Dinko Ranjina

PJESME

JEDNA JE JUR LJEPOTA

Jedna je jur ljepota s kojom je združena
Izvrsna dobrota života počtena;
Jedan lip, drag pogled, jedna lijepa usti,
Iz kih rič jakno med slatka se izusti;
jedan smih drag toli ki činit ima vlas
Da zledim ne boli taj, s kim gre hud poraz;
Jedan lip, drag ures kim ljubav pripravlja,
Neizdrišan prem tvrd vez na grlo da stavlja;
Jedna jur milos taj združena s ljubavi,
Koja se na svit saj u pjesneh svud slavi;
Jedan hod tih, počten, jedan znan lip govor
U komu jes skroven od slasti svaki stvor;
Jedan čin s hitrinom oholo priklonan,
Ki duhu vik inom na svitu ne bi dan,
Smamiše tolikoj kroz silnu tuj njih moć
Jadovni život moj da sve mre dan i noć.

TAČ LIJEPA PASTIRKA

Tač lijepa pastirka viditi bi meni,
Gdi bosa gažaše po vodi studeni,
Da oči ljepšu stvar
Od nje vijek ne zriše pod suncem nikadar,
I jedno nje pritanko platno, ko peraše,
Po vodi teraše,
Ko valov tekućih brzi vir nosaše.
Ja, ki je željami
Tuj gledah za čudo stojeći ja kami,
Kako me upazi,
Iz rijeke on čas van sva stidna izgazi,
Pak ide ter se skri
Među dubje zeleno, kladenac gdjeno vri,
A jadan ja ostah kako dub u gori,
Koga moć vihora sgar na zemlju obori,
Od ke sad na sviti
Stvari, jaoh, spomena čini me zlo mriti.

DJEVOJKA GOVORI

Ja, ka bih u njegah razbludnih hranjena
Mlađahna ter luda
Djevojka, za moći odahnut od truda,
S kim tužeć grem svuda
U tebi kuplju se, o rijeko studena,
I tvojom studeni ne mož mi plamena
Ugasit ljuvena.
Scinju, da ta ljubav, koja me sve mori,
S tobom se zgovori,
Da prsi me vruće
Ugasit ne budeš kroz vale tekuće.
Za ku stvar nemilo
Počet ću sad te klet: oh da bi tve vrilo
Jadnim se zmijami tač ljuto smutilo,
Da te svi pastiri i vile gizdave
Pomrznuv ostave.

KAŽE KOLIKO JE LAŽIVA PRIJAZAN OD LJUDI DANAŠNJIH

Tko hoće u miru provodit život svoj,
Od prijatelj današnjih daleče sveđer stoj,
Er oni dotole ljube te i žele,
Dokoli srećome tvojom se vesele,
A kad pak u sreći tvoj vide priminu,
I oni tak zajedno š njom jednaga poginu.
Svijet je ovi na njeki došao način sad
Da u medu sve taji njekoji žestok jad.

SAD GDI JE MRTVI DAN

Sad gdi je mrtvi dan, ovi t’ svit daju moj,
Gospođe čestita:
Ktje dijelit za dušu tve blago od svita
I meni vrhu svih taj dila satvori
Milsona koga tva nemilos umori.
Molitav ne ištu, ni plama voštena,
Nu onu milu slas od dobra žuđena,
Ka moje žalosti
Sve može svrnuti u rajske radosti.
Tim mene ugledaj tač kao se dostoja,
Ako ćeš da opeta oživit budu ja.

JEDNOMU KI NIŠTO NE UČINI A TUĐE SVE HULI

Jadovni zleče moj, zavidos s kim bjesni,
Za zle prem tolikoj ne scijeni me pjesni.
Ak’u njih ni sada onijeh sve riči,
Kim staro njekada brijeme se tač diči
"Svitlušto sunačce, rozice, diklice,
Ljuveno srdačce, grimizna svilice,
Zašto me tač verna ostavi, moj venče,
Krunice biserna, moj zlaćen prstenče?"
U ova vremena, moj hudi tamniče,
Druga sad imena naše pjesni diče,
Jer jak lis u cvitju tač nijedna na svit saj
U jednomu bitju ne trpi običaj.
Također i riči kime se jur njekad
Stara svijes diči u scijeni nijesu sad.
I ove sad ke veće jesu, znaj, scijenjene
S vremenom bit neće od druzih primljene.
Razliki svit ovi ki trpi svoju čes,
Sve veći i novi što godi na njem jes.
Tim ne kteć rug biti svijem spijevcom na svit saj
Kad što hoć ’huliti, pri dobro razmišljaj

O KAMENU DRAGI

O kamenu dragi, vridni mjesta istočnoga
Ki usađen sveđer stojiš posred srca moga,
Ckleni, bistri, tih Dunaju koga s obi strane
Sjene borja i javorja, guste lipe grane,
Drag pokoju u kom drži ljubav svoje krilo,
Cesarice srca moga, moja rajska vilo,
Moje glave meko uzglavje, moje čisto zlato
I trudima svim mojima moja ljupka plato,
Ka očima mojim vodiš vazda danak bili,
Ne čin’ veće da ma mlados željno u tugah cvili.
Jur u plamen vas otidoh živi tebe cića,
Goreć kako suho drvo ali jedna svića;
Gasnu, čeznu, bliđu, venu, kopnju i ginu vike,
Iz oči mi suze viruć naglo kako rike.
Tuge srce zlo mi kolju, a jad srce davi,
Tako da se riti mogu izgled smrti pravi…

IDUĆ GOROM U PROŠETU

Iduć gorom u prošetu ja djevica mlada
S jutra zorom kad u pjesni slavic boli sklada,
Nađoh mlaca gdi ležaše u dubravi gusti
Izranjena trovnom strilom ku zao gusar pusti,
Koga stavih da ozdravim podobnima licim
Njega sveđer zgovaraje veselima ričim,
I što rana njegova se bolna ozdravljaše,
Toj se moja druga nova većma žestočaše.
Koga kada zdrava stvorih, molih s mukom zlome
Da bi mene ktil ozdravit ljuvenom željome.
Ozdravi me licim svojim u razbludnoj nadi.
Zatoj velju da rečeno na svitu je svima:
Tko satvara har mlacima, s mladac milos prima.

U SVOJU NEMOĆ

O ti, ka stvor svaki rastvaraš na svitu
Kroz tvoj mač prijaki u gnjivu srditu,
Da li hoć moćju tvom prid kojom svak preda
Mu mlados životom rastavit pri reda?
Da li će nebo zgar i zvizde podniti
Da mi sad tuj nehar ti budeš stvoriti?
Da li će duh se moj od mene dijeliti
S kim malo tolikoj živil sam na sviti?
Da li će rastavit duša se od kosti
U prvi moje cvit nezrele mladosti?
Da li će tve strile pri me, jaoh, raniti,
Neg budu me vile vrijednu čas izriti?
Da li hoć daleče od moga da stana
Ma duša uteće od mene skončana?
Ovdi nidno krilo rođaka moga ni,
Milosno da dilo plakaje učini,
Od mojih ovdi ni nikoga na dvori
Svom rukom da meni me oči zatvori…