Marica Živko
Nino Zubović
Poznavanje latinskog jezika i latinske (tj. rimske i poslije-rimske) kulturne baštine važan je čimbenik modernog hrvatskog identiteta. S aspekta povijesti i tradicije, kulture i civilizacije koje su se koristile latinskim jezikom — kako Rim, tako i njegovi srednjovjekovni i ranonovovjekovni baštinici — utjecali su i na prostor i na društvo, do te mjere da je današnja Hrvatska puna tragova ovih utjecaja; sjetimo se samo Dioklecijanove palače, Dubrovnika ili Hrvatskog sabora. S aspekta sadašnjeg obrazovnog sustava, latinski jezik i književnost (i klasična rimska, i hrvatska književnost latinskog jezičnog izraza) neizostavan su dio srednjoškolskog obrazovanja. Napokon, nasljeđe latinskog jezika i književnosti latinskog izraza još uvijek je važan dio opće kulture — u to se možemo uvjeriti na trivijalnom primjeru kao što su pitanja TV kvizova.
Međutim, ono što možemo nazvati baštinom latinskog jezika i književnosti nije u današnjici prisutno jednoznačno, niti samorazumljivo. Priđemo li toj baštini metodama koje su tijekom dvije tisuće godina razvijale filologija i pedagogija (poučavanje latinskoga tijekom dugog razdoblja europske povijesti čini pripremni stupanj obrazovanja), nadogradimo li tu baštinu danas dostupnim znanstvenim spoznajama i uspostavimo li međusobne veze tih spoznaja, napokon — dopustimo li da se same te metode izmijene i usavrše pod utjecajem npr. humanističke informatike i znanosti o književnosti — vidjet ćemo kako se percepcija latinske baštine mijenja, usložnjava, produbljuje. Isto vrijedi i za samu tu baštinu. Naime, upravo su istraživanja pojedinih članova ovog Odsjeka dovela do fundamentalnih otkrića — nađena su i znanstvenoj javnosti predstavljena zaboravljena ili čak potpuno nepoznata latinska djela klasika hrvatske književnosti (npr. Marko Marulić).
Mnogo toga po čemu je danas Hrvatska u Europi i svijetu prepoznatljiva ima izravne veze s Rimom i rimskom književnošću, latinskim jezikom i latinskom književnošću. Takvih obilježja može biti još i više; znanje o njima mora se čuvati, prenositi, širiti i usavršavati. Za to je ključan preduvjet — valjano poznavanje latinskog jezika i književnosti.
Završetkom preddiplomskog studija student stječe kvalitetno poznavanje latinskog jezika i filologije — dostatno da sam razumije i prevede latinski tekst, da se pritom koristi standardnom referentnom literaturom i ostalim stručnim pomagalima. Također, student upoznaje latinsku književnost u njezinu kontinuitetu od antičkog doba do novovjekovlja, te upoznaje metode i pristupe interpretaciji književnih (i ostalih) tekstova na latinskom. Student je imao priliku svoje poznavanje latinskog, i civilizacija koje su se služile latinskim, upotpuniti i profilirati, prema vlastitim sklonostima, i nekim od spoznaja s drugih srodnih studijskih grupa na Fakultetu i Sveučilištu. Napokon, student je upoznao osnovne tehnike znanstvenog filološkog rada i bio u prilici i sam ih primjenjivati.
Time se osposobljava, u prvom redu, da nastavi studiranje i uspješno okonča diplomski studij. Opća kulturna i znanstvena kompetencija koju je stekao omogućava mu da se zaposli u kulturnim ili informativnim djelatnostima (mediji, izdavaštvo, muzeji, arhivi). Osim programa studija latinskog jezika i književnosti, student koji uspješno okonča preddiplomski studij može se uključiti u programe studija Filozofskog fakulteta koji mu to omogućavaju (poput diplomskog studija komparativne književnosti), te u diplomski studij latinskog jezika i književnosti (ili ekvivalent) drugih hrvatskih sveučilišta; latinski se jezik trenutačno može studirati na Filozofskom fakultetu u Puli Sveučilišta u Rijeci, te na Sveučilištu u Zadru.
Obavezni dijelovi programa studija latinskog jezika i književnosti jesu predmeti latinski jezik, povijest latinskog jezika, rimska književnost, srednjovjekovni latinitet i novolatinska književnost. Nastavna je jedinica jednosemestralni kolegij. Zbog prirode procesa učenja jezika nužno je da napredovanje bude postupno i vezano, tj. da niži nivo slijedi prije višeg, a ne nakon njega. Povijest jezika obrađuje se kronološkim slijedom, od prvih rimskih pisanih spomenika do srednjega vijeka. U nastavi književnosti studenti najprije upoznaju “klasično” razdoblje rimske književnosti — ono na koje se obično misli kad se kaže “rimska antika” — a kasnije kronološki pristup biva napušten u korist žanrovskog i autorskoga. U gotovo svakom semestru studenti mogu, prema vlastitim interesima, odabrati neki od kolegija iz ponude Filozofskog fakulteta, odnosno Sveučilišta, u vezi s Rimom, antikom (“poganskom” i kršćanskom), lingvistikom ili književnošću. Pri odabiru — i, općenito, orijentaciji i individualnom oblikovanju studija — važnu ulogu ima studentski koordinator, koji obavještava o trenutno raspoloživoj ponudi, pruža sugestije, pomažući studentu da kreira obrazovne module prema vlastitim željama i potrebama.
Struktura studija, ritam studiranja i obveze studenata: Student upisuje semestar za semestrom. Uvjeti upisa u sljedeći semestar su položeni ispiti iz svih odslušanih kolegija u prethodnom semestru. Izborni predmeti iz hrvatskog latinizma ne mogu se upisati ako student nije odslušao i položio kolegij Uvod u novolatinsku književnost. Izborne kolegije Uvod u indoeuropski jezik, kolegij iz teorije književnosti i iz povijesti staroga vijeka ili povijesti Grčke i Rima student upisuje redoslijedom koji želi, no mora ih sve odslušati i položiti do upisa u V. semestar.
Način završetka studija: Studij završava diplomskim radom koji nosi 15 ECTS bodova, a čija se tema dogovara s izabranim mentorom. Tijekom izrade diplomskog rada student ima individualne konzultacije s mentorom. Kao pomoć u izradbi teme preporuča se odabir ponuđenih izbornih kolegija poslijediplomskom studiju, na matičnom studiju ili nekoj drugoj studijskoj grupi. Težina diplomskog rada odgovara težini dosadašnjeg diplomskog rada, a opseg bi se trebao kretati između 30 i 40 kartica teksta.
Utvrđivanje i proširivanje temeljnih znanja o morfologiji imenica (tvorba i deklinacija), pridjeva (tvorba, deklinacija i komparacija), priloga (tvorba i komparacija), zamjenica (tvorba, deklinacija i osobitosti u upotrebi) te brojeva (tvorba, deklinacija i osobitosti u upotrebi) u latinskom jeziku klasičnog perioda, usporedno s radom na probranim, manje zahtjevnim tekstovima Cezara, Katula i Livija (uvježbavanje prijevodnih strategija te gramatička analiza teksta s posebnim naglaskom na gore spomenute gramatičke segmente). Intenzivna analiza prozodijskih vrijednosti pojedinih riječi, odnosno uvježbavanje izgovora i naglaska prema pravilima o akcentuaciji u latinskom jeziku klasičnog razdoblja, kao i upoznavanje s pravilima tzv. tradicionalnog izgovora.
Postoji i detaljan silab ovog kolegija.
Ponavljanje i proširivanje temeljnih znanja o osobitostima latinskog glagolskog sustava (tvorba glagolskih oblika, upotreba vremena i načina, osobitosti glagolskih imena) u obliku s kojim se susrećemo u tekstovima klasičnoga razdoblja. Detaljna analiza funkcioniranja osobitih latinskih rečeničnih konstrukcija (akuzativ i nominativ s infinitivom, ablativ apsolutni, perifrastične konjugacije). Razvijanje sposobnosti aktivne upotrebe spomenutih rečeničnih konstrukcija pri prijevodu s hrvatskog na latinski. Rad na odabranim, srednje zahtjevnim latinskim tekstovima Ovidija i Cezara (razvijanje prijevodnih strategija i gramatička analiza s naglaskom na gore spomenute gramatičke elemente).
Postoji i detaljan silab ovog kolegija.
Pojmovno određenje rimske književnosti i njezina vremenska protežnost; periodizacijska shema. Grčka i etrurska uloga u oblikovanju rimske kulture. Književnost arhajskoga razdoblja (240-80. pr. Kr.). Žanrovski inventar: epika (Livije Andronik, Nevije, Enije); komedija (Plaut, Terencije); tragedija (Pakuvije, Akcije), historiografska i govornička proza (analisti, Katon Stariji); satira (Lucilije). Književnost kraja republike (80-30. pr. Kr.): Ciceron, Varon, Katul i neoterici, Lukrecije, mimografi.
Postoji i detaljan silab ovog kolegija.
Razlikovna obilježja književnosti carskoga razdoblja; periodizacijska shema. Augustovo doba (30. pr. Kr. -14). Klasicistički ideal: Vergilije, Horacije; rimska ljubavna elegija (Propercije, Tibul, Ovidije). Književnost tzv. srebrnoga vijeka (14-117). Antiklasicistička reakcija (Seneka, Petronije, Lukan) i odgovor tradicionalista (Valerije Flak, Stacije, Silije Italik). Epigram i satira: Marcijal, Perzije, Juvenal. Historiografija i retorika: Tacit, Plinije Mlađi, Kvintilijan. Posljednje razdoblje (117-524). Arhaizam (Fronton, Aulo Gelije). Druga sofistika na rimski način: Apulej. Svetonije i Marko Aurelije. Pojava kršćanske književnosti (Tertulijan, Minucije Feliks, Ciprijan, Laktancije). Književnost IV. st.: Simah, Makrobije, Klaudijan, Amijan Marcelin, Donat, Marcijan Kapela. Veliki crkveni oci: Ambrozije, Jeronim, Augustin. Kraj rimske književnosti: Kasiodor, Boetije. U okviru kolegija tumači se versifikacijski sustav rimske književnosti i uče strukture temeljnih klasičnih stihova (heksametar, pentametar, falečki jedanaesterac, jamb, asklepijadski stihovi, sapfička, alkejska, asklepijadske i ostale horacijevske strofe, epode) na pjesničkim opusima Vergilija, rimskih elegičara, Katula i Horacija.
Postoji i detaljan silab ovog kolegija.
Studenti upoznaju i usvajaju latinsku sintaksu padeža i pravila slaganja vremena na razini višoj od elementarne. Studenti produbljuju stečene jezične vještine, razvijaju jezičnu kompetenciju, šire aktivni i pasivni latinski vokabular, rade kako na sintagmama i izoliranim rečenicama, tako i na cjelovitim, neadaptiranim latinskim tekstovima; naglasci su na razumijevanju i gramatičkoj analizi. Pri radu studenti upoznaju i koriste osnovna stručna pomagala i referentna djela (gramatike, rječnici). Studenti bivaju poticani da sintaktičke pojave uspoređuju s istovrsnim fenomenima u hrvatskom i opisom tih fenomena u referentnoj kroatističko-filološkoj literaturi.
Postoji i detaljan silab ovog kolegija.
Studenti upoznaju i usvajaju sintaksu latinskih zavisnih rečenica. Studenti produbljuju stečene jezične vještine, usavršavaju jezičnu kompetenciju, šire aktivni i pasivni latinski vokabular, rade kako na izoliranim rečenicama, tako i na cjelovitim, neadaptiranim latinskim tekstovima; naglasci su na razumijevanju teksta i gramatičkoj analizi. Studenti bivaju poticani da sintaktičke pojave uspoređuju s istovrsnim fenomenima u hrvatskom (i drugačijim opisom tih fenomena u referentnoj kroatističko-filološkoj literaturi).
Postoji i detaljan silab ovog kolegija.
Na odabranom epigrafskom materijalu i književnim tekstovima pretklasičnoga razdoblja tumači se nastanak latinske abecede, razvoj glasova, imenskih i glagolskih oblika latinskoga jezika. Ukazuje se na potvrđene pojave u drugim italskim jezicima i time daju osnove za poredbenu indoeuropeistiku.
Na kolegiju se podrobno interpretiraju Vergilijeve (10) i Kalpurnijeve (7) ekloge, tzv. ekloge iz Einsiedelna (2) i kasnoantički sastavci Nemezijanovi (4). Osim iz žanrovske perspektive, “pastoralno” se promatra i kao književni modus, koji se u rimskoj književnosti pojavljuje u Tibula, Lukrecija te nekim pjesmama iz tzv. Appendix Vergiliana. Pozornost se posvećuje pretpovijesti žanra u grčkoj književnosti (Teokrit, Bion, Mosho), kao i njegovoj recepciji u novovjekovnoj latinskoj književnosti (Petrarca, Sannazaro; Damjan Benešić, Rajmund Kunić, Baro Bošković, Adam Alojzije Baričević).
U kolegiju se nudi pregled rimske epike u rasponu od osam stoljeća (III. st. pr. Kr. – VI. st.). Uz fragmente rane epike u saturnijskom stihu (Livije Andronik, Nevijev Bellum Poenicum), posebna se pozornost posvećuje Enijevim Analima, koji uvode heksametar u rimsku epiku. Interpretira se prekretna uloga Vergilijeve Eneide (kombinacija legende i dokumentirane povijesti). Analizira se podvrsta didaktičkoga i pseudo-didaktičkoga epa (Lukrecije, Ovidije). Bogata epska produkcija I. st. poslije Krista razmatra se iz perspektive antiklasicističke pobune (Lukan, dijelom Stacije), odnosno konzervativne reafirmacije (Valerije Flak, Silije Italik). U posljednjim stoljećima suprotstavljaju se koncepti poganske (Klaudijan) i kršćanske epike (Juvenko, Sedulije, Drakoncije, Avit, Arator). Korip kao epičar na smjeni antike i srednjovjekovlja.
U kolegiju se proučava rimsko ljubavno pjesništvo u elegijskom distihu. Predavanja slijede kronološki okvir, od elegija nastalih u posljednjim desetljećima Republike do Augustova vremena i ranoga Carstva. Objašnjava se središnja topika ljubavne elegije (foedus aeternum, servitium amoris, militia amoris). Čitaju se odabrani ulomci Katula, Propercija, Tibula, Sulpicije i Ovidijevih ljubavnih pjesama. Posebna pozornost obratit će se suvremenim interpretacijama rimske ljubavne elegije (Kennedy, Veyne, Lyne, Luck).
Prikazuje se pretpovijest žanra u grčkoj književnosti, uz osvrt na antičku teoriju komičnoga. Objašnjavaju se pojmovi fabula palliata, fabula togata, fabula Atellana, contaminatio. Pozornost se usmjerava na konkurentne komičke forme na rimskoj pozornici i na raznoliku kazališnu praksu (maskirani i nemaskirani glumci; čvrst napisani predložak ili grub nacrt za improvizaciju). Analiziraju se tipični postupci prilagodbe grčkih izvornika i ističe inovativnost rimske komedije (povećani udio pjevanih dionica, izravnija komičnost). U izvorniku se čitaju izabrani ulomci Plauta i Terencija.
Rimski roman reprezentiraju dva teksta, fragmentarno očuvana Satyrica Petronija Arbitra (1. st.) i Apulejeve Metamorfoze (2. st.). Oba djela pripadaju među najutjecajnije tekstove rimske književnosti. Petronijev je roman prosimetrum, mješavina stiha i proze u tradiciji tzv. menipske satire, no u njegovu žanrovsku genealogiju nedvojbeno pripada i grčki ljubavni roman, čije konvencije Petronije višestruko izvrgava ruglu. Parodijski odmak vidljiv je i u Apuleja, čiji je roman osobito izazovan iz perspektive narativne strategije. Na kolegiju se u izvorniku čitaju izabrani ulomci obaju romana.
Kolegij nudi teorijski uvod i praktično iskustvo prevođenja različitih proznih tekstova na latinskom, s posebnim naglaskom na tipove tekstova kakvi prevodioce s latinskog očekuju u stvarnoj praksi. Na predavanjima će studenti upoznati osnovne probleme, teorije i terminologiju prevođenja. Za svaki seminar studenti će pripremati prijevodne zadaće, da bi o njima raspravljali na satu. Poseban će naglasak biti na grupnom radu, te razvijanju prevodilačkih vještina, kao što su pronalaženje resursa / konzultiranje sličnih tekstova; sastavljanje praktično orijentiranih terminoloških popisa; dnevnik prevođenja.
Pojam i definicija vulgarnog latinskog, izvori za proučavanje vulgarnog latinskog, glasovne i morfosintaktične osobitosti, analiza odabranih tekstova. Kolegij iz rimske književnosti: Rimsko govorništvo Pregled govorništva u Rimu od III. st. pr. Kr. do kasnoga Carstva. Govorništvo prije Cicerona (Apije Klaudije, Katon Stariji, Lelije, braća Grakhi, Kras, Antonije). Ciceron kao središnja figura rimske govorničke teorije i prakse; interpretacija njegovih sudskih i političkih govora. Refleksija o govorništvu u I. st. pr. Kr. (anonimna Rhetorica ad Herennium, Ciceronova djela De oratore, Orator, Brutus). Govorništvo na smjeni Republike i Carstva (Azinije Polion, Mesala). Uvođenje deklamacija kao obavezne sastavnice govorničkoga obrazovanja (Seneka Stariji). Posljedice ograničavanja političkih sloboda na razvoj govorništva; panegirik Trajanu (Plinije Mlađi). Retorička teorija u I. st. (Kvintilijan, Tacit). Izolirani slučaj sudbenoga govora u carskom razdoblju (Apulejeva Apologija). Kasnoantički carski panegirici.
Razvoj refleksije o književnosti u Rimu od III. st. pr. Kr. do kasnoga Carstva. Grčko nasljeđe (Platon, Aristotel, peripatetička škola, stoici). Uzgredna književnokritička očitovanja u djelima autora III. i II. st. pr. Kr. Redukcija književnoznanstvenih interesa na specijalističko područje retorike u Rimu potkraj republike. Dominacija stilističkih doktrina u kojima središnje mjesto zauzimaju teorije figuralnoga ukrasa (Rhetorica ad Herennium, Ciceronov Orator i De oratore). Horacijeva Ars poetica i njezina recepcijska sudbina. Kvintilijan kao književni kritičar i književni povjesničar. Interpretativni obrasci kasne antike (Donat, Servije, Priscijan).
Definicije satire i satiričnoga. Specifičan položaj satire kao ekskluzivnoga rimskog žanra. Prva pojava naziva satira kod Enija. Lucilije kao utemeljitelj žanra (dominantna poraba heksametra, visoka personaliziranost, tematski raspon, kolokvijalni ton, izravna invektiva). Horacijev koncept satire kao “izricanja istine kroz smijeh”; njegova kritika Lucilija. Satira u ranom carstvu: Perzije. Vrhunac rimske satiričke produkcije u Juvenala: satiričar kao indignirani moralist. Srednjovjekovna i novovjekovna recepcija rimske satire.
Kolegij nudi sažet pregled rimske historiografije od II. st. pr. Kr. do kasnoga Carstva. Analiziraju se fragmenti prvih analista (Fabije Piktor, Acilije, Cincije Aliment, Albin), autora sljedeće generacije (Katon Stariji, Hemina, Pizon Frugi) te Sulinih suvremenika (Klaudije Kvadrigarije, Valerije Ancijat). U posljednjem stoljeću republike, uz krnje očuvane tekstove (Kornelije Nepot), zatječu se i cjelovita historiografska djela (Cezar, Salustije). U razdoblju na smjeni dviju era posebnu pozornost privlači golem opus Tita Livija. U vremenu ranoga carstva, uz niz manjih figura (Velej Paterkul, Kurcije Ruf), inovativnošću i potonjim utjecajem ističe se djelo Kornelija Tacita. Svetonijevi životopisi careva pokazuju kako slijed biografija može poslužiti kao supstitut za povijest pojedinoga razdoblja. Popularnost kratke forme (Flor, Aurelije Viktor, Eutropije). Amijan Marcelin kao osamljena veličina; pojava kršćanske historiografije (Jeronim, Orozije, Kasiodor). Posebna se pozornost posvećuje narativnim strategijama pojedinih autora. Na kolegiju se u izvorniku čitaju odabrani ulomci iz Livija i Tacita.
Pojam i definicija srednjovjekovnog latinskog, problemi njegova određivanja i metode istraživanja, stanje latinskog jezika i obrazovanja u Europi nakon pada carstva do reforme Karla Velikog, dualizam srednjovjekovnog latinskog, formalni aspekti (pravopis, izgovor, morfosintaksa, leksik), analiza odabranih tekstova.
Novovjekovna latinska književnost započinje kao pokret za jezičnom obnovom, koji latinštini kasnoga srednjovjekovlja suprotstavlja ideal klasičnoga latiniteta. Zahtjev za poštovanjem klasične jezične norme ubrzo se proširuje i na područje stila i versifikacije, a u žanrovskom repertoaru izrazitu prednost stječu oblici potvrđeni u antici. Periodizacija novolatinske književnosti: (1) Rani humanizam: 1300-1450. (2) Zreli humanizam: 1450-1600. (3) Protureformacija i prosvjetiteljstvo: 1600-1800. (4) Posljednje razdoblje: 1800-2000. Žanrovska slika pojedinoga razdoblja, odnos prema književnostima na narodnom jeziku. Nacionalne i regionalne specifičnosti. Ekskluzivni latinisti i višejezični autori. Osamostaljivanje novolatinske filologije u drugoj polovici XX. stoljeća.
Studenti upoznaju osnovne teorijske probleme stilistike i razvijaju svoju latinsku stilsku kompetenciju, čitajući i analizirajući različite vrste tekstova na latinskom - od neknjiževnih i strogo uporabnih do ekscerpata jezičnih umjetnina - ali i sami sastavljajući stilski oblikovane latinske tekstove, te prestilizirajući postojeće. Sudjelujući u tjednim raspravama studenti usvajaju osnovnu stilističku terminologiju, te uče prepoznavati i artikulirati vlastite dojmove o tekstovima. Samostalni studentski projekt jest vođenje “stilističkog dnevnika” tijekom čitanja jednog od stilski raznolikih djela rimske književnosti.