APERTOR VIARVM Odrazi opusa akademika Mate Suića (1915-2002)

Share

IV. KONGRES HRVATSKIH POVJESNIČARA 2012.
Okrugli stol
Utorak, 2. listopada 2012. u 17 h
Dvorana I. Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, I. Lučića 3

Profesor Mate SUIĆ preminuo je šest dana prije nego što je navršio osamdeset i sedam godina. Za koji dan, 28. listopada, ispunit će se desetljeće od njegove smrti. Kad smo mu sedam godina ranije u krugu prijatelja, kolega i učenika čestitali osamdeseti rođendan, bili smo to druženje nazvali ‘Na mostu između antike i srednjega vijeka. Pitanja kontinuiteta’.

U znanstvenom se radu Mate SUIĆ koristio svim sredstvima što su mu ih davali studij i praksa. Povjesničar, arheolog terenac i muzealac, klasični filolog: kombinaciju svojih znanja on je s uspjehom primjenjivao na probleme od prapovijesti do srednjega vijeka.

Čini se jednostavno prirodnim što je istraživač takvoga profila dao golem doprinos upravo izučavanju prijelaznih razdoblja, bilo to iz prapovijesti u antiku ili iz antike u srednji vijek. No, lako je proglasiti jednostavnim i prirodnim ono što je već učinjeno. Mate SUIĆ je u hrvatskim povijesnim znanostima zapravo otvorio mnoge nove istraživačke putove. Zato je 1995. godine uz rođendansku čestitku dobio i atribut kojim smo naslovili današnji okrugli stol: apertor viarum, onaj koji probija put.

Spominjući se njegova opusa i načina rada u komemoraciji na Filozofskom fakultetu mogli smo od srca reći da je utisnuo neizbrisiv trag u ljude i njihova djela, da je u znatnoj mjeri utjecao na tokove hrvatskih povijesnih znanosti i da je postigao izvrsne učinke u hrvatskoj znanosti i kulturi. Na tome planu davao je najbolje od sebe, bez škrtarenja i bez zavisti, bez Horacijeve oholosti – iako sebi jest podigao trajan spomenik.

Nitko se ne bi protivio zaključku ondašnjega govora, naime da će takvome znanstveniku biti najljepši spomen i najljepše uzdarje bude li se u hrvatskoj znanosti na njegovim dostignućima gradilo dalje, budu li se uz dužno poštovanje prema njegovu prinosu dosezale nove spoznaje i novi zaključci. Bio je posve svjestan da znanost napreduje nadilazeći ranije spoznaje i sam nas je učio da je to normalan tijek stvari. To je posve u redu, ako je nova znanstvenička generacija upućena u korijene svojih znanja i ako uvažava njihove tvorce.

Međutim, pitanje je koliko su se nove generacije znanstvenika u okolnostima sve bržeg tehničkog napretka, sve veće životne žurbe i pritiska, sposobne nositi s vlastitim znanstvenim nasljeđem. Ostavlja li im se vremena za znanstvenu korektnost prema prethodnicima, ili ih se upućuje neka se koriste samo najnovijim publikacijama? Mnoga se postignuća preuzimaju, a ne navodi se, pa se i ne zna čija su zapravo. Mnoge se već otkrivene stvari otkrivaju iznova, kao da na istom istraživačkom polju nije bilo nikoga.

O desetoj obljetnici smrti profesora Mate Suića odlučili smo o tome porazgovarati, na njegovu primjeru. Zamolili smo nekoliko kolega koji su u novije vrijeme radili na nekim njegovim temama neka nas ukratko izvijeste kako stoji s uvažavanjem njegovih trajnih prinosa i citiranjem njegovih radova, a kako s nadilaženjem njegovih postignuća. Sve ostale molimo da se pridruže razgovoru o istim ili o drugim temama kojima se profesor Suić bavio.

Bruna Kuntić-Makvić