Povijest romanske lingvistike na Odsjeku za romanistiku

 

U ovom kratkom prikazu povijesti romanske lingvistike na našem Odsjeku[1] predstavit ćemo profesore koji su, počevši od utemeljitelja hrvatske romanistike Petra Skoka, generacijama studenata otkrivali zanimljivosti romanskih jezika, ali i sami promicali tu znanost.

Petar Skok (1881-1956), hrvatski jezikoslovac, romanist i balkanolog, studirao je romansku lingvistiku, indoeuropeistiku i germanistiku u Beču (1900–04), gdje je 1905. i doktorirao kod Wilhelma Meyer-Lübkea zapaženom disertacijom o toponimiji južne Francuske (koja je do danas ostala jedno od najznačajnijih djela za to područje istraživanja). Godine 1912. habilitirao se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je najprije, od 1917., bio privatni docent, a zatim od 1919. do 1952. (uz kratak prekid za II. svjetskog rata) redoviti profesor, i gdje je organizirao rad Romanskoga seminara. Iako se do kraja života bavio i proučavanjem francuskog jezika (te književnosti), vrlo je rano svoja istraživanja usredotočio na balkanski latinitet i balkansko romanstvo, posebice na proučavanje romanskih relikata u hrvatskom (poglavito na jadranskoj obali i otocima), ali i u drugim južnoslavenskim jezicima. Ostavio je značajne priloge proučavanju izumrloga ilirskoga, albanskoga, rumunjskoga, bugarskoga, kao i pitanja tzv. balkanskoga jezičnog saveza (1930–40. bio je urednik značajnoga časopisa Revue internationale des études balkaniques, zajedno s Milanom Budimirom) te slavensko-rumunjskih, slavensko-albanskih, slavensko-grčkih i slavensko-turskih jezičnih veza i dodira. U nekoliko stotina studija i članaka sustavno je etimološki obradio i proučio hrvatske i južnoslavenske romanizme, osobito ostatke izumrloga dalmatskog (kao autohtonoga romanskog jezika dijela hrvatske obale i otoka) kako u rječniku hrvatskih govora tako i u onomastici. Važne je prinose objavio i za istroromanski (autohtoni predmletački jezik jugozapadne Istre). Među najranijim njegovim značajnim radovima knjiga je Pojave vulgarno-latinskoga jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije (1915), a srednjovjekovnim hrvatskim latinitetom bavio se, primjerice, u knjizi Supetarski kartular (1952). Proučavao je tekstove starije hrvatske književnosti (npr. stil Marulićeve Judite) te hrvatske govore (npr. govor svog rodnog Žumberka). Nastojeći usustaviti svoja dugogodišnja etimološka istraživanja, od 1948. do 1956. intenzivno je radio na Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Ostala djela: Dolazak Slovena na Mediteran (1934), Naša ribarska i pomorska terminologija na Jadranu (1935), Pregled francuske gramatike (I–II, 1938–39), Osnovi romanske lingvistike (I–III, 1940), Rekonstrukcija dačkoslavenskog vokabulara (1948), Leksikologijske studije (1948), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima (1950). Bio je redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1947.

Petar Skok se ljetnog semestra ak. god. 1913/1914. uključuje u nastavu francuskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (koja je započela 1882/1883.). Katedra (Stolica) za romansku filologiju osniva se u srpnju 1919., a godinu dana nakon toga Seminar za romansku filologiju, s proseminarima za francuski i talijanski jezik (nakon Drugog svjetskog rata Romanski seminar postaje Odsjek za romanistiku, iz kojeg se 1964. izdvaja Odsjek za talijanski jezik i književnost). Petar Skok je svojim znanstvenim i nastavnim radom izuzetno zaslužan za osnivanje Katedre. Za to je stvorio temelje predavanjem kolegija Osnove i postanje vulgarnolatinskog jezika, Romanske tuđice u hrvatskom jeziku, Tumačenje i uvježbavanje galicizama, Nekoji problemi romanske filologije, Tumačenje francuskih sinonima uz praktične vježbe, Prijegled francuske klasične književnosti, itd. Skok je u svom radnom vijeku držao stotinjak kolegija. Središnje područje njegovog pedagoškog i znanstvenog interesa bio je francuski jezik i književnost, no držao je i velik broj kolegija iz opće romanistike (npr. Osnovi historijske morfologije romanskih jezika). Skok je povremeno držao predavanja i iz drugih romanskih jezika, osim francuskog i talijanskog: rumunjskog, španjolskog, portugalskog, retoromanskog i provansalskog (npr. Provansalski u vezi s ostalim romanskim jezicima i provansalska književnost). Petar Skok je povezivao svoje različite interese koji su obuhvaćali romanistiku u najširem smislu (u Europi, ali posebno i u Hrvatskoj), hrvatski jezik kao njegov materinski, te jezike u okruženju hrvatskog. Iz toga proizlazi njegova djelatnost romanista, kroatista i balkanologa.

Petar Guberina (1913-2005) završio je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod profesora Petra Skoka. Doktorirao je 1939. na Sorbonnei tezom Logička vrijednost i stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u hrvatskom (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en croate, 1939), koja je ostala jednim od klasičnih djela za francusku i hrvatsku sintaksu i stilistiku. Primjenjujući i razvijajući stilistička i općelingvistička načela Charlesa Ballyja, Guberina se u tom djelu, proučavajući strukture i nadrečeničnih cjelina, potvrdio kao jedan od preteča potonje lingvistike teksta. Od 1951. bio je profesor romanistike i francuske lingvistike pa je neko vrijeme nastavljao istraživanja svojega učitelja Petra Skoka, ali, otkako je 1954. pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu utemeljio Fonetski institut, sve se više okrenuo eksperimentalnim fonetskim proučavanjima, ispitivanju sluha i rehabilitaciji gluhonijemih. Na temelju svojega originalnog pristupa razradio je audiovizualnu globalno-strukturalnu metodu. Kako ta metoda za (početno) učenje stranih jezika tako i bavljenje istraživanjem sluha i rehabilitacije gluhonijemih donijeli su mu mnogobrojna priznanja u svijetu. Objavio je velik broj radova na različitim jezicima, među ostalim i Problem slaganja vremena (1951) te Priručnu gramatiku za francuski jezik po audiovizualnoj globalno-strukturalnoj metodi (1963). Bio je redoviti član JAZU (danas HAZU) od 1963.

 

Vojmir Vinja (1921-2007) završio je studij romanistike te francuskoga jezika i književnosti 1947. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je iste godine bio imenovan asistentom na Odsjeku za romanistiku. Doktorirao je 1952. disertacijom o romansko-slavenskim jezičnim dodirima na otoku Korčuli. Od sredine 1950-ih vodio je na Fakultetu katedre za francuski jezik te za romansku lingvistiku. Proširio je studij romanskih jezika: njegovim nastojanjima potkraj 1960-ih započeo je studij španjolskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (za studij hispanistike napisao je osnovne priručnike: Gramatika španjolskoga jezika, 1962; Španjolsko-hrvatski rječnik, u suradnji, 1971.). Više od pola stoljeća pomno je na terenu prikupljao, prema odgovarajućem upitniku, jadranske pomorske i ribarske nazive te građu za romanizme u hrvatskom, pa je to u hrvatskoj lingvistici prvi sustavan i dobro organiziran rad na terenu prema načelima geografske lingvistike. Tu je građu lingvistički analizirao u mnogobrojnim člancima i studijama, a rezultat su toga rada i dva monumentalna njegova djela: Jadranska fauna: etimologija i struktura naziva (I–II, 1986) i Jadranske etimologije: jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku (I–III, 1998–2004; Državna nagrada 2005). Bio je redoviti član HAZU od 1991.

Vojmir Vinja je surađivao i s inozemnim lingvističkim krugovima, pogotovo u izradi Mediteranskog lingvističkog atlasa i Novog nautičkog rječnika Augusta Jala (Nouveau glossaire nautique d’Augustin Jal). Bio je članom uredništva dvaju iznimno važnih časopisa vezanih uz polje jadranskih i romanskih studija, Čakavska rič i Folia Onomastica Croatica. Bio je i utemeljitelj međunarodne znanstvene manifestacije Skokovi etimološki i onomastički susreti. Sudjelovao je u osnivanju studija francuskog jezika i književnosti na današnjem Sveučilištu u Zadru.

August Kovačec (1938) završio je studij romanske i ruske filologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1960. Pored toga dvopredmetnoga studija pohađao nastavu talijanskog, portugalskog, španjolskog te češkog, sanskrta i paleobalkanistike, a samostalno se sustavno bavio rumunjskim i upućivao se u druge romanske jezike. Bio je lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Bukureštu (1960–62),  gdje se između ostalog bavio albanskim jezikom i usavršavanjem u balkanologiji. Doktorirao je 1965. disertacijom Opis današnjeg istrorumunjskog. Od 1962. do 2015. predavao je na Odsjeku za romanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (od 1983. redoviti profesor, od 2008. profesor emeritus). Godine 1966/67. bio je na specijalizaciji u Parizu, gdje je pod vodstvom Andréa Martineta i Émilea Benvenistea radio na temama opće i francuske lingvistike, proučavajući usput katalonski, okcitanski i baskijski jezik. Godine 1969. na studijskom je usavršavanju u Španjolskoj uspostavio kontakte koji su mu pomogli u proučavanju židovskošpanjolskog u Dubrovniku i Sarajevu. To je bilo prvo sustavno lingvističko istraživanje tih varijanti židovskošpanjolskog. Proučio je i opisao istrorumunjski (Opis današnjeg istrorumunjskog – Descrierea istroromânei actuale, 1971; Istrorumunjsko-hrvatski rječnik: (s gramatikom i tekstovima), 1998). Njegova monografija o istrorumunjskom iz 1971. dobila je nagradu Rumunjske akademije za najbolju knjigu te godine o rumunjskome jeziku. Osim o istrorumunjskom i židovskošpanjolskom, objavio je radove o francuskom jeziku, poredbenoj romanskoj sintaksi (podudarnosti između Dacije i Iberoromanije), o balkanskim jezicima te o romanskim književnostima (Francuska književnost XIV. do XVI. st., Rumunjska književnost, u: Povijest svjetske književnosti, knj. 3, 1982). U više navrata gostovao je na inozemnim sveučilištima – u Parizu, Udinama, Moskvi i Bukureštu, a u tri navrata (1980., 1982. i 1984.) i na sveučilištu u Lundu u Švedskoj. Na Odsjeku za romanistiku predavao je kolegije iz povijesti francuskog, španjolskog i rumunjskog jezika, te iz romanske lingvistike. Vodio je poslijediplomski studij iz lingvistike u Zagrebu i Dubrovniku.

Dugi niz godina bavio se i leksikografskim radom, počevši 1969. s obradom pojmova iz lingvistike u Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva prof. dr. Rikarda Simeona. U Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža bio je glavni urednik Hrvatskoga općeg leksikona (1991–96), zatim pomoćnik glavnog urednika (1996–2001) i glavni urednik Hrvatske enciklopedije (2001–05). Dvadeset godina bio je urednik u znanstvenom časopisu „Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia“, suurednik je „Zbornika u čast Petru Skoku o stotoj obljetnici rođenja“ (1985.), suurednik broja 35-36 časopisa „Suvremena lingvistika“ u čast Žarku Muljačiću (1994.), član uredništva časopisa „Suvremena lingvistika“. Također je član međunarodnog uređivačkog vijeća časopisa „Limba română“ Rumunjske akademije znanosti, te između ostalog urednik „Sabranih djela Françoisa Rabelaisa: Gargantua i Pantagruel“ 2004.

Član je Hrvatskog filološkog društva (tajnik 1968. – 1970.), Société de Linguistique Romane u Strasbourgu (od 1969.), Société de Linguistique Fonctionelle u Parizu (od 1971.), Matice Hrvatske (od 1995. predstojnik Odjela za jezikoslovlje). Počasni je član Instituta za lingvistiku Rumunjske akademije znanosti u Bukureštu (Institutul de lingvistică al Academiei Române) (od 1999.). Godine 1999. izabran je za profesora honoris causa Sveučilišta u Bukureštu. Redoviti je član HAZU od 1997. i tajnik Razreda za filologiju od 2011.

 

 

 

[1] Poslužili smo se sljedećim izvorima:

  1. Hrvatska enciklopedija (www.enciklopedija.hr);
  2. HAZU (http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/august_kovacec);
  3. tekst Nikice Talana o povijesti Odsjeka za romanistiku objavljenog u monografiji Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1998, ur. Stjepan Damjanović). Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 187-196.