|
Ukidanje oslobađanja plaćanja studija - kritički osvrt
Praksa oslobađanja plaćanja studija postoji najmanje od 1997. godine,
kada su člankom 6. Pravilnika o dodjeljivanju državnih stipendija i pripomoći
studentima dodiplomskih i poslijediplomskih studija te poslijedoktorandima
određeni uvjeti pod kojima će se redoviti studenti koji sami plaćaju svoj
studij toga biti oslobođeni. Ta se odluka odnosila na 10% najboljih studenata
među studentima za osobne potrebe koji istovremeno nisu nikad ponavljali
godinu.
Članak 6. je istovremeno u velikoj mjeri ispravljao nepravdu koja se često
u primjedbama studentskih predstavnika i ostalih kritičara sustava visokoga
školstva (između kojih su i dekani, rektori i ministri) iznosila kao argument
protiv prakse školarina: jedini koji su u hrvatskom sustavu visokog školstva
plaćali redovan studij bili su studenti i studentice koji su prilikom
upisa na fakultet nedovoljno dobro riješili prijemni ispit, odnosno imali
nedovoljno dobre ocjene u školi (studij su plaćali i izvanredni studenti,
odnosno studenti koji su dvaput pali istu godinu, ali prvi nisu relevantni
za ovu raspravu a drugi su odličan primjer kako plaćanje studija u hrvatskom
sustavu visokog školstva prije ima funkciju kazne nego svrsishodne menedžerske
mjere). Jednom kada je takav student ili studentica upisao fakultet uz
plaćanje, bio/la je mogućnošću oslobađanja plaćanja motiviran/a da ostvaruje
odličan uspjeh prilikom studija i moguće je tvrditi da je to jedna od
rijetkih mjera kojima se u Hrvatskoj sustavom školarina poticalo studente
na aktivniji rad tijekom studija, što je uobičajena praksa na velikom
broju američkih sveučilišta.
Takva odluka ministarstva najviše je naštetila fakultetima, koji su svake
godine gubili otprilike 5-7% studenata koji su plaćali svoj studij (broj
je manji od 10% jer studenti prve godine ne mogu biti oslobođeni plaćanja,
a istovremeno obično postotno predstavljaju najveću populaciju studenata
po godinama). Razlog tomu je da sustav određuje da studenti koji plaćaju
svoj studij školarinu uplaćuju direktno fakultetu na kojem su upisani,
što fakultetima predstavlja izvor dodatnih prihoda. U situaciji, dakle,
u kojoj ministarstvo fakultetima određuje da se moraju odreći dijela tih
sredstava, a ne nudi nadoknadu sredstava pojačanim izdvajanjem iz proračuna,
fakulteti direktno gube dio godišnjih prihoda bez samoinicirane odluke
za takvim gubitkom (mogućnost samoinicirane odluke bit će detaljnije razrađena
kasnije). Iz svega je razumno zaključiti da će fakultetima pod tim uvjetima
"na prvu loptu" biti u interesu ukidanje odluke oslobađanja
plaćanja studija.
Ministarstvo je, čini se, čitalo misli uprava fakulteta i 13. prosinca
2002. donijelo novi Pravilnik o dodjeljivanju državnih stipendija redovitim
studentima dodiplomskih studija i naknada dijela troškova školarine studentima
poslijediplomskih studija, u kojem je članak 6 jednostavno izostavljen.
Posljedica tog postupka, ako je vjerovati izjavama koje smo dobili iz
uprave Filozofskog fakulteta, jest da je fakultet pravno obvezan promijeniti
svoju dosadašnju praksu, odnosno, na konzekventan način u svojim pravnim
tekstovima ukinuti oslobađanje plaćanja studija. Filozofski je fakultet
to i napravio, ukinuvši na sjednici Fakultetskog vijeća od 10. veljače
2003. članak 3. Pravilnika o sveučilišnom dodiplomskom studiju na Filozofskom
fakultetu. Ako je, pak, vjerovati izjavama koje smo dobili od drugih pravnika,
ne postoji pravna obveza fakulteta da ukidaju svoje odredbe o oslobađanju
plaćanja, nego se njihovo daljnje postupanje regulira time je li zadržavanje
dosadašnje prakse u suprotnosti s nekim drugim propisima o tom pitanju.
Budući da pitanje plaćanja studija nije ni na koji način dodatno regulirano
novim pravilnikom o stipendijama, a u Hrvatskoj ne postoji drugi dokument
kojim se to regulira, jednostavno je zaključiti da je Filozofski fakultet
samo reagirao nešto promptnije nego ostala visoka učilišta u Hrvatskoj
i zadržao prihod koji mu je država sada već nevažećim pravilima o oslobađanju
plaćanja studija oduzimala. Nesumnjivo, poučeni agilnim reformama na Filozofskom
fakultetu, možemo u sljedećih mjesec ili dva očekivati slična ukidanja
i na drugim visokim učilištima u Hrvatskoj.
Da dovršimo pregled promjena prakse plaćanja studija, očekuje se da će
funkciju koju je dosad obavljalo oslobađanje plaćanja preuzeti stipendije
Ministarstva znanosti i tehnologije, na taj način da će izvrsni studenti
koji plaćaju svoj studij dobivati stipendije ministarstva. Pitanja koja
ovom odredbom nisu riješena jesu nesrazmjer iznosa stipendija koje daje
ministarstvo (500 ili 800 kuna mjesečne stipendije naspram najmanje 4500
kuna godišnje školarine) i kompetitivnost za te stipendije, gdje je dosad
student ili studentica koja plaća svoj studij kao konkurente imao/la samo
studente iste godine studija koji plaćaju svoj studij, dok će se prema
novome morati natjecati sa svim drugim studentima u Hrvatskoj.
Izuzetno je jednostavno iz stajališta studenata kritizirati postupak ministarstva
općenito, a iz stajališta studenata na Filozofskom fakultetu postupak
uprave fakulteta i Fakultetskog vijeća konkretno. Očito je da ova odluka
naglašava apsurdnu "kaznu" onima koji nisu dovoljno dobro učili
u srednjoj školi ili onima koji nisu dobili dovoljno bodova na prijemnom
ispitu. Istovremeno se ne može zanemariti brzina kojom je Fakultet krenuo
smanjiti prava studenata koji plaćaju svoj studij.
Pokušajmo, ipak, vidjeti koja je bila motivacija Ministarstva znanosti
i tehnologije da promijeni dosadašnju praksu. Jedan je razlog bio prilično
banalan i, morat će priznati svatko, razumljiv: odredbama o oslobađanju
plaćanja studija nije mjesto u pravilniku o stipendijama. No, taj razlog
vjerojatno možemo u kontekstu stanja u hrvatskoj upravi odbaciti kao nedovoljan;
okrenimo se stoga nekim ozbiljnijim motivacijama. Prvo što se nameće u
tom smjeru jest reforma visokog obrazovanja – očito je da u sustavu koji
se pokušava reformirati izuzetno ozbiljno pitanje politike studentskog
participiranja u financiranju visokog obrazovanja ne može biti riješeno
jednim člankom u pravilniku koji uopće nije posvećen toj temi. Ministarstvo
je najavilo da će po pitanju studentskog plaćanja studija vrlo skoro donijeti
poseban dokument i, imajući reformu na umu, nema razloga da u to sumnjamo
(iako vjerojatno neće donijeti smanjenje udara na studentski džep).
Drugi razlog za ukidanje ove odredbe jest nešto ozbiljniji i dotiče pitanje
autonomije sveučilišta. Ako se reformom visokoga školstva pokušava liberalizirati
tržište visoke naobrazbe, tada je vjerojatno dvojbeno u kolikoj mjeri
ministarstvo treba zadirati u autonomiju visokog učilišta u određivanju
svoje politike naplaćivanja studija, čak i ako ignoriramo već notornu
ustavnu odredbu kojom se autonomija sveučilišta štiti. Članak o oslobađanju
plaćanja studija, kao što smo vidjeli gore, direktno zadire u blagajnu
fakulteta i time očito nije kompatibilan sa smjernicama reforme. Ono što
je upitno jest u kolikoj mjeri planirani pravilnik o studentskom plaćanju
studija može biti usklađen s povećavanjem autonomije sveučilišta, ali
ovo otvoreno pitanje mora biti odgovoreno na razini strategije razvoja
visokoga školstva u Hrvatskoj.
Treći razlog jest trošak za ministarstvo – koliko, naime, ministarstvo
dobiva, a koliko gubi od ukidanja oslobađanja plaćanja studija? Na to
pitanje odgovor nemamo jer nismo razgovarali o financijskoj politici ministarstva,
ali, ako je suditi po odgovorima koje smo dobili s Filozofskog fakulteta,
ministarstvo nema nikakve proračunske dobiti od ukidanja oslobađanja plaćanja
studija. Drugim riječima, sredstva koje ministarstvo izdvaja za studente
koji plaćaju svoj studij i za one koji ne plaćaju jednaka su, i zbog toga
su jedini gubitnici u dosadašnjoj praksi školovanja bili fakulteti.
Ako smo ustanovili da je ministarstvo imalo legitimne i (iz perspektive
reforme) ne-osobnim-interesima motivirane razloge za ukidanje oslobađanja
studija, pogledajmo što takav postupak znači za fakultete. Kao što je
ranije bilo spomenuto, pravno gledano fakulteti mogu postupiti kako god
žele jer im nije nametnuta nikakva norma koju moraju zadovoljiti. Značajne
su mogućnosti da će se ostali fakulteti povesti za primjerom Filozofskog
– ako se ukine oslobađanje plaćanja studija, tada svakome od njih godišnje
ostaje najmanje 5-7% više sredstava od ukupnog iznosa koji dobiju od studenata
za osobne potrebe po pojedinoj godini. Ovakvim načinom razmišljanja i
provođenjem ovakve politike upravitelji fakultetske blagajne vjerojatno
imaju jednu brigu manje na plećima.
No, ne možemo a da ne postavimo jedno pitanje: koliko je Filozofski fakultet
u svojoj odluci bio kratkovidan iz aspekta kvalitete studija i menedžmenta?
U prethodnom paragrafu spomenusmo da će budžet fakulteta dobiti dodatna
sredstva i to je aspekt odluke koji je izrazito pozitivan. Nažalost, to
je istovremeno jedini pozitivan aspekt ove odluke, dok negativnih aspekata
ima značajno više čak i ako ignoriramo studentsko nezadovoljstvo i moguće
studentske pritiske.
Prvo, fakultet jednostavno postupa nepravedno. Teško je nepristranoj osobi
na cesti objasniti zašto student ili studentica koji/a je jednom napravio
jednu grešku (naime, upisao fakultet uz plaćanje) mora biti prisiljen
sljedećih najmanje pet godina plaćati četiri puta po 5000 i nekoliko po
2500 kuna irelevantno od svojeg rada, sposobnosti i dostignuća tijekom
studija. Svatko s osjećajem za dobro jednostavno će reći da tu nešto nije
u redu.
Drugo, fakultet postupa neracionalno iz aspekta kvalitete studija. Pogledamo
li barem ovlaš u brojne knjige koje se bave pitanjima utjecaja školarina
na kvalitetu studija, u apsolutno ćemo svakoj pronaći da postoji određena
korelacija između školarina i kvalitete, a u većini da mogućnost smanjivanja
školarina ili dodatnih stipendija pozitivno utječe na studentsku motivaciju
i razinu rada tijekom studija. Upravljanje sustavom plaćanja studija jedan
je od ključnih elemenata u skraćivanju vremena trajanja studija, smanjivanju
broja studenata koji odustaju od studija i u povećavanju studentske akademske
aktivnosti tijekom studija u američkom sustavu visokog obrazovanja i dobrim
dijelom okosnica reformiranog europskog sustava visokog školstva. Svaki
od ova tri elementa, a vjerojatno bismo uz dodatan istraživački rad mogli
pronaći još koji, navodi se kao značajan problem visokog školstva u Hrvatskoj,
a posebno smo svjesni koliko su ti elementi problem na Filozofskom fakultetu.
Iz tog nam razloga ne može biti jasno zašto uprava nije razmišljala o
upravljanju kvalitetom studija kroz zadržavanje oslobađanja plaćanja studija.
Treće, fakultet postupa neracionalno iz aspekta menedžmenta fakulteta.
Ministarstvo znanosti i tehnologije ovim vakuumom u propisima je (kao
što vidimo iz najave da će se uskoro donijeti poseban propis, bez posebne
dalekosežne namjere) dalo visokim učilištima slobodu da samoinicijativno
kušaju tržišni sustav upravljanja visokim učilištima. Filozofski fakultet
dobio je, nastavimo li s nogometnim poredbama, "poklonjenu loptu"
da u suradnji sa studentima raspravi kakav sustav plaćanja studija može
funkcionirati i da jednu ili dvije generacije studenata, uz značajan nadzor,
provede kroz takav sustav. Takva bi strateška odluka Filozofskom fakultetu
u reformi visokog obrazovanja značila izuzetnu prednost (a pogotovo bi
nadmašila financijski dobitak) i teško je razumjeti kako je uprava fakulteta,
koja inače neformalno slovi kao najbolja u duljem vremenskom razdoblju,
sebi dopustila takav gaf.
Ovaj tekst ne može ponuditi valjanu alternativu odluci fakulteta; on samo
pokušava pokazati zašto je odluka koja je donesena loša. Nadamo se da
će uprava fakulteta, kao i ministarstvo, vidjeti što su oslobodili jednim
jednostavnim pokretom gumice za brisanje i shvatiti da su neplanirano
dobili ono za što se zalažu gotovo svi sudionici reforme visokog obrazovanja
u Hrvatskoj: pilot projekt ili reformu po fazama. Krenimo u reformu već
sada; nemojmo čekati da to paket propisa učini umjesto nas.
Luka Juroš, 18. veljače 2003.
|
