne suze niz lice na njedra. Grofica Klementina bila sklopila nekoliko puta ruke i zahvalno pogledala put neba, a stari se Barnaba pridizao u naslonjaču od boli.
- Draga tetko, ne bismo li pričekali Gaspara i onoga kapetana koji se takođe zove - Fran?
- Ja nisam umoran, ali, grofice, vi ste možda... - hoće knez da se ispriča.
- O, ja spavam samo onda kada popusti bol mojemu jadnom Barnabi - uzdahne grofica.
- Istina, istina... - prizna Barnaba. - Eto, bila noć, bio dan, meni je sve isto! Odavno bih već zamrzio život da nije uz mene dobra Klementina. i ta mala vijoglavka iz Rima, i njezin jogunasti brat razvesele kadšto ovu pustu moju kuću.
Julija sjede uz slijepoga starca i poljubi mu ruku.
- Veliš da sam mala vijoglavka, a meni se čini da sam preozbiljna - nasmije se zvonko Julija i nujno pogleda tetku i Frana.
- Smij se, dijete moje, glasno se smij, jer ja ne vidim, ne znam kako se smiješiš... pouzdahne starac gladeći joj sad ruku, sad lice, pa doda tužnije, vlažnih očiju: - Julija, glasno se smij, glasno!... - i ja sam bio veseo kad su mi cvale tvoje godine. A kasnije?... Dijete moje, tko bi znao što je tebi providnost dosudila?... Već je deset godina što te nisam vidio... Bila si malena, nemirna, lijepa, divan pupoljak, nebeski cvjetić. Ih, kako ti je ručica topla, kako ti je lišce glatko!... A jesi li još lijepa?...
- Nisam, vjeruj mi, nisam - odgovori Julija, pogleda Frana i porumeni.
- Ljepota je dar Božji. Da nije nje, mi ne bismo imali ni Tiziana, ni Michelangela, ni Rafaela Sanzia. Julija, budi lijepa! Tvoja je majka bila najljepša djevojka u Rimu - zaklima starac.
- A sestra Julijine majke?... - našali se Klementina.
- Da, da, i ti si, Klementino, bila krasna. Ne bih se ja drukčije onako smrtno u te zaljubio... Joj joj!... - zastenje opet od boli.
- Frane, pripovijedaj štogod, pa neće moj dobri tetak ovako jako osjećati bol. Ti znaš kako te rado slušam, slušamo... - popravi se Julija.
- Hajdmo, hajdmo, jer se i ja želim protegnut. Ej, Nino, zar si opet zaspao? Nino! Nino! - oštro će Barnaba.
- Illustrissimo?... - trže se Nino u kutu za vratima, protare brzo oči, dotapa k starcu, uze ga pod pazuho i pridigne sa stolice.
- Lagano, lagano! Nisam ja kakva vreća! - ljutio se starac.
Svi ustanu i zažele jedno drugome laku noć.
Čim je starac, pognut i drhtav, otklimao u drugu sobu sa ženom i slugom, okrene se Julija, poleti k Franu, primi ga objeručke za glavu i zagleda mu se u oči:
- Frane, spavaj slatko! Snivat ću zastalno o tebi, o laguni...
- Oh, dušo draga! - nasmiješi joj se Fran, obujmi je desnicom, dugi joj cjelov utisne na usne.
- Frane, kako si mi krasan i mio! Zašto nisi veseo?
- Nisam veseo!?...
- I kada mi se smiješ, vidim ti u zjenicama neku sjetu. Meni se čini da nisam u tvojem srcu samo... - umukne Julija.
Iz predsobe čuli su se koračaji, vrata se otvore: Gasparo i Bukovački!
- Dobro jutro! - nakloni se Gasparo, sav u lijepom crnom odijelu. Lice mu bilo tamne boje, oči vesele, crna kosa raskuštrana. Pruživ ruku knezu i sestri dometne: - Studeno je vani, a ovdje lijepo, preugodno, kao na laguni za proljetne noći...
- ... kada sipa mjesečina svoje srebro na sretnike! - nadopuni Julija, pa se čudno namrgodi na brata: - Uvijek zanovijetaš!... Dugo smo vas čekali.
- Oh, tebi je bilo grozno dosadno!... duboko uzdahne Gasparo.
- A one krabulje? - upita knez.
- Mi smo žedni! - pozvoni Gasparo.
Sluga natoči. Svi sjednu. Gasparo isprazni čašu nadušak, pa sasu kao iz rukava:
- Kad one krabulje iz kazališta, mi za njima. Kad one u jednu gostionicu gdje je pučki ples, mi za njima. Krabulje sjednu uz stol, a tu već dvije mlade ženske, odjevene u furlansku, kao seljakinje, bez krinke. Kapetan i ja k istomu stolu. One krabulje piju s djevojkama, ali neće da skinu krinke. Meni već dosadno. Odlučim: pričinim se pripit, ovijem desnicu djevojci oko vrata, a okrinkani muškarac koji sjedi uza nju nešto se ljuti, mumlja...
- Gasparo, ti uistinu prezireš svaku stegu i ukočenost! - ukori ga sestra šaleći se.
- Julija, zašto nisi začepila oba uha? Čujte: kad ja ogrlim jednu, drugu će kapetan. Krabulje se ljute, djevojke se smiju i ljute. Učas eto svađe: ustanemo svi, prepiremo se, kapetan pazi na moje ruke, pa u isti mah, koliko bi dlanom o dlan, skinemo im krinke. Oni se zablenu, mi ih dobro pogledasmo, pa hajd iz gostionice. Opazio sam jednomu je lice crveno, brada plava, oči izbuljene, drugi je mrka lica, brkat.
- Prvi je Petar Fodroczy, drugi Franjo Špoljarić - reče Bukovački.
- A!... - začudi se knez.
- Što su ti ljudi? - upita Julija kapetana.
- Prvi je skitač, probigora, drugi: varalica, tat. Oba pak imaju mozga koliko i obraza. Fodroczy je sada kapetan, a Špoljarić je neko vrijeme bio općinski činovnik u jednom hrvatskom gradu gdje je okrao nekoga kanonika. Zatim se bogato oženio Fodroczyjevom tetkom, trideset godina starijom od sebe.
- Uhode!... - šapne knez sam sobom.
- Uhode?... - gane se Julija.
- Ono su ljudi grofa Nikole Erdödyja koji je nekako doznao da je Bukovački u Mlecima. Poslao je ovamo ljude da bi štogod privrebali protiv mojih rođaka i mene. Erdödy nas uvijek tuži u Beču. - Fodroczy i Špoljarić ne mogu ni posumnjati da ste im vi skinuli krinke? - upita knez Bukovačkoga.
- Ne mogu. Dok smo se conte Gasparo i ja onako "nepristojno" ponašali kod stola Špoljarić je prišapnuo Fodroczyju: "Gledaj samo kako su bezobrazni ti pijani Talijani." Fodroczy mu je odgovorio: "Ja bih ga šupio da znam da nema bodež pod kabanicom."
Malo zatim odoše svi na počinak.
Knez Fran nije dugo mogao usnuti: u njegovim se mislima spletahu različita lica, valovi, čuvide, klisure, i činilo mu se - čim je zadrijemao - kao da čuje jauk iz daljine i veseli Julijin smijeh. Vidio je u snu kako bukte plamenom mnoga sela na nekoj ravnici, kako požar ozaruje neku rijeku, a iz plamena, čas ovdje čas ondje, zablistale bi se crne oči...
Knez Fran bio je više godina u hrvatskom kolegiju u Bologni gdje su učili mnogi hrvatski velikaši. - U isti kolegij bio je doveo god. 1635. glasoviti kardinal Pazman braću Zrinjske, Nikolu i Petra. - Mladi Frankopan sprijateljio se u Bologni s Gasparom de Naro koji je bio u istom gradu na naucima. Klementinu i Barnabu već je više godina poznavao jer im je svaki put kada se vraćao iz Bologne u Hrvatsku, donio Gasparov pozdrav. S Julijom se upoznao pred godinu dana; bio došao u Rim, posjetio prijatelja Gaspara i vidio njegovu sestru. Deset dana kasnije otkriše jedno drugome da se ljube, te zapečatiše ono malo slatkih riječi još slađim i mnogim cjelovima i svaki su se dan više cjelivali negoli razgovarali, a to je trajalo jedan mjesec, dok nije knez Fran otputovao iz Rima u - Ogulin gdje je onda bio kapetan. Kakav je Ogulin, gdje je Ogulin, je li u Ogulinu mnogo ili malo spomenika iz rimske dobe: arena, i slavoluka, za to nisu pitali Julijini roditelji. Oni su dobro znali, kao i sav ondašnji svijet, za knezove Frankopane i Zrinjske da su to najslavnije hrvatske porodice, gotovo dvije dinastije, tijesno spojene višestoljetnim patnjama i slavom jednoga naroda kojemu se onda divio sav kršćanski svijet, te spominjao njegovo ime s najvećim poštovanjem. Naša je domovina imala u ono vrijeme dva imena: Hrvatska i Antemurale christianitatis - "Bedem kršćanstva", to je naslov kakvim se ponosi samo hrvatski narod.

VI.

Sutradan oko devetog sata naglo se prenu knez Fran iz sna, pridignu se na postelji i ogleda se ložnicom, osjetiv u prvi mah da mu je srce uzburkano: prisnulo mu se da čuje pucnjavu i lomljavu. Srce mu laganije zakuca čim mu padne pogled na Julijinu sliku na zidu, nasuprot njegovoj postelji.
Netko tiho pokuca, knez se oglasi, vrata krcnu, teški svileni zastori šušnu, iza njih se pomoli navorano i obriveno lice staroga sluge Nina:
- Glorioso principe da, da, slavni kneže, molim vašu milost da oprosti što sam vas iz slatkoga sna...
- Što je, dragi starče?
- Došao neki starac, gospodin, sijed, skinuo krinku, ali ga ja ne poznam...
- Želi možda govoriti sa mnom?
- Slavni kneže... - nakloni se Nino što je dublje mogao.
- Evo me odmah - odgovori knez.
Četvrt sata prođe, a knez u dvoranu gdje mu priđe u susret mršav starac, duge i sijede brade, sav u crnom odijelu, kao kakav mletački plemić.
- Vi časni oče... - pruži mu knez desnicu. Kako ste saznali da sam u Mlecima?
Starac ga ponizno pozdravi, ogleda se dvoranom i tiho pripovijedi, pošto su sjeli:
- Već se više dana šuljaju oko palače našega poslaništva dva čovjeka, a govore hrvatski. Čuo ih je jedan od naših pouzdanika. Sinoć upitaše našega vratara, nakon okolišanja, da li je Bukovački u Mlecima. Naš vratar ne pozna vašega kapetana.
- Mislim da znam tko su ona dva čovjeka...
- Već smo po tome sudili da je Bukovački u Mlecima, a noćas pak saznao je naš poslanik na plesu u kazalištu San Moise da ste amo dojedrili. Kneže, naš poslanik - biskup! - zastalno ne bi se pleo među čuvide da to nije na korist našemu velikomu kralju Ljudevitu!... Da, to su žrtve na oltaru kršćanske Francuske...
- Tko je kazao poslaniku da sam u Mlecima?
- Jedan tajnik austrijskog poslanstva.
- Koga plaća Beč i Versailles?... - posmješljivo će knez.
- Više Versailles nego Beč. Oh, skupi su ti Nijemci u našoj službi veoma skupi!... Uhode austrijskoga poslaništva vrebaju na svaku lađu iz Hrvatske, te opaziše sinoć kako su dvije krabulje stupile na kraj iz jedne. To ste vi bili. Uhode, također pod bautom i krinkom, pođoše za vama do našega poslaništva, a zatim na ples gdje vas prepoznaše kad ste nešto glasnije govorili svojim jezikom. Uhode odmah to javiše tajniku poslaništva austrijskoga, a čestiti tajnik, koji je bio na plesu, našemu poslaniku.
- Zao mi je što me monseigneur nije nagovorio na plesu. - Naš je poslanik veoma obziran: nije htio smetati dok ste razgovarali s dražesnom contessinom de Naro... - obori krotko oči preobučeni kapucin o. Jean, tajni član francuskoga poslaništva.
- I contessinu je prepoznao?...
- Veli da je bila upravo bajna. O, monseigneur de Bonsy ima sokolove, vješte oči!... Kad čovjek oduševljeno i požrtvovano služi svojoj domovini, izbrusi mu se ne samo um nego i vid...
- Časni oče, ja želim da se što prije porazgovorim s monseigneurom.
- Došao sam u njegovo ime: neizmjerno žali što vas ne može posjetiti. Austrijanci paze! Mi sudimo da je ipak moguće da su neki članovi austrijskoga poslaništva vjerni Beču. Ako pak nije nijedan od njih vjeran Beču, oni ipak na nas oštro paze da uzmognu tražiti od nas što veću nagradu...
- Zar njihovo natjecanje tko da vas od njih što brže i bolje posluži, ne obara njihovu cijenu?...
Kapucin se nasmijulji, pa produlji:
- Poslanik vas moli da ga ne biste danas posjetili. Kneže, zaboga, oprezno! Radi se o slobodi vaše otadžbine, radi se o "Bedemu kršćanstva". Mi hoćemo, mi molimo Boga da bude što jači taj bedem.
- Kada misli poslanik sa mnom govoriti? - upita Fran zamišljeno.
- Za koji dan, u kasno doba noći, on će posjetiti vas.
- Hrvatska strada; bečki generali nas tlače. Turci se spremaju na navalu.
- Hrabre su hrvatske mišice.
- Časni oče, Hrvatska je pusta!
- Uzdajte se u providnost!
- Već nas ne bi bilo da se nismo u nju uzdavali! Dakle, za koji dan?...
- Biskup misli da bi vaš kapetan večeras k njemu...
- To bi mi drago bilo.
- Čim se unoća, stat će pred ovom palačom gondola; kapetan upitat će gondolijera za ime. Ako mu odgovori da se zove Pietro, neka uđe u gondolu. Pietro je visok, rumen, u crnom odijelu. Bit će mu pedeseta. Molim da se Bukovački dobro okrabulja - upozori kapucin i ustane.
- Časni oče, bit će sve tako, nakloni se knez.
- A sad u samostan da se preobučem, pa... pa - ne znam još kamo, ni kuda!
Sada se okrinka, ogrne kabanicom, pokrije bautom, pa se oprosti s knezom.
Malo zatim puzila je gondola u kojoj je sjedio o. Jean niz Veliki kanal, prema Piazzetti.
Knez Fran netom je kapucin otišao, dao je pozvati Bukovačkoga da mu kaže što je bilo.
Oko podne svi se sastaše u blagovalištu, te sjedoše za ručak.
Julija, rumena i vesela kao da je cijelu noć slatko spavala, sjedjela je nasuprot knezu, smiješila mu se i zurila mu u lice kroz one svoje lijepe trepavice. Ona je tako zatvarala oči da joj bude pogled što jači, da mu što dublje pronikne u njegovu dušu, te je on vidio kako ga pogledom pita: zašto si neveseo?... Na sebi je imala modru svilenu haljinu s povlakom, rasporenih dugih i širokih rukava, a na glavi nekoliko niza bisera oko debelih crnih pletenica, savitih na tjemenu. I tetka je Klementina bila vesela i veoma ljubazna s knezom, svakoj se njegovoj riječi čudila, nešto malo, pristojno i odlučno, i svaku mu je odobravala. Conte Gasparo šalio se sa sestrom, a nekoliko je puta počeo pripovijedati ljubavne pustolovine nekih raskalašenih patricijka, ali ga je svaki put ukorila Klementina i namolila da šuti, kimajući na Juliju. Razgovarali su se i o krabuljnom plesu u kazalištu San Moise; stari je Barnaba dokazivao da su plesovi, kada je on bio mlad, bili sjajniji, živahniji i - pristojniji! Prave duhovitosti da nema, istina: više alem-kamena blista se sada, ali se više i zijeva!
- Istina, prava istina: meni je sinoć bilo dosadno, zijevala sam dok nije došao... - zašuti Julija s osmjehom na usnama.
- Julija, srdačna ti hvala na tim po mene laskavim riječima!... - nakloni joj se brat.
Po ručku sjedoše Julija i Fran na divan uz prozor, ostali ostadoše pri stolu i navedoše razgovor na politiku. O staklo visokih prozora praskala je kiša sad jače sad slabije, kako bi već vjetar zapuhao. U sobi je bilo kao da se posumračilo.
- Kako čujem, u cesarstvu Leopolda I. vlada velik metež. Odvalio sam se od svijeta, ne znam što se u njemu zbiva. Molim vas, kako je nastao onaj rat što je svršio vašvarskim mirom? Čujem da se bune narodi. A kako u Erdelju? - upita Barnaba Bukovačkoga.
- Gospodine grofe, to je duga pripovijest - nakloni se Bukovački i pogleda kneza koji mu pogledom odgovori da slobodno i nešto potanje pripovijeda. Knez je mislio: dok kapetan pripovijeda, razgovarat ću se tiho s Julijom. Tako je i bilo.
- Izvolite, gospodine kapetane... zamoli ga Julija. - Oh, kako je danas vrijeme krasno! Meni je najugodnije kad jako kiši, ovako, u toploj sobi...
- Čudno: njoj je vrijeme krasno kad jako kiši!... - nasmije se Gasparo, pa dometne oponašajući Julijin glas: - Izvolite, gospodine kapetane...
Bukovački će krupnim glasom ovako:
- Svi su carigradski sultani štitili erdeljske knezove, svoje vazale, i nikada nisu pogazili zadanu im riječ. Knezovi su pak nastojali da budu posve svoji, te je stoga proteklo mnogo krvi. Tako su radili svi Rakoczy. Juraj II. htio je otrgnuti od Beča Ugarsku i osvojiti Poljsku, da zatim, tako ojačan, navali na Tursku. Već je bio osvojio Krakov i Varšavu. Sultan se silno na njega rasrdio, a još jače bečki cesar Ferdinand III. Ovaj navali na njega, razumije se, sa svojim saveznicima... Juraj II. podleže većoj sili. Još se branio u Erdelju, jer ga sultan nije htio priznati knezom. Pred četiri godine razbio je Alipaša njegovu vojsku. Teško ranjen, umro je malo dana poslije bitke, ostavivši udovu Sofiju i sina Frana. Onaj knez Fran, koji je nedavno bio u Ozlju, nema danas kneževine. Rakoczy su starinom iz Hrvatske, zvali su se Rakićki od Rakovca, pa od Rakocija. U starijoj ugarskoj povijesti ime Rakoczy nije poznato. Jedan Rakićki od Rakovca, valjda Juraj, preselio se u Ugarsku, a njegov sin Sigmund, namjesnik kneza Bocskaja, dočepao se u ono burno doba kneževine erdeljske.
- Nadamo se da će mladi knez Rakoczy domala zavladati u Erdelju - oglasi se Frankopan od prozora.
- Nije li majka toga mladoga Rakoczyja posljednja od kneževskog roda Bathory koji je rod vladao u Erdelju? - upita Barnaba.
- Tako je, gospodine grofe, - potvrdi Bukovački.
- Ti je poznaš?... O, Barnaba, Barnaba!... ukorno će Klementina, posmjehnuvši se ostalima.
- He, he, kako si ljubomorna! Da, sjećam se kao u magli; čini mi se, bila je u Mlecima pred trideset godina. Mnogi su se patriciji bili zaljubili u nju. He, he, kako si ljubomorna? - zaklima Barnaba, a blijedo mu lice oživi, među gustim naborima kao da mu zatitraše neke uspomene...
- Barnaba!... - zapjevucka Klementina ukorno.
- Divna Sofija Bathory bila je pravo čudovište kreposti: svi oni patriciji koji je oblijetahu, svi bez iznimke, bili su uvjereni da je njezino srce od kamena! - uzdahne Barnaba, lice mu se stegne i snuždi...
Klementina uzbuđeno pogleda svoga muža, smuti se malko, pa umoli Bukovačkoga da nastavi.
- Otac mladoga kneza Frana Rakoczyja imao je u Ugarskoj sedam županija, golema imanja. Čim je umro od rane, razdijeliše među sobom veći dio tih imanja Ferdinand II. i sultan. Odmah po Rakoczyjevoj smrti osvojiše Turci tvrđu Veliki Varadin izdajstvom bečkih generala. Erdeljski stališi već nisu znali koga da izaberu svojim knezom. Sultan ni čuti o mladom Rakoczyju. Stališi izabraše napokon Ivana Kemenyja. Ovaj je bio štićenik bečkoga dvora, te ga sultan nije htio potvrditi, nego je odmah imenovao knezom Mihovila Apaffyja. Beč posla Kemenyju pomoćnu vojsku koja uzmaknu. Apaffy vlada već tri godine, a i on nastoji, vrlo oprezno, da bude posve svoj. Sve te smutnje dozlogrde sultanu koji je znao da im je izvor u Beču, pa banu stoga veliki vezir Ahmed Ćuprili s jakom vojskom u Beograd, preklani u lipnju. Beč prestravljen, pošalje poslanika Reiningera k velikom veziru da ga zamoli za mir. Ćuprili stavi teške uvjete, a Reininger se vrati u Beč. Sada stanu bečki generali vijećati: misliš, osvojit će sav svijet! Dok se mudri namudrovaše, ludi se naživovaše: Ćuprili osvane pred Novim Zamcima. Prvi priteče u pomoć toj tvrđi pokojni ban Nikola koji je poginuo u lovu. Dovuku se napokon i bečki generali Mentecuccoli i Hohenlohe. Prvi je uvjeren da je Hanibal prava šeprtlja prema njemu, drugi se čudi što se svijet divi Aleksandru Velikom a ne njemu! Kako je čedan, dopušta donekle da još nije posve potamnio slavu Julija Cezara. Ovako je jednom govorio pokojni ban Nikola o tim generalima. Novi Zamci su pali jer su se oni generali samo kretali oko tvrđe sad ovuda sad onuda, te omjerali izdaleka turske šatore, pa opet vijećali i nadmudrivali se... Sad dođe red na Novi Zrinj. Ovu je tvrđavu podigao na utoku Mure u Dravu ban Nikola koga je vepar usmrtio, a kad ju je gradio, da osokoli radnike, sam je vozio pijesak i kamenje na tačkama. I Novi Zrinj je pao izdajom bečkih generala, pred pola godine! Mjesec dana zatim sjajna pobjeda kod Sv. Gottharda, pa odmah zatim sramotni vašvarski mir! - svrši Bukovački i pogleda kneza Frana koji se bio zamislio sjedeći uz Juliju.
- Strašno, strašno!... a onaj slavni ban Nikola!... Ja ne vjerujem da ga je vepar usmrtio - skretao je glavom Barnaba. - Bio sam dugo vremena prokurator naše Republike, te znam kako je krvav onaj zakon: državni probici. Salus populi suprema lex esto! Nitko i ne sanja koliko je žrtava pozobao taj grozni zakon!... Oh, stari i slavni Mlečani! Da, o njima se može reći što je kazao onaj glasoviti Grk o Atenjanima. Stari su se Mlečani rađali da ne spoznaju nikakav odmor i da ga drugima ne priušte. Bili su poduzetni više negoli im je dopuštala njihova snaga, smioni do same nepromišljenosti, veseli u pogibelji. Oni su bili tvrdo uvjereni da se nesreća uvijek nalazi u tromoj lijenosti, a nikada u najmučnijoj radinosti. Rijetko su oklijevali. Kad bi nadjačali, do skrajnosti su znali iscrpsti svoju korist; kad su bili slabiji, nitko se manje od njih nije pustio potući. Kad se nisu dočepali onoga za čim su težili, njima se činilo kao da im se ugrabilo njihovo davno dobro, a kad bi stekli to dobro, to je kao da se nije ništa uradilo prema onomu što je preostalo da se učini. Za njih nije bilo baš nikakve razlike između zaželjeti i steći ono što bi zasnovali, jer bi sve žurno ostvarili. Oh, slavno doba, gdje si?... - uzdahne Barnaba.
Za banom Nikolom sav je kršćanski svijet tugovao, a najviše Hrvatska, Ugarska i Poljska. I Poljska bila mu je ponudila svoju krunu. Grof Bethlen, Nikolin suvremenik piše: "Ugarski velikaši duboko za njim tuguju, bol je sveopća, čita se na svakom licu, tako da je gotovo nemoguće to izreći, jer je ban Nikola Zrinjski bio sveopće obožavan od velikih i malenih: "... etant adore universellement des grands et des petits". U Parizu, na zapovijed kralja Ljudevita XIV, bile su svečane zadušnice za hrvatskoga bana, a tako u Rimu, u Madridu i u mnogim drugim gradovima. Pjesnici različitih naroda natjecali su se tko će bolje opjevati slavnoga junaka i utješiti cijelo kršćanstvo. Ima više knjiga o Nikolinoj smrti, a jedna je takva izašla u Tübingenu, malo poslije njegove smrti. U njoj je do dvadeset pjesama, latinskih, poljskih, francuskih, talijanskih, grčkih, mađarskih i njemačkih. Svi ga pjesnici slave kao najvećega junaka kršćanstva. Petar Rayot veli svim kršćanima neka plaču, jer je strašna sudbina slomila Pobjeditelja Turaka, budući da ga je vepar pobijedio:

  "Vous touts Chrestiens pleurez, car un sort bien terrible,
  A rendu le Vainquer des Turcs, vaincu des porcs...

Vepar znači francuski sanglier, a pjesnik veli porcs i to u množini! Ova riječ znači neku drugu zvijer. Teško da je to učinio pjesnik samo poradi sroka, jer je u idućem stihu zadnja riječ corps...
Sveučilište würtzburško podiglo je spomenik banu Nikoli, opjevav njegovu slavu prekrasnom latinskom pjesmom: "Nikola je nosio u svojoj ruci gromove, pobjedu u svojem imenu, a na licu vedrinu. U vijeću bio je mudar, kao ban krepostan, a vođa sreće. Bio je oprezan kao Fabij, ali nije krzmao; sretan kao Aleksandar Veliki, ali nikada obijestan."
- Moj mi je ujak kardinal kazivao da je Sv. Otac Papa plakao kada mu je stigla vijest o banovoj smrti - pripovjedi Julija drhtavim glasom i pogleda zamišljenoga Frana.
- Sveti Otac papa Aleksandar VII. bio je prijatelj pokojnomu banu - reče Bukovački.
- Oh, zašto nisam muškarac! - proiznese Julija udušeno.
Svi je začuđeno pogledaju, a brat je upita:
- Pa što bi?...
- Osvetila bih bana Nikolu! - ustane i živo porumeni.
- Julija, na to već drugi misle! - povikne Gasparo i zirne na kneza i Bukovačkoga.
Djevojka obori oči, pa tiho izgovori ove stihove, kao da se sama sobom razgovara:

  "Ecco estinto il Serino, ecco che giace
  "L'intrepido campion, l'eroe guerriero;
  "Cadde sotto una fiera, un cor si fiero...

- Čiji su ti stihovi? - uze je Fran za ruku.
- Ovako počinje sonet Petra Guadagnija u slavu bana Nikole. Naučila sam ga napamet.
Oni stihovi znače: "Eto mrtvoga Zrinjskoga, eto ga leži neustrašivi borac, ratoborni heroj; palo je pod jednom zvijeri srce tako gordo"...
Cijelo se popodne gospoda tako razgovarahu. Julija i Fran prošetali bi se iz jedne sobe u drugu, gledali na Veliki kanal, zavirivali jedno drugome u oči, pa bi načas sjeli, a njihove bi se desnice našle, njihove usne sastale. Kad se vrate u sobu gdje su drugi bili, Gasparo im se osmješkuje, pogledava ih ispod oka...
Negdje u prvi mrak uđe sluga Nino i javi knezu:
- Došao je mornar, mlad momak, crne oči, pita za slavnoga kneza, ja ga nisam nikad vidio, ne znam...
- Nino, ne brbljaj! - viknu Barnaba. - Govori što želi taj čovjek!
- Illustrissimo, on želi govoriti sa... - pogleda Nino kneza Frana i duboko se nakloni.
Sluga izađe, hip zatim stupi u sobu onizak momak, u prostom mornarskom odijelu.
- Ti, Jurica?...
- Svijetli kneže, donio sam ovo pismo... - segne u njedra mladi Frankulin, preda pismo, ogleda se po sobi, pa se ustrmi.
Knez brzo pročita pismo, čelo mu se naoblači, pogleda Juliju, pa opet list, zamisli se, napokon reče:
- Piše mi sestra iz Kraljevice da odmah dođem u Hrvatsku... Turci se sakupljaju na granici. Petar ne može iz Beča kući jer je zapao velik snijeg. Katarina vas sve lijepo pozdravlja.
- Frane, ti ćeš u boj? - dahne Julija i problijedi.
- Ako ustreba - odgovori on mirno.
Julija sjede na divan, pokrije oči rukama, tiho zajeca. Tetka odmah pritrči da je utješi.
- Jurica, kada si došao u Mletke? - upita Fran talijanski.
- Bit će dva sata. Dojedrio sam iz Bakra lađom trgovca Karine.
- Jesi li čuo hoće li koja lađa sutra u Bakar, Senj?
- Sutra rano odjedrit će odavle u Bakar druga Karinova lađa.
- Reci gospodaru lađe da ću s njim na put. Sutra rano, prije vida, dođite po mene i kapetana. Kako u Kraljevici, u Bakru? Ništa novo?
- Ništa, svijetli kneže..., to jest...
- Što?
- Prekjučer, kad sam odjedrio iz Bakra, bacila se u more kći trgovca Maršanića.
- Marica!?... - trgne se knez i problijedi.
- Da, svijetli kneže. Nitko ne zna zašto se htjela utopiti.
- Dakle se nije utopila? - pohiti knez uzrujano.
- Još se nije bilo razdanilo kada je dotrčala na obalu i skočila u more. Jedan mornar za njom, pograbio je za kosu, vuci, diži, a drugi u pomoć, i nekako je izvuku na obalu. Sakupilo se ljudi, i ja sam tu bio, opazimo da diše, pa je nosimo doma, a tu majka cvili i nariče, otac se tuče po glavi, plače kao dijete.
- Je li se osvijestila? - upita Bukovački.
- Ne znam, jer smo odjedrili.
- Idi, Jurica. Ne zaboravi što sam ti kazao. Jadna Marica!... - uzdahne knez i obori glavu.
Julija ga gledala zapanjeno, prestrašeno: kada je pročitao list svoje sestre da će u boj, da će brzo ostaviti nju, svoju Juliju, on je bio miran, ni trepavicom nije ganuo, kamoli problijedio!...
Gasparo, namrštena čela, pristupi k Franu i upita ga, pritajiv uzrujanost:
- Kneže, što to znači? Pogledaj moju sestru... Molim te, razjasni nam...
- Gasparo!... - osmjehne se knez gorko, pa sjedne na divan uz Juliju i uze njezinu ruku: - Umiri se, Julija, molim te... Da, ona me je vijest rastužila, jer sam nešto pomislio, neka sumnja... Meni se čini da znam što je onu djevojku nagnalo da skoči... ali kažem ti, samo slutnja, puka slutnja...
- Kneže, ja te razumijem... Nije li onu djevojku nagnala nesretna ljubav?... - zašuti Gasparo na Franov pogled.
- Frane, zar mi nećeš sve kazati? - pridigne Julija glavu.
- Hoću.
- Zašto mi odmah ne kažeš? - pogleda ga u oči.
- Ja mislim da ona djevojka ljubi nekoga koji nju ne ljubi... koji svim žarom svoga srca ljubi neku drugu... - odgovori knez i veoma značajno stisne Julijinu desnicu.
Na taj stisak okrene se Julija naglo k Franu, zadrhta od radosti, zaboravi se, uhvati ga objeručke za glavu i utisne mu glasan i vatren cjelov na usne.
- Julija, što to radiš!?. - krikne tetka.
- No, ako ta nije zaljubljena!... - nasmije se Gasparo istodobno.
- Nino, ne diraj u vino! Čuo sam ja kako si cmoknuo iz staklenke! - zakriješti istodobno Barnaba.
- Molim te, dragi Barnaba, nemoj se toliko ljutiti. Nino nije u sobi. Ti si čuo, kako kiša tuče o staklo prozora - mirila ga Klementina.
- Ne, ne, nikakva kiša! Nešto je cmoknulo. Nino! Nino! - uzdrma se slijepi starac.
- Velim ti da on nije u sobi.
- Klementino, ti uvijek braniš onoga magarca! - umukne Barnaba i skutri se u krznu na naslonjaču.
Julija je ustala i gleda tetku i brata zapanjeno, sva smućena. Najednom, kao da se osvijestila, pokrije oči rukama i pođe u drugu sobu, srdita sama na sebe, malone plačući:
- Oh, kako sam smiješna! Ja, ja ljubomorna!...
Tetka pođe za njom.
Sad eto prikuči se noć. Knez i Bukovački raspravljali su o svojim stvarima uz prozor i pogledavali na kanal. Kad opaze kako se zaustavila pred palačom jedna gondola, reče Fran:
- Čekat ću vas. Nastojte da mi donesete koju dobru vijest.
- Kneže, nastojat ću - nakloni se Bukovački, pozdravi sve, okrabulja se u drugoj sobi, pa siđe niz stube.
Gondolijer mu odgovori da se zove Pietro. Promotriv ga dobro, uđe u crnu gondolu koja odmah zaplovi u jedan manji kanal. To je bilo čudno Bukovačkomu jer je znao da je palača francuskog poslaništva na Velikom kanalu. Upita stoga:
- Pietro, zašto ne veslate kraćim putem?
- Kuda, vaše gospodstvo?
- K francuskom poslaniku.
- Onaj francuski biskup nije sada u svojoj palači. On je kod nas... - odgovori Pietro, sniziv otajstveno glas i prignuv se nad veslom.
- Kod vas?...
- Da, kod nas, hoću da rečem: kod grofice Elvire. Ja sam u njezinoj službi. Vi je ne poznajete?...
- Ne poznam.
- Ni ja. Dakako, da je od viđenja poznam. Ona se zove grofica Elvira, ali mi nije poznat njezin grb. Kad nemam drugog posla, ja razmišljam i o tomu: zašto imaju neki ljudi grb? Ta mi stvar nije jasna. Gle, vaše gospodstvo ne pozna groficu Elviru! Vi niste među mnogima.
- A gdje stanuje ta grofica?
- Bit će dva mjeseca što je došla u Mletke iz Pariza, kako mi reče njezina sobarica. Gdje stanuje? Ako nije vaše gospodstvo barem deset godina lutalo ovim gradom, ako ga nije obašlo s kraja na kraj, teško biste me razumjeli kad bih vam kazao gdje ona stanuje.
Dugo se sukala gondola mračnim kanalima, među visokim palačama, dok je pred jednom stala. Kapetan pohiti u vežu, a tu mu se približi neki debeljko i upita ga francuski:
- Kapetan kneza Frankopana?...
- Jesam.
- Tko vam je javio da dođete amo?
- O. Jean.
- Izvolite sa mnom - nakloni se rumeni debeljko, pa odvede kapetana na prvi kat u lijepu sobu gdje ga zamoli da malko pričeka.
Bukovački skine krinku i ogleda se po sobi: tu svila, grimiz, zlato, čipke, a sve mekano, nježno, raskošno, omamljivo od različitih miomirisa. Na ormarićima, na stolićima, u svakom kutu laštile su se dragocjene igračke, svakojaki nakit, maleni kipovi od porculana, pozlaćene kutijice, sličice, sijaset sitnica. Iz druge sobe čuo se razgovor, tako reći šapat, a čas zatim opazi Bukovački u drugoj sobi stasitu mladu žensku u krasnoj ružičastoj haljini, golih ruku i ramena. Kada je lagano pošla iz druge u treću sobu, vidio je kapetan i njezine krupne, sjajne oči, jer se bila okrenula i nekom osmjehnula. Još je kapetan gledao za vitkom ženom, još nije bila iščezla duga povlaka njezine haljine, kad dođe iz druge sobe povisok čovjek, rumena i vesela lica, prava slika francuskoga velikaša. Odijelo mu bilo od ljubičaste svile, zlatom izvezeno, na ramenima pale mu čupine smeđe vlasulje, a rijetka brada, nešto prosjeda, izrasla mu ušilj samo pod usnicom. Lakim korakom, gipko i gospodski, sa smiješkom na rumenim usnama pristupi k Bukovačkomu i pruži mu desnicu.
- Gospodine kapetane! - nakloni se velikaš.
- Monseigneur!... - nakloni se istodobno Bukovački.
- Vi se čudite što me vidite ovako preobučena?...
- Monseigneur...
P. de Bonsy, biskup bezierski, opet se nakloni kapetanu i zamoli ga da sjedne.
- Da, vi se čudite što me vidite ovako... Gospodine, ovo nisu najveće žrtve što ih traži od mene domovina... Težak je teret naprtio na moja slabašna ramena moj veliki kralj: preobukao sam se ovako da uzmognem doći u ovu kuću, te razmrsiti neku španjolsku spletku s pomoću grofice Elvire... Teška, mučna zadaća ali se nadam... no, neću da vam dosađujem...
Bukovački raširi malko ruke, a poslanik dometne:
- Veoma žalim što mi nije danas bilo moguće da posjetim kneza Frankopana. Svakako ću do tri-četiri dana.
- Knez će sutra krenuti u Hrvatsku rano ujutro jer se Turci...
- Opet rat?
- Hrvatska je na rubu propasti.
- Nije, gospodine kapetane! - osmjehne se poslanik, stisne tamne oči, upilji ih u kapetanovo lice kao dva šiljka od dva ražnja, pa upita: - Jeste donijeli spomenicu?
- Evo je, napisala ju je kneginja Katarina - izvadi Bukovački iz njedara jedan spis. - Knez Petar odobrit će zastalno sve što je napisala kneginja.
- Molim vas, što stoji u spomenici?
- Knezovi Zrinjski i Frankopani mole njegovo veličanstvo Ljudevita XIV. da im pošalje pomoćnu vojsku koja bi se iskrcala u Bakru. Knezovi neće drugo nego da služe kršćanstvu, da oslobode Hrvatsku od turskoga jarma. Ako Beč ne promijeni svoju politiku, Hrvati će biti prisiljeni da izaberu sebi drugoga kralja. I Ugrima je teško, i oni vele da će izabrati drugoga kralja. Njima bi najdraže bilo kada bi njegovo veličanstvo Ljudevit XIV. htio primiti njihovu krunu.
- Njegovo veličanstvo ne bi moglo za sada na to pristati. Takve su javne prilike. Je li s time što čujem od vas knez Petar posve sporazuman?
- Posve. On je vjeran svojemu kralju, on bi htio mirnim putem... - zbuni se malko Bukovački, umukne jedan hip, pa nastavi: - Knez je prisiljen da pomišlja na saveze, on ne traži pomoćnu vojsku od Francuske protiv Beča, nego protiv Turske. Što se mene tiče, uvjeren sam da Beč neće promijeniti svoju politiku. Kralj Leopold I. ne samo da nam uskraćuje i najmanju pomoć nego obasipa knezove nepravdama - "accable d'injustices" - sapinje im ruke, priječi im navaliti na Turke. Knezovi traže svoje pravice jer vide propast svoje domovine, svoju, svoje djece. Oni ne misle ni na kakvo izdajstvo, ali su uvjereni da će propasti staro hrvatsko kraljevstvo, ako Beč ne krene drugim putem. Sve je ovo potanko razloženo u spomenici.
- Koliko vojske imaju knezovi?
- Osam tisuća pješaka i dvadeset i pet tisuća konjanika.
- To su njihovi podložnici?
- Da, monseigneur, njihovi podložnici, "leurs sujets".
- Bečki cesar nema nikakve vlasti nad tom vojskom?
- Nikakve. Hrvati su gospodari svoje krvi. Tako je uvijek bilo. To peče bečke generale. Hrvatski je ban vrhovni zapovjednik banske vojske. Zrinjski i Frankopani imaju svoju vojsku. Monseigneur može pomisliti koliko stoji ta vojska koja je, mogu reći, neprestano pod oružjem! Otkuda se svaki dan diže, presuši i najveće jezero.
- Knezovi bi dakle trebali pripomoći?...
- Zrinjski i Frankopani bogati su svojim zemljama i gradovima u Hrvatskoj, sve od mora do Drave, pa i preko Drave. Jedni i drugi imaju i u Kranjskoj velika imanja, a Frankopani i u Italiji. Imaju do pedeset gradova: u nekim je nagomilano golemo blago. To su većim dijelom knjižnice, zbirke umjetnina i skupocjenog oružja. Te dragocjenosti nisu knezovima od nikakve koristi kad treba naoružati vojsku. Ne mogu ih prodati, ni založiti...
- Knezovi Zrinjski i Frankopani da založe svoje zbirke, da prodaju trofeje što su ih sabrali kroz stoljeća na bojnim poljima! Ne, ne nikako!
- Već se više puta dogodilo da su prodali velike posjede da uzmognu prehraniti svoju vojsku.
- Pisat ću to svojemu kralju. Što još predlažu knezovi?
- Savez obrambeni i navalni. Navala na Turke glavna je stvar. Knezovi će se pismeno obvezati na sve. Njegovo veličanstvo Ljudevit XIV. obvezat će se pismeno da će svim silama nastojati da se hrvatskom kraljevstvu vrate sve povlastice, sve sloboštine, sva prava. Pomoći će knezovima da opet dobiju u svoje vlasništvo sve tvrđe i zemlje što su od davnih vremena pripadale njihovim porodicama bilo u kojoj hrvatskoj zemlji. Tako Novigrad u Istri s imanjem njegovim. Knez Krsto Frankopan, sin Bernardinov, bio je pred sto i pedeset godina, gospodar Novigrada i Postojne, te kapetan postojnski i kraški. Nijemci su mu oteli te gradove prevarom. Petar Zrinjski traži vladu na Kranjskom za sebe i za svoje nasljednike. Najprije bi trebalo da njegovo veličanstvo pomogne knezovima da zaposjednu sve gradove na moru, na obalama Hrvatske: "Touts les chastaux qui sont du coste de la mer sur les rives de la Croatie". Da bude Hrvatska što jači bedem kršćanstvu, treba sjediniti sve hrvatske zemlje, treba uskrisiti hrvatsko kraljevstvo kojemu će biti ban na čelu. Hrvatski narod bira sebi bana. Još mole knezovi da im se pomogne podići neke gradove koje su Nijemci porušili. Sklopi li se savez, knez Petar poslat će svoga sina Ivana kralju da time zasvjedoči vjernost svoje riječi, da poda jamstvo svoje vjernosti. Monseigneur, ovo je uglavnom sadržaj spomenice.
- Poslat ću spomenicu njegovu veličanstvu. Nadam se da će njegovo veličanstvo promisliti kako da vam se pomogne. Gospodine, rekoste mi da bi trebalo uskrisiti hrvatsko kraljevstvo!... Priznat ćete da je mučan taj posao, dok je u vašoj tužnoj, u vašoj mučeničkoj domovini velikaša koji su se iznevjerili svojemu narodu, koji su se prodali tuđincu...
Kapetanovo se čelo smrkne. Poslanik ga upita:
- Hoće li knez Petar postati ban?
- Hrvati se nadaju i trpe zlo, bojeći se gorega.
- Ne daj Bože, koliko se trpjeti može! Čuo sam da je njegov pokojni brat Nikola bio najbogatiji i najuvaženiji velikaš u Hrvatskoj i Ugarskoj: "le plus riche et le plus accredite", reći će poslanik nekako nehajno, a opet je oštro upiljio oči u kapetanovo lice.
- Knez Petar slavan je kao i pokojni mu brat.
- Vi ste uvjereni da bi ga Hrvati slušali?...
- Sudim da bi.
- Molim vas što rade Austrijanci u vašoj domovini da su vam se tako omrazili? Znam da ih jače mrzite negoli Turke. Kažite mi to nekim redom. Dobro bi bilo da te stvari više puta čuje njegovo "najkršćanskije" veličanstvo Ljudevit XIV. Pisat ću mu sve...
- Što rade Austrijanci u Hrvatskoj?... Monseigneur, uvijek ono isto otkad su došli u Hrvatsku. Njihova vojska ne misli na drugo, nego na plijen i otimačinu, muči i ubija ljude na različite načine. Ne obara se samo na puk nego i na plemstvo, a sve iz busije. Živi od grabeža, umorstva, krvološtva, paleža, svetogrđa, osakaćuje muškarce na najsramotniji način, u svojoj bijesnoj razuzdanosti siluje djevojke i žene, bludno oskvrnjuje napola mrtvu djecu. Gazi nogama posvećene stvari, robi crkve, ruši učionice i svećeničke stanove. S nenaoružanih ljudi svlači haljine, muško i žensko bježi golo po selima. S nezasitnom pohlepom razmeće grobove da oplijeni mrtvace i nečuvenim drugim najgroznijim opačinama straši svijet. Ostane li ta vojska u Hrvatskoj, čeka nas konačno rasulo, propast javnoga mira, poniženje pa uništenje ljudskoga društva, prezir znanja, poštenja, crkve, Boga. Svaka je krepost pogažena. Nema više ni trgovine, ni poljodjelstva. Zlo zlu ne da oduška: narod trpa u torbu i očevinu i stečevinu, ostavlja svoja garišta i opustošena polja, zaklanja se u šume i planine, umire od glada i studeni, bježi u tuđe zemlje, i u istu Tursku da spasi svoj život.
- Gospodine kapetane, to su poznate stvari! Zar mi ne biste znali reći ništa novo? - prikloni se biskup. Njemu je godilo da se otegne razgovor o tome.
- Ne bih, monseigneur, jer ni u jednom jeziku nema riječi kojima bi se mogle iskazati sve opačine austrijske soldateske u Hrvatskoj.
- Uistinu, vaše se muke više ne mogu snositi. Pisat ću sve svojemu dobromu kralju, ali... budimo strpljivi: obećati vam ne mogu ništa. Vi znate da njegovo veličanstvo Ljudevit XIV. misli svojom glavom, da o svakoj stvari sam odlučuje. Gospodine kapetane, iskreno žalim što mi neće biti moguće da i nadalje svim silama radim kako bi vam se što prije pomoglo. Znajte: Njegovo veličanstvo odredilo je pred malo dana da se premjestim odavle u Varšavu. Na novom mjestu mnogi me drugi poslovi čekaju. Razumije se da dogovori nisu prekinuti: naš poslanik u Beču preuzet će taj posao u svoje ruke. On će kazati knezu Petru što misli moj veliki kralj. Gospodine kapetane, nadam se, još ćemo se sastati u životu. Ponosim se vašim poznanstvom, nikada vas neću zaboraviti. Vaša nesretna domovina uvijek će mi biti na umu...
Negdje u četvrtoj sobi pjevalo je žensko grlo, poslanik kao da se malko uznemirio. Bukovački ga opet zamoli da preporuči što toplije Hrvatsku svojemu kralju. Nato se oproste poizbor besjedom.
Kad se kapetan vratio u palaču grofa Barnabe, Fran je bio s ostalima pri stolu. Već su bili povečerali. Julija opazi značajne Franove i kapetanove poglede, pa reče:
- Frane, vidim kako si nestrpljiv. Pođi načas s kapetanom u drugu sobu. Samo načas! Ah, ta nesretna politika!...
Knez se nakloni, pa ode u drugu sobu s kapetanom koji mu iskaže što i kako je bilo kod poslanika. Nakon pol sata vrate se u blagovalište. Julija pogleda Frana i snuždi se.
Stari Barnaba zametne govor o turskim ratovima, zamolivši kapetana da im štogod pripovijeda, svoje doživljaje sa različitih razboja. Bukovački uze govoriti, ali nekako hladno, nehajno.
Julija i Fran šetali su, međutim, po mekanu sagu u blagovalištu, a zašli bi i u drugu sobu, pa šapćući grlili se i cjelivali. Molila ga da joj oprosti što je bila ljubomorna i govorila je o Turcima, pa bi spustila glavu na njegovo rame, potajno otirala suze, a on je tješio, cjelivao u usne, na tjeme, po čelu, vratu. Bilo je odlučeno da će se vjenčati za pola godine, ali tko da zna kako će biti?... Čim pomisli Julija na Turke, stegne je u srcu, prelete je trnci, hladan joj znoj orosi čelo.
U blagovalištu silila se da bude vesela. Njezin je brat govorio da bi rado pošao na Turke sa svojim prijateljem knezom Franom, ali što bi na to njegovi roditelji u Rimu? On neće da ih rastuži. Grofica je Klementina deset puta molila kneza da lijepo pozdravi sestru Katarinu i, napokon, stala ga tješiti da će ga Bog očuvati u ratu.
Cijelu su se noć razgovarali, a tomu je bila kriva Julija, jer je svaki sat molila tetku da bi još ostali samo jedan sat u blagovalištu. Oko drugog sata umno je tvrdila da već nije vrijedno leći, pa nakon malo ustati, jer će Fran otići u zoru. Brata i kapetana je molila da štogod pripovijedaju, a oni bi je poslušali, pa s jedne na drugu, pijuckajući. Stari je Barnaba stenjao od boli, srdio se na slugu i smijao Gasparovim vragolijama. Groficu je Klementinu neko vrijeme lomio san, otimala se da ne zadrijema, a kasnije se posve razbudila. Knezu Franu bilo je uz Juliju kao da sniva u raju, ali ga je sada obuzela tjeskoba, nije znao kako da smiri srce i želio je da nadođe čas rastanka kad već nije druge. Takvo je ljudsko srce: kad zna da ga ne može minuti nešto gorko, obično želi da se to što prije zbude.
U prvo svanuće javi sluga da je došla gondola po kneza i kapetana. Julija problijedi, osjeti studen po cijelom tijelu. Svi ustanu, i stari Barnaba. Knez i kapetan oproste se sa svima, ogrnu se kabanicama, pa sađu s Julijom i Gasparom u vežu. Julija je tiho plakala, blijeda i drhtava, a knez Fran, uzevši je za ruke, gledao je u njezine suzne oči. Sada mu je bilo teško... "Zbogom Julijo! - šapne, utisnuv joj cjelov na usne, okrene se naglo i pođe u gondolu, otirući suze. Iz gondole je vidio kako je Julija došla na prag, kako se ramenom oslonila na mramorni dovratnik i rukama pritisla srce. "Frane!"... ugušilo se u njezinu grlu.
Gondola zapuzi Velikim kanalom, sakrije se za palače, a niže Piazzette sjekne uz trgovačku lađu na dva jedrila. Knez i Bukovački popnu se na palubu gdje ih ponizno pozdrave mornari koji su odmatali jedra. Jurica Frankulin osovio se posred lađe kao da je prvi admiral Mletačke Republike. Mornari istegnu kotvu, odvežu se, dignu jedra, zategnu ih, a lađa se nagne na vjetru od kraja, njoj poputnom, pa lijevo zabrusi niz kanal gdje je sve širi. Knez Fran pogleda na vilinsku duždevu palaču: blijeda, olovna svjetlost tmurnoga dana padala je na staklo visokih prozora one velike dvorane gdje bi vijećalo tisuću plemića. Knez pomisli na sve ono zlo što se skovalo hrvatskom narodu u onoj palači, pa sađe pod palubu na počinak.
Mlečani su zadali mnogo jada hrvatskomu narodu, ali da su poštivali Hrvate, jasno svjedoči i ovaj događaj. Godine 1522. dođe u Mletke knez Bernardin Frankopan da sklopi savez s Republikom. Sjajan mu doček priredi Republika, svi ga patriciji dočekaše, najodličniji plemići odvedoše ga u veliko vijeće koje se bilo sakupilo da čuje uvjete Hrvata iz usta slavnoga starca. Knezu Bernardinu bile su tada osamdeset i dvije godine. Visok, okostan, bijela plemenita obličja, sokolova pogleda, podigao se starac da kaže sakupljenim plemićima kako Turci navaljuju na hrvatsko kraljevstvo, kako prijeti velika pogibelj cijelomu kršćanstvu ako podlegne Hrvatska strašnoj azijatskoj bujici. Bernardin je imao krasan brk, jak i dug, bijela bi mu brada padala na prsa, a bio je u skupocjenu velikaškom odijelu od skrleta, sav posut draguljima. Sve se divilo umnomu i snažnomu starcu. On je znao dobro i latinski i talijanski jezik, ali je govorio sakupljenom plemstvu svojim jezikom, hrvatskim. Tako su bili ponosni pravi hrvatski velikaši!...

VII.

Bilo je potkraj siječnja god. 1665. Kako je već više dana duvala jugovina, okopnio je snijeg na prisojitim stranama Velike Kapele, a bijelio se na osojnim čistinama, u prodolima i jarugama. U grad Plaški što ga je podigao Petar Zrinjski na obranu Krajine, pridolazile su čete iz svih krajeva Hrvatske da zaustave bujicu turskih čopora. Nedaleko od Rakovice bilo se sakupilo do osamnaest tisuća Turaka, većim dijelom ostaci od poraza kod Sv. Gottharda. Neki čopori bili su već provalili preko ondašnje granice i zapalili desetak sela, a narod u planinu i u tvrde gradove. Banderiji, naime čete pojedinih hrvatskih velikaša, pak pomanje čete plemića i ostala vojska udariše tabor oko Plaškoga: konjanici na podnožju brdina i na drumu, a pješadija po strmim stranama.
Kad se posumrači, planu krijesovi i vitiljače po gorskim glavicama sve na doseg oka, u znak svakomu junaku da pohrli pod bansku zastavu za vjeru, kuću, ognjište. Četice haramija zalazile su prvim mrakom u klance, šuljale su se planinom da pregledaju cijeli onaj kraj, da nanjuše neprijatelja. Vjetar je gonio gromade tmastih oblaka, šumile su gorske bujice i golostube šume, iz nekih ždrijela među brdima čula se vriska konja.
U gradu Plaškom, u prostranoj prizemnoj sobi, bilo je na okupu do trideset ljudi, ponajviše bradatih i brkatih, mrka junačkoga lika. Soba, tek napola okrečena, bila je rasvijetljena samo jednom svjetiljkom što je visjela pod niskim svodom od opeka. Svi su oni ljudi bili lijepo odjeveni, a neki upravo sjajno, kao da će na pir: na kalpacima treperila su im pera, skupocjene čelenke; na svilenim raznobojnim dolamama sjajile su se ploče i toke; svakomu je visjela uz bok teška i zavinuta sablja s velikim balčakom. Za neke sablje, posute dragim kamenjem po koricama, znalo se u Hrvatskoj koliko su odsjekle turskih glava! Hrvatski velikaši i plemići polazili su u boj u najljepšem svojemu odijelu, te je stoga banska vojska bila uvijek krasna, na glasu sa svojega sjaja.
U onoj prizemnoj sobi bili su zapovjednici različitih četa banske vojske, jedni su zamišljeno šetali, a drugi su se razgovarali za dugim i golim stolom na kojem su bili ostaci večere. U velikim zemljanim vrčevima rumenjelo je vino. Među ostalima, bili su u sobi kapetani: Gašpar Čolnić, Fran Berislavić od Brezovice, Fran Bukovački, Juraj Malenić od Mlake, Fran Frankulin i Baltazar Pogledić od Kurilovca, pa barun susedski Fran Čikulin i grof Ivan Drašković Trakošćanski. Ovaj grof, sin nadvornika Ivana i zet kraljevskoga suca Nadasdyja, bio je na glasu sa svoga orijaškoga stasa i jakosti.
Na kraju stola bučno su raspravljali neki kapetani Petra Zrinjskoga.
- Da, braćo, naše je kraljevstvo rastrgano: ostaci ostataka, reliquiae reliquiarum nekadanje hrvatske države. Mi živimo na razvalinama hrvatskoga kraljevstva... - doreče kapetan Malenić.
- Ja se nisam rodio na tim razvalinama, ali branit ću ih do posljednje kapi krvi! - udari Frankulin po balčaku.
- Srce mi puca kad pomislim na jauk djece što je Azijati trgaju s majčina krila da je nataknu na svoja koplja. Nisam samo jednom vidio u blatu trupla osramoćenih, pogaženih djevojaka! Braćo, nemojmo o tome... - zašuti Berislavić i uzdahne.
- Čemu da govorimo o tužnim stvarima? Junaci, vrčeve u ruke! Ja pijem u zdravlje presvijetloga grofa Ivana! - vikne Bukovački.
- Živio grof! - kliknu ostali.
Ivan Drašković pristupi stolu, kucne se sa svima, lijepo im zahvali, pa srkne. Bio je u muževnim godinama, žilava lica, oštra pogleda; plava mu je kosa pala na ramena, široka mu brada obrasla crvenkasto lice, a debeo brk sakrio mu usne. Skrletna dolama sve do koljena.
- Gospodine grofe, hoće li bečki dvor domalo uvesti kneza Petra u banstvo? - upita ga Bukovački tobože nehajno, ali mu živo upilji oči u lice da štogod ispipa.
- Ne vjerujem. Kralj ga je imenovao banom da se Hrvatska nešto umiri - odgovori grof krupnim glasom i značajno pogleda Bukovačkoga.
Teško je bilo Hrvatskoj kada nije imala "uvedenoga" bana. Mada i nisu već u to doba hrvatski bani kovali svoj novac, oni su još sporazumno sa stališima rasporezivali daće i opredjeljivali sve prihode za podmirenje svojih troškova; za uzdržavanje banske vojske, sudova i cijele uprave. U hrvatsku kesu tuđinac nije mogao posegnuti.
Bani su još izdavali poveljama različite sloboštine. Dok nije imenovani ban bio "uveden" u samo banstvo, nije u Hrvatskoj bilo ni prave banske vojske, ni banskoga suda, ni sabora hrvatskih stališa. Hrvatska je tada bila zemlja bez pravoga, zakonitoga vladara.
- Beč hoće da posve skrha bansku vlast, da ponizi bansko dostojanstvo do zemaljskog upraviteljstva. Vazda je Beč krnjio i podstrizao sve ugovore - oglasi se hrapavim glasom barun Fran Čikulin, mršav i visok čovjek, plave, rijetke brade.
- Tako je, barune! - potvrdi grof Drašković, pa nastavi šećući: - Beču je banska vlast trn u oku, jer su naši bani donekle nasljednici naših domaćih kraljeva. Oni su predstavnici neprekidne kraljevske vlasti u hrvatskom kraljevstvu. Sav državni život našega kraljevstva tijesno je svezan s banskom vlasti, neizbrojnim je nitima s njom prepleten. Samo svoju krunu, samo krunu! Dali su Hrvati kraljevima tuđe krvi. Žezlo im nisu nikada dali, jer su ga pridržali za svoje bane, a to znači da su rekli i Kolomanu i Ferdinandu I ovo: "Vama kruna da kraljujete nad Hrvatskom, a banu žezlo da vlada u njoj." Kruna kraljuje, žezlo vlada!... Sa žezlom svaki se ban uvodi u banstvo!...
- Tako je! - poviknu ostali.
- Dok imaju hrvatski bani svoje žezlo, oni vladaju u Hrvatskoj, oni su vrhovni vojskovođe i najviši suci! - uzruja se barun Čikulin. - Jest, gospodo: tko sudi, onaj vlada! Drukčije ne može biti. Sva sudbenost u našem kraljevstvu izvire samo i jedino iz banske časti. Ban ima drugo dostojanstvo u državi: on je potkralj, prorex. Odvajkada smatrali su hrvatski stališi da je ban vrhovni vojskovođa, stotinu su puta naši sabori poručivali bečkomu dvoru da se banska vojska ne može sakupljati nego pod banskom zastavom. Zar nije tako?
Svi mu odviknuše da je baš tako. Banska zastava zvala se također: "kraljevska zastava". Na njoj je bila slika Blažene Djevice.
- Po ustavu našega kraljevstva ban ima pravo da vodi rat samostalno - osovi se Bukovački. - Hrvatska vojska exercitus Croaticus, stoji samo pod njegovom zapovijedi kad nije kralj u boju. Vi pak dobro znate, plemenita gospodo, da se ovo potonje rijetko zbiva... Pred sto i pedeset godina, kad se počelo krnjiti svako naše pravo, izjaviše naši sabori da poslije Boga svemogućega prva je i najsvetija dužnost hrvatskoga bana da suzbije Turke od rijeke Kupe. Hrvati su uvijek sjećali svoje kraljeve na njihove prisege: da ban mora biti vrhovni zapovjednik sve hrvatske vojske "potpunom i svestranom prastarom vlasti". Hrvati su uvijek sjećali svoje kraljeve na njihove kraljevske prisege: da se ima ban odmah namjestiti starinskom vlasti od Drave do Jadranskoga mora".
- Hrvati nisu nikad dopuštali - skoči na noge Malenić - da im tko drugi gospoduje u domovini osim bana! Više su puta zagrmjeli svojemu kralju: "Mi volimo umrijeti nego da nam tuđinac vlada u zemlji i da obnosi ma i najmanju čast na štetu naših sloboština!" Hrvati su izjavili Ferdinandu I, kad su ga birali na Cetinu za svoga kralja, ovo i ovako: "Mi biramo Tebe samo poradi obrane naše svete vjere, jer nijedan kršćanski kralj neće da nam pošalje pomoć protiv Turaka." Ferdinand I. veselo je prisegao da će nam poslati pomoć ali... - umukne Malenić, jer se grof Drašković približio k stolu, a lice mu se osulo rumenilom, široko čelo smrklo.
Svi podignu oči na grofa koji počne gorko i kao s pritajenim gnjevom:
- Hrvati izabraše Ferdinanda I svojim kraljem 1. siječnja 1527, a četiri mjeseca zatim opet se sastao sabor u gradu Cetinu da sjeti kralja na njegovu prisegu. Vi znate što su pisali stališi kralju!...
- Znamo! - baci Frankulin ruke uvis.
Oni su stališi pisali kralju:
"U cijelom kršćanskom svijetu nema naroda koji je prolio krvi koliko mi za svetu vjeru Isusovu. Slavno su za nju umirali naši djedovi. Veličanstvo, još nikada nije nitko oružjem podjarmio hrvatski narod koji se prije svojevoljno pridružio ugarskoj kruni, a sada opet svojevoljno izabrao Vaše Veličanstvo svojim kraljem. Turci su uništili mnoga kraljevstva, a mi Hrvati još stojimo kao tvrd štit cijelomu kršćanstvu. I Papa i Mlečani pomagali su nas prije, imali smo i drugih prijatelja, ali svi su nas ostavili otkad smo izabrali Vas svojim kraljem."
- Ferdinand I uvijek je obricao izaslanicima naših sabora - prihvati opet Drašković - kako on neće nikada dopustiti da podlegne turskoj sili hrvatsko kraljevstvo tako staro i slavno: "regnum tam vetustum et nobile". Ovo su kraljeve riječi o našem kraljevstvu. On je očinski razgovarao s izaslanicima, ali nije nikada ispunio svoja obećanja, nego je samo snovao kako da uništi sva prava našega kraljevstva. Nije li on zavadio mnoge naše velikaše svojim darovnicama, iz kojih se izlegla otimačina?
- Ta nije bilo kraja u cijelom kraljevstvu gdje nije jednomu nešto oteto da se dade drugomu! - krikne kapetan Pogledić. - Da, pravo je napisao slavni Krsto, sin Bernardinov: "Svakojaki ljudi dobivaju od kralja plemenštinu, a mi gubimo svoju djedovinu."
- Kada su Hrvati - plane Malenić - prolijevali svoju krv za vjeru Isusovu na bedemima grada Kiseka s prehrabrim Nikolom Jurišićem, velika se Ferdinandova vojska kukavno odšuljala, i taj isti Ferdinand I. nazivao je istodobno silnoga sultana Sulejmana "svojim saveznikom i poštovanim prijateljem". Sultan mu bio obećao da će ga primiti za svoga sina ako mu preda ključe od Stolnoga Biograda. Ferdinand I, mjesto da udari na sultana koji je s velikom vojskom sramotno uzmakao pred šakom kisečkih junaka, posla mu ključe od Stolnoga Biograda! Svijet se zgražao nad tim poniženjem...
- Ferdinand I. radio je tako samo da oslabi Hrvatsku i Ugarsku - saže ramenima barun Čikulin.
- Kralju Rudolfu - raspali se i Drašković - odsjekao je hrvatski sabor: "Kraljevstvo je hrvatsko uvijek bilo slobodno, a pokorno samo svojemu kralju slobodnom voljom." Gotovo svi vladari, i oni u Budimu i oni u Beču, slabo su marili za svoje prisege. Ni Ferdinand I, ni njegovi nasljednici nisu htjeli obnoviti bansku čast, nego su uvijek nastojali da je stegnu, te onda zavladaju po svojoj volji jednim dijelom naše domovine, cijelom Krajinom. Ferdinand II mnogo je puta obećao da će obnoviti bansku vlast, da neće u Krajini biti tuđe vojske, da će velikaši i plemići opet dobiti svoje gradove. Dok je tako obricao, njegovi su generali, po njegovu naputku, svim silama radili da se Krajina posve otrgne od Hrvatske, da bude pod njihovom sabljom. Ferdinand II, da nije Krajina bila pod sabljom njegovih generala, ne bi mogao vući iz nje vojsku da je šalje u Njemačku. Naši su sabori najoštrije prosvjedovali protiv te kraljeve samovolje, jer su se uvijek bojali turskih navala; hrvatski junaci, koji su bili branili svoju domovinu, odvlačili su se u tuđu zemlju za tuđe svađe! Kad su došli oni generali u Krajinu, sve veselo u Hrvatskoj, jer se mislilo da će pomoći Hrvatima u navali na Turke, a kad tamo: generali vuku momke u Njemačku različitim prijevarama, na tisuće i tisuće, tako da je zemlja gotovo pusta! Stališi su opet poručivali kralju da već jednom ispuni svoju prisegu: da se banska vlast protegne i na Krajinu. Pisali su mu i govorili: "Mi nikako ne možemo dopustiti da nam zemlje proglasuješ za svoje, da nam kidaš domovinu!" On nije za to mario nego je otimao hrvatskim velikašima zemlje i davao ih Vlasima. Još im je davao velike povlastice i sloboštine, pa su Vlasi najveće uporište austrijskim generalima protiv Hrvatske. Eto, gospodo, naš nam je kralj rastrgao domovinu: u jednoj je poli ban, u drugoj generali tuđinci! U svojoj smo zemlji, pod jednim smo kraljem, a uzalud vapimo za jedinstvom! Mjesto da nam pomognu osloboditi Slavoniju, Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju i mjesto da nam vrate sve ostale naše zemlje, Austrijanci hoće da raskomadaju i ove ostatke. Ferdinand III nastavio je posao svog oca...
- Od leptira buba, od bube leptir! - povika Keko Frankulin.
- Ferdinand III nije htio ni čuti naše opravdane prosvjede. Sabor mu je poslao izaslanike kojima se naložilo da mu muževno kažu što misle Hrvati: "Ako kralj izjavi da želi kupiti zemljišta od zemaljske gospode, oni nikako ne smiju na to pristati, jer je sabor jednoglasno utvrdio: Da ne bi bilo dostojno prodavati granice hrvatskoga kraljevstva ni za kakve novce." I sadašnji naš kralj Leopold I, kako se iz svega vidi, ne misli povratiti Krajinu Hrvatskoj - završi Drašković, pa stade šetati prekriživ ruke na prsima.
U sobi opet žamor: raspravljalo se i nazdravljalo, kvaseći grlo onom rumenikom. Nad svima je glasovima plivao Kekov.
U kasno doba izađoše neki iz prizemne sobe, pa se raziđoše gradom i oko njega da pregledaju straže. U dvorištu, sve naokolo uza zid i pod svodovima, spavali su vojnici kao zaklani, čovjek do čovjeka, sve crno u onoj tmici među visokim zidovima. Neki su jako hrkali, protegnuti na tvrdoj zemlji pod kabanicama.
Grof Drašković i Bukovački, idući sredinom dvorišta, istodobno pogledaše na rasvijetljeni prozorčić jedne kule.
- U banovoj je sobi svjetlo. U sumrak mi je govorio da je umoran - reče tiho Drašković.
- Vjerujem da je umoran: otkad je došao iz Beča, radi dan i noć; nije šala sakupiti ovoliku vojsku u pet dana!
- Tko da ne pohrli pod njegovu zastavu? Ime Zrinjski znači: pobjeda!
Bukovačkom se pričinilo da je u grofovu glasu zazujala neka neiskrena žica. Šuteći izađoše iz dvorišta dugim presvođenim hodnikom, pa se popeše na široki bedem. Podalje od njih crtao se na tamnu nebu visok vojnik, ravan, nepomičan na straži. Vjetar je slabije duhao, nebo je bilo oblačno, sva ona brdovita okolina mračna. Mjesečina bi kadšto probila oblak, osvijetlila sad udaljenu šumu, sad plohu dažda na jednoj planini, pa jednu stranu Plaškoga, koji top na bedemu, dugu cijev puške, željeznu rešetku na prozoru kule.
Drašković i Bukovački lagano šetahu bedemom. Sve šute i misle: tko će prvi progovoriti. Drašković stane u hodu, stane i Bukovački i gleda ga, čeka... Drašković pogladi bradu, pa opet dalje bedemom, a Bukovački, zasukav brk, sve uz njega. Mjesečina probije oblak, Drašković pogleda u daljinu i reče:
- Onamo kiši.
- Rast će trava.
- Kako ste, gospodine kapetane?
- Kako kad.
- Velike brige?...
- Bar mi nije dosadno na svijetu.
- Gospodine kapetane, drago mi je što smo sami...
- Što želi vaša presvjetlost?
- Ban je veoma zamišljen kad se sa mnom razgovara...
- Ja to nisam opazio kada se sa mnom razgovara.
- Okanimo se šale.
- Ja se nikada ne bih usudio... - nakloni se kapetan.
- Neke se velike misli viju u banovoj glavi...
- Razmišlja kako će potprašiti Turcima pete.
- Ne zadaju mu Turci toliko brige!...
- Vaša presvjetlost zna više od mene...
- Kapetane, ja znam da ste bili pred tri tjedna u Mlecima - šane grof važno.
- Mislim da bih i ja to znao da sam bio. To vam vjerovati neće nitko tko slano jede.
- Vi ste bili u Mlecima s knezom Franom Frankopanom. O tom nema sumnje.
- Vjerovat ću ako to pred vama potvrdi knez Fran. Gospodine grofe, dok mi o tome govorimo, vi zovete gluha, mašete slijepu...
- Uzalud vam tajiti!
- Žene, Vlasi i orasi ne muče nego buče, a ja, gospodine grofe nisam ni žena, ni Vlah, ni orah...
- Meni je posve jasno zašto mi tajite da ste bili u Mlecima...
- Kad vam je posve jasno, čemu da tjeramo parbu zbog orlove sjene?
- Vi ste najodaniji čovjek knezu Petru...
- On je hrvatski ban, a ja sam mislio da ste mu vi odaniji od mene! - nakloni se Bukovački.
- Banovi neprijatelji natucaju svašta...
- Ban dobro zna da ima zakletih neprijatelja, ali on također zna da ima i iskrenih - kao što je vaša presvjetlost...
- O mojem prijateljstvu on ne može sumnjati.
- I ne sumnja...
- Vi to znate? - pohita grof i ganu se.
- Ja znam da prijateljstvo samo za srećom jaše.
- Ban nešto snuje, a neće da mi kaže.
- Ni meni neće da kaže, ali ja to i ne želim znati. Evo moje sablje da je trgnem na njegovu zapovijed! - udari kapetan po balčaku. - Snuje li štogod ban Petar, bit će to zaista na korist naše otadžbine.
- Meni bi bilo žao da se ban prenagli...
- U čemu?
- Čuo sam u Beču da se dogovara s ugarskim velikašima... Sudim da se previše pouzdaje u Ugre.
- Zar bi vašoj presvjetlosti draže bilo da se posve pouzda u Beč.
- U Beču je naš zakoniti kralj.
- To dobro znamo!
- Trebalo bi da se Hrvati sporazume s Bečom.
- Bi Hrvati, ali neće Beč.
- Sve bi se dalo izravnati. Beč je uporan, ali bi popustio...
- Popustit će ako Hrvati ne popuste.
- Molim vas, što vam je obećao francuski poslanik u Mlecima? - upita naglo Drašković sniziv glas.
- Nikad ga moje oči nisu vidjele!
- Grof Nikola Erdödy kazao mi je pred malo dana da ste bili kod onoga poslanika.
- Za laži carina se ne plaća.
- Nikakve laži!
- Erdödy je, dakle, sanjao; ako nije on, sanjali ste vi; ako niste vi; sanjam sada ja!
- Grof Erdödy kazao je istinu - oštro će Drašković.
- Nije! - još oštrije Bukovački.
- Kapetane, vi smiono tvrdite...
- Gospodine grofe, dajte se razlogu, jer je meni moj obraz mio kao vaš vama! - korakne Bukovački nase i stavi ruku na balčak.
- Zar da se pobijemo? - istrgne Drašković napola sablju.
- Kad baš hoće vaša presvjetlost.
- Bukovački, amo vašu desnicu! Vi ste čestit čovjek, vjeran svome knezu...
- Jest, ludo bi bilo da se pobijemo. Zalud brci kad nije pameti - odgovori kapetan smireno i stisne mu desnicu.
- Eto, ovaj smo se čas uvjerili da su Hrvati vruće krvi, da se rado prenagle - nasmija se grof usiljeno.
- Na sreću nismo se prenaglili, jer da jesmo, vaša presvjetlost ne bi sada stajala na nogama! - našali se Bukovački.
- Da smo se prenaglili, vaša bi glava, dragi kapetane, bila pod ovim bedemom.
- To bi mi žao bilo, jer pod bedemom leži momčad, pa bi moja jadna glava bila nemilo probudila koga haramiju.
Sad pođu lagano bedemom, a kad su bili na onoj strani odakle se vidi drum što vodi u Ogulin, začuju topot kopita. Mjesečina je bila pala u prodol, te se vidjela četa kako se oštrim kasom žuri uzbrdice. Kada se vratiše s bedema u onu prizemnu sobu gdje su prije bili, rekoše im kapetani da su dojahali u grad knezovi Orfeo i Fran i odmah pošli k banu.
Petar Zrinjski bio je sjeo da nešto piše. U sobi je bilo nekoliko stolica, jedan stol, dva divana od crne kože; na stijenama mnogo oružja. Uz kabanicu i kalpak bila je na divanu banova sablja, zavinuta, s pozlaćenim balčakom, u skupocjenim koricama.
Kad su stupili knezovi u njegovu sobu, on je naglo ustao, pohitio im u susret, zagrlio i poljubio Frana, pa Orfea.
- Tako kasno?...
- Naše su čete u Ogulinu; u zoru će amo - odgovorio je banu Orfeo brišući znoj sa čela.
Fran upita Petra za zdravlje, i opet ga zagrli i poljubi. Petar odvrati da nije zlo, pa ih zamoli da sjednu, a oni bace kabanice, kalpake i sablje na divan. Bili su u krasnom modrom odijelu sa zlatnim tokama, kao i ban. Dva vojnika donesu vina i natoče im srebrne čaše.
- Bojim se, ubismo svoje konje. I duša mi se stresla u kostima: od Ogulina do Plaškoga mi sve u kas i propanj! Lako Franu: on je mlad! - zaljulja Orfeo glavom i nadušak istrusi čašu vina.
I knez Fran okvasi grlo, pa pripovjedi Petru:
- Cijeli smo božji dan bili na putu, momčad je umorna. Sakupili smo Primorce, Mrkopaljce, Delničane i druge. Župnik Juraj Pipinić iz Broda, ona čestita junačka duša, vodi lijepu četu. Kad stigosmo u Ogulin, odlučismo Orfeo i ja da poletimo k tebi. Dopratilo nas tridesetak najboljih konjanika.
- Kad ćemo na Turke? - pogleda Orfeo Petra.
- Još ne znam. Turci su već krenuli od Rakovice put Plaškoga, a kad doznaše da smo mi ovdje, odmah se vrnuše u Rakovicu. Pridolaze im čopori iz Bosne. Danas oko podne poslao sam put Rakovice nekoliko konjaničkih odjela. Ja sam došao amo jučer rano ujutro. Dao sam razglasiti da ćemo se ovdje sastati, ali još nisu došli mnogi banderijalci. Neki velikaši neće da slušaju bana koji nije uveden...
- Gle, još ti nismo čestitali što si postao ban! - osmjehne se Orfeo veoma gorko.
- Da, da, nismo ti čestitali... - zaklima Fran.
- Ban!... Dan današnji ban!... - uzdahne Petar, čelo mu se smrkne.
U prekrasno, umjetnički izrađenoj dugoj listini kojom je Petar imenovan banom, zlatnim se slovima kuju u zvijezde, da ne možeš jače, vrline porodice knezova Zrinjskih, njezine preslavne zasluge, jer "ta je porodica uvijek bila štit kršćanstva, utjeha domovine, strah svih neprijatelja". Kad već kralj Leopold I ne zna kako bi još silnije uzveličao Petra, pošto ga je obasuo svim najlaskavijim, najslađim i najzvučnijim riječima kojima se opisuju samo najsjajnije vrline, onda mu piše: "U Tebi, kneže Petre, oživio je Krešimir, na Tebe, svoga dičnog potomka, prenio je Zvonimir svoju krunu."
Knezovi se razgovarahu o toj listini, Petar se bio zamislio...
Fran upita sada za sestru Katarinu, a Petar mu odgovori da je zdrava na Ozlju s djecom. Kako je bilo u Mlecima, to je već Petar čuo od Bukovačkoga.
- Hoće li austrijska vojska iz Karlovca, Koprivnice i Varaždina amo u Plaški da s nama navali na Turke? - upitat će Orfeo.
- Dok Nijemci izmudre ratnu osnovu, dok jave u Beč i ovo i ono, dok ratno vijeće sve prekroji, Turci bi se deset puta mogli prošetati Hrvatskom s kraja na kraj. Bolje da ne dođu: bili bi nam samo na smetnju.
- A karlovački generalat? Ti si predao pašu Čengića Auerspergu koji još sjedi u Karlovcu!... - spomene Fran nešto jetko.
- U Beču ni čuti da mi dobijamo taj generalat. Umuju da se to ne slaže s banskom časti. Ja sam nato zahtijevao da se ukinu generalati u Karlovcu i Varaždinu, da bude bar ovo malo slobodne Hrvatske pod banskom vlasti. Upozorio sam ministre i kralja na krunidbene prisege. Uzalud. General Auersperg primio je novac za Čengića, te ga podijelio sa svojim bratom ministrom koji je uvjerio kralja da je paša utekao! Prevarili su me. Neka im bude! - mahne Petar prezirno rukom.
- Čestiti ljudi! - zažagri očima Orfeo. - Petre, ovaj si put dugo bio u Beču...
- Do dva mjeseca. Došao sam prije pet dana u Hrvatsku i, vjerujte, odlanulo mi. Ovdje kao da je drugi zrak. Dvor je nastojao da ne odem u Hrvatsku, jer se bojao da ću navaliti na Turke, te izazvati velik rat kojega bi plamen mogao opržiti i bečke palače. Ministri odurno spletkare jedan protiv drugoga, a svi zajedno protiv naše slobode. Na licu im čitaš nezasitnu pohlepu za "pravim" novcem i za tuđim zemljama, jedan ti obriče ovo, drugi ono, svi te oblijetaju, svaki hoće da ti se pokaže uslužnim, a ne misli na drugo nego da štogod izlukavi, da te prevari. Možda ne bi tako radili da je državna blagajna puna "pravoga" novca...
- Ministar Sinzendorf još, dakle, kuje?... - upita Fran.
- U sav mah! - odvrne ban.
- Državni dvorski dugovi bili su u to doba silno narasli. Grof Ljudevit Sinzendorf, predsjednik dvorske komore, što se danas kaže: ministar financija, kada već nije niotkud mogao nabaviti novaca, bacio se u kojekakve vratolomije, a napokon god. 1661. podignu u Neuburgu tvornicu krivoga zlata i srebra: "Neuburger Felschgold und Silberfabrik". Taj gospodin Sinzendorf, kraljev ljubimac, bio je dvadeset i tri godine ministar financija!
Ban pripovjedi knezovima kako je više puta govorio u Beču s prvim ugarskim velikašima koji su do skrajnosti ogorčeni, ali nije među njima prave sloge. Kad svrnuše na Rakoczyja, reče Petar da mu je pisao francuski kralj da ne bi nikako dao svoju Jelenu grofu Rottalu, nego neka Jelena pođe za Rakoczyja, a da ovaj što prije zavlada u Erdelju, bit će briga francuskoga kralja.
- Grof Rottal! Ono golobrado momče da ti bude zet! - nasmije se Orfeo.
- Ne piše Ljudevit XIV o mladom pobočniku generala Auersperga u Karlovcu nego o njegovu stricu, generalu tajnom savjetniku, koji me je posjetio čim sam stigao u Beč i zamolio za Jeleninu ruku. Nije mi bilo do smijeha, ali se nasmijah, pa rekoh generalu kako i njegov sinovac želi da mi bude zet.
- Ti da dadeš svoje dijete onomu Rottalu koji je možda najveći neprijatelj naše slobode? - uzruja se Fran. - I samo njegovo lice odurno je svakomu. Da, ovaj je podmukli lisac krvnik svačije slobode: on obavlja najniže poslove kao dvorski povjerenik. I ta grabežljiva zvijer usudila se da ti govori o Jeleni!
- Petre, ja sudim da te je kralj imenovao banom čim se pročulo u Beču da se Turci sakupljaju...
- Tako je, Orfeo. Imenovao me i zamolio me da se odmah požurim u Hrvatsku, jer se govorilo da će navaliti do sto tisuća...
- A što radi kralj? - zažmuri Orfeo.
- Sve ono što hoće isusovci: uči glazbu i španjolski jezik, po objedu karta se sa svojim ispovjednikom, a najmilija mu je zabava, kako je kazao vojvoda de Grammont: "uzvišena igra na kuglani": "das erhabene Spiel des Kegelschiebens". General Gremonville veli da Leopold I zna da je Ljudevit XIV pisao nekoliko puta mojemu pokojnom bratu i meni.
- Što piše Ljudevit XIV poslaniku Gremonvilleu?... - značajno pogleda Orfeo Petra.
- Da budemo strpljivi... - zamisli se Petar, pogleda rođake, slegne ramenima i nastavi: - Gremonville mi pokazao pismo u kojem se Ljudevit XIV tuži što je Leopold I pustio da pogine od glada i studeni veći dio pomoćne francuske vojske. Leopold I bio se obvezao da će dobro opskrbiti pomoćnu vojsku koja se onako hrabro ponijela kod Sv. Gottharda. Mnogo je od onih hrabrih Francuza poginulo od glada na cestama. Gremonville kaže da Ljudevit XIV neće to oprostiti našemu kralju.
Petar je zatim pripovijedao kako je više puta posjetio Giorgia Cornara, mletačkoga poslanika, te kako mu je taj poslanik pokazao tajne članke vašvarskoga mira. Ballarini, tajnik poslaništva, bio je dobio za dobre mletačke novce prijepis rečenoga mira. "Ja sam razjasnio", govorio je ban, "poslaniku Cornaru kako bi Turci mogli provaliti u Furlansku ako Republika ne pomogne Hrvatima. Još sam ga nagovarao da piše svojoj vladi, neka ona zapovjedi svojoj vojsci u Dalmaciji da udari na Turke istodobno s nama. Obećao mi da će joj pisati sve što je od mene čuo."
Cornaro je pisao mnogo listova svojoj vladi o razgovorima sa Zrinjskim. U jednom piše da je knez Petar veoma sklon Republici, te se nada da će mu pomoći u nevolji. Veoma su važna Cornarova pisma jer se vidi iz njih što bijahu Hrvatska i Zrinjski za Mlečane. Kada je jednom knez Petar otišao iz Beča u Hrvatsku, javio je to Cornaro svojoj vladi ovako: "Knez Petar otišav sa dvora, bit će krenuo u svoje države": "... sara avvanzato ai proprii stati".
Petar još pripovjedi kako se obratio za pomoć i na njemačke izborne knezove koji mrze Beč. Obore li Turci Hrvatsku, poplavit će njemačke zemlje.
- I ja sam pisao mogučkomu izbornom knezu - reče Fran.
- Kada? - gane se Petar.
- Pred dva tjedna, kad sam došao u Kraljevicu iz Mletaka. To se ovako zbilo: na Rijeci je bio plemić Plitersdorf; doču on da sam u Kraljevici, pa me posjeti. Poznamo se iz Beča. Reče mi da će ravno u Mainz; ja pomislih na kneza, te sam mu napisao dugu spomenicu latinskim jezikom.
- Što si mu pisao? - zabrine se Petar.
- Da će turska sila napokon slomiti Hrvatsku ako nam ne priskoče u pomoć kršćanski vladari, da je naše kraljevstvo rasječeno i poharano, da mi mrzimo Turke, ali da nas sila nagoni na razmišljanje kako bismo se s njima nagodili...
- Nikada! - mahne Petar oštro desnicom.
- Pisao sam mu kako su nas Austrijanci izdali u svakom ratu na Turke, nabrojio sam mu krvološtva njihove vojske; spomenuo sam mu kako nije Austrija naše kraljevstvo podjarmila ni silom ni oružjem, nego kako se slobodno i svojevoljno ugovorom i prisegom...
- ... sed sponte et libere se subiecisse cum pacto et iuramento ac diplomate... - ponovi Orfeo oštro naglašavajući.
- Da je tako naše kraljevstvo izabralo Ferdinanda I za svoga kralja, to mora svaki kralj potvrditi i ponoviti prigodom krunisanja!
- ... quod quilibet regum tempore coronationis confirmare ac renovare debet!... - ponovi opet Orfeo bratićeve riječi i upre kažiprst desnice o stol.
- Još sam pisao mogučkomu knezu u posebnom pismu da je kralj Leopold I igračka u jezuitskim rukama, da je zadahnut dvostrukim fanatizmom: vjerske nesnošljivosti i monarhične samovolje, te kako je odlučio da ukine sve sabore, a mjesto njih da budu u Beču skupštine velikaša i crkvenih dostojanstvenika. Još sam ga sjetio na ove Leopoldove kobne riječi: "Učinit ću da bude Ugarska zasužnjena, zatim prosjakinja, onda katolička...
- "Faciam Hungariam captivam, postea mendicam, deinde catholicam" - navede Orfeo izvorno.
- Sve je ovo i Hrvatskoj namijenio kralj! - smrkne se Franovo čelo.
- Uvjeren sam da znaju u Beču što si pisao mogučkom knezu - reče mu Petar. - Meni je kazao Gremonville da je Plitersdorf uhoda bečke vlade.
- Zar nije on pouzdanik mogučkoga kneza: - uzruja se Fran.
- Plitersdorf služi i svojemu knezu i bečkoj vladi.
- Petre, ti, dakle, misliš?...
- Da te je izdao. Umiri se, Frane. Neka znaju što mislimo! Dosta su oštrih riječi čuli u Beču i od mene i od palatina. Frane, neka ti to bude zadnja briga - osmjehne mu se Petar, pođe k vratima, sam ih otvori, pa reče nekomu u predsoblju da potraži kapetana Bukovačkoga.
Malo zatim dođe kapetan. Na banov upit, je li što novo, čuje li se štogod o Turcima, odgovori da se nije ništa dogodilo. Fran i Orfeo stisnu mu desnicu, a on ukratko pripovjedi što je govorio na bedemu s grofom Draškovićem, te kako su već bili stavili ruke na balčake. Petar reče kapetanu da mu svađa nije mila, da krv ne smije odmah zakipjeti.
Orfeo natoči čaše i veselo pogleda kapetana:
- Pijte, da vam se ohladi ta vaša vruća krv! Kapetane, mudar je onaj grof! - namigne Orfeo.
- Nisam ni ja našao svoju glavu među glavatim zeljem! - podigne jedno rame kapetan.
Svi se kucnu. Kad metnu čaše na stol, opet će ban, smiješeći se:
- Kapetane, darovao sam vam tu sablju da njom Turke...
- Razumijem, svijetli bane - nakloni se Bukovački, pa ode iz sobe.
Knezovi su se još neko vrijeme razgovarali, a onda legoše na divane onako odjeveni, Petar u sobi gdje su dosada bili, a Fran i Orfeo u drugoj, bacivši na sebe kabanice. U svakoj je sobi gorjela uljanica na tri plamena.
Ban Petar, da brže usne, slušao je šum vjetra i kiše, pošto se pomolio na koljenima pred slikom Blažene Djevice. Ta je slika bila na zidu u lijepom okviru. Slušao je onaj šum, ali nije mogao usnuti: mislio je na ženu, na djecu... Bog dobri sam zna hoće li se još s njima sastati u životu!... Sad mu je pred duhom bilo Katarinino lice, sad lice jednoga djeteta, pa drugoga, a zatim mu se činilo kao da vidi sve u jedan mah i želio je da što jasnije razabere svaku njihovu crtu, da mu budu bliže... Pomislio je zatim kako se on odmara među tvrdim zidovima svojega grada, dok možda plamen hara hrvatska sela nekoliko sati od Plaškoga, dok možda Azijati kolju starce, žene, djecu...
Tjeskoba stegne mu srce: grozna se slika izvije pred njegovim duhom - slika rasječene Hrvatske.
Turci su pritisli Hercegovinu, Bosnu, Slavoniju, Srijem, dio Dalmacije, Hrvatsku do Kupe; Nijemci gospodare u Krajini, Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj, u jednom dijelu Istre; Talijani u jednom dijelu Istre i Dalmacije. Što je preostalo hrvatskomu banu?... Koliko komadanje, koliki metež?! Jedno kraljevstvo rastrgano na nekakve tri kraljevine, vojvodine, pokrajine - tko da zna kako se okrstilo sve to?...
Slavni Juraj Križanić, suvremenik Petra Zrinjskoga, lijepo je napisao kako vladari ljube duge naslove, pa da je i stoga hrvatsko kraljevstvo razdijelio na tri kraljevine. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, veli Križanić, tri su imena, a pišu se kao da znače tri kraljevstva. Ta tri imena pak znače jednu stvar, te nitko ne može označiti granice po kojima bi se moglo ustanoviti da su se ove zemlje ikada razlikovale ili da se sada razlikuju. "Dalmatia, Croatia et Slavonia sunt tria nomina et scribuntur quasi essent tria regna, verum haec tria nomina unam rem significant, et nemo potest ostendere confinia, quando istae regiones aliquando aut nunc distinguerentur."
Petar Zrinjski, zaroniv duhom u prošlost hrvatskoga naroda, gotovo se zapanji pred slikom koliko groznom toliko veličanstvenom: Avari, Franci, Mongoli, Tatari, Nijemci, Bizant, Mlečani, Turci, svi navaljuju na Hrvatsku... Petrova misao preleti bojne poljane, vidi Hrvate u davnini kako satiru napadače više stoljeća pod svojim banovima, a zatim dva stoljeća pod kraljevima svoje krvi, pod Tomislavom, Držislavom, Krešimirom i drugima. Petrova se misao zaustavi jedan hip nad Grobničkim poljem. Tu su Hrvati razbili strašne Mongole, spasili Evropu od propasti.
Slika je strašna, ali još nije jasna. Proći će sto i dvadeset godina i bit će užasno jasna: kad se Istok krvavo ozari... Iz Azije provale Turci: u plamenu, dimu i krvi nestade Bugarske, na Kosovu zaglavili su i Lazar i Murat, od Nikopolja razbjegla se vojska kralja Sigismunda, Erdelj bi poharan, srušilo se tvrdo Smederevo, kod Varne izgubio se kralj Vladislav među rasječenim mrtvacima. Kosovo bi po drugi put nakvašeno kršćanskom krvi. Tu su slavno pali hrvatski bani Fran Talovac i Ivan Sekel, a stanovnici Srbije ubijali su raspršene kršćanske vojnike...
Pao je i Carigrad. Cesar Konstantin, da ga živa ne ulove, bacio se s bedema među bijesne Osmanlije i zauvijek mu se zameo trag.
Požar i jauk najavljuju Turke: Albanija, Bosna i Hercegovina izdahnuše pod turskim kopitom, već se i na Uni pomoliše grozni turski stjegovi: kršćanske glave nataknute na koplja i kolce... Te stjegove nose ponajviše martolozi. Ubava se Posavina pretvori domalo u golemo garište.
Cijela se Hrvatska prestravi na vijest s Udbinskoga polja gdje su pali prvi hrvatski junaci.
Beograd, Ilok, Erdut, Dalj i Osijek odbijaju turske juriše, ali padaju jedan za drugim, a sav kršćanski svijet protrnu na vijest da se ugarski kralj Ljudevit II zadavio u močvari u mohačkoj bitki...
Ljudevitovom krunom okruni se habsburgovac Ferdinand I, a odmah zatim podjarmi polumjesec Slavoniju i velik dio Ugarske, pa se Sulejman oholo zagrozi Evropi iz Budima...
... "Siget!" - pomisli Petar Zrinjski, trgne se, ustane s divana i stade šetati po sobi.
... "Slava?... Uistinu prava slava?... Da, sav se svijet divi mojem pradjedu Nikoli: on je hrvatski Leonida. Bolje bi bilo za Hrvatsku da je branio gradove na Uni, da je branio Hrvatsku!... Htio je zaustaviti pred Sigetom tursku silu pred kojom je strepio Beč... Već dva stoljeća izazivamo na sebe turski bijes da druge obranimo, da obranimo najveće svoje neprijatelje..."
Petar opet legne na divan, ali ne može da usne, ista se tužna slika razvila pred njegovim duhom. Pomislio je na Pounje...
Svija se Una među brdima, na mnogim se vrhovima crne razvaline tvrdih gradova o koje se i po više puta slomio turski bijes. Tamne sjene oblaka vuku se onim ruševinama, mjesec kadšto osvijetli razvaljene kule, teška jugovina cvili kroz pukotine, bršljan se trese... Petru se činilo kao da vidi one gradove, neki su podlegli deset puta jačem neprijatelju, neke su izdali Nijemci, kao Kostajnicu koja se zvala "vrata Hrvatske". Redom padoše Dubica, Peći, Krupa, Bušević, Otok, Podzvizd, Vranograč, Sturlić, Tržac, Gvozdansko, Jezersko, Bužim, Cazin, Ostrožac, Mutnik, Kladuša, Bijela Stijena, Ripač, Bihać, Sokolac, Izačić. Veći dio ovih gradova osvojiše Turci potkraj šesnaestog stoljeća.
Kasnije je pala Hrastovica na Kupi. Oko Siska više je puta zaigralo krvavo kolo; Turci su ga bili osvojili ali im ga Hrvati oteše. I oko grada Zrinja nastradali su mnogo puta Turci a god. 1625. osvojiše ga napokon. Rača, Subotica, Novska, Moslavina, Virovitica, Kamengrad, Pakrac i drugi gradovi već su bili okrunili svoje bedeme kršćanskim glavama. Mnogi gradovi na Uni bili su zrinjsko-frankopanski. A sada?... One razvaline, mile i svete banu Petru, kažu mu kako bi jak bio hrvatski narod da nije oko njih palo onoliko hrvatskih junaka...
Preletjevši pretužnu sliku svoje domovine i orijašku višestoljetnu borbu za vjeru, prosvjetu i slobodu, činilo se Petru, kad mu je san počeo zatvarati oči, da vidi na brdinama one crne razvaline po kojima se gust bršljan trese, da čuje kako cvili vjetar kroz pukotine...
Nekoliko tisuća puta provalile su turske čete u Hrvatsku, na stotine i stotine tisuća Hrvata palo je u ljutim okršajima i bitkama, a tko da zna za poklane starce, žene, djecu?
Svi su susjedni narodi navaljivali na lijepu i plodnu Hrvatsku, jedni da svu podjarme, a drugi da otrgnu od nje ono što im je bliže. Trebalo je tu junačkih mišica! I srećom bilo ih je: kroz mnoga stoljeća redaju se slavne porodice i hrabri zatočnici da proliju krv za svoju domovinu. Sjajne su zvijezde u hrvatskoj prošlosti knezovi Nelipići, Kurjakovići, Gušići, Karlovići, Babonići, Blagajski; vojvode Iločki, pa Keglevići, Talovci, Lenkovići, Bakači, te Ivan Paližna, Petar Berislavić, Petar Kružić, Tito Dugović, Marko Skoblić, Grgur Orlović, Nikola Jurišić, Pavao Bakić, Dane Frankul, Juraj Daničić, kanonik Mate Fintić i mnogi drugi koji su pomogli da se hrvatski narod spasio.
Među svim ovim porodicama i junacima najjače se blistaju imena knezova Zrinjskih i Frankopana, te nam svojim sjajem osvjetljuju sve događaje od desetoga do sedamnaestoga stoljeća. Ni zvijezda Petra Svačića ne blista jače. Već na početku jedanaestoga stoljeća branili su Šubići i Krčki hrvatske obale, a kasnije sijevale su njihove sablje na Grobničkom polju, na Uni, na Kupi, na Savi, na svim granicama Hrvatske, a često i u tuđinstvu. Nema bitke u kojoj nisu bili, malo je bojnih poljana koje nisu poškropljene njihovom krvi. Unom, Kupom i Savom proteklo je mnogo njihove krvi, u jaruge i ponore u Pounju strovalilo se mnogo mrtvih tjelesa, a među njima i knezova Zrinjskih i Frankopana. Šest stoljeća branili su Hrvatsku od svih neprijatelja i pokazivali su put k slavi svojim četama. Mnogi su poginuli u sužanjstvu nakon svakojakih mučenja.
Svi knezovi Zrinjski i Frankopani nisu bili jednaki. Neki su bili okrutni. To nije čudo kada se pomisli da su te dvije porodice živjele do sedam stoljeća. Bilo je na stotine knezova Zrinjskih i Frankopana, pa se našlo među njima i takvih koji nisu bili na ponos svojim porodicama, ali to ne umanjuje sjaj imena njihova. Da nije bilo Zrinjskih i Frankopana, na Griču u Zagrebu vijao bi se turski konjski rep. Oni su s ostalim hrvatskim junacima zaustavili tursku silu na Kupi. Kako bi ih morala slaviti kršćanska prosvjeta!...
Ostaci ostataka hrvatskoga kraljevstva bili su gotovo pusti: mnogo se naroda razbježalo u tuđe zemlje, ostavivši svoja garišta Turcima i Austrijancima. Dok nije bilo u Hrvatskoj turske i austrijske vojske, sama je križevačka županija imala preko dvanaest tisuća dimnjaka porezovnika, a za Petra Zrinjskoga bilo je u Hrvatskoj samo oko tri tisuće kuća koje su plaćale porez!... Turci su se hvalili da ima njihov sultan vojski "koliko je zvijezda na nebu i pijeska u moru", a kada bi te vojske nasrnule na Hrvatsku, zgrnulo bi se s poljana u tvrde gradove sve što nije moglo nositi oružja. I dok su turske čete gotovo dan na dan haračile po zemlji, zahtijevahu kraljevi različite nezakonite daće od nevoljnih seljaka. Stališi su branili hrvatske seljake, odgovarali Beču: "Seljaci imaju dosta muke oko popravaka gradova u Krajini, da ne mogu obraditi ni svoja polja, ni ona zemaljske gospode, pa nije razborito i pravedno od kralja što on traži nezakonite daće od jadnih seljaka u onim krajevima koje su Turci popalili. Ti ubogi seljaci nemaju ni kuće, ni kućišta, nego stanuju u tvrđavama iz kojih izlaze u zoru na polja, a pod noć opet bježe u gradove da ih ne ugrize turska zmija. Bije ih studen, mori ih glad i mnoga su već sela zasmrdjela od nesretnika koji su poginuli od nevolje, te je strah da će se pojaviti kuga. Sretniji su oni Hrvati koji su odvedeni u sužanjstvo negoli oni koji skapavaju od svake bijede u svojoj domovini."
Beč se uvijek tužio da ima malo prihoda od Hrvatske, a hrvatski stališi muževno su odgovarali svojemu kralju: "Ako iz naše zemlje nemate prihoda, ako i jest pusta naša zemlja poradi neprestanih navala, ali smo mi zato živi zid svim ostalim zemljama Vašega Veličanstva."
Sami kraljevi nazivali su Hrvatsku "ključem svojih zemalja".
Hrvatski sabori nisu dopuštali da se pobiru u Hrvatskoj nezakonite daće, nikomu nisu dopuštali da dira u njihova prava i mislili su, napokon, da nije možda kralj svemu zlu kriv, nego da ga netko zlo savjetuje. Javili su stoga kralju: "Jednoglasno smo odlučili i zakleli se da će u javnom saboru hratskoga kraljevstva svi stališi i redovi podići svoje šake na rušitelja hrvatskih sloboština, ako ga pronađu među sobom."
Kako je strašno bilo u Hrvatskoj, najbolje nam svjedoči što su Turci govorili kad su se komu grozili: "Pokori se, jer će ti zemlje biti kao što su hrvatske!"
Dva stoljeća šalju hrvatski sabori najumnije velikaše i biskupe na različite dvorove i k Sv. Stolici da im razjasne kako se grozna sila podigla na Evropu. Uvijek čujemo onaj isti vapaj, opis istih grozota. I Sv. Ocu i vladarima vele hrvatski poslanici da brane kršćanski svijet svojim životom, da ga brane kao tvrđavu.
"Naši su očevi, braća i prijatelji okrutno poklani ili odvučeni u sramotno sužanjstvo. Naša su djeca rasječena, naše su žene i kćeri osramoćene i pogažene. Padne li Hrvatska, lako će onda neprijatelj navaliti na druge kršćanske zemlje. Mi ćemo se teško sami obraniti od Turaka, jer su nas silni i neprestani ratovi osiromašili: naši su gradovi prazni, podložnici odvedeni u sužanjstvo, imanja poharana, sažgana, oteta."
Tako su govorili hrvatski poslanici cesaru Maksimilijanu kad su mu predali spomenicu na kojoj su se potpisali: "Od kršćanstva zapušteni knezovi, ljudi plemeniti i neplemeniti iz Hrvatske."
Mnogo su puta Hrvati tako govorili kršćanskim vladarima, ali najznamenitiji govor bit će onaj kneza Bernardina Frankopana u Nürnbergu god. 1522. pred cesarom Karlom V i njemačkim knezovima. Proslavljeni starac, kao poslanik hrvatskoga kraljevstva, kazao je pred punim saborom, među ostalim, ovo:
"Ja sam došao pred vas, svijetla gospodo, da vam javim živom riječi kako velika pogibelj prijeti najprije Hrvatskoj, a zatim vašim zemljama i da vas upozorim da je Hrvatska štit i vrata cijelom kršćanstvu. Ja vas molim u ime Hrvatske, u ime čitavoga kršćanstva da već jednom pomognete Hrvatskoj koja odbija turske navale kao nijedna druga zemlja i to sve od onoga dana kada je pao Carigrad. Hrvati su učinili sve što su mogli dalje već ne možemo bez vaše pomoći. Suznim vam okom javljam da je naš divlji neprijatelj što porušio, što posvojio više od stotine naših gradova. A zar da vam nabrajam neopisive okrutnosti kojih sam ja nesretnik dosta vidio na svoje oči? Zar još niste pomislili na strahote koje bi doživio kršćanski svijet kada bi Hrvatska propala? Možete li još razmišljati da nam pomognete i da time sebe spasite? Što je do mene, ja stupam putem svojih praotaca koji su svojim junaštvom stekli sve ono što su nazivali svojinom po Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj i po drugim hrvatskim zemljama. Osvoji li Turčin Hrvatsku, teško će ga iz nje izagnati sve kršćanske vojske, jer je Hrvatska po prirodi takva, jer su joj takvi gradovi. Mi Hrvati nećemo prosjačiti onako kao što sam ja na svoje oči vidio u Rimu da to čine mnogi ugledni ljudi iz Grčke, Mizije, Srbije, Albanije. Ja sam samo došao pred vas da vam navijestim općenitu pogibelj, a to činim ne bez boli za svoj ponos. Ako nam ne pomognete, ili će Hrvati napokon pristati na turske ponude ili će se iseliti iz svoje otadžbine da se potucaju svijetom od nemila do nedraga. Bolje ovo negoli da dospiju među tursko roblje. Svijetla gospodo, čuli ste moje riječi, a ja ću sada u Hrvatsku, u svoje gradove, na svoje bedeme, da dovršim svoj život kao pravi mučenik Isusov."
Koji mjesec zatim došlo je u Hrvatsku nešto njemačke vojske, ali su Hrvati odmah zaželjeli da se vrati u svoju domovinu... Bernardin Frankopan više je puta uzdahnuo: Ne daj Bože da su Turci kao Nijemci!... A ti Nijemci bili su veoma pobožni! U njihovim zemljama, po cesarskoj zapovijedi, zvonilo je svaki dan tri puta "tursko zvono" koje bi bilo moralo sjećati pobožne Nijemce da se mole Bogu za pobjedu kršćanskih naroda. Nikola Zrinjski Sigetski kazao je jednom da bi se Nijemci mogli moliti Bogu i pod oružjem, a njegov praunuk Petar Zrinjski, kada je jednom poletio na Turke, poviknu svojoj odabranoj četi: "Za mnom! Junaci, ne uzdajte se u njemačke molitve nego u svoje mišice! Za mnom!"
Mnogi je Sv. Otac zaklinjao vladare neka pomognu Hrvatskoj, a vladari bi sakupljali novac od kršćana da podignu što jaču vojsku na obranu kršćanstva. Obično se događalo da su vladari potrošili tako sabrani novac na svoje vojske koje su navaljivale na susjedne kršćanske države, a svoje bi zemlje pustili Turcima da u njima harače i pale.
Papa Pio II. ljubio je i štovao hrvatski narod i kazao je o njemu "da već dugo stoji na braniku kršćanstva i prosvjete, ali da će napokon klonuti, a Turci će onda u Italiju i Njemačku."
Biskup Petar Berislavić, slavni hrvatski ban, u ljutoj se nevolji obratio na Lava X poslavši u Rim biskupa Tomu Nigra s pismom u kojem opisuje Sv. Ocu i kardinalima žalosne prilike u Hrvatskoj. Lav X otpisao je Berislaviću, među ostalim, ovo: "Znam što si učinio za kršćanstvo, pa sam stoga kazao Tvojemu poslaniku da Te potanko izvijesti kako Te ja štujem i slavim pored Tvojih djela. Istomu Tvojemu poslaniku rekoh da Ti javi kako su duboko ganule moje srce riječi Tvojega poslanika kada je on pao na koljena preda mnom i pred kardinalima sv. rimske crkve, te nam plačnim glasom razložio golemu nesreću Tvoju i Tvoje zemlje, zaklinjući nas Bogom da nikako ne pustimo propasti ono kraljevstvo koje je dosada tako junački odbijalo dušmanski mač od naših glava." Papa obriče pomoć, pa završava: "Stoj hrabro kao i do sada, ne dopusti da Ti narod duhom klone, nego mu budi vođa da zajedno s Tobom suzbije vašega i našega neprijatelja."
Četiri godine kasnije pao je ban i biskup Berislavić u krvavom okršaju kraj potoka Korenice u Krbavi. Sva je Hrvatska za njim proplakala. Hrvati su najviše štovali one svoje biskupe i svećenike koji su pasali sablju i uvijek bili spremni da žrtvuju za vjeru i otadžbinu što su najviše mogli: svoju krv...

VIII.

Jednoga dana na početku veljače god. 1665. u prvi sumrak izjašilo je iz grada Karlovca desetak oklopnika, plavokosih i crvenkasta lica, pa krenulo blatnim drumom na Koranu. Za njima je kasao mlad čovjek, krupan, pod kacigom, opasan širokim zelenim pasom. Južno je obzorje bilo tmurno, a onamo istočno od grada Karlovca, na kraju goleme ravnice dizao se uštap, obavit maglom. Blijeda se mjesečina prosipavala kroz golo vrbinje na Koranu, neki crni krovovi u Karlovcu kao da su bili posivjeli, u brazdama na oranicama ljeskala se žućkasta voda, kaljužine po livadama caklile se poput olovnih ljaga. Nad cijelim se krajem sterala tužna svjetlost zimskoga sumračja. Kroz šikarje zasjajile bi se kadšto kacige onih oklopnika.
Još nisu ni pol sata jahali, kad stigoše do jedne pocrnjele kućerine kraj Korane, na osami. Ta zgrada, ni tvrđava ni kuća, ovdje viša ondje niža, s prozorima različite veličine, bila je ograđena povisokim zidom. Oklopnici ujašu u dvorište gdje se šetalo nekoliko vojnika, također oklopnika. Sve Nijemci. Onaj mladi časnik koji je dojahao iz Karlovca, zapita ih:
- Gdje je gospodin poručnik?
- U kući, gospodine natporučniče - odgovore mu u isti mah dva starija vojnika.
- Koliko vas je ovdje?
- Šezdeset, gospodine natporučniče - odvrati sada najstariji.
- Trideset odmah na konja! Posve naoružani! Uzet ćete sa sobom tri velika gunjca i nekoliko užeta! - zapovjedi natporučnik i sjaše.
Oklopnici se poglednu i osmjehnu.
Časnik uđe u kuću, u mračan hodnik i uze vikati piskutljivo: - Hej, svijeću! Prokletstvo! Hej, svijeću, da ne razbijem nos!
Na tu viku otvore se jedna vrata, nešto svjetlosti pane u hodnik, a s praga sobe hrapav glas:
- Galler, što vičeš?
- Ja sam. Zdravo, Ivane! - pozdravi natporučnik i uđe u sobu.
Poručnik Ivan Weginger bio sjeo za večeru, pečenka omastila mu debele i crvene usne i bradu. Taj Weginger, zapovjednik straže u onoj kućerini, bio je visok, okostan, žutokos, crvenkasta lica, pljosnata nosa. Odmah poče hvaliti svoju večeru i reče došljaku, gutajući komad mesa:
- Sjedi, toči sam, pij!
- Ivane, ti se divno gostiš - puhne Galler, raskorači se, izlije čašu u sebe, sjedne i baci desnu nogu na jednu stolicu, osisavajući brk od vina.
- Vilime, jedi. Izvrsna teletina! Moji su momci našli danas tusto tele u nečijoj staji. Čuj, nije baš loše u ovoj zemlji: kad čovjek hoće, svačesa pomalo nađe. Jedi, pij! A molim te, što rade u Karlovcu naši slavni zapovjednici? Čujem, osvojit će Carigrad!... Molim te, pij!
- No, povečeraj, pa ćemo na posao! - mahne mu natporučnik, istrusiv opet čašu vina.
- Na posao?!... - pridigne Weginger glavu s tanjura i upre sive oči u prijatelja.
- U lov... - saže Galler ramenima.
- Opet... - udari Weginger šakom po stolu.
- General Auersperg poslao me amo. Prije nego navali na Turke, hoće da se malko pozabavi sa svojim prijateljima u ovoj kući. Budemo li danas sretni u lovu, čeka nas...
- Zar ti je general štogod obećao?
- Rekao mi neka lijepo obavimo posao, a on će već prvom zgodom... Tvoji momci dobro poznaju ovaj kraj?
- Josip i Martin već su više godina ovuda. Molim te, što se čuje iz Plaškoga?...
- Još se ne zna kad će Zrinjski navaliti - zijevne Galler.
- Dobro bi bilo da sam navali na Turke, jer bismo mi ostali ovdje u božjem miru.
- U generalovoj glavi nešto se poremetilo...
- No! - zine Weginger i raskolači oči, držeći pred ustima komad mesa.
- On hoće da nas jednom povede na Turke! On, Auersperg, najmiroljubiviji austrijski general! On to hoće posve ozbiljno. Tako bar govori.
- Vilime, ne vjeruj! - baci sada Weginger onaj veliki komad mesa u grlo.
- Prijatelju, na posao: Gospoda će amo oko ponoći.
- Imamo dosta vremena. Pij! Oh, kako je tečna ova pečenka! Da, imamo vremena. Pustimo, neka svijet legne. U prvom je snu najlakše. Meni je najmilije kad ih iznenadimo onako tople na slami, sijenu. Ne boj se: oštre su naše sablje.
- Ivane, odakle tebi ta ogrebotina kraj nosa?
- Ova ogrebotina? - zbuni se Weginger. - Igrao sam se s mačkama, da, s mačkama... Molim te, pij!
- Čudne li zabave! - nasmija se Galler.
- Što se smiješ?
- Ha, ha, ha! S mačkama! - prasne u grohot natporučnik.
- Prokleta djevojčura!... - zaljulja glavom poručnik i rastrga zubima komad pečenke.
- Dakle, nije mačka? Ha, ha, ha! - udari Galler u još veći grohot.
- Jučer je sretoh na drumu kraj Švarče. Gledam je: lijepa, gojna, mlada. Rekoh riječ onim mojim lopovima Martinu i Josipu: sinoć su mi je amo doveli.
- He, he: gojna?... Pak?...
- Vilime, ne vjerujem da ima u čitavoj Africi...
- Divlja, dakle? Branila se kao razjarena lavica? Ogrebla te? Ha, ha, ha!
- Pa što se tako ludo smiješ? - rasrdi se Weginger.
- Ha, ha, ha!
- Ti si uistinu bluna! - udari Weginger šakom po stolu. - Čemu se toliko smiješ? Pij! Kad se jezik smoči, pamet se ončas pojavi.
- Smijem se, jer su i mene tako ogreble, već više puta...
- Domala bit će pitoma! - istisne kroz zube Weginger.
- Zar je živa?... - razvali Galler usta od čuda.
- Da nije onako lijepa i mlada, već bi je Korana daleko bila odnijela. Dao sam je svezati u podrumu. Čekam da je smekša glad...
- Ti si uistinu mudar! Hajdmo! Još se nisi načupao te pečenke?
- Već sam ja neke tako pripitomio - pohvali se Weginger.
- Kako si čuvstven!... Čuješ, Ivane: kad je tako lijepa, daj je našemu generalu da i njega izgrebe. Mi ćemo pak uvjeriti generala da ga je malko ranio na junačkom megdanu jedan od najhrabrijih turskih paša koga je on u dva hipa nadjačao, ubio.
- Ne dam je nikomu. Bude li svojeglava, neka pogine od glada i studeni u podrumu, pak u noćno doba pljus u Koranu!
- He, he: ti si već desetak u Koranu?... - mahne Galler rukama kao kad se nešto odbaci.
- Poštenja mi moga, nisam nego sedam! - zakune se Weginger. - Ala sam ti se nalupao ove sočne pečenke! - udari se po trbuhu, ustane i opaše sablju.
Nato izađu u dvorište gdje su se već oklopnici poredali u dva reda. I časnici uzjašu. Poručnik reče nešto oklopnicima pa svi krenu, dva po dva, ravnim drumom prema zapadu.
Sjene gola drveća duljile su se ravnicom; hladan i vlažan vjetar nanosio je vonj zemlje, namočene višednevnom kišom. Na čelu jahali su Martin i Josip, ljudi brkati, širokih ramena; podizali su se sa sedla i pogledavali preko živica. Za četom kasali su časnici.
Domala stignu do jednog podanka, pritegnu uzde i uđu korakom u selo što je bilo uz drum. Lijevo i desno crnio se niz ubogih kućica, potleušica do potleušice, a među njima staje, stogovi sijena i slame, sve maleno, trošno, nahereno. Nigdje svjetlosti, nigdje na putu žive duše. Na nekim prozorčićima ljeskala se mjesečina, iz nekih kuća čulo se škripanje, dječji plač, zamukivanje starijih.
Oklopnici polete selom, a kad bijahu na kraju, stanu pred kućicom koja je bila podalje od drugih. Martin i Josip, i još nekoliko vojnika, skoče s konja, dobace uzde drugima, potrče k vratima one kućice. Jedan vojnik otkrije svjetiljku što mu je visjela o vratu, svi izvuku sablje, a Martin pokuca na vrata. U prvi se mah nitko ne oglasi. Martin pokuca jače.
- Tko je Božji? - ozva se ženski glas.
- Prijatelji. Otvorite! - viknu Martin hrvatski kako je znao.
- Pođite, dragi, s dobrim Bogom...
- U vašoj se kući sakrio razbojnik! Otvorite! - prodere se sada Josip koji je bolje znao hrvatski.
- Nema u ovoj kući... - čuo se drhtav glas.
Časnici dojašu skokom pred kućicu i zapovjede oklopnicima da odmah sruše vrata. Iz kućice začuo se plač, nagovaranje, a hip zatim šuštanje i škripanje.
- Žurite se da vam ne uteče! - srdio se Weginger.
- Neće uteći! - mirio ga Martin.
Oklopnici su drmali vratima, netko rukama, netko ramenom brzo ih razvale: nahrupe u kućicu s golim sabljama. Pred njima stoje, prestrašeni, jedan starac, jedna starica i mlad momak.
- Gdje je djevojka? - navali oštro Josip na starca pograbiv ga za prsa.
Drugi vojnici pograbe za ramena staricu i onoga momka napola gola.
- Moja je unuka otišla u drugo selo, u službu - počne starac, blijed, drhtav.
- Milka je pobjegla! Ti si lopov! - udari ga Josip šakom po glavi.
- Oh, sveti Bože! - strese se starica i zalomi rukama.
- Šuti, stara vještice - zareži Martin i bubne je šakom u leđa.
Josip zapovjedi vojnicima da pohite za djevojkom na stražnja vrata, u staje. Tri oklopnika liznu iz kuće, a koji čas zatim začu se izvana vrisak. Starica zastrepi i jaukne:
- Milko moja!...
- Uhvatili su je! - klikne Josip i zamlati hrptom sablje staricu po glavi.
Staricu oblije krv, zanjiše se, pane na koljena, upre se rukama o zemlju.
Sad dovuku djevojku u kuću, jedan joj se oklopnik približi sa svijećom k licu: Martin reče da je to ona koju je htio uloviti. Milka, mlada kao kaplja, svijala se i trzala. Bila je napola odjevena, blijeda kao glogov cvijet, ni riječi nije mogla izustiti, nego bi umolno pogledala djeda, baku i svoga brata. Oklopnici su se namučili dok su je svezali, jer se svom snagom otimala. Svežu joj usta rupcem, ruke i noge užetom, omotaju gunjcem, pa sve svežu. Dok su to radili, starica se pridizala i naricala:
- Jao meni, jao meni! Oh, jadna Milko, što će ti otac ako se vrati s vojne? Razbojnici, ostavite mi to dijete! Ubit ćete tu sirotu. Mati joj je u grobu, otac s banskom vojskom! Oh, crni dane!...
Lice se starčevo ozarilo, momak se stresao od groze: oba bijesno pogledaju oklopnike. Kad ovi podignu svezanu djevojku da je iznesu iz kuće, istrgne se njezin brat iz šaka drugih vojnika, skoči u kut, dohvati sjekiru, nasrne na Josipa i Martina. Dvije sablje sijevnu: jedna se zasiječe Milkinu bratu u rame, druga mu raskoli glavu. Krv ga oblije, sruši se na tvrdu zemlju. Starica očajno zavapi: Ante - i privije se nad svojim unukom...
Iz gunjca prodirao je prigušan jauk: starac poleti na prag, navali golim rukama na vojnike, naleti na sablje, teško se izrani na vratu i na ramenu, krv curkom procuri, strašna mu kletva pukne iz usta, od boli i bijesa baci se na zemlju.
- I tebe su pogani zaklali! - zavrišti starica.
- Razbojnici, paklenski skot! Gdje si, Bože? Osveti nas! - vapio je Milkin djed i udarao se šakama po glavi, kao bijesan.
- Ante, Milko!... - cviljela je starica i trgala haljinu na svojim njedrima.
Starac je proklinjao nebo i zemlju, dane i godine, sunčanu svjetlost i noćnu tminu. Dovukao se k svojemu unuku, pridignuo se na koljena, ukočeno se zagledao u ono raskoljeno čelo...
Kroz otvorena vrata pala je mjesečina u kolibu i osvijetlila mrtvaca. Topla krv pušila se na mjesečni, oko one rasječene glave titrala je tanka maglica u srebrnom sjaju kao da je mučenički vijenac...
- Koliko krvi, koliko krvi! Smiluj mi se, Bože, smiluj!... - uguši krv starca, zadrhta, mrtav se sruši na mrtvoga unuka.
Starica se svije nad njima.
Mjesečina se lagano maknula od onih mrtvaca. Kako su vrata bila otvorena s jedne i druge strane, studen je vjetar duhao kroz mračnu kolibu i raznosio pepeo s ognjišta...
Kad su vojnici iznijeli djevojku iz kuće, podigoše je onesviještenu jednomu drugu na konja, a drug je čvrsto obuhvati, pa udari kasom k onoj kućerini na Korani. Da ga tko ne zaskoči putem, otprate ga dva oklopnika.
Svi ostali s časnicima krenuše u drugo selo, razgovarajući se kako će sad na posao.
U drugom selu stanu pred drugom kućom, jednom zadrugom. Desetak ih sjaše, potrče k vratima, istrgnu ih, otkriju svjetiljku, izvuku sablje, nahrupe u kuću i svi pohite za Josipom i Martinom u sobu gdje je spavala majka s djecom.
Majka se probudila, pridigla na postelji: prestravljeno gleda oklopnike, sablje.
- Gdje ti je Anka? - rukne Josip, a nekim reče da sve pretraže.
- Djeco moja...! - zarida majka.
Buka, trka, zveket probudi petero djece: vrisak, plač. Jedna se djeca stisnula u svojem kutu, druga skočila na postelju k majci, pa se hvataju oko vrata. Majka je pritisla na grudi djetešce od pola godine desnicom, a ljevicu je pridigla kao da hoće odbiti sablju. Još nije stara, bijele je puti, ruke su joj oble i jake, oči crne.
Vojnici odmah nađu mladu djevojku, pokrivenu preko glave, izvuku je s postelje na pod da je svežu. Iz majčina se grla izvi grozan krik, očajno zapomaga.
- Majko, majko...! - vrisne djevojka.
- Anko moja! Jao meni! Ako Boga znate, pustite mi dijete! Smilujte se nama sirotama! Same smo, muž mi je s banom, smilujte se!...
Sad nahrupi u kuću još nekoliko vojnika, pa otvaraj i razbijaj, razbacuj rubeninu i haljine i sve ispremetni da nađeš novaca. Neki nabiše svoje torbetine platnom, čarapama, sirom, suhim mesom. U zadruzi je bilo staraca, žena i djece a mlađi su muškarci bili s banom Petrom u Plaškom. Na zdvojno zapomaganje one majke sve se trgnulo iz sna, a kad vidješe onoliko oklopnika, svatko je pomislio na sebe i na svoje, pa se sve razbježalo po stajama, na livade, u šume, u jaruge.
Oklopnici su svezali plavokosu djevojčicu, a jedan je digne u naručaj onako uznojenu, prestravljenu, izmučenu da će s njom iz sobe. Taj je vojnik bio pravi gorostas, riđaste kose, raščepurena brka, crvenih očiju. Već je bio na pragu sobe s djevojkom, kad skoči majka s postelje i poleti na vrata, ostavivši djetešce na postelji. Uzdignutih ruku, sa stravom u licu, očajno je vapila:
- Dajte mi moje dijete! U pomoć, u pomoć!...
- Kako se dere ova beštija! Sad ćeš umuknuti - zakriješti oklopnik Josip, zamahne silno sabljom, zasiječe joj do pol vrata, glava se objesi na rame, krv prsne niz njedra, majka se strovali na pod. Užas joj nakrivio usne, stegnuo lice, kosa joj se nadigla kad se protegnula na podu u svojoj krvi. Nekoliko se puta grčevito trgla, bujne joj grudi naglo nabreknuše, pa grozno zadrhtaše...
Oklopnik Josip obriše svoju sablju o postelju mrtve žene.
Djeca, stisnuvši se u kutovima, ukočeno gledahu majku i onu sablju, opet svijetlu. Ono djetešce na postelji treslo se od plača kao gladno...
Oklopnik Josip porine sablju u korice, zasuče plavi brk, pogleda mrtvu majku i djecu, smrkne se, obori glavu, opet pogleda majku i djecu, trgne se, ljutito udari rukom po balčaku, pa naglo izađe iz sobe.
Anku otprave kao i Milku, pa odjašu u treće selo, na pola sata daleko.
- Čini se da smo sretni u lovu. General će biti zadovoljan... - nadao se natporučnik Galler.
- Josip i Martin vraški su ljudi! Stari junaci, neustrašivi! - pohvali Weginger svoje ljude.
- Gle onamo, desno, čini mi se, bježi neka čeljad.
- Vidim, šuljaju se jarkom. Naužit će se noćas svježega zraka! - nasmija se tiho Galler.
Kada dojašu u treće selo, pođe ih nekoliko pješke s Josipom i Martinom do jedne drvene kolibe na osami. Martin prisloni oko na pukotinu na vratima. Vjetar je sada jače duhao, šumio je golom šumom iznad kolibe.
- Što vidiš? - upita jedan oklopnik Martina.
- Sama je s djecom.
On je gledao kroz pukotinu djevojku kraj ognja gdje drži na krilu dijete od kojih pet godina i daje mu žlicom neku juhu, valjda lijek, jer se vidjelo da je dijete bolesno. Omotano krpama, blijedo i mršavo, bilo spustilo glavu na njezino rame, a tanke, osušene nožice bile su mu gole. Plamen je buktio posred kolibe, te je osvijetlio lijepu djevojku, crnooku, nešto blijedu i ono dijete na njezinu krilu. Prava slika najcrnje bijede: ognjište na zemlji, jedna škrinja, čađave grede, rasklimana vratašca, kraj ognja nešto slame, pokrivene dronjcima. Tu je spavalo drugo dijete, vidjela mu se samo glavica, crnokosa.
Oklopnici razbiju vrata, provale u kolibu, djevojka naglo ustane i protrne, spustivši dijete s krila. Bijedno odjevena, bosa, vitka i nježna tijela, drhtala je kao prut. Tri je oklopnika potegnu od ognja i strovale na pod da je svežu. Užasan krik prodre iz kolibe i uguši se u burnoj noći. Bolesno se dijete prepalo, stislo na slami uz drugo koje se probudilo i stalo vriskati.
- Majko moja! - zajada djevojka.
- Svežite joj samo ruke - promrmlja Josip s praga.
- U pomoć, u pomoć! - zacvili djevojka.
- Ne viči! - zagrozi se Martin sabljom.
- Oh, sveti Bože! Pustite me, pustite me! Sirote smo, otac nam je lani poginuo u ratu, pred mjesec dana umrla nam majka, pustite me! Oh, majko moja! Pogledajte moju bolesnu sestru Ivku, skuhala sam joj lipova cvijeta... smilujte se! - plakala je djevojka.
- Katica, Katica!... - vriskala su djeca.
- Smilujte se sirotama! Pogledajte moga brata Marka, još mu nisu tri godine... smilujte se! Što će djeca bez mene? Ivko, Marko... Oh, majko moja, majko! Sestrica umrijet će mi... pogledajte je... smilujte se! - tresla se djevojka od plača.
Jedan je oklopnik, onako svezanu, uhvati za ramena, a drugi za noge da je lakše iznesu iz kuće. Ivka klekne na slami kraj ognja i grozno zacvili za sestrom. Bolesna se djevojčica gušila od plača dizala je ruke nad glavu, spuštala ih na koljena, a poderana joj košuljica pala sa ramena i vidjelo se mršavo tijelo, nešto požutjelo, svako rebro.
Oklopnik Martin razljuti se na njezin vrisak, zavrti sabljom, udari bolesnicu oštricom sablje po boku, malo te je ne presiječe. Dijete zajaukne, zastenja, svali se na okrvavljenu slamu i na svoga brata...
Oklopnici iziđu iz kolibe. Djeca ostanu u mraku i krvi. Mali je Marko ručicama tražio sestricu Ivku...
Katica je čula kada je oklopnici podigoše na konja, jauk i cvil iz kolibe...
- Žurimo se! - viknu Weginger.
- Sve su mlade i lijepe, nijednoj nije sedamnaest godina! - javi ponosno Martin.
- Hvala vam, junaci! Znao sam ja da ste ljudi odoka! - pohvali ih Galler.
Sad okrenu put one kućerine na Korani, svi veseli: šale se, smiju se. Galler je upitao oklopnika koji je imao pred sobom Katicu, je li mirna, a oklopnik mu odgovorio da je posve mirna, kao mrtva. Na jednom raskrižju reče Galler Wegingeru:
- Ja ću sa svojim ovim putem u Karlovac, a ti pođi sa svojima desno, ravno u svoj stan. Zdravo!
- U zdravlju da se vidimo! - povika za njim Weginger.
Oklopnici ne sretoše žive duše cijelim putem. Vjetar je šumio ravnicom, drveće se prigibavalo, kaljužine bi na livadama pocrnjele kad bi ih preletio jači zapuh. Na kraju ravnice, na istočnom obzorju, bilo je nebo nešto crvenkasto, kao da gori neko selo u daljini.
Natporučnik Galler, dojašiv sa svojima u Karlovac, zaustavi konja u jednom velikom dvorištu gdje su se sve naokolo crnjele duge kuće, opasane jakim bedemom. Na jednoj strani u dvorištu sjajilo se oružje na mjesečini, a druga je strana bila u sjeni. Ovdje-ondje vidjeli su se niski i široki svodovi, tamni prolazi, odakle se čulo rzanje konja, neki mukli zveket, prigušen smijeh. Pod jednim svodom bila su vrata nekakve udubine, odakle je padala svjetlost u prolaz, te su se na stijeni, nasuprot vratima, miješale, prigibale i duljile sjene ljudi koji su bučili u onoj izdubini, u vojničkoj krčmi. U mrak prodirahu njemačke psovke, lupa vrčeva, hrapavi glasovi, raskalašeni grohot iz ženskoga grla. I s prvoga kata jedne kuće čula se buka i vika. Galler, skočiv s konja, hitro se popeo na kat one kuće i stupio u jednu sobu, posve jednostavnu, golih bijelih stijena.
Oko stola sjedilo je do trideset časnika, većim dijelom Nijemaca. Drugi su bili Vlasi. Na stolu je bilo mnogo vrčeva, lica onih časnika užarena. Jedni su bučno raspravljali o najnovijoj ratnoj osnovi svojega generala, drugi su se smijali paprenim i masnim šalama, razvaganivši se na stolicama, treći su se nazdravljali, te ispijali nadušak čaše, a neki su hrkali, spustiv glave na oslone stolica i protegnuv noge pod stol.
Natporučnik Galler prođe tom sobom i uđe u drugu gdje je sjedio za okruglim stolom krupni general Auersperg s trojicom prijatelja.
- No?... - upita general natporučnika, razvaliv velika usta tako da su se otkrili crni zubi.
- Ja se nadam da će gospodin general biti posve zadovoljan... - nakloni se natporučnik.
- Koliko ste ptičica ulovili? - opet će plavokosi general ne skidajući izbuljenih očiju s Gallerova lica.
- Tri, preuzvišeni.
- Ha, ha: tri ptičice! - nasmija se general drvenim smijehom, a široko mu se i obrijano lice još više raširi.
- Divno, divno: tri ptičice! - nasmija se sada omalen i mršav čovjek, smeđast poput drveta, također obrijan, kao i svi ostali.
- Predivno, tri ptičice! Da, tako je kazao preuzvišeni! Veoma duhovito: tri ptičice! Ha, ha, ha! - nasmija se i treći, debeo i trbušast čovjek, s krvavim pečatima na licu.
Onaj mali suhonja bio je cesarski pukovnik grof Ivan Strassoldo, a onaj debeljko grof Ferdinand Breiner, cesarski natkapetan u Koprivnici. U Karlovac bilo došlo mnogo vojske, jer se Auersperg spremio da navali na Turke. Da ugode generalu, pa i zbog vojničkoga zapta, Strassoldo i Breiner, dok su bili trijezni, uvijek su se smijali kad se smijao general i nikada ne bi pomislili je li duhovito ono što je rekao general koji je bio tvrdo uvjeren da je izvanredno duhovit, jer su se svi "niži" smijali kada se on smijao svojim doskočicama.
Četvrti za stolom nije znao zašto se ostali smiju. Taj četvrti došao je u Karlovac kad je već Galler bio "u lovu", pa ga je Galler gledao ispod oka, a činilo mu se da je već negdje vidio to dugo, mršavo i žućkasto lice, te sive oči i oštar nos. Plava vlasulja padala mu na široka ramena, visoko mu tijelo bilo sapeto crnim odijelom. Moglo mu je biti oko trideset i pet godina. Bio je to grof Ivan Erazmo od Reinsteina i Tattenbacha, najbogatiji velikaš u Štajerskoj, predsjednik štajerskih stališa. Njegov je otac bio, deset godina prije, cesarski povjerenik u Krajini, pa se mladi Erazmo upoznao s nekim hrvatskim velikaškim porodicama.
General Auersperg pogleda na sat i reče Galleru:
- Gospodine natporučniče, vi ste valjan čovjek. Budite uvjereni da ću prvom zgodom... da, da, vi me razumijete... Molim vas: za jedan sat!... Pratit će nas pedeset momaka.
Natporučnik pozdravi, pa izađe. Sad pripovjedi Auersperg Tattenbachu što znači ono "tri ptičice" i grohotom se nasmije. Tako i "niži".
- Jesu li djevojke u ovom kraju lijepe? - nasmijulji se Tattenbach generalu.
- Jesu! - zaklima general. - Grofe, o vama se svašta čuje otkad ste udovac... He, he!...
- Opaki jezici - uzvine Tattenbach tanke usne.
- Pa što kad ste udovac? I ja sam udovac...
- Generale, lako vama: vi nemate djece - namršti se Tattenbach.
- Djeca su velika briga kad čovjek nema onih milijuna koje imate vi, grofe! - viknu Breiner Tattenbachu i zaljulja debelom glavom. Pleo mu se jezik, oči su mu bile krvave od vina.
- Dragi grofe, pijte! - natoči general Tattenbachu.
- Ja već od podne pijem! - podigne Breiner čašu, spustivši glavu na oslon stolice.
Pošto se kucnu i ispiju, reći će Auersperg:
- Gospodo, da nastavimo svoj prijašnji važni razgovor. Da, gospodo moja, ja opet velim da je Petar Zrinjski počinio najveću ludoriju što je pošao u Plaški da ondje dočeka Turke. Jest, gospodo moja, ja vam i opet velim da Zrinjski nema ni pojma o pravom ratovanju!
- Dakako da nema - zijevnu Strassoldo i Breiner.
- Doduše, on je potukao nekoliko puta Turke, ali treba pomisliti kako se to dogodilo! - upre general kažiprst u čelo.
- Dakako treba pomisliti! - potvrde Breiner i Strassoldo zajedno.
- On je potukao nekoliko puta Turke, jer su se Turci odmah dali u bijeg, jer se ludo boje tih Zrinjskih. To je bar jasno! - vikne Auersperg.
- Kao sunce... - zijevnu Breiner i Strassoldo.
- Meni nije ni kao mjesec. Oprostite generale! - nakloni se Tattenbach.
- Što vama, grofe, nije jasno!? - zine general, pa nastavi da posve razjasni: - Petar Zrinjski ne prouči nikada zemljište, navali bez osnove, ludo, mahnito, divljački, kao da baš mora pobijediti, pa, gospodo moja, potuče li neprijatelja, ja držim da to nije nikakva prava pobjeda, jer se ne temelji na znanstvenim, proračunatim operacijama. To je puki slučaj, puka sreća. Nije li tako?
- Bez sumnje! - zaklimaju Breiner i Strassoldo.
- Eto, grofe: čujte li ovu zgodu?... - upita general Tattenbacha koji se nasmiješi i malko nakloni.
- Zrinjski je i ovaj put pokvario tu osnovu, gospodine generale, jer je prenaglo sakupio bansku vojsku u Plaškomu. Da je malko počekao, Turci bi nam se bili primakli, a mi bismo ih opkolili! - razloži Strassoldo i natoči čaše.
- Tako je! Čujete li, gospodine grofe?... - osmjehne se general pobjedonosno Tattenbachu.
- Pijete li, gospodine grofe?... - splete se Breiner, svaliv oči na Tattenbacha.
- Mi bismo opkolili Turke i sve pohvatali! - ustvrdi general.
- Sve pohvatali! - poviče Breiner, zamahne desnicom kao da nešto hvata, te prevali dvije pune čaše. Svi se tomu smiju. Strassoldo opet natoči.
- Sada mi ne preostaje drugo nego da pođem sa svojom vojskom na Slunj, pa dalje sve uz Koranu do Tršca, a onda da navalim na lijevo krilo turske vojske. Uostalom, ovaj je put opasan... - zamisli se general.
- Neka mi dopusti tvoja preuzvišenost... - počne Strassoldo.
- Molim, molim!... - raširi ruke general.
- Kad bismo udarili onim putem kako misli tvoja preuzvišenost, mi bismo nabasali na desno krilo turske vojske, a ne na lijevo. Tako se meni vidi...
- Ti, dragi pukovniče, ti, dakle, misliš: na desno krilo?... Hm! Na desno?... - zamisli se general, pa opet: - Na desno krilo?... Da. da, bit će tako, ja, dapače, mislim da je tako. Jest i ja sam mislio, dakako, dakako: na desno! Breiner, što veliš ti!
- Ja?... Na desno i na lijevo, osobito na lijevo, ali i na desno, kako je vama milije - izmuca Breiner.
- Kad bismo mi navalili na desno krilo, Zrinjski bi na lijevo, pošto bi obišao Ogulin. Eto krasne misli! - klikne general i udari se prstima po čelu.
- Ja sudim da Zrinjskomu ne bi trebalo da obiđe Ogulin... - zašuti Strassoldo.
- Gdje je do bijesa Ogulin! - otegne Breiner glasno zijevajući.
- Ne bi trebalo?... Hm!... - zamisli se Auersperg, pa nakon stanke: - Da i ja mislim da mu ne bi trebalo. Strassoldo, pravo imamo: ne bi mu trebalo. Čujte, gospodo, ne krenemo li što prije Zrinjskomu u pomoć, ja sam uvjeren da će ga Turci satrti. Živa će ga uhvatiti u Plaškom. Ja sam duboko proniknuo u ratnu osnovu turskoga ratnoga vijeća. Duboko, duboko gospodo moja! Da, osnova velikoga vezira posve mi je jasna, kao da je vidim na svojem dlanu.
- Vi ste uvjereni da će Turci Zrinjskoga potući?... - upita uzrujano Tattenbach generala.
- Huuu! - puhne Auersperg. - Ostanete li dulje vremena u Ozlju, tješit ćete njegovu udovu...
- Je li Katarina još krasna? Već je deset godina nisam vidio - nasmiješi se usiljeno Tattenbach.
- Uvijek krasna, ali i kreposna - kako neki govore...
- Jeste li vi, generale, među tima?... - progutne Tattenbach riječ.
- No, sad razumijem: vi idete, grofe, u Ozalj, jer je netko u Plaškom! Ala ste mudri! Meni bi zaista drago bilo kad bi se pročulo da je ona pobožna i ponosna Katarina Zrinjska, koja piše molitvenike, uslišala vaše slatke uzdisaje! Da, čuo sam, da je napisala nekakav molitvenik. Ala ste mudri! - zažmuri general neiskazano lukavo...
- Vaša preuzvišenost mrzi Zrinjske... - odjavi Tattenbach.
- I Frankopane! Pomislite: oni hoće da ne bude naše vojske u ovoj zemlji! Nije li to ludo?
- Posve ludo! - trgnu se Strassoldo i Breiner. Ovaj ustane na kratke i valjkaste noge da natoči svima.
- Gospodo, poznate li Jelenu, banovu kćerku? - upita Tattenbach nešto zamišljen.
- Izvanredno krasna - odgovore mu svi. Auersperg doda: - O, sad razumijem sve! Grofe, vi ste udovac: čestitam!...
- Čujem da će se Jelena domala zaručiti s knezom Rakoczyjem... - hoće Tattenbach nehajno, ali da štogod napipa.
- I ja sam to čuo - omahne general glavom. Uvjeren sam da bi Petar Zrinjski volio dati svoju kćer jednom grofu Tattenbachu negoli propalici Rakoczyju.
- Hvala! - nakloni se Tattenbach. - Ja mislim da bi se Rakoczy ipak mogao dočepati erdeljske kneževine s pomoću Petra Zrinjskoga i njegovih prijatelja.
- Nikada! - zavrti glavom Auersperg.
- Pođite, dragi, s dobrim Bogom...
- Nikada! - zavrti glavom i Strassoldo.
Breiner podigne sada vrč da nazdravi generalu. Dugo je pleo i mljeo, slaveći ga, i neprestano se zibao na valjkastim nogama. Svrši nekako, svojski naže i odvali vrč kad mu ugleda dno.
Tattenbach je nešto razmišljao. On je stigao u Karlovac s pratnjom od petnaest konjanika kad se unoćalo, pa posjetio Auersperga s kojim se poznavao iz Beča. Kako je već kasno bilo, umolio ga general da prenoći kod njega, a sutra će u Ozalj.
Breiner je svaki čas zapeo u govoru, već nije mogao stajati, pa se spustio na stolicu i odahne:
- Oprostite, ne mogu, ja sam pijan...
- Živio Breiner! - kukurikne Strassoldo.
Auersperg pogleda na sat, ustane i reče:
- Gospodo, na Koranu!...
- Umoran sam od puta, najvolio bih leći... - počne Tattenbach ispričavati se.
- Ne, dragi grofe. Vi ćete s nama da se nasmijemo. Breiner, ustani. Hajdmo! - vikne general.
- Ne mogu... posve sam pijan. Ustupam sva svoja prava Tattenbachu...
- Ustani, ustani! Nisi pijan dok govoriš tako pametno - sokolio ga Strassoldo.
- Nije me još pamet izdala, ali noge su otišle do vraga. Ne mogu s mjesta, ne mogu. Ah, one tri ptičice! Ha, ha, ha! Gospodo, još jednu čašicu...
Auersperg, napokon, nagovori Tattenbacha da pođe s njim i sa Strassoldom, a kad izađoše iz sobe, povika Breiner za njima svaliv se na pod:
- Dobra zabava! Pozdravite mi one ptičice... - proklete noge!...
Auersperg, Strassoldo i Tattenbach siđu u dvorište gdje ih je čekalo do pedeset oklopnika, popnu se na konje, izađu korakom iz grada, a onda kasom put one kućerine na osami kraj Korane...
Bilo je oko ponoći: vjetar je razagnao oblake, sjajna je mjesečina obasjala cijeli kraj. Na čelu su jezdili Martin i Josip, za njima natporučnik Galler, pa dvadeset momaka, onda grofovi, a za ovima ostali oklopnici. Još trista koračaja do one kućerine. Smiju se grofovi, šale se generali, ali se najednom začude, jer su oklopnici pred njima stali, pa se podižu na sedlima, nešto su ugledali. Martin i Josip prvi su pritegli uzde, a onda Galler i drugi za njim...
Malo podalje od one kućerine svijao se drum za šumu, a na zavoj eno kao trijes iza šume konjanici, ljuto naoružani: jedni strignu poput strijele k onoj kućerini, drugi jurnu protiv oklopnika. Martin i Josip, u prvi mah, uoče na mjesečini crvene kabanice, okrenu konje, pa bjež' natrag put Karlovca. U isti hip okrenu i ostali konjanici, Galler, i grofovi, i svi hoće upropanj, ali se zbune u onoj hitnji i navalici: na drumu nasta stisak. Jedan dio od onih s crvenim kabanicama već je opkolio kućerinu, a drugi zatisnuo ostruge u rebra konjima, pa se viju duge kabanice, lete kao utvare, na mjesečini se sjaje sablje, konji vilovito grabe, jedni desno, drugi lijevo, iz nozdrva suče im krvavi plam, već su dostigli zadnje oklopnike, i koliko bi dlanom o dlan, desetak se oklopnika strovalilo na zemlju, među njima Martin i Josip. Njihovi konji poletješe put Karlovca. Oklopnici se od straha nisu ni branili: jedni, smrtno ranjeni, trzali su se u blatu na drumu i već su izdisali, drugi manje ranjeni, pridizahu se iz blata da bi se kako spasili, zavukli se u živicu, ali su neke haramije skočile s konja, pa udri sijeci, probadaj. Oklopnici škripaju zubima, mole, psuju, jauču, hropću, a haramije hitro obavljaju svoj posao.
- Ha, razbojniče, i ti si ovdje! - zaškrine muklo jedan haramija, prepoznav oklopnika Josipa koji se pridizao teškom mukom.
Josipu je desnica mrtvo visjela, jer je mišica bila presječena. Molio je haramiju da ga ne ubije, a haramija viknu: da je uslišana pasja molitva, iz neba bi kosti padale, pa bijesno zamahne sabljom i raskoli mu glavu. Josip leže prsima u blato.
- Što pištiš, pseto? Poznam te, pakleni skote! - istisne drugi haramija, zamahne sabljom: Martinu odleti glava s ramena. Haramija udari nogom onu glavu, a glava se skotrlja u jarak.
- Odsijecite sve glave! - zapovjedi prvi haramija.
- Odmah smo gotovi! - odviknu ostali bacajući glave u jarak.
- Ej, gospodo vuci, gdje ste? Evo vam dobre pečenke. Tust je ovaj skot, dobro ugojen! Ej, vuci - mahnuo je rukom prema šumi mlad haramija.
Oklopnici su ležali u blatu, krv im je curila iz presječenih vratnih žila u kaljuže i crvenjela se i pušila na mjesečini. Okrvavljena usta nekih glava još grčevito zijevahu iz jarka, a usta drugih već ukočeno zijahu...
Grofovi i Galler, pošto su vidjeli one crvene "ptičice", sretno utekoše s nekoliko oklopnika, u svojem bijegu nisu se ni obazirali na ono što se iza njih događalo, nisu se ni razgovarali ni šalili, nego je svaki mislio: uh, kako je noćas daleko taj Karlovac!...
Haramije, obavivši svoj posao na drumu, hop na konje, pa upropanj k onima drugima koji su opkolili kućerinu.
- Udarite na taj razbojnički brlog, zadavite ove stršene u njemu! - zapovjedi časnik s konja.
Polovica haramija navali u kuću s golim sabljama. Poručnik je Weginger bio utekao s jednim dijelom oklopnika na stražnja vrata, a onda se odšuljao iza vrbinja put Karlovca. Neki su oklopnici bili opazili haramije na zavoju druma. Oni su utekli, a drugi su već spavali.
Kad navališe haramije u kućerinu, svi se oklopnici probudiše i stadoše trčati na sve strane da se sakriju. Neki su pograbili oružje, ali odmah razabraše da će još najbolje biti predadu li se na milost i nemilost.
- Mi se dobrovoljno predajemo! - viču neki.
- Udrite? - zagrmi onaj haramija koji je ubio Josipa.
- Milost, milost!... - vape drugi oklopnici.
- Sijecite! - rikne haramija koji je ubio Martina.
Kad sasijeku jedne, razlete se kućerinom, te opet sijeci i probadaj gdje god bi koga našli.
Obavivši i taj posao, začuju izjedne prizemne sobe zdvojan vapaj.
Na taj vapaj zadrhtaše dva čovjeka. Omašiti su, brkati, stariji od mnogih.
- Pomozite nam, spasite nas!... - čulo se iz sobe.
- Je li moguće?... Glas moje Milke!... - krikne jedan od onih starijih.
- Spasite nas, sirote smo!...
- Anko! - zavapi drugi od onih starijih.
Iz one sobe čuo se i glasan plač. Haramije trče amo-tamo, nađu vrata, sruše ih, na hodnik izađu iz mraka tri djevojke.
- Oče, oče! - vrisnu Milka, sklopi ruke i nasloni glavu na prsa jednomu od onih starijih.
- Oče! - vrisne istodobno Anka i očajno se uhvati za rame drugomu od onih starijih.
Haramije su ljevicom ogrlili svaki svoje dijete, a desnicom digli okrvavljene sablje, ogledav se krugom, bijesno, krvavo.
Ona treća djevojka, Katica, uhvatila se za Ankino rame i bolno jecala, sva je drhtala.
- Je li još koja u ovoj kući? - upita jedan haramija.
- Čula sam da su uhvatili i neku Janu... - odgovori kroz plač Katica.
- A gdje je ta Jana? - pohiti visok haramija, oštrih i surih očiju.
- Ne znam, ne znam... Spasite me, dobri ljudi: sirota sam, sestrica mi je bolesna, brat mi je malen, sami smo kod kuće... - zaplače jače Katica.
- Hej, Tomo, dođi dolje u podrum! Ovdje je Jana!
Haramija Tomo Pakanović, onaj visoki momak surih očiju, hitro siđe u podrum gdje je bilo nekoliko njegovih drugova i među njima crnooka djevojka. Tomo, čim je uoči, stane kao ukopan, lice mu se zažari od jarosti.
- Oh, majko moja! - zacvili Jana.
- Ne plači! - grakne Tomo na djevojku kojoj je taj glas bio mio kao da je s neba.
- Našli smo je svezanu - reče jedan haramija Pakanoviću i pogleda ga prijekorno, kao da mu hoće reći: deder budi malko ljubazan s tom jadnicom kad ti je k srcu prirasla!
Jana je začuđeno i gotovo prestrašeno gledala Pakanovića i sve jače plakala, a kad odu iz podruma, pripovjedi kako su je uhvatili, svezali i bacili u podrum.
- Gladna je i žedna. Veli da nije ništa okusila od jučer - reći će jedan haramija.
- A što znaš ti, Grga! - izdere se Pakanović na svoga prijatelja Tonkovića, pa doda bijesno i gorko: - Bolje bi bilo da je poginula u onom podrumu!...
Jana još jače zarida na te okrutne riječi, idući za Pakanovićem sva iznemogla, ojađena.
- Tomo, nemoj ti tako s Janom! - ukori ga Grga.
- Šuti! Ti ne znaš što ja mislim! - odbije Tomo ljutito.
Kad svi izađu pred kuću, pripovjede časniku što je bilo. Jedan reče da su ubili do petnaest oklopnika.
- Ja sam ih nabrojio dvadeset! - oglasi se oštro mlad vojnik, vrgne se na konja, pa se približi k onomu časniku, kao da mu je pobočnik.
- Jurica, jesi li i ti odrubio koju glavu? - upita ga veselo časnik.
- Jednu, gospodine kapetane! - odgovori ponosno mladi Frankulin.
- Da nas je trista, bez tebe ništa! - nasmija se Bukovački.
Sad zapovjedi Bukovački da uzmu djevojke k sebi na konje. Tako i bi: Milka i Anka svaka sa svojim ocem, Jana s Pakanovićem, a Katica s Tonkovićem. Kako su sve bile izmučene, svaki je svoju držao pred sobom.
- Gospodine kapetane, bismo li zapalili ovu podrtinu da joj zauvijek traga nestane? - sjeti se mladi Frankulin.
- Ne treba: noć je jasna. Gle, meni se vidi da već dim suklja...
- Uistinu? - nasmija se Jurica.
- Neki su naši vragoljani zapalili a da me nisu ni pitali - nasmija se i kapetan.
Počekaju da vide. Dim je jače sukljao na prozore, a malo zatim i plamen. Iz kućerine čulo se pucketanje, sve jači prasak.
- Lijepo će se ispeći oklopnici! Uj! - cijukne jedan haramija.
- Sad mi je žao što smo ih zaklali - vikne onaj koji je ubio Martina.
- Žao ti je, jer ne znaju da se peku!... Hajdmo! - zapovjedi Bukovački.
Plamen je probio krov. Četa krenu od Korane, zapadno, žarko osvijetljena.
- Oče, sam te je Bog amo poslao! - jecala je Milka.
- Ne plači, dijete.
- Što bi bilo od mene da su te Turci ubili?...
- Ja ih nisam ni vidio. Bili smo u Plaškom. Kako sam čuo, Turci su saznali da je ban u malo dana sakupio lijepu vojsku, pa se razrojili nekamo u Bosnu. Ne plači, dijete... Ban je raspustio svoju vojsku - pripovjedi joj otac.
Ovo nam potvrđuju različiti poslanici koji su onda bili u Beču. Cornaro je pisao u Mletke da je ban Zrinjski divnom brzinom odmah čim je došao iz Beča u Hrvatsku, dao odredbe da se sakupe ljudi: ..."con mirabile prontezza dato subito gli ordini per l'unione della gente"... Taj je poslanik pisao da je ban ocijenio da treba pokazati smjelosti i srčanosti, stoga je javio Turcima da je on u onim stranama - u Plaškom - pripravan da ih dočeka i potuče. "Stimo il Bano, che convenisse mostrar ardire e coraggio, percio face sapere ai Turchi ritrovarsi egli in quele parti, pronto ad attenderli e combatterli". Turci iznenađeni brzinom kojom je ban sakupio vojsku, te znajući i otprije za njegovu ratnu vještinu i hrabrost, grdno se prepadoše i povukoše u Bosnu razglasivši da će navaliti na Dalmaciju.
Tomo Pakanović još se ljutio na Janu:
- Što plačeš? Umiri se!
- Kako da ne plačem?
- Šuti! Kragujac je da lovi, a prepelica da bježi...
- Rekao si da bi bolje bilo da sam poginula u onom podrumu...
- Zašto su te bacili u podrum? - upita je, a oči mu sijevahu.
- Jedan časnik...
- A jesi li se branila? Zašto ga nisi rukama zadavila? Jesi li se branila?
- Branila sam se...
- Pak?...
- Htio me ubiti.
- Bolje bi bilo da te je ubio! Zašto se nisi branila? - upita opet grozno.
- Ja sam se obranila, stoga me u podrum bacio... - zajeca Jana, prestrašena.
- Ti si se!?... - hoće naglo, začuđeno i radosno Pakanović.
- Obranila sam se, stoga me kaznio... Sva dršćem od glada.
- Jana, imam ja kruha. Na, dušo, jedi! Oh, razbojnici! - istisne kroz zube izvadiv brzo komad kruha iz torbe. - Je li ti studeno? Jedi, siroto, jedi. Bit će ti bolje sa mnom. Oh, razbojnici. Jana, sjediš li dobro? Jedi, dušo, jedi...
Jana je gutala kruh.
Anka je pitala svog oca, kada je krenuo iz Plaškoga, a on joj pripovijedi:
- Krenuli smo jutros prije vida. Ima nas do dvije stotine u ovoj četi, a bilo nas više, ali su se putem razišli k svojim kućama. Noćas dođosmo u ova naša sela drumom što vodi iz Ogulina u Ozalj, pa vidimo ljude gdje bježe put Ozlja. Ljudi nam kažu kako su oklopnici ugrabili neke djevojke, a kad to čuje naš kapetan, mjesto ravno u Ozalj, okrene desno. Malo prije ponoći prikučismo se k onoj kućerini gdje smo zaklali one pogane, sjeme im se zatrlo! - škripne zubima Ankin otac i zamisli se.
Sad su bili na jednom raskršću. Bukovački udari s većim dijelom konjanika put Ozlja, a drugi u različita sela.
- A kako drugi kod kuće? - upita otac Anku.
- Ne znam... svezaše me i odniješe... Iz naše sam kuće čula jauk... - zaplače Anka.
Otac joj se zamisli. On nije znao da će naći kod kuće ženu mrtvu, njegova Anka majku mrtvu. I Milkin otac nije slutio da će naći doma majku ranjenu, a oca mrtva i sina mrtva. Katica je tiho jecala i željela da dođe što prije kući da naloži oganj bolesnoj sestrici i malenom bratu. jer su vrata njezine kućice ostala širom otvorena a studen vjetar puše...

IX.

Velikim dvorištem u gradu Ozlju, za vedre noći, lagano šetahu banovi kapetani Juraj Malenić i Fran Berislavić od dvora do gradskih vrata gdje je pod svodom ležalo nekoliko momaka. Kule su bile obasjane mjesečinom, vidjela se svaka puškarnica, ljeskali se neki prozori na dvoru. Kad bi vjetar jenjao, čulo se kako šumi Kupa što je bila nabujala od velike kiše.
- Frane, već je ponoć minula - reći će kapetan Malenić, pogledav neke zvijezde.
- Uistinu ne bih znao gdje se Bukovački zadržao - odgovori Berislavić, pa doda nakon stanke: - Mislim, banica još bdije, strepi za svoga muža, dala bi za njega sto života.
Hrvatska još nije imala ovako plemenite banice.
- Divna žena!
- Moj Frane, da si je ti vidio kad se vjenčala, kad joj je bilo šesnaest godina! Što: ruža, lijer, sunce!... A što da ti kažem?... Da si je vidio, znao bi kakva je bila! - strese Malenić ramenima kao da se naljutio.
- Stani, čovječe, da se sporazumijemo. Čuj: nije li možda bila kakva joj je danas kćerka Jelena? - zaustavi se Berislavić u hodu.
- Ha, tako je!... Ne, nije tako. Da, lijepa kao Jelena, ali nešto drugačije: viša, stasitija. Moj Frane, u ovom gradu nikada nije bilo veselo kao dana 27. listopada 1641!
- Na dan kad se vjenčao knez Petar?...
- Da. Ni u snu nisi vidio onako kićenih svatova! Frane, drago mi je što sam se rodio dvadesetak godina prije tebe, jer sam vidio one svatove. Bilo ih na stotine, sve knez do kneza, velikaši i plemići, poslanici okrunjenih glava, i papinski i onaj francuskoga kralja, i onaj Mletačke Republike, a onda sila građana i slobodnjaka. Bezbroj je kmetova dva dana kliktalo i tanko cijukalo dolje u prodolu... i onamo na ravnici pred gradom. Sve su pivnice bile otvorene, pekli su se volovi, pjevalo se i bučilo: čitava je Hrvatska pirovala! Sjajni svatovi odjahaše odavde u Karlovac, u kuću Katarinina oca, a drugi se dan vratiše amo u Ozalj, pa tek nasta pravo veselje. Došlo amo do dvije stotine izabranih Primoraca i Primorkinja iz Bakra, Kraljevice i Vinodola, a svatovi, ona gospoda, ne mogoše da se do sita nagledaju njihova plesa. Dok su plesali u ovom dvorištu, veselo su pjevali, a kneginju Katarinu ushitilo to pjevanje, pa se uhvatila u kolo sa svojim Primorcima. Govorilo se da je papinski poslanik, gledajući kneginju, kihao od radosti i udivljenja...
- Ma uprav kihao?
- Kihao, brate! - raširi ruke Malenić.
- Hej, koliko je slave bilo u ovom gradu!
- Mnogim su već zazubice rasle za ovim bedemima!
- Nijemci uvijek na njih škilje.
- A znaš li ti, Frane, kakva ih je bila spopala trzavica kad je pred trideset godina puknuo glas da se našla u jednom zidu ovoga grada hrvatska kraljevska kruna, sva nakićena najdražim kamenjem? - snizi glas Malenić.
- Čuo sam o tome...
- Moj je otac vidio krunu...
- Gdje je sada kruna? - uhvati naglo Berislavić za ruku Malenića.
- Ja mislim da to znaju samo Zrinjski i Frankopani. Dok bude njih, hrvatska kraljevska kruna neće se izgubiti...
- Dok bude njih!?... Prođi se ludosti kad nisi lud, zlo te smelo i sa mnom zajedno! Što bi Hrvatska da izginu Zrinjski i Frankopani?
- Što bi Hrvatska?... - stane Malenić u hodu i zamisli se.
- Tako ti oba svijeta, nemoj odgovoriti na moje pitanje! - uzruja se Berislavić. Nakon šutnje dometne: - Dao bih svoju desnicu da mogu vidjeti samo jednom hrvatsku krunu! Ti, dakle, ne znaš gdje je?...
Malenić mu vrgnu ruku na rame i prošapta:
- Ne znam, ali čuj što mi je kazao moj pokojni otac. Frane, ti dršćeš?...
- Kaži, kaži...
- Moj je otac govorio da je kruna u čvrstoj željeznoj posudi, pa zazidana u onom debelom zidu na desnoj strani dvora kad gledaš dvor od istoka, dakle nad Kupom, a na prvom katu, u onoj dvorani gdje obično piše knez Petar. Tako mi moje sreće, to ti je živa istina kao što se sad očima gledamo!
- Je li na zidu kakav znak?
- Nije.
- Kojom je zgodom tvoj pokojni otac vidio krunu?
- Ne znam. Kazivao mi je da ju je vidio samo jedan hip, kroz suze, da je bio ganut kao nikada u svojem životu...
Kapetani umuknu. Šećući dvorištem, pogledali bi na dva rasvijetljena prozora dvora i na nebo. Zlatni su Vlašići i Porednici zapali, a kokoti u selima začestili da veselo navješćuju Danicu.
Na prvom katu u dvoru, u onoj sobi gdje je još bilo svjetlosti, sjedile su Katarina i Jelena, jedna nasuprot drugoj. Majka je spustila glavu na naslonjač i zatvorila oči kao da spava. Jelena je čitala neku knjigu na stolu na kojem je gorjelo više svijeća.
- Majko, usnula si? - upita Jelena tiho.
- Nisam, nisam.
- Već je kasno: pođi u postelju.
- Da, kasno, a još ti nema oca... Jeleno, nemoj više čitati. Pođi na počinak.
- Ne bih mogla usnuti. Uistinu čudnovato što još nema oca.
- Lako se zakasni koji sat - reče majka, pođe k prozoru i pogleda u prodol, na cestu.
Kapetan Malenić došao je o podne iz Plaškoga u Ozalj i javio banici da su Turci odbrusili nekamo u Bosnu, a ban da će u Ozalj podnoć.
Katarina opet sjedne na naslonjač, zamisli se, opet sklopi oči. Lice joj je bilo spokojno na prvi pogled, jer se trsila da sakrije svoju zabrinutost pred Jelenom. Samo kadšto preletio bi joj oblak sjete preko čela, duge bi joj i crne trepavice trepnule, teže bi uzdahnula. Jelena je gledala u knjigu, a vidjelo se da ne čita. Naslonila je glavu na dlan desnice i zavezla se u misli.
- Jeleno, što si se zamislila? - uzdahne majka, otvorivši oči.
- Ja sam se?... - osmjehne se Jelena i malko porumeni.
- Ti mi, dakle, nećeš reći?...
- Šta da ti?... - uzbuni se, a neko veliko čuvstvo osvijetli joj lice.
- Dijete, tvoje su misli bile daleko... - nasmiješi se majka i duboko uzdahne.
- Daleko?... - porumenje Jelena jače.
- Mlada djevojka ne razabire dokraja... - šapne Katarina, kao da se razgovara sama sobom, a zatim se gane, pogleda Jelenu i reče: - Govorit ću s tvojim ocem. Treba da se odlučimo...
- Majko, ja ljubim Frana... - obori Jelena oči za jedan hip, pa ih vesele upre u majčino lice.
- Jesi li dobro promislila?...
- Jesam i nisam... Ja ga ljubim.
- S Rakoczyjem čeka te burna budućnost.
- Znam, draga majko.
- Beč će nastojati da što prije satre Petra Zrinjskoga.
- Branit ćemo se.
- Beč radi o glavi svakom prijatelju i savezniku naše kuće.
- Ah, zašto sam slaba ženska glava? - sijevnu joj crne i duboke oči.
- Ti nisi slaba: ti si Jelena Zrinjska. Pomisli na tolike junakinje našega roda! Klis pred tri stoljeća i pol! A majka Nikole Sigetskoga, također Jelena!...
- Ja ne bih htjela biti zadnja od naše krvi. Ustreba li jednom, opasat ću se sabljom.
- Jeleno, govorit ću s tvojim ocem...
- Samo jedno bit će mi teško... Ostavit ću tebe, oca i braću, iz ove ću zemlje... - izgovori Jelena tužno.
- Mi ćemo raditi za tebe, a ti ćeš u Ugarskoj za Hrvatsku. Silna je riječ oduševljene žene, uvjerena sam da će tvoja osokoliti Ugre.
- Ja ljubim kneza Frana, duša mi čezne za njim, ali ne da provodim uz njega blažen obiteljski život nego da ga sokolim u borbi. Kako da budem sretna dok nam razdiru i tlače Hrvatsku?
- Rekla sam ti da te čekaju burni dani.
- Branit ćemo se, majko.
- Nikada ne vjeruj Nijemcu.
- Nikada!
Majka sjedne uz Jelenu, privine je na njedra i uze joj gladiti glavu desnicom. Dok je tako milovala kćerku, oči joj se napuniše suzama pomislivši: tko bi znao koliko će strašnih oluja prohujati nad ovom dragom glavom...
Dvije-tri suze kanuše na bujnu Jeleninu kosu, kad se razliježe oko grada odugi trubalj straže.
- Otac! - klikne radosno Jelena.
- Slava ti, Bože! - odahne Katarina.
Stanu k prozoru: dolje u prodolu, u sjeni, crnjela se konjanička četa na cesti. Majka i kći hitro se ogrnu kabanicama, siđu u dvorište i pohrle na gradska vrata. Četa je već na mostu.
- Otac nije došao... - šane Jelena majci.
- Ne boj se, drago dijete, - odgovori joj majka i uze je za ruku.
Četu je doveo Bukovački. Čim on ugleda Katarinu i Jelenu, skoči s konja i nakloni se:
- Svijetla banice, primite ovo pismo.
- Malenić mi je javio da će ban...
- Svijetli je ban, pošto je Malenić otišao iz Plaškoga, krenuo s knezovima Frankopanima u Primorje. Ja bih sa svojom četom bio prije amo došao, ali sam putem našao posla.
- Posla?... - začudi se Katarina.
- Zrak je oštar da to ovdje u dvorištu pripovijedam.
Bukovački brzo pripovijedi što je bilo kod one kućerine na Korani. Jelena ga upita drhtavim glasom:
- Jeste li spasili sve djevojke?
- Mislim da jesmo.
- Grozno: jadne djevojke! Hvala vam, gospodine kapetane - pruži mu Katarina desnicu koju on poljubi.
Majka i kći vrate se u dvor, u sobu gdje su prije bile, pa pročitaju pismo koje im je donio Bukovački. Petar piše kako Turci nisu htjeli da zametnu bitku, te kako on misli da će se sakupiti u većem broju u Bosni, pa navaliti za koji mjesec na Plaški ili na koji drugi grad. Zatim piše da ide u Primorje gdje će pregledati tvrde gradove, štogod popraviti, a na kraju lista nije on više vojskovođa, nego dobar otac, nježan suprug; sve svoje imenuje po imenu, svakomu nešto piše, svakoga grli i cjeliva...
Katarina i Jelena tri su puta pročitale pismo, otirući suze. Malo pred zoru legoše na počinak.
Sutradan čim je Bukovački ustao, eto k njemu haramije Pakanovića. Stupio je pred kapetana ne kao obično, nego smeteno i stidljivo: gleda u pod i lijevo i desno, a nikako u kapetanove oči.
- Što je, Tomo? Koja te je nesreća pogodila? - posmjehne se kapetan i stisne tamne oči.
- Gospodine kapetane, ne znam kako bih...
- Kaži što ti je na srcu.
- E, kad baš hoćete, reći ću vam, jer se ionako sve obija o vašu glavu. Da se vrag rodi ili umre nakraj svijeta, vas dopane da mu tešete kolijevku i dubete grob. Dakle, gospodine, gospodine... - zakašlje Tomo.
- Odvali jednom!
- Ma eto, mislim, poznat ćete onu Janu koja ima crne oči... - porumeni Tomo.
- Junače moj, meni se vidi da su ti te crne oči opržile srce.
- Opržile srce!?... - usmjehne se Tomo i počeše se iza uha.
- Tomo, momak si od oka, pa možeš ti odabrati: ovu hoću, ovu neću. Ti bi, dakle, htio da se oženiš tom Janom.
- No, nekako ste pogodili! He, znate vi sve, pa i što drugi misle!
- Hoćeš li da ti budem vjenčani kum?
- Nemoj tako! - baci Tomo ruke nad glavu, pocrvenje i promuca: - Nego, nego...
- Tresni!
- Gospodine kapetane, golema je kapa nebeska, na široko i daleko svijetli Božje sunce, a ja i ona Jana nemamo ništa ni pod golemom kapom ni...
- Ima Jana crne oči!
- Njezine su mi oči izorale i dušu i srce, ali se žito ne sije u one crne oči, nego eto na oranicama. Lijepe su crne oči, ali se meni druge mozgom viju - gospodine kapetane, da vi samo hoćete, mogli biste...
- Što?
- Sve!
- Ti si, Tomo, uvijek bio junak: sve ću za tebe učiniti. Govori, moj sokole, jer se razlog oblo govori.
- Naš svijetli ban ima pol svijeta, a da mu vi kažete, on bi mi dao nešto zemljice. Ja tad sretan, a ban opet bogatiji od mene!
- Kad se oženiš, mislit ćeš na ženu, a ne na sablju. Bolje ti je ovako: nit ti mlado plače, nit ti staro kašlje.
- Volim ja sablju negoli ženu! - osovi se Tomo ponosno, pa razloži: - Prije nego sam se upustio u ovaj posao, razmišljao sam od svake ruke...
- Govorit ću danas s banicom o tome. Banica je dobra i zna da si junak.
- Da sam ja junak koliko je naša banica dobra, jao svakomu Turčinu i Nijemcu!
- Tomo, ispunit će se tvoja želja.
- Vi ste duša od čovjeka. Znao sam ja!
- Ajde, sokole moj, ajde, još danas znat ćeš gdje ćeš saviti gnijezdo malim Pakanovićima! - našali se Bukovački zureći mu veselo u oči.
Kad sađe Tomo u dvorište, neki haramije odmah razabraše da mu je sjekira pala u med: šubaru je potisnuo nad zatiljak, radost mu sijevala iz očiju.
Bukovački je htio iz sobe, ali dođoše k njemu Zora i Ivan, najmlađa banova djeca, a odmah za njima dominikanac Bargiglio i upravitelj Zmajilović. Ivan i Zora htjeli su čuti zašto su haramije posjekli one oklopnike na Korani. Dominikanac namignu kapetanu da ne kaže istinu i odmah okrenu govor na drugo:
- Kapetane, jučer smo pokopali Smoljanovića.
- Čuo sam već - zaklima Bukovački glavom tužno.
- Prehladio se, legao, nakon osam dana u grob... Bog ga pomiluj! - uzdahne Zmajilović.
Smoljanovići bijahu rodom iz Kostrene. Ivan Smoljanović, senjski biskup, bio je bratić Ivanu Smoljanoviću koji je umro na Ozlju. Biskupi senjske biskupije stanovali su u Bakru u ono vrijeme.
Kad ode dominikanac s djecom iz sobe, upita Bukovački Zmajilovića kako je na Ozlju. Zmajilović podigne ramena, čelo mu se naoblači. Kapetan ga živo pogleda.
- Ne sviđa mi se o. Forstall - odgovori Zmajilović tiho.
- Ja ga još nisam vidio.
- Forstall će biti banov ispovjednik, tajnik, sve. Tako sam čuo. Forstall je veoma tajanstven, mučaljiv. Tko muči, zlo misli.
- On ti se, dakle, ne sviđa?... - zamisli se Bukovački.
- Nijemac.
Bukovački se malko gane, potvrdi pogledom da je taj razlog temeljit, zamisli se, pa smrsi napo usta kao da se sam sa sobom razgovara:
- Čudnovato!...
- Šta si se zamislio?
- Ja?... - suče Bukovački brk
- Vidjet ćemo... - saže ramenima stari Zmajilović.
- Da, da: vidjet ćemo... Ban je oprezan, da oprezan... - stade Bukovački šetati sa Zmajilovićem, oba zamišljeni, pognute glave...
Petar Zrinjski bio se sastao u Beču, odmah po smrti svoga brata, s palatinom grofom Vesselenyjem i s njegovom prekrasnom ženom Anom Marijom. Kad se jednom Petar potužio kako mu je teško naći umna i vjerna tajnika koji bi bio posve vješt latinskom i njemačkom jeziku, preporučila mu je palatinova žena augustinca o. Marka Forstalla hvaleći ga da je čestit, izvanredno uman i naobražen čovjek. Pripovjedila je knezu Petru kako ju je Forstall mnogo puta posjetio da joj povjeri neke tajne bečkoga dvora i kako je on proniknuo u sve ministarske spletke. U prvi mah da se nije u njega pouzdavala, ali se kasnije potpuno uvjerila da joj je svaki put otkrio istinu. On joj je kazao da je rodom iz Irske, da je mnogo godina bio u Holandiji, pa napokon došao u Beč. Grofica je tvrdila da Forstall osuđuje bečku politiku koja hoće da satre Hrvatsku i Ugarsku, a osuđuje je zato što je pravedan i što vidi da je pogibeljna po sam dvor. Još je grofica, proslavljena i obožavana ugarska junakinja, potanko kazivala da se više puta ispovjedila kod o. Forstalla, kako je izvrstan ispovjednik i da je prava slast kako on zna poučiti i utješiti grešnika. Ona je razabrala iz Forstallovih riječi da bi on volio živjeti u tihoći među zelenim brdinama negoli u bučnom i raskalašenom Beču. Petar je zaželio da vidi toga čovjeka, to sveto čudo, da se s njim porazgovori, pa će s njim u Hrvatsku ako mu omili. Dva dana kasnije posjetio je Forstall Petra Zrinjskoga: dugo su se razgovarali, pa i dogovorili kako će zajedno na Ozalj.
Još su Bukovački i Zmajilović šetali u sobi na prizemnom hodniku, kadli se naglo otvore vrata, a u sobu uleti jedan mladi paž, blijed, preplašen. Gurnuo ga unutra Jurica Frankulin, držeći ga za vrat... Visoki, krupni, plavokosi i golobradi paž komu je bilo oko dvadeset godina, imao je na sebi plavo baršunasto odijelo, opšiveno srebrom.
- Jurica, što se dogodilo? - začudi se Bukovački.
- Ovaj lopov!... - počne Jurica, crven kao rak.
- Nije istina... - propenta paž.
- Šuti! - vikne Bukovački na paža.
- Ja sam spavao u sobi nasuprot ovoj, a ovaj palavurda, bit će tomu jedan sat, ušuljao se u sobu... - osu Jurica.
- Nije istina... - branio se paž.
- Šuti, ništarijo! Nitko drugi nije bio u mojoj sobi! Da, šuljao si se oko mojega odijela, a kad sam ustao, otišlo mojih dvadeset dukata! Ti si ih ukrao! - krikne Jurica.
- Potvora... Ja ukrao?... - šapne paž drhtavo.
- Sad sam našao ovog tata na hodniku, pograbio sam ga za prsa, tu vam je da mu sudite! - digne Jurica šaku da ga zdimi među oči.
- Stani, Jurica! - ukori Bukovački, a pažu što je oštrije mogao: - Daj amo dukate! Crn ti obraz, kako te nije stid?
- Ja mu ih nisam uzeo. On laže...
- Ja lažem!?... - strese se Jurica i digne šaku.
- Jurica, nemoj mrciniti ruke o tom deranu! - pograbi ga Bukovački za ruku.
- Ja mu moram razbiti nos! - škrgutne zubima Jurica.
- Rudolfe, daj mu odmah dukate! - zagrozi se Bukovački pažu.
- Ali, ja mu ih nisam...
- Što da se natežem s tom huljom? Dvadeset i pet batina, pa s njim u tamnicu! - rasrdi se upravitelj Zmajilović i korakne prema vratima da zovne stražu.
- Milost, milost!... - padne Rudolf na koljena pred kapetanom, i sklopi ruke.
- Ha, sad si se omeo kao pas u raži! Gdje su dukati? - smiri se malko Jurica.
- Oprostite... milosti!... - mucao je paž, izvadiv iz njedara Frankulinove dukate, omotane krpicom.
Kapetan ga izgrdi i zagrozi mu se da će ga protjerati s Ozlja. Rudolf je jecao da žali što ga je sam sotona zaveo na grijeh, da on nije nikada počinio što takvo, da će se pokajati i pošteno živjeti. Molio je da ga ne tuže banici i da nikome ne kažu njegov sramotni čin jer bi se ubio od stida...
- Neka ti bude za ovaj put! - smilova se Bukovački i pokaza mu okom vrata sobe.
Rudolf pl. Lahn bio je rodom iz Kolonje. Već je godinu dana služio kod Petra Zrinjskoga koji ga je doveo iz Regensburga.
Bukovački, pošto se smirio, pođe k banici da joj preporuči haramiju Pakanovića. Banica je dala pozvati preda se Pakanovića i napisala mu "Otvoreni list" kojim mu daruje nešto zemlje kraj Švarče i koji ovako počinje: "Mi Frankopan Katarina, vikovični Gospodin od Zrinia, kraljestva Dalmatinskoga, Harvatskoga i Slovinskoga Banica, dajemo na znanje svim i svakomu, kim se dostoji i gdi godir bi potribno pokazati ovi Naš Otvoreni List, kako Mi, videći virnu službu i spodobnu prošnju od Našega virnoga sluge Tomice Pakanovića..." List se svršuje ovako: "... i za većega virovanja i tvrdnosti radi dali smo mu ovi Naš Otvoreni List rukom Našom podpisan i Našim navadnim visećim pečatom zapečaćen."
Dok je Katarina pisala, haramija nije skidao surih očiju s njezine bijele ruke. Tihano škripanje onoga pera godilo je njemu kao najslađa glazba, slađa od istoga Janina šaputanja, svaki put kad škripne ono pero, znači toliko slogova zemlje, toliko vagana žita, toliko bremena sijena. On sluša ono pero, čini mu se da razumije njegov dragi šapat, a pred očima sve veći kupovi krumpira, sve viši stogovi, sve šire livadice, kuda skakuću mali Pakanovići za guskama, racama, kravicom!... Kad je banica odložila pero, bilo je haramiji kao da su mu se svalili na srce teški kameni - međaši. Duboko je uzdahnuo, ali i veselo zirnuo u kapetanove oči. Katarina pohvali hrabroga vojnika, dade mu "Otvoreni list", pa se malko nakloni kapetanu, što je značilo da želi ostati sama. Pakanović htjede nešto reći, ali mu se riječ uguši u grlu. Ne znajući što bi, pogleda umolno i radosno kapetana koji mu namigne na baničinu ruku. Sad sune u njedra "Otvoreni list", pograbi onu bijelu desnicu objeručke, obaspe je toplim cjelovima, pogleda Katarinu kroz suze i povika drhtavo: "Bog da naplati!" Na te riječi podigne naglo ruke nad svoju glavu i čudno se zaljulja cijelim tijelom hrleći iz dvorane na hodnik.
- No?... - nasmiješi mu se Bukovački na hodniku.
- Što da kažem, gospodine kapetane?... Hvala vam do neba! - udari se veselo desnicom po prsima, po onom dragom spisu, glasno se nasmije, pa poleti niza stube.
U taj tren ulazio je dominikanac Bargiglio koji se hitro, na svoju sreću, ugnu haramiji viknuv za njim:
- Hej, momče, pazi da ne slomiš vrat!
- Skače veselo jer će se oženiti - reče Bukovački svrh stuba.
- No, jadan čovjek: već je slomio vrat! - hukne dominikanac.
- Časni oče, kako vi mrzite ljubav! - posmjehne se kapetan.
- Bože sačuvaj! - prevrne Bargiglio oči nekako vragolasto, pa skrušeno uzdahne kao da htjede reći: ne vidite li kakva je haljina na meni?...
- Časni oče, vi se niste rodili u toj haljini... Možda ste se i vi ogrebli o varavi i tašti ovaj svijet, pa ste izabrali tu tvrdu haljinu da vas čuva...
- Dragi kapetane, ni ova tvrda haljina nije štit, ako nije srce... - umukne dominikanac i namigne kapetanu da šuti kad ugleda na drugom kraju hodnika jednog fratra gdje je smjerio k njima pognute glave s nekakvim spisima u ruci.
Taj je fratar bio visok, u crnoj haljini, s crnom i okruglom kapicom na tjemenu. Čim je stupio na hodnik, bio je opazio dominikanca i kapetana, a odmah je oborio oči i približavao se kao da ih nije vidio.
- Hvaljen Isus! - pozdravi ga Bargiglio kada dođe do njih.
- Vazda hvaljen! - odzdravi mekanim i slatkim glasom, pridigne oči, stane u hodu, pogleda Bukovačkoga i nakloni mu se malko.
- Časni o. Forstall?... - upita Bukovački došljaka i upilji mu pogled u dugo, blijedo i nešto žutičavo lice.
- Gospodine, pogodili ste - nakloni se Forstall.
- Naš kapetan Bukovački... - reče dominikanac Forstallu, metnuvši desnicu na kapetanovo rame.
- Milo mi je, gospodine kapetane, što mogu stisnuti vašu junačku desnicu. Naš dobri ban mnogo mi je pripovijedao o vašim slavnim... - zašuti krotko Forstall.
- Hvala, časni oče! - smrkne se Bukovački.
- Čednost resi sve prave junake - zakašljuca Forstall.
- Ima ljudi koji hine čednost... - omjeri kapetan Forstalla
- To su licemjeri... - zakašljuca Bargiglio.
- Da, licemjeri - potvrdi Forstall spokojno.
Dominikancu kao da je na iglama. S nekim usiljenim nehajem počne bosti još jače:
- Gospodin kapetan nije samo junak nego je i veoma uman muž, pronicava i oštra pogleda. Da, on u prvi mah pronikne i u najtajanstvenije srce. Krasne ga vrline rese: uvijek je veseo, uvijek sa svakim iskren, mrzi laž i himbu, a najviše su mu odurni spletkari, opaki pripuzi i podli licemjeri...
- O, to su krasne vrline! - pogleda put neba Forstall, pa doda pokazav spise: - Red mi je poći k svijetloj banici.
Sad ode hodnikom pognute glave kako je bio došao. Bargiglio upita Bukovačkoga koji je zurio kroz trepavice za Forstallom.
- Kako vam se sviđa?
- Ni lijep, ni ružan - sleže Bukovački ramenima.
Lice mu je kao stara nadgrobna ploča s koje je nestalo natpisa.
- Kao stara nadgrobna ploča?
- Da, kao izlizana nadgrobna ploča, jer nije na njemu ni nabora ni traga odsjevu bilo koga čuvstva, nego je hladno, tvrdo, oporo, zbijeno. Mene spopane razdraženost kad ga pogledam: onaj tanki i dugi nos, one blijede usnice, one kovrčaste i guste obrve, one njegove sive i nepomične oči!... Kaži mu što hoćeš, bodi ga, grizi ga, on je uvijek miran, on ti se uvijek jednako smiješi, a ne smiješe mu se ni oči, ni lice, nego samo usnice, jer ih tako nakrivi. Eto, to me srdi!
- To vas srdi, časni oče?...
- Srdi me što ga ne mogu rasrditi. Gospodine kapetane, onakvi su lisci najsilniji ljudi, jer tko može svladati samoga sebe, tko može zatomiti svoje osjećaje, lako svlada drugoga čovjeka. Na svijetu ne bi bilo zla, da nije na njem učenih ljudi a bez poštenja.
- Vi ste, dakle, zabrinuti?...
- Bojim se da bi Forstall mogao raširiti svoju moć u ovom gradu .... šane dominikanac važno.
- Umirite se!... - mahne desnicom kapetan.
- On je Nijemac! - hukne dominikanac, uzevši ga za ruku.
- Čuo sam da je Irac. Bit ćemo svakako na oprezu, jer gdje zlikovci napreduju, poštenjaci nazaduju. Ako se obukao u vražju kožu, prije ili kasnije zalajat će rogovi iz njega.
- Nijemac koji se slučajno rodio u Irskoj. Tako kažu, ali ja sudim da on nije nikada vidio Irsku. On je Nijemac! - dahne Bargiglio, a oči mu sijevnu, licem mu podudari rumen. Zamisli se, pa produlji: - Koliko sam sagriješio u ovo malo razgovora s vama! Ja sam možda sumnjičio... Veliki Bože, oprosti mi! Sad idem u svoju sobu da obavim pokoru: pol sata tući ću se oštrim konopcem po golim leđima, hoću, do krvi!
- Časni oče, nemojte se preveć izraniti...
- Do krvi! - istisne tiho kroza zube, pogleda skrušeno put neba, pa pobrza hodnikom.
Bukovački siđe u dvorište da se prošeće. Čudne su mu misli brujile glavom, nikako se nije mogao smiriti. Da je mogao, bio bi protjerao Forstalla iz Ozlja još isti dan, isti hip.
Oko podne javi Jurica Frankulin Bukovačkom da je dojahao pred gradska vrata neki velikaš s pratnjom, do petnaest konjanika, a Bukovački pohrli k mostu, prepozna grofa Tattenbacha i zamoli ga da uđe u grad. Grof sjaše, poravna odijelo, pa uzađe na prvi kat dvora, ne prozborivši ni pet riječi s kapetanom koji ga sam najavi banici.
- Vi, gospodine grofe, u Ozlju? Dobro došli! - pozdravi banica Tattenbacha i odmah doda: - Moja Jelena.
Grof im nazove dobar dan, poljubi im ruke i stane se klanjati sad majci, sad kćerci. Kad svi sjedoše, upita ga Katarina, odakle je dojahao.
- Ravno iz Karlovca. Kneginjo, već je deset godina što nisam imao sreće da vas vidim - nakloni se grof Katarini, pa produlji, nakloniv se Jeleni: - Dakle, kćerka... kćerka?... Kneginjice, vrlo mi je milo... O, prava majka!...
- Gospodine grofe, i meni je milo što vas vidim pod našim krovom - odgovori mu Jelena samo udvorno.
- Kneginjice, vi znate njemački!?... - začudi se malko grof.
- Moja Jelena govori njemački samo u najvećoj nuždi s Nijemcima koji ne znaju hrvatski - osmjehne se Katarina.
- Znam, znam da nas Zrinjski ne ljube... osmjehne se i grof. - Znam to odavno, a i sinoć sam čuo u Karlovcu... Bio sam u Karlovcu, posjetio sam neke prijatelje, naime, znance, dakako: znance, znance...
- Grofe, recite: prijatelje! - podraži ga banica.
Tattenbachove oči svako bi malo utekle na Jelenu koja je spokojno slušala kako se šali njezina majka, a da on to i ne razabire.
Katarina, nakon kratke šutnje, upita grofa kako su mu djeca.
- Moja djeca?... Kneginjo i sami znate kako je djeci kad nemaju majke! - uzdahne grof i dometne: - Bio sam naumio da im nađem drugu majku... - uzdahne opet i obori oči.
- Vi ste, dakle, naumili?... - stisne Katarina crne obrve.
- Jesam, kneginjo... - odgovori tiho grof, pridigne glavu i pogleda Jelenu koja ni da bi makla trepavicom.
- Drugu majku?... Grofe, to nije moguće, jer maćeha, ma kako bila dobra, nikada ne može... - umukne Katarina.
- Ja mislim da može biti kao i prava majka - zaklima grof smiješeći se i opet uzvine oči na Jelenu koja pogleda značajno majku da bi presjekla taj razgovor.
- Gospodine grofe, obiteljska je sreća najveće blago na ovom svijetu, a ja se nadam u Boga da će moja Jelena biti sretna s knezom Rakoczyjem - reče Katarina stalnim glasom.
Grof se malko gane, brzo pritaji svoju uzrujanost, ustane i nakloni se Jeleni, smijuljeći se usiljeno:
- Čuo sam radosnu vijest... Dakle, istina?...
- Da, gospodine grofe, domala zaručit ću se s knezom Rakoczyjem - potvrdi mu Jelena.
- Mislio sam da možda nije istina... Često se glas pronese svijetom, a nije... Kneginjice, dopustite da vam iskreno čestitam... - duboko se nakloni grof, pa sjede.
Posljednje Katarinine i Jelenine riječi, kao i njihova hladna udvornost, uvjeriše grofa kako bi sasvim suvišno bilo da im oblo kaže po što je došao u Ozalj, pa svrnu stoga govor na drugo, na različite političke prilike onoga vremena. Dok je o tome govorio, neprestano je razmišljao kako ga je krasna Jelena odbila, a to ga je ljuto peklo: činilo mu se da je grdno ponižen. Sada mu je žao bilo što je otkrio svoj naum koji ga je doveo u grad Ozalj i bio je uvjeren da je posve jasno kazao svoju želju, te je stao misliti kako bi razložio Jeleni i njezinoj majci da su ga krivo razumjele ako su možda razabrale iz njegovih riječi da je on htio zamoliti Jeleninu ruku. Stoga navrne opet na prijašnji razgovor, a Katarina i Jelena, videći taj nagli preokret, još su mu pomagale da se što lakše iskopa, te su tako govorile kao da im nije bilo ni nakraj pameti da bi on snubio Jelenu. Grof je dugo pleo i mljeo, napokon je odlučno izjavio da se nikako ne bi htio po drugi put oženiti i naveo je svu silu razloga kako se ne smije oženiti udovac koji ima mnogo djece. Tvrdio je, sa žarom, da su dobre maćehe rijetke kao i bijele vrane.
Još bi grof bio pobijao sebe, da nije plavokosi paž Rudolf pl. Lahn javio da je objed na stolu.
Katarina se nakloni grofu da bi pošli u blagovaonicu gdje već bijahu Ivan i Zora, pa Bukovački, Bargiglio, Forstall, upravitelj Zmajilović i više slugu. Katarina poljubi u čelo Zoru i Ivana, pokaže ih grofu i reče mu kako se zovu. Djeca mu se nakloniše. Dok je Katarina nabrajala grofu imena druge gospode, približio se mali Ivan k sestri Jeleni da joj ljutito prišane:
- Onaj je grof doveo u Ozalj petnaest njemačkih...
- Ivane!... - ukori ga sestra tiho.
- Meni bi drago bilo da odu što prije! - opet će Ivan.
- Budi dobar! - zamoli ga Jelena.
Nato sjedoše za objed. Katarina i Tattenbach razgovarahu se o politici bečke vlade: ona se tužila na tu vladu i na njezinu vojsku u Hrvatskoj, a grof nije isprva htio da kaže ni bijele ni crne. Dogodilo se da se zagledao u banicu dok je živahno govorila. pa nije čuo nijedne njezine riječi. Kad bi je slušao, divio se njezinu umu, jasnom razlaganju, a tako i njezinoj krasoti. Do mile ju je volje mogao motriti, a to je i činio, te nije napokon imao dosta duševne snage da odoli želji da je još gleda, da tone u njezine oči. Više je puta pomislio: ovako divotne žene nigdje nisam vidio... On je osjećao kako ga sve više osvaja njezin topli i zvučni glas, kako ga nehotice zatravljuju njezine oči.
- Grofe, velim, vam: nečuvene grozote! Vi kao da ne vjerujete?... - pitala ga Katarina.
- Molim, molim: neću da branim austrijsku vojsku...
- Oklopnici iz Karlovca ugrabili su noćas nekoliko djevojaka! - usitni mali Ivan, sav rumen, uzrujan.
- Oh, sveti Bože! - uzdahne dominikanac i pogleda banicu kao da joj veli: Ivan nije čuo od mene ni riječi o tim nesretnim djevojkama!
O. Forstall ljuljao je nezadovoljno glavom što je moralo značiti da se dominikanac ne brine za odgoj djece.
- Gospodine grofe, smijem li da vas nešto upitam? - oglasi se Bukovački.
- Molim... - nakloni se Tattenbach i uzvine obrve.
- Kada ste stigli u Karlovac?
- Sinoć.
- Nije bila ružna noć: nešto vjetra, ali mjesečina - nasmjehne se Bukovački, pa nastavi usiljenim nemarom: - Da ste izašli oko ponoći sa svojim prijateljima iz Karlovca, vi biste vidjeli kako znaju jezditi upropanj...
- Gospodine kapetane, ja vas ne razumijem. Molim jasnije... - mirno će grof, ali problijedi, osjećajući u istom hipu kako ga oštro gleda banica.
- Jasnije!?... Nije li jasno govorio gospodin kapetan? - čudila se Jelena.
Grof zirne na Jelenu i zbuni se jače, jer takav bijaše njezin osmijeh.
- Gospodine kapetane, vi biste nam možda znali kazati je li istina da su noćas nastradali neki oklopnici kraj Korane. Vi niste ništa čuli o tome? - upita Katarina krijući uzrujanost.
- Svijetla banice, gospodin je grof noćas bio u Karlovcu, pa je on valjda čuo štogod o tom stradanju. Ja mičem na svoju dušu da su oklopnici ugrabili... Kažite nam, gospodine grofe... - nakloni se Bukovački.
- Ja nisam ništa čuo - odvrne grof žignuto, gušeći svoj bijes.
- Jeste li jutros govorili sa svojim prijateljima u Karlovcu? - upita Jelena grofa.
- Jesam.
- Jesu li bili veseli? - opet će Jelena.
- Bili su zabrinuti kako će da navale na Turke, kako da oslobode vašeg oca u Plaškom... - htio je grof da se našali.
Katarina ga prekosi pogledom kad je spomenuo njezina Petra.
Tako je svršio taj objed. Katarina ustane od stola i pođe s grofom u drugu sobu gdje su prije bili. Stane posred sobe i upita grofa kojemu je sitan znoj izbijao po čelu:
- Grofe, što ste problijedjeli?
- Ja sam uvijek blijed...
- Vi ste razumjeli svaku riječ kapetana Bukovačkoga.
- Kneginjo, žalim što sam došao ovamo na smetnju...
- Svaku ste njegovu riječ razumjeli.
- Nisam...
- Jeste! - istisne banica oštro.
Grof obori glavu. Neko je vrijeme šutio a onda proprti prekinuto i tiho.
- Kneginjo, vi ne znate kako sam nesretan... Vele ljudi da sam najbogatiji velikaš u Štajerskoj, a promijenio bih se sa svakim prosjakom...
- Prosjak?... A što je narod hrvatski?... Vi, Nijemci, vi ste ga upropastili! Kako će biti vama u Štajerskoj, ako nas ovdje Turci slome? Da nije u Štajerskoj šaka vas Austrijanaca, Štajerska bi uvijek znala da je čeka smrt ako nije s nama.
- Kneginjo, zapovijedajte: ja imam čvrstih momaka; imam zlata da ih dobro naoružam, da ih prehranim. Zapovijedajte... - šane grof iskrenim glasom i pouzdano je pogleda.
Katarinine oči sijevnu, malko se gane: neobična, velika misao bila je bljesnula u njezinu duhu. Oštro mu pogleda u oči i upita ga značajno:
- Grofe, što ste vi danas?
- Ništa... bečki sluga...
- Mogli biste biti gospodar Štajerske. Jeste li me razumjeli?
- Jesam.
- Vi znate kako?
- Da budem vaš saveznik...
Banica mu ništa ne odgovori, ali ga još značajnije pogleda. On obori glavu i šane drhtavo nakon kratke stanke:
- I da sam gospodar cijele Štajerske, ja ipak ne mogu biti sretan...
- Ne razumijem vas.
- Da, ne razumijete me... - pridigne grof glavu, pocrvenje, upravi oči na baničino lice, pa nastavi turobno i umolno: - Čujte, kneginjo: ja ljubim jednu ženu otkad je poznam... Ne mislim na vašu Jelenu. Bio sam s drugom oženjen, ali nikada nisam mogao istrgnuti iz srca onu koju već petnaest godina ljubim... - izusti grof grozničavo i pane na koljena pred Katarinom.
Ona korakne nase, omjeri ga ponosno i reče mu spokojno, odlazeći u drugu sobu: - "Grofe, ustanite. Zbogom."
Četvrt sata zatim izjahao je Tattenbach iz Ozlja sa svojom pratnjom, zamišljen i mrk.

X.

Jedan dan potkraj ožujka 1665. malo prije sunčanoga zapada, izjahala je banica Katarina sa svojom djecom iz Ozlja i zaokrenula južno, put grada Dubovca, lijepim drumom, na zapadnom kraju velike ravnice gdje su se gorske glavice milovidno razdrobile, niže razmakle na valove, a uzduž druma na pitome brežuljke i sjenovite prodole. Uz banicu jahali su knez Fran Rakoczy i Jelena, odmah za njima Zora i Ivan, pa Bukovački s dvadesetak odabranih konjanika. Nebo bilo vedro, zrak bistar, neke živice uz drum bile su se već zazelenjele sitnim mladim lišćem, na livadama bijeljelo se rano cvijeće, iz prodola strujao je ugodan povjetarac i nanosio vonj izorane zemlje i svježi šumski zrak. Onamo na ravnici, lijevo banici, laštila se Kupa između šumica na nekim zavojima, dim iz seljačkih koliba lijeno se vukao obraslim obroncima. Katarina se razgovarala s djecom, nasmiješila bi se Jeleni i Rakoczyju i gledala je put juga što je dalje mogla segnuti okom. Kako se sunce bilo nagnulo k zapadu, sjene drveća duljile su se po drumu i preko njega na livade i oranice, sunčane zrake što su se probijale kroz drveće, šibale su onu gospodu u sjajnim haljinama, te se činilo kako da jašu zlatnom šumom.
Katarina svrne očima po cijelom onom kraju, duboko upije svježeg zraka i odahne:
- Proljeće!...
- Divotna okolina! - klikne Rakoczy, a ne pogleda onu okolinu nego samo Jelenu.
- Kneže, da si slikar, mogao bi je naslikati - zirne mu Jelena u oči.
- Ja sam ipak velik umjetnik! - pohiti knez.
- Umjetnik?...
- Da, umjetnik: rezbar. Jeleno, vjeruj mi, majstorsko sam djelo urezao u svoje srce! - odgovori knez i živo joj upre pogled u rumeno lice.
- Srce nije od tvrde tvari, lako se posve izgubi, lako se posve izgladi ono što se u njega ureže - odvrne mu Jelena nešto drhtavim glasom i jače porumenje.
- Majko, je li otac daleko? Hoćemo li hajati dok se sretnemo s ocem? - upita mali Ivan.
- Ja mislim nije daleko - odgovori majka i podbode svoga riđana koji je oholo dizao glavu.
- Jahala bih cijelu noć samo da vidim što prije oca! - povika Zora.
Ban Petar bio javio iz Primorja gdje je pregledao tvrde gradove pošto su se Turci maknuli od Plaškoga, da će zastalno stići onaj dan u Ozalj. Svi ga željno očekivali, a najviše Katarina, jer nitko nije znao kao ona kolike ga brige taru. Željela je da se njezin Petar malko odmori u krilu svoje obitelji, u onom tihom i zabitnom ozaljskom kraju i da se s njim o svemu porazgovori: o domovini i o djeci.
Knez Rakoczy već je tjedan dana nestrpljivo čekao na Ozlju bana Petra da čuje od njega kada će se zaručiti sa Jelenom. Sada je već Rakoczy znao da mu je nitko neće preoteti, znao je da ga Jelena ljubi, jer mu je to otkrila i u četiri oka i pred majkom, ali je on ipak bio nestrpljiv kako već to obično biva. Da, otkrila mu da ga ljubi. Bilo je to pred dva dana...
Jelena i on, u predvečerje, stajali su sami uz prozor u jednoj dvorani na Ozlju i gledali su na Kupu zamišljeni, tiho dišući. Onamo nad ravnicom plovilo je nekoliko rumenih oblačića, a nebo je bilo sjajno i plavo, izvanredno krasno, kao da ga je prošle noći izvajala Božja ruka, pa se smiješilo cijeloj prirodi, veličajući se kao po prvi put sa svojim suncem. Saneno je šumila Kupa, bistra i zelenkasta voda pjenila se oko grebena, nad cijelim je krajem lebdjela neka mila sjeta, sva je priroda odisala čeznućem za toplim sunčanim sjajem: dan, prvi lijepi proljetni dan lagano je umirao u prodolu... Dolje uz vodu nad jednom prignutom granom svjetlucao se roj mušica u sunčanom traku koji je koso osvijetlio onu granu kroz pukotinu sure klisure. Nabrekli pupoljci bili su pozlaćeni suncem i već su probijali njihovi mekani i slasni listići, prava raskoš za one mušice. Na otvoreni onaj prozor slijevao se u dvoranu proljetni dah, otajstveni i opojni miris ljubavnoga peluda od ranoga cvijeća... Jelena i Rakoczy dugo su šutjeli i zurili u prodol nad kojim je plivao onaj mirisavi pelud što ga je večernji lahor nanosio s jedne obale Kupe na drugu. Orajeni lagodnim predvečerjem, tonuli su u neku blagu, utješljivu i toplu struju što im je spajala srca i bilo im u onoj slatkoj zaboravi kao da slušaju poj mnogih slavuja, tihu i skladnu pjesmu cijele prirode. I kad je Rakoczyjeva desnica našla Jeleninu, još su neko vrijeme šutjeli, ali kad joj je on nehotice stisnuo lijepu ruku, ona je malko zadrhtala, srce joj naglo zakuca. Rakoczy je osjetio kako ga je nešto toplo prostrujalo, upro joj oči u oči i tiho je upitao da li ga ljubi. Jelena se milo nasmiješila i umolila ga da pođe s njom k njezinoj majci, a pred majkom odgovorit će mu. Kad su stupili pred Katarinu, u drugoj sobi, pripovijedi joj Jelena što ju je knez upitao. Majka se zamislila, a zatim je rekla Jeleni neka slobodno kaže knezu što joj srce ćuti. Stalnim i zvonkim glasom odgovorila je Jelena knezu: "Bit ću tvoja". Od toga hipa Jelena kao da se promijenila: bila je veselija, sav joj je svijet bio ljepši, činilo joj se da bi poletjela, da je lagana kao perce. Minula ju je tjeskoba, svalilo se nešto sa srca, lakše je disala, slađe je spavala i bila je uvjerena da Kupa ljepše šumi, da su ljudi bolji, da je proljeće ranije nastalo negoli svake druge godine, da slavuj u lugu radosnije bigliše, da Nijemce ipak nešto manje mrzi... Jelenina krasota bila je sada još veća, još milija, njezin glas zvučniji i topliji, osmijeh slađi, sijevak oka spokojniji ali bajniji. U dva posljednja dana više se puta razgovarala nasamo s knezom Franom, te mu je kazala i stotinu puta da ga ljubi, a tako i on njoj. Začudo: uvijek su ono isto jedno drugomu govorili i to im nije bilo dosadno! Čini se da je tako započelo u zemaljskom raju, pa se nastavlja taj prastari, sveti običaj. Kao roj razrojile su se njezine zlatne i lakokrilne misli u buduće dane i bajne su slutnje nicale u njezinoj duši, najslađe želje zrnile su u njezinu srcu... Prvi je cjelov smutio Jeleninu dušu, vrlo slatko smutio, ali su ostali stišali njezino uzburkano srce.
Svemu se radovala Jelena, a kad je došla vijest da joj se otac vraća doma iz Primorja, još je sretnija bila. Zora i Ivan veselili su se kako će ocu u susret i već bi ranim jutrom bili krenuli sa Ozlja da je bilo na njihovu. Napokon nadođe i blaženi onaj sat kada je njihova majka zapovjedila da se osedlaju konji. Malo prije sunčanoga zapada izjahali su iz Ozlja.
Nisu bili ni pol sata daleko od Ozlja, na onom drumu što vodi u grad Dubovac, kad poviknu Zora veselo:
- Otac!
- Otac, otac! - kliknu i mali Ivan.
Katarinino srce radosno zakuca, riđan vilovito poleti, za njim drugi zagrabe: onamo na zavoju pred njima pomolio se stasit vitez u sjajnoj odori, sunce od zapada poškropilo ga svojim zlatom kroz drveće, na njemu se nešto iskri, živo svjetluca. I on je podbo svoga vranca i za njim četa konjanika, oblivena večernjim rumenilom. Oni s Ozlja već vide kako im se raduju crne i sjajne Petrove oči, kako im se smiješi njegovo dobro lice i još dva-tri hipa: svi pritegnu uzde, opkole Petra, a on se prigiba i lijevo i desno da svakoga zagrli, poljubi. Isprva i ne govore, nego se samo ljube, a njihovi konji kao da znaju što se zbiva, lijepo miruju, neki se grizu za vrat.
Nakon nekoliko upita i odgovora krenu put Ozlja onom ugodnom hladovinom. Sunce je uprav zapadalo za šumovit vrh, povjetarac je sada jače strujio iz prodola. Katarina upita:
- Petre, što je da nisu došli s tobom moj brat i Orfeo.
- Orfeo ima posla u Primorju, a Fran je pošao u Rim.
- Sada?... - začudi se Katarina.
- Pisala mu Julija da dođe, jer joj je majka opasno oboljela: potresla je strašna vijest... Nosim ti pismo od brata, on ti sve potanko piše - Gasparo je pao u dvoboju.
- U dvoboju!?... - osupnu se Katarina i Jelena.
- Julijin brat? - upita Rakoczy.
- Da, onaj veseli Gasparo - potvrdi Petar.
- A razlog tomu dvoboju? - tužno će Katarina.
- Žena. Ubio ga neki tajnik španjolskog poslaništva u Mlecima. Probo mu je srce.
- Jadan Gasparo! - uzdahne Jelena. - Kako mora da je Julija tužna! Neizmjerno je ljubila svoga brata...
Petar pripovjedi da je umro i stari grof Barnaba, u naslonjaču, prepirući se sa svojim starim slugom. Grofica Klementina pošla je s Julijom u Rim k bolesnoj sestri.
- Moj je brat naumio da se vjenča još ove godine, ali... - ne doreče Katarina.
- O vjenčanju u ovoj godini ni govora. Kako žalim onoga Gaspara! - zamisli se ban.
Ivan i Zora upitaše oca hoće li sada dulje vremena ostati na Ozlju, a on im odgovori da neće. Razgovarajući se tako, dojašu prvim mrakom na Ozalj gdje ih dočekaše pred mostom Zmajilović, Bargiglio, Forstall i neki kapetani da se poklone banu.
Već sutradan obećaše Jelenini roditelji Rakoczyju da će u svibnju doći u sjevernu Ugarsku i tad će se obaviti zaruke. Rakoczy, presretan, otputova dva dana kasnije u Ugarsku da posjeti neke velikaše.
Nije se ban odmarao na Ozlju nego je opet neumorno radio. Kadšto bi pisao do zore da odgovori ugarskim velikašima koji su mu slali svoje pouzdanike na Ozalj i da javi štogod različitim poslanicima u Beču i u Mlecima. Petar nije imao vremena da sve sam napiše, te bi ukratko razložio neke manje važne stvari Forstallu da ih on napiše. Bio je sretan što se namjerio na Forstalla, jer je ovaj brzo radio, krasno i jasno pisao, izvrsno pogađao svaku njegovu misao, a bio je tih i ponizan, čedan do skrajnosti. Kad bi mu ban kazivao koju važniju stvar on ga je mirno slušao, ni trepavicom ne bi ganuo, kao da ga sve to ni najmanje ne zanima, jer su to stvari ovoga svijeta, a on Forstall, odrekao se već davno svake ljudske razmirice, ništavila i blještavila. Kad bi ban razmišljao bi li mu nešto povjerio, on bi posve spokojno podigao bijele oči put neba, kao da hoće reći: Bog mi je svjedok da ću šutjeti! Malo-pomalo proniknu Forstall u neke Petrove osnove, ali mu još nije sve bilo jasno. Stoga bi kadšto napo usta smrsio neke važne riječi kojima je htio pokazati banu da zna sve njegove misli, a ban bi mu tada još štogod povjerio.
U svibnju krenuše ban, Katarina i Jelena s Ozlja s pratnjom od dvadeset ljudi kojima je bio na čelu Bukovački. U Zagrebu oduševljeno ih je narod dočekao, ali to oduševljenje nije ni mrve godilo ni banici ni banu, jer su znali da bi oni ljudi onako klicali i grofu Nikoli Bakacsu Erdödyju...
Čim su stigli u svoju kuću, došla je k njima njihova kćerka Judita Petronila iz samostana Sv. Klare. Judita, dvije godine starija od sestre Zore, bila je bijela i rumena, tiha i dobra, uvijek se ljubazno smiješila, ali rijetko da se glasno nasmije. Čelo joj bilo snježne boje, oči velike, tamne i bistre, cijelo njezino biće milo i umilno.
Majka ju je milovala i grlila i molila je da ne bi ostala u samostanu nego neka pođe u Ozalj gdje će joj ljepše biti.
- Judito, ja znam da nas ljubiš, ali da nas ljubiš mnogo, mnogo, ti bi zastalno učinila kako ti kažem.
- Draga majko... - šaputala je djevojčica, a u očima joj igrahu suze.
- Kako bi ti lijepo bilo s nama u Ozlju! Judito, ti nas ne čuješ?... - primi je Jelena za ruku.
- Zora nas uvijek moli da te odvedemo u Ozalj - pogladi je otac po glavi.
- Ali, dragi oče.
- Zora plače za tobom... - opet će majka, motreći je onako nježnu, u crnom odijelu s bijelim naplećkom.
- Ja sam odlučila... - ne doreče Judita.
- Što si odlučila? - začudi se majka.
- Ostat ću u samostanu do svoje smrti... - obori glavu djevojčica.
- Nećeš, drago dijete - pohiti otac, nešto oštro.
Judita ga umilno pogleda, a suze joj briznu na oči i polete niz punačka i rumena lišca. Majka je privine na grudi i uze je tješiti.
- Ne plači, Judito. Još neko vrijeme ostavit ćemo te u samostanu, a onda...
- Neću više u svijet... - zajeca Judita.
- Što to govoriš! - ukori je sestra.
- Meni je lijepo u samostanu: ja se ovdje Bogu molim za vas sve. Molim vas, pustite me ovdje.
- Judito, trebalo bi da slušaš svoje roditelje! - opomene je otac.
Kćerka jače zaplače.
- Slušat će nas, promislit će - nadala se majka.
- Ne, ne, draga majko - dahne Judita.
Otac koji je dosad šetao, zovne je k sebi, sjedne, primi je za ruke i reče joj blagim glasom:
- Judito, pogledaj mi u oči. Zašto nećeš da budeš s nama?
- Ja vas ljubim - uvijek se za vas molim, uvijek se molim, da ti Bog... - zašuti i problijedi Judita.
- Što!?... - gane se otac i pogleda Katarinu i Jelenu, kao i one njega.
- Oče... - šapne djevojčica.
- Što si htjela reći? Govori!
- Molim se Bogu da ti oprosti...
- Što da mi oprosti? - namršti se očevo čelo.
- Nisi li ti proklet?... - drhtne Judita.
Svi se trgnu, Petar pridigne glavu:
- Ja proklet!?...
- Nećeš li ti prodati kršćane Hrvate carigradskom sultanu za hrvatsku krunu? - jače problijedi Judita.
- Dijete moje! - protrne Katarina.
Judita ponikne nikom.
- Tko ti je to rekao? - upita Jelena sestru.
Nakon kratke šutnje šane Judita:
- Moj ispovjednik o. Celestin.
- On!? - naglo će majka.
- Da. On mi je rekao da je otac proklet, svi Zrinjski i Frankopani da su prokleti, a ja da se moram uvijek za njih Bogu moliti i da bi najbolje bilo da budem opatica, da ostanem u ovom samostanu - zajeca glasno Judita.
Petar, silno uzrujan, stade šetati sobom te pogleda Katarinu i Jelenu, kao da im kaže: sve sam razumio.... One uzdahnu i odgovore mu pogledom da su razumjele kao i on. Koji hip zatim stane otac pred Juditom, položi joj desnicu na glavu i reče joj ljubazno koliko je mogao onako uzrujan i nešto ljutit:
- Judito, ne plači. Tvoj ispovjednik nije ti kazao istinu. Umiri se.
Bilo je malo pred noć kad svi poljubiše Juditu i dadoše je odvesti u samostan Sv. Klare. Čim je djevojčica izašla, obrati se Petar Katarini i Jeleni:
- Ostavimo je za sada u samostanu. Kad se vratimo iz Ugarske, uzet ćemo je na Ozalj.
- Jadno moje dijete! Kako da ne vjeruje svojemu?... To je grozno - uzdahne Katarina.
- Razumijem: samostan je siromašan hoće... da naša Judita ostane u njem. Treba li štogod samostan, mogao je udariti drugim putem. Zrinjski nisu nikada bili gluhi... - ne doreče Petar.
- Nisu, dragi Petre, ali pomisli koliko su progutali zadnji ratovi! - nastavi Katarina. Nakon muka doda: - Priorica Sv. Klare piše mi, mogu reći, svaki mjesec; u dvije godine otkad je Judita u samostanu, poslala sam priorici šest tisuća forinti. Ne možemo ni mi svakomu...
Petar sleže ramenima, pa zamišljen pode k prozoru, a čas zatim pristupe k njemu Katarina i Jelena. Bili su u svojoj kući na istočnoj strani grada. Dolje pod njima laštili su se na mjesečini krovovi malenih kuća, a malo podalje Kaptolski bedemi i kule i crkva Sv. Stjepana.
- Što si se zamislio? - upita Katarina Petra i nasloni mu se glavom o rame.
- Gledam ovo što je dolje pod nama, te mislim da će cijela Hrvatska prije shvatiti moju misao negoli oni bedemi, one kule...
- I ja sam o tome uvjerena - uzrujano će banica.
- Kaptol nije s nama... Duša me boli kad na to pomislim - snuždi se Jelena.
Još su neko vrijeme razgovarali uz prozor, a zatim sjedoše za večeru. Svi su bili neveseli. Rano legoše, rano ustadoše, pa odmah odjezdiše zelenim Zagorjem put Čakovca, kamo stigoše sutradan prije sunčanoga zapada. Prenoćili su u Zagorju.
U ravnom Međumurju, dva debela sata hoda od Varaždina, sjeverno, sjedio je na osami tvrdi Čakovec, najsjajniji grad knezova Zrinjskih. Golemi i prekrasni četverouglasti dvor, na tri visoka kata, poduprt na svakom uglu potpornjima od klesanog kamena, podigao se posred divotnoga vrta. Silan bedem, u velikom okrugu, opasao je cijeli vrt, a oko bedema tekla je voda u široku jarku nad kojim je visio most pred glavnim vratima. Iznad ovih vrata hitio se uvis čakovački "turanj", a pod njim u samom presvođenom ulazu, pod bedemom, mogla se odmoriti četa od dvije stotine ljudi i više. Sve je u tom gradu bilo prostrano, golemo, tvrdo, svuda klesani kamen i kovano željezo. Zapadno od Čakovca, ni pol sata hoda, bijelio se u zelenilu samostan Sv. Jelene na podnožju šumovita brdašca. U Sv. Jeleni čuvali su grobnicu knezova Zrinjskih bijeli fratri. Jugozapadnu stranu plodne ravnice zatvaraju zelena brda među kojima je Ivančica najviša glavica.
Kad je Petar s Katarinom i Jelenom dojahao pred Čakovec, razleže se trubljaj s bedema, most se lagano spusti, jedno dijete dotrči na glavna vrata pod visoki onaj svod gdje je bilo desetak haramija na straži, pa se ustoboči i raširiv nožice i prekriživ straga ruke da vidi tko to dolazi. Petar se tužno osmjehne. Katarini i Jeleni grunu suze iz očiju čim opaze dijete koje je stalo na četvrtu godinu. Bilo je rumeno i snažno, u krasnoj crnoj haljinici, vrana kovrčasta kosa padala mu na čelo. Živo je i odvažno upiralo crne i krupne oči u Petra, a nakon malo hipa, kad ga prepozna, porumenje od radosti.
- Adame! - vikne Petar, skoči s konja, podigne dijete na svoja prsa i poljubi ga u čelo.
- Daj mi tog anđelka! - zamoli Katarina Petra koji joj digne dijete na koljena.
Dok je cjelivala i milovala jedinca pokojnoga bana Nikole, krupne su joj se suze sustizale na licu. Jelena se prignula sa svoga konja k majci i obasula cjelovima lijepu Adamovu glavicu. Jašući u dvorište, u vrt, pitala je Katarina Adama da li je pozna, a dijete joj se nasmješkuje.
- Ne pozna me: već je gotovo godina što me nije vidio - reče banica.
- Ono je stric. Poznam strica! - gleda dijete Petra koji je bio u Čakovcu kada su sahranili Adamova oca u grobnicu kod Sv. Jelene.
Tek oni u dvorište, pohrli im u susret kapetan Stjepan Gereci, čovjek vitka stasa, žutokos i mršav i odmah im pripovjedi da je udova bana Nikole pošla prvi dan u Beč gdje će ostati dva tjedna. Katarina značajno pogleda Petra.
Udova bana Nikole bijaše rođena barunica Leblin, ili kako je drugi pišu, Loebl.
Dok se Petar razgovarao s kapetanom, nakupila se pred dvorom cijela četa dvorjanika i slugu i svi se klanjaju, tko izbliza, tko izdaleka, svak što je ljepše umio. Zrinjski izađu nato na prvi kat dvora s malim Adamom koji im je kazivao da je bio u vrtu, da je čuo trublju s bedema i kako je istrčao na vrata, na most, jer je mislio da mu je otac došao. Pitao je strica: kad će mu otac u Čakovec, a stric mu odgovorio tronutim glasom da još dugo neće...
- Ali ja hoću da dođe! Već ga dugo nije kod kuće. Hoću da dođe! - povika Adam. Opaziv suze na Jeleninu licu, upita strica:
- Zašto plače ova?
Katarina koja je krila svoje suze, uze dijete na krilo da ga opet miluje. Motreći njegovo krasno lišce, šane Jeleni:
- Pravi pokojni otac...
- Što je to pokojni? - nasmiješi se dijete.
- Siroče! - uzdahne Katarina.
- Ja sam Adam Zrinjski, moj je otac ban! - kimne mali više puta.
Stric ga tužno pogleda, pa ga upita gdje su mu igračke.
- Sve sam razbio. Ja najvolim jahati na pravom konju.
- A tko te drži, kad jašeš? - pogladi ga Jelena.
- Kapetan Gereci. Da, on me dobro drži, ali ja bih i sam jahao! - junačio se Adam.
Tako provedoše večer, pa opet rano legoše da otputuju zorom u Ugarsku.
Prije no će krenuti, zažele da vide Adama koji je slatko spavao, napola gol. Svi ga neko vrijeme milo i tužno gledahu, pa ga poljubiše u čelo. Katarina se nije mogla otrgnuti od njegove posteljice. Napokon taknu mu prstima svoje desnice čelo, prsa i ramena, pogleda put neba, poljubi mu ručice, pa sađe za drugima otirući suze u dvorište gdje su ih čekali osedlani konji. Sunce bijaše na ogranku vedrom proljetnom danu.

XI.

Bilo je u suton, oko polovice svibnja god. 1665. kad je Petar Zrinjski sa svojima stigao u Stubničke Toplice kod Trenčina, te se nastanio u dvoru kneza Frana Rakoczyja kod kojega bijahu na okupu vođe ugarskih "nezadovoljnika". Sjajno i bučno dočekaše ugarski velikaši svoje prijatelje iz Hrvatske. Sve se divilo Jeleninoj ljepoti. Kneginja Sofija, Rakoczyjeva majka, više ju je puta zagrlila, a to je godilo knezu Franu, jer je on bio uvjeren da njegovoj majci nije drago što je naumio oženiti se jednom Zrinjskom. Gojna velikašica Sofija, već prosjede kose, bila je gorljiva katolikinja, te je oštro osuđivala pokret kojim se htjelo u prvu ruku pomoći protestantima. Zrinjski joj nisu bili mili, jer nisu mrzili protestante.
Katarina se već prvi dan porazgovorila sa ženom palatina Vesselenyja, sa svojom davnom prijateljicom Anom Marijom koja je imala u svojim rukama sve niti narodnoga pokreta u sjevernoj Ugarskoj. Bila je na glasu sa svoga uma, otadžbeništva i krasote. Stasita i vitka, kipnih i bajnih oblina, svakim je kretom odavala da, tobože, ne zna za svoju izvanrednu ljepotu. Već joj je bilo četrdest godina, ali se to nije vidjelo na njezinu bijelom licu, na njezinoj crnoj kosi. Držeći za ruke Katarinu, radosno ju je upitala:
- Kako si mi, draga Katarina?
- Dobro.
- Dobro?... Malo prije tužila si se da si umorna od puta.
- Kako da budem umorna kad gledam u te tvoje vesele crne oči?
- Kako mi laskaš! - osmjehne se Ana i stisne joj ruku.
- Ana!?... - šane Katarina nakon kratke stanke i vrlo značajno pogleda joj u oči.
- Razumijem: veći je dio velikaša s nama. O, znat će ona gospoda u Beču!...
- Govori tiše da nas ne čuje Sofija!
- Ona još grli tvoju Jelenu. Ja ne pojmim tu našu dobru Sofiju: Beč je najviše kriv što joj je muž pao na bojnom polju, što je izgubila erdeljski prijestol, a uvijek raspreda da ćemo upropastiti Ugarsku ako se podignemo...
- Molim te, tiše! - opet opomene banica i svrne okom po dvorani gdje se šetalo nekoliko velikaša i plemića.
- Sofija više vjeruje svojemu ispovjedniku negoli svima nama.
- Ona sve vjeruje njemu, a ništa vama.
Sad pristupe k njima ostrogonski nadbiskup Lippay, palatin Vesseleny i kraljevski sudac Nadasdy. Na drugoj strani dvorane razgovarahu se ban i Bukovački s nekim velikašima. Grof Fran Vesseleny, visok i lijep čovjek, crnomanjaste puti, crne i kratke brade i raščepurena brka, bio je odličan u svakom kretu. Tamne su mu oči bile vesele, čelo vedro, a ruke malene, nježne kao u mlade djevojke. Lagan i gibak, nakloni se banici, a ženi ljubazno reče:
- Sad si presretna jer si sa...
- Sa svojom najboljom prijateljicom! - klikne radosno Ana, primi banicu za ruke i odmah doda: - Meni je žensko društvo najmilije.
- A meni, divna i dobra moja grofice, iskrenost, da, iskrenost... - našali se nadbiskup Lippay, visok i krupan dostojanstvenik, rumena i vesela lica, sijede i kratke kose.
- Nije li vaša presvijetlost rado među gospodom muškarcima? - upita ga Katarina.
- Bila bi, da nema na svijetu gospođa pred kakvima sada stoji... - nakloni se nadbiskup.
- Izvolite sjesti do nas - zamoli banica.
- Molim, dopustite: nasuprot vama...
Nadbiskup sjede i nastavi razgovor.
Grof Fran Nadasdy promatrao je čas Katarinu, čas Anu. Vidjelo se da ih prispodablja. On je bio omašit čovjek, nešto pognut, ćelav, sijede brade, orlovskoga nosa. Guste su mu obrve zasjenjivale crne oči, krupni podočnjaci podavahu njegovu tamnom i nešto žućkastom licu, na kojem je već bilo mnogo nabora, neku sumornost, veliku tjelesnu klonulost. Dok je motrio Katarinu i Anu, neprestano je hvatao zubima donju usnicu, a u dubokim očima dva-tri puta munulo mu, sijevnulo mu nešto, kao da žali za nečim što je otišlo unepovrat. On se pričinjao stariji negoli je bio.
Ban, šećući sada dvoranom s drugima, približi mu se te ga upita što se zamislio, a on mu odgovori:
- Vjeruj mi, ništa nisam mislio.
- Frane, znaju li u Beču da si ovdje - tiše će ban.
- Znaju, bez sumnje. Paze na svaki naš korak - odgovori Nadasdy, uhvati ga ispod ruke i udalji se s njim od ostalih.
- Kako je u Ugarskoj? - zapita Zrinjski.
- Sve kipi. Grozno. Bojim se, pobunit će se narod u nevrijeme.
- Jesi li govorio s mnogim velikašima?
- Jesam. Među nama nema sloge. Propadosmo! A znaš li tko je tomu najviše kriv?
- Tko? - stane u hodu ban.
- Vesseleny... - šane Nadasdy, ogledav se najprije dvoranom.
- To nije moguće.
- On je kriv, jer neće da se odluči, nego nas mota začepicama, prebacuje od dana na dan, lukavo odmiče...
- A njegova žena?
- Ona goni da sklopimo savez sa sultanom - slegne Nadasdy ramenima i oštro pogleda u banovo lice.
- Nikada!
- Vesseleny snuje kako bi se nagodio s Bečom...
- Razjasni.
- On misli, nagodi li se s Bečom, da će on sve biti u Ugarskoj, da će on sve ostale potamniti...
- Ti mu krivo sudiš - osmjehne se ban gorko.
- Kad lijepo i mirno čovjek razmisli, bistrije vidi. Bane vjeruj mi, kolo je šareno.
- Veoma šareno!...
- Nagodba s Bečom!... Nastojat ću da se izjalovi ta smiješna palatinova majstorija. Ja sam učan tući željezo dok je vruće.
Uto najave sluge da je večera na stolu. Jelena je sjedila uz Rakoczyja i bila je veselija od svoje majke. Kako su mnogi bili umorni od puta, rano odoše na počinak.
U Stubničke Toplice bili su došli samo vođe "nezadovoljnika" da se posavjetuju s banom i da proslave Jelenine zaruke koje su zadale veliku brigu bečkoj vladi. Da umiri ugarske velikaše, Beč im je bio lijepo obećao da će maknuti njemačke posade iz Tokaja, Nitre, Onoda i još nekih gradova, ali nije ispunio svoje obećanje nego se i opet napinjao da zatare sve pravice i sloboštine kraljevstva.
S palatinom, s nadbiskupom ostrogonskim i s kraljevskim sucem dogovarali su se mnogi velikaši iz sjeverne i istočne Ugarske, te neki iz Erdelja. Bilo je tu uglednih velikaša, ali je mnogi pokleknuo imanjem, ostao suhotan od zlata i srebra u onom burnom vremenu kad im se pretvoriše dvorovi u gomile razvalina i ogorjelina. I erdeljski knez Apaffy znao je za tajne dogovore, i on je bio obećao svoju pripomoć jer je i njemu bečka politika radila o glavi. U prvom redu "nezadovoljnika" bili su velikaši: Stjepan Tekely, Mihovil Teleky, Nikola Bethlen, Stjepan Barkoczy, Juraj Perini, Stjepan Bocskay, Stjepan Petrozzi, pa ovi plemići: Stjepan Vitnedy, Laslo Fekete, Andrija i Franjo Nagy, Stjepan Szepesi, Matija Szuhai, Stjepan Szobonia, Valentin Szente, Gavro Kende, Nikola Gesteny, Bori, Szekely, Isban, Keresztur, Ketzer, Madai, Farkas, Hidvegy, Gyulaffy.
Ovi su ljudi bijesno mrzili Beč i Nijemce. Mnogi su bili pripravni da žrtvuju za svoju domovinu svoje blago i svoj život, a neki su mislili samo na svoju korist te željeli da što prije plane buna.
Palatin Vesseleny uvijek je tvrdio da bi Ugarska mogla doći do svoje slobode mirnim putem i odgovarao je neke ratoborne velikaše od različitih vratolomija, od svake grozničave prenaglice. Ne pomognu li lijepe, udarit će se u ružne, da će se gospodi u Beču naježiti koža. On je umovao da bez spora pripada njemu, kao palatinu, vodstvo narodnoga pokreta i nadao se da će s pomoću toga pokreta dobiti u svoje ruke cijelu narodnu vladavinu.
Vesseleny i Nadasdy već su više puta bili u Beču kod generala Gremonvillea, svaki za sebe, a umni poslanik brzo je proniknuo u njihove namjere i razabrao da su se zagrizli. Ponovno je pisao svojem kralju: "Kada bi se dala palatinu kakva novčana pripomoć, to bi bilo koliko baciti u more novac, to bi, dapače, moglo biti i pogibeljno, jer bi se time dalo u palatinove ruke sredstvo kojim bi on mogao otkriti cesaru Leopoldu cijelu osnovu." Gremonville ponavlja da je palatin malo stalan u svojim odlukama: "... comme ce palatin est peu stable dans ses resolutions". I Ljudevit XIV pozna u dušu palatina, pa piše stoga svojemu poslaniku neka bude oprezan i neka govori s palatinovom ženom koja bi, možda, mogla opametiti svojega muža, učvrstiti njegov neodlučni i nestalni duh. Poslanik odgovara kralju da se ne može pouzdati u palatina jer je veoma prevrtljiv, vjetrenjast: "fort volage". Vesseleny je želio da se okiti Zlatnim runom iz Beča. To mu spočitavaju neki njegovi suvremenici, možda njegovi neprijatelji...
Gremonville se ne pouzdaje ni u grofa Nadasdyja o kojem piše da je vrlo naobražen, dobar govornik i najbogatiji velikaš u cijeloj Ugarskoj, ali slab i neodlučan, tašt i ohol, te prijatelj Vesselenyju, jer sam hlepi za palatinatom. Još piše Gremonville svojemu kralju da je Nadasdy prava lija, da je posve odan bečkom dvoru i da hini kad uzdiše nad svojom potlačenom domovinom, te da on to čini samo zato da uzmogne lakše progledati najtajnije osnove svojih prijatelja, pa sve prijaviti cesaru Leopoldu.
Nadbiskup Lippay bio je vatren otadžbenik, plemenit, velikodušan i slobodouman čovjek. Njegovi suvremenici kao da mu nisu zamjeravali što bi mu misao na kardinalski klobuk zamaglila kadšto otadžbeničke dužnosti.
U Stubničkim Toplicama bio je i izvanredno okretni i prepredeni Mihovil Bori, palatinov dvornik. On je prvi počeo moliti palatina da stane na čelo narodnom pokretu i pisao je na sve strane, svuda je tražio saveznike već više godina.
Najlukaviji i najneustrašiviji "nezadovoljnik" na sastanku u Stubničkim Toplicama bio je svakako plemić Stjepan Vitnedy, tajnik palatinove žene. Odan dušom i tijelom knezovima Zrinjskim i Frankopanima, on je uvijek dokazivao da se Ugri neće osloboditi od različitihjarmova ako im ne pomognu Hrvati. Svakomu je neprijatelju Austrije nuđao svu svoju snagu, svu svoju duševnu pruživost i hitrinu. Nije on samo jednom posjetio Gremonvillea od koga je dobio i novaca da uzmogne uspješnije raditi za Francusku! Prva mu je briga bila ubiti kneza Lubomirskoga, poljskoga generala, jer je taj general bio duša austrijske stranke na prenesretnom poljskom dvoru. I Vitnedy, kao i mnogi drugi Ugri, htio je sklopiti neki svoj posebni ugovor s francuskim kraljem... Donio je gotov ugovor Gremonvilleu koji odmah izjavi da bi trebalo promijeniti neke stavke, a druge brisati. Vitnedy uze braniti svoje djelo, pa skače bez repa i glave čas na jednu, čas na drugu stavku jelenovim skokom u lisičjoj koži, kao da je vješt najdubljim diplomatskim zakučicama, kao da svaki dan ruča s Ljudevitom XIV.
Gremonville je javio kralju da je razabrao iz riječi plemića Vitnedyja kao i iz riječi mnogih drugih ugarskih nezadovoljnika, kako svi žele da što prije sjedne koji francuski knez na poljski prijestol, jer bi on pomogao Ugarskoj. Ljudevit XIV. odgovara svojemu poslaniku da je Vitnedy petljanac, da nije nikada iskreno mislio na "onaj posao" protiv Lubomirskoga, nego je samo htio da se dočepa novaca pod tom izlikom: "... et n'a voulu qu attraper de l'argent sous ce pretexte".
Ljudevit XIV piše svojemu poslaniku da se on pouzdaje samo u značaj, um i hrabrost Petra Zrinjskoga koji neka bude na čelu cijelomu pokretu u Hrvatskoj i Ugarskoj. Gremonville pak otpisuje svojemu kralju da uistinu jedini Petar Zrinjski pošteno misli, da u Hrvatskoj i Ugarskoj nema čovjeka kakav je hrvatski ban, da on jedini može sretno izvesti velike osnove, jer uživa najveći ugled. Poslanik jasno razlaže da ne drži ništa do svega onoga što se zbiva u Ugarskoj. Jednom prilikom ovako piše svojemu vladaru: Veličanstvo, opazio sam ovom zgodom, kao i svakom drugom, da ban Zrinjski radi u najboljoj namjeri: "Sire, j'ai observe en cette occasion, come en toutes les autres que le Ban Serin agit de la meilleure intention du monde."
Preugodna neka bude dužnost svakomu Hrvatu da što jače pritvrdi u pamet nepobitnu i utješljivu povijesnu istinu da nisu nikada ni papinski, ni francuski, ni mletački poslanici pisali svojim vladama štogod pogrdno protiv Zrinjskih i Frankopana, nego ih uvijek spominju kao umne, značajne i hrabre velikaše, kao prve kršćanske junake.
O ugarskim velikašima drukčije pišu ti isti poslanici!
General Gremonville nikada nije sumnjao o poštenim namjerama Petra Zrinjskoga, nikada se nije bojao da bi ban Petar mogao izdati njega i ugarske velikaše. Uvijek piše o banu s najvećim poštovanjem, da je čovjek prave krvi, u govoru stavan, činom upravan.
Mletački poslanik Giorgio Cornaro mnogo je puta javio svojoj "prevedroj" vladi kako ga je Petar Zrinjski posjetio, te kako su Petrove osnove velikodušne i mudre, kako on ne želi ništa drugo nego učiniti znamenitu korist kršćanstvu: "... e li concetti suoi sono generosi e prudenti; suo desiderio č di render alcun segnalato vantaggio alla christianita".
Spomenuti poslanici često su se dogovarali sa svima velikašima koji su bili na čelu pokreta, pa su ih zaista bolje poznavali negoli svi službeni i pristrani povjesničari kasnijih vremena. Kakva su značaja bili Zrinjski i Frankopani a kakva njihovi saveznici Ugri, to se sjajno vidi u opširnim i potankim izvornim izvještajima različitih poslanika na bečkom dvoru. Ni najšupljija šiška neće pomisliti da je Gremonville nekoliko godina pisao neistinu svojem kralju, jer se s Gremonvilleom slažu ne samo francuski poslanici nego i poslanici drugih država kada pišu o Zrinjskim i Frankopanima. Možda će se ipak naći premudra glava koja će preumno razlagati da su se poslanici različitih zavađenih država dogovarali kako će pisati svojim vladama da im bude sud o Zrinjskim i Frankopanima sličan, jednak!
Svi mnogobrojni poslanici pišu u svojim različitim jezicima svojim različitim vladama da je Hrvatska država, da je kraljevstvo, da su Zrinjski i Frankopani Hrvati, da su suvereni, da imaju svoju vojsku, da ban znači potkralj. Svi poslanici znaju da je Hrvatska jedna država, a Ugarska druga. Kad pišu o tim državama, obično spominju na prvom mjestu Hrvatsku. Tako pišu, a nikako drukčije, svi bez iznimke.
Sutradan po dolasku u Stubničke Toplice slavile su se zaruke Jelene Zrinjske s knezom Franom Rakoczyjem, sjajno i bučno, do kasne noći. Neki su velikaši i plemići legli u zoru. Zrinjski i kneginja Sofija odlučiše da će se djeca vjenčati druge godine, negdje u proljeću.
Da uzmognu velikaši vijećati, izjahao je knez Rakoczy sa svojom majkom i s Jelenom drugi dan popodne na šetnju. Sofija nije ni slutila da su je odstranili po dogovoru. Sad je još jače mrzila protestante jer su zahtijevali od nje da im povrati neke njihove zemlje. Sin ju je često molio da usliša molbu protestanata, a ona mu je dokazivala da se on oglušio svakomu razlogu, da ga je nešto opsjenilo, pa luduje kao dijete. Priznavala je da mrzi protestante jer da su oni krivi svim smutnjama. Kud ćeš sad? Majka je majka, a njezina je starija i pametnija!...
Tek što je Sofija izjahala, sakupili se prvi velikaši na dogovor u jednoj kuli otkud se nadaleko vidjela okolica. Za istim su okruglim stolom sjedili nadbiskup Lippay, Ana, Nadasdy, Katarina, Petar i Vesseleny.
Prvi uze govoriti grof Nadasdy. Spomene kako je Ugarska bila slavna i velika, dok je imala u svojim rukama svoju sudbinu, kako sada naglo propada, kako su naumili njezini pokrovitelji u Beču da je sasvim unište. Da prikaže pravu sliku opustošene i potlačene domovine, svrne govor na mane i opačine različitih staleža. Nadbiskup Lippay neprestano mu klimao glavom dok je potanko razlagao kako je pokvareno svećenstvo koje da misli na svoju kesu, na udoban život. A velikaši! - nastavlja Nadasdy. - Mnogi su propali, malo ih je, a i tima je otadžbina deveta briga. Neki od njih plaze pred Bečom, traže masne službe, muče se dan i noć da izmisle najgrđe potvore proti pravnim otadžbenicima, lažu i kleveću na dvoru. Drugi velikaši ludo razmeću svoj imutak, hoće da ga što brže spraskaju, a ne misle na svoju djecu koja će prosjačiti. Trećima je najveća zabava lov, a kad nisu u lovu, piju dan i noć, pa nije čudo što misle samo na tuđe blago, što pronevjeruju velike svote javnih dohodaka. Da uzmognu ostati u svojim službama prisiljeni su krasti i za sebe i za one svoje velikodušne zaštitnike koji ih sile na pronevjerenja. O plemstvu, o trećem staležu, reče Nadasdy, da se većim dijelom odrodilo. Ono se ponosi svim spomenutim opačinama. Neki plemići pogazili su obiteljsku svetost, žive raskalašeno i sramotno, drzovito su besramni jer se javno vucare s propalim djevojčurama na koje prte zlato i dragulje, dok im obitelj strada. Tko izgubi obraz, izgubi i poštenje. I te propalice, gore od onih djevojčura, naduvaju se pred narodom kao njegovi spasitelji. I ti isti kukavelji, puni blata, od glave do pete, hineći neko zanosno otadžbeništvo, ludo se i uzalud sile da poprskaju svojim blatom najzaslužnije muževe. Svaka se takva hulja ponosi svojim grbom, a grb bi joj morao biti ženska čarapa!... Svi savezi neće Ugarskoj pomoći, dok bude u njoj tih kužnih vikača i smutljivaca. U staro doba stjecalo se plemstvo plemenitim i slavnim putem, a dan današnji pazarenjem, jer su bečki ministri udarili cijenu plemstvu: trideset i šest talira. Ministar Auersperg nije tvrdoglav, pa je snizi kadšto i na dvadeset! U staro doba plemstvo bijaše nagrada za krv prolivenu na bojnom polju. Sabljom u ruci, braneći svoju otadžbinu na krvavim granicama, stjecalo se plemstvo. Ono je plemstvo bilo prava čast. Današnje je znak izdajstva, vjerolomstva!
- Sramotni žig na čelu krvomutnih krivokletnika! - potvrdi uzrujano Ana, palatinova žena.
- Sablje naših plemića zarđale su u koricama - zijevne, Nadasdy. - A što da vam kažem o našem četvrtom staležu, o našim slobodnim gradovima?
- Dragi moj grofe, mi znamo da naši građani nose njemačke hlače! - povika nadbiskup ljutito.
- A neke naše građanke već govore njemački - posmjehne se palatin Vesseleny.
- Gaču!... - popravi njegova žena.
- Bogu hvala, kod nas u Hrvatskoj nije tako! - odahne Katarina.
- Što ste naumili?... - oštro pogleda ban Nadasdyja i Vesselenyja.
- Nešto treba učiniti, jer smo na rubu propasti. Tko ništa ne čini, zlo čini - odgovori palatin.
- Tako je! - kimne Nadasdy, pokriv usta desnicom.
- Imamo saveznika! - opet se uzruja Ana.
- Što će nam saveznici dok nije sloge? - omahne rukom nadbiskup.
- Mi smo svi složni! - utvrdi Ana.
- I posve iskreni? - upita je ljubezno Katarina.
- Posve, draga moja, posve... - odvrne Ana nešto zbunjeno, a smiješeći se što je ljubaznije mogla.
Nadbiskup je dokazivao da bi najbolje bilo kad bi se Ugri lijepo mogli nagoditi sa svojim kraljem, kad bi se bečki ministri opametili, krenuli pravim putem...
- Ti ministri pravim putem!?... Tko suviše vjeruje, brzo dovjeruje! - nasmija se Ana, pa upita bana što se zamislio.
- Ja sudim - prihvati Petar - da bi nam uvijek morala biti na umu sudbina slavnoga češkoga kraljevstva. Ne budemo li složni, dogodit će nam se što i Česima poslije bitke na Bijeloj gori: sve će nas pomalo uništiti, naša kraljevstva bit će austrijske pokrajine. Zaklinjem vas, budite složni - smrkne se Petar.
Sad prekine muk palatin, te uze nadugo raspredati da se on ne nada nikakvoj pomoći od Francuske, jer Ljudevit XIV. misli samo na svoje probitke, on se bavi samo onom velikom politikom kojom hoće da pritegne pod svoje žezlo cijelu Španjolsku.
- Najbolje će biti da ozbiljno ponudimo našu krunu Ljudevitu XIV. Dugo sam razmišljao o tome - reče Nadasdy i pogleda palatina ispod oka.
Ani udare plamovi uz pleća, gane se malko, pritaji uzrujanost i upita usiljenim nehajem:
- Ne bi li bolje bilo da se okruni našom krunom čovjek naše krvi?
- Čovjek naše krvi!? - začudi se Nadasdy hotimice.
- Da je sloge... - osmjehne se Ana, pogled joj se sukobi s Katarininim. Duboko htjedoše zaviriti jedna drugoj u srce, ali im se oštri pogledi odbiše, tvrdo, ledeno...
- Čovjek naše krvi?... - ponovi Nadasdy, pa doda spokojno, pogledav bana: - Čovjek naše krvi, to bi, ja sudim, teško bilo, ali naš prijatelj...
- Zrinjski, što veliš na ove riječi? - upita palatin i upilji oči u Petrovo lice.
- Nikada! - odgovori ban najodlučnije.
Anine oči radosno sijevnu. Preljubazno upita Katarinu:
- Katarina, jesi li čula? Petar je kazao: "Nikada!" To je strašna riječ! Oh, kako žalim što ju je onako odlučno izustio! Tvoj Petar nije pomislio da smionu čovjeku sreća dava ruku. Uvjerena sam da bi Ugarska obožavala svoga kralja - Zrinjskoga. A tek svoju kraljicu, dobru i plemenitu kraljicu Katarinu! Da, prijateljice moja, među svim tvojim podanicima ja bih ti bila najvjernija... - zašuti palatinova žena i porumenje.
Katarinin pogled ugušio je posljednje riječi u njezinu grlu.
Nadasdy, zureći sad u jednu sad u drugu velikašicu, dugo je govorio kako bi trebalo naoružati narod komu su Austrijanci sve oteli, pa i pušku s ramena. Vesseleny prekine mu napokon riječ upitav ostale:
- A što velite o savezu s Poljskom?
- S Poljskom!? - mahne Nadasdy desnicom i odmah dometne: - Kao što ne mogu dvije sablje u jedne korice, tako se ne mogu složiti Ugri i Poljaci.
Sad uđe plemić Vitnedy u kulu i javi velikašima da je kneginja Sofija ujahala u dvor. Svi se raziđu.
Još su dva dana vijećali ugarski velikaši, a Petar i Katarina posve se uvjeriše da nije među njima iskrenosti i uzajamne uzdanice. Petar se nadao da će doći do sloge kad voda naraste do usta. Svi se dogovoriše da će se opet sastati, a grof Nadasdy sastavit će, međutim, spis u kojem će potanko razjasniti što bi trebalo učiniti da se spasi potlačena Hungarija.
Teško zabrinut otputova Zrinjski sa svojima u Beč, negdje u lipnju. Njegova je palača bila nedaleko od cesarskoga dvora. Tri su tjedna ostali u Beču, a Jeleni dosadno među visokim kućerinama.
Petar je posjetio kralja Leopolda, neke njegove ministre i više poslanika. Iskrenom je riječi upozorio kralja na pogibelj što je prijetila od Turske kršćanstvu i hrvatskom kraljevstvu koje bi kraljevstvo bilo najtvrđi oslon čitavoj državi kad bi mu se vratile njegove pravice. Oprezan i čuvajući se zavisti, mnogo je manje spominjao nego što je sam žrtvovao za kršćanstvo. Još je kralju tumačio kako je u Hrvatskoj sve rasklimano dok u njoj vlada ban koji nije "uveden", a napokon spomenu mu i neka najnovija nasilja njegove vojske. Kralj ga je usplahireno slušao, pa stao govoriti da on ljubi sve svoje narode, osobito svoje vjerne Hrvate, a tomu je dokaz što je poslao u njihovu zemlju najbolje svoje generale i pukovnike i najhrabrije svoje čete da ih brane od turskih navala...
Ministri su uvjeravali Petra da ga kralj neizmjerno štuje i ljubi, da se divi njegovoj hrabrosti, da ga smatra svojim najvjernijim prijateljem, te kako se pouzdaje u njegov um i njegovu desnicu ako bi došlo u samoj državi do kakvih krvavih razmirica. Zrinjskomu je bilo posve jasno da su ministri i isusovci dosta načukali o njegovim dogovorima s ugarskim velikašima i s poslanicima: previše su govorili kako se kralj silno pouzdaje u njegovu vjernost i privrženost!
I banica Katarina živo je nastojala da sazna što misli dvor, te je stoga nekoliko puta posjetila udovu cesaricu Eleonoru, Leopoldovu maćehu. Ta udova Eleonora, kći vojvode Karla od Mantove, dokle rođena Nevers, bila je sklona Francuskoj, a mrzila je isusovce i Španjolce. Na bečkom su dvoru bile dvije jake struje: francuska i španjolska. Prvom su plovili udova cesarica Eleonora i njezini pristaše kojima je ravnao umni, duhoviti i krasni general Gremonville, drugom su plovili isusovci i kralj Leopold. Ministri pak, svi, bez iznimke, prevrnuli bi se sad na španjolsku, sad na francusku stranu, kako bi to već bilo na veću njihovu korist. Kraljeva maćeha svaki put je ljubazno dočekala Katarinu, uvjeravala je o svojem velikom prijateljstvu i da nema pred njom nikakve tajne, a govorila je toplo i radosno, i - činilo se - iskreno, kada je tvrdila da duboko žali što Petar Zrinjski nije još "uveden" u bansku čast. Katarina je brzo razabrala iz svih njezinih mudrih i opreznih riječi da se na dvoru dosta pročulo o dogovorima nezadovoljnih velikaša i da je nekomu upravo drago što se velikaši spremaju na "bunu"...
Jedne večeri, u Beču, šetao je Petar Zrinjski dvoranom u svojoj palači. Mnogo je svijeća gorjelo na svjetiljci pod stropom i još nekoliko na jednom stolu. Prozori su bili posve zastrti teškim zastorima. Jelena je sjedila uz stol i čitala neku knjigu. Kapetan Bukovački, nasloniv se ramenom o visok ormar, gledao je za banom i slušao šum ljetne kiše. Kadšto projuri tijesnom ulicom teška kočija, odjekne topot kopita i domala se uguši.
Da nastavi prekinuti razgovor, Jelena pridigne oči s knjižice i upita oca:
- Ti si, dakle, poslaniku Cornaru pokazao zemljovid one turske utvrde koju bi trebalo što prije osvojiti?
- Da, one utvrde preko Kupe. Dva sam sata bio danas kod Cornara, sve do noći. Pokazao sam mu klance kud bi mogli Turci provaliti u Hrvatsku, pa onda u mletačku zemlju.
- A Cornaro?...
- On se boji da bi Beč navijestio rat Mlečanima kad bi nam Mlečani pomogli navaliti na Turke. Kazao mi da je ipak pisao svojoj vladi kako mi trebamo neznatnu pripomoć, a za veliku svrhu: "... deboli assistenze dirette pero a gran fine". Još je pisao vladi kako je jalov posao moje iskreno nastojanje da prenem kralja Leopolda iz mrtvila, da ga prisilim na razmišljanje o svojim stvarima: "... svegliare cesare dal letargo, obligatio all' esame delle cose proprie".
- Kad ćemo, dragi oče, u Hrvatsku? - upitat će nakon poduže šutnje Jelena.
- Još ne znam - odvrne otac, zamišljeno šećući.
- Već smo deset dana u ovom zagušljivom Beču! - uzdahne Jelena, pošuti, pa dometne zabrinuto: - Dugo je danas majka kod cesarice Eleonore. Već su dva sata.
- Ne boj se, Jeleno.
- Bojim se i ne bojim se. Svaki se dan pomolim Bogu da nas čuva od nenadne i nevidovne nesreće jer se svašta događa na svijetu...
- Ne vjerujem da bi se tko usudio... - oglasi se Bukovački.
- O, mnogi snuju kako bi nas makli s puta! Da, mnogi!... - kimnu Petar.
- Svijetli bane!... - trgnu se Bukovački i nehotice stavi ruku na balčak.
Ban mu pogledom zahvali. Svi umuknu, a hip zatim javi sluga:
- Onaj gospodin koji je bio preksinoć ovdje.
Jelena ustane i pođe s ocem prema vratima, a u plavu i pozlaćenu dvoranu uđe čovjek srednjeg stasa, muževne dobe, crnomanjast, sav u crnu odijelu. Kosa mu se nešto posrebrila, a kratka, kovrčasta brada i jak brk posve su još crni. Gospodski se svima nakloni, a kad mu svi stisnu desnicu, upita ga ban ljubazno:
- Dragi pukovniče, zašto nas niste jučer počastili svojim posjetom? Zaboravili ste nas...
- Ja zaboravio?... O, presretan sam kad stupim u ovu dvoranu. Meni je tada kao da sam se preporodio. Ovdje tek odahnem, ovdje među vama, kad me ne sapinje moja nesretna pukovnička odora - govorio je došljak uzbuđeno i živahno, i veselo su mu se smiješile tamne i duboke oči.
- Milo mi je kad vas vidim ovdje, ali se za vas bojim: saznat će se da se sastajete sa mnom, s buntovnikom... - našali se Zrinjski.
- Neka i mene proglase buntovnikom! - nasmije se preobučeni pukovnik.
- Tko da vas prepozna u tom odijelu? Meni ste draži u njem negoli u austrijskoj pukovničkoj odori - nakloni se malko Jelena.
- Kneginjice, vi ste me vidjeli u pukovničkoj!?... - pohiti pukovnik kao prestrašeno, a šalio se.
- Vidjela sam vas danas blizu crkve Sv. Stjepana. Vi mene niste vidjeli.
- Kad ste pošli k sv. misi?...
- Molim vas otkud znate da sam bila kod sv. mise?...
- Vidio sam vas u crkvi. Veoma ste pobožno... - zbuni se on malko.
Jeleninim licem preleti oblačić sjete, zamisli se hip, porumenje tek vidno, gane se cijelim tijelom, pa odgovori:
- Molila sam se Bogu za slobodu našega naroda... Gospodine pukovniče, slušajte:

  O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
  Dare, u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
  Uzroče istini od naše sve slave,
  Uresu jedini od ove Dubrave,
  Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
  Ne mogu bit' plata tvoj čistoj ljepoti!

Jelena je izgovorila ove stihove zvonkim glasom, sve jačim i toplijim, a zadnja dva stiha tronuto, drhtavo i zanosno. Crne su joj oči bajno sijevale, bila je problijedjela pak porumenjela. Kad je svršila, šane pukovnik, blijed i ganut:
- Kneginjice...
- Nisu li uzvišeni ovi stihovi? - upita Jelena.
- "Dubravka" - stihovi mojega oca... - izusti tiho preobučeni pukovnik, a suze mu zabliješte u očima.
Svi umuknu. Vani je pljuštao dažd, nad gradom razlijegala se grmljavina...
Pukovnik Fran Gundulić, najstariji sin pjesnika Ivana, bio se sprijateljio s Petrom Zrinjskim pred više godina. Kad bi Zrinjski došli u Beč, posjetio bi ih gotovo svaki dan, preobučen, u noćno doba. Bio je prijatelj i s Gremonvilleom koji se hvali u jednom pismu na svoga kralja da su ga Gundulići prekrasno pogostili svaki put kad je bio u Dubrovniku, a bio je u njemu dva puta i stanovao je u Gundulićevoj palači. Kako su Mlečani otimali Gundulićima neke zemlje, general Gremonville, da se oduži svojim prijateljima, više je puta pisao francuskom poslaniku u Mlecima neka zatraži od mletačke vlade da se ne dira u posjed one slavne obitelji. I u Pariz je pisao Gremonville o toj stvari. - Fran Gundulić bijaše čovjek nemirne ćudi i raznosita duha, godio mu buran život, nije se mogao dosta nagledati i naužiti svijeta, nigdje se nije mogao primiriti, gonilo ga nešto iz jedne zemlje u drugu. Kako je bio lijep, prijazan i odličan, mnogo je žensko srce za njim uzdisalo. Neko je vrijeme služio u španjolskoj vojsci, vojevao je na Portugal, a zatim je dospio u Beč, ali ni tu nije bio zadovoljan. Cesar Leopold dao mu neprijelomnu vjeru da će ga imenovati generalom ako se oženi nekom gospođicom s dvora... Gundulić nije htio zagristi u tu jabuku, nego počne snovati kako bi došao u francusku vojsku. - On je ljubio Jelenu Zrinjsku, ali nikada nije pomislio zamoliti njezinu ruku jer je znao da mu je kosa posijedjela i da Jelena ljubi drugoga. Brižno je krio svoju tajnu i bio je uvjeren da nitko za nju ne zna. I zaista nitko nije znao za nju, osim - Jelene. Nije on nikada ni jednom riječi spomenuo da je ljubi, ali je ona bila opazila kako se usiljava da sakrije svoje osjećaje, a to je njoj bilo milo i budilo je u njenu srcu najplemenitiju sućut. Bila mu je harna što joj nije otkrio svoju ljubav, jer da jest, ona ga ne bi bila mogla nego odbiti, a njihovo bi prijateljstvo bilo pomućeno, ako je lažna ona riječ da lijepe žene ne mogu imati prijatelja.
Kad je Fran Gundulić čuo one uzvišene i mile stihove iz onako krasnih usta, silno se uzrujao: sjetio se svoga pokojnog oca, svoje prve mladosti i bilo mu kao da vidi svoj dragi Dubrovnik, svoj slobodni zavičaj, one čarobne obale oko njega, ono bajno plavo more. Topli i zanosni Jelenin glas otkrio mu neslućenih krasota u onim stihovima, zanio ga u svijetle visine i ulio mu u dušu neko veliko čeznuće...
Petar, sjedeći uz Jelenu, ogrli je desnicom i zamoli je da ponovi onu kiticu. Dok je kćerka opet krasnoslovila, otac je upirao sjajne oči u strop, lice mu bilo spokojno, obliveno neizrecivom dragosti.
Nije Petar bio samo junak, nego i pjesnik. Sirenu Jadranskoga mora, epos svoga brata Nikole dva je puta preradio "stumačil" i posvetio ga: "Virnim i pridnim junakom sve Hrvatske". U eposu slavi se "Obsida Sigetska".
Petar Zrinjski počinje predgovor doslovce ovako: "Nisam hotil uzmanjkati dila Bana nigdašnjega Zrinskoga Mikule iz Ugarskoga na Harvatski naš jezik stumačiti, starijih mojih u svakom kripostnom činu pute naslidujući."
Zatim piše da su ga tri razloga potakla na izdanje eposa.
Prvi razlog: "Da svit vidi, kakove sine i viteze ova naša hrvatska zemlja zadrži, redi i poštuje, prem da od vnogih zapušćeni i skoro za nemar držani jesmo."
Drugi razlog: "Da se mi u slavna ova dila kako u zrcalo nadgledajući poznati moremo, kim i kakovim načinom nastojat imamo polag vire kršćanske, polag doma našega i polag virnosti gospodina, žitak naš, i karv našu nešparati izlijati."
Treći razlog: "Da se sa mnom diče i raduju ostanki onih Hrvata kojim pređi s banom Zrinskim Mikulom hrabreno, čestito i vridno vičnu krunu u nebesih zadobiše, svagda na nazveće precinivši istinski rič onu: 'Dulce pro patria mori-."
Epos je tiskan u Mlecima god. 1660. Nekoliko je kitica posvećeno Nijemcima, a prva od tih glasi ovako:

  Ako se pak ufaš, Bane, v pomoć nimšku,
  Da od nie primaš tvoju sriću Zrinsku,
  Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku,
  Od njega moć imaš kad primeš smart tminsku.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pošto je Jelena ponovila onu kiticu iz "Dubravke", zametnu s Franom Gundulićem razgovor o hrvatskoj književnosti koja im je bila najveća utjeha u teškim dnevima, jer se iz njenih djela dizao silan dah slobode. U ono doba bile su se udomile hrvatske vile samo u Dubrovniku i Ozlju: dva ognjišta, otkud su vrcale iskre prosvjete u hrvatski narod. Dubrovnik i Ozalj spojeni su krasnim duševnim vezama: slava Zrinjskih oduševljavala je dalmatinske Hrvate, pjesnike i učenjake.
Dubrovčanin Dinko Zlatarić posvetio je Jurju Zrinjskomu - Petrovu djedu - svoje djelo: Grkinju Elektru Sofoklovu učinjenu na hrvatski.
Trogiranin Ivan Lucić, najveći hrvatski povjesničar, posvetio je svojemu suvremeniku Nikoli Zrinjskomu, koga je usmrtio vepar, zemljovid hrvatskog kraljevstva.
Dubrovčanin Vladislav Menčetić ovjekovječio je svoje ime opjevav slavu svojega suvremenika bana Petra Zrinjskoga, Nikolina brata, prekrasnom, možda, svoje vrste, najljepšom i najsavršenijom hrvatskom pjesmom iz koje evo nekoliko kitica:

  Bane Petre prehrabreni,
  U kom se združa ujedno
  U velikoj dici i cieni
  Pamet znana, srce vriedno.

  Ti knjižniče, sam dostojno
  Strašni uz romon trublje vrle
  Uzdigo si ime bojno
  Na visine neumrle.

  Tvoga od imena, tvoje od sjene
  Trepti istok, svak se boji,
  I tva krepost te je od ciene,
  Da kraljevat sviet dostoji.

  Od robstva bi davno u valih
  Potonula Italija,
  O hrvatskieh da se žalih
  More otmansko ne razbija.

  Pače sama tva desnica
  Silu ustavi, tiek zaklopi,
  Da nevjerna poplavica
  Sve kršćanstvo ne potopi.

  Tva sviest znana tebe uzvisi
  Vrh svih časti svieta ovoga,
  O tvom svjetu diše i visi
  Narod puka hrvatskoga.
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zrinjske i Frankopane slave mnogi njihovi suvremenici, a kasnije, među ostalima, opjevao je njihovo junaštvo i o. Andrija Kačić. Kad već Kačić ne zna kako bi što jače uzvisio koje pleme, koga junaka, onda o njima veli: "Vitežko je kano Zrinovića" - "Silni junak kano Zrinovići" - "On je srca Zrinovića". Lijepo pjeva Kačić: "Nije misec, ni godina dana, da je pleme Zrinovića bana. Niko ne zna od kada su bili, ni gospodstvo kad su zadobili! Nu poslušaj Frankopanovića, velikoga bana i plemića, od koga je roda i plemena i od koga izlazi vrimena. Dvie hiljade godišta imade, od kada se ovo pleme znade. Po cielom se svitu spominjalo, jer porodi vrstne vitezove, plemenite bane i knezove!" To su bani: "Od Hrvatske po izbor države!" - ponosno pjeva Kačić, pak još ovako veselo o Zrinjskima i Frankopanima:

  Gospodstvo su na sablji dobili,
  A nisu ga za novce kupili,
  Ni pasući po planinam ovce,
  Ni dvoreći po svitu trgovce!
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zrinjski i Frankopani sabirali su djela dubrovačkih pjesnika pa su se ta djela čitala u Čakovcu, u Ozlju, u Novomu Vinodolskom. Kadšto bi se sastalo u tim gradovima po više hrvatskih spisatelja koji su bili većim dijelom svećenici, mnogi na velikom glasu u ono vrijeme kao pjesnici, povjesničari, zemljopisci, jezikoslovci, pravoslovci. Najčešći gosti u Ozlju bijahu Jurjević Gabrijel, Magdalenić Matija, Nikola Galović, Franjo Glavinić, Stjepan Glavinić, Ljudevit Bedeković, Juraj barun Ratkaj, Ivan Gladić, Krsto Kupinić, Stjepan Glavač, Juraj Križanić, Ivan Belostenec i Juraj Habdelić. Kadšto bi posjetio knezove i glasoviti Rafael Levaković koji je obično živio u Rimu. Mnogi su posvetili svoja djela svojim suvremenicima knezovima Nikoli i Petru. Za dugih jesenskih noći sakupila bi se kneževska obitelj sa svojim gostima u onim sjajnim dvoranama, a Katarina je čitala i krasno tumačila dubrovačke umotvore. Čitali su i drugi svoje pjesme, a Petar ih je slušao, zaboraviv na sve jade i nevolje i bilo mu je kao da ga oblijetaju zlatne misli. One mu divne večeri oslađuju život, najveća su mu nagrada za sve patnje, trud i napor. Najmilija bijahu mu neka dubrovačka djela te je govorio kako nije dosta da bude lijepo jedno djelo nego mora da gane dušu, da je osvoji, da vlada njom po svojoj volji. Kako smijeh nuka na smijeh, tako suze istisnu suze iz tuđih očiju. Hoćeš li, pjesniče, da drugi plaču, ti najprije plači. "Ut ridentibus arrident, ita flentibus adflent humani vultus: si vis me flere, dolendum est prius ipsi tibi." Knez Fran, baničin brat, na glasu je krasnoslovac: kada čita koju pjesmu prvih pjesnika, kao da mu se toči biser iz usta. Petar, onaj slavni junak, onaj lav, nikako ne može da čita jer je mekana srca. Odmah mu zadrhta glas od tronuća, zapne. Priča li pjesma štogod tužno, suze mu se izviju na oči, a on neće da mu drugi vide suze... Tako on veli Katarini.
Jelena i Fran Gundulić razgovarahu se i o Dubravci, a ban i Bukovački pomno ih slušahu.
- Moja je majka nakanila da glumimo Dubravku na Ozlju.
- Molim vas javite mi kad ćete je glumiti! Uteći ću iz Beča, poletjet ću na Ozalj! - klikne radosno Gundulić, pa pridovrgne smiješeći se: - Doći ću u ovakvu odijelu...
- Dragi pukovniče, vi i ne znate kako bi mi bilo milo da vas vidim na Ozlju - stisne mu ban desnicu.
- Jedan Gundulić na Ozlju! - nakloni mu se Jelena radosno.
- Kneginjice: Gundulić pukovnik!... - osmjehne se Gundulić, naglasivši riječ: pukovnik.
- Vi ste za nas samo Gundulić! - pruži mu Jelena desnicu pa pogleda tužno oca i doda: - Već bismo bili glumili Dubravku da ima otac mira. Znate da je rijetko kod kuće...
U dvoranu uđe Katarina. Jelena joj potrči u susret i ogrli je. Katarina se pozdravi s ostalima, sjedne i odahne.
- Tako kasno?... - upita Petar.
- Znaš da se cesarica Eleonora rado razgovara. Sve mi još šumi u glavi: stotinu mi tričarija ispričala. Najviše mi je govorila o generalu Gremonvilleu, a mislim da nije opazila da govori mnogo o njemu.
Petar se osmjehne. Jelena malko porumeni i pogleda u knjigu na stolu. Katarina nastavi: - Tužila mi se na isusovce, jer su odlučili da se kralj Leopold oženi Margaretom Terezijom. Poznajete li vi tu Španjolku? - upita Gundulića koji odgovori da pozna kćerku Filipa IV, da je lijepa, ali nešto blijeda, mučaljiva i osorna.
- Čuo sam da joj je glas hrapav i da je užasno pobožna - oglasi se Bukovački.
- Kralj Leopold ipak se u nju smrtno zaljubio! - nasmija se Gundulić, pogleda na sat, ustane naglo, pozdravi se sa svima, pa ode iz dvorane, lagan i okretan.
Koji hip zatim najavi sluga:
- General de Gremonville!
U dvoranu stupi čovjek kipnog rasta, u crnom odijelu, a dok se klanja i lijevo i desno, ljuljaju mu se uvojci vlasulje po ramenima, smiješak mu plije tankim usnicama. Lice mu je glatko, tamne boje, kroz koju podudara slaba rumen. Brada, samo pod donjom usnicom, izrasla mu ušilj. Pruži svima desnicu, pa sjedne nasuprot Petru.
Jacques Brethel chevalier de Gremonville lieutenant general, često bi posjetio Petra Zrinjskoga u njegovoj palači, a uvijek u kasno doba noći jer španjolska stranka nije pazila na korake nijednog poslanika koliko na njegove.
- Kneginjo, vi ste večeras bili kod cesarice Eleonore. Dugo ste kod nje bili - osmjehne se poslanik, upiljiv tamne i oštre oči u baničino lice.
- Vi to već znate?... - uzvine Katarina obrve.
- Nije velika razlika između diplomata i uhoda... - duboko se nakloni poslanik.
- Cesarica Eleonora mnogo mi je govorila o vama...
- Plemenita starica! - uzdahne Gremonville naglasiv riječ: starica.
- Mudra starica - stisne oči ban.
Poslanik ni da bi ganuo trepavicom. Mirno navrne govor na drugo.
- Jučer sam primio važno pismo od svoga dobroga kralja. Nešto se prehladio. Danas sam javio cesaru Leopoldu da je tri dana kihao moj dobri kralj. Cesar je zahtijevao od mene da mu kažem najtanje potankosti o toj hunjavici!... - uzdahne poslanik, diplomatska mu tuga stegne lice, pritisne desnicom čelo, zamisli se hip, pa doda: - Veoma važno pismo.
- Je li se njegovo veličanstvo odlučilo?... - upita banica.
- Odlučilo?... Nije, ne, nije još - odgovori poslanik tiho.
- Razlog bi bio? - gane se Petar.
- Razlog?... Kneže, recite: razlozi? Mnogo ih ima, veoma zamašnih. Budite uvjereni da Ljudevit XIV. misli na vašu sigurnost. O, kako je on oprezan! Piše mi, zapovijeda mi da vam kažem da on misli na vašu budućnost. Lako bi bilo da su Ugri mudriji, manje nagli! Tacit kaže da je veća slava živjeti pod tiraninom i raditi za budućnost negoli tražiti priliku da se uništi, zakolje. Ugri hoće navrat-nanos da skinu sa sebe austrijski jaram, već sile erdeljskoga kneza Apaffyja da im pošalje desetak tisuća pomoćne vojske, a što je najgore već snuju savez s Turskom! Njegovo veličanstvo toplo preporučuje da treba strpljivo čekati na dobru zgodu da bude lakši uspjeh, da se uzmogne prouzročiti velikih neprilika austrijskoj kući i možda zadati posljednji udarac njezinoj moći: "... pour aisement reussir et causer de grands embarras a la maison d'Autriche et peut etre donner le dernier echec a sa puissance".
Kad je poslanik izgovorio posljednje riječi, Jelenine oči radosno sijevnuše.
- A naše ponude? - upita Petar.
- Ljudevit XIV. ne može za sada na njih pristati, jer ima sada cesar Leopold jaku vojsku, a mogao bi je i pojačati. Moj vam dobri kralj savjetuje, jer ljubi nesretno hrvatsko kraljevstvo, da se za sada čuvate svakoga koraka koji bi vas mogao upropastiti, ali se on nada, tako mi piše, da će cesar Leopold prekršiti mir i dati povoda da vam se priskoči u pomoć. Međutim, pouzdajte se u čvrsto prijateljstvo mojega kralja, jer će vam on činom dokazati, netom bude zgode, da vam želi osloboditi domovinu.
- Ah, ta zgoda! - uzdahne Bukovački.
Poslanik uze sitno drobiti kako se moraju domala promijeniti javne prilike u Evropi. Jedna stranka na bečkom dvoru hoće da podigne gotovo sve evropske države na Francusku, ali se on nada da će joj pomrsiti račune s pomoću one druge stranke na bečkom dvoru. Kad se sve pročisti i razbistri, Francuska zagrmit će svoju. "Moj je dobri kralj uvjeren" - nastavljao je poslanik - "da će se vaše osnove sretno ostvariti, ali zasada ne može da potpiše kakav ugovor, osobito ne s Ugrima."
- Tako?... - pogleda ga oštro ban.
- S kojim ugarskim velikašem da sklopimo savez? - čudio se poslanik. - Ugri rade svaki za sebe, neprestano vijećaju, a na dvoru sve se možda zna, jer vijećaju tajno kao kad kokoš snese jaje. Dođe li do pismenog ugovora, taj će biti s vama. Mi se samo na vas možemo osloniti.
- I možete - nakloni mu se Katarina.
- Njegovu veličanstvu ne bi bilo drago kad bi Ugri saznali da je naumilo samo s vama sklopiti... - osmjehne se Gremonville i porumenje malko, zirnuv joj u oči...
Petar i Katarina opet razlože kako ih iznenađuje to vječno odgađanje. Neka se kralj odluči, neka im pomogne navaliti na Tursku, jer Hrvatska izdiše, nestat će je. Poslanik obeća da će pisati svojemu kralju. Kad je izašao iz Petrove palače, već je bila prošla ponoć.

XII.

Sunce sa zapada koso je upiralo svoje zrake u gornje katove grada Čakovca, te nadaleko sijevahu dva duga niza visokih prozora. Neki su topovi bili ozareni suncem, a na ždrijelu jednog, okrenutog ravno na zapad, kao da se crvenjela na rubu nit od krvi. Nad cijelim je ravnim Međumurjem titrala rujna zapara: kao skrlet iskrile su se Drava i Mura na nekim mjestima kroz šume i šikare.
Na istočnoj strani bedema, u hladu iza visoke palače, zamišljeno je šetala udova bana Nikole, Marija Sofija, veoma stasita, nešto previše krupna i gojna, jakih pleća, sva u tamnoj odjeći. Pred njom je skakutao mali Adam. Prevalila je četrdesetu, a na bijelom i rumenom licu nije bilo ni jednog nabora, u svijetloj smeđoj kosi ni jedne srebrne niti. Cijelo je njezino biće bilo spokojno, hladno i malko tromo obliveno lakom sjetom što bi joj tek kadšto jače provirila iz plavih očiju. Onamo na kraju ravnice, pod šumovitim humkom, tonuo je samostan Sv. Jelene u ljubičastoj sjeni sutona. Samo vršci najvišega drveća oko samostana bili su još pozlaćeni suncem.
- Što ne idemo k Sv. Jeleni? - upita Adam majku.
- Poći ćemo kad zapane sunce.
- Hoćeš li i danas plakati u onoj crkvi? - smijao se Adam, penjući se na top.
- Nisam plakala...
- Jesi jučer nad onim pločama.
- Molila sam se Bogu... - uzdahne majka, podigne sina na top i poljubi ga.
- I nešto si govorila o mojem ocu i o mojoj sestrici Mariji. Zašto nije moja sestra kao ja?
- Što pitaš, drago dijete?...
- Moja je sestra samo na onoj slici u sobi gdje ti spavaš, a ja bih htio da je kao ja, da se sa mnom igra. A kad će doći stric Petar iz Beča? Hoće li otac s njim doći? Hi, hej, hop, hop! Ovaj mi se konj ne miče. Napravi uzde topu. Hi, hop, hop! - kliktalo je dijete pridižući se naglo na topu kao da jezdi upropanj.
- Adame, kako da napravim uzde topu?
- Otac bi mi ih napravio! - vikne dijete, pa odmah upita: - A gdje je Kaniža?
- Onamo daleko, ne vidi se odavle - pouči ga majka i pokaže mu rukom istočnu stranu.
- Jesu li još Turci u Kaniži?
- Jesu.
- Pucajmo na njih! Nabijmo ovaj top, ja ću zapaliti! - junačio se mali rasklopiv jasne i krupne crne oči.
- Ti bi se prestrašio kad bi top planuo.
- Meni uvijek govore naši vojnici da sam ja mali Zrinjski, a Zrinjski da se ne straše. Hi, hop, hop! - povika jače topu.
- Nemoj se tako svijati. Razbit ćeš glavu.
- Ti ćeš mi je povezati. Hi, hop, hop!
- Dušo moja, budi miran. Sav si se uznojio.
- Ja mogu dugo jahati, ja bih odjahao u Novi Zrinj.
- Novi Zrinj razorili su Turci...
- I kapetan Gereci kaže da su ga Turci razorili. Gereci mi je pripovijedao da su mnogi ljudi zidali Novi Zrinj, a moj otac vozio je zemlju i pijesak na tačkama, a ti si mu pomagala, i kad su drugi vidjeli kako vi radite, a ti si banica i otac je ban, onda su drugi brže radili.
- Tomu je šest godina... - prošapta majka tužno.
- A gdje sam ja onda bio? - zapita Adam.
- Kod dragoga Boga.
- A zašto nisam vidio tebe i oca kad ste vozili zemlju i pijesak na tačkama?
- Jer je nebo visoko.
- A kako sam ja pao s neba da se nisam udario?
- Donijela te jedna golubica.
- Ali je bila velika, što ne: kao najveći puran?
- Zašto?...
- Da me može nositi. Hip, hop, hop! Meni je kapetan Gereci kazao... - zašuti Adam.
- U što si se zagledao?
- Ono na drumu! - ispruži ruku prema sjeveroistoku. Krasno mu je lišce porumenjelo.
Njegova majka pogleda na ravnicu, a čelo joj se naoblači, obrve joj se skupe... Nedaleko od Čakovca pomolila se četa iza šume ravno jezdeći prema gradu, obasjana večernjim rujem. Svaki čas zasvjetlucalo bi se štogod sad na konjanicima sad na konjima.
- Ono nisu Turci, i gospođe jašu - reče Adam nakon stanke.
Udova je već znala tko su oni ljudi: teže je disala, srce joj je naglo kucalo. Adam je šutio i radosno gledao onu četu gdje se brzo primiče. Malo potraje, a on veselo klikne dignuv ručice u vis:
- Ono je stric Petar!
- Da, stric Petar, tvoj stric, tvoj... - dahne majka i pritisne glavicu svog jedinca na njedra. Na crnu i kovrčastu Adamovu kosu kane nekoliko suza.
Začas i razleže se s bedema nad mostom odug trubalj ravnicom. Udova duboko uzdahne, otare oči, pa siđe sa sinčićem u dvorište lagano, zamišljena.
Zrinjski, uznojeni i zaprašeni uđu u grad s pratnjom, sjašu i izljube se s udovom i Adamom. Dok su ulazili na prvi kat dvora, omakla bi se samo po koja riječ sad jednomu sad drugomu, a to o nesnosnoj omari, te kako su se izmučili putem od Beča. Katarina i Jelena koje se nisu vidjele s udovom Marijom poslije smrti bana Nikole, krile su svoje suze.
Na širokom hodniku u prvom katu odahnu malko. Sad upita udova Jelenu drhtavim glasom:
- Ti si se, dakle, zaručila?
- Jesam...
- Drago dijete, bilo ti u sretan čas! Dao ti Bog da sretno nevuješ, pak još sretnije... - zaželi udova prekinuto, poljubi Jelenu, spusti glavu na njezino rame i zajeca tiho.
- Marija!... - ukori je sućutno i ljubazno Katarina.
- Zašto plačeš? - zaplače Adam uzev majku za ruku kad je posegla za rupcem.
- Grozna njegova smrt... - zajeca glasno udova.
- Grozna, grozna! - uzdahne Petar i okrene se da otare suze.
- Sama sam... sama s jedincem!... - proiznese Marija bolno i pokrije oči rupcem.
Svi su je tješili i molili da se umiri, a onda se raziđoše da se preobuku.
Marija Sofija, rođena barunica Leblin, u lijepoj je slozi i ljubavi živjela sa svojim Nikolom, ali je cijeloj njegovoj rodbini bila nekako tuđa, svojom krivnjom. Bila je dobra, ljubila je svoga muža, uvijek je za njim uzdisala kad je polazio u boj i samo je željela da se što prije vrati, da bude uz nju u Čakovcu. Ona nije znala za njegov veliki um, hrabrost, slavu. Po strašnoj njegovoj smrti još se više ugibala rodbini, te nije htjela doći sa sinčićem na neko vrijeme u Ozalj, a zvali su je i Katarina i Petar, molili su je da dođe k njima, gdje bi lakše snosila svoju tugu jer je ne bi svaka stvarca sjećala na nezaboravnog Nikolu. Mučaljiva i uvijek zamišljena, živjela je za sebe ne mareći za velike brige svoje rodbine. Ona nije shvaćala javne prilike u Hrvatskoj i povijesnu zadaću porodice Zrinjskih. Katarina joj nije bila mila, jer je osjećala njezinu duševnu nadmoć.
U prvi mrak sastadoše se kod večere Katarina, Marija, Jelena i Petar. Mali Adam već je spavao. Večerali su u lijepoj jednoj dvorani na zapadnoj strani dvora. Visoki su prozori bili širom otvoreni, vidjelo se modro nebo, zadahnuto na obzorju slabim rumenilom, a Jelena je gledala sa svoga mjesta u zapad gdje se nad tamnim brijegom blistala Večernjica, krupna i zlatna, malenim tračićima, ploveći niz nebosklon. Jelena, blažena u svom nevovanju, utonula bi u slatke misli: možda je i njezin Fran upirao svoje oči u onu milovidnu zvijezdu... Noćni je lahor lagano strujao u dvoranu, svileni zastori na prozorima ganuli bi se kadšto, začuo bi se neki tihi šušanj, kao kad zatreperi lišće na jablanima u noćnoj tišini.
- Hvala Bogu, evo nas opet u Hrvatskoj - reče Petar, zamisli se, pa upita Mariju: - A kad si ti došla iz Beča?
- Prekjučer - gane se udova da bude spremna na daljnji razgovor.
- Dugo si bila u Beču, a nismo se vidjeli! - spotakne Katarina ljubazno.
- Mogu reći da se nisam makla od kuće.
- Što si radila cijele dane? - osmijehne se Jelena.
- Razgovarala sam sa svojom sestrom.
- Govori se da je knez Lobkowitz zaljubljen u tvoju sestru - reče Katarina.
- To zna sav Beč - odvrati udova.
- Ti si znala da smo mi bili u Stubničkim Toplicama... Je li ti drago da se Jelena zaručila s knezom Rakoczyjem? - pogleda je živo Katarina.
- Zašto da joj ne bude drago? - prihvati Jelena sa žarom.
- Da, meni je drago. U Stubničkim Toplicama bilo je mnogo velikaša... - zašuti udova s netajenom zlovoljom.
- Otkud ti znaš? - pohiti Petar, jer se odmah dosinu kamo smjera udova.
- To mi je kazao o. Miler... - zbuni se nešto Marija.
- Ispovjednik kralja Leopolda! - nehajno će Katarina, a oči joj sijevnu. Udova kao da je prečula. Katarina brzo nadoveže: - O. Miler veoma je iskren, on ti je zastalno štogod kazao i o sudbini naše domovine.
- Nije ništa, ništa! - odvrne udova naglo, previše naglo i porumenje.
- A Lobkowitz? - upita Petar.
- Ni on ništa, ni riječi.
- Ja znam da se na dvoru mnogo govori - čekaj, kako bih rekla?... da, o našoj nezadovoljnosti... - reče Katarina i značajno pogleda Petra.
- Možda se na dvoru govori o tomu. Dobro, to znaš! - slegne udova ramenima pa pridovrgne jetko i nešto oštrije: - Neću da se pletem u politiku.
- Ti si udova bana Nikole... - uzdrma se Katarinin glas.
- Nikola je u grobu. Ja sam sama...
- A tvoj sin? - trgne se Petar.
- Ja se za njega ne bojim! - odbije udova.
- Tko će ga štititi kad nas ne bude? - uzruja se jače Katarina.
- Kad vas ne bude?... Ja te ne razumijem.
- Marija, ti me dobro razumiješ! Ti znaš da snuju kako bi nas zatrli...
- A vi budite oprezni! - zaleti se udova.
Svi se pogledaju. Katarina je prigušeno upita:
- Da budemo na oprezu?!... Ti, dakle, nešto znaš...
- Molim te!... - branila se udova.
- Nije li tvoja i tvojega sina sudbina skopčana s našom?
- Katarina, već sam ti rekla da se ne bojim za...
- Zar si sinu našla zaštitnika? - šane Katarina veoma gorko.
- Gdje?... - žacne se udova.
- U Beču? - odsiječe Katarina i prekosi je očima.
Udova zadrhta kao list u gori kad ga ošine sjever, problijedi i obori oči, a Katarina, uhvativši je za ruku:
- Marijo, ljuto se varaš da ćeš spasiti svoga jedinca ako svi ostali propadnemo. Pomisli: tvoj je sin jedan Zrinjski... Da se lakše uzmognu uništiti sva prava hrvatskoga kraljevstva, treba najprije zatrti Zrinjske i Frankopane.
- Mi već nismo što smo bili. Ima ih u našoj porodici koji se s nama ne slažu... - zirne Petar u Marijine oči.
- Petre, ako želiš, maknut ću vam se s puta...
- Nemoj tako! - namršti se ban.
- Poći ću s Adamom u Beč. Vidim da mi nije među vama mjesta. Ta vaša tajanstvenost...
- Naša tajanstvenost!?... Govori, nemoj se nimalo sustezati - kimnu joj Katarina.
- Krijete preda mnom neke osnove. Zašto se u mene ne pouzdajete? Što sam vam skrivila? - zajeca udova.
- Pouzdaj se ti u nas i budi uvjerena da nam je na srcu tvoja i Adamova sreća. Ti znaš gdje su naši prijatelji a gdje neprijatelji - reče joj Petar uzdrmanim glasom.
- Ja hoću da živim samo za svoga sina...
- Ima i drugih dužnosti! - ne prešutje joj Katarina, pa je stane nagovarati kako bi trebalo da se brine za Hrvatsku kada je u Beču gdje bi prigodom mogla prikazati sve nevolje kraljevstva nekim uglednim ljudima. Mogla bi možda predobiti za pravednu stvar i neke hrvatske velikaše i plemiće koji su sada sluge austrijskih generala. Time bi najviše proslavila svetu uspomenu na pokojnoga Nikolu. Marijina sestra koja je živjela u Beču bila je na glasu sa svoje ljepote i duhovitosti. U njezinim dvoranama sakupljahu se ministri, velikaši, najviši dostojanstvenici.
Do kasne su se noći razgovarali. Udova se bila malko smirila, te se poljubila s Katarinom i Jelenom kad odoše na počinak. Petru je stisnula desnicu, po navadi.
Sutradan uranio Petar, dao dozvati Bukovačkoga i još neke časnike, pa pošao s njima na bedeme da vidi na svoje oči što bi trebalo popraviti. Malo kasnije dotrčao je na bedem Adam i poljubio strica. Čim je sunce za jedno koplje odskočilo iza udaljene šume na ravnici, rasplinula se lugasta magla u sjajnom plavilu. Petar, uzev u naručaj Adama, zamišljeno je gledao prema Kaniži iz koje su Turci provaljivali u plodno Međumurje. Najednom se gane: od zapadne strane, od samostana Sv. Jelene, doletio je vedrim danom srebrni zvuk zvonca. Petar se okrene - onamo na kraju ravnice bijeljela se crkva među zelenim sadom.
Katarina i Jelena šetale su među bedemom i palačom i motrile različito cvijeće. Petar siđe k njima i upita ih hoće li s njim k Sv. Jeleni, a one da hoće.
Malo zatim jahali su ravnom cestom, usporedo, među jablanima kojima su se sjene duljile po livadama. Petar je držao pred sobom Adama, a mali, rumen i veseo, pritezao je uzde, udarao nožicama vranca kao da ima ostruge.
- Striče, daj malo upropanj! - povika mali.
Petar uze u svoje ruke uzde, pritisne bolje Adama na široka prsa, a vranac poleti, lagano i ljupko zapliva čistim zrakom.
- Oh, kako bježe jablani! - zaklikta Adam i udari u smijeh iz sveg grla od prevelike radosti.
Stric zaustavi konja, Katarina i Jelena odmah ih dostignu, pa pođu korakom sve do samostana gdje sjašu na zelenoj tratini pred crkvom. Već su pritrčali mlađi fratri da prihvate konje.
Zrinjski uđu u crkvu, prostranu, bijelu, obloženu mramorom. Sijed je fratar čitao sv. misu, a drugi, u bijelom odijelu, molili su pognute glave u klupama lijevo i desno od velikog žrtvenika. Kroz velike prozore padale su sunčane zrake na neke slike, na žrtvenike i kadšto na misnika, kako bi već gdje stajao. Posred crkve i pred nekim žrtvenicima bilo je više ploča, jedne su već bile izlizane, ali se na njima još razabirahu prilike junaka u oklopima, s kacigama, s mačem u ruci, s grbom kraj dugih nogu. Neki od tih junaka imali su jake prste, okosne, svaki zglob kao da je velik uzao i držali su tim prstima žezlo hrvatskih banova. Pod onim pločama, zatvoreni jedni u željezu drugi u mramoru, u sjajnim odorama počivali su ban Juraj Petrov otac, i ban Nikola koga je usmrtio vepar, i mnogi od njihova roda: junaci i umnici, njihove plemenite majke, dobre i pobožne starice, pak neke ponosne kneginjice koje je smrt pokosila u cvijetu mladosti i još mnogo banica i banova. U onoj bijeloj crkvi, među zlatom i mramorom, u veseloj sunčanoj svjetlosti, u miomirisu cvijeća, tamjana i upaljenih voštanica, lebdio je i kružio silan dah slave. Na onim je pločama bio napisan jedan dio povijesti hrvatskoga kraljevstva. Onaj božji hram, ma koliko prostran, kao da je bio premalen da obuhvati onoliko svetih uspomena.
Svi su Zrinjski, osim maloga Adama, gledali jednu mramornu ploču, nigdje izlizanu, bijelu i svijetlu. Pred osam mjeseci nije te ploče bilo u crkvi... Sunce je već bilo pozlatilo njezin rub, lagano se primicalo k imenu slavnoga pokojnika - bana Nikole.
Katarina i Jelena istodobno podigoše svoje suzne oči s one ploče i svrnuše ih na Adama, a u crkvi začu se njihovo tiho, prigušeno jecanje. Petar, dok je klečao, uzeo je na ljevicu Adama, privinuo ga na prsa, pogledao kroz suze na propelo na velikom žrtveniku i uzdahnuo: Ti ga čuvaj!... Nitko nije vidio dvije krupne suze što su se u taj par odronile niz plemenito banovo lice.
Po sv. misi porazgovore se Zrinjski s nekim pavlinima, pa odjašu u Čakovec. Sunce je živo pripicalo.
Dva dana zatim krenu ban sa svojima u Ozalj, obišav grad Zagreb gdje mu je bila kćerka Judita u samostanu. Dogovorio se s Katarinom da će još neko vrijeme ostaviti kćerku u samostanu, jer se pronio glas da se Turci opet sakupljaju u Bosni. Petar je već razmišljao da otpremi i ostalu svoju djecu iz Ozlja u Čakovec ili u koje drugo tvrdo mjesto podalje od granice.
Ban se nije odmarao na Ozlju, nego je hrlio od tvrđave do tvrđave, sokolio je narod, vrstao ga u čete, sve je sam nadzirao, jer što jedan ludi uradi sto mudrih ne popravi. Velike su ga brige bile zaokupile, cijele je noći razmišljao kako da spasi "ostatke ostataka" hrvatskoga kraljevstva. Najljuće ga boljelo izdajstvo nekih hrvatskih velikaša. Kad pomisli na to, silno se uzruja, mučaljiv je i nagao, na čelu mu nabrekne jedna debela žila, skupi guste obrve, mrko gleda preda se. To ne bi potrajalo, minula bi ga gorkost i tjeskoba, pa je opet sa svakim blag i dobar.
U kolovozu god. 1665. ljetna pripeka da izgori stanac kamen, a ban putuje Primorjem s knezovima Franom i Orfeom, pregledava utvrde, stišava razmirice, gdje je osveta podžegla vruće srce na zlo i pala krv, on sve lijepo razbistri i sudi kako vidi da je pravo, po starim zakonima u staroj zemlji. Smutljivci i varalice prepredeno zameću trag svojim nedjelima, šareno pletu pred banom i zamotavaju kuke u kučine, ali uzalud im sva hitrina, jer on, kao savjestan sudac, svaku dlaku cijepa načetvoro, svaku zna razmrsiti, pogađa kao da očima gleda. Tako on vazda traži grešnika da pravi uz krivoga ne pati, a krivci, sad zločinci svake ruke, sad žene crne pameti koje bi prevrnule i svoju kuću na dimnjak, nikako ne mogu dokazati da je potvora, zloban izmišljaj što je istinit doživljaj. Narod svuda oduševljeno dočekuje bana i sluša ga kad ga lijepo uči da živi u ljubavi, jer su velike vjera, nada i ljubav, ali najveća je među ovima ljubav. Ona ne zavidi, ne veliča, raduje se istini, sve snosi, svemu se nada, sve trpi. I druge pametne tumači ban svojemu narodu, jer zna da je za dušu neučena naučiti kao žedna napojiti, pa i najstariji ljudi, koliko im pamet zasijeca, ne sjećaju se da su čuli onako mudrih i čude se kako može on onoliko uma nositi u glavi.
Petar je potanko ispripovijedao knezovima Franu i Orfeu što je govorio s ugarskim velikašima u Stubničkim Toplicama i s različitim poslanicima u Beču. Fran je želio da hrvatski narod što prije ustane listom na Turke, jer će kasnije teško i preteško rastrgati verige kojima ga sapinju njegovi neprijatelji. Ti se lanci sve jače stežu, već pucaju kosti i plemiću i seljaku.
- Frane, ne jezdi krilata konja! Ti si mlad, a mladu je najdublje more do koljena. Opet ti kažem: pomisli na domaće odrode!
- Kuća im se iskopala! Od srama mi obraz tone pod oči kad pomislim da su se rodili u ovoj zemlji. Ali narod?... Gdje mi pregnemo, i on će s nama da suzbijemo Turke, pak da razagnamo ono gladnih četa plaćene austrijske kupljavine! - razdraženo će Fran.
- Pri nevolji i mala utjeha koristi - sleže ramenima Orfeo. - Ako narod neće, vjere mi moje, kajat će se kad ne bude na vrijeme! Zlo i naopako, da nema kud gore! Čuli smo Petra, kako je bilo s ugarskim velikašima! Teško da se s nama slože. Kad su se s nama na bratsku nagađali? Nikada! Za svako naše pravo uvijek smo se s njima natezali. Ako ja ludu rekoh, eto vas mudrijih od mene!
- Nije ti luda nego istinita - osmjehne se gorko Petar.
Tako su se razgovarali jedne večeri u Bakru, šećući obalom. Knez Fran bio došao iz Italije veoma neveseo, jer je pred mjesec dana umrla majka njegove zaručnice Julije koju je ostavio rascviljenu u Rimu.
Pošto je Petar pregledao gradove i uvjerio se da se još Turci nisu spremili za navalu, vrati se u Ozalj da se malko odmori, ali opet pune ruke posla. Mnogo je pisao sam, te govorio u pero Bargigliu i Forstallu, a Bukovački i neki drugi časnici jezdili su što su najviše mogli, gorom skokom, a dolinom trkom, u Beč, u Mletke i različite gradove u Ugarskoj, raznoseći pisma, preobučeni na svećeničku, fratarsku, svakojako i na čudo su i stotine teških muka udarali da ne naiđu na kakvu crnu zgodu. Padneš li u zamku, o tebi ni glasa ni traga, a kad bi tvoji i saznali za tvoju nevolju, tko je ikad namolio vuka da pusti svoj plijen iz čeljusti?
Negdje potkraj studenoga pošao je ban Petar u lov daleko od Čakovca, na zapadnu stranu Međumurja. Dažd stao lijevati kao iz kabla, a on se navrati u Lapščinu, u dvorac baruna Locatellija s kojim se odavna poznavao. Tu se slučajno sastao s grofom Erazmom Tattenbachom. Kasno po večeri kad ostadoše nasamo, zametnuše razgovor o javnim prilikama u državi Leopolda I, pak o Filipu IV, španjolskom kralju koji je umro one godine, ostaviv sina jedinca Karla II. Ovaj Karlo, boležljiv i kržljav, jadno nedonošče, bio je posljednji Habsburgovac na španjolskom prijestolu. Najbliži rođaci bili su mu austrijski cesar Leopold I i Ljudevit XIV, jer su njihove majke bile njegove tetke i jer je Ljudevitova žena bila njegova sestra. Druga Karlova sestra, Margareta, zaručila se s Leopoldom I. Karlu su bile četiri godine.
Grof Tattenbach tužio se na bečke ministre koji da se ne staraju više ni za nasljedne austrijske zemlje nego samo misle na nasljedstvo španjolskoga prijestolja, na veliku političku borbu između Pariza i Beča poradi toga prijestolja. Grof je govorio:
- Turci će prekršiti mir, poplavit će Hrvatsku i provaliti u Štajersku, a u Beču misle samo kad će umrijeti Karlo II...
- I Ljudevit XIV nada se da će Karlo brzo umrijeti. Grofe, jeste li čuli da je Ljudevit XIV predobio za sebe Leopoldova ministra Auersperga?
- Jesam. Auersperg je neizmjerno tašt čovjek. Ljudevit XIV. pristao bi napokon i na diobu Španjolske, ali da bude bolji dio njegov. On je obrekao Auerspergu kardinalski klobuk ako napravi na korist Francuske tajni ugovor... - snizi grof glas.
- Auersperg je udovac, pa hoće da bude kardinal, da bude i u tome jednak Richelieuu i Mazzarinu!
- Kneže, meni se vidi da će ministar Lobkowitz pomrsiti račune Auerspergu. Oba varaju kralja, a kriju svoje zlo kao zmija noge.
- Nije lako desiti se na dobra konja, a kamoli na iskrena ministra.
- Kralj je zapao među malj i nakovanj. Ističe mu se, kako kažu, neka sumnja, ali opet mu je red svakomu ugoditi jer se svakoga boji - ustvrdi grof.
Zrinjski se tek vidljivo nasmijehne. On je znao još jednu potežu, naime kako je Leopoldov ministar knez Lobkowitz kazao Gremonvilleu: "Naš cesar nije kao vaš kralj koji hoće da sve vidi, koji sve sam radi. Naš je cesar pravi kip, te ga nosiš kuda hoćeš, postavljaš ga i ovdje i ondje, gdje se tebi sviđa." Nakon časak šutnje, reče Petar:
- Istina, u Beču misle samo na onu nesretnu diobu, te ne čuje vapaje naroda kojima je Turčin sjeo za vrat. U Beču hoće da bude mir s Turcima, da uzmognu misliti samo na Španjolsku. Meni stoga ne dopuštaju navaliti na Turke.
- Austrija strepi pred Francuskom koja se, da je još više zastraši, upleće u njezine domaće razmirnice, draži narode, traži saveze... - zašuti Tattenbach i značajno pogleda bana.
- Saveze?... - stisne oči Petar.
- S vama i s Ugarima! - prošapta odlučno grof, pruživ desnicu banu.
- Grofe, tko vam to reče?
- Sestra udove banice Marije. Kako znate, ja sam udovac, a i sestra vaše snahe je udovica. Pred malo bio sam u Beču, upoznao sam se bolje s krasnom udovom... htio sam da se oženim. Jedne večeri govorila mi o vašim osnovama...
- Što?
- Da se dogovarate s francuskim kraljem kako biste se oslobodili od jarma...
- Od turskoga?...
- Kneže, vi se ne pouzdajete u mene?...
- Je li Štajerska zadovoljna s bečkom politikom?
- Nije!
- Od koga je čula sestra moje snahe da se Francuska sa mnom?...
- Od o. Milera...
- Kraljeva ispovjednika!?... - osupne se ban.
- Da, kneže.
Petar pomisli: što, onaj lukavi isusovac, on da se povjeri jednoj ženi!?...
Tattenbach ga gleda i nasmješkuje se. Banu se istakne neka neugodna slutnja koja ga uznemiri. Naglašujući važnije pojedine riječi, upita grofa:
- Hoćete li se domala vjenčati s onom udovicom?
- Neću. Razbilo se... - zažmuri grof, kopkajući prstima po koljenima.
- Razbilo se?... Razumijem... - izreče lagano Petar, klimajući, pa ponovi još laganije: - Razumijem...
Tattenbach sleže ramenima, a Petar prevuče rukom preko zamišljena čela, gane se, osovi se, kao da je otjerao neku ružnu misao i reče jetko:
- Sada, pošto je umro Filip IV, bit će lijepo i nasljednim austrijskim zemljama! Neki misle da će sada Leopold I u Španjolsku i - tamo ostati.
- Ono dijete, Karlo II, još je živo!
- Vele da će domala umrijeti. Da, Leopold I u Madrid, a udova cesarica Eleonora vladat će u Beču s ministrom Auerspergom... Čestitam, grofe! Ja ne bih želio da bude nada mnom...
- Jedna žena! - razjari se Tattenbach, čas se zamisli, primi bana za desnicu i šane: - Kneže, govorit ću sa svojim prijateljem grofom Karlom Thurnom.
- Zemaljskim kapetanom u Gorici? - pogleda ga živo Petar.
- Da, kneže. Thurn je bogat, ima mnogo ljudi, zornih i jedrih momaka...
- Što ćete s njim govoriti?
- Da bude s nama.
- S nama!?... - trgne se ban i u tren se oka svlada, posve upokoji.
- Da vam sa mnom pomogne.
- Grofe, o tome drugi put! - osmjehne se Zrinjski, zatim ga upita kako se zabavljao u Beču, pa se zamisli.
Tattenbach pripovjedi da mu je bilo dosadno na dvoru gdje ne odjekuju glasovi nego o zabavama, gozbama i čašama. Na dvoru se često glume komedije. I mletački poslanik Cornaro piše to svojoj vladi: "Qui non risuonan voci, che di trattenimenti, conviti e bicchieri; frequenti le commedie in palazzo." Tattenbach se hvalio da je proniknuo u mnoge spletke na dvoru, pa i u onu o diobi Španjolske, i to da mu je bila jedina zabava. Gremonville je opisao tu spletku francuskom ministru vanjskih poslova Lionneu ovako: "Ovi dogovori o nasljedstvu španjolskoga prijestola čine mi se pravom talijanskom komedijom. Cesar je potpuno zanni koji hoće da sretno zaplete i rasplete cijelu komediju, a pri tom krivo savjetuje svoje ministre Auersperga i Lobkowitza. Ovi se pak ministri muče kako bi nadmudrili jedan drugoga i svaki bi htio da ugrabi prvu čast i svaki hoće da sam privede ugovor kraju. Predsjednik financija izvrstan je pantalon, te uvijek vapije da treba podići silnu vojsku, a na svaku ruku nastoji da ne da ni prebijene pare. Cesarica udova divno glumi ulogu kolombine te se muči i napinje da se spletka što šarenije zamrsi. Ona najbolje zna što hoće da postigne svaki od glumaca! Ja sam normanski trapolin koji ne misli na drugo nego da što bolje posluži svojega gospodara. Gospodine ministre, dopustite mi da dodam da ste vi onaj doktor koji sretno privodi cijelu stvar kraju svojim umnim mudrim ravnanjem."
Zrinjski se sutradan dogovori s Tattenbachom da će se što prije opet sastati, pa odjaše u Čakovec, a koji dan kasnije u Ozalj. Bio je pao prvi snijeg.
Petar je našao na Ozlju kneza Frana Rakoczyja s kojim bi kadšto pošao u lov na srne. Nešto pred Božić krenu Rakoczy u Ugarsku, u svoj grad Saros-Patak da sve priredi kako bi što sjajnije dočekao svatove. Odlučilo se na Ozlju da će se Jelena vjenčati prvog ožujka god. 1666.
Jelena s ocem pratila je svoga zaručnika sat od Ozlja, jezdila je uz njega, veselo se s njim razgovarala, radosno mu se smiješila, ali je u srcu bilo nešto tuge. Snijeg je bez vjetra lagano pršio, bijelio se po krznu na njezinim ramenima, na surom kalpaku i kadšto, po koja pahuljica, na lijepim tamnosmeđim obrvama. Bila je rumena kao jabuka od studeni. Na jednoj se raskrižnici poljubiše i rastadoše.

XIII.

Mnogo je posla imala banica Katarina cijelu zimu jer je htjela sama pregledati svaku i najsitniju stvarcu što će Jelena ponijeti sa sobom u Ugarsku. Pripremalo se i slagalo i na Ozlju, i tu je bilo nekoliko šilica, ali koliko se toga nabralo iz Mletaka, Rima, Pariza: najljepših tkanina, baršuna, damasta, svile, skrleta i posuđa, i slika, i zlata, i srebra, i prekasnih dragulja! Banica je sve lijepo prebrojila, a najposlije izabrala između svojih dragulja neke ponajljepše, one starinske frankopanske nakite, darove duždeva, kraljeva, Sv. otaca papa. Za sve se brinula Katarina, te odredila kamo će što, da se ne zgužva, prelomi, razbije. Prvih dana veljače god. 1666. krenulo je s Ozlja više čvrstih kola, sve po četiri konja, jer je daleko do Saros-Pataka. Povorku je pratila konjanička četa pod kapetanom Kekom Frankulinom, koji je na polasku doviknuo svojim momcima: "Svi ćemo prije izginuti negoli nam tkogod raznese tu prtljagu!"
Potkraj veljače stigoše u Saros-Patak Katarina, Petar, Jelena i Frankopani Orfeo i Fran s velikom i sjajnom pratnjom. Bilo je na piru i nekoliko hrvatskih velikaša i plemića, mnogo ugarskih pa gospode iz Poljske, Italije, Francuske i Španjolske, i zastupnika nekih vladara. Sv. Otac papa Aleksandar VII. poslao je Jeleni više skupocjenih svetih darova, senat Mletačke Republike lanac od osam stotina dukata, Ljudevit XIV. dar od četiri tisuće dukata i različitih nakita. Beč se na sve to ljuto mrgodio: trn u oku bilo mu je to vjenčanje.
Jelena se vjenčala, kako je bilo odlučeno, prvi dan mjeseca ožujka god. 1666.
Tri tjedna po svadbi otputovaše njezini roditelji u Stubničke Toplice gdje ih je čekao palatin Vesseleny. Više je dana trebalo dok je palatin raspršio banove sumnje, te je došlo do gustih, a bilo bi i do najžešćih razdora da ih nije Katarina mirila. Kako im se mnoge nisu podudarale, dugo su se dogovarali i još su sve lijepo promislili i svaku natanko izmjerili, pak, te amo te tamo, napokon se slože ban i palatin i tvrdo zavežu svoj sporazumak petoga travnja svečanom prisegom i pismenom zavjerom. U toj su zavjeri potpisali da će u groznom času, kad bi mogle propasti Hrvatska i Ugarska, pomoći jedan drugomu u sreći i nevolji, jedan drugoga neće ostaviti, sa svim silama nastojat će da spase svoje narode, branit će Hrvatsku i Ugarsku do posljednje kapi svoje krvi kako im to dopuštaju zakoni i ustavi, dobiveni od kraljeva: "... tam in prosperis quam in adversis, alter alterum non deseremus, sed mutuis nosmet auxiliis, ad ultimam usque sanguinis guttam defendemus."
Banica i ban pođu u Hrvatsku, a palatin pozva ugarske "buntovnike" u grad Muranj na dogovor. Kad se u svibnju sakupe jedni su za savez s Francuskom, drugi s Turskom. Nije druge nego da se barem lijepo raziđu. To i učiniše pošto su svi prisegli da neće ni pred kim pisnuti o svojim dogovorima. Vitnedy, onaj prepredeni plemić, bio je utuvio u glavu da umori kralja Leopolda I i povjerio je tu svoju nakanu palatinu koji ga je zaklinjao, kako neki tvrde, neka vrgne od sebe svoju poganu, groznu namisao.
Potkraj rujna iste godine dojaha jedan Vitnedyjev pouzdanik k banu u Čakovec i preda mu list u kojem mu Vitnedy piše: Svijetli bane, zaklinjem Vas da mi pošaljete u Beč do pedeset neustrašivih najboljih haramija. Preobucite ih u Čakovcu: dobro ih naoružajte. Kako već znate do tri tjedna vjenčat će se kralj Leopold s Margaretom. Izjahat će na susret svojoj zaručnici, a ja ću ga uhvatiti s haramijama u bečkoj okolici. Ako želite, živa dovest ću Vam ga u Čakovec. Dakle, zaklinjem Vas!...
Petar pročita i pomisli: ovaj je pomahnitao! Pouzdanik zamoli za odgovor, a ban mu pokaže okom vrata.
Desetak dana zatim javi banu jedan njegov konjušnik da je banuo u Legrad neki Vitnedyjev čovjek, pa nudi novaca haramijama, hoće da ih premami u Beč... Petar zapovjedi svojemu konjušniku neka se požuri u Legrad i neka baci u vodu onoga čovjeka. To bi se bilo možda i dogodilo da nije onaj čovjek šušnuo u šaš, izmašio na kraj šume, pa sretno posukao lugom. Petar Zrinjski nikad više nije pogledao Vitnedyja.
U studenome dođoše na svadbu u Beč ban Petar, nadbiskup Lippay, Vesseleny sa ženom, Nadasdy, Forgacs, Esterhazy i drugi neki velikaši da ne spominjemo njemačku gospodu. Za najvećega slavlja na kraljevskom piru, dok su se nekim dvoranama razlijegale popijevke iz grla talijanskih pjevačica, zakopčanih ne svojevoljno dovrh vrata, dok su zvuci glazbe odjekivali pod svodovima, znao se naći poslanik Gremonville u onoj vrevi sa svojim znancima iz Hrvatske i Ugarske. O svemu su se dogovarali. Neke su se uhode vrzale oko njih naćuliv uši da uhvate koju riječ, ali je Gremonville bio na oprezu: stisnuv oči strigao je njima na sve strane, a uvijek s osmješkom na licu. Poznavao je one ćuke u svili i zlatu. Kad mu se tko od njih približi, on uzvrne oči na koju velikašicu, kao da ga je zanijela njena ljepota ili hitro i vješto prevrne govor na drugo, drugi se put nekamo zagleda i zašuti, i tako sve na mahove, obavlja svoj poslanički posao: ovdje pripovijeda da ništa ne reče a mnogo obazna, ondje živahno ispituje da ništa ne dočuje a da uzmogne mnogo kazati. Primakne li mu se, tobože slučajno, žena kojega ministra ili poslanika, uljudno se s njom odbije od drugih, dok mu ona očima veli da mu želi nešto povjeriti. On sluša, osmješkuje se neiskazano ljubazno, divi se njezinu umu, katkad rasklopi oči da pokaže kako ne može shvatiti njezine duboke misli i vidi mu se na licu kako žali što ne nahodi svačemu kraja, što nije domišljatiji. Dok se on klanja, dok joj omalo svaku ne odobrava, ona zdaleka podmeće zamke, mudro baca udicu, a na kraju: što bi ona ispovjedila njega, ispovjedio on nju.
Negdje oko ponoći ispriča Gremonville brzo i tiho banu: "Ovaj čas čuo sam od jedne gospođe nešto neugodno o palatinu. Veoma nesmotren čovjek, možda i gore! Onaj ludi Vitnedy išarao je u palatinovo ime nekakav ugovor, mislio je da će moj kralj pristati na taj ugovor. Ja sam ga odbio i pismeno sam razložio Vesselenyju zašto sam to učinio. Vesseleny je dao moje pismo cesaru Leopoldu!"
Zrinjski, suzbiv u se svoj gnjev, stane tražiti palatina, ide iz dvorane u dvoranu, a kako sve nadmašuje rastom, lako mu je prebrati one glave. Kad ugleda palatinovu ženu, prekrasnu Anu, gdje se razgovara s generalom grofom Rottalom, malahno se trgne, pa pođe prema njoj.
Rottal bijaše visok i krupan, rumenih obraza, glatko obrijan. Taj je neženja prevraćao sive oči pred groficom Anom, duboko se prigibao, bez prekida joj laskao, uvjeravao je da je obožava. Ona ga je mrzila, ali se smiješila, odvraćala lice na stranu, lijepo se muhala, ustiđeno skanjivala, a katkad dubok bi odisaj izvila iz zalaptanih grudi, kao da izgara i umire za njim od prevruće ljubavi. Sve je to činila zato što je Rottal, taj vječni kraljev povjerenik na skupštinama u Ugarskoj, bio prvo kraljevo miljenče: ona se nadala da će od njega obaznati kako se i što se govori na dvoru o njoj i njenu mužu. Znala je Ana i sitno i odlično opsjenjivati svoje obožavatelje; ali pred grofom Rottalom, da je on uzmogne razumjeti, nije bilo druge nego da hini onako krupno.
Istom joj je oko zapelo o banovo lice, već je šine misao na ono pismo što je njezin muž poslao kralju. Čudno ju je Petar pogledao preko mnogih glava, a ona, znajući za njegovu naglost udilj se pobojala da će mu uteći koja neoprezna, pa je naglo ustala, veselo mu pošla u susret, ljubazno mu pružila desnicu.
- Kneže, vi ste nešto srditi... - posmjehne mu se usiljeno.
- Tražim vašeg Frana.
- Nemojte tako gorko!... Nije dugo što sam ga vidjela. Kako ste uzrujani!...
- Čudnih sam stvari čuo od Gremonvillea.
- Od Gremonvillea?... - gane se grofica, oči joj malko potamne, kao da se prestrašila.
Petru ne izbjegne taj njezin osjećaj. Upre joj zjenice u zjenice i tiho reče:
- Meni se čini da vi znate što mi je kazao Gremonville.
- Kako bih ja to znala?... - osmjehne se spokojno pošto se posve sabrala.
- Gremonville zna da je ono njegovo pismo...
- Njegovo pismo?... - nadigne Ana crne obrve.
- To je zazor i sramota da pogoriš od stida! - istisne ban prigušeno.
- Kneže!... - šane ona ljubazno, pogleda ga umolno i ukorno, pa sklone žalovite oči, kao da ga žali što je onako s njom govorio.
- Grofice, oprostite - nakloni joj se Petar hladno.
- Molim vas što je s tim pismom? Kakvo pismo? - upita ga smireno.
- Gremonville je čuo od neke gospođe da je vaš Fran dao jedno njegovo pismo kralju.
- Bit će to čuo od neke dvorske gospođe...
- Ne znam.
- Ali vi znate da dvorske gospođe uvijek istinu govore!... - prsne u tihan smijeh, za hip se uozbilji, stegne obrve i ogorčeno doda: - "Nedostojna spletka dvorskih gospođa!" - Još to pravo ne izusti, već joj sine lice milotom, te toplim glasom zamoli: - "Kneže, umirite se!"
Sad umuknu, koraknu nekoliko puta i namjere se na grofa Rottala koji im se duboko nakloni.
- Svijetli kneže, bojali smo se da nećete doći. Veličanstvena svadba! Da žao bi nam bilo da nije došao hrvatski ban... - opet se lagano prigne Rottal.
- Meni je žao što ste se bojali! - odgovori mu ban zamišljeno.
U to prođu dvije velikašice kojima se pridruži grofica Ana. Ban i Rottal ostanu sami na mjestu.
- Njegovo se veličanstvo neizmjerno veseli što ste uzveličali njegovu svadbu svojim...
- To mi je milo.
- Gospodine bane, nešto ste uzrujani.
- Od radosti što s vama govorim.
- Hvala najiskrenija na velikoj prijaznosti koje nisam nikako vrijedan... - nasmiješi se grof, kiselo rastegne usta, duboko se nakloni, smrkne se, a kad se pridigne, lice mu je opet vedro. Ljubazno i lukavo privrgne: - Da, mi smo stari znanci ali je, svijetli kneže, u ovim dvoranama mnogo vaših prijatelja...
- Koliko?
- Ne bih znao!
- Mislio sam da ste ih već prebrojili.
- Žao mi je što nije došao na ovu svadbu knez Rakoczy. Čujem da je i u Saros-Pataku svadba bila veličanstvena...
- Dobro vi čujete...
- O, molim, kneže!... - sagne se Rottal koji bijaše i general, po odijelu. Odmah pridoda: - Ja se nadam da će knez Rakoczy domala sjesti na erdeljski prijestol. Kneže, vaše - sveze... - ne nakloni se ovaj put Rottal nego oštro upre sive oči u banove.
- Da sjedne moj zet na onaj prijestol, treba u prvu ruku osloboditi Erdelj od Turske. Gospodine generale, da vi povedete vojsku na sultana?...
- Ja nisam Zrinjski... - ne porumenje general.
- To je istina - nakloni se malko ban, pa pođe u drugu dvoranu, razdražen.
Svuda je tražio Gremonvillea, ali uzalud. Još su se razlijegali zvuci glazbe, bruj glasova bio je jači, a stariji ljudi već su se razilazili. Svako malo zaružila bi kočija od dvora, topot kopita gubio se u tijesnim ulicama staroga Beča, na sve strane.
Ni mjesec dana poslije Leopoldova vjenčanja opet se sakupiše nezadovoljni velikaši, ovaj put u Požunu. Vesseleny je prisizao pred banom Petrom da će dati i svoju krv za potlačene narode, da će javno i najoštrije ustati protiv bečke politike, navijestit će joj rat, uvjerit će svakoga da ne šara, da nije nikada šarao, nikada amo-tamo vrljao, nego da je vazda imao pred očima jasnu i određenu misao, ali i onu mudru: hitar sreću preskače. Vitnedy je sada obožavao palatina, te govorio da će Beč vidjeti vraga i sotonu ako palatinu što zavrti, jer kad što naumi, ne odumi, pa da tegne zaustavljati Dunav, i njega bi on zaustavio. Svi su se ugarski velikaši veselili da je Vesseleny napokon udario pravim putem i odlučno stao na čelo cijelom pokretu. I ban Petar, videći njegovu odvažnost pred onolikim velikašima, primirio se malo-pomalo, a desetoga prosinca godine 1666. zavjeriše se on, Nadasdy i palatin, dakle prva tri dostojanstvenika u Hrvatskoj i Ugarskoj, da neće ništa učiniti jedan bez drugoga. Isti su dan sastavili spomenicu na kralja, a u njoj mu veoma odlučno poručuju neka promijeni svoju pogubnu, kobnu politiku.
Nadbiskup Lippay umro je dva dana po vjenčanju kralja Leopolda, a na njegovo je mjesto odmah sjeo Szelepcheny, čovjek posve odan bečkoj politici. "Njegovo je svećenstvo posve pokvareno, ništa ne radi za domovinu, nego hlepti za novcem da ga potroši u raskalašenosti. Od glave smrdi riba, a tomu je najbolji primjer nadbiskup Szelepcheny, primas ugarskoga kraljevstva, čovjek tupoglav, a ono malo njegovih misli razletjelo se na sve strane svijeta. Zavidan je kao pas, laže kad otvori usta i liže svoje laži kao med. Sav svijet poznaje njegovu sramotnu škrtost, njegovo raskalašeno življenje, njegovo ogavno pijanstvo, njegove gnusne navade. Otkad je živ, nije ni pare žrtvovao za Božju slavu, za prijatelja, za iskrnjega. Ima dosta patnika, a on štedi kao antikrst. Zlobno vara kralja i njegove savjetnike i knezove, i svećenike, i svoje znance da će im namrijeti od svoga imutka. A takvu čovjeku, i samo njemu vjeruje kralj i da je mu časti i sve što on, primas, poželi! On neće da popravi svećenstvo, da koristi svojoj domovini, nego lovi u mutnoj vodi. Kada je bio u Erdelju, silu je rana zadao otadžbini, jer je on ponajviše uništio Rakoczyje, predav jednoga Turskoj drugoga Poljskoj. Otkad je na ostrogonskoj stolici, sve je naopako krenulo. Munera i beneficia ecclesiastica, ako i potajno, mnoga je već prodao. Nema stvari koje ne bi svako od njega dobio za novac! Sve je to poznato, a kralj neće da to vidi jer razumije i zna da upravo to vodi Ugarsku u propast."
Malo pred Božić raziđoše se velikaši iz Požuna, dogovorivši se s palatinom da će on sazvati početkom ožujka godine 1667. stališe i redove na izvanrednu skupštinu u Banjsku Bistricu.
Kralj Leopold, da što bolje pokaže kako on ništa ne sluti, bio imenovao, uz generala Rottala, i Petra Zrinjskoga svojim povjerenikom na rečenoj skupštini u Banjskoj Bistrici. Stališi i redovi odmah izjaviše da neće priznati Rottala kao kraljeva povjerenika jer je on Austrijanac, i ne htjedoše na sjednicu koju je on urekao, nego se sastaše kod palatina, a Rottalu ispred nosa zatvoriše vrata. Odmah su sastavili oštru spomenicu na kralja.
Skupština piše Leopoldu I neka se sjeti svoje prisege, te povrati Ugarskoj sva njezina prava i neka izvede iz zemlje njemačku vojsku. Ogluši li se razlogu, odlučit će oružje između naroda i njega. Skupština ga sjeća na "zlatnu bulu" od Andrije II jer se u njoj jasno kaže da narod smije oružjem braniti svoja prava kada mu ih kralj gazi. To pravo da smiju po ustavu trgnuti oružje protiv svojega kralja, najveće je, najsvetije njihovo pravo.
Palatina nije bilo u zadnjim burnim sjednicama. Prehladio se jedne noći, malo je dana bolovao. On je umro 23. ožujka god. 1667. u naručaju svoje Ane.
Tko će biti sada palatin? - Grof Nadasdy odmah pomisli da uvijek prvo mjesto grabi čovjek hitre pameti i smiona srca, a i malo runjava ako je do nevolje. Sad stane jače šarati, a sve u nadi da će ga kralj imenovati palatinom. Znao je da se sprema na mučan posao i da su dvorske drenjule izvanredno trpke, pa je stoga pregledao pred sobom sve jame i strmine: izmjerio mozgom česa će se ovdje držati da se ne spotakne, kako će ondje preskočiti da se ne udavi.
Zastupnici sjevernih ugarskih županija raziđoše se po palatinovoj smrti iz Banjske Bistrice mnogi ogorčeni zbog svoje nesloge, svi bijesni na Beč, neki spremni na sve.
Ban Petar bio došao u Hrvatsku, ostao do srpnja u Ozlju, pa se vratio u Ugarsku u Saros-Patak k svojemu zetu.
Potkraj srpnja dobi pismo od palatinove udove koja ga moli i zaklinje da bi odmah pohrlio k njoj u grad Muranj poradi neke važne stvari. Zrinjski se odazva. Bilo je u predvečerje, vedar dan kad je dojahao pod grad Muranj. Udova je sama šetala u sjeni velikih hrastova. Pošto su se pozdravili i ostali nasamo, ona se razgleda pa dahne:
- Kneže, na oružje!
- Što se dogodilo? - začudi se ban.
- Izdani smo! Beč zna sve, velim vam: sve!... Vi se smiješite?!
- Grofice, umirite se.
- Velim vam da smo izdani!
- Umirite se.
- Znajte, dakle: Laslo Balon vratio se iz Turske.
- Iz Turske?... - gane se Zrinjski.
- Vi to niste znali? - rasklopi Ana oči.
- Ni sada ništa ne znam.
- Ni ja nisam znala... - zamisli se udova, a čas zatim doda: - Nisam znala da je erdeljski knez, dogovorno s nekim ugarskim velikašima poslao svoga tajnika Lasla Balona k sultanu i k velikom veziru da ih zamoli za savez protiv Beča. Vjerujte mi kneže, nisam za to znala... Vidim, žao vam je što se velikaši nadaju od Turske...
- Grofice, ja neću nikada biti za savez sa sultanom. To vi dobro znate.
Sad sjednu pod jednim hrastom na drvenu klupu. Pred njima je pukla velika dolina. Sunce je zapadalo. Grofica uzdahne:
- Da, izdani smo!... Apaffyjev tajnik bio je najprije kod sultana koji nije htio s njim govoriti o savezu nego ga je poslao k velikom veziru na Kandiju. Veliki je vezir kazao Balonu da ne može misliti na savez s Ugarskom dok ne svrši rat na Kandiji, a Erdelj da se ne smije maknuti bez sultanove privole. Sultan da neće prekršiti vašvarski mir...
- Mudro je govorio veliki vezir.
- Kneže, čujte: neki Grk Nikasia Panajotti, koji je pred malo vremena bio u službi kod austrijskog poslanika u Carigradu, sad je u službi kod velikog vezira na Kandiji kao tumač jezika.
- Sudim da je austrijski poslanik Casanova poslao toga Grka iz Carigrada na Kandiju, naučivši ga kako će se ušuljati u službu kod vezira. Onaj je Grk zastalno austrijski uhoda - zaklima Petar, pa se zagleda u dolinu.
- Panajotti je čuo što je Apaffyjev tajnik predlagao velikom veziru, sve je potanko napisao i poslao list Casanovi u Carigrad... - prekine udova samo jedan hip. Ban se mrvu kosnuo kad je čuo njezine posljednje riječi. Udova nastavi: - Znade se da je Panajottijev list bio na lađi kojom se vratio Laslo Balon s Kandije u Carigrad. Poslanik Casanova odmah je javio u Beč da su neki Ugri s knezom Apaffyjem zamolili sultana za savez: da su mu ponudili vrhovno gospodstvo nad Ugarskom ako je oslobodi od austrijskog jarma.
- Grofice, otkuda znate da se sve to tako dogodilo? - upravi ban oči u nju. Njezin je pogled bio zagonetan i turoban.
- Znadem da je važno što sam vam kazala... Nemojte me tako mrko gledati... Ja nisam kriva...
- Mnogo je važnije da ste to vi saznali, da je to Beč nekomu povjerio.
- Sve je to Nadasdy obaznao u Beču. On ima, dapače, prijepis Panajottijeva pisma. I meni ga je pokazao. Vi sumnjite o Nadasdyju?... On je član tajnoga vijeća, on je sve čuo u tom vijeću... - posmjehne se udova zlobno.
- Nisam mislio da bi Beč mogao otkriti takve tajne Nadasdyju.
- Neću da ga branim, ali, dopustite, kneže, ja mislim da nisu opravdane vaše sumnje. Istina, Nadasdy nešto vrluda, nije mu bistro svako djelo i ja mu se čudim... Vjerujte, duša me boli kad pomislim što se sada zbiva...
- Grofice, ja poštujem tu vašu bol...
- Kneže... - zbuni se malahno, pa snizi glas: - Nadasdy zna da ne može ravno k svojem...
- Kako se čuje, kralj ga neće imenovati palatinom.
- Da je moj Fran na životu, drukčije bi bilo u Ugarskoj! - uzdahne udova, suza joj se zaiskri u oku.
Nakon poduže šutnje uze ona razlagati kako treba da se odmah podigne buna, pa pripovjedi banu da nema dosta oružja za svoje ljude. Dok je o tome govorila, gledala je preko njegove glave da lakše svlada svoju zabunu. Nešto drugo kopalo je u njezinoj glavi. Samo katkad virne na bana kradom, hoće da mu nešto kaže, ali se susteže. Kad je osokoli njegov pogled, zamoli ga da joj posudi dvadeset tisuća dukata. Petar odgovori da ne može, da ima sam silnih troškova. Udova se upanji, ublijedi, oči joj se pomute, suzbije suze, pa se dade u nekakve krupne crne misli. Ban je gledao kako se dolina puni sutonom i mislio na Ozalj.
Sutradan, kad će Zrinjski krenuti u Saros-Patak, dojave mu da je dojahao u Muranj neki plemić koji želi govoriti s njim nasamo. Bio je to kanonik Stanislav Vohenski, čovjek od kojih pedeset godina, rumena i vesela lica, plavih očiju. U ono je vrijeme bio nastao najveći metež u Poljskoj, govorilo se da će se odreći prijestola kralj Ivan Kazimir. Ban je pisao u Varšavu svojemu prijatelju Mihajlu Višnjovjeckomu što bi trebalo uraditi da ne dođe na poljski prijestol koji austrijski štićenik nego čovjek koji će sklopiti savez s Hrvatskom i Ugarskom. Višnjovjecki je poslao k banu onoga kanonika da mu razjasni kako je u Poljskoj, te bi najbolje bilo da sjedne na poljski prijestol knez Fran Rakoczy. Ban i preobučeni kanonik otputovaše isti dan zajedno u Saros-Patak da se porazgovore s knezom Franom. Pošto je Rakoczy pristao, preporuči ga njegov tast Petar francuskomu kralju koji obeća da će učiniti sve što bude mogao. Petar je pisao na sve strane svojim prijateljima da rade za Rakoczyja.
U rujnu god. 1667. vratio se Zrinjski u Hrvatsku. Sad ga posjeti u Čakovcu grof Tattenbach i ponudi mu savez. Na deveti dan rečenoga mjeseca pismeno se zavjeriše, zaklinjući se živim i besmrtnim Bogom koji ih je stvorio da će pomagati jedan drugomu savjetom i činom, žrtvovati imutak i krv.
Već u listopadu iste godine opet putuje Zrinjski u Ugarsku, u Košice, na skupštinu stališa i redova. Sad se skupiše gotovo svi "urotnici" pa provali bujica najvećeg ogorčenja, redaju se zanosni govori o slobodi, ognjevite riječi i raspaljuju srca, sve kipi od bijesa na Beč. Bilo je među njima govornika koji su sjajno znali razlagati što bi trebalo da se učini i hitro bi prosudili prijedloge drugih, ali i da su štogod odlučili, kakva korist kad nije bilo volje da se to izvede? Hej, koliko bi velikana bilo kad bi njihove odluke same sobom bile dovoljne da se poluči svrha! Odlučiti a ne raditi, to je koliko spavati bez potrebe i svojim hrkanjem buniti druge u poslu. - Jedan od mlađih "urotnika", skupo potkupljen od grofa Rottala, sastavio je spomenicu u kojoj su vrvjele najkrupnije pogrde na kralja i njegovu obitelj i pročitao je tu spomenicu te je predlagao da se pošalje kralju. I neki čestiti ljudi zagovarali su tu spomenicu, ne sluteći na izdaju, ne pomisliv u prvi mah od kakva je to zamašaja. Ban Petar oštro je motrio povjerenika Rottala, nisu mu ubjegli neki njegovi pogledi. Kao munja kroz oblak šine ga sumnja, pa stane dokazivati kako ne bi koristila ona spomenica nego bi škodila jer bi požestila krv na dvoru, a kralj, u ruci s onakvom spomenicom, mogao bi opravdati svoj pritisak pred Sv. Stolicom i vladarima od kojih bi se većina s njim slagala da Ugri nisu dostojni slobode. Zrinjski je zaglavio svoj govor kako je nedostojno da se Ugri brane pogrdama i psovkama kad se po ustavu smiju braniti oružjem u ruci. Stališi i redovi odbiše onu spomenicu, a ban, premda uzrujan, sjeti se da pogleda Rottala, pa se posve uvjeri da ga slutnja nije prevarila: Rottal je od jada pozelenio kao gušter i ukočio se u onoj graji i vrevi.
Burna je bila ona skupština. Nadasdy je tvrdio da će svi Ugri listom ustati, a bana je pozivao da naoruža barem četrdeset tisuća Hrvata. Golema većina skupštinara bila je uvjerena da će se pobuniti i Kranjska, i Štajerska, i Koruška i Šleska. U samoj Ugarskoj prvi će podići bunu plemić Beri, plemić Fabian povest će konjaništvo u boj, Stjepan Bocskay, Stjepan Barkoczy i Matija Szuhai bit će generali pješadije. Plemić Stjepan Szobonia viče da će navaliti na Austrijance kad voze novac u Beč, a povjerenik Rottal vapije da raspušta skupštinu u kraljevo ime. Kad odvedoše Rottala iz dvorane tko rukom tko nogom, razbuči se plemić Nagy: "Ja i Beri ne trebamo novčane pomoći. Navalit ćemo s hrabrom četicom na nadbiskupa Szelepchenyja, na toga izdajicu otadžbine i oplijenit ćemo njegov grad, a njega zadaviti!" Tako su bučili mnogi plemići, nadvikivali se, sokolili se i svak je mnogo razloga davao a malo ih primao. Nadasdy je najviše raspirivao da bude što više dima a malo plamena, da se Beč prestraši, pa zamoli njega da ga ugasi. Tako u jednu ruku, a u drugu je iz petnih žila nastojao da ne dođe do sloge i da ne plane bura, pravi požar. Ne zna se tko bi do kada gasio da se uistinu razgori. Ban mu nije bio mio, a nadao se da će mu upravo ban pomoći da priguši ognjevitu krv nekih velikaša. Zna se da je Nadasdy kazao: "Nikad neće Zrinjski biti moj gospodar!" Pošto su više dana vijećali s jedne na drugu, tko će mudrije i šarenije, tko ljepše i zanosnije, najbolje ovako, nije nego onako, i udrimo, i odgodimo, pa tko hoću, tko neću, nakon svađe i graje, i bruke vrh bruke, i opet se raziđoše ugarski nezadovoljnici, ne odlučivši ništa, jer - previše.

XIV.

Nikad toliko svijeta na obali u lijepoj Kraljevici: ne možeš ga okom opasati, a još pridolazi od svih strana i morem i krajem, i svak se zaodjenu što je bolje premogao i ljepše znao! Djeca se popela na grebene, djevojke iznizale se uz more, neke su premetnule ruke oko vrata i veselo zapjevale, onako okićene na njedrima lijepom mažuranom i sitnim bosiljkom. Starice su čučnule u hladovini da čavrljaju što im naleti na usta i uronile su glave u dlanove, prekrižile ruke na koljenima, kako već koja, a jedna, blijeda i pogurena, sjedila je podalje od drugih i mrtvo zurila u more.
Bila je nedjelja, malo po podne, potkraj listopada godine 1667. dan vedar i topao, nebo zaliveno modrinom, more glatko i našarano blijedim strujama. Među onim šarenim svijetom na obali bio je i jedan fratar s otoka Krka, po imenu o. Mate Dujmić, omalen i trbušast, rumenih obraza i svijetlih očiju, gibak i lagan, kao da je u njemu nekako pero pa ga diže u hodu. Kako je bio dobar i veseo, pripeo se na srce svakomu koji je jednom s njim govorio. Neke vragoljaste djevojke, mornarske kćeri, šaleći se lijepo s fratrom, zametnule su divnu bitku s banovom lađom što je bila do obale, ni dvadeset koračaja od njih. Njihove su vatrene oči bez prekida strijeljale na krasnu lađu, svečano opremljenu. Lađa se branila, živu je vatru sipala na kraj: sad ovdje, sad ondje žestok bi pogled sijevnuo iz oka mlada mornara da zapali djevojačko srce. Neke su majke zabrinuto uzdisale, ali ih je tješila nada da će se mir sklopiti pred - oltarom... Ljudi su motrili banovu lađu i upirali oči u jednu drugu koja je još bila podaleko do kraja, a plovila ravno put Kraljevice. Na Petrovoj bilo je do trideset mornara, prelijepo odjevenih.
- Joško, hoće li odmah ban i banica na lađu? - povika jedna ostara žena Randiću koji je svijao nekakav konop posred banove lađe.
- Hote ih pitat, draga Jele! Tamo su vam u gradu! - pokaže mornar onoj ženi kretom glave kneževski Novi grad koji se sjajio na suncu, malo podalje, nad samim morem.
Neki se nasmijaše na mornarove riječi, a jedan stari ribar obode staricu:
- Hote, Jele, u grad, hote! Poljubit će vas princip Rakoczy, banov zet.
- Neka on poljubi tvoju staru Franciku! Hu, zadrla te sotona! - osu Jele, oštro pecnuta.
- Ter ste vršnjakinje! - nasmija se ribar, zategne nalijevo usta, nakrivi glavu i zguri pleća.
- Hodi, vraže, s vragom: nigdje nema krštena duša mira! - smrsi Jele iza zuba.
- Ja sam vidjela banova zeta kad su preksinoć došli u Bakar! - pohvali se jedna Bakarka, neka Tonka, rumena, još mlada i snažna.
- Čula sam da je mlad i lijep - reći će potiše mlada Vinodolka.
- A lijep, lijep, dušo draga! - zaljulja se Tonka.
- A je li došlo mnogo gospode s Ozlja? - upita Tonku fratar Dujmić, veoma ozbiljno.
- Je, je, časni oče: a ban i banica, i njihov zet s Jelenom, i najmlađa banova djeca Ivan i Zora. Došli su i neki grofi, pak časnici, sila, sila gospode! Banova kći Judita nije došla jer je još u nekom samostanu u Zagrebu.
- I Maršanićeva Marija htjela je u onaj samostan - reče tankovita djevojka, lijepa plavka, veselih lugastih očiju.
- Ivko, hoćeš li i ti u samostan? - osmjehne se Tonka kad je opazila kako su Ivkine oči veselo zaigrale strijeljajući na banovu lađu. Lijepa plavka porumenje, a Tonka upita fratra je li čuo kako se Marica Maršanićeva htjela utopiti.
- Čuli smo i mi na otoku za tu nesreću. Bože dobri, što ju je bilo nagnalo da skoči u more? - pogleda fratar Ivku ljuljajući glavom.
- To se zove nesretna ljubav... Časni oče vi to ne razumijete...
- odgovori podsmijuške plavka.
- Gle, gle: ja to ne razumijem! - prevrne Dujmić oči, oprći usne i nakrivi glavu, prekriživ ruke pod želucem, na onoj izbočini.
- Jadna Marica teško je oboljela, a nema nikoga, osim oca, da je nastoji. Majka joj lani umrla. O Marici se naklapa i ovo i ono, da se u nekoga zaljubila, ali se ništa ne zna... - sleže Tonka ramenima i pogleda onu lađu što je plovila ravno put Kraljevice.
- A zna se, zna! - uzdahne visoka, mršava i vremešna ženska glava, poduga i zagasita lica, tamnih očiju previše napirlitana.
- Luce, što to uzdišeš? Bolje bi bilo da šutiš, jer u zatvorena usta ne ulaze muhe! - opomene ujedljivo Tonka.
Vidi fratar, doći će do gustih i žestokih, pa ih stane miriti: obraća se sad k jednoj sad k drugoj, ali sve uzalud, jer ga one i ne čuju. Svi oko njih šute. Mršava je Luce, sestra kapetana Keka Frankulina, odmah sva uzdrhtala, nakostriješila se na Tonku i prosula u jedovite riječi, sve prigušeno, kroz zube:
- A što se, Tonko, ti pleteš? Ti, ti si se dosta najezičala po svim bakarskim klancima da je ona Marica nos digla, otkako ju je knez Frankopan jednom pogledao u crkvi! A koja uzdiše više od tebe da sad Maricu nitko ne gleda, a prije da ju je sve zobalo od draga i mila, i trgovac, i mornar, i vojnik?
- Nemojte, nemojte, drage moje! Svijet vas sluša... - miri fratar.
- Ala ti je namazan taj dugi jezik, dulji od onoga rta pod Omišljem! Tko ti pod njega upane, ne opere ga voda ni mala ni velika! - istisne Tonka.
- Molim vas, drage moje, molim vas lijepe moje, nemojte, nemojte!...
- Muč, zanijemila! - plane Luca i stisne pesti.
- Još vas zaklinjem, zlatne moje, nemojte, nemojte! Zaklinjem vas, domeljite, domeljite!... - još će Dujmić strpljivo.
- Ne bi se ti rugala Marici da ne pleteš svoje sijede kose na očinskom ognjištu! - kresne Tonka najnemilosrdnije.
- Sotona i moj grijeh nagnaše me danas na ove lude ženske glave, Bože oprosti! - hukne fratar, pograbi se objeručke za glavu - jer: ča je preveć, je preveć!
Svi naokolo u grohot. Luce trgnula se kao ožežena, blijeda se zanjihala i bila bi se srušila da nije hitno priskočio fratar Dujmić komu je životom pala na ruke, glavom na rame. Fratar vikne jednom dječaku da uzme iz njegova džepa rubac i neka ga namoči u more, a dječak učini dva skoka dolje, dva gore s velikim modrim rupcem, pa ti fratar okvasi Lucino lice, razgleda ga, a ona pritisne rukama srce i odsrta odanle, zelena i skršena, smućenih očiju, kao da se cijelu noć naganjala s vilama.
Onaj se svijet na obali najviše razgovarao o mladencima koji su bili na onoj lađi pred Kraljevicom, još podaleko od kraja. Jedni su ljudi pripovijedali da se vjenčanje u Rimu obavilo posve tiho jer je Julija još bila u koroti za svom majkom, drugi su znali da ban nije mogao u Italiju zbog prevažnih posala u Ugarskoj. Znalo se također da će mladenci krajem iz Rima u Mletke gdje će se ukrcati na svoju lađu, pa se računalo kad će lađa na vidik. Kad je ugledaše onamo kraj creske Glavine, zagrmješe topovi u Kraljevici, svud nastala vesela žurba, svijet povrvio bliže k moru.
- Časni oče, poznate li knezove Frana i Orfea? - upitat će Tonka fratra, pošto se smirila.
- Kako da ih ne poznam!?... Uh, znojio sam se, a nisam vas mogao stišati! - otare Dujmić znoj sa čela rukavom svoje crne haljine, pa doda: - Moje riječi i vaši jezici! - Još nisu mekinje zaustavile nijedan potok, a kako li će dva! Uh, onako se grditi! Zar vas nije Boga strah? Ali, napokon, da svaki odleti u raj, ostao bi prazan pakao.
- Dobri su ljudi Frankopani - oglasi se hrapavo iza fratra plećat čovjek, sav obrašten crnom bradom.
- Ah, gdje je ono zlatno vrijeme kad su Frankopani bili gospodari na otoku Krku! - uzdahne fratar, okrenuv se kao na igli.
U taj par slegne se malko žamor na obali: mnogi su uprli oči u mladoga časnika Juricu Frankulina koji se žurio od kneževskoga grada k banovoj lađi. Tek je javio mornarima, važno i ponosno, da će ban sa svojima odmah doći, zaglušno zaori obalom: "Živio ban!" "Živjela banica!" Gospoda su izašla iz grada, sunce pozlaćuje one velikaše, sve se na njima sjaji, lagano idu, a kliktanje sve zaglušnije. Dujmić bi se prignuo i ispružio ruke da uhvati što više sape, pa bi se osovio, poskočio i podigao ruke nad glavu vičući iz svega grla: "Živjeli, živjel-i-i-i!" Prvo "živjeli" kratko, odsječeno, a drugo otegnuto. Kad poskoči, uzdigne mu se suknja, te mu se vide nekakve crne i široke hlače, a sva djeca oko njega, zaviknuv i poskočiv kao i on, prasnu u grohot. Zrinjski su ljubazno odzdravljali rukom i glavom. Svak ih je htio s bližega vidjeti, a kapetan Keko Frankulin ljutio se na to, mahao glavom i rukama, kosio očima ljude, vikao im da puste gospodu proći.
- Kumo, gledajte kako je vesela Jelena! - povuče neka žena drugu za rukav.
- Ono je banov zet! - reče Tonka mladoj Ivki.
- Meni se ne sviđa - odgovori lijepa plavka, zureći u banovu lađu, naslonjena o Tonkino rame.
- Da ti nije ljepši Joško Randić?... - gurne Tonka Ivku laktom i osmjehne joj se veselo.
- A, draga vi!... - porumenje Ivka i udari bokom Tonku o bok.
- Joj meni: tko je ona gora! - uščudi se mlada Vinodolka.
- Bit će ono grof Ivan Drašković - odgovori brzo fratar, hiti ruke uvis, pa koliko ga grlo nosi: "Živio ban! Živjela banica! Živjela njihova djeca! Živjeliii!"
Zrinjski uđu u lađu s velikašima, mornari se otisnu i zaveslaju svi u jedan mah, odmjereno, ravno na susret onoj drugoj. Svijet je sada gledao kako se lađe približuju na onom tihom moru, mislio bi na rastegnutom sagu od plave svile, nešto blijede. Tamo iza Frankopanove lađe, podalje južno, more bilo tamno pomodrelo, jer je zalahorio laki podnevni povjetarac, onaj blagi smorac, kao usred ljeta, a još južnije iskrila se duga sunčana crta na moru sve od istarskoga kopna do creske obale. Poput krupnih alem-kamena blistala se pjena gustih valića u onom sunčanom žaru, nemirno, živo, nikad na istom mjestu. One se dvije lađe približe, pa pristanu, nedaleko od kraja, jedna drugoj uz bok, a u Kraljevici grunu topovi. Još se nije njihov dim, kao sivkasti pramen magle, rasplinuo u sunčanoj svjetlosti nad bedemom, a već gromko odjeknu bakarskom dragom tutanj s kastela.
Petar je, međutim, stupio na Frankopanovu lađu sa svojima i s grofom Draškovićem. Zrinjski, u prvi mah, ne vide nego Frana i njegovu ženu Juliju, i teško bi bilo znati tko je koga najprije zagrlio i tko je komu štogod kazao, jer su se tu čuli samo kratki usklici, neki radosni jecaji. Pošto su se svi odjednom pozdravili i poljubili, Julija je opet ogrlila Katarinu i spustila glavu na njezino rame, a kad ju je pridigla otrla je naglo suze, radosno se zagledala u Katarinine oči, pa drhtavim glasom šanula: "Sad sam tvoja!"
Jedan puškomet za lađom, na koliko bi ubio galeba, već je bilo pomodrelo more i čulo se ono živahno pljuštanje valića s veselim šumom. Knez Orfeo uze sada desnicom ravnalo kormila i zapovjedi mornarima da potegnu vesla, a dignu sva jedra. Čim obave mornari svoj posao, potamni more plahim srhom oko lađe, vjetrić zašumi, jedra se nadmu, zatezi se nategnu, a lađa drhtne malahno, gane se, pa ugodno zapuzi, kao i banova. Straga, lijevo i desno krmilu, sjedili su velikaši, a s njima i Julijin ispovjednik, rumen dominikanac, malo podalje tiho se razgovarahu Julijini dvorjanici, pak još dalje sobarice i sobari. Mornari sad ovdje sad ondje, Ivan i Zora, banova djeca, gledahu ona bijela jedra, obasjana suncem i one zapjenušane valiće i pjenu što je sve naglije uzmicala kraj lađe i slušahu kako grne lađa morem svojim pramcem, kako ono glogoće pod njezinim crnim bokovima. Sve to bilo im tako drago da se nisu ni s kim razgovarali.
- Drago dijete, jesi li umorna od puta? - uze Katarina Juliju za ruku, sjedeći uza nju, lijevo.
- Nisam. Čini mi se, kao da sam jutros otišla iz Rima - posmjehne se Julija, okrenuvši se malko od Jelene koja je sjedila desno, uz nju.
- Meni se pak čini kao da već dvije godine putujemo! - našali se Orfeo.
- Tebi je, dakle, dosadno s nama? - namrgodi se Julija dražesno.
- Nije mi dosadno s vama, nego u kočijama i na brodu. Tebi bi još dosadnije bilo da nije s nama Fran.
- Orfeo, kad se ti oženiš, bilo to i u Madridu, veselo ću te pratiti i u sami Madrid, pa i dalje! - doviknu mu Fran s druge strane lađe gdje se razgovarao s Rakoczyjem.
- Nikad tebe u Madridu, ako čekaš na tu zgodu! - odgovori Orfeo.
Jelena bila se radosno zagledala u Julijino lice i pomislila: Krasna li je! Stisla joj je ruku i tiho rekla:
- Kako sam sretna što te ovdje vidim!
- Što da ti odgovorim?... Sva je moja duša smućena....
- Od sreće?... - šane Jelena.
Julija joj stisne ruku, blaženo se nasmiješi, pogleda na more, pa lagano uzvrne oči na svoga Frana i porumeni.
Čas zatim upita je Petar:
- Lijepa moja Rimljanko, kako ti se sviđa ovaj naš kraj?
- Divota! Fran mi je mnogo puta opisivao ove obale, ove šumovite otoke.
- Da ti znaš kako je lijepo na Ozlju! - pohiti Jelena.
- A naše Zagorje: one dolinice, ona zelena brdašca! - klikne Drašković.
- Ovaj je zaljev uistinu čaroban!... Kako se zove onaj gradić nad morem, eno onamo, nadesno? - upita Julija Katarinu.
- Ono je Omišalj na otoku Krku. Ono pred nama, znaš, da je Kraljevica, Bakar se ne vidi: on je iza onoga prvog brijega, u divnoj kotlini. Ono je Trsat, a pod njim Rijeka. Sad gledaj više zapadno, vidjet ćeš Kastav, nad morem, visoko. Tamo nama nalijevo, pod visokim onim brijegom, pod Učkom, bijeli se Lovran, uz more. Vidiš ga?
- Vidim. A onaj gradić južnije od Lovrana, na klisuri, nad morem?
- Ono je Brseč.
- Kako se lijepo sjaji na suncu!
- Julija, meni se čini da ti više voliš gledati božje krasote negoli rimske mramorne stupove i slavoluke! - kimne joj Katarina.
- Onaj mrtvi mramor?... Ja ne razumijem onih ruševina, ništa mi ne kažu, a živa mi priroda uvijek nešto šapuće. Može li biti lijepo što je čovjek načinio kao ono što je Bog stvorio?
Julija je bila u tamnoj haljini, s crnom koprenom na glavi, do pol čela, a okrajci su pali na ramena i pleća. Srce joj je naglo kucalo, još malo i stupit će na tlo svoje nove otadžbine! Topovi su bez prekida grmjeli, tutanj se razlijegao morem, odjekivao zatonima i dragama. Fran, uzev za ruku svoju Juliju, reče joj:
- Gledaj koliko je svijeta u Kraljevici! Svu je obalu zagušio.
- Čuje se vika.....
- Vesele se tvojemu dolasku. Vidjet ćeš kako je dobar ovaj narod.
- Jer si mu ti dobar - osmjehne se Julija.
Već su lađe zakrenule u maleni onaj zaton, istočno od kneževskoga grada. Još koji hip, a mornari spuste jedra, lađe puze sve laganije, primiču se k obali, već su mornari išiknuli konope na kraj gdje su se ljudi ugnuli, pa povuci amo povuci tamo, Frankopanova lađa lijepo se priljubi pristaništu. Topovi gruvaju, sve su oči uprte u velikašicu sa crnom koprenom, a tko ne kliče taj govori: "Eno je, eno je!" "Krasni mladenci!" "Došla bi gora da ih gleda!"
Velikaši izađu na kraj, pođu put grada, svijet se rastisne u dvije struke, a topovi tutnje, stoji prasak pušaka velikih i malih, razliježe se zvonjava, djevojke obasiplju mladence mažuranom i bosiljkom, pjevaju veselo i ushitno, i neke jecajući, u mnogom se lijepom oku iskri suza od radosnog tronuća, kao i u Julijinu, dok se obalom urnebesno ori: "Živjeli mladenci!"
Fratar Dujmić čim je ugledao na lađi Frankopane, uzvikao se, kao izvan sebe: "Živjeli! Živjeliiii!... Živjela naša Julija! Živjelaaaa!" Kad su mladenci pošli prema gradu, Dujmić za njima, gurnuo je na stranu i Bakarke i Vinodolke, protisnuo se onom gužvom, nemilosrdno udarajući laktima i lijevo i desno. Sve do grada kliktao je mladencima, lomatajući glavom i rukama, pa se sav usopio i zažario, a zatim je sišao k moru, pod gradski bedem i tu sjeo na stijenu, uznojen i izmučen. Ondje, sam uz more, pomisli na otok Krk i na minula stoljeća i tiho zaplače...
Isti dan u prvi suton popeo se knez Fran s Julijom na vrh jedne od krunastih gradskih kula da joj pokaže kakva je ona okolica po sunčanom zapadu.
Bit će blaga i tiha večer, zapadno nebo potkitilo se posljednjim rumenilom, malo više bilo je ljubičasto, po sredini zalilo se plavilom, a na istoku već je posivjelo i sve se to gubilo i slijevalo jedno u drugo lagano i predivno. Onaj povjetarac posve se utajao: more je bilo kao uspavano, ali je ipak mrmorilo oko grebena ispod kule, ljupko i tek čujno. Samo pred prodorom u bakarsku dragu navraskao bi ga i potamnio večernji lahor koji bi se malo podalje slegao u onoj velikoj tišini.
- Frane, lijepo je na ovoj kuli. Moje srce i ne kuca dok gledam ovo more.
- Koliko sam puta na tebe mislio na ovoj kuli!...
- Meni je mila ova sjetna svjetlost sutona... Kako si mi krasan kada dan umire! - osmjehne mu se i uze ga za desnicu.
- Jer me sada dobro ne vidiš...
- Uvijek si mi krasan, ali moja duša čezne za tobom najviše u sumraku... - zašaputa Julija, nasloni mu na rame svoju lijepu crnokosu glavu, pa nastavi tiho: - Da, uvijek sam na tebe mislila, a u ovo večernje doba najčešće.... Sumrak je grlio Rim, gledala sam sa shoda palače kako pomalo nestaje večernjeg ruja s kupole Sv. Petra... moja je duša letjela tada u ove krajeve, nešto me boljelo u srcu... plakala sam za tobom...
- A zašto sada to jecanje?...
- Ja ne znam... - dahne Julija, pa nakon stanke bolno doda: - Nikoga nije bilo da me tješi...
- Julija...
- Moja je majka umrla...
- Moja je mene ostavila kad sam bio malen...
Umuknu. Nad planinom Učkom, u onom plavilu, već se blistala Večernjica i milovidno se odsijavala u tamnom moru.
- Julija, umiri se...
Ona pridigne glavu, otare suze, zagleda mu se u oči, milo mu se nasmiješi:
- U tvojim se zjenicama odsijeva sada Večernjica.
- A u tvojima, kruno moja, sva moja sreća!
- Frane, ti nisi posve sretan... tvoja otadžbina, sada i moja...
- Uvijek mislim na nju, kao i na tebe... - zamisli se Fran, a nakon kratke šutnje doda: - Julija, živjet ćemo ovdje uz more, bit ćemo sretni...
- Gledaj, kako je tiho! Njegova se golema tišina slijeva u tužno srce, razblažuje svaku tugu, a radost podiže.
- Oči se raje na ovom nježnom modrilu, tonu u njega, zaboravlja se nevolja, jer je ono glatko i smireno, kao da je, mila Julija, tvoje vedro čelo kada misliš na moju ljubav.
- Frane, sva ljepota prirode vidi se tek onda kad se more sljubi s krajem, kad se kraj odsijeva u bistroj dubini kao moje oči u... - zašuti, posmjehne mu se, pa ga poljubi u oči. Zatim metne ruke na njegova ramena, zagleda mu se u lice i proguće sva blažena: - Sretni, sretni živjet ćemo ovdje uz more...
- Julija, nije more svaki dan ovako mirno!... - uzdahne Fran, ovije joj desnicu oko vrata i pritisne njezinu glavu na svoju, lice na lice. On počasi, pa nastavi: - Silan vihor bije kadšto ovo more, pa vri, urla, cvili, pjeni se i lomi o hridi, kao i naš život... - privine Fran jače Juliju k sebi.
- Ali se opet stiša, opet se zaodjene svojim utješljivim modrilom i veselim grimizom! - stisne Julija njegovu ruku.
- Da, Julijo moja: kad se može smiriti golemo uzburkano more, kako ne bi malo ljudsko srce?... Eno, mjesec je izašao. Tko je vidio more samo onda kad je olujom smućeno, taj ne može znati kako je milo i divno kad se upokoji... Ti si prva moja sreća, puna čaša cvijeća: ja nisam znao što je slast dok mi tvoj prvi cjelov nije osladio dušu...
- Frane!... - gane se Julija, poljubi ga, ovije mu desnicu oko vrata, pa uzvine glavu pred njegovo lice, malo niže, kako se oslonila na njegovu ljevicu.
- Tko je vidio lice djeteta samo onda kad plače, taj ne može znati kakvo je lice toga djeteta kad se zdravo i veselo smiješi majci na krilu, kao ti sada meni, tako obasjana mjesečinom...
Fran je poljubi u čelo, ona stane pred njega, metne mu desnicu na rame, ljevicu na čelo, pa prekine kratku šutnju:
- Sama sam bila. Rim je tonuo u sumračju... sad sam tvoja, blažena sam... Kako me milo gledaš!... Sad ti je mjesečina na licu, sjajne su tvoje oči, rumene su tvoje slatke usne... kako si mi krasan!... Gledaj me, gledaj: tvoja sam... Frane, bajna je ova noć, divno plovi mjesec, sve je protkao svojim sjajem... pogledaj na more! Svemogući Bog sve je ovo stvorio, i naša srca, i ljubav našu... oh, da znaš koliko te ljubim!...
Nježno je privine na svoja prsa: usne su mu bile vruće, kao da je poljubila njegovo srce...
Noćni dah tiho pahne, zaševelja nad krunastom kulom i zazuji dalje onim bajnim sjajem mjesečine, pa izdahne u srebrnom titraju i migoljenju mora što je tajanstveno žuborilo okolo iglastih stijena dolje pod bedemom...
U slavu mladencima već su bili planuli kresovi po vrhuncima, pred gradićima, po morskim rtovima, svuda. Nasuprot kneževskom gradu, na onom rtu što zatvara kraljevički zaton od južne strane, buktio je veliki krijes, svjetlost mu se duljila morem. Okolo krijesa bila je stotina ljudi, među njima i fratar Dujmić, svi žarko osvijetljeni. Kad se plamen slegao, preskakivali su žeravicu momci i djeca, i stariji ljudi pa i Dujmić, uz radosnu ciku i viku. Fratar bi preskočio koliko svaki drugi, i time se ponosio, te govorio da ga uprav ono malo njegova sala onako lako digne i daleko prebaci. Julija je rado gledala ono preskakivanje, a Fran joj pripovjedio da je to narodni običaj.
Kresovi se ugasiše, svud nasta tišina.
Julija i Fran siđu s kule u najveću dvoranu gdje su bili njihovi rođaci i druga gospoda. Kako su mnogi bili umorni od puta, rano odoše na počinak.
Sutradan opet je mnogo svijeta pohrlilo na obalu jer svak hoće da još vidi mladence i ostalu gospodu. "Krasno vrijeme! Vidi se da ih Bog ljubi!" - govorilo se na obali. Svatovi uđoše uz kliktanje naroda u dvije velike kneževske lađe, zaploviše iz zatona, a malo zatim krenuše nalijevo. Za njima se otisnulo još desetak omanjih lađa s haramijama, s trgovcima iz Bakra i Kraljevice, s drugim svijetom.
Negdje po podne dojedriše u Novi Vinodolski, pod onaj starodrevni frankopanski grad. Sva je obala bila crna od svijeta, gromovito se klicalo, kao i u Kraljevici, topovi su grmjeli, i sve se propelo na prste da vidi mladenku. Svatovi uzađoše u grad, malo poviše od obale. Divotan mu je vidik na more i na otok Krk, štite ga bedemi i kule, sjajne su se u njem razvele dvorane obložene mramorom, nakićene umotvorinama svake ruke.
Prikuči se večer, namakne se tama, pa svak doma da pripovijeda i sluša, da se spremi za sutra. Nadaju se, bit će lijepo vrijeme jer je to kazao taj i taj mornar, a svako je mogao vidjeti kako je sunce zašlo u vedro.
Svijet se nije prevario: krasan dan osvanuo. Sve veselo: u gradu pir, sjajna gozba, a okolo grada po rudinama i tratinama puka kao tušta, pa nek se vrte tečne zaoblice na ražnjevima nek se pjeva, nek se igra kolo! Iz gradskih podruma valjaju se bačve, toči se rumenika, svako pije do mile volje i napija mladencima.
Neke su žene pripovijedale da je mladenka sva u svili i zlatu i posuta draguljima, i svi da joj se upravo dive kod stola, kako je mudra, i da je dobra kao da je ravno s neba pala. Tako govore sluge iz grada. Čulo se da je donijela dva sandučića onih pravih žutaka, silu zlatnog i srebrnog posuđa, a najljepše dragulje da joj je dao njezin ujak kardinal Barberini. A taj kardinal bit će možda papa, a Vinodolci će se veseliti i pred svakim ponositi da je žena njihova kneza nećakinja Sv. Oca Pape! A zašto ne bi i to bilo kad je Julijin prastric, kako je kazao domaći župnik, sjedio na Sv. Stolici, onaj Urban VII., koji je umro još nije ni trideset godina?
Popodne išetalo se iz grada nekoliko časnika da vide lijepe Vinodolke, pa najednom stanu: neki se fratar popeo na dno prazne bačve, maše rukama, govori puku što se sjatio oko njega! Bio to Dujmić. Zamolio je u Kraljevici haramije da ga uzmu sa sobom na lađu, a oni su to učinili drage volje. Časnici se približiše, pa slušaju kako pripovijeda fratar onom puku slavna djela knezova Frankopana. Kad Dujmić svrši, skoči s bačve, crven i uznojen, uze vrč u ruke, dobro nagne, žile mu na vratu nabreknu, a kad napokon odvali vrč, duboko i glasno odahne i blaženo se nasmiješi onim časnicima.
- Časni oče, lijepo ste govorili! Vi ste valjda s otoka Krka? - upita ga ljubazno kapetan Bukovački.
- Je, je: Bodul! - viknu djeca.
- Ja sam o. Mate Dujmić iz Vrbnika - odgovori fratar tiho, raskolačiv oči.
- A kako na Krku? - opet će Bukovački.
- Dugo već nisam bio na Krku... - zbuni se Dujmić.
- Tako?...
- Ne smijem na otok... - uzdahne fratar.
- Tko ljubi svoj zavičaj, neće iz njega bez velike muke... Bojim se mletačke gospode, jer gdje vladaju ta gospoda, nije razlog prvi zakon. Mi fratri, mi smo im krv i nož na očima, trpe nas za nevolju, pazeći na svaku našu stopu. Otfrknuo sam ja s otoka, mada su fratri prebrojeni, jer vuk i od brojenog ukrade. Čuo sam ja za mletačke tamnice!...
- Da niste darnuli u zjenicu?...
- Ja!?...
- Bit će štogod nesmotreno probesjedili?...
- Nisam, ne dao Bog, nego nama svima pamet prosvijetlio!
- Htjeli ste valjda pretresti njihove račune, prosijati njihove posle?... - žmirucne Bukovački.
- Nisam ni pisnuo, ni žugnuo protiv njih, nego sam im zazuban jer sam uvrstio u Velike litanije knezove Frankopane...
- Kako to?... - pogleda Bukovački časnike.
- Ja sam pjevao u crkvi: "Sveti Frankopani!", a pobožni puk mi je odgovarao: "Molite za nas!" - zapjeva tiho Dujmić.
- Zašto ste to učinili? - posmjehnu se Bukovački.
- Jer nam je sveta uspomena na ono doba kada su nama na Krku Frankopani bili gospodari. Oni su naši sveci!
- U srebro vam se okovala! - vrgne mu Bukovački ljubazno desnicu na rame.
Sad je Dujmiću srce naraslo. Časnici ga pozdrave, pa pođu do jedne rudine gdje je igralo novljansko kolo, najljepši primorski ples. Kad opaze gojne Vinodolke kako ih gospoda zoblju očima, još se dražesnije zanjišu, pomamnije istaknu živim kretom svoju mladost, a nogama lagano prebiru, kao da razmeću biser. Eto opet Dujmića: primaknuo se k onim časnicima, malahno nakrivio glavu, oprćio usne, prekrižio ruke pod želucem na onoj izbočini i raskoračio se da se bolje nagleda kola.
- Uh, puste li mladosti! - uzdahne Dujmić i zaljulja glavom.
- Časni oče, zamamljivo! - namigne mu Bukovački na kolo.
- He, he!... - zažmiri Dujmić i podigne ramena.
- Časni oče, vi ste se odrekli svijeta! - osmjehnu mu se Jurica Frankulin, najmlađi časnik.
- Tko je trgnuo za nebo, slabo mari za zemlju! - muklo odgovori Dujmić, pokorno pogleda u nebo, sklopi lagano oči, ponizno otegne lice, obori glavu, pa se tri puta skrušeno udari šakom po prsima.
Časnici odšetali, a Dujmić sve za njima: milo ih gleda, najviše Bukovačkoga, divi im se, omahuje glavom.
Kad ga Bukovački opet ugleda, pomisli: ovaj siromah fratar hoće da mi nešto kaže, pa mu se primakne i upita ga:
- Časni oče, želite li sa mnom govoriti?
- Čuo sam da ste dobar čovjek... - zbuni se Dujmić.
- Drago mi je da ste to čuli. Dakle?...
- Kako sam vam pripovijedao, ja ne smijem na otok Krk. Mislim što ću, kamo ću, vidim vas, a nenadano zlo najpreči savjetnik i prijatelj, pa pođoh za vama...
- Kažite. Ako mogu...
- Teško mi je obijati besposlice svijetom. Ja bih najvolio s vama, nekamo za ove gore...
- S nama?... - zamisli se Bukovački, pa pogleda fratra i upita ga: - Jeste li što vješti pivničarstvu?
- U svakom samostanu gdje sam bio, moja je briga bila pivnica. Ja sam lijepo uredio sve samostanske podrume na otoku Krku.
- Ban mi je pred malo dana govorio da mu nađem još jednoga pivničara. Što mislite?...
- Gospodine!... - sine fratrovo lice.
- Dođite sutra u grad da govorite s banom. Lijepo bi vam bilo u Ozlju: jutrom to što jeste, a popodne ravnatelj podruma! Kako je ban uzeo i u Međumurju gospodarstvo u svoje ruke, poslat će vas možda u Čakovec. Časni oče, zdravo i veselo! - poda mu kapetan desnicu pa ode s drugim časnicima.
Naglo je i silovito kucalo Dujmićevo srce. Neko je vrijeme gledao za onim časnicima kao ukopan, a kad se prenuo, oko njega ševrdaju mnoge ugrijane glave, omašiti se ljudi njišu, dižu vrčeve, povaljuju očima na njega, nešto mu viču, kao da su čuli što je govorio s kapetanom. Da se svakom ugne, sad vrcne nalijevo, sad varkne nadesno i promiče se kako može, a svuda sijevaju oči, lica su ozarena, ovdje pjevaju, ondje se psuju, pak grohot, cika, buka, glomot. Nekako se provere i udalji od one goleme graje da se u samoći smiri.
Kad je sunce zapadalo, sjedio je Dujmić uz more pol sata od mjesta. Crni mu je klobuk bio do nogu, a modri rubac na koljenu. Nasloniv se glavom i ramenima o povisoku sivu stijenu i spustiv ruke niz bedra, gledao je kroz suze, onamo preko grimiznog mora, svoj dragi otok u večernjem ruju...
Tek kasno u noć stišalo se ono bučno veselje u Novom. Svijet se razilazio u svoja sela mjesečinom, iz daljine čulo se pjevanje i lagano je zamiralo.
Drugi dan, ne ranim jutrom, odjedrila je jedna kneževska lađa u Bakar s nekim časnicima, plemićima i s grofom Draškovićem. Petar je ostao s rodbinom u Novom.
Po objedu sakupe se u jednoj dvorani Katarina, Jelena, Julija, Petar, Rakoczy, Fran i Orfeo, pa svi sjednu, na banov poziv, za isti stol.
Petar pripovjedi Frankopanima što se dogodilo u posljednje vrijeme, koliko je puta bio u Ugarskoj i u Beču, što je govorio s kraljem, poslanicima, s velikašima.
- Francuski se, dakle, kralj još nije odlučio? - natmuri Orfeo obrve.
- Nije - odgovori ban, počasi, pa nastavi: - Ljudevit XIV. misli, znajući za slavnu prošlost našega kraljevstva, da je Hrvatska još jaka, da su Hrvati složni, pa se stoga obratio na nas, traži s nama savez. Kad ne bi do Hrvatske ništa držao, on se ne bi na nas obraćao. Da on zna koliko je izdajica u našoj otadžbini, bojim se, odmah bi prekinuo svako dogovaranje s nama. Kad ne bi bilo u našem tužnom kraljevstvu ni Hrvata ferdinandovaca, ni Hrvata zapoljaca, nego samo čistih Hrvata, mi bismo s Božjom pomoći lako oslobodili i sjedinili svoju otadžbinu, a tad bi svatko nastojao da bude Hrvatskoj saveznik i prijatelj... Ljudevit XIV. poručuje nam da se dobro pripravimo. Kazao sam Gremonvilleu da ću bolje utvrditi naše veće gradove i naoružati do deset tisuća Vlaha, ako ustreba, te sastaviti od njih zbor uz malen trošak.
Gremonville je ovako pisao svojemu kralju o tom zboru:
... Les Morlaques dont il pourrait, quand il en serait besoin, former un corps de dix mille hommes a peu de frais.
- Dobro bi bilo da govoriš što prije s vladikom Mijakićem - reče Katarina Petru.
- Gremonville mi je kazao da bi nam njegov kralj najlakše mogao poslati pomoćnu vojsku ne morem u Bakar nego krajem, preko Bavarske koja reži na Beč. Kralj je pisao poslaniku neka me upita što želim biti ako navalimo na Austrijance. Odgovorio sam da ću biti na čelu svojoj vojsci, u svemu jednak vrhovnom francuskom zapovjedniku. Kralj je odgovorio da pristaje. Posljednja je njegova poruka da strpljivo pričekamo na povoljnu zgodu, pa sretno ošinemo...
- Oče!... - porumeni Jelena, oči joj radosno sijevnu.
- Ljudevit XIV. doslovce ovako piše: "Il faut attendre avec patience la conjoncture favorable pour faire un beau coup." Jeleno, tebi se to sviđa? - posmjehuje joj se otac.
- Faire un beau coup! - istisne Jelena i drhtne.
- Un beau coup, un bel colpo! - uzvrne Julija blistave oči pod stegnute crne obrve i stisne pest.
Katarina pogleda njezinu nježnu ruku na stolu, a smiješak joj zaigra u kutu usnica. Rakoczy priupita Orfea i Frana:
- Što mislite o našem savezniku grofu Tattenbachu?
- On bi nam lijepo mogao pomoći da je pravi čovjek. Čuje se da živi raskalašeno, da tlači svoje kmetove. Svakako je bolje da je s nama, nego protiv nas - odgovori Orfeo.
- Tako je! - kimne Fran.
- Tattenbach je silovit čovjek, ali nije prevrtljiv. Ja nisam mislio na savez s njim, on mi ga ponudio - reče Petar, počasi, pogleda Frankopane, pa nastavi nešto uzrujan: - Tattenbach hoće za sebe grofiju celjsku... Mi nismo vlasnici da dademo ni pedalj zemlje našega kralja ma bilo to i najboljemu savezniku. Nikomu, dakle, ni grudu zemlje na kojoj će živjeti naši potomci! To bi bila najveća veleizdaja. Nijedan naraštaj naroda nije vlastan da kida svoju otadžbinu jer ona nije samo njegova nego je najsvetija svojina svih naraštaja. Drugo je, ako nam tko otme dio domovine prevarom ili ga osvoji mačem u ruci. Tattenbach bi htio vladati i nad cijelom Štajerskom, ali bih ja bio njegov suveren i vrhovni upravitelj. On mi je govorio o tom mojem vrhovnom gospodstvu, ali tko zna što budućnost krije?... - zamisli se malko ban, čelo mu se naoblači.
Gremonville je pisao svojemu kralju o tome ovako:
... Le dit comte de Tattenbach dčvait etre par cette union possesseur de la Comte de Cylle, sous la souverainete et direction pourtant de Zrin.
Svi su uprli oči u zamišljeno Petrovo lice. On svrne na drugo:
- Kad sam posljednji put bio kod mletačkoga poslanika, nagovarao me da što prije navalimo na Tursku. Potanko je razlagao kako bi trebalo slomiti Beč, jer je Beč kriv što Turci pustoše kršćanske zemlje, te kako će onaj koji skrši Beč, proslaviti sebe i svoj narod. Uvjeravao me da će Mletačka Republika s nama u savez, da će mi pomoći, ako umre naš bolesni kralj, da se proglasim vladarom Hrvatske, pod pokroviteljstvom Republike, i da će se sjediniti s Hrvatskom grad Trst i više drugih utvrđenih mjesta na onoj granici naše države... - završi ban, nasloni se o stolicu, prekriži ruke na prsima, neke veselije misli razvedre mu čelo.
Gremonville je znao za te Petrove dogovore s mletačkim poslanikom, te je o njima pisao svojemu kralju ovako:
... mais on decouvre de plus qu'ils avaint fait une espčce de traitč avec lui pendant la maladie de l'empereur, pour l'aider en cas de sa mort a se faire declarer Princee la Croatie, sous la protection de la Republique, avec la jonction de places de Trieste et de plusieurs autres qui continent a cet Etat-la.
Zrinjski i Frankopani uvijek su tražili i od Beča i od Mletaka da povrate hrvatske zemlje Hrvatskoj. Tako su radili i stališi i redovi i neki banovi. Tomo Bakač, jedan od prvih hrvatskih junaka, bio se sastao u Pragu god. 1596. s kraljem Rudolfom koga je uvrijedio, spotaknuv mu vrlo oštro nepravedno otkinuće njegova grada (Pazina) i Istre od kraljevstva Hrvatske: "... murrando vehementius de iniqua eius atque Istriae a regno Croatiae avulsione". To otrgnuće Istre bilo je glavni uzrok što se Bakač odrekao banske časti: "... causam suae resignationis hanc fuisse praeicipuam".
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da je Istra s Trstom "neotuđivi" dio hrvatskoga kraljevstva. Oni nisu nikada ni posumnjali u to. Kako bi i posumnjali dok se isti bečki dvor pozivao na hrvatsko državno pravo kada je najodlučnije, za Leopolda I, zahtijevao od Mlečana njihove posjede u Istri za sebe, za cesara? Leopold I znao je da ima pravo na svu Istru samo kao hrvatski kralj, on nije mogao zahtijevati one mletačke posjede za sebe nego na temelju hrvatskoga državnoga prava; da je imao koje drugo pravo, on bi ga bio naveo. Leopoldova je vlada slala mletačkoj oštre spomenice u kojima jasno razlaže da mletački posjedi u Istri pripadaju kraljevini Hrvatskoj: "... ac possessiones Venetae in Istria ad regnum Croatiae pertineant..." Na takvo razlaganje i dokazivanje Mletačka Republika nije znala što da odgovori, kako da se brani, posve se smela: "Die Republik gerieth in der That durch diese Argumentation ausser Fassung?"...
Zašto se Republika tako smela, zašto "gerieth in der That ausser Fassung?"...
Zato što su Mlečani predobro znali, kao mudri i lukavi ljudi koji su se čuvali da ne izvrgnu sami sebe najmanje smijehu i ruglu, da se ne može pobiti pravo jednoga naroda ni najpunijim doskočicama, zato što su znali da Istra pripada hrvatskom kraljevstvu. Da, to su znali Mlečani!!!
Kad je ban pripovijedao što je govorio s mletačkim poslanikom, upitala je Katarina Juliju:
- Jesi li razumjela što nam je kazao Petar.
- Sve! Već tri godine učim hrvatski jezik - odgovori Rimljanka hrvatski tako lijepo da ju je Jelena poljubila od radosti.
- Dragi Petre, treba da oprezno radimo! - navede Orfeo na prvašnji razgovor.
- Čemu?... - gane se ban. - U Beču znaju za naše osnove.
- Beč ipak ne smije sve znati! - pohiti Rakoczy.
- Razumije se da ne smije znati kako ćemo udariti, ali neka zna da hoćemo ako gazi i nadalje naša prava. Kad popucaju svi živci.... - prekine Orfeo, a crne mu oči gnjevom zaigraju.
- Udariti?... - prošapta ban i gorko se osmjehne.
- Ovako živjeti nije vrijedno! - slegne ramenima Orfeo. - Kraljevstvo nam je rasječeno, narod izmučen. Dok nije bilo ovakvih nasilja, naš je narod bio hrabriji, nestrpljiviji. Čini se da ljudi nestrpljivije podnose nepravdu negoli nasilje. Nemojmo krzmati. Da smo jaki vojskom i saveznicima, mogli bismo razmišljati do mile volje. Trgnemo li mač što nam se može dogoditi u najgorem slučaju?... Slavno bismo poginuli. Ne trgnemo li mač, što nas čeka? Sramotna propast! Dakle?...
- Bolje slavno poginuti! - porumenje Jelena.
Katarina, sjedeći u naslonjaču, uprla se laktom o njega, naslonila je čelo na dva prsta, pa lagano svraća oči sad na ovoga, sad onoga, kako već tko govori. Nekoliko hipa svi su šutjeli. Tanko i slatko djevojačko grlo prekrasno je negdje pjevalo žalovitu narodnu primorsku pjesmu, valjda na tihom moru u lađi ribarici. Knez Fran pogleda Jelenu, pak Petra i slomi šutnju toplim i uzbuđenim glasom:
- A da nadvladamo svoga tlačitelja?... Hrvatsko bi kraljevstvo uskrsnulo. Petre, pomisli na svoje pređe, pomisli na potlačene zemlje u kojima su Šubići vladali... Petre, odluči...
- Odluči jednom! - ponovi Orfeo sa žarom.
Petar ih pogleda, pođe k prozoru, tu stane za jedan čas, pa stade šetati dvoranom, pognute glave.
- Mnogi ti u Ugarskoj nuđaju krunu - pridigne se Rakoczy, okrenuv se prema Petru.
- Hrvati imaju svoju krunu - nakloni se Orfeo Rakoczyju.
- Kruna!?... Na mojoj glavi kruna!?... - stane ban u hodu pogleda sve silnim pogledom, podigne lagano ruke, još ih laganije, ali ne posve, protegne, kao da će nešto odstraniti, pa se opet ušeta.
- Sveti Otac kazao je mojem ujaku da bi najveća sreća bila za sav kršćanski svijet kad bi hrvatska kruna... zašutje Julija i pogleda Petra.
- Kad bi bila na...? - tiho zapita Jelena.
- Na glavi tvog oca.... - šane Julija drhtavo.
I Jelena zadrhta od radosti. Katarinino je srce naglo kucalo, teško je disala, oči su joj bile izvanredno sjajne, kao da sijevaju iz dubine zjenica neke velike zamisli.
- Petre, ako pobijedimo, tko će biti naš kralj? - upita ga Fran i naglo ustane.
- Naš kralj!?... - trgne se Petar.
- Da, naš kralj! - muklo će Orfeo.
- Tomislavova kruna na mojoj glavi!?... - osovi se Petar, rasklopi oči, lice mu se osvijetli, čelo kao da mu je sinulo.
- Pomisli na bijedni, na mučenički hrvatski narod! - zamoli ga Fran tronutim glasom.
Petar se opet trgne, oči mu potamne, a od srca mu se otkine s bolnim uzdahom:
- Oh, da je živ Nikola!...
- Osveti svoga brata! - istisne prigušeno Orfeo.
- Nikola, brate! - zadrhta ban.
- Oče, tvoja kruna bit će najveća osveta!
- Jeleno, dijete moje!...
Jelena primi oca za ruku, poljubi je, pritisne je na svoje srce, sva se strese, usrdno izusti:
- Oče, spasi Hrvatsku!
Sad pristupi Katarina k Petru i metne mu desnicu na rame, a on se zagleda u njezine umne oči: lice mu se obasja srećom. Dugo ju je gledao s tihim zanosom, pa primio za ruku i spokojno uzdahnuo:
- Katarina, pomoći će nam pravedni Bog.
- Radit ćemo sve u njegovu slavu i na korist našega naroda - odvrati mu ona utješljivo i tronuto.
Pol sata zatim sađu na obalu Julija, Fran i Orfeo i uđu u lijepu bijelu lađicu da se sprovedu tihim morem, sami, bez mornara. Veslali su uz kraj.
Sunce je bilo nagnulo k zapadu. Nebo vedro da pukne, more kao ulje. Kad ne bi knezovi veslali, motrila je Julija kako se lome sunčani traci pod zamamljivom morskom glačinom, kako prodire njihov zlatni prašak što oplođuje svemir u bistru modrinu na plitkoj obali sve do morskih trava. Milovidno iskrio se onaj prašak, raskošno je treptio, a najslabiji ćuh pomutit će tu ljubavnu igru sunca i mora. Julija je bila vesela, radosno se smiješila Franu.
Udalje se stotinu sežanja od kraja, potegnu vesla, a lađica stane, lijepo obasjana suncem, upravo pred frankopanskim gradom.
- Ovaj je zrak pravi melem! - reče Julija, udišući ga što je bolje mogla.
- Čist, veoma zdrav... no, Frane, što veliš?... - pogleda Orfeo bratića značajno da ga sjeti na razgovor u onoj dvorani.
- I opet politika! - uzdahne Julija šaljivo.
- Dušo!... - poljubi joj Fran ruku.
- Frane, čuo si: Ugri natežu svak na svoju stranu. Opet ti velim: ti naši saveznici najveća su naša nevolja.
Sad se rasprede razgovor o Ugrima koji nisu bili dragi Orfeu; ni Fran nije bio u njih zaljubljen, ali je bratiću odgovorio da vidi sve crno.
- A ti sve ružičasto. Tomu je Julija kriva.
- Ja kriva?... Dobro, neka sam! - posmjehne se Julija.
- Frane, pomisli na sve jade što nam zadaše ugarski kraljevi! Da, sad smo Ugrima braća, jer im je Beč s Carigradom stao na vrat! Čim su malo slobodni, provali njihova bezobzirna i obijesna ćud. Pomisli samo na Matiju Korvina: Hrvati su mu dali novaca, kao i drugi kršćani, da udari s njima na Tursku, a on navali na Poljsku, ne mareći za Hrvatsku koju su Turci pustošili! Pomisli na trulež na dvoru Ljudevita II. Koliko su opačina počinili oni ljudi oko nesretnoga kralja! Da, kralj je gladovao, narodi su stradali, a svi su oni regenti i ministri krali državni novac. Golemo su blago spraskali u svojoj raskalašenosti, a kese su im ipak uvijek bile pune. Velim ti: Ljudevit II. nosio je poderane čizme, a kardinal Tomo Bakacs imao je na vreće cekina! Frane, ti to znaš, govorim da čuje Julija!
- Kaži, kaži, Orfeo! - zamoli ga ona.
- Da nije bilo toga kardinala, ne bi se znalo za grofove Erdödy. Tomo Bakacs, čovjek užasno pohlepan, bio je odgojitelj i skrbnik mladoga kralja Ljudevita II. Imao je u Hrvatskoj i Ugarskoj do dvadeset biskupija i opatija i sve to bilo mu premalo. Vjerno je služio Mlečanima od kojih je dobivao silno zlato. Mnogo je godina šišao lava Sv. Marka. Kako je bio svemožan, tuđe je gradove i zemlje dao svojim siromašnim sinovcima koji su se sada zvali: "de Erdöd". Od onda je stoljeće i po, a Ugri i danas proklinju kardinala Bakacsa. Onaj mladi i nesretni kralj zaglavio je na Mohačkom polju gdje mu je Sulejman razbio vojsku, jer nije htio da pričeka Krstu Frankopana koji je već bio na putu s hrvatskim četama.
- Krsto Frankopan, sin Bernardinov, to je onaj slavni junak, onaj protivnik Austrije, a pristaša Ivana Zapolje? - upita Julija.
- Tako je - potvrdi Orfeo, pa doda: - Onaj Krsto Frankopan već je sto i četrdeset godina u grobu. Ubili su ga Austrijanci.
- Julija, onaj Krsto Frankopan bio je pravi lav, a ja sam uz tebe umiljato janje - reče posmješljivo Fran Krsto i stisne joj desnicu.
- Da, onaj Krsto nije bio umiljato janje! Julijo, jesi li kada čula što je učinio ostrogonskom nadbiskupu? Nisi? Čuj: Krsto se nešto prepirao u kraljevu vijeću s nadbiskupom koji mu reče: "Lažeš!" Krsto poleti k nadbiskupu i tako ga ćušne da se zamalo ne sruši.
- A!... - krikne Julija prigušeno.
- Krsto nije bio baš velik prijatelj Ugrima. Gotovo bih rekao da se veselio njihovu porazu na Mohačkom polju - reče Fran.
Kako je Krsto Frankopan žalio Ugre, kaže nam njegovo pismo na senjskoga biskupa Jožefića, malo dana poslije onoga poraza: "Pokle je kralj Ljudevit ušal, držimo da je taj razboj Gospodin Bog dopustil nad kraljem i nad Ugri, ne za zlo ili pogibelj, dapače za dobro vično toj zemlji: zač ako bi bili sada Ugri razbili sultana, kada bi konac bil njih nevridnu reženju, ili gdo bi mogal s njimi ostati?"
Kakav je trulež bio na dvoru Ljudevita II, kako se govorilo i pisalo o Ugrima, kažu nam ove riječi što ih je napisao rimski poslanik Sv. Stolici: "Ugri su na cijelom svijetu najgori narod, ne ljube, niti poštuju nijednoga naroda na svijetu, a ne ljube se niti izmed sebe. Svaki pazi samo na svoju vlastitu korist, a javno dobro harače... Oholi su i naprasiti, ne znaju vladati, a neće ničijega savjeta; brzo se spreme odlučivati, a ne izvedu ništa. Da nije dobrote i nedužnosti ovoga mladoga kralja, ne bi Božja providnost već oklijevala da razori Ugre." Na more pred Novim već je bila pala sjena, od kraja dunuo je povjetarac i namreškao onu modrinu tamnim razom. Orfeo i Fran vesla u šake, sjednu na klupčice, prignu se i ispruže ruke što više mogu, pak jedan, dva, tri: zahvate iza sebe uzvinu se nase, nakrive tko će bolje tanka javorova vesla, a Julija se nasmije od dragosti kad je lađica trgne, nadigne malko pramcem i lagano zaziba da ubrazdi k obali uz ljupki romon valića što su pljaštili pod njezinim bokovima.

XV.

Tjedan dana poslije pira u Novom Vinodolskom dojedriše Zrinjski i Frankopani, na veliku radost Bakrana, u grad Bakar. Minuli su posljednji krasni jesenski dani, a zaredali tmurni i kišljivi, gorske su se glavice ovile gustom maglom, gromade tmastih oblaka zbile su se nad kvarnerskom kotlinom u svod ovdje siv, ondje crn. Samo kadšto pala bi žuta i mutna sunčana svjetlost kao kroz neke pukotine na more, smučeno teškom, vlažnom jugovinom. Knezovi su sada rijetko izlazili iz kastela.
Jedne večeri javi kapetan Keko Frankulin banu da je došao pred gradska vrata neki čovjek koji neće da kaže svoje ime, a želi govoriti s banom.
- Je li taj čovjek svećenik, vojnik, fratar, trgovac, što li? - upita Zrinjski.
- Ne znam, svijetli bane. Sav je omotan crnom kabanicom.
- Dovedite ga amo.
Kapetan ode, malo zatim uđe u dvoranu gdje bijahu kneginje i knezovi, pukovnik Fran Gundulić, sav u crnom odijelu. Svi mu pođoše u susret i stisnuše mu ruku i vidjelo se kako im je drago što je k njima došao, a svima je tuga zastrla lice čim ga opaziše. I Julija ga prepoznala: pred dvije godine govorila je s njim u Rimu. Svi su se sastali s pukovnikom kao kad se prvi put sretneš s dobrim prijateljem poslije goleme nesreće koja je njega zadesila, a tebe neizmjerno rastužila.
- Već se dugo nismo vidjeli... Izvolite, dragi Gunduliću - pokaže mu banica stolicu.
- Dugo!... - kimne i uzdahne pukovnik, nakloni se, sjede. Bio je blijed, sumorna i tužna pogleda.
- Nismo vam se nadali - stisne mu ban desnicu.
- Jutros sam dojedrio na Rijeku, znao sam da ste u Primorju, te pomislih ne bi lijepo bilo...
- Uvijek ste nam mio gost. - Vi ste dojedrili na Rijeku iz Dubrovnika?... - zadrhta Katarinin glas.
Gundulić se nakloni da je tako i osta oborene glave. Vani je pljuštala kiša, neprestano je sijevalo, iz daljine čula se grmljavina.
- Kako sada u Dubrovniku? - upita Orfeo tužno Gundulića koji uzdahne:
- Grozno! Cijeli je grad golema razvalina, ogorjelina...
One godine 6. travnja strahovit potres bio razvalio najljepši i najbogatiji hrvatski grad - slobodni Dubrovnik koji se tada blistao na vrhuncu svoga procvata. Fran Gundulić odmah bio pohrlio iz Beča u svoje rodno mjesto da mu pomogne savjetom i činom, da utješi rodbinu i prijatelje koji su tražili svoje mile pod razvalinama.
Petar zamoli Gundulića da im kaže štogod o potresu jer se ne slažu sve vijesti što su ih o njemu čuli. Gundulić pripovjedi:
- Bilo je u zoru, mnogi su spavali, kad zadrhta sav grad: neke se palače sudariše, puknuše zidovi, grede se slomiše, sve uz groznu tutnjavu, strašan vihor. U isti hip uzburka se more, odskoči od kraja, opet se na njega surva golemim valom. Lađe ostadoše nekoliko puta na suhu, more jače navali, prasne lađama o klisure, sve se razlete. Sva ta lomljava, sav taj paklenski prasak sve užasniji, a ranjeni ljudi bježe iz kuća, zovu Boga u pomoć, vihor vije oblake od prašine, nebo potamni, sve crno, iz mraka čuje se jauk. Vihor se zavitla razvaljenim kućama, bukne požar, rasvijetli neviđene strahote!... Četiri je puta zemlja zadrhtala, mnoge su naše odlične porodice izdahnule pod razvalinama, više od pet tisuća ljudi...
- Sveti Bože! - dahne Katarina.
- Više od pet tisuća ljudi zaglavilo je pod ruševinama.... - umukne Gundulić, otare suze, pa nastavi tužno: - Naše bogate knjižnice, mnogi rukopisi, naše zbirke umjetnina - sve je propalo, sve je uništio požar. Ne znam kako sam živ ostao videći one crne prizore... Majke još razmeću ogorjeline i ruševine, traže svoju djecu, ruke su im okrvavljene, oči ukočene... jadnice - mnogima je um potamnio. Vidio sam na svoje oči, dva mjeseca poslije potresa, mladu majku gdje trči bosa, raspletene kose i viče prolaznicima da je našla svoje dijete. Kakav glas, kakva divlja radost!... Duboko mi se zasjekla u pamet ona grozna slika. Ljudi joj oteše iz naručja ono dijete, istrgnuto iz ruševina, već dva mjeseca mrtvo... Ono dijete nije možda bilo njezino, a kad joj ga oteše, srušila se mrtva posred ulice...
Dok je Gundulić govorio, mrzli bi srsi preletjeli neke, svi su bili blijedi, u očima iskrile su se suze, a Katarini se odroniše niz lice kad je svršio.
Malo kasnije nabroji Gundulić imena najodličnijih dubrovačkih porodica kojih je nestalo pod razvalinama njihovih palača. Knez Fran bi se zamislio: imena pjesnika i umnika dubrovačkih redahu se pred njegovim duhom. Tako mu dođe na misao pjesnik Nikola Nalješković, pak ona poslanica što ju je posvetio Nalješkoviću korčulanski pjesnik Ivan Vidal. Tom poslanicom slavi Vidal Dubrovnik, a najljepše ovom kiticom:

  Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti
  Svake Bog nadili obilno milosti,
  Gospodom uresi, zakoni i pravdom,
  Razlicim uzvisi imanjem i blagom,
  Svuda ga jes puna slava, svud on slove,
  Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

- Ja se u Boga nadam da će se Dubrovnik opet podići iz svojih razvalina, da će opet procvasti - tješio je ban sebe i druge.
- Kad pomislim na Dubrovnik, srce mi puca od boli. Taj je potres golem udar za hrvatski narod. Razoren je sveti hram našega pjesništva, naše slave.... - reče Jelena uzdrmanim glasom, oči joj se orose.
- Kad nam je stigla vijest o toj nesreći, porazila je moju Jelenu. Nikako je nisam mogao utješiti - pripovjedi Rakoczy.
Knez Fran Frankopan pogleda Jelenu, pa izgovori tronuto i s tihim zanosom:
- Dubrovnik će uskrsnuti, uvijek bit će velik i slavan, jer:

  Svuda ga jes puna slava, svud on slove,
  Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove!
  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Gundulić se gane na te riječi, oči mu radosno sijevnu i reče toplim glasom:
- Da, tako slavi pjesnik Vidal moje rodno mjesto, ali ja ne znam da li je tako slavno...
- Da nije, ne bi ga svijet nazivao krunom svih hrvatskih gradova! - povikne Orfeo.
- Tako je! - potvrde mnogi.
Gundulić je zatim pripovijedao banu da se vraća u Beč, da mu je već dojadila služba u austrijskoj vojsci, te kako bi najvolio u Francusku. Pogleda važno bana reče mu:
- Da sam u francuskoj vojsci, moglo bi se dogoditi da pomognem hrvatskomu narodu... Svijetli bane, vi se nešto čudite... Nisam li ja dosta jasno kazao svoju misao?...
- Posve jasno! - pruži mu ban desnicu.
- Bane, kad će svanuti zora hrvatskomu narodu! - upita Gundulić držeći njegovu desnicu.
- Zora sviće samo iz krvi prolivene za otadžbinu - odgovori ban lagano, zamišljeno.
Gunduliću je godilo što drži u svojoj ruci banovu: neka mila toplina strujala je u njega iz junačke desnice. Ona toplina bila je od Petrove krvi. Iznenada uzburka mu se srce, te uzrujano prošapta:
- Oh, bane, kako bi nam lijepo bilo da slomimo svoga dušmana! Saveznika imate: Štajerci su junaci, Tattenbach vam je odan. Ne čudite se što znam: Tattenbach me dobro pozna.
- Austrijanština je dobrano utukla hrvatski planinski narod. Štajerci da su junaci? Bili su... - kimne ban.
Kranjska, Štajerska i Koruška bile su kao uvijek tako i onda za hrvatske otadžbine Planinska Hrvatska. I Pavao Vitezović, Senjanin, muž izvanredno učen i uman, naziva one zemlje potkraj sedamnaestoga stoljeća Croatia Alpestris.
Zrinjski i Frankopani nikada nisu ni pomisliti mogli da nisu one zemlje dio hrvatskoga kraljevstva.
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da je ime Hrvatske starije negoli su mislili mlađi, "noviji" ljudi i da je hrvatsko kraljevstvo imalo nekada šire granice: "Croatiae nomen, quam recentiores putant, antiguior est Regnumque amplioribus olim terminis describebatur."
Zrinjski i Frankopani dobro su znali da su banovi hrvatskoga kraljevstva vladali u Štajerskoj, da je Stjepan Šubić I bio više godina njezin samostalni gospodar, da je u Gracu opetovano "činio sud", kao hrvatski ban, okružen od štajers