2. studenog 2007.

Danas stvaramo nasljeđe za sutra

Priča o računalnim igricama kojom smo započeli knjižnične teme (s razlogom budite skeptični oko zanimljivosti, ali svakako nas dođite povremeno posjetiti ;)) inspirana je predavanjem Gregoryja Miure sa Sveučilišta Michel de Montaigne iz Bordeauxa, pod naslovom Zaštita i omogućavanje pristupa kompjutorskim igrama kao dijela audiovizualnog nasljeđa. To je predavanje održano u petak, 26. listopada 2007. godine na međunarodnom knjižničarskom skupu Audiovizualna građa i nasljeđe, a sve u sklopu Mjeseca hrvatske knjige.
Nadamo se da ste uspješno preživjeli ovu dosadnu rečenicu :). O čemu smo vam zapravo danas htjeli govoriti?

Po našem mišljenju postoje 2 vrste djelatnika u kulturi: oni koji stvaraju kulturni proizvod i oni koji ga na sve moguće načine pokušavaju zaštititi i sačuvati za neke tamo buduće naraštaje.
Knjižnice i knjižničari, ma koliko bili uslužna djelatnost (korisnici i to), prvenstveno su zaduženi za ovo drugo upravo spomenuto. I otuda izviru svi njihovi problemi ;). Šalu na stranu - ova uloga možda i nije toliko vidljiva kod narodnih (gradskih), fakultetskih, školskih ili knjižnica koje se nalaze u sklopu kakvih institucija a koje prvenstveno opslužuju korisnika, stoga će dalje biti ponajviše riječi o nacionalnim knjižnicama. Kod nas je to Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.
Jedna od najvažnijih uloga ove institucije jest prikupljati obvezni primjerak te čuvati nacionalnu knjižnu baštinu za buduće naraštaje. Ona je po tipu depozitarna knjižnica (lijepa hrvatska riječ), što znači da apsolutno ništa ništa ne smije otpisati, tj. baciti. Uf, koji pritisak! A vi se pitali čemu onolika zgradurina? ;) Možda to i ne bi bilo tako strašno da nije obveznog primjerka.
Znate li što je obvezni primjerak? Prava pokora za nakladnike. Naime, svaki je nakladnik u Hrvatskoj dužan 9 primjeraka izdane knjige o svojem trošku dostaviti NSK. Kakve to probleme stvara nakladnicima, s obzirom na minijaturnost hrvatskog tržišta i uglavnom male naklade, drugo je pitanje.
Od tih 9 primjeraka, NSK zadržava 2, a po jedan šalje knjižnicama u Puli, Osijeku, Rijeci, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Mostaru. U slučaju nekakve, nedajbože elementarne ili kakve druge nepogode, na taj je način fond nacionalne knjižnice moguće lakše rekonstruirati i šteta je samim time manja. Osim toga, to je kao i neka mjera decentralizacije, a zapravo ostatak jugoslavenske prakse kad su se primjerci svake izdane knjige slali u sve savezne republike.
Uglavnom, NSK ima sve što je izdano u Hrvatskoj, a pokriva i dobar dio građe koja je izdana u drugim državama (kojoj je autor Hrvat, napisana je na hrvatskom jeziku ili se sadržaj tiče Hrvatske). I to sve tamo negdje od 2. polovine 19. stoljeća otkad datiraju prvi zakoni o obveznom primjerku na našim prostorima. Danas je to svjetska praksa i sve države imaju uređen nekakav obvezni primjerak, a međusobno se razlikuju u nijansama.
E sad, kad smo se dogovorili da ćemo prikupljati, obrađivati i čuvati sve, treba se dogovoriti oko toga što to sve zapravo znači. Odmah ćemo vam otkriti - još nema jedinstvenog dogovora. Knjižna građa, kao što možete pretpostaviti, nije problematična. Svatko prepozna knjigu kad je vidi, zar ne? Ili je barem u velikom broju slučajeva tako. ;) Ali što kad je riječ o glazbenom CD-u, VHS kaseti, internetskoj stranici ili pak već spomenutim računalnim igricama? Audiovizualna građa je davno pripuštena u privilegiranu kategoriju nacionalnog nasljeđa, ali i to je, kako se kasnije pokazalo, bio tek početak problema.
Iako se ponekad čini da su knjižnice, osobito neke (khm khm...) zaostale u vremenu, krovne knjižnične institucije i stručnjaci koji se time bave (mreža je to institucija i pojedinaca koji imaju svoje prste posvuda, nešto kao KGB ;)) stalno razmišljaju o tome kako držati korak s tehnikom i svim novotarijama.

Mi uvijek imamo koju više za reći pa tek idući put čitajte o tome što je točno gospodin Gregory Miura pametnoga rekao na gore spomenutom skupu. Između ostalog saznat ćete i odgovor na pitanje hoćete li više ikada moći zaigrati Super Maria, i to upravo onakvoga kakvog ste ga igrali u osnovnjaku. Do čitanja!