SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Zagreb, Ivana Lučića 3

 

Klasa: 602-04/04-11/1

Ur. broj: 3804-850-04-13

Zagreb, 7. prosinac 2004.

 

 

 

 

P  O  Z  I  V

 

 

 

 

 

            Na osnovi članka 37. Statuta sazivam 3. sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja će se održati u srijedu, 15. prosinca 2004. s početkom u 11,00 sati u Vijećnici fakulteta.

 

            Za sjednicu predlažem sljedeći

 

DNEVNI RED:

 

 

1. Verifikacija zapisnika 2.  sjednice Fakultetskog vijeća održane 10. studenoga 2004.

 

 

 

A.  IZBORI U ZNANSTVENO-NASTAVNO I SURADNIČKO ZVANJE

 

 

Prijedlozi za izbor u znanstveno-nastavna, nastavna, suradnička i istraživačka zvanja

 

2. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Zrinke Nikolić u suradničko zvanje više asistentice za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest na Odsjeku za povijest.                                                                                                                str. 24

 

3. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Borislava Grgina u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku, za predmet Svjetska povijest u srednjem vijeku u Odsjeku za povijest.

                                                                                                                                  str. 29

 

4. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor dr. sc.  Krešimira Kufrina u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Metoda ankete I, Metoda ankete II i Osnove sociološke statistike na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva i ocjena o nastupnom predavanju).                                                                           str. 39

 

 

 

B. MIŠLJENJE FAKULTETSKOG VIJEĆA ZA IZBOR U ZVANJA PREDLOŽENIKA VISOKIH UČILIŠTA

 

5. Mišljenje za izbor mr. sc. Jadrana Kalea u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, grana etnologija, za predmet Etnologija u Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).                                                                                                                     str. 53

 

6. Mišljenje za izbor Tamare Alerić u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za Hrvatski jezik na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupnica ispunjava uvjete.                                                                                       str. 58

 

7. Mišljenje za izbor mr. sc. Marka Jurčića, mr. sc. Zvonimira Kotarca i Gordane Vojvoda u nastavno zvanje predavača  za područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu.

Pristupnik mr. sc. Marko Jurčić ispunjava uvjete iz čl. 80 stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva), a pristupnici mr. sc. Zvonimir Kotarac i Gordana Vojvoda ne ispunjavaju uvjete iz čl. 80 stav 1. ZVU (negativno mišljenje Matičnog povjerenstva).

                                                                                                                                 str. 59

 

8. Mišljenje za izbor dr. sc. Slavena Bertoše u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmet Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća i Svjetska povijest od 16. stoljeća do 1870. god., na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli.

                                                                                                                                  str. 65

 

 

9. Mišljenje za izbor dr. sc. Stjepana Sršana u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmet  Hrvatska povijest u ranom novom vijeku od 16. do 18. stoljeća, na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

                                                                                                                                  str. 73

                                                                                                                                

 

10. Mišljenje za izbor dr. sc. Damira Matanovića  u znanstveno nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmet Povijest srednje i jugoistočne Europe u novom vijeku I, na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

                                                                                                                                  str. 76

                                                                                                                                

 

11. Mišljenje za izbor dr. sc. Ivana Jurišića u znanstveno nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.      

                                                                                                                                  str. 82

 

12. Izvještaj stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor dr. sc. Damira Demonje u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija.

Imenovani ispunjava uvjete čl. 32. st. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.                                                                                                                 str. 86

 

13. Izvještaj stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor dr. sc. Snježane Knežević u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija.

Imenovana ispunjava uvjete čl. 32. st. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.                                                                                                                str. 88

 

14. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Mirka Štifanića u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Medicinska sociologija, na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).                                                                                                                     str. 92

 

15. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Branke Mraović u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora  za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Suvremene društvene teorije i Sociologija organizacije, na Geodetskom fakultetu u Zagrebu.

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).                                                                                                                     str. 98

 

16. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Slavena Ravlića u znanstveno-nastavno zvanje docenta  za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, predmet Sociologija, na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).                                                                                                                     str. 105

 

17. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Renate Relja u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, grana posebne sociologije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).                                                                                                                    str. 112

 


C. IZVJEŠTAJI O RADU ZNANSTVENIH NOVAKA

 

18. Izvještaj o radu znanstvene novakinje mr. sc. Ivane Simeon u Odsjeku za lingvistiku.                                                                                                               str. 115

 

19. Izvještaj o radu Anite Skelin Horvat, znanstvene novakinje u Zavodu za lingvistiku                                                                                                                  str. 116

 

 

D. STJECANJE DOKTORATA ZNANOSTI

 

Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu doktorskog rada

 

20. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Valentine Gulin Zrnić pod naslovom Urbana antropologija novozagrebačkog naselja. Kultura svakodnevice u Travnom.                                                                                       str. 117

 

21. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Ksenije Marković pod naslovom Drveni dvori središnje Hrvatske.                            str. 123

 

22. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorske disertacije Slađana Turkovića  pod naslovom Osobitosti njemačkog jezika hrvatskih autora od kraja 16. do početka 19. stoljeća (rječnici, gramatike, arhivski zapisi).                                    str. 128

 

23. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc.  Jadranke Čačić-Kumpes pod naslovom Obrazovanje i etničnost: primjer hrvatskog školstva.

                                                                                                                                 str. 132

 

24. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Žarka Paića  pod naslovom Kultura kao nova ideologija: od postmoderne do globalizacije.

                                                                                                                                 str. 138

 

25. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Zrinke Kovačević pod naslovom Slovačka drama i kazalište nakon baršunaste revolucije.

                                                                                                                                 str. 144

 

E. STJECANJE MAGISTERIJA

 

26. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Svjetlane Lončarić pod naslovom Život njemačke manjine u Zagrebu nakon 1991.                         str. 149

 

27. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ane Marije Vukušić pod naslovom Etnološka analiza opstojnosti Sinjske alke.                             str. 153

 

28. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Davora Balića pod naslovom Hrvatska renesansna etika.                                                                 str. 157

 

29. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Alme Kalinski pod naslovom Sperbers Romantrilogie als narrative Form der Vergangenheitsbewältigung.

                                                                                                                                  str. 160

            30. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marine Manucci  pod naslovom  Strojna obrada engleskoga strojarskoga nazivlja.               str. 163

 

 

  31. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Milane Šukunda (Međimorec) pod naslovom Suvremeni američki dramatičari na riječkoj sceni nakon drugog svjetskog rata do 2000. godine.                                                                  str. 168

 

  32.  Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Nataše Paradžik pod naslovom Lingvistička i stilistička analiza «Šume Striborove» Ivane Brlić-Mažuranić.

                                                                                                                                 str. 171

 

  33. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskoga rada Marije Dražić pod naslovom  Organizacija vijesti u okviru lingvistike teksta.                           str. 175

 

  34.  Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Sanje Marije Sikirić pod naslovom Kategorija glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga jezika i njezino stanje danas.                                                                                          str. 178

 

  35. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Jasmine Vrkić-Dimić pod naslovom Slobodno vrijeme studenata: organizacija, sadržaji i provođenje.

                                                                                                                                 str. 182

 

  36. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada  Ivane Paule Gortan Carlin pod naslovom Glazbeni život Poreča i okolice 1880.-19l8. str. 189

 

  37. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marijana Bradanovića pod naslovom Arhitektura i urbanizam Vrbnika od 1450. – 1620. godine (Doba kasne frankopanske i ranije mletačke uprave).                                               str. 194

 

              38. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Anite Lauri Korajlija pod naslovom Povezanost perfekcionizma i atribucijskog stila s depresivnošću i anksioznošću.                                                                                                        str. 197

 

              39. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Jelene Vojvoda pod naslovom Osobine ličnosti i uspjeh u poslu: Prilog evaluaciji modela slaganja karakteristika ličnosti i karakteristika posla.                                                      str. 202

 

              40. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Igora Bajšanskog pod naslovom Uspostavljanje situacijskog modela teksta tijekom čitanja.          str. 207

 

              41. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Darka Lončarića pod naslovom Strategije suočavanja s akademskim i socijalnim stresom kod učenika.

                                                                                                                                 str. 210

 

   42. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Snježane Husić pod naslovom Autobiografija pod pseudonimom. Disperzija autobiografskog diskurza u književnom opusu Alberta Savinia.                                                                       str. 213           

 

 

F. PREDMETI S VIJEĆA POSLIJEDIPLOMSKIH STUDIJA

(sa sjednice održane 6. prosinca 2004. od točke 43. do točke 88. )

 

 

Izvještaji stručnih povjerenstava za odobrenje stjecanja doktorata znanosti izvan

doktorskog studija

 

43. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta  mr.sc. Dubravke Botice za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Četverolisne crkve u srednjoj Europi – problem tipologije sakralne arhitekture 18. stoljeća, mentor: dr. sc. Vladimir Marković, red. prof. u miru.                              str. 216

                       

44. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr.sc. Vedrane Gjukić Bender za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Zbirka portreta iz fundusa Kneževa dvora – muzejska prezentacija, podrijetlo i putovi nabave, mentor: dr. sc. Radoslav Tomić i komentor: dr. sc. Tomislav Šola, red. prof.

                                                                                                                                 str. 221

 

45. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr.sc. Marka Špikića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Konzervatorsko djelovanje splitskog antikvara Francesca Carrare, mentor: dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.                                                                                                      str. 227

 

46. Negativni izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta  mr.sc. Sanje Žaja Vrbica za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija.                                str. 233

 

47. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Marinka Koščeca za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Poetika Michaela Huellebecqua, naratološka, stilistička i intertekstualna studija opusa, mentor: dr. sc. Nenad Ivić, red. prof.                                                                                   str. 235

 

48. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Jadranke Nemeth-Jajić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Udžbenici hrvatskoga jezika za niže razrede osnovne škole u metodičkim pristupima i sustavima, mentor: dr. sc. Vlado Pandžić, red. prof.                            str. 239

 

49. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Raula Raunića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Liberalno shvaćanje pojedinca: filozofija politike Johna Lockea, mentor: dr. sc. Žarko Puhovski, red. prof.                                                                                                   str. 244

 

50. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Vesne Bagarić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Struktura komunikacijske kompetencije u stranom jeziku, mentorica: dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović, red. prof.                                                                               str. 249

 

51. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Maria Dumančića  za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Razvoj analitičkog modela cjeloživotnog obrazovanja na daljinu, mentor: dr. sc. Vladimir Šimović, doc.; komentor: dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.                                        str. 256

 

52. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Tatjane Paić-Vukić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Svijet sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija (1786.-1854.), mentor: dr. sc. Muhamed Ždralović, viši znan. suradnik Arhiva HAZU.                                                          str. 262

 

53. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Ivora Jankovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Lateralni središnji dio lica u neandertalaca: morfometrijska analiza te molba za pisanje rada na engleskom jeziku, mentor: dr. sc. Fred H. Smith (Loyola University Chicago).

                                                                                                                                 str. 267

 

54. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Kristine Džin za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Uloga antičkog Nezakcija u urbanizmu X. italske regije, mentorica: dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.                                                                                                                        str. 272

 

55. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Darie Ložnjak Dizdar za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Sjeverna Hrvatska u kulturološkom okviru južne Panonije na početku starijeg željeznog doba, mentorica: dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof. u miru.

                                                                                                                                 str. 278

Izvještaji stručnih povjerenstava za stjecanja doktorata znanosti u

doktorskom studiju i odobrenje predložene teme

 

56. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta Nedjeljke Čurčić predviđenih programom Poslijediplomskog doktorskog studija lingvistike i prihvaćanje teme pod naslovom Akustička slika i indeksna značenja glasova s Reinkeovim edemom, mentorica: dr. sc. Gordana Varošanec Škarić, doc.                                                                      str. 285

 

57. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta Željke Čelić predviđenih programom Poslijediplomskog doktorskog studija lingvistike i prihvaćanje teme pod naslovom  Latinski jezik – matrix slavenskih gramatika, mentor: dr. sc. Milenko Popović, red. prof.                                                                                                                str. 291

 

58. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr.sc. Daniele Ćurko predviđenih programom Jednogodišnjeg doktorskog studija književnosti i prihvaćanje teme pod naslovom Poetika prostora u romanesknom opusu Jeana Gionoa, mentorica: dr. sc. Ingrid Šafranek, red. prof.                                                                                      str. 295

 

Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata

znanosti u doktorskom studiju

 

      59. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi ispunjava li mr. sc. Sergio Bracanović sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija književnosti i može li se odobriti tema pod naslovom Mediteranizam i hrvatsko pjesništvo šezdesetih godina XX. stoljeća. Mentor: dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

1.      dr. sc. Krešimir Nemec, red. prof.

2.      dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

3.      dr. sc. Zoran Kravar, red. prof.

 

     60. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi ispunjava li mr. sc. Hasan Tijanović sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija književnosti i može li se odobriti tema pod naslovom Multimedijalnost putopisa Zuke Džumhura (Interkulturni, intertekstualni i intermedijalni aspekti). Mentor: dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof.

1. dr. sc. Dušan Marinković, izv. prof.

2. dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof.

3. dr. sc. Dean Duda, izv. prof.

 

61. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi ispunjava li mr. sc. Vesna Radičević sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija informacijskih znanosti i može li se odobriti tema pod naslovom Pravo javne posudbe u knjižnicama u Hrvatskoj. Mentorica: dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

1. dr. sc. Daniela Živković, doc.

2. dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

3. dr. sc. Aleksandar Stipčević, red. prof.

 

62. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi ispunjava li mr. sc. Antoni-Toni Juričić sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija kroatistike i može li se odobriti tema pod naslovom Kriminalistički žanr u hrvatskoj književnosti. Mentor: dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

1. dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.

2. dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

3. dr. sc.  Helena Sablić-Tomić, doc. na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

 

Prijedlozi za odobrenje sinopsisa za izradu magistarskih radova

 

63. Svjetlane Tomić pod naslovom Doprinosi časopisa Napredak (1859.-1874.) unapređivanju izobrazbe učitelja, mentor: dr. sc. Ivan Dumbović, izv. prof.       str. 298

 

64. Lade Purgar pod naslovom Simboličko nasilje među srednjoškolkama, mentor: dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.                                                                            str. 300

 

            65. Vilmice Kapac pod naslovom Povezanost razrednog ozračja i stresa kod ocjenjivanja, mentor: dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.                                             str. 302

 

66. Vesne Gajger pod naslovom Pedagoško vođenje škole, mentor: dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.                                                                                                      str. 304

 

67. Renate Jukić pod naslovom Povezanost provođenja slobodnog vremena srednjoškolaca s konzumiranjem psihoaktivnih tvari, mentor: dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.                                                                                                                              str. 306

 

68. Nadice Prevendar pod naslovom Povezanost pedagoških postupaka nastavnika s poremećajima u ponašanju učenika, mentor: dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.  str. 308

 

69. Silvije Pisk pod naslovom Topografija Garića, Gračenice i Moslavine od 1163.-1400., mentor: dr.sc. Neven Budak, red.prof.                                                          str. 310

 

70. Milana Perenčevića pod naslovom Tomaš Garrigue Masaryk i Hrvati krajem 19. i početkom 20. stoljeća, mentor: dr.sc. Damir Agičić, izv.prof.                        str. 312

 

71. Suzane Jagić pod naslovom Pučko školstvo u kotaru Ivanec od sredine 19. stoljeća do 19l8. godine, mentorica: dr. sc. Iskra Iveljić, izv. prof.                                  str. 314

 

72. Maurizia Levaka pod naslovom Pitanje slavenske kolonizacije u Istri za franačke vladavine.  Mentor: dr. sc. Neven Budak, red. prof.                                   str. 316

 

73. Danijela Vojaka pod naslovom Percepcija romskog stanovništva u hrvatskom društvu na području Savske Banovine u razdoblju 1929.-1939., mentorica: dr. sc. Božena Vranješ Šoljan, red. prof.                                                                                       str. 318

 

74. Gorana Arčabića pod naslovom Zagrebački zbor kao poveznica hrvatskog i europskog gospodarstva (1922.-1940.), mentorica: dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević, red. prof. u miru.                                                                                                                          str. 320

 

75. Rine Dože Marinić pod naslovom Portretno slikarstvo 17. i 18. stoljeća na zadarskom području, mentor: dr. sc. Radoslav Tomić, izv. prof.                                str. 322

 

76. Marije Kraljević pod naslovom Povijest i razvoj zaštite spomenika u gradu Korčuli do 2000. godine, mentor: dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.                                   str. 325

 

77. Jasminke Najcer Sabljak pod naslovom Likovna baština obitelji Pejačević iz Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, mentor: dr. sc. Zvonko Maković, izv. prof.

                                                                                                                                 str. 327

           

78. Ketrin Milićević Mijošek pod naslovom Industrijska arhitektura u Istri, mentorica: dr. sc. Julija Lozzi Barković, izv. prof.                                                     str. 329

 

79. Andrijane Jusup pod naslovom Novelistički opus Massima Bontempellija, mentorica: dr. sc. Sanja Roić, red. prof.                                                                    str. 331

 

80. Svena Cveka pod naslovom Image Inc: Popularna vizualnost i postmoderni američki roman, te molba za pisanje rada na engleskom jeziku; mentor: dr. sc. Borislav Knežević, red. prof., komentor: dr. sc. Željka Švrljuga, red. prof.                                   str. 333

 

81. Deana Trdaka pod naslovom Portugalska tematika u prozi Antonija Tabucchija, mentor: dr. sc. Mladen Machiedo, red. prof.                                       str. 335

 

82. Tamare Gobo pod naslovom Lik i karakterizacija vještice u predaji i u književnosti razdoblja hrvatske moderne, mentor: dr. sc. Stipe Botica, red. prof.  

                                                                                                                                 str. 337

 

83. Sanje Joka pod naslovom Generacijski mitovi i stereotipi u prozi Gorana Tribusona '80-ih (Fetiši, rituali i ideologemi mladosti), mentorica: dr. sc. Julijana Matanović, doc.                                                                                                   str. 339           

 84. Gorana Pavelića pod naslovom Kategorija modalnosti – Turski i hrvatski u poredbenoj analizi, mentor: dr. sc. Ekrem Čaušević, red. prof., komentorica: dr. sc. Dubravka Sesar, red. prof.                                                                                      str. 341

 

85. Marije Lučić pod naslovom Platonovo tumačenje slike i kretanja kao početak tumačenja kinematografije, mentor: dr. sc. Branko Despot, red. prof.               str. 343

 

86. Ivane Pažur pod naslovom Pristup elektroničkim časopisima u knjižnicama u Hrvatskoj, mentorica: dr. sc. Daniela Živković, doc.                                           str. 345

 

87. Katarine Rukavina pod naslovom Filozofijsko utemeljenje umjetničke prakse XX. stoljeća – Viđenje i spoznaja u vizualnim umjetnostima XX. stoljeća, mentorica: dr. sc. Nadežda Čačinović, red. prof.                                                                                  str. 347

 

88. Brankice Matasović pod naslovom Časopisi osječkoga književnoga kruga, mentor: dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.                                                                    str. 351

 

 

G. PRIZNAVANJE DIPLOMA

 

89. Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Giannia Hromina stečene na Kazahskom državnom univerzitetu stranih jezika u Alma Ati.                                                                                                                    str. 353

 

90. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti doktorske diplome Helene Tomas stečene na Sveučilištu u Oxfordu.                                            str. 354

 

91. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti magistarske diplome Damira Pešorde stečene na Filološkom fakultetu nacionalnog Sveučilišta Ivana Franka u Lavovu (Ukrajina).                                                                                       str. 356

 

 

H. IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

 

 

a) Imenovanje stručnih povjerenstava radi davanja mišljenja za izbor

 

92. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavač za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Sveučilište u Splitu

1. dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

2. dr. sc. Stanko Žepić, red. prof. u miru

3. dr. sc. Velimir Piškorec, doc.

 

93.  Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja  o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Hrvatski književni jezik na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (pristupnica Karolina Vrban Zrinski, prof.).

1. dr. sc. Zrinka Jelaska, doc.

2. dr. sc. Bernardina Petrović, doc.

3. dr. sc. Vjeran Zuppa, red. prof. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

 

       94.   Promjena stručnog povjerenstva  za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor  u naslovno  nastavno zvanje predavača ili više, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti za predmet Metodika likovne kulture i Likovna kultura s metodikom na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu (za mr.sc. Mariju Brajčić) 

1.      dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof.

2.      dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

3.      dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.

 

        95. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili više za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, za predmet Metodika prirode i društva (za ˝ radnog vremena) na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu ( za dr. sc. Vesnu Kostović-Vranješ, višeg predavača)

1.      dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

2.      dr. sc. Josip Milat, red. prof. (Visoka učiteljska škola u Splitu)

3.      dr. sc. Antun Arbunić, doc. 

 

              96. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmete Razvojna psihologija, Pedagoška psihologija i Istraživanje odgoja i obrazovanja na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu (kandidat: mr. sc. Vesna Ciglar).

1. dr. sc. Gordana Kuterovac-Jagodić, doc.

2. dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović, red. prof.

3. dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, izv. prof.

 

   97. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta ili višeg asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Kineziološka psihologija na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (kandidati: Ivana Lončarević, prof., Anđelko Botica, prof., Zrinka Greblo, prof., Lidija Kos-Bzik, prof., Jozo Dubravac, prof., Slobodan Jović, dipl. psih., mr. sc. Joško Vukosav, prof., Jasmina Tofant, prof., Smiljka Baranček, prof., Melita Sarađen, prof., Nataša Akik, prof.)

1. dr. sc. Vesna Buško, doc.

2. dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

3. dr. sc. Smiljka Horga, red. prof. (Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

 

              98. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Psihologija odgoja i obrazovanja na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (kandidati: dr. sc. Iris Marušić, dr. sc. Andreja Brajša-Žganec, Anja Rajčević, prof.)

1. dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, izv. prof.

2. dr. sc. Gordana Keresteš, doc.

3. dr. sc. Nikola Pastuović, red. prof. (Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu)

 

 

b) Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti i odobrenje predložene teme izvan doktorskog studija

 

99.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Ivane Ožanić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Kasna antika u Hrvatskoj

1. dr. sc. Marina Milićević Bradač, red. prof.

2. dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.

3. dr. sc. Aleksandar Durman, red. prof.

 

100.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Domagoja Tončinića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Arhitektura rimskih legijskih logora

1. dr. sc. Marina Milićević Bradač, red. prof.

2. dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.

3. dr. sc. Aleksandar Durman, red. prof.

 

101.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Tatjane Tkalčec za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Arheološka slika obrambenog sustava srednjovjekovne Slavonije

1. dr. sc. Željko Tomičić, znanstv. savjetnik (Institut za arheologiju, Zagreb)

2. dr. sc. Mirja Jarak, docent

3. dr. sc. Krešimir Filipec, docent

 

102.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Sandija Blagonića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Objektiviziranje identiteta u procesu socijalne i političke mobilizacije periferije

1. dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savjet. (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

2. dr. sc. Miroslav Bertoša (Filozofski fakultet u Puli)

3. dr. sc. Jadranka Grbić, znan. savjet. (Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)

 

            103.  Imenovanje stručnog  povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Tomislava Stojanova za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Morfosintaktički ustroj hrvatskoga jezika

Predlaže se povjerenstvo u sastavu:

1. dr. sc. Zdravko Dovedan, izv. prof. ( mentor )

2. dr. sc. Josip Silić, red. prof. u mirovini  ( komentor )

3. dr. sc. Tomislava Lauc, docent

 

            104.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Mladena Tomorada za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Staroegipatski predmeti u muzejskim institucijama u Hrvatskoj, model njihove obrade i prezentacije uz primjenu računala

Predlaže se povjerenstvo u sastavu:

1. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

2. dr. sc. Petar Selem, red. prof.

3. dr. sc. Damir Boras, izv. prof.

 

      105.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Marka Alerića  za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Normativna morfologija u nastavi hrvatskoga jezika. Mentor prof. dr. sc. Vlado Pandžić. Ovime se stavlja izvan snage odluka o imenovanju povjerenstva donijeta na sjednici Vijeća 19.1.2004.

1.      dr. sc. Vlado Pandžić, red. prof.

2.      dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

3.      dr. sc. Stjepko Težak, red. prof. u miru

 

      106.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Barbare Štebih  za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom «Germanizmi u Riječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika». Mentor doc. dr. sc. Mira Menac-Mihalić.

1.      dr. sc. Velimir Piškorec, doc.

2.      dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.

3.      dr. sc. Nada Vajs Vinja, viši znan. surad. (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)

 

107. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Roberta Holjevca za stjecanje doktorata izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Markantun de Dominis (1560.-1624.)Život i djelovanje u povijesnom i teololškom kontekstu

1. dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

2. dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

3. dr. sc. Franjo Šanjek, red. prof. (Katolički bogoslovni fakultet)

           

108.  Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Krunoslava Nikodema  za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Modernizacija i religijske promjene u hrvatskom društvu: Sociološki aspekti religijskog identiteta u tranzicijskom razdoblju.

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

3. dr. sc. Benjamin Čulig, izv. prof.

 

109.  Prijedlog promjene i imenovanje novog mentora za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Herman Vijolete za stjecanje doktorata izvan doktorskog studija i umjesto dr.sc. Nikše Stančića imenuje se dr. sc. Ivo Goldstein. Tema je prihvaćena na Fakultetskom vijeću 10.studenog o.g.

 

c) Imenovanje stručnih povjerenstava za ocjenu doktorskog rada

 

110. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Željka Jozića pod naslovom Morfološko-naglasna poredbena analiza ikavskojekavskih štokavskih govora oko Županje i Orašja.

1. dr. sc. Milan Moguš, red. prof.

2. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.

3. dr. sc. Ljiljana Kolenić, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Osijeku

 

111.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada  mr. sc. Marije Karbić pod naslovom Rod Borića bana. Primjer plemićkog roda u srednjevjekovnoj Požeškoj županiji

1. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol, izv.prof.

2. dr. sc. Tomislav Raukar, red.prof. u miru

3. dr. sc. Borislav Grgin, docent

 

112. Prijedlog promjene stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada Srećka Ljubljanovića pod naslovom Zagrebačko vinogradarstvo od 12. do 16. st. (umjesto dr. sc. Mire Kolar i dr. sc. Lelje Dobronić u povjerenstvu se predlažu dr. sc. Nenad Moačanin i dr. sc. Damir Karbić)

1. dr. sc. Borislav Grgin,docent

2. dr. sc. Nenad Moačanin, red.prof.

3. dr. sc. Damir Karbić, znan.suradnik  (Zavod za pov. znanosti, HAZU)

 

            113.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Mislava-Stjepana Žebeca pod naslovom Dobne promjene čovjekova sustava obrade podataka i njihova uloga u kognitivnom razvoju

1. dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, izv. prof.

2. dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

3. dr. sc. Marta Ljubešić, red. prof. (Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu)

 

      114.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Mije Jagatić pod naslovom Uloga nastavnikova govora u poticanju na komunikaciju na satu stranog jezika

1.      dr. sc. Željka Fink, izv. prof.

2.      dr. sc. Jelena Mihaljević - Djigunović, izv. prof.

3.      dr. sc. Vesna Požgaj - Hadži, izv. prof. (Filozofska fakulteta u Ljubljani)

 

d) Imenovanje stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog rada

 

115.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dubravke Zaninović pod naslovom Rimske svjetiljke iz Siska – Iz fundusa Gradskog muzeja Sisak

1. mr. sc. Ivana Ožanić, asistentica

2. mr. sc. Domagoj Tončinić, asistent

3. dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u miru

 

116.   Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ive Pleše pod naslovom Etnografija elektroničkog dopisivanja: Elektroničke poruke i pisma

1. dr. sc. Tihana Petrović Leš, docent

2. dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savjetnik (Institut za etnolog. i folklor. u Zagrebu)

3. dr. sc. Ivan Lozica, znan. savjetnik (Institut za etnologiju i folklorist. u Zagrebu)

 

            117.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu i obranu magistarskog rada Ivanke Kuić pod naslovom Knjižnice u Splitu u prvoj polovici 20. stoljeća: djelovanje, vrste, poslovanje

1. dr. sc. Daniela Živković, docent

2. dr. sc. Aleksandar Stipćević, red. prof. u mirovini

3. dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

 

            118. Imenovanje  stručnog povjerenstva za ocjenu i obranu magistarskog rada Sonje Špiranec  pod naslovom Obrazovanje korisnika u visokoškolskim knjižnicama:  novi pristupi u mrežnom okruženju

1.      dr. sc. Damir Boras, izv. prof.

2.      dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.

3.      dr. sc. Vladimir Šimović, izv. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)

 

      119.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Vere Miloš pod naslovom Semantizacija povijesnih motiva u Stendhalovu romanu Parmski kartuzijanski samostan

1.      dr. sc. Gabrijela Vidan, red.prof. u miru

2.      dr. sc. Ingrid Šafranek, red.prof.

3.      dr. sc. Mladen Machiedo, red.prof.

 

      120. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Kristine Peternai pod naslovom Performativna koncepcija pripovjednog teksta

1.      dr. sc. Zlatko Kramarić, izv.prof. (Filozofski fakultet u Osijeku)

2.      dr. sc. Vladimir Biti, red.prof.

3.      dr. sc. Tatjana Jukić – Gregurić, doc.

 

      121.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dolores Petrinić pod naslovom Hrvatska književnost u istarskim časopisima druge polovice dvadesetog stoljeća («Istarski borac» / «Ibor», «Istarski mozaik» i «Istra»)

1.  dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

2.  dr. sc. Josip Bratulić, red. prof. u miru

3.  dr. sc. Tanja Perić-Polonijo, znan. savjetnik (Institut za etnologiju i folkloristiku)

 

      122.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Esmeralde Sunko pod naslovom Stavovi studenata učiteljskih i nastavničkih studija o odgoju za pluralno društvo

1.      dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

2.      dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

3.      dr. sc. Josip Milat, red. prof. (Visoka učiteljska škola u Splitu)

 

     123.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Kornelije Jurin Starčević pod naslovom Srednjodalmatinsko zaleđe za vrijeme osmanske vladavine u 16. i 17. stoljeću

1. dr. sc. Borislav Grgin, docent

2. dr. sc. Nenad Moačanin, red.prof.

3. dr. sc. Markus Koller, doc. (Povijesni  institut, Bern, Švicarska)

 

124.   Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marijana Mandića pod naslovom Četnički pokret u Hercegovini i južnoj Dalmaciji od 19l8. do 1941.

1. dr. sc. Ivo Goldstein, red.prof.

2. dr. sc. Božena Vranješ Šoljan, red.prof.

3. dr. sc. Zdravko Dizdar, znan. suradnik  (Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

 

125.  Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dragana Damjanovića po naslovom Arhitekt Fran Funtak

dr.sc. Zlatko Jurić, docent

dr.sc. Zvonko Maković, izv.prof.

dr.sc. Darja Radović Mahečić, stručni suradnik (Institut za povijest umjetnosti, Zagreb)

 

 

126. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Gerana-Marka Miletića  pod naslovom Sociologijska relevantnost srednjih gradova u urbanizaciji Hrvatske: Primjer grada Kutine.

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

3. dr. sc. Ivan Rogić, red. prof. (Institut društvenih znanosti  Ivo Pilar)

 

 

I. PRIJEDLOZI ZA RASPIS NATJEČAJA I IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

 

 

127.  Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana fonetika, na Katedri za estetsku fonetiku i ortoepiju hrvatskog jezika u Odsjeku za fonetiku

1. dr.sc. Damir Horga, red.prof.

2. dr.sc. Ivan Ivas, izv.prof.

3. akademik Nikola Batušić, Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu

 

            128.  Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno nastavno zvanje  docenta, izvanrednog ili redovitog profesora , za znanstveno područje društvenih znanosti, polje Informacijske znanosti,  na Katedri za Organizaciju znanja, na Odsjeku za informacijske znanosti

1. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.

2. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

3. dr. sc. Nenad Prelog, red. prof.

 

129.  Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana hrvatska povijest u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr. sc. Nenad Moačanin, red.prof.

2. dr. sc. Drago Roksandić ,red.prof.

3. dr. sc. Milan Kruhek, znan.savjetnik, Hrvatski institut za povijest

 

      130.  Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za francuski jezik, na Odsjeku za romanistiku

1.      dr. sc. August Kovačec, red. prof.

2.      dr. sc. Vojmir Vinja, red. prof. u miru

3.      dr. sc. Nenad Ivić, red. prof.

 

       131.  Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva  za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana talijanistika, na Katedri za talijanski jezik na Odsjeku za talijanistiku

1.dr.sc. Goran Filipi, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Puli

2.dr.sc. August Kovačec, red. prof.

3.dr.sc. Smiljka Malinar, red.prof.

 

     132.  Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za rusku književnost na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti

1.      dr.sc. Josip Užarević, red.prof.

2.      dr.sc. Magdalena Medarić, red.prof.

3.      dr.sc. Živa Benčić - Primc, red.prof.

 

 

J. NASTAVNI PREDMETI I DRUGO

 

133.  Prijedlog Odsjeka za povijest za promjenu Pravilnika o dopuni Pravilnika o stručnoj spremi i pedagoško – psihološkom obrazovanju učitelja i stručnih suradnika u osnovnom školstvu.                                                                                                  str. 361

 

134.  Prijedlog Odbora za nastavu o izobrazbi za minimalnu nastavničku kompetenciju.                                                                                                          str. 362

 

135.  Prijedlog Odsjeka za povijest da se dr. sc. Borisu Olujiću odobri stalni izborni predmet Historijska antropologija starog svijeta od akadem.godine 2004./05.

 

Predstojnici katedri i voditelji

 

136.  Izbor prof. dr. sc. Krešimira Bagića za voditelja Zagrebačke slavističke škole za 2005. i 2006. godinu.

 

137.  Prijedlog Zavoda za lingvistiku da se dr. sc. Vesna Muhvić - Dimanovski imenuje za predstojnicu Zavoda za lingvistiku, a dr. sc. Marko Tadić za zamjenika Zavoda za lingvistiku u šk. god. 2004./05. i 2005./06.

 

Angažiranje vanjskih suradnika i ugovornih lektora

 

138.  Prijedlog Fakultetske katedre za antropologiju za angažiranje vanjskog suradnika u akad. god. 2004./05.:

- dr. sc. Marko Pranjić, red. prof.., za kolegij Teološka antropologija (2 sata predavanja tjedno)

 

139.  Prijedlog Odsjeka za povijest za angažiranje vanjskih suradnika za održavanje izborne nastave na dislociranom studiju povijest u Splitu  sljedećim nastavnicima:

-dr.sc. Mithad Kozličić, 2 sata

-dr.sc. Nenad Cambi, 2 sata

-dr.sc. Joško Božanić, 2 sata

 

140. Prijedlog Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti za angažiranje vanjskog suradnika prof. dr. Božidara Kunčeva za kolegij Bugarska književnost (4 norma sata predavanja) za akad.godinu 2004./2005. na studiju bugarskog jezika i književnosti

 

141.   Prijedlog Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti za angažiranje vanjske suradnice Darije Pavlešen za kolegij Seminar Ivan Franko (3 norma sata seminara) za akad. god. 2004./2005. na studiju ukrajinskog jezika.

 

 

Sudjelovanje u nastavi i održavanje nastave (obavijesti)

 

            142.  Prijedlog Odsjeka za informacijske znanosti da se  znanstvenom novaku Darku Babiću odobri sudjelovanje u izvođenju nastave kao pomoć  prof. dr. sc. Tomislavu Šoli.

 

143. Prijedlog Odsjeka za povijest za odobrenje održavanja jednog predavanja  u zimskom semestru mr. sc. Ante Nazoru iz Hrvatske povijesti u srednjem vijeku

 

 

Održavanje nastave na drugim visokim učilištima

 

144.  Molba dr. sc. Line  Veljaka, red. prof. za odobrenje održavanja nastave iz predmeta Filozofija povijesti, na Filozofskom fakultetu u Rijeci  u ak. god. 2004./05. (30+30 sati godišnje).

 

145.   Molba dr. sc. Branka Despota, red. prof za odobrenje održavanja nastave, na Filozofskom fakultetu u Osijeku u ak. god. 2004./05. (12 sati godišnje).

 

146.   Molba dr. sc. Hotimira  Burgera, red. prof. za odobrenje održavanja nastave,

 na Filozofskom fakultetu u Osijeku u ak. god. 2004./05. (30+30 sati godišnje).

 

            147.  Molba Tehničkog veleučilišta u Zagrebu  za odobrenje održavanja nastave u akademskoj godini 2004./05. za kolegije:

1. Tablični kalkulatori, 4. sem., 1+2

            - prof. dr. sc. Damiru Borasu, predavanja

            - Nikoli Ljubešiću, asist., vježbe

 

2. Baze podataka, 4. sem., 2+2

            - prof. dr. sc. Vladimiru Mateljanu, predavanja i vježbe

 

            148.  Molba  prof. dr. sc. Zdravka Dovedana za odobrenje održavanja predavanja 2 sata tjedno iz predmeta Programiranje, na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu

 

149.  Molba dr. sc. Darka Novakovića, red. prof. za odobrenje održavanja nastave na Filozofskom fakultetu u Puli iz predmeta "Rimska književnost I i II" u ak.god. 2004./2005.

 

150. Molba dr. sc. Olge Perić, izv. prof. za odobrenje održavanja nastave na Filozofskom fakultetu u Puli iz predmeta "Uvod u studij latinske filologije" i "Vulgarni latinitet" u ak.god. 2004./2005.

 

151. Molba prof. dr. sc. Vlade Pandžića za odobrenje održavanja nastave na Studijima humanističkih znanosti u Splitu u akademskoj godini 2003./04. Tjedno dva sata nastave (po jedan sat predavanja i seminara) iz nastavnog predmeta Metodika nastave hrvatskoga jezika, govornoga i pismenog izražavanja.

 

152.  Molba dr. sc. Vlatka Previšića, red. prof. za odobrenje održavanja nastave iz predmeta Pedagogija slobodnog vremena na Sveučilištima u Zadru i Osijeku u akademskoj godini 2004./05.

 

153.  Molba dr. sc. Marka Palekčića, red. prof. za odobrenje održavanja nastave iz predmeta Didaktika  na Odjelu za pedagogiju Sveučilišta u Zadru u akademskoj godini 2004./05.

 

154.  Molba dr. sc. Dubravke Maleš, red. prof. za odobrenje održavanja nastave na poslijediplomskom studiju na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu i na Stručnom usavršavanju ravnatelja na Visokoj učiteljskoj školi u Osijeku u akademskoj godini 2004./05.

 

155.  Molba dr. sc. Slavice Bašić, izv. prof. za odobrenje održavanja nastave na poslijediplomskom studiju na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu u akademskoj godini 2004./05. 

 

156.   Prijedlog Odsjeka za povijest umjetnosti za odobrenje održavanja nastave dr. sc. Jasni Galjer, docentu u akademskoj godini 2004./05. za predmet Suvremena likovna umjetnost na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

 

157.  Molba dr. sc. Meri Tadinac, izv. prof. u Odsjeku za psihologiju, za odobrenje održavanja nastave iz kolegija Neuropsihologija I i Neuropsihologija II na Filozofskom fakultetu u Osijeku u akad. god. 2004./2005.

 

158.  Molba dr. sc. Predraga Zarevskog, red. prof. u Odsjeku za psihologiju, za odobrenje održavanja nastave iz kolegija Pamćenje na Filozofskom fakultetu u Osijeku u akad. god. 2004./2005.

 

159. Molba dr. sc. Branimira Šverka, red. prof. u Odsjeku za psihologiju, za odobrenje održavanja nastave iz kolegija Psihologija rada na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru u akad. god. 2004/2005.

 

160. Molba dr. sc. Vladimira Kolesarića, red. prof. u Odsjeku za psihologiju, za odobrenje održavanja nastave iz kolegija Osjeti i percepcija na Filozofskom fakultetu u Osijeku u akad. god. 2004./2005.

 

161. Molba dr. sc. Zorice Vučetić, višeg znanstvenog suradnika u Zavodu za lingvistiku za odobrenje održavanja nastave na Sveučilištu u Splitu – na Odsjeku za talijanski jezik i književnost, za kolegij Talijanska leksikologija i leksikografija (4 sata mjesečno) i Talijanska sintaksa (4 sata mjesečno) za šk. god. 2004./05.

 

162.  Molba dr. sc. Anite Peti-Stantić za odobrenje održavanja nastave kolegija Teorija jezika (2 sata predavanja, 1 sat seminara) na Učiteljskoj Akademiji Sveučilišta u Zagrebu u akad. god. 2004./2005.

 

 

Mentori

 

163.  Prijedlog Odsjeka za fonetiku za izbor mentora u Poliklinici SUVAG za kolegije Patologija govora (i metodika logopedskog tretmana), Teorija i metodika VT sistema i Patologija sluha i metodika slušne rehabilitacije u zimskom semestru ak. god. 2004./2005. (prilog)                                                                                                            str. 363

 

164. Prijedlog Odsjeka za germanistiku za izbor mentora za Metodiku nastave njemačkog jezika za akad. god. 2004./2005.                                                        str. 364           

 

165. Prijedlog Odsjeka za klasičnu filologiju da se sljedeći nastavnici imenuju za mentore iz predmeta Metodika nastave klasičnih jezika, u akad.god. 2004./2005:

- Koraljka Crnković, prof. (Privatna klasična gimnazija, Zagreb)

- Ivana Jelić, prof. (V. Gimnazija, Zagreb)

- Zdravka Martinić – Jerčić, prof. (Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb)

 

166. Molimo vas da  odobrite i potvrdite izbor mentora za nastavnu praksu studenata Odsjeka za kroatistiku za ak. god. 2004./2005.                                                               str. 365

 

167.  Prijedlog Odsjeka za psihologiju da se slijedeći diplomirani psiholozi imenuju mentorima studentske prakse za šk. god. 2004./2005.:

1. Zrnka Saks, prof. psih. (Hrvatski telekom)

2. Tina Balenović, prof. psih. (Getro, d.d.)

3. Madlena Đurović, prof. psih. (Getro, d.d.)

4. Ivana Ukas, prof. psih. (Konzum, d.d.)

 

168.  Prijedlog Odsjeka za romanistiku za imenovanje mentora studentima za školsku praksu za predmet Metodika francuskog jezika u šk. god. 2004./05.

1. Jadranka STRABIĆ – OŠ ''Rudeš'', Jablanska bb

2. Jasna PERŠUN REŠKOVAC – OŠ ''Otok'', Sloboština, Stjepana Gradića 4, Zagreb

3. Jasna GAJIĆ – OŠ ''Vjećeslava Holjevca'', Siget 23 Zagreb

4. Galjina VENTURIN – Klasična gimnazija, Križanićeva 4a, Zagreb

5. Mirjana FRANIĆ –  IX. gimnazija, Dobojska 12, Zagreb

6. Božena VORKAPIĆ – XVI. gimnazija, Križanićeva 4a, Zagreb

7. Davorka PRODAN-FRANIĆ – XVI. gimnazija, Križanićeva 4a, Zagreb

8. Viky PERIĆ-HASANEFENDIĆ – IV. gimnazija, Av. Dubrovnik 36, Zagreb

9. Marijana KATUŠIĆ – Gornjogradska gimnazija, Katarinin trg 5

10. Jasna REBROVIĆ – I. gimnazija, Av. Dubrovnik 36, Zagreb

11. Tamara ZOBENICA – OŠ ''Izidora Kršnjavoga'', Kršnjavoga 2, Zagreb

12. Dubravka ŠERNHORST – OŠ ''Mate Lovreka'', B. Juraškića 13, Zagreb

13. Mirella TOPLIČANEC, Francuska alijansa, A. Kovačića 4, Zagreb

14. Arijana ŠEVO, Francuska alijansa, A. Kovačića 4, Zagreb

 

Demonstratori

 

169.  Prijedlog Odsjeka za arheologiju da se za demonstratora  u nastavi u akad. god. 2004./05. angažira Zvjezdan Vuković.

 

170.  Prijedlog Fakultetske katedre za antropologiju za izbor demonstratora u akad. god. 2004./05.:

- Danijele Lončar, u knjižnici Odsjeka za etnologiju

- Vlaste Vyroubal, u nastavi

 

171.  Prijedlog Odsjeka za germanistiku za izmjenu imena demonstratora u Knjižnici Odsjeka, umjesto Blaženke Klemar, Štefica Lisjak od 1.11.2004

 

172. Prijedlog Odsjeka za komparativnu književnost za izbor Jelene Ćuković za demonstratora u Odsjeku za komparativnu književnost u akad. god. 2004./2005.

 

173.  Prijedlog Odsjeka za povijest za imenovanje Snježane Ninković za demonstratora na dislociranom studiju povijesti u Splitu.

 

174. Molba Odsjeka za povijest umjetnosti za angažiranje demonstratora Lidije Butković za nastavu u akademskoj godini 2004./05. iz sredstava Odsjeka za povijest umjetnosti.

175.   Molba Odsjeka za talijanistiku  za angažiranje demonstratora u  škol. god. 2004/2005.:

Jelena Biščan-Ščedrov, Petra Blajić, Katarina Gerometta, Ivana Carmen Karačić, Ivana Martinčić, Vida Papić, Dinka Podubski i Tea Prodanić.

 

Gostovanja

 

176.  Molba Odsjeka za anglistiku za odobrenje gostovanja prof. Michelle Gadpaille iz Maribora 14.prosinca 2004.

 

            177. Molba Katedre za bibliotekarstvo na Odsjeku za informacijske znanosti za odobrenje gostovanja dr. Roberta Goehlerta sa Sveučilišta Indiana od 29. 03. do 1. 05. 2005. godine, u sklopu Fulbright Senior Specialist programa, koji će održati nastavu iz izbornoga predmeta Specijalne knjižnice i specijalne zbirke.

 

            178. Prijedlog Odsjeka za povijest za gostovanje dr. sc. Predraga Novakovića, docenta sa Filozofskog fakulteta iz Ljubljane, Slovenija, i održavanje dva predavanja iz izbornog kolegija u zimskom semestru akadem.godine 2004./05.

 

179.  Prijedlog Odsjeka za povijest za odobrenje održavanja predavanja u zimskom semestru 2004./05.  iz predmeta Svjetska povijest u 20. st. sljedećim gost-predavačima:

-         Robert Barić, 2 sata

-         Anđelko Glibo, 2 sata

-         Mr.sc. Igor Duda, 2 sata

 

 

K. DOPUSTI I SLOBODNE STUDIJSKE GODINE

 

180.  Molba Marka Likera, znanstvenog novaka za odobrenje plaćenog dopusta od 10. siječnja do 10. ožujka 2005. radi korištenja stipendije Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i zaklade British Scholarship Trust na Queen Margaret University College u Edinburghu.

 

181.  Molba više lektorice mr. sc. Marije Lütze-Miculinić za odobrenje plaćenog dopusta od 14. veljače do 14. ožujka 2005. godine radi studijskog boravka u Bruxellesu, u okviru TEMPUS-projekta.

 

182.   Molba dr. sc. Tvrtka Jakovine za odobrenje plaćenog dopusta od 18. prosinca 2004. do 28. veljače 2005. radi boravka na stipendiji u Londonu, Vel.Britanija

 

183.  Molba dr.sc. Zvonka Kovača, red.prof. za odobrenje plaćenog dopusta od 9. do 16. siječnja 2005. radi sudjelovanja na simpoziju Književnost i kultura povijesti u Jugoslaviji i Bugarskoj u Wittenbergu te gostovanja u Institutu za slavistiku Sveučilišta Martin Luther u Halleu.

 

184.  Molba dr.sc. Borislava Pavlovskog, izv.prof. za odobrenje plaćenog dopusta od 8. do 14. siječnja 2005. radi sudjelovanja na simpoziju Književnost i povijest kulture u državnom socijalizmu:  Jugoslavija i Bugarska u Wittenbergu.

 

185.  Molba Odsjeka za talijanistiku za odobrenje korištenja  studijske godine dr. sc. Sanji Roić, red. prof. u škol. god. 2005./2006.                                                        str. 367

 

186.  Molba Odsjeka za talijanistiku da se Dariji Garbin, znanstvenoj novakinji odobri plaćeni dopust u škol. god. 2004/2005. (od 01.01.2005. do 30.06.2005.) radi znanstvenog usavršavanja na Sveučilištu u  Trstu.

 

187.  Izvješće prof. dr. sc. Marka Samardžije o korištenju slobodne studijske godine 2003./2004.                                                                                                           str. 368

 

188.  Izvještaj o radu Arnalde Dobrić, znanstvene novakinje u Odsjeku za fonetiku, za vrijeme korištenja stipendije Instituta Camőes u Lisabonu od 23. kolovoza do 26. rujna 2004.

                                                                                                                                 str. 370

 

189. Obavijesti dekana i prodekana

 

 

190. Razno.

 

                                                                                                  Dekan

                                                                                                 

                                                                           dr. sc. Miljenko Jurković, red. prof.

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRILOZI

 


Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

 

 

 

 

 

 

            Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 13. rujna 2004. godine u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izor u nastavno zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Odsjeku za povijest.

            Na natječaj objavljen u Vjesniku 20. rujna 2004. javila se dr. sc. Zrinka Nikolić.

            Pristupnica je priložila životopis s podacima o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj djelatnosti, bibliografiju i domovnicu, dok se diplome o stečenim znanstvenim stupnjevima nalaze u kadrovskoj službi Filozofskog fakulteta.

            Nakon uvida u priložene materijale, podnosimo sljedeći

 

 

 

IZVJEŠTAJ

 

 

 

            Pristupnica je rođena 1973. Jednopredmetni studij povijesti diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1996. Godine 1997. magistrirala je s pohvalom na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti (tema: Obiteljska struktura dalmatinskog protopatricijata u desetom i jedanaestom stoljeću), a 1999. je magistrirala i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (tema: Dalmatinsko gradsko plemstvo u desetom i jedanaestom stoljeću). Doktorirala je 2004. na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti s disertacijom Formiranje dalmatinskoga gradskog plemstva: primjeri Splita, Trogira i Zadra. Disertacija je ocijenjena ocjenom Magna cum laude.

            Pristupnica se također usavršavala na Dubrovačkoj medievističkoj radionici (1993., 1994., 1997.), te na nekoliko stipendija u inozemstvu: Ljetno sveučilište u Bovcu (1995., davatelj stipendije Odsjek za povijest istočne i jugoistočne Europe, Klagenfurt), Medieval Studies at the Central Europan University, Budapest (1996.-1997., stipendija za magistarski studij, davatelj stipendije Soros Foundation, Budimpešta), Beč (1997., trotjedna stipendija, davatelj stipendije Zemaljski arhiv, Graz), Medieval Studies at the Central Europan University, Budapest (1998.-2002., stipendija za doktorski studij, davatelj stipendije Soros Foundation, Budimpešta), University of Michigan, Ann Arbor i University of California, Los Angeles (2002., šestmjesečna stipendija za istraživanje, davatelj stipendije Soros Foundation, Budimpešta).

            Svoj znanstveni rad pristupnica je realizirala kroz tri projekata: Nobility in Medieval and Early Modern Europe: A Comparative Study in Social Structure (1997.-1999., voditelj Janos M. Bak, Srednjoeuropsko sveučilište u Budimpešti), Temeljni dokumenti hrvatske povijesti (1998.-2002., voditelj Nikša Stančić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Hrvatska i Srednja Europa u srednjem vijeku (od 2002., voditelj Neven Budak, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

            Od 1998. zaposlena je kao znanstvena novakinja na Odsjeku za povijest Filozofskof fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1999. izabrana je u zvanje asistenta.

            Upisana je u registar znanstvenih djelatnika pod brojem 232972.

            Sudjelovala je s izlaganjima na sljedećim skupovima: International Medieval Congress (Graduate Conference), (1996., Leeds, Marriage Arrangements in Late Medieval Dubrovnik), Mittelalterlicher niederer Adel in Ostelbien und Ostmitteleuropa (1997., Rostock, Influence of the family structures on structures of power:Examples from 10-11th century Dalmatian towns), Nobility in Medieval and Early Modern Central Europe (1998., Budimpešta, Relations Between Bishops and Dalmatian Protopatricians in the Tenth and the Eleventh Century), International Medieval Congress (1998., Leeds, Rejection of Marriages in Late Medieval Dubrovnik), Nobility in Medieval and Early Modern Central Europe (1998., Budimpešta, The Madii: an Example of the Dalmatian Protopatriciate in the Tenth and the Eleventh Centuries), International Medieval Congress (1999., Leeds, St. Gaudentius: Model of a Saint-Bishop in the Time of Church Reform in the 11th Century), I. kongres hrvatskih povjesničara (1999., Zagreb, Dalmatinska gradska elita u ranom srednjem vijeku: obitelj i vlast), International Medieval Congress (2001., Leeds, Family Strategies in Quest for Power: Examples from Medieval Zadar (11th-13th Centuries), organizator kongresne sekcije Family Power in Medieval Dalmatian Towns, moderator kongresne sekcije Some Aspects of Illegitimate Love in Croatia in the Middle Ages), 6th Annual International Congress, Mediterranean Studies Association (2003., Budimpešta, Church Offices and Social Promotion of the Families of Urban Elite in the Communal Societies of Eastern Adriatic).

            U svojim istraživanjima Zrinka Nikolić posvećuje najviše pažnje dalmatinskom gradskom plemstvu, o kojem je pisala u oba magisterija i u doktoratu. Dopunjeni i dorađeni magisterij objavljen je kao knjiga Rođaci i bližnji: dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku. No, i drugi aspekti dalmatinske gradske povijesti zaokupljaju njezinu pažnju, pa se tako dotiče tema braka, mladosti, rodnih uloga i obiteljskih struktura u rasponu od ranoga srednjeg vijeka do ranoga novovjekovlja (Zaruke i brak u srednjovjekovnom Dubrovniku, Mlodosc w sredniowiecznym Dubrowniku, Rejection of Marriages in Late Medieval Dubrovnik, Der Einfluss der Familienstruktur auf die Machtstruktur: Beispiele aus dalmatinischen Städten des 11. und 12. Jahrhunderts). Tim je istraživanjima unijela mnogo metodoloških novosti u hrvatsku medievistiku, ali je proučila i dosad neistražene ili nedovoljno istražene arhivske podatke, a hrvatsku je povijesnu znanost upoznala s mnogim dostignućima europske i svjetske medievistike.

            Osim ovih tema, pristupnica se u početku svoje znanstvene karijere bavila i nekim drugim pitanjima (Svakodnevni život bosanskih franjevaca pod osmanskom vlašću od XVI. do XVIII. stoljeća, The Case of Cardinal Alojzije Stepinac and Its Treatment in the Past and Present Regimes, Gradska kultura u djelima Jurja Habdelića), a u novije vrijeme sve je više zaokuplja problematika istraživanja svetačkih kultova (Sveti Gaudencije, osorski biskup).

            Zrinka Nikolić autorica je i 21 članka u Hrvatskoj enciklopediji i četiri članka u Hrvatskom biografskom leksikonu.

            Od akademske godine 2000./2001. pristupnica drži nastavu iz predmeta Hrvatska povijest srednjega vijeka I.

            Članica je Udruge za istraživanje povijesti žena "Klio" i Hrvatskog hagiografskog društva "Hagiotheca". Bila je članica Povijesnog društva "Otivm" za proučavanje povijesti svakodnevice.

            Aktivno se služi engleskim, a pasivno latinskim, ruskim, njemačkim, talijanskim i španjolskim.

            Na temelju svega iznesenog, predlažemo da se dr. sc. Zrinka Nikolić izabere u nastavno zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, u Odsjeku za povijest.

 

 

 

 

 

 

 

                                                           __________________________________

U Zagrebu, 14.10.2004.                      dr. sc. Neven Budak, red. prof.

 

 

 

                                                           __________________________________

                                                           dr. sc. Zdenka Janeković-Römer, izv. prof.

 

 

 

                                                           __________________________________

                                                           dr. sc. Borislav Grgin, docent

 


 

 

Radovi

 

 

Monografije

 

Rođaci i bližnji: dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Matica hrvatska, 2003)

 

 

Znanstveni članci

 

 (s Vijoletom Herman), "Svakodnevni život bosanskih franjevaca pod osmanskom vlašću od XVI. do XVIII. stoljeća. (Primjeri iz ljetopisa franjevačkih samostana u Bosni.)", Otium 2 (3 - 4, 1994), 63-69.

                           

"Zaruke i brak u srednjovjekovnom Dubrovniku", Otium 4/1-2 (1996), 77-84.

 

(sa Zrinkom Pešordom), "Mlodosc w sredniowiecznym Dubrowniku" (Mladost u srednjovjekovnom Dubrovniku), Proglas 8/1 (1998), 24-25.

 

"Gradska kultura u djelima Jurja Habdelića", Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti 19 (2001), 183-213.

 

"Rejection of Marriages in Late Medieval Dubrovnik" (Odbijanje brakova u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku), Otium 7-8 (1999-2000), 87-93.

      

"Sveti Gaudencije, osorski biskup (+ 1044)", Hrvatska revija 1 (2002) (s Marinom Miladinov), 59-63.

 

"Der Einfluss der Familienstruktur auf die Machtstruktur: Beispiele aus Dalmatishen Städten des 11. und 12. Jahrhunderts" (Utjecaj obiteljskih struktura na strukture moći: primjer dalmatinskih gradova), East and Central Europe – L’Europe du Centre-Est 29/1-2 (2002), 177-182.

 

                           

Stručni radovi

 

                            "The Case of Cardinal Alojzije Stepinac and Its Treatment in the Past and Present Regimes" (Slučaj kardinala Alojzija Stepinca i njegov tretman u prošlim i sadašnjim sustavima), ISHA Journal 2 (1995), 44-51.

 

                           

Enciklopedijski tekstovi

                           

Hrvatska enciklopedija: Andreis, Petar; Andrija, hrvatski herceg i kralj; Andrija, sin Pape, muž opatice Cike; Andrija, zadarski prior; ašašin; Banićević, Jakov, st.; Berigoj, neretljanski vladar; Bernardi, Jerolim; Bertold VII., hrvatski ban i istarski markgrof; Boglić, Jakov; Boglić, pučka hvarska obitelj; Bučić, hvarska pučka obitelj; Calcina, zadarska plemićka obitelj; Capogrosso, splitska plemićka obitelj; Caraffa, don Ferdinand Johann Carl grof di Stigliano; Cetingradski sabor; Horvat od plemena Banča, Ivaniš; Horvat od plemena Banča, Ladislav; Horvat od plemena Banča, Pavao; Madije, zadarski prior; Madijevci, zadarska obitelj.

 

Hrvatski biografski leksikon: Horvat, Ivaniš; Horvat, Ladislav; Horvat, Pavao (s Josipom Lučićem); Ikač, sin Hektorov


Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

 

 

 

 

 

 

 

 

            Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 16. srpnja 2004. u povjerenstvo za ocjenu rezultata javnog natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku, za predmet Svjetska povijest u srednjem vijeku, u Odsjeku za povijest.

            Na natječaj objavljen 5. rujna 2004. prijavio se doc. dr. sc. Borislav Grgin.

            Pristupnik je dostavio prijavu na natječaj, životopis, doktorsku diplomu, domovnicu, bibliografiju te podatke o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj djelatnosti.

            Na temelju uvida u priložene materijale, kao i poznavanja kandidata, podnosimo sljedeći

 

 

 

IZVJEŠTAJ

 

 

 

Borislav Grgin rođen je u Koprivnici 1965. Studij povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1989. Te je godine na istom fakultetu upisao poslijediplomski studij iz hrvatske srednjovjekovne povijesti. Od 1990. zaposlen je kao znanstveni novak pri Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1993. obranio je magistarski rad Društveni razvoj zadarskog otočja u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća. U akademskoj godini 1993./94. pohađao je interdisciplinarni poslijediplomski studij iz srednjovjekovnih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je 1994. obranio magistarski rad The Family Frankapani and King Matthias Corvinus, stekavši zvanje Master of Arts (M.A.). Godine 1998. obranio je u Zagrebu doktorsku disertaciju Kralj Matijaš Korvin i Hrvatska.

Borislav Grgin upisan je u popis znanstvenika i istraživača pri Ministarstvu znanosti i tehnologije pod matičnim brojem 177363 (prosinac 1990.). Odlukom Znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 5. prosinca 1995. izabran je u istraživačko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti (povijesne znanosti) u Odsjeku za povijest. Odlukom istog vijeća od 18. ožujka 1998. izabran je u istraživačko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti (povijest) u Odsjeku za povijest, a 14. prosinca 1999. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Odsjeku za povijest, Katedri za povijest Srednje i Jugoistočne Europe, za predmet Povijest Srednje i Jugoistočne Europe u ranome novom vijeku. Odlukom Fakultetskog vijeća od 14. travnja 2003. izabran je bez javnog natječaja za docenta na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku za predmet Svjetska povijest u srednjem vijeku. Od 1. listopada 2003. predstojnik je Katedre za svjetsku povijest u srednjem vijeku.

Pristupnik govori i piše engleski i talijanski, a koristi se i latinskim, njemačkim, francuskim i rumunjskim jezikom.

 

 

 

       1. Znanstvena djelatnost

 

Znanstvena djelatnost Borislava Grgina, od prvih objavljenih radova krajem 80-ih godina do danas, obuhvaća u osnovi dva različita tematsk područja hrvatske i srednjoeuropske povijesti u razvijenom i kasnom srednjem te ranome novom vijeku: povijest dalmatinskih komuna i povijest Hrvatske u drugoj polovici 15. stoljeća. Pored toga, pristupnik je objavio i nekoliko tematski raznovrsnih radova iz srednjovjekovne i ranonovovjekovne povijesti.

Do izbora u docenta objavio je devet (9) znanstvenih, tri (3) pregledna i tri (3) stručna rada. Nakon izbora objavio je jednu (1) znanstvenu monografiju (doktorska disertacija), pet (5) znanstvenih, jedan (1) pregledni te tri (3) stručna rada. Od objavljenih znanstvenih radova prije izbora za docenta objavio je četiri (4), a nakon izbora još pet (5) radova u časopisima i zbornicima s međunarodno priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i publikacijama.

1) Prvoj skupini, koja obrađuje povijest dalmatinskih komuna u razvijenom i kasnom srednjem i ranom novom vijeku, pripadaju ovi radovi:

Feudi u mletačkoj Dalmaciji u osamnaestom stoljeću, Historijski zbornik 43, 1990, 25-37. U radu se analizira stanje na dalmatinskim feudima prema popisu objavljenom 1779. godine. U njemu se navodi ukupno 13 svjetovnih i crkvenih posjednika. Iz sačuvanih prijepisa može se pratiti razvoj svakog posjeda, a popis odražava napore vlasti da stanu na kraj brojnim zloporabama koje oštećuju državnu blagajnu.

Osnovna obilježja društvenog razvoja zadarskog otočja u razvijenom srednjem vijeku, Radovi ZHP 29, 1996, 40-52. U ovom radu autor nakon provedene analize zaključuje da je razvijeni srednji vijek bio razdoblje stabilnosti i sporih promjena društvenih struktura na zadarskim otocima. Gospodarsku osnovicu otočkog društva tvorile su zemljoradnja, stočarstvo, ribarstvo i proizvodnja soli.

Zadarsko otočje pod vlašću Ludovika Anžuvinca (1358.-1382.) u: Spomenica Ljube Bobana (1933.-1994.), Zagreb 1996, 85-93. U ovom radu autor analizira politički razvoj prostora zadarskog otočja u drugoj polovici 14. stoljeća. Zaključuje da je to bilo razdoblje ratova, nemira i nesigurnosti, te posljedično razvojnog zastoja za otoke. Privremeno je usporen i proces emancipacije grada Paga od zadarske vlasti i njegovog pretvaranja u novo komunalno središte.

Svakodnevni život, materijalna i duhovna kultura na zadarskom otočju (1350-1450) u: Zbornik Mirjane Gross, ur. Ivo Goldstein, Nikša Stančić, Mario Strecha, Zagreb 1999, 43-52. U radu su obrađeni izgled otočkih naselja, graditeljska djelatnost, likovna umjetnost i predmeti umjetničkog obrta, pismenost, književnost i školstvo te svakodnevni život. Autor je pokušao sintetizirati relevantne spoznaje historiografije i dopuniti ih izvornim podacima. Oni su značajno brojniji za različite vidove materijalne i duhovne kulture, dok su izrazito nedostatni za potpuniju rekonstrukciju svakodnevice na otocima.

Navedenoj tematskoj cjelini pripada i pregledni rad Historiografija o zadarskom otočju u srednjem vijeku do 1420. godine (pregled, interpretacija, putevi rješavanja), Radovi ZHP 22, 1989, 311-327.

 

2) Drugoj skupini, o povijesti Hrvatske u drugoj polovici 15. stoljeća, pripadaju sljedeći znanstveni radovi:

Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina, Frankapana i Venecije (1465-1471), Radovi ZHP 28, 1995, 61-70. U radu autor objašnjava razloge koji su utjecali na odluku kralja Matijaša Korvina da zauzme grad Senj. Pri tome upozorava na ulogu Venecije i ostalih zainteresiranih čimbenika. Analizira utjecaj gubitka Senja na status velikaške obitelji Frankapana, a govori i o položaju i težnjama senjskih građana u promatranom razdoblju.

Hrvatski velikaši u desetljećima pred krbavsku bitku u: Krbavska bitka i njezine posljedice, ur. Dragutin Pavličević, Zagreb 1997, 36-47. U radu autor pokušava rekonstruirati ulogu velikaša u hrvatskom društvu druge polovice 15. stoljeća te dodatno razjasniti okolnosti koje su dovele do prilika u kojima je Hrvatska dočekala Krbavsku bitku i neke od mogućih razloga njezinog ishoda. Analiza pokazuje priličnu osnovanost hipoteze da su se u vrijeme bitke hrvatska društva našla pred brojnim, istovremenim i kombiniranim iskušenjima, kojima više nisu bila dorasla, u političkom, gospodarskom i vojnom pogledu.

Biskup Nikola Modruški - papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina u: Hrvatska srednjovjekovna diplomacija (simpozij) – Zbornik Diplomatske akademije, Zagreb 1999, 215-223. Grgin analizira djelatnost modruškog biskupa Nikole na budimskom dvoru i u Hrvatskoj, od povratka u domovinu nakon školovanja u Italiji (1456.) do smrti (1480.). Biskupova uloga u Hrvatskoj i Ugarskoj bila je šira i kompleksnija od same diplomatske službe na dvoru, iako je potonja presudno utjecala na biskupov budući položaj u kraljevstvu. Autor zaključuje da je, stjecajem okolnosti, Nikola Modruški postao jedno od prvih zvučnih imena ugarsko-hrvatskog kraljevstva - žrtava Matijaševih pokušaja jačanja središnje vlasti.

Der kroatische klein- und mittlerer Adel während der Herrschaft des Königs Matthias I. Corvinus, East Central Europe/ECE 29, 1-2, 2002, 223-234. Autor zaključuje da je vladavina Matijaša Korvina bila razdoblje nesigurnosti i nestabilnosti za hrvatsko srednje i niže plemstvo. Njihov status u društvu često su ugrožavali velikaši i ostale konkurentske društvene grupe (primjerice kraljevski Vlasi) te vanjski pritisak, posebno sa strane Osmanlija. Kumulativni učinak osmanlijskih provala postupno je doveo do značajnog pogoršanja društvenog statusa toga dijela hrvatskog plemstva.

The Ottoman influences on Croatia in the second half of the fifteenth century, Povijesni prilozi 23 (21), 2002, 87-103. U radu se raspravlja o političkim, društvenim, gospodarskim i demografskim posljedicama osmanlijskih provala na hrvatski teritorij tijekom druge polovice 15. stoljeća. Analizira se i kako je osmanlijska prijetnja utjecala na mentalitet i svakodnevni život stanovništva Hrvatske. Zaključno se tvrdi da je ona predstavljala najvažniji vanjski čimbenik za razvoj onovremenoga hrvatskog društva. Složene promjene u svim sferama hrvatskih društava obilježene su prijetnjom s istoka i pod njezinim su presudnim utjecajem.

Odnos središnje vlasti i grada Koprivnice za vladavine ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina (1458.-1490.), Podravina II, br. 3, 2003, 124-132. Autor zaključuje da, prema svemu sudeći, Koprivnica nije tijekom Korvinove vladavine, bilo pod kraljevom ili pod vlašću Ernuszta, doživjela značajnije društvene i gospodarske promjene niti je njezin status unutar Slavonije i cjeline kraljevstva poboljšan. Što zbog objektivnih ograničenja dostignutog stupnja društvenog razvoja u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, što zbog kraljeve subjektivne inertnosti, i na primjeru Koprivnice vidi se da gradovi za Korvina većinom nisu uspjeli prevladati nametnuta im ograničenja. Korvinovo doba može se stoga označiti razdobljem neiskorištenih koprivničkih mogućnosti.

 

3) U skupinu tematski raznovrsnih radova iz srednjovjekovne i ranonovovjekovne povijesti spadaju sljedeći znanstveni radovi:

The Inventories of Zagreb Cathedral, Medium Aevum Quotidianum 31, 1994, 59-70. Autor zaključuje da najstariji inventari zagrebačke katedrale ukazuju na činjenicu da je biskupija postigla značajno visoku razinu materijalnog bogatstva u kasnome srednjem vijeku. Navedenu tvrdnju potvrđuju kako velika količina, tako i umjetnička vrijednost i posebno skupocjenost predmeta korištenih u liturgiji.

Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku u: Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996, 21-38. Grgin zaključuje da je u ovom razdoblju sustav županija dominantan oblik strukturiranja lokalne državne vlasti i u Slavoniji i u Hrvatskoj. U 12. stoljeću u Slavoniji je organiziran sustav kraljevskih županija, produžena ruka kraljeve vlasti, koji se od samog početka počeo raspadati i prelaziti, zajedno s nadležnostima župana, u privatne ruke. Ludovik Anžuvinac će sredinom 14. stoljeća naći izlaz u stvaranju novog sustava kraljevskih županija, u kojima će se oblikovati plemićke i staleške skupštine kralju odanoga sitnog i srednjeg plemstva. Navedeni će sustav, s manjim ili većim prilagodbama, potrajati do 1848.

The Impact of the Crusades on Medieval Croatia u: The Crusades and the Military Orders, Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity, ed. By Zsolt Hunyadi and József Laszlovsky, Budapest 2001, 167-171. Analiza je pokazala da je način na koji su križarski pokret i križari bili shvaćani i prihvaćani u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bio različit, ovisno o razdoblju i lokalitetu te statusu pojedinih društvenih grupa. Malo je ljudi, uglavnom gradski kler, znalo uopće nešto o križarima, a čak i u 13. stoljeću oni koji su o križarima nešto saznavali to su uspijevali tek nakon znatnog zakašnjenja. Priroda dodira i veza Hrvata i križara varirala je od otvorenog neprijateljstva do pune suradnje. Autor zaključuje da izravan utjecaj križarskih ratova na hrvatska društva nije bio značajan.

Gospodarski razvoj hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku – osnovne razvojne smjernice u: Hrvatsko-mađarski odnosi 1102-1918 – zbornik radova, ur. Milan Kruhek, Zagreb 2004, 167-179. Gospodarski razvoj hrvatskih zemalja u ranome novom vijeku bio je raznovrstan, s mnoštvom lokalnih specifičnosti uvjetovanih pripadnošću različitim državnim i gospodarskim sustavima. Zapaža se gospodarski značaj Hrvatske i Slavonije te Dubrovačke Republike u usporedbi s nešto nižom razinom Dalmacije, Istre, Vojne krajine i osmanlijske Slavonije. Pri tome valja reći da se može osnovano pretpostaviti kako je dojam o gospodarskoj snazi nekog područja često uvjetovan strukturom i količinom sačuvane izvorne građe te razinom istraženosti. Grgin zaključuje da bi u nastupajućem razdoblju zadaća historiografije upravo trebala biti rad na sustavnijem istraživanju istarske, dalmatinske, krajiške i osmanlijske sastavnice gospodarske povijesti hrvatskoga ranog novog vijeka.

Navedenoj grupi radova pripadaju i tri pregledna rada: Osvrt na mišljenja novije hrvatske historiografije o uzrocima, vodstvu i programu velike seljačke bune 1572-3, HZ 44, 1991, 193-199.; Odjeci križarskih ratova u Hrvatskoj, HZ 45, 1992, 139-154.; Hrvatske velikaške obitelji u radovima Vjekoslava Klaića u: Vjekoslav Klaić – život i djelo, Zagreb-Slavonski Brod 2000, 117-127.

 

Pristupnik je vodio znanstvene projekte i na njima sudjelovao, bio je na studijskim boravcima u inozemstvu te je sudjelovao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Pristupnik je bio nosilac poticajnog projekta za mlade znanstvenike Hrvatska društva u drugoj polovici 15. stoljeća (šifra projekta: 130783, Filozofski fakultet u Zagrebu). Aktivno je sudjelovao u realiziranom projektu Hrvatska 1102.-1527. (šifra projekta: 130766, Filozofski fakultet u Zagrebu). Trenutno je suradnik na projektu Hrvatska društva u razvijenom i kasnom srednjem vijeku  pod vodstvom Tomislava Raukara (šifra projekta: 0130466, Filozofski fakultet u Zagrebu). Na istraživačkom radu boravio je u Veneciji (siječanj-kolovoz 1992.), gdje je koristio stipendiju vlade pokrajine Veneto preko zajednice Alpe-Adria, zatim kao Junior Fellow na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti (studeni-prosinac 1997.).

Pristupnik je 1997. održao pozvano predavanje King Matthias Corvinus and Croatia na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti.

Sudjelovao je na sljedećim znanstvenim skupovima: Šidakovi dani (Zadar, 1990.); Mittelalterlicher niederer Adel in Ostelbien und Ostmitteleuropa (Rostock, 1997.); Hrvatska srednjovjekovna diplomacija (Zadar, 1998.); Život i djelo Vjekoslava Klaića (Slavonski Brod, 1998.) i The Crusades and the Military Orders (Budimpešta, 1999.). Sudionik je Prvog kongresa hrvatskih povjesničara - Hrvatski nacionalni i državni identitet i kontinuitet (Zagreb, 1999.). Nakon izbora za docenta bio je sudionik znanstvenog kolokvija Komparativne metode u društvenim i humanističkim znanostima danas (Zagreb, 2002.), međudržavnog znanstvenog skupa Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918. (Zagreb, 2002.) znanstvenog skupa Koprivnica i Podravina u srednjem vijeku [do kraja 16. stoljeća] (Koprivnica, 2002.), međunarodnog znanstvenog simpozija Dalmatien als Raum europäischer Kultursynthese (Bonn, 2003.), međunarodnog znanstvenog skupa Tolleranza e intolleranza sul Triplex Confinium: Religioni, culture, societŕ, strutture politiche dell' "Altro" nell' Adriatico Orientale [Secoli XV-XIX] (Padova, 2004.) te konačno Drugog kongresa hrvatskih povjesničara – Hrvatska i Europa. Integracije u povijesti (Pula, 2004.).

 

 

 

2. Nastavna djelatnost

 

Borislav Grgin sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu od akademske godine 1992./93. Na predmetu Svjetska povijest u srednjem vijeku, pod vodstvom Ive Goldsteina, izvodio je nastavu iz više različitih kolegija - seminare i predavanja. Od akademske godine 1999./2000. do 2002./2003. držao je predavanja, seminare i ispite iz Povijesti Srednje i Jugoistočne Europe u ranom novom vijeku, a 2001./2002. i 2002./2003. predavanja i ispite iz Uvoda u povijest. Od akademske godine 2003./2004. drži predavanja i ispite iz Svjetske povijesti u srednjem vijeku. Bio je mentor pri izradi brojnih diplomskih radova, tri je puta sudjelovao u povjerenstvima za ocjenjivanje magisterija i jednom u povjerenstvu za ocjenu doktorata.

Od akademske godine 1999./2000. pristupnik je uključen i u poslijediplomsku nastavu na Odsjeku za povijest, gdje je 2004. postao nositelj kolegija Europski kontekst hrvatske srednjovjekovne povijesti. Osim toga, od 1996. do 2000. sudjelovao je u održavanju nastave i ispita, kao gost-predavač, iz Svjetske povijesti u srednjem vijeku na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli, a od 2000. do 2002. iz Povijesti Srednje i Jugoistočne Europe u ranom novom vijeku na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci. U srpnju 2003. bio je gostujući profesor na Ljetnom sveučilištu u Prištini (Pristina Summer University – PSU) u organizaciji Academic Training Association iz Nizozemske, gdje je predavao kolegij The Balkans and Central Europe at the End of the Middle Ages. Od listopada 2003. predaje Svjetsku povijest u srednjem vijeku i na dislociranom studiju povijesti u Splitu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

 

 

       3. Stručna djelatnost

 

Stručna djelatnost Borislava Grgina ogleda se u objavljivanju stručnih radova, ocjena i prikaza, recenziranju školskih udžbenika te popularizaciji povijesne znanosti.

Do izbora za docenta pristupnik je objavio ukupno tri (3) stručna rada te ukupno osam (8) prikaza. Nakon izbora za docenta objavio je još četiri (4) stručna rada i jedan (1) prikaz. Sastavio je kronologiju svjetske povijesti od 13. do 15. stoljeća za djelo Kronologija (Hrvatska-Europa-Svijet), ur. Ivo Goldstein, (Zagreb, 1996.). Objavio je više enciklopedijskih natuknica u prvom, drugom, trećem i šestom svesku Hrvatske enciklopedije (Zagreb, 1999-2004), zatim je bio stručni suradnik za humanističke znanosti u Anić-Goldsteinovom Rječniku stranih riječi (Zagreb 1999.). Nakon izbora za docenta pristupnik je preveo s talijanskog i prilagodio Veliki svjetski povijesni atlas (Zagreb, 2000.). Osim svega navedenog, priredio je priloge za jedan ciklus radio-emisija (1991.), te je sudjelovao u tri TV-emisije (1999-2002).

U školskoj godini 1997./98. bio je član povjerenstva Ministarstva prosvjete i športa RH za ocjenu prijavljenih rukopisa na natječaj za udžbenik i radnu bilježnicu iz povijesti za šesti razred osnovne škole, te znanstveni recenzent izabranog udžbenika i radne bilježnice. Nakon izbora za docenta bio je i znanstveni recenzent za udžbenik, radnu bilježnicu i povijesne zemljovide za peti i šesti razred osnovne škole (2000./2001.) te recenzent stručne prijevodne i domaće literature.

Od 2003. pristupnik je urednik struke opće povijesti srednjeg vijeka u Hrvatskoj enciklopediji Hrvatskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". Od srpnja 2004. glavni je i odgovorni urednik Radova Zavoda za hrvatsku povijest.

 

Na temelju svega iznesenog, povjerenstvo je ustanovilo da pristupnik dr. sc. Borislav Grgin zadovoljava sve predviđene uvjete, te predlaže da ga se izabere za izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za svjetsku povijest u srednjem vijeku, za predmet Svjetska povijest u srednjem vijeku, u Odsjeku za povijest.

 

 

 

 

U Zagrebu, 18.10.2004.                ____________________________________

                                                      dr. sc. Neven Budak, red. prof.

 

 

 

                                                      ____________________________________

                                                      dr. sc. Zdenka Janeković Römer, izv. prof.

 

 

 

                                                      ____________________________________

                                                      dr. sc. Peter Štih, red. prof.

                                                       Filozofska fakulteta, Univerza v Ljubljani


POPIS RADOVA

 

MONOGRAFIJE

 

Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Ibis grafika, Zagreb 2002, 285 str.

 

ZNANSTVENI RADOVI

 

Feudi u mletačkoj Dalmaciji u osamnaestom stoljeću, Historijski zbornik 43, 1990, 25-37.

The Inventories of Zagreb Cathedral, Medium Aevum Quotidianum 31, 1994, 59-70.

Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina, Frankapana i Venecije (1465-1471), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 28, 1995, 61-70.

Osnovna obilježja društvenog razvoja zadarskog otočja u razvijenom srednjem vijeku, Radovi ZHP 29, 1996, 40-52.

"Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku" u: Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996, 21-38.

"Zadarsko otočje pod vlašću Ludovika Anžuvinca (1358.-1382.)" u: Spomenica Ljube Bobana (1933.-1994.), Zagreb 1996, 85-93.

"Hrvatski velikaši u desetljećima pred krbavsku bitku" u: Krbavska bitka i njezine posljedice, ur. Dragutin Pavličević, Zagreb 1997, 36-47.

"Svakodnevni život, materijalna i duhovna kultura na zadarskom otočju (1350-1450)" u: Zbornik Mirjane Gross, ur. Ivo Goldstein, Nikša Stančić, Mario Strecha, Zagreb 1999, 43-52.

"Biskup Nikola Modruški - papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina" u: Hrvatska srednjovjekovna diplomacija (simpozij) - Zbornik Diplomatske akademije, Zagreb 1999, 215-223.

 

nakon izbora za docenta

"The Impact of  the Crusades on Medieval Croatia" u: The Crusades and the Military Orders. Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity, ed. by Zsolt Hunyadi and József Laszlovszky, Budapest 2001, 167-171.

Der kroatische klein- und mittlerer Adel während der Herrschaft des Königs Matthias I. Corvinus (1458-1490), East Central Europe/ECE 29, 1-2, 2002, 223-234.

The Ottoman influences on Croatia in the second half of the fifteenth century, Povijesni prilozi 23 (21), 2002, 87-103.

Odnos središnje vlasti i grada Koprivnice za vladavine ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina (1458.-1490.), Podravina II, br. 3, 2003, 124-132.

"Gospodarski razvoj hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku – osnovne razvojne smjernice" u: Hrvatsko-mađarski odnosi 1102-1918 – zbornik radova, ur. Milan Kruhek, Zagreb 2004, 167-179.

 

 

PREGLEDNI RADOVI

 

Historiografija o zadarskom otočju u srednjem vijeku do 1420. godine (pregled, interpretacija, putevi rješavanja), Radovi ZHP 22, 1989, 311-327.

Osvrt na mišljenja novije hrvatske historiografije o uzrocima, vodstvu i programu velike seljačke bune 1572-3, HZ 44, 1991, 193-199.

Odjeci križarskih ratova u Hrvatskoj, HZ 45, 1992, 139-154.

 

nakon izbora za docenta

"Hrvatske velikaške obitelji u radovima Vjekoslava Klaića" u: Vjekoslav Klaić - život i djelo, Zagreb-Slavonski Brod 2000, 117-127.

 

 

STRUČNI RADOVI

 

Svjetska povijest 13.-15. stoljeća u: Kronologija (Hrvatska - Europa - Svijet), ur. Ivo Goldstein, Zagreb 1996.

Hrvatska enciklopedija 1, Zagreb 1999.: Alanovandali, alilengij, Alogobotur, Annales, Anžuvinci, apanaža, Arbanasi, Arpadovići, Askold, Asparuh, Atalijat Mihael, autokrator, Azincourt, Badoer, Banj.

Stručni suradnik za humanističke znanosti u: Vladimir Anić-Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb 1999.

 

nakon izbora za docenta

Hrvatska enciklopedija 2, Zagreb 2000.: Bibinje, Bokanjac, Božava, Cika, Contarini, Crno

Veliki svjetski povijesni atlas, Zagreb 2000, 258 str. - prijevod s talijanskoga jezika i prilagodba.

Hrvatska enciklopedija 3, Zagreb 2001.: Donato da Lezze, Enrico Dandolo, Ivan Dandolo, Doria

Hrvatska enciklopedija 6, Zagreb 2004.: kompaktat, komtur, Konrad I, Konrad II Salijac, Konrad III, Konrad IV, Konradin, Konrad od Mazovije, Konstantin Asen Tih, kontribucija, konzistorij, Sandalj Hranić Kosača, Stjepan Vukčić Kosača, Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko Hercegović Kosača, Vlatko Vuković Kosača, Kosmas, Kotoku, Katarina Kotromanić, Kotromanići, kralj, Kraljević Marko, Kristijan I, križarski ratovi, kronika, krunska dobra, Kujavci, Kumani, Benedikt Kuripečić ili Kuripešić, Kutbudin Ajbeg, dinastija Lancaster, landsting, Layamon, srpski knez Lazar, Leif Ericsson, leno, Libuša, Lokman, Lombardija, Francisco López de Gómara, Lorena, Ludvig I Pobožni, Ludvig IV Bavarski, Ludvig IV Dijete, Luj V Lijeni, Luj VI Debeli, Luj VII Mladi, Luj VIII Lavljega Srca, Luj IX Sveti, Luj X Svadljivac, Luj XI, Luj XII, Ali Madaini, Mahmud od Ghaznija, al-Makrizi, Maksimilijan I Habsburški

 

PRIKAZI

 

Istorija 20. veka 1/1983 - 1-2/1984, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 19, 1986, 315-317.

Studia ethnologica 1/1989, Etnološka tribina 12, 1989, 180-181.

Nikola Čolak, Regesti marittimi croati (Hrvatski pomorski registri) I, Padova 1985, 646 str., Radovi ZHP 24, 1991, 315-316.

Gligor Stanojević, Dalmatinske krajine u XVIII vijeku, Beograd-Zagreb 1987, 172 str., HZ 44, 1991, 256-259.

Ivo Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992, 235 str., Radovi ZHP 25, 1992, 263-265.

New perspectives on Historical Writing, ur. Peter Burke, Oxford-Cambridge 1991, 254 str., Časopis za suvremenu povijest 26, br. 2, 1994, 375-380.

Temeljita znanstvena studija (Neven Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb-Koprivnica 1994, 225 str.), Hrvatsko zagorje 2 (2), 1996, 131-135.

Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Školska knjiga - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1997, 640 p., Hortus Artium Medievalium 4, 1998, 252-253.

 

nakon izbora za docenta

Putokaz prema sintezi (Nenad Moačanin, Turska Hrvatska, Matica hrvatska, Zagreb 1999, 211 str.), Vijenac VIII (160), 20. 4. 2000., 17.

 

POZVANA PREDAVANJA

 

King Matthias Corvinus and Croatia (1458-1490), Central European University - Medieval Studies Department, Budimpešta, 11. 12. 1997.

 

PRIOPĆENJA NA ZNANSTVENIM SKUPOVIMA

 

Feudi u mletačkoj Dalmaciji u osamnaestom stoljeću, Šidakovi dani - II. republičko savjetovanje povjesničara Hrvatske, Zadar, 17. 5. 1990.

Spätmittelalterliche kroatische Magnaten und die königliche Macht. Das Beispiel der Familie Frankapani und König Matthias Corvinus, Mittelalterlicher niederer Adel in Ostelbien und Ostmitteleuropa - Wissenschaftliche Tagung, Rostock, 12. 6. 1997.

Biskup Nikola Modruški - papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina, Hrvatska srednjovjekovna diplomacija - znanstveni skup, Zadar, 11. 9. 1998.

Hrvatske velikaške obitelji u radovima Vjekoslava Klaića, Život i djelo Vjekoslava Klaića - znanstveni skup, Slavonski Brod, 7. 11. 1998.

The Impact of the Crusades on Medieval Croatia, Expanding the Frontiers of Medieval Latin Christianity: The Crusades and the Military Orders - A Cross-Disciplinary Workshop, Central European University - Medieval Studies Department, Budimpešta, 26. 2. 1999.

Kraj srednjega vijeka i pojava Turaka u Hrvatskoj, Prvi kongres hrvatskih povjesničara - Hrvatski nacionalni i državni identitet i kontinuitet, Zagreb, 10. 12. 1999.

 

nakon izbora za docenta

Historija i arheologija u istraživanju povijesti srednjovjekovne Hrvatske i Slavonije od 1102. do 1527., Komparativne metode u društvenim i humanističkim znanostima danas - znanstveni kolokvij, Zagreb, 28. 5. 2002.

Gospodarski razvoj hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku – osnovne razvojne smjernice, Hrvatsko-mađarski odnosi 1102.-1918. – međudržavni znanstveni skup, Zagreb, 16. 10. 2002.

Odnos središnje vlasti i grada Koprivnice za vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina (1458-1490), Koprivnica i Podravina u srednjem vijeku (do kraja 16. stoljeća) – znanstveni skup, Koprivnica, 16. 11. 2002.

The Mutual Influences and Connections between Dalmatia and Croatia from 1450 till 1550, Dalmatien als Raum europäischer Kultursynthese - Internationales Wissenschaftliches Symposium, Bonn, 6. 10. 2003.

Tolerance in Practice: The Croats and the Morlacchis on the Venetian Island of Rab (Late Fifteenth - Early Sixteenth Century), Tolleranza e intolleranza sul Triplex Confinium: Religioni, culture, societŕ, strutture politiche dell' "Altro" nell' Adriatico Orientale (Secoli XV-XIX) - Convegno Internazionale di Studi, Padova, 26. 3. 2004.

Hrvatska između srednjoeuropskih dinastija 1437.-1526., Drugi kongres hrvatskih povjesničara – Hrvatska i Europa. Integracije u povijesti, Pula, 2. 10. 2004.

 

 

POPULARIZACIJA POVIJESNIH ISTRAŽIVANJA

 

Scenarij i sudjelovanje u emisijama Hrvatskog radija Važne godine hrvatske povijesti - 4 emisije po 5-8 minuta, Zagreb 1991.

Janus Pannonius. Obrazovni program HRT-a, Zagreb 1999.

 

nakon izbora za docenta

Tajnoviti srednji vijek. Dokumentarno-povijesni program HRT-a, Zagreb 2002.

Venecija. Obrazovno-znanstveni program HRT-a, Zagreb 2002.

 


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za sociologiju

Ivana Lučića 3, Zagreb

 

                                                                       U Zagrebu, 10. listopada 2004. godine

 

 

 

Fakultetsko Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici 16. srpnja 2004. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata javnog natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija za predmete Metoda ankete I, Metoda ankete II i Osnove sociološke statistike na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju. Nakon uvoda u priloženu dokumentaciju podnosimo Vijeću sljedeći

 

 

 

I  Z  V  J  E  Š  T  A  J

 

 

 

Na natječaj objavljen u Vjesniku 10. rujna prijavio se kao jedini kandidat dr. sc. Krešimir Kufrin, znanstveni asistent, zaposlen na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kandidat je priložio svu potrebnu dokumentaciju pa u izvještaju navodimo redom njegov životopis, znanstvenu i stručnu djelatnost, kao i ocjenu podobnosti za mjesto na koje se kandidira.

 

Životopis

Krešimir Kufrin rođen je 1968. godine u Karlovcu. Hrvatski je državljanin. Osnovnu školu započeo je u Karlovcu, a završio u Zagrebu, gdje završava i gimnaziju.

Godine 1987. na Filozofskom je fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao  studij sociologije i filozofije kao 2A-predmetni studij. Na istom je fakultetu 1995. godine obranio magistarski rad pod naslovom «Sociologijski aspekti ekološke svijesti», a doktorsku disertaciju pod naslovom «Socijalnoekološka informiranost: pojam, mjerenje i povezanost sa stavovima i ponašanjem.

Od 1991. do 1998. godine bio je zaposlen kao znanstveni novak na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na projektima «Socijalnoekološki aspekti razvoja (5-06-049) te «Socijalnoekološki i modernizacijski procesi u Hrvatskoj» (130700). Od 1992. godine surađuje u nastavi Odsjeka za sociologiju na nekoliko predmeta i kolegija.

Godine 1998. izabran je u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U siječnju 2003. godine na istoj je Katedri izabran u zvanje višeg asistenta te na njoj i sad obnaša nastavne i ostale djelatnosti na nekoliko predmeta i kolegija. U istom periodu sudjeluje u nastavi poslijediplomskih studija na Odsjeku za sociologiju.

Osim toga Krešimir Kufrin sudjeluje kao znanstveni istraživač na projektu «Modernizacija i identitet hrvatskog društva» (130400). Projekt je odobren i započet 2002. godine i još uvijek je u tijeku.

Pristupnik izvrsno vlada (govori, čita i piše) engleskim jezikom, a služi se francuskim jezikom.

 

 

Znanstvena i stručna djelatnost

Pristupnik dr. sc. Krešimir Kufrin objavio je dvadesetak znanstvenih radova u stručnim časopisima, zbornicima radova i knjigama i to: 15 izvornih znanstvenih radova, 2 rada u knjigama te 5 radova u zbornicima radova sa znanstvenih skupova. Također je objavljivao prijevode,  stručne radove i prikaze u znanstvenoj periodici, ukupno 3 prijevoda, 7 recenzija i prikaza te 4 stručna rada.

Kao referent sudjelovao je u radu 5 domaćih i 2 međunarodna znanstvena skupa te nekoliko stručnih skupova.

Posebno ističemo sudjelovanje u izradi i provođenju petnaestak primijenjenih sociologijskih istraživanja i to samostalno, kao voditelj ili član istraživačkog tima. istraživanja su provođena za potrebe niza institucija, od kojih ističemo: Urbanistički institut Hrvatske, Agenciju za posebni otpad  Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša, Energetskog instituta Hrvoje Požar, Instituta za društvena istraživanja, Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. rezultat te djelatnosti jest 16 znanstveno-istraživačkih izvještaja, bilo samostalnih, bilo u koautorstvu.

Prikazat ćemo ukratko najvažnije radove pristupnika dr. sc. Kufrina.

 

U izvornom znanstvenom radu pod naslovom Skala nove ekološke paradigme – još jedna provjera i pokušaj revizije pristupnik polazi od tzv. skale nove ekološke paradigme (NEP) kao jednog od najčešće korištenih instrumenata za mjerenje općih stavova/vrijednosti o odnosu čovjeka i prirode. Budući da su neki autori posljednjih godina ukazali na to da je skalu potrebno revidirati, Kufrin se najprije upušta u kritičku revalorizaciju skale, potom polemizira s novijim kritičarima skale te naposljetku meritorno obrazlaže zašto sami autori skale (Dunlop i sur.) nisu uspjeli u njezinoj reviziji. Kao osnovni razlozi navode se konceptualne i operacionalne manjkavosti skale te promjena predmeta mjerenja – drukčija narav ekoloških problema i njihova refleksije u odnosu na sedam­desete godine, kad je skala konstruirana.

U radu se prezentiraju rezultati istraživanja provedenog na prigodnom uzorku studenata nekih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, u kojem je korištena modificirana NEP skala. Pokušaj sadržajnog upotpunjavanja skale ukazao je na inherentnu multidimenzionalnost prostora ekoloških vrijednosti, pa uobičajeno insistiranje na konstruiranju unidimenzionalne, aditivne skale Likertova tipa autor rada s pravom smatra nerealnom i nepotrebnom ambicijom konstruktora i nositelja NEP-a.

U članku Odnos prema rizicima gen–tehnologije i povjerenje u autoritete Krešimir Kufrin

iznosi rezultate empirijskoga istraživanja stavova o genetičkoj tehnologiji provedenog početkom 1997. godine na uzorku studenata (N=685) Sveučilišta u Zagrebu.

U prvom dijelu rada diskutiraju se neke poteškoće u informiranju o genetičkoj tehnologiji (složenost tehnologije i neslaganje među stručnjacima, postizanje razine informiranosti koja omogućuje racionalan izbor, kredibilitet različitih aktera, upliv vrijednosti te dosadašnji izostanak rasprave o gen–tehnologiji u Hrvatskoj).

Drugi dio problematizira pitanje povjerenja u informacije različitih izvora (autoriteta). Najveće povjerenje pridaje se liječnicima, sveučilišnim profesorima i environmentalističkim udrugama, a najmanje ministru trgovine, kompanijama te premijeru. Faktorska analiza ukazuje na srodnost triju skupina izvora (vlada i business, nevladin sektor te stručnjaci).

Treći dio usmjeren je na oblikovanje strategija osobnoga odnosa prema rizicima gen–tehnologije. Ispitanici iskazuju aktivan odnos i uviđaju potrebu što boljega informiranja o problematici. Upotrebom faktorske analize autor otkriva dvije razmjerno cjelovite strategije koje se formiraju o odnosu na negiranje problema te fatalizam i pasivnost.

Završni dio rada uspoređuje rezultate s drugim istraživanjima kredibilnosti izvora infor­miranja u nas i u svijetu.

Rad Od obilja do altruizma i druge ekološke priče: postmaterijalistički sindrom i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj nastao je kao posljedica suradnje s A. Štulhoferom. Autori prezentiraju dio rezultata World Values Survey – Hrvatska '95. Istraživanje je provedeno 1995. godine metodom ankete na reprezentativnom nacionalnom uzorku (N=1189).

Glavna tema jest istraživanje odnosa postmaterijalizma i ekologije. Testira se hipoteza o većoj učestalosti proekološkog ponašanja te većoj prihvaćenosti proekoloških stavova kod ispitanika sklonijih postmaterijalističkim vrijednostima.

Materijalizam/postmaterijalizam mjeren je kraćom inačicom Iglehartove skale, dok su ekološki stavovi i ponašanje mjereni konstruiranim skalama eko–ponašanja i eko–altruizma, članstvom u eko–udruženjima te prihvaćanjem biocentričke nasuprot antropocentričkoj orijentaciji.

Autori pokazuju jasnu povezanost postmaterijalizma i ekologije: postmaterijalisti postižu statistički značajno veće rezultate na skalama eko–altruizma i eko–ponašanja, a češće su i članovi eko–udruženja. Razlika materijalista i postmaterijalista nije utvrđena s obzirom na prihvaćanje biocentričke orijentacije, što je - po mišljenju autora - posljedica njezine izrazito visoke prihvaćenosti od svih skupina ispitanika.

U zaključnom dijelu članka nastoji se pobliže odrediti odnos između postmaterijalizma i ekologije te se ukratko diskutiraju implikacije dobivenih rezultata za ekološku modernizaciju Hrvatske.

Još jedan od radova objavljenih u koautorstvu s T. Smerićem, u ovom slučaju na engleskom jeziku naslovljen je: Radioactive Waste Repository and Local Community: Perception of Dangers, Conditions of Acceptability and Impact on Local Development

U radu se diskutiraju rezultati istraživanja provedenog u općini Ivanec na temu potencijalnog odlagališta radioaktivnog otpada provedenog 1992. godine. Ispitivale su se procjene I mišljenja građana o potencijalnoj opasnosti te prihvatljivosti izgradnje odlagališta nuklearnog otpada u navedenoj općini.

Rezultati pokazuju da se izgradnja odlagališta nisko- I srednje- radioaktivnog otpada smatra izrazito opasnim I to neovisno o potencijalnoj materijalnoj kompenzaciji koju bi mještani za to dobili. Kao dodatan problem otkriva se neadekvatnost postupka donošenja takve odluke, jer stanovnici ni u kom smislu nisu bili informirani o potencijalnoj izgradnji. odatle autori zaključuju da je potrebna nova strategija izgradnje odlagališta, jer je to prvenstveno socijalni problem

 

Da je dr. sc. Kre4šimir Kufrin metodološki svestran, svjedoči rad Rizik i masovni mediji.

Analiza sadržaja "Večernjeg lista" u razdoblju 1991–1992.

U članku se prezentiraju rezultati analize pisanja "Večernjeg lista" o ekološkim (osobito tehnološkim) rizicima. Istraživanjem – provedenim metodom analize sadržaja – bili su obuhvaćeni svi brojevi "Večernjeg lista" iz 1991. i 1992. godine. Članci (N=220) su analizirani s obzirom na njihove formalne karakteristike i način prezentiranja istraživanih sadržaja (rubrika u kojoj je prilog objavljen, vrsta priloga, autor priloga, istaknutost naslova, smještaj priloga u listu, veličina priloga, najava priloga na naslovnoj strani, grafički elementi) te s obzirom na njihovu sadržajnu stranu (karakter događaja, izvori opasnosti, uzroci nesreća, oblici manifestiranja nesreća, tematsko područje, objekti rizika, razina općenitosti, posljedice, zone ugroženosti, karakteristike akcidenata).

Analiza članaka pokazala je da tehnološki rizici zasad nisu visoko pozicionirani na agendi društvenih problema. Prilozi koji se odnose na tu temu uglavnom su kraće vijesti koje temi ne pristupaju na analitički način te kojima se u okviru lista ne pridaje veća pozornost. Prate se uglavnom socijalno konfliktni i medijski atraktivni događaji, dok je napisa o medijski manje atraktivnim – ali s aspekta promoviranja i razvijanja sigurnosne kulture te stvaranja kompetentne javnosti možda čak i važnijim – temama znatno manje.

 

U radu Viđenje nekih elemenata energetske strategije Republike Hrvatske iznosi se dio rezultata sociologijskog istraživanja koje je u sklopu projekta "Socijalnoekološki aspekti razvoja" provedeno u Zavodu za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Rezultati istraživanja, provedenog u lipnju 1992. godine na uzorku od 547 studenata Zagrebačkog i Riječkog sveučilišta, pokazali su precjenjivanje energetskog potencijala Republike Hrvatske i nedovoljnu obaviještenost o njezinim – prirodnim i tehnološkim – energetskim resursima.

Naime, prema mišljenju ispitanika, Hrvatska bi se ubuduće trebala oslanjati prije svega na izgradnju alternativnih elektrana, štednju energije, bolje iskorištavanje postojećih kapaciteta te na izgradnju hidroelektrana, tek potom na uvoz energije i na izgradnju elektrana na fosilna goriva, dok je izgradnja nuklearnih elektrana nepoželjna.

Među različitim mjerama štednje energije najprihvaćenije su one koje traže malen ili nikakav osobni angažman. Ne prihvaća se štednja postignuta restrikcijama i prisilom.

Usporedba rezultata ovoga istraživanja s nalazima prijašnjih sličnih istraživanja provedenih u Hrvatskoj sugerira da bi se u razmatranju različitih opcija buduća energetska strategija Republike Hrvatske trebala respektirati.

U svrhu dobivanja potpunije slike rada pristupnika Krešimira Kufrina, komentirat ćemo jedno od izlaganja sa znanstvenog skupa naslovljenog kao Sociologijska istraživanja odnosa javnosti prema genskoj tehnologiji: od deskripcije ka dekonstrukciji?

Proučivši više od pedeset istraživanja stavova javnosti prema genskoj tehnologiji, Kufrin se kritički osvrće na glavne nedostatke većine njih, opravdano primjećujući da istraživanja «boluju» od problematične valjanosti i pouzdanosti – dviju temeljnih metrijskih karakteristika o kojima u krajnjoj instanci ovisi i domet nekog istraživanja. Nadalje, ta istraživanja najčešće nisu na razini kakve solidne teorije srednjeg ometa, što pak dovodi do fragmentarnosti nalaza i slabe objašnjenosti razlika u stavovima.

Sociologijsko istraživanje genske tehnologije - prema mišljenju Kufrina - stoga treba dopuniti komplementarnim pristupima, razvijenima osobito u sklopu socijalnokonstrukcionističke tradicije i simboličkog interakcionizma, koji omogućuju dekonstru­iranje stavova javnosti o genskoj tehnologiji analizom interesa, akcija, strategija i diskursa različitih aktera u javnim arenama.

U zaključku razmatranja konstatira se da je istraživački program, koji bi komplementarno koristio i anketna istraživanja i socijalnokonstrukcionistički pristup čini se osobito potrebnim u Hrvatskoj, gdje većina aktera koji u javnim arenama nastoje nametnuti svoju definiciju genske tehnologije kao socijalno dominantnu nije dovoljno osvijestila i definirala ni svoju poziciju, a kamoli pozicije drugih aktera.

 

U opsežnom radu Stavovi o genetičkom inženjerstvu dr. sc. Krešimir Kufrin iznosi rezultate temeljito osmišljenog empirijskog istraživanja stavova o genetičkom inženjerstvu (GI), provedenog početkom 1997. godine na uzorku studenata (N=685) Sveučilišta u Zagrebu. Dobiveni rezultati, opsežno interpretirani, mogu se svesti na sljedeći niz konstatacija:

(1)   U odnosu na druga suvremena područja znanstveno–tehnoloških istraživanja, važnost GI procjenjuje se osrednjom (važnija područja: zaštita okoliša i liječenje SIDA–e; podjednako važna: računalna tehnologija, nuklearna energetika, gen–terapija; manje važna: oplodnja in vitro, biotehnologija, poljoprivredni pesticidi).

(2)   Obzirom na opasnosti od negativnih učinaka i zlouporaba, GI se percipira kao visokorizična tehnologija: jedino je nuklearna tehnologija procijenjena kao rizičnija.

(3)   Primjena GI na ljudima prihvatljiva je samo u otkrivanju i liječenju genetskih deformacija i bolesti, dok se eugenički zahvati "popravljanja" ljudi odbacuju.

(4)   Velikoj većini neprihvatljiv je transfer ljudskih gena na životinje. Transfer gena sa životinja na biljke također se percipira pretežno negativno, dok je prijenos biljka–biljka i životinja–životinja prihvatljiviji – nešto je veći udio pristalica no protivnika takve intervencije.

(5)   Stavovi o spremnosti na osobno korištenje proizvoda dobivenih GI pokazuju sljedeće: kad je riječ o prehrambenim proizvodima biljnog i životinjskog podrijetla i lijekovima, na koje se primjene GI zasad ponajviše usmjeruju, veći je udio onih koji ih ne bi nipošto koristili no onih koji bi takve proizvode koristili bez straha. Još su brojniji oni koji načelno ne odbijaju uporabu tih proizvoda, ali uz njih vežu određene bojazni. (6) Znatan dio ispitanika nema formirani stav o GI te će se njegovo oblikovanje događati s vremenom i kontekstualizirano.

 

Navedimo na kraju ovoga dijela još dva izvorna znanstvena članka koji uz već navedene pokazuje svestranu metodološku obrazovanost pristupnika te odmjerenost u primjeni sofisticiranih metodologijskih metoda i tehnika, uz pažljivu i promišljenu interpretaciju rezultata istraživanja.

Prvi od njih pod naslovom Socijalnoekološki akteri i sredstva zaštite okoliša prezentira rezultate sociologijskog istraživanja provedenog 1994. godine na kvotnom namjernom uzorku (N=682) koji je obuhvaćao sedam skupina ispitanika: (1) članove environmentalističkih organizacija, djelatnike u (2) državnim ustanovama na području zaštite okoliša, (3) znanstvenim ustanovama, (4) obrazovanju, (5) kulturi i umjetnosti i (6) sredstvima javnog informiranja te (7) gospodarstvenike.

Analizira se kakav je odnos pojedinih skupina ispitanika prema doprinosu najrelevantnijih socijalnoekoloških aktera zaštiti okoliša u Hrvatskoj te kako se procjenjuje efikasnost pojedinih sredstava zaštite okoliša.

Prema procjeni ispitanika, zaštiti okoliša u nas najviše pridonose znanost te ekološki pokreti, organizacije i stranke, a najmanje vladajuća i oporbene političke stranke te gospodarstvo.

Analizom procjene efikasnosti pojedinih sredstava zaštite okoliša utvrđeno je 7 latentnih dimenzija – koncepata zaštite okoliša; 1. Civilnodruštvena regulacija zaštite okoliša; 2. Ekonomsko–nadzorna regulacija zaštite okoliša; 3. Obrazovno–znanstvena regulacija zaštite okoliša; 4. Međunarodna pomoć i prihvaćanje međunarodnih standarda; 5. Izravna politička regulacija zaštite okoliša; 6. Pravno–penalistička regulacija zaštite okoliša; 7. Restrikcija vs. moralna osuda.

Analiziran je odnos skupina ispitanika prema navedenim konceptima, kako bi se utvrdilo koje od njih pojedini socijalnoekološki akteri više, a koje manje prihvaćaju.

 

Drugi od njih, Ekološki stavovi i spremnost za ekološki angažman, po naslovu ničim ne odaje da je riječ o briljantnom sklopu elaboracijskih, izvedbenih i interpretacijskih elemenata znanstvenog istraživanja provedenog od strane zrelog znanstvenika neopterećenog paušalnošću i potrebom za medijskim eksponiranjem, iako teme te vrste mogu zavesti i mnogo iskusnije istraživače i znanstvenike. Osvrnimo se ukratko na dobivene rezultate istraživanja provedenog na slučajnom reprezentativnom uzorku (N=547) studentske populacije zagrebačkog i riječkog Sveučilišta

U analizi se polazi od (1) odnos općenitih stavova o odnosu priroda–čovjek i konkretnijih stavova o klasičnim ekološkim problemima i temama (nuklearna energija, zagađivanje okoliša, iscrpljivanje resursa, demografski problemi, kvaliteta hrane, zaštita okoliša) te (2) odnos obiju vrsta stavova i spremnosti za proekološko angažiranje.

Faktorskom analizom općenitih stavova o odnosu čovjek–priroda dobivene su, prema očekiva­njima, tri latentne dimenzije: antropocentrizam, tehnicizam i naturalizam. Analizom konkretnijih stavova ekstrahirano je šest vrlo slabo povezanih dimenzija koje odgovaraju pojedinim ekološkim problemima. Ovakvi rezultati faktorske analize, kao i slaba povezanost općenitih i konkretnih stavova ukazuje na izrazitu segmentiranost ekološke svijesti, kako s obzirom na različite razine općenitosti, tako i s obzirom na problemska područja.

Iako su konkretniji stavovi (r2 = .122) nešto bolji prediktor spremnosti za ekološki angažman nego općeniti (r2 = .055), obje vrste stavova slabo tumače varijancu mjere spremnosti za ekološki angažman.

 

Osvrnut ćemo se ukratko i na najcjelovitije znanstveno djelo pristupnika dr. sc. Kufrina. Riječ je, dakako, o njegovoj disertaciji pod naslovom SOCIJALNOEKOLOŠKA INFORMIRANOST: Pojam, mjerenje i povezanost sa stavovima i ponašanjem. Riječ je o pionirskom radu na području socijalne ekologije, koji se bavi pokušajem rekonceptualizacije pojma socijalnoekološke informiranosti utemeljene na empirijskoj provjeri. Nakon što je temeljito elaborirao problem i sve relevantne konceptualne odrednice, Kufrin se upušta u metodološki vrlo zahtjevnu i osjetljivu konstrukciju odgovarajućeg instrumentarija, te još osjetljiviju evaluaciju konstruiranog instrumenta.

Evaluacija instrumenta izvršena je na temelju njegove primjene u anketnom istraživanju provedenom 2002. godine na prigodnom kvotnom uzorku (N = 518) studenata i studentica zagrebačkog Sveučilišta onih studijskih grupa koje su po svim kriterijima važne za socijalnoekološku problematiku.

Evaluacija je sadržavala dvije osnovne faze. U prvoj su se analizirali rezultati primjene instrumenta od 46 čestica na navedeni uzorak. Nakon toga provela se statistička selekcija čestica. Zadržano je 30 čestica te se od njih konstruirao indeks socijalnoekološke informiranosti.

Provjera metrijskih karakteristika dala je zadovoljavajući rezultat pa se ostatak rada sa stoji od interpretacije svih rezultat istraživanja.

Pokazalo se da je ispitivana populacija slabo i vrlo fragmentarno socijalnoekološki informirana te je stoga teško konstruirati instrument za mjerenje socijalnoekološke informiranosti koji je istodobno primjeren populaciji i utemeljen na cjelovitom teorijskom konceptu.

Nasuprot uobičajenoj predodžbi o tome kako usvajanje socijalnoekoloških informacija i znanja dovodi do proekološke promjene stava, a promjene stava i znanja uzrokuju proekološko ponašanje, istraživanje pokazuje da su navedena tri konstrukta razmjerno slabo povezana. Socijalnoekološka informiranost najslabije je povezana s općenitim stavovima o odnosu čovjeka i prirode, nešto jača je povezanost informiranosti i konkretnijih stavova o zaštiti okoliša i ekološkim problemima, a razmjerno najjača povezanost utvrđena je između informiranosti i proekološkog ponašanja.

 

 

 

Nastavna djelatnost

 

Uz povelik broj objavljenih radova svih vrsta dr. sc. Krešimir Kufrin je od samog početka rada na Odsjeku za sociologiju  Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu angažiran kao suradnik u nastavi, te kao samostalni izvođač nastave na nizu predmeta i kolegija i to na dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi, po ovlaštenju Fakultetskog vijeća.

Kao znanstveni novak akad. god. 1992./93. do akad. god. 1997./98.sudjeluje u nastavi predmeta Uvod u programiranje i rad s računalom.

 U akad. god. 1997./98. surađuje na kolegiju Sociologija rizika.

 

Od akad. god. 1998./99., nakon izbora u suradničko zvanje asistenta na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu redovito surađuje u nastavi pet predmeta i kolegija:

Osnove sociološke statistike

Metoda ankete I

Metoda ankete II

Obrada i analiza podataka

Sociologija rizika

Osim toga još je povremeno surađivao u nastavi predmeta Socijalna ekologija.

Posebno napominjemo da je pristupnik samostalno  izradio i predložio odgovarajući nastavni program predmeta Obrada i analiza podataka.

 

Posebno ističemo da je pristupnik dr. sc. Kufrin surađivao i u nastavi nekoliko ciklusa poslijediplomskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. riječ je o sljedećim predmetima i kolegijima:

Društveni aspekti genske tehnologije

Socijalna ekologija

Problemi mjerenje u društvenim istraživanjima 

 

Stručna djelatnost

 

Dr. sc. Krešimir Kufrin član je uredništva i tehnički urednik znanstvenog časopisa Socijalna ekologija od 1992. godine do danas.

Od 1992. do 1996. godine bio je i tajnik navedenog časopisa.

Su-urednik je (s prof. dr. I. Cifrićem) biblioteke Razvoj i okoliš u izdanju Hrvatskog sociološkog društva i Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Od 1994. do 1996. godine bio je član uredništva znanstvenog časopisa Revija za sociologiju u izdanju Hrvatskog sociološkog društva.

Član je izdavačkog savjeta znanstvenog časopisa Polemos od njegova osnutka do danas.

 

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

 

Uzevši u obzir sve prosudbene elemente, povjerenstvo zaključuje da dr. sc. Krešimir Kufrin, viši asistent na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ispunjava sve potrebne uvjete za izbor u znanstveno zvanje docenta propisane člankom 74. Zakona o visokim učilištima, člankom 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, te propisane Minimalne uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta jer

 

 

Obzirom na rečeno, povjerenstvo konstatira da dr. sc. Krešimir Kufrin, viši asistent na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u potpunosti ispunjava zakonski propisane uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija za predmete Metoda ankete I, Metoda ankete II i Osnove sociološke statistike na Katedri za metodologiju Odsjeka za sociologiju.

                                  

 

                                               Povjerenstvo:

 

 

                                                                       dr. sc. Benjamin Čulig, izv. prof.

                                                                       predsjednik povjerenstva

 

 

 

                                                                       dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

                                                                       član povjerenstva

 

 

                                                                       dr. sc. Ognjen Čaldarović,red. prof.

                                                                       član povjerenstva

 

 

 

                                                                                                                                            

Napomena:

Ovaj izvještaj raspravljan je i prihvaćen na sjednici Vijeća odsjeka za sociologiju dana 28. listopada 2004.

 

 

                                                                                    dr. sc. Nenad Karajić, doc.

                                                                                    Pročelnik Odsjeka za sociologiju


BIBLIOGRAFIJA

Krešimir Kufrin

 

1          Magistarski rad

Kufrin, K. (1995). Sociologijski aspekti ekološke svijesti. Magistarski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

2          Doktorska disertacija

Kufrin, K. (2002). Socijalnoekološka informiranost : Pojam, mjerenje i povezanost sa stavovima i ponašanjem. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

3          Radovi u časopisima (izvorni znanstveni radovi)

Kufrin, K. i Vulić, I. (1980). Sociologijska analiza stambeno–poslovne zone Siget–Sortino naselje. Arhitektura, 174+5/'80:88–93.

Kufrin, K. (1992). Viđenje nekih elemenata energetske strategije Republike Hrvatske. Socijalna ekologija, 1(4):459–470.

Kufrin, K. i Smerić, T. (1992). Odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada i lokalna zajednica. Percepcija opasnosti, uvjeta prihvatljivosti i utjecaja na razvoj. Socijalna ekologija, 1(4):471–483.

Kufrin, K. (1994). Aspiracije delničkih srednjoškolaca. EUR – Eko usmjereni razvoj, 1(2):29–42.

Kufrin, K. (1994). Rizik i masovni mediji. Analiza sadržaja "Večernjeg lista" u razdoblju 1991–1992. Socijalna ekologija, 3(1):63–81.

Kufrin, K. (1995). Socijalnoekološki akteri i sredstva zaštite okoliša. Socijalna ekologija, 4(2–3):171–190.

Kufrin, K. i Smerić, T. (1995). Radioactive Waste Repository and Local Community: Perception of Dangers, Conditions of Acceptability and Impact on Local Development. Social Ecology, (1995 supplement):77–89.

Kufrin, K. (1996). Ekološki stavovi i spremnost za ekološki angažman. Socijalna ekologija, 5(1):1–20.

Štulhofer, A. i Kufrin, K. (1996). Od obilja do altruizma i druge ekološke priče. Postmaterijalistički sindrom i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj. Socijalna ekologija, 5(2)171–184.

Kufrin, K. (1997). Stavovi o genetičkom inženjerstvu. Socijalna ekologija, 6(3):235–251.

Kufrin, K. (1998). Odnos prema rizicima gen–tehnologije i povjerenje u autoritete. Socijalna ekologija, 7(1–2):1–16.

Kufrin, K. (2000). Sociologijska istraživanja odnosa javnosti prema genskoj tehnologiji: od deskripcije ka dekonstrukciji? Socijalna ekologija, 9(3):205–218.

Kufrin, K. (2002). Skala nove ekološke paradigme — još jedna provjera i pokušaj revizije. Socijalna ekologija, 11(4):277–296.

Kufrin, K. (2003). Mjerenje ekološke informiranosti: konceptualni i operacionalni pristupi i problemi dosadašnjih istraživanja. Socijalna ekologija, 12(1–2):1–26.

Domac, J., Šegon, V. i Kufrin, K. (2004). Stavovi i informiranost javnosti o obnovljivim izvorima energije i energetskoj efikasnosti. Energija, 53(3):165–171.

4          Radovi u knjigama

Kufrin, K. (1991). Sociologijska deskripcija Kristove Crkve "Betanija". U: Plačko, Lj., Religioznost u malim vjerskim zajednicama Zagreba (str. 99–112). Zagreb: Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.

Kufrin, K. (1998). Zaštita okoliša u novom društvenom kontekstu: akteri i koncepcije ekološke modernizacije Hrvatske. U: Cifrić, I. et al., Društveni razvoj i ekološka modernizacija : Prilozi sociologiji tranzicije (str. 137–165). Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

5          Radovi u zbornicima radova sa znanstvenih skupova

Karajić, N., Čaldarović, O., Smerić, T., Kufrin, K. i Bjelac, B. (1992). Identification and Assessment of Possible Impact of Global Climate Changes on Socio–Ecological Characteristic of Cres–Lošinj Islands, Implications of Expected Climatic Changes on Cres–Lošinj Islands, Cres–Lošinj, 1992, 223–252. UNEP, Athens, September 1992.

Cifrić, I. i Kufrin, K. (1993). Socijalnoekološke teme i sadržaji u "Vjesniku" i "Večernjem listu" 1991. i 1992. godine, U: Vidaković, J. (ur.), Novinarstvo i novi svjetovi komuniciranja (str. 51–62). Osijek: Glas Slavonije; Zagreb: Nonacom.

Cifrić, I. i Kufrin, K. (1995). A Relation toward the Environment and Socioenvironmental Interests. U: Balestrin, P. (ur.) Proceedings of the 5th International Simposium on New Technologies (str. 77–82). Zagreb: Elektrotehničko društvo.

Kufrin, K. (1998). Gen–tehnologija: rješenje ili problem? U: Cifrić, I. (priredio), Bioetika : Etički izazovi znanosti i društva (str. 167–199). Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kufrin, K. (2000). Sociologijska istraživanja odnosa javnosti prema genskoj tehnologiji: od deskripcije ka dekonstrukciji? U: Cifrić, I. (priredio), Znanost i društvene promjene (str. 427–433). Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.


6          Recenzije i prikazi

Kufrin, K. (1992). Božo Vuleta (priredio): Taj divni božji svijet – vjernik i ekologija. Pokret prijatelja prirode "Lijepa naša", Hrvatski naddušobrižnički ured u Njemačkoj i IP "Školska knjiga", Frankfurt am Main – Zagreb (1991). Socijalna ekologija, 2(1):255–256.

Kufrin, K. (1994). Greenpeace Toxic Trade Update, Vol. 6 (1993), No. 1, 2, 3, 4. Socijalna ekologija, 3(2):223–225.

Kufrin, K. (1996). Jonathan F. Schupp: Environmental Guide to the Internet. Rockville: Government Institutes, Inc.; Roland W. Schumann III: ECO–DATA : Using Your PC to Obtain Free Environmental Information. Socijalna ekologija, 5(1):126–130.

Kufrin, K. (2001). Kruszewska, Iza: Genetički preinačena hrana i usjevi u Hrvatskoj: prijetnja ekološkoj poljoprivredi. Izvješće. ANPED, Hrvatski centar "Znanje za okoliš" i Zelena Akcija, Zagreb (2000). Socijalna ekologija, 10(3):210–213.

Kufrin, K. (2001). O kraljevima i kupusu. Strip o anti–genetičkom inženjeringu. A SEED Europe i Hrvatski centar "Znanje za okoliš", Zagreb (2001). Socijalna ekologija, 10(3):213–218.

Kufrin, K. (2001). Eurobarometer 52.1. The Europeans and Biotechnology. Brussels: European Commission, Directorate–General for Research, Directorate B – Quality of Life and Management of Living Resources Programme, 2000. Socijalna ekologija, 10(4):379–384.

Kufrin, K. (2001). Eurobarometer 55.2. Europeans, Science and Technology. Brussels: European Commission, Directorate–General for Research, 2001. Socijalna ekologija, 10(4):384–389.

7          Stručni radovi i stručne informacije u znanstvenoj periodici

Jokić, M. i Kufrin, K. (1993). Ekološka edukacija: Pregled znanstvene periodike za 1992. godinu. Socijalna ekologija, 2(2):289–306.

Kufrin, K. (1995). Voda – poluprogramirana radna knjiga. Socijalna ekologija, 4(4):435–436.

Kufrin, K. (1995). Sociologija na Internetu: U pohvalu principa rakovica–moruzgva. Revija za sociologiju, 26(1–2):93–95.

Kufrin, K. (1995). Sociologija na Internetu : Znanstvena periodika na elektroničkoj autocesti. Revija za sociologiju, 26(3–4):243–245.


8          Prijevodi

Manuel Castells: Grad, klasa i moć

            (Izvornik: Manuel Castells, City, Class And Power, pp. 167–173)

            Revija za sociologiju, 10(1–2):47–52.

Manuel Castells: Urbana kriza, politički proces i urbana teorija

            (Izvornik: Manuel Castells, City, Class and Power, pp. 1–12)

            Revija za sociologiju, 10(1–2):53–61.

(zajedno s T. Smerićem i N. Karajićem)

Ernst U. von Weizsaecker: Cijene trebaju pokazati ekološku istinu

            (Izvornik: Prices Should Tell the Ecological Truth, U: Sustainable Development, Science and Policy: The Conference Report, pp. 523–535, Oslo: NAVF.)

            Socijalna ekologija, 1(2):233–241.

9          Studije, elaborati i znanstvenoistraživački izvještaji primijenjenih          sociologijskih istraživanja

Ivković–Tončić, D., Kufrin, K., Lay, V. i Pehnec, D. (1988). Socijalna ugroženost zaposlenih – primjer Zagreba. Zagreb: Institut za društvena istraživanja.

Dolenec, N., Kufrin, K. i Rogić, I. (1988). Sociologijska studija stare gradske jezgre Karlovca i kontaktnog područja. Zagreb: Urbanistički institut SR Hrvatske.

Dolenec, N., Kufrin, K., Lay, V., Rogić, I. i Stojković, A. (1989). Sociologijska studija općine Hvar – prethodni radovi za reviziju prostornog plana. Zagreb: Urbanistički institut SR Hrvatske.

Kufrin, K. i Rogić, I. (1989). PUP centar Mali Lošinj – sociologijska studija: urbane aspiracije stanovnika centra grada. Zagreb: Urbanistički institut SR Hrvatske.

Kufrin, K. (1992). Lekenik: plan uređenja naselja – sociologijska studija. Zagreb: Centar za planiranje, arhitekturu i usluge.

Kufrin, K. (1992). Sunja: plan uređenja naselja – sociologijska studija. Zagreb: Centar za planiranje, arhitekturu i usluge.

Lay, V. i Kufrin, K. (1992). Ekološki projekt Zagreb. I Osnove. Sociološki projektni zadatak za dionicu 11.3. – Edukacija i kontakti s javnošću. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju; Institut za društvena istraživanja sveučilišta u Zagrebu

Karajić N., Smerić, T., Kufrin, i K. Bjelac B., (1992). Javno mnijenje i odnos prema objektima građenim protivno prostornim planovima i bez građevinske dozvole. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Bjelac, B., Karajić N., Kufrin, K. i Smerić, T. (1992). Javno mnijenje i odnos prema otpadnim tvarima. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Čaldarović, O., Bjelac, B., Karajić, N., Kufrin, K. i Smerić, T. (1992). Mišljenje nositelja stanarskog prava o otkupu stanova nad kojima postoji stanarsko pravo. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Bjelac, B., Karajić N., Kufrin, K. i Smerić, T. (1992). Mišljenja stanovnika općine Ivanec o potencijalnim lokacijama odlagališta RAO u Republici Sloveniji. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Čaldarović, O., Bjelac, B., Karajić, N., Kufrin, K. i Smerić, T. (1992). Identifikacija i procjena mogućih utjecaja globalnih klimatskih promjena na socijalno–ekologijske karakteristike otočja Cres–Lošinj. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Čaldarović, O. i Kufrin, K. (1993). Sociološki aspekti sigurnosne kulture, U: Procjena rizika i mogućnosti smanjenja opasnosti za ljudsko zdravlje i okoliš od energetskih i drugih kompleksnih gospodarskih sustava na području Grada Zagreba (str. 105–134). Zagreb: APO.

Bjelac, B., Čaldarović, O., Karajić, N., Kufrin. K. i Smerić, T. (1993). Plan gospodarenja prirodnim i povijesnim resursima otočja Cres–Lošinj. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Cifrić, I., Karajić, N. i Kufrin, K. (2001). Informiranost i stavovi vozača Grada Zagreba o uvođenju i primjeni eko–testa. Anketno istraživanje članova Hrvatskog autokluba. Istraživački izvještaj. Zagreb: Filozofski fakultet – Zavod za sociologiju.

Domac, J., Šegon, V., Kufrin, K. I Kulišić, B. (2003). Informiranost i stavovi o obnovljivim izvorima i energetskoj efikasnosti. Završno izvješće i rezultati ankete. Zagreb: Energetski institut Hrvoje Požar, Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu; Rijeka: Eko Liburnia.

 


FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

U ZAGREBU

 

 

 

 

 

 

            Na temelju članka 95. Zakona o visokim učilištima («Narodne novine», br. 59/96.- pročišćeni tekst) Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na zahtjev Sveučilišta u Zadru imenovalo nas je članovima Stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvijeta za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, grana etnologija, za predmet Etnologija, u Odjelu za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru.

        

         Nakon uvida, pregleda i ocjene natjčajne dokumentacije pristupnika podnosimo Vijeću sljedeće:

 

 

                   IZVJEŠĆE

 

 

         Pristupnik Jadran Kale rođen je 1965. godine u Novoj Gradiški, državljanin Republike Hrvatske. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je jednopredmetnu etnologiju i 1989. godine stekao stručnu spremu sedmog (VII/1) stupnja i stručni naziv DIPLOMIRANI ETNOLOG.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u Sveučilišnom centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku završio je program poslijediplomskog obrazovanja za znanstveno usavršavanje u trajanju od četiri semestra i izradio magistarski rad pod naslovom Sklopovi nepravo svođenih građevina (bunja) na istočnoj obali Jadrana koji je obranio 1996. godine i time stekao stručnu spremu VII/2 stupnja i stručni naziv magistar humanističkih znanosti, polje znanosti o umjetnosti.

 

         Objavio je, u različitim stručnim publikacijama dvadesetak stručnih radova od kojih izdvajamo:

-         Skorašnje stanje sraza globalne kulture sa mjesnim tradicijama na šibemskome području (Ethnologica Dalmatica 1, Split, 1992, str. 99-107.

-         Sklop bunja na lokalitetu Samograd – Žirje (Žirajski libar 1, Šibenik, 1994, str. 221-246.

-         Izvori za etnoastronomiju (Kučerin zbornik, Šibenik, 1995, srt. 103-120.

-         Pojmovi o običajnosti u riječniku Josipa Jurina, (Ethnologica Dalmatica 6, Split, 1997.

-         Zavjetne kapelice (Provid 1, Šibenik i Primošten, 1997, str. 283-3318.

-         Etnološka nastava i inicijativa za etnološki studij u Zadru, (Etnološka tribina 24, Zagreb, 2001, str. 189-194 (suautorstvo s Jasenkom Lulić Štorić)

 

Objavio je i znanstvene radove:

 

-         Kakvima se vidimo sami: disciplina odražena sadržajima nekrologa etnolozima (u: Simboli idntiteta, Zagreb, 1991, str. 68-71. – prethodno priopćenje)

-         Multiple features in the Orion constellation as recognized in Croatian folklore (Narodna umjetnost 33/1, Zagreb, 1996, str. 209-222 - prethodno priopćenje)

-         Zasnivanje dijela upitnica Etnološkog atlasa «Duga i zvijezde u vjerovanju» - tema147:6-9 (Etnološka tribina 20, Zagreb, 1997, str. 211-219 – pregledni članak)    

 

 

Pristupnik je od 1989. god. kustos i voditelj Etnografskog odjela Muzeja grada Šibenika, a od 1997. god. održava nastavu dva sata tjedno iz izbornog kolegija Etnologija za studente arheologije Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

 

   

                       MIŠLJENJE

 

 

     Pristupnik, mr. sc. Jadran Kale udovoljava prema Zakonu o visokim učilištima te Uvjetima rektorskog zbora minimalnim uvjetima za izbor u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, grana etnologija, za predmet Etnologija, na Odjelu za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru.

 

 

U Zagrebu, 1.6.2004.                                                Članovi povjerenstva

 

 

                                                                      Prof. dr. sc. Vitomir Belaj

 

 

                                                                      Doc. dr. sc. Branko Đaković                      

PROF. DR. SC. BRUNISLAV MARIJANOVIĆ

ODJEL ZA ARHEOLOGIJU

SVEUČILIŠTE U ZADRU

 

 

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

FAKULTETSKO VIJEĆE

 

 

PREDMET: Mišljenje u postupku izbora u nastavno zvanje

 

 

            Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovan sam za člana stručnog povjerenstva u postupku izbora mr. sc. Jadrana Kale u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija, grana etnologija za predmet Etnologija na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

            Zahvaljujući na ukazanom povjerenju, a ne ulazeći u valoriziranje stručnog rada mr. Sc. Jadrana Kale na području etnologije, slobodan sam Fakuletskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu predložiti da mr. sc. Jadrana Kalu izabere u nastavno zvanje višeg predavača za predmet Etnologija na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru.

 

            Mr. Sc. Jadran Kale nositelj je izbornog kolegija Etnologija, u okviru kojega već više godina drži predavanja i seminar za studente arheologije na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Kao pročelnik Odjela za arheologiju tijekom više godina mogao sam pratiti nastavni rad mr. Sc. Jadrana Kale i mišljenja sam da ispunjava potrebne uvjete za izbor u predloženo zvanje.

 

S osobitim štovanjem,

 

                                                                                  Brunislav Marijanović

 


Jadran Kale

Popis objavljeni stručnih radova:

 

1.      «Vizualna antropologija na primjeru produkcije TV Zagreb», izvorni rad. Etnološke sveske 8 (1987), 117-120.

2.      «Trenutno stanje tradicijskog stočarstva u sjeveroistočnim Prokletijama», rad predan 1988. za objavu u zborniku Geografskog društva Kosova, 5 str.

3.      Prikaz etnoloških radova na temu suvremenosti i kulture grada», pregledni rad. Predano za projekt Zavoda za kulturu Hrvatske, 11/1988. 41 str.

4.      «Uopćena obilježja različitih skupina grafita u Zagrebu», Kulturni radnik 42 (1989.) !: 77-89.

5.      «Kakvima se vidimo sami: disciplina odražena sadržajima nekrologa etnolozima», prethodno priopćenje. «Simboli identiteta», ur. D. Rihtman-Auguštin, Zagreb: HED, 1991., 68-71.

6.      «Before and after the cult: The social and ceremonial meaning of the story about Vlašići stars», Makedonski folklor 24 (1991.) 47, 243-254.

7.      «Skorašnje stanje sraza globalne kulture sa mjesnim tradicijama na šibenskome području», Ethnologica Dalmatica 1 (1992.), 99-107.

8.      Proslov i komentar etnografskih motiva u grafičkoj mapi Josipa Glasnovića. Primošten: ogranak MH, 1993.

9.      «Sklop bunja na lokalitetu Samograd (Žirje)», Žirajski libar 1 (1994.), 221-246.

10.  «Izvori za etnoastronomiju», «Kučerin zbornik», ur. M. Berić i V. Lakić. Šibenik: Astronomsko društvo Faust Vrančić i Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, 1995., 103-120.

11.  «Nadnaravni karakter žene ocrtan otočnim predajama šibenskog kraja», Ethnologica Dalmatica 4-5 (1995-1996.), 83-107.

12.  «Multiple features in the Orion constellation as recognized in Croatian folklore». Narodna umjetnost 33/1 (1996.), 209-222 (prethodno priopćenje).

13.  «Slavic Star Lore». Archaeoastronomy & Ethnoastronomy News, the quarterly bulletin of the Center for Archaeoastronomy. Number 22, December Solstice 1996. Internet: http.//www.wam.umd.edu/  tlaloc/archastro/ae22.html

14.  «Zavjetne kapelice», Povid 1 (Šibenik i Primošten 1997.), 283-318.

15.  «Elektronički muzej svijeta», Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 3 (1997.), 42-44.

16.  «Pojmovi o običajnosti u rječniku Josipa Jurina», Ethnologica Dalmatica 6, 1997.

17.  17. «Zasnivanje dijela upitnice Etnološkog atlasa 'Duga i zvijezde u vjerovanju' (tema 147:6-9)», Etnološka tribina 20 (1997.), 211-219 (pregledni članak).

18.  18. «Informatički kiosci u izložbama», Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 4 (1997.).

19.  «Je li se u neolitu stanovalo u bunjama?» U:»Područje šibenske županije od pretpovijesti do srednjega vijeka», Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 19, Zagreb, 1998., 75-82. (Zbornik radova godišnje skupa HAD u Šibeniku 1995.)

20.  «Elektronička raspravišta za muzeologiju i konzervatorstvo», Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 1-2 (1998.): 59-69.

21.  «Tematski odabir iz Kalepina», u: «Jezikoslovac fra Josip Jurin, zbornik radova sa znanstvenog skupa». Šibenik i Primošten: Gradska knjižnica i ogranak MH, 1999., 85-145.

22.  «Muzeološka i konzervatorska korištenja Usenet raspravišta», Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 3-4 (1998): 95-98.

23.  «Kazalo mrežnih databaza za muzeološki i konzervatorski rad», Bilten o informatizaciji muzejske djelatnosti 9 (1998.)

24.  «Gospođo trebam Vašu tetovažu za muzejski fundus», Informatica museologica 29 (1998.), 3-4: 62-64.

25.  «Etnološka nastava i inicijativa za etnološki studij u Zadru», u suautorstvu s Jasenkom Lulić Štorić, Etnološka tribina 31 (2001.), 24: 189-194.

 

 

 

 


 

Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

 

                                                                                                     Zagreb, 15. studenoga 2004.

 

Predmet: Ocjena rezultata natječaja za izbor asistenta

 

Na svojoj sjednici 10. studenoga Fakultetsko nas je vijeće imenovalo u povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za Hrvatski jezik na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

 

Na natječaj objavljen u Narodnim novinama 7. srpnja 2004. prijavila se Tamara Alerić. Pregledavši natječajni materijal donosimo sljedeći

 

I Z V J E Š T A J

 

      Tamara Alerić rođena je 22. listopada 1972. u Zagrebu, gdje je diplomirala hrvatski jezik i književnost 1997, te četverosemestralni studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Godine 1999. upisala je poslijediplomski znanstveni studij (smjer lingvistika) na Filozofskome fakultetu. Odslušala je propisane kolegije, položila sve ispite (uz jednu ocjenu vrlo dobar sve s odličnim uspjehom), napisala i obranila dva kvalifikacijska rada iz hrvatskoga standardnoga jezika. Pri kraju je pisanja magistarskoga rada Frazeologija političkoga govora (tema i sinopsis prihvaćeni su na ZNV Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 9. prosinca 2002).

 

       Oko pet godina radila je na novinarskim, lektorskim i profesorskim poslovima. Osim u studentskim novinama i Večernjem listu radila je i na Hrvatskome radiju kao suradnik, urednik i jezična savjetnica završivši dvije interne izobrazbe. Nastavničko iskustvo stekla je u dvije osnovne škole, na tečajevima hrvatskoga jezika za povratnike i strance. Lektorsko iskustvo stekla je surađujući s različitim izdavačkim kućama.

 

      Godine 2002. na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu održala je nastupno predavanje iz hrvatskoga jezika pred profesorima i studentima. Od šk. god. 2003/04., nakon provedenoga natječaja, održava nastavu na Odsjeku za izobrazbu učitelja Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu, i to vježbe i seminare iz kolegija Hrvatski standardni jezik.

       Služi se engleskim i talijanskim jezikom. Član je Matice hrvatske i Hrvatskoga filološkoga društva. Udana je i majka troje djece.

 

       Temeljem navedenoga zaključujemo da pristupnica zadovoljava sve uvjete za izbor u suradničko zvanje asistenta te predlažemo Fakultetskomu vijeću da se Tamaru Alerić izabere u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti (jezikoslovlje), za Hrvatski jezik, na neodređeno vrijeme, na Odsjeku za izobrazbu učitelja Učiteljske akademije Sveučilišta  u Zagrebu.

 

                                                            Povjerenstvo

dr. sc. Zrinka Jelaska, docent

dr. sc. Dunja Pavličević-Franić, izv. prof

dr. sc. Josip Silić, red. prof. u miru


Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

Dr. sc. Dubravka Maleš, red.prof.

Dr. sc  Vlatko Previšić, red. prof.

 

U  Zagrebu, 03. ožujka, 2004.

 

 

 

Predmet: Mišljenje stručnog povjerenstva o rezultatu natječaja za izbor nastavnika u nastavno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti za predmet  Pedagogija i Didaktika na Visokoj učiteljskoj školi u  Čakovcu.

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

Zagreb, Ivana Lučića 3.

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na temelju članka  95. Zakona o visokim učilištima (“Narodne novine”, broj 59/96 – pročišćeni tekst) na sjednici održanoj  09.  veljače 2004. donijelo je odluku o imenovanju povjerenstva u sastavu; dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof., dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof. i dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof., a za izbor u nastavno zvanje u znanstvenom području društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti za predmet Pedagogija i Didaktika na Visokoj učiteljskoj školi, za koji izbor je Visoka učiteljska škola u  Čakovcu raspisala Natječaj objavljen u Vjesniku 04. prosinca 2003. i “Narodnim novinama” br. 194/2003. od 10. prosinca 2003.

 

   

 

Opće odredbe u svezi s raspisanim natječajem

 

Visoka učiteljska škola u Čakovcu, 04. prosinca 2003. godine u Vjesniku i “Narodnim novinama” br. 194/2003. od 10. prosinca 2003., raspisala je natječaj za izbor i prijem u puni radni odnos na neodređeno vrijeme jednog nastavnika u nastavnom zvanju za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, za predmet Pedagogija i Didaktika. Natječaj je proveden temeljem odredbi Zakona o visokim učilištima («Narodne novine» br. 59/96 i 94/96.) i suglasno člancima koji se odnose na izbor  u nastavnička zvanja predavač ili viši predavač te sukladno Odluci Rektorskog zbora o ispunjavanju minimalnih uvjeta za izbor u nastavna zvanja. U suglasju s uvjetima i kriterijima za izbor u nastavna zvanja, povjerenstvo je provelo procjenu uvjeta i donijelo prijedlog kojeg podnosi Fakultetskom vijeću koje ga je imenovalo.

 

I Z V J E Š Ć E

 

REZULTAT NATJEČAJA

 

       Na Natječaj su se prijavili: mr.sc. Marko Jurčić, Gordana Vojvoda i mr. sc. Zvonimir Kotarac. Svi su pristupnici predali dokumente u skladu s uvjetima natječaja. Pristupnici će  biti prikazani slijedom ovih segmenata:

 

 

2. Biografski podaci pristupnika

3. Znanstvena djelatnost

4. Nastavna djelatnost

5. Stručna djelatnost

6. Zaključna ocjena

7. prijedlog povjerenstva

 

1. Mr. sc. MARKO JURČIĆ

 

Biografski podaci pristupnika Marka Jurčića

 

Pristupnik je rođen 01. rujna 1956. godine u Donjem Pazarištu od oca Mile (pokojni) i majke Ane. Po narodnosti je Hrvat i državljanin je Republike Hrvatske. Oženjen je suprugom Ljubicom, ima dvije kćeri, Irenu i Mihaelu, Irena je učenica IV. razreda ekonomske škole u Velikoj Gorici, a Mihaela učenica VI. razreda OŠ Nikole Hribara, Velika Gorica.

Osnovnu i srednju školu završio je u Gospiću. Razrednu nastavu na Pedagoškom fakultetu u Rijeci te u Zagrebu na Filozofskom fakultetu studij pedagogije. Akademske godine 1998./99. upisuje poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku pedagogije, a u svibnju 2002. godine brani magistarsku radnju.

Od 1985. do 1995. godine radi na radnom mjestu učitelja razredne nastave u Osnovnoj školi Ljudevita Gaja u Zaprešiću i u Osnovnoj školi Frana Galovića u Zagrebu, od toga četiri godine u dopunskoj nastavi u Njemačkoj. Od 1995. godine do danas radi u Osnovnoj školi Frana Galovića u Zagrebu na radnom mjestu stručnog suradnika pedagoga.

Od stranih jezika govori, čita i piše njemački jezik.

Član je Hrvatskog pedagogijskog društva.

 

 

I.                    Znanstvena djelatnost

 

3.1. Postupci u znanstvenom napredovanju: 28. svibnja 2001. godine obranio je magistarski rad iz znanstvenog područja društvenih znanosti, znanstveno polje odgojne znanosti, na temu: “Doživljaj razrednog ozračja učenika osnovne škole i njihovo zadovoljstvo nastavom”.

29. prosinca  2003. godine predao je zahtjev za pristupanje izradi i obrani  disertacije  izvan doktorskog studija Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tema:Doživljaj i zadovoljstvo roditelja osnovnom školom”

3. 2. Podaci o magistarskom radu: Tema: “Doživljaj razrednog ozračja učenika osnovne škole i njihovo zadovoljstvo nastavom”, (147 stranica). Istraživanje je provedeno na uzorku od 1263 učenika VI. i VIII. razreda iz četiri gradske i četiri prigradske osnovne škole s instrumentom od 86 tvrdnji. Metodom faktorske analize, odnosno multivarijatnim postupkom utvrđena su četiri temeljna čimbenika razredno-nastavnoga ozračja: “učiteljeva podrška”, “razredna kohezija”, “ispitna anksioznost” i “nastavno opterećenje”. Multivarijatnom analizom te višesmjernom ANOVA analizom utvrđen je doživljaj temeljnih čimbenika razrednoga ozračja učenika osnovne škole i njihovo  zadovoljstvo nastavom te dokazana statistička značajnost s obzirom na dob, spol ispitanika i tip škole. Dokazan je doživljaj razrednoga ozračja, kao subjektivna stvarnost koju oblikuju utisci i prosudbe učenika, a zadovoljstvo učenika nastavom kao rezultat najkonkretnijih zbivanja u kojemu se prelamaju individualne i zajedničke zakonitosti razredne zajednice. Ovaj rad ima vrijedne rezultate koji bi mogli poslužiti našoj pedagoškoj praksi, ali može poslužiti i kao poticaj budućim istraživanjima.

 

 

 

 

 

 

 

3.3. Objavljen znanstveni rad:

 

Jurčić, M. (2003). Identitet moderne škole. Zagreb: Napredak, 2., 213-224.

 
 

 

 

 


Autor razrađuje sliku moderne i kvalitetne škole nalazeći joj atribucije kvalitete. Istodobno se zalaže i za promijenjene uloge učenika, učitelja i roditelja, a važnije zahvate očekuje u kurikulumu i primjeni suvremenih medija. U skladu s viđenjem posebnosti škole, što ukazuje na prepoznatljivost i individualnost, nalazi i značenje refleksije (doživljaja) škole na čemu se ocrtava posebnost. Izgradnja identiteta je proces kojim valja svjesno upravljati i u kojem procesu sudjeluju svi koji su neposredno ili posredno uključeni u život i zbivanja u školi.

 

Empirijskim pristupom se otkriva «pozadina» rada koja se ispoljava kao određeni stupanj zadovoljstva školom. Istražen je doživljaj školskog ozračja koji upućuje nizom tvrdnji na koje su ispitanici (učenici i učitelji) kao i obradom rezulata ankete, jasno se ustanovljuje značenje razrednog i školskog ozračja za identitet moderne škole. Doprinos je ovog rada u utvrđivanju veze između afirmiranja i ustanovljivanja identiteta škole i svijesti o tome (refleksija).

 

 

3.      Nastavna djelatnost i nastavne aktivnosti

 

Za potrebe Ministarstva prosvjete i športa od 1995. do 1997. godine priređuje predavanje i vodi pedagoške radionice u sklopu stručnog usavršavanja stručnih suradnika pedagoga i psihologa osnovnih i srednjih škola o temi “Pripravnički staž u procesu obrazovanja učitelja” za sjevero-zapadno područje Hrvatske (sedam županija). Od 1997. do danas za potrebe Zavoda za školstvo Republike Hrvatske priređuje i održava predavanje za učitelje pripravnike osnovne i srednje škole na teme: “Subjektivni i objektivni čimbenici pri vrednovanju postignuća učenika” i “Osposobljavanje učitelja pripravnika za obnašanje rada razredništva” u županijama: Grad Zagreb, Zagrebačka županija, Sisačko-Moslavačka, Križevačko-Koprivnička, Varaždinska, Krapinsko-Zagorska te Karlovačka županija.

Rješenjem Ministarstva prosvjete i športa 1995. godine imenovan je članom ispitne komisije za polaganje stručnog ispita učitelja razredne nastave, koja djeluje u OŠ Frana Galovića, Zagreb. Odlukom Ministarstva prosvjete i športa 1997. godine imenovan je članom stručne skupine za nastavne programe razredne nastave. U jednom mandatu (1997. – 1999.) bio je član povjerenstva za dodjelu Državne nagrade “Ivan Filipović”, pri Ministarstvu prosvjete i športa. Od travnja 2000. godine rješenjem Ministarstva prosvjete i športa član je Drugostupanjskog povjerenstva za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta.

Pozivan je na brojna predavanja županijskih stručnih vijeća učitelja razredne nastave, pedagoga i ravnatelja s temama: “Sat razrednika po modelu pedagoške radionice”,  “Suradnja s roditeljima na kvalitetniji način”, “Razredno ozračje”, “Identitet moderne škole” i  “Komunikacijske uloge u školi”.        

Intervjuima i nastupima na radiju i televiziji pridonosio je struci i njenom dignitetu govoreći o temama: (u emisijama: “U krupnom planu”, tema: “Učitelj i suvremena škola”, 1999. godine;  “Spajalica”, tema: “Školsko i razredno ozračje”, 2002. godine; “Među nama”, tema: “Afirmacijom pozitivnih vrijednosti protiv nasilja u školi”, 2003. godine).

 

 

5. Stručna djelatnost

 

5.1. Objavljeni stručni radovi:

 

1995. godine s autorima, “Hrvatske početnice”, Šabić, Baričević, Vitez sudjeluje u izradi Priručnika uz hrvatsku početnicu – prinos metodici početnog čitanja i pisanja.

 

U lipnju 2003. godine recenzirao je metodički priručnik za učitelje i studente nastavničkih fakulteta, “Riječ, slika i glazba u nastavi hrvatskog jezika i književnosti od I. do IV. razreda” autorice dr.sc. Kate Lučić.

 

5.2.  Vođenje stručnih  projektata:

·         “Samopouzdanje učenika u predmetnoj nastavi” – projekt Zavoda za školstvo Republike Hrvatske (1998./1999. i 1999./2000. godine)

·         “Rasterećenje učenika” – projekt Zavoda za školstvo Republike Hrvatske (2002./2003. godine)

·         “Djeca s posebnim potrebama u interaktivnom sustavu obitelj-škola-vršnjaci” – projekt Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta Zagreb i Hrvatske udruge “IDEM” (2003./2004. godine)

·         “Odgoj za ljubav i nenasilje” – projekt Udruge za rad s mladima “Suncokret” Zagreb (1999. – 2004. godina)

·         “Odgoj za humanost i nenasilje”- školski projekt (2001.- 2004. godine)

·         “Timska nastava” – školski projekt (2002./2003. godina)

·         “Agresivnost učenika i njihovo postignuće”- školski projekt, akcijsko istraživanje (2001. – 2003.godina)

“Svi za protiv” – projekt Ministarstva zdravstva rada i socijalne skrbi (2001./2002. godina)

 

5.3. Ostalo:

U siječnju 2003. godine, odlukom ministra prosvjete i športa o napredovanju u zvanje, napreduje u zvanje stručni suradnik-savjetnik.

Kao pedagog škole uvodi pedagoške radionice kao novi oblik rada na satovima razrednika 1997. godine, a 1999. godine održavanje roditeljskih sastanaka po modelu pedagoške radionice te trajno prati i potiče unapređenje odgojno-obrazovne djelatnosti škole timskim radom i interdisciplinarnim pristupom, održava predavanja učiteljskom vijeću s ciljem primjene inovacija u nastavnoj praksi na temelju rezultata akcijskih istraživanja i projekata.

 

 

6. Zaključna ocjena

 

Pristupnik mr. sc. Marko Jurčić prvi puta se bira u zvanje prema potrebi Visoke učiteljske škole u Čakovcu i u zakonski predviđenim rokovima te na način koji određuje Zakon (temeljem članka 80. Zakona o visokim učilištima - pročišćeni tekst)  udovoljio je svim formalnim uvjetima postupka za izbor u  nastavno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti za predmet  Pedagogija i Didaktika.

Nastavna djelatnost pristupnika, kao i predavačka aktivnost za županijska stručna vijeća učitelja razredne nastave, pedagoga i ravnatelja  te ukupna predavačka angažiranost ukazuju na nastavnu kvalificiranost.

Rad u stručnim projektima također upućuje na to da pristupnik poduzetno i zainteresirano prati pedagogijske inovacije, te se uključuje u njihovo širenje i implementaciju.

 

 

1.      Priloženi dokumenti o stručnoj spremi dokazuju da predloženik  ima odgovarajuću visoku stručnu spremu, odnosno, završen bazični studij koji odgovara karakteru institucije u kojoj radi i programskim potrebama predmeta za kojeg se natječe.

 

2.      Nadalje, predloženik ima objavljen jedan znanstveni rad i jedan u tisku, te dva stručna rada. 

 

3.       Predloženik ima 22 godine nastavnog iskustva.

 

Osim udovoljavanja propisanim kriterijima o pristupniku se može navesti i mnogo drugih pozitivnih radnih i istraživačkih sklonosti. Tome valja dodati i činjenicu da je obranio magistraski rad pred povjerenstvom Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučiliušta u Zagrebu i stekao akademski stupanj magistra znanosti iz područja društvenih znanosti u polju odgojnih znanosti. Nije nevažno da je prostupnik u procesu postupka prijave doktorskog rada na istom fakultetu.

 

7. prijedlog povjerenstva

 

Temeljem svega iznesenog u ovom izvješću povjerenstvo predlaže da se pristupnik mr. sc. Marko Jurčić koji se prijavio na natječaj Visoke učiteljske škole u  Čakovcu, budući ispunjava tražene uvjete temeljem Zakona o visokim učilištima («Narodne novine» br. 59/96) i minimalne uvjete utvrđene kriterijima naznačenim u odluci Rektorskog zbora Visokih učilišta Republike Hrvatske («Narodne novine» br. 94/96.) izabere u nastavno zvanje predavača u području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti a za predmete Pedagogija i Didaktika.

 

 

 

2. Mr. sc. ZVONIMIR KOTARAC

 

Kako prema Zakonu o visokim učilištima (“Narodne novine” – pročišćeni tekst 59/96.) osoba predložena za izbor u nastavno zvanje predavača mora ispunjavati uvjete za izbor (članak 80. istog Zakona), povjerenstvo utvrđuje da pristupnik mr.sc. Zvonimir Kotarac ne ispunjava primarni uvjet definiran kao odgovarajuća stručna sprema. Bazično obrazovanje pristupnika je iz područja defektologije (profesor defektologije), a nostrificirana diploma kao ekvivalent magisterija, također je iz područja defektologije.

Neovisno od ostalih, vrlo afirmativnih detalja iz biografije pristupnika koji se odnose na stručni i znanstveni rad, povjerenstvo ih ne iskazuje kao cjelovito izvješće zbog gore navedenog obrazloženja temeljenog na Zakonu o visokim učilištima.

 

 

 

 

3. GORDANA VOJVODA

 

2. Biografski podaci pristupnice Gordane Vojvoda

 

Gordana Vojvoda je rođena 10. studenog 1968. godine u Čakovcu u hrvatskoj obitelji oca Marijana i majke Ljubice, rođene Horvat. Majka je dvoje djece.

Osnovnu školu pohađala je u Čakovcu od 1975. - 1983. Srednjoškolski centar u Čakovcu pohađala je od 1983. - 1987. Studirala je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od listopada 1990. i diplomirala na istom 20. studenog 1995. Stekla je stručnu spremu VII. stupnja i stručni naziv diplomiranog pedagoga.

Od 27. studenog 1995. do 31. kolovoza 1996. radila je u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu kao zamjena za porodiljni dopust. Od 16. lipnja 1997 do 31. kolovoza 2001. radi u OŠ l. G. Kovačića Sveti Juraj na Bregu u Lopatincu gdje je 18. svibnja 2001. položila Državni stručni ispit. Od 01. rujna 2001. godine radi u Srednjoj školi Prelog.

Tijekom svojeg dosadašnjeg rada redovno se stručno usavršavala odlazeći na stručne skupove i seminare u Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu, Trogiru i Šibeniku.

U studenom 1998. upisala je Poslijedipolomski studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji privodi kraju.

Od listopada 1999. radi kao vanjski suradnik na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu gdje predaje kolegij Uvod u pedagogiju.

 

 

 

4.      Nastavna djelatnost

 

Pristupnica je nastavno iskustvo stjecala kao predavač kolegija Uvod u pedagogiju kao vanjski suradnik na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu od listopada 1999. godine.

 

 

 

5. Stručna djelatnost

Kod pristupnice se može zapaziti redovno stručno usavršavanje (prisustvovanje stručnim  skupovovima i seminarima u Čakovcu, Varaždinu, Zagrebu, Trogiru i Šibeniku).

 

 

6. Zaključna ocjena

 

Glede nastavnog iskustva (preko tri godine) i odgovarajuće stručne spreme pristupnica zadovoljava uvjete natječaja. Isto tako, sklonost znanstvenoj orijentaciji iskazana u Poslijediplomskom studiju pedagogije dodatno ju kvalificira kao i sudjelovanje na stručnim skupovima. Međutim, nedostaje održavanje javnih predavanja i izlaganje na stručnim skupovima, ali je nastavno kvalificira vanjska suradnja na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu gdje predaje kolegij Uvod u pedagogiju.

 

 

7. Prijedlog povjerenstva

 

Povjerenstvo ustanovljuje da pristupnica ima  minimalne uvjete za izbor u nastavno zvanje.

 

 

   Članovi povjerenstva:

 

                                                    1. Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

   

         2. Dr. sc. Dubravka Maleš, red.prof.

 

   3. Dr. sc.  Vlatko Previšić, red. prof.

 


dr. sc. Damir Agičić, izv. prof., predsjednik

dr. sc. Nenad Moačanin. red. prof., član

dr. sc. Robert Matijašić, izv. prof., član

 

 

ZNANSTVENO-NASTAVNOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva s prijedlogom da se dr. sc. Slaven Bertoša, docent, izabere u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora

 

 

Znanstveno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici 13. rujna 2004. u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmete Hrvatska povijest od XVI. do XVIII. stoljeća i Svjetska povijest od XVI. stoljeća do 1870. god. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli.

Nakon uvida u natječajnu dokumentaciju Vijeću podnosimo ovo

 

 

I Z V J E Š Ć E

 

 

Odluku o raspisivanju natječaja donijelo je Znanstveno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta u Puli na svojoj sjednici 29. lipnja 2004. Na natječaj, objavljen u Glasu Istre 7. srpnja 2004., prijavio se dr. sc. Slaven Bertoša, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli.

 

 

I. Životopis

 

Dr. sc. Slaven Bertoša rodio se 13. ožujka 1967. u Puli, u kojoj je završio osnovnu školu (1981.) i gimnaziju (1985.). Pohađanjem Universitŕ per Stranieri - Corso linguistico-culturale u Perugi (1987. i 1988.) usavršio se u poznavanju talijanskog jezika, književnosti, povijesti i kulture. Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1992.) i na Facoltŕ di Lettere e Filosofia dell’Universitŕ Ca’Foscari u Veneciji (1996.). Prije dolaska na Filozofski fakultet u Puli (1995.) radio je u tamošnjoj Sveučilišnoj knjižnici, tada Naučnoj biblioteci (1994.), te u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, tada Institutu za primijenjena društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu s Centrom u Puli. 

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je magistarski rad pod naslovom Gospodarske i društvene prilike u puljskoj komuni od početka do polovice XVII. stoljeća (1997.) te doktorsku disertaciju pod naslovom Pula u XVII. i XVIII. stoljeću: društvene, demografske i etničke promjene (2000.).

Na Filozofskom fakultetu u Puli izabran je najprije u suradnička zvanja mlađeg asistenta (1995.), asistenta (1997.) i višeg asistenta (2000.), a zatim u znanstveno-nastavno zvanje docenta (2001.).

U tri je navrata dobio međunarodnu stipendiju za pohađanje prestižnog Corso Internazionale di Alta Cultura u Veneciji (1990., 1993. i 1997.). Dva je puta (1998. i 1999.), u okviru međunarodne razmjene znanstvenika, bio na studijskom boravku u Macerati. Kolega Bertoša radi svoja istraživanja u mnogobrojnim bibliotečnim i arhivskim fondovima u zemlji (Zagreb, Rijeka, Pula, Rovinj, Pazin) i inozemstvu (Venecija, Trst, Udine, Macerata, Ancona, Ascoli Piceno, Jesi, Loreto).

Od 1995. predaje Povijest na studiju Razredne nastave (najprije u okviru tadašnjeg Pedagoškog fakulteta, zatim na Visokoj učiteljskoj školi). Na Filozofskom fakultetu u Puli na studiju Povijesti od 1996. predaje Hrvatsku povijest XVI. do XVIII. stoljeća i Srednjovjekovnu povijest Apeninskog poluotoka, a od 2000. do 2003. predavao je i Svjetsku povijest od XVI. stoljeća do god. 1870. Vanjski je suradnik Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje od 2000. predaje Hrvatsku povijest XVI. do XVIII. stoljeća i Svjetsku povijest od XVI. stoljeća do god. 1870. U okviru fakultetskog rada mentor je studentima pri izradi diplomskih radova ili član povjerenstava za njihovu obranu kod drugih profesora.

Od  2002. kolega Slaven Bertoša obnaša dužnost pročelnika Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Puli. Član je radne skupine Filozofskog fakulteta u Puli za izradu novog studijskog programa prema načelima tzv. Bolonjske deklaracije (ECTS).

Glavni je istraživač i voditelj projekta Filozofskog fakulteta u Puli Grad i selo u Istri od XVI. do XVIII. stoljeća (0140007) te istraživač na projektu Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli Prilozi za povijest Zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar) (0101037). Oba projekta financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Suradnik je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu na projektu “Istarske enciklopedije” (00069). U registar istraživača Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa upisan je pod brojem 222091.

Član je uredništva časopisa Historijski zbornik iz Zagreba te suradnik brojnih edicija, poput Croatice Christiane Periodice i Povijesnih priloga iz Zagreba, Vjesnika Državnog arhiva u Rijeci, te istarskih časopisa Atti del Centro di Ricerche Storiche u Rovinju, Vjesnik Istarskog arhiva u Pazinu, Buzetski zbornik, Acta Histriae u Kopru, Zbornik Općine Lupoglav, Istarska danica, Kalendar Franina i Jurina itd.

Do sada je objavio tri knjige (Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća, Skupština udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin 2002., 577 str. (za koju je u lipnju 2004. primio Zlatnu povelju Matice hrvatske), Levantinci u Puli (XVII.-XIX. stoljeće), Zavičajna naklada “Žakan Juri”, Pula 2003., 253 str., Svjetska povijest modernoga doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, Profil International, Zagreb 2004., 492 str.) te 72 bibliografske jedinice, uglavnom izvorne znanstvene i pregledne radove. Nastupio je na ukupno 18 domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova.

 

 

II. Znanstvena djelatnost

 

            Temeljno područje Bertošina znanstvenog interesa odnosi se na istraživanje gospodarskih, društvenih, etničkih, a posebice migracijskih i kolonizacijskih prilika u Istri (poglavito u njezinome mletačkom dijelu) od konca XVI. do početka XIX. stoljeća.

Do izbora u zvanje docenta (2001.) dr. sc. Slaven Bertoša objavio je 23 naslova: 7 izvornih znanstvenih radova, 8 preglednih radova, jedan stručni rad i 7 prikaza. Nakon izbora u zvanje docenta (2001.) objavio je 52 naslova: tri knjige, 27 izvornih znanstvenih radova, jedan pregledni rad, 2 stručna rada, 12 prikaza i 7 popularno-znanstvenih radova. Nakon posljednjeg izbora bio je jedan od priređivača hrvatskog prijevoda knjige Bernarda Benussija Povijest Pule u svijetlu municipalnih ustanova do 1918. godine (Pula 2002.). Dakle, ukupno je objavio 75 naslova: tri knjige, 34 izvorna znanstvena rada, 9 preglednih radova, 3 stručna rada, 19 prikaza i 7 popularno-znanstvenih radova.

Radovi dr. sc. Slavena Bertoše odnose se na prošlost Istre (mletačkog i austrijskog dijela), pretežito od XVII. do prve polovice XIX. stoljeća, iako se u nekim člancima o pojedinim istarskim mjestima kandidat osvrće i na srednjovjekovno razdoblje. U nekoliko preglednih radova obrađuje se problematika vezana za Apeninski poluotok u srednjem vijeku. Dvije knjige tiču se povijesti Pule u novome vijeku, a sveučilišni priručnik odnosi se na moderno doba, odnosno prilagođen je postojećem programu studija povijesti na filozofskim fakultetima u Puli i Rijeci, gdje kandidat predaje.

Autorova prva knjiga, opsežna monografija (577 str.) Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća (Pazin 2002.) odnosi se na detaljnu analizu matičnih knjiga grada Pule od 1613. do 1815., a napisana je na temelju analize izvornoga gradiva iz Državnog arhiva u Pazinu. U 26 poglavlja dr. sc. Slaven Bertoša raspravlja o matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih, te o popisima krizmanih, bogato citirajući podatke iz izvora. Napose su zanimljiva poglavlja o nezakonitoj djeci, dugovječnim osobama, ubojicama i osuđenicima, neobičnim smrtima, siromasima, prosjacima, ali i pojedinim društvenim slojevima u gradu (knezovi-providuri, različiti činovnici uprave, vojnici, obrtnici, liječnici, primalje, nobili, biskupi, svećenici, časne sestre itd.). U najvećem poglavlju obrađuje areale migracijskih strujanja u Pulu, gdje zaključuje da je najviše useljenika bilo iz mletačkog i austrijskog dijela Istre, te iz Furlanije i Veneta, iako su najtrajnije bile migracije hrvatskog žiteljstva (poglavito iz Dalmacije i njezinoga zaleđa). Posebice su vrijedni cjeloviti prijepisi mnogobrojnih dokumenata i popisi pojedinih društvenih slojeva, doneseni u drugom dijelu knjige. Kako je to i naglašeno na prezentacijama ove knjige u Puli, Rijeci i Zagrebu, ona se može smatrati jednim od mogućih modela u načinu proučavanja matičnih knjiga, čime se, inače, hrvatski povjesničari nisu mnogo bavili. Za spomenuto je djelo autor primio Zlatnu povelju Matice hrvatske (lipanj 2004.). 

Knjigom Levantinci u Puli (XVII.-XIX. stoljeće) dr. sc. Slaven Bertoša nastavio je rad na puljskim matičnim knjigama, detaljno proučivši i objasnivši migracijske veze između istočnog Sredozemlja i Pule. Taj je smjer bio vrlo snažan i značajan, jer je doseljenika s Levanta u Puli bilo mnogo, pa se može reći da je najznačajniji južnoistarski grad uspijevao opstati kao naseljeno mjesto velikim dijelom upravo zahvaljujući njima. Dr. sc. S. Bertoša navodi iz mjesta iz kojih su kolonisti stigli u Pulu: najčešća su Cipar, Rodos i Kreta (Kandija), a zabilježeni su još i Krf, Moreja, Kefalonija, Kitera, Hanija, Nikozija, Retimon, Suda i Zakint. Autor je naglasio da se ti doseljenici u izvorima lako prepoznaju po karakterističnim prezimenima: Cipriotto, Candiotto, Roditti, Zancariol, Xenachi, Assendio, Grego, Calucci, Malanfa, Caticora, Filaretto, Giaffuni i sl. Ova knjiga (253 str.) također sadrži cjelovite popise svih osoba koje su se sa spomenutoga područja doselile u Pulu, a obrađuje razdoblje od 1613. do 1817. Na temelju podataka o pojedinim obiteljima autor je izradio zanimljiva rodoslovlja, koja uvelike nadopunjuju dosad relativno oskudne poznate podatke o nekim “grčkim” obiteljima u Puli, pa i čitavoj Istri.

Priručnik Svjetska povijest modernoga doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok (492 str.) namijenjen je ponajprije studentima. U njemu autor obrađuje najznačajnje teme iz novovjekovnog razdoblja svjetske povijesti od konca XV. stoljeća do 1870. god. Posebice se osvrće na Apeninski poluotok, s kojim su Istra i Dalmacija bile u tisućljetnoj povezanosti. Važnost ove knjige leži u činjenici da je dr. sc. Slaven Bertoša u njoj obradio niz pitanja koja su u literaturi na hrvatskom jeziku nedovoljno obrađena, a literatura koju je koristio pretežito je objavljena na talijanskom jeziku.

Valja zatim istaknuti i izvorne znanstvene radove, od kojih ćemo se ovdje pobliže osvrnuti na njih 11. U prvoj se skupini nalaze radovi u kojima dr. sc. S. Bertoša razrađuje problematiku matičnih knjiga grada Pule, odnosno osvrće se na doseljenike iz pojedinih istarskih ili izvanistarskih mjesta. U radu I rovignesi nei registri di stato civile di Pola dal 1613 al 1817 (Atti del Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, vol. XXX., Trieste-Rovigno 2000., str. 433-486) naglašava veliko značenje migracijskih veza između Rovinja i Pule, te činjenicu da je doseljenika iz tog, po broju žitelja najvećeg istarskoga grada, bilo mnogo. Zato se može reći da je Pula preživjela kao gradsko središte zahvaljujući ovim kolonistima, koji su uz one iz Venecije i – kako je već spomenuto – one s Levanta za Pulu bili najvažniji. Bertoša je zaključio da matične knjige grada Pule pokazuju da su u najjužnijem istarskom središtu doseljenici iz Rovinja bili brojniji od doseljenika iz bilo kojeg drugog mjesta u Istri i to neovisno o mletačko-austrijskoj granici, koja u kolonizacijskim nastojanjima nije predstavljala prepreku.

U radu Soldati, fuggiaschi e altri forestieri giunti a Pola da Emilia Romagna, Marche, Umbria e Abruzzi (1613-1817) (Proposte e ricerche, vol. 46., Ancona 2001., str. 188-216) dr. sc. Slaven Bertoša detaljnije je obradio podatke o kolonistima iz nekoliko spomenutih talijanskih pokrajina. Osim puljskih matica, koristio se i dokumentima koje je pronašao u Državnom arhivu u Veneciji. Zaključio je da su doseljenici s tog područja bili najbrojniji u vrijeme Napoleonovog pohoda (u posljednjim godinama XVIII. stoljeća), te da su se, bježeći pred Francuzima, jednim dijelom sklonili i u Pulu, odnosno južnu Istru, odakle su se kasnije vjerojatno raselili po čitavom poluotoku.

Prilog Puljska prezimena prema popisima krizmanika iz 1825. godine (Croatica Christiana Periodica, br. 52, Zagreb 2003., str. 107-117) predstavlja novi doprinos poznavanju istarskih prezimena. Oslanjajući se na podatke iz povijesnog izvora iz prve polovice XIX. stoljeća, Bertoša navodi niz tadašnjih prezimena u Puli  selima oko nje (primjerice, u Galižani prezimena Capolicchio, De Ghenghi i De Toffi; u Ližnjanu prezimena Perković, Klunić, Mokorić i Vojnić; u Medulinu prezimena Kirac, Lorencin i Radošević; u Premanturi prezimena Mezulić, Mihovilović, Periša i Rosanda itd.). Naglašava da su i danas ta prezimena karakteristična za spomenuta mjesta.

Zatim valja izdvojiti radove vezane za proučavanje prošlosti nekih istarskih sela i gradića. Bertošin noviji prilog Iz crkvene prošlosti Barbana (16.-19. stoljeće) (Croatica Christiana Periodica, br. 53, Zagreb 2004., str. 59-88) predstavlja rezultat istraživanja u domaćim (državni arhivi u Rijeci i Pazinu, Arhiv HAZU u Zagrebu, ) i inozemnim (Archivio di Stato dio Venezia) arhivima, vezanih za projekt o barbansko-rakljanskom feudu, koji se u novome vijeku, sve do propasti Mletačke Republike 1797., nalazio u vlasništvu plemićke obitelji Loredan. Ovaj rad ukratko obrađuje prošlost kaštela Barbana, a zatim donosi nekoliko novih dokumenata s temama iz njegove crkvene prošlosti (popis župnika, kanonika, trajne obveze kaptola župne crkve Sv. Nikole u Barbanu iz 1738. i sl.).

Za isti je projekt vezan i rad Migracijski smjetovi u Mletačkoj Istri: Barban-Pula (17.-19. stoljeće) (Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Zagreb 2003., str. 131-143) koji, na temelju analize matičnih knjiga Pule, detaljno obrađuje migracijske veze između Barbana i njegovih sela (Puntera, Šajini, Belavići, Bratulići, Hreljići, Hrboki itd.) s Pulom.

Tekst Neki podaci o prošlosti Tinjanštine od XVII. do XIX. stoljeća s posebnim osvrtom na migracije prema Puli (Nova Istra - Časopis za književnost, kulturološke i društvene teme, god. V., sv. XVI., br. 3-4, Pula 2000., str. 189-195) tiče se kaštela Tinjana, koji se nalazio u austrijskom dijelu Istre, a značajnu je ulogu imao tijekom Uskočkog rata (1615.-1618.) kada su ga privremeno osvojili mletački vojnici.

Bertoša je pisao i o Boljunu i Vranji, dva značajna kaštela u sjeveroistočnom dijelu Istre, također na austrijskom posjedu: Novi prilozi za poznavanje prošlosti Boljuna i Vranje od XVII. do XIX. stoljeća (Zbornik Općine Lupoglav 2001., knj. III., Lupoglav 2001., str. 131-147.). Naglasio je važnost spomenutih mjesta, te spomenuo niz poznatih epizoda iz njihove prošlosti (primjerice, pljačke uskoka početkom XVII. stoljeća).

Članak Fragmenti iz prošlosti Črnoga grada i Beloga grada (Buzetski zbornik, knj. 29., Buzet 2003., str. 23-30) odnosi se na dvije iznimno značajne srednjovjekovne strateške točke u sjevernoj Istri. Antički naziv za Črni grad bio je Nigrinianum, a njemački Schwarzenburg; za Beli grad Albinianum, odnosno Weissenburg. Talijanski (mletački) izvori utvrde su nazivali Castelnero i Castelbianco. Njihov status nije bio isti: Črni grad je bio kaštel, a Beli grad stražarska kula. Smatra se da su sagrađeni oko godine 1000. zbog zaštite franačke istarske markgrofovije. No, podatci o njima tijekom čitave su prošlosti vrlo oskudni i nesigurni, pa se o njihovom razvitku i propadanju može zaključivati samo na temelju općenitog poznavanja srednjovjekovnih feudalnih odnosa i političkih prilika u Istri. Črni grad i Beli grad predstavljaju prvo sigurno svjedočanstvo o hrvatskom utjecaju na toponomastiku sjeverne Istre.

Rad Beram od XVII. do XIX. stoljeća (Pazinski memorijal, knj. 25.: Beram u prošlosti, Radovi sa stručno- znanstvenog skupa o prošlosti Berma i okolice održanog u rujnu 2000. godine i naknadno prikupljeni, Pazin 2003., str. 43-54) odnosi se na crtice iz prošlosti tog austrijskog kaštela, smještenog u središnjoj Istri, sjeverozapadno od Pazina. I Beram je tijekom Uskočkog rata imao važnu ulogu. Zanimljiv je i opis naselja u djelima tršćanskog liječnika Prospera Petronija i polihistora Johanna Weickharda Valvasora.

Na srednjovjekovno i novovjekovno razdoblje odnosi se i rad Teme iz prošlosti Lupoglava i njegovog područja od 11. do 19. stoljeća (Zbornik Općine Lupoglav 2003., knj. IV., Lupoglav 2003., str. 21-34). I Lupoglav je bio kaštel u Austrijskoj Istri, a za njega se vezuju brojna značajna imena, poput Anne Eberstein, Sigismunda Herbersteina, Petra Kružića, Pompea Brigida itd.). Lupoglavska gospoštija obuhvaćala je sela Gorenju i Dolenju Vas, Semić i Lesišćinu, te odvojene posjede Sutivanac, Šumber i Krbune. 

Dr. sc. Slaven Bertoša pisao je i o prošlosti područja najviše istarske planine. U članku Crtice iz prošlosti Učke (Zbornik Općine Lupoglav 2003., knj. IV., Lupoglav 2003., str. 35-44) obradio je glavne epizode vezane za uskočke akcije u prvoj polovici XVII. stoljeća i gradnju ceste preko prijevoja Poklon u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Koristeći izvorne vijesti, objelodanjene u ediciji Atti e Memorie della Societŕ Istriana di Archeologia e Storia Patria, potvrdio je da se i područje Učke može pohvaliti bogatom prošlošću koja, iako ne osobito dobro poznata i istražena, također privlači pozornost istraživača.

Dakle, znanstvena djelatnost dr. sc. Slavena Bertoše obilježena je donošenjem niza novih podataka ne samo o prošlosti Pule, već i čitave Istre. Svoje je radove on napisao uglavnom na temelju neobjelodanjenih arhivskih izvora, osvrćući se pri tom i na dosad poznatu literaturu (na hrvatskom i talijanskom jeziku). Njegov znanstveni rad iskazuje se i sudjelovanjem na domaćim i inozemnim znanstvenim skupovima te povremenim studijskim boravcima u arhivskim i bibliotečnim ustanovama u zemlji (Zagreb, Rijeka, Pazin, Rovinj) i inozemstvu (Trst, Venecija). S izlaganjem je sudjelovao na 15 znanstvenih skupova u Hrvatskoj (svi u Istri), od kojih je jedan (Novigrad) bio međunarodni. Sudjelovao je i na tri međunarodna znanstvena skupa u inozemstvu (Italiji i Sloveniji).

Dr. sc. Slaven Bertoša suradnik je projekta 0101037 Prilozi za povijest Zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar)  Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli (glavni istraživač: akademik Petar Strčić), a glavni je istraživač i voditelj projekta 0140007 Grad i selo u Istri od XVI. do XVIII. stoljeća Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Puli.

 

 

III. Nastavna djelatnost

 

Nastavna djelatnost dr. sc. Slavena Bertoše vrlo je opsežna.

Od 1995. predaje Povijest na studiju Razredne nastave (najprije u okviru tadašnjeg Pedagoškog fakulteta, zatim na Visokoj učiteljskoj školi).

Na Filozofskom fakultetu u Puli na studiju Povijesti od 1996. predaje Hrvatsku povijest XVI. do XVIII. stoljeća i Srednjovjekovnu povijest Apeninskog poluotoka, a od 2000. do 2003. predavao je i Svjetsku povijest od XVI. stoljeća do god. 1870.

Vanjski je suradnik Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje od 2000. predaje Hrvatsku povijest XVI. do XVIII. stoljeća i Svjetsku povijest od XVI. stoljeća do god. 1870.

Bio je član povjerenstva za izbor u zvanja nekoliko kolega, a pod njegovim je mentorstvom obranjeno ukupno 17 diplomskih radova: 10 na Filozofskom fakultetu u Puli i 7 na Visokoj učiteljskoj školi u Puli. Osam je puta bio član povjerenstva prilikom obrane diplomskih radova izrađenih pod mentorstvom drugih profesora na Filozofskom fakultetu u Puli. Razvijena nastavna djelatnost dr. sc. Slavena Bertoše u velikoj se mjeri temelji na njegovom znanstvenoistraživačkom radu: rezultate rada predstavlja studentima tijekom predavanja i seminara, a ti se rezultati koriste i tijekom izrade nekih diplomskih radova.

 

 

IV. Stručna djelatnost

 

            Do izbora u zvanje docenta dr. sc. Slaven Bertoša objavio je 8 preglednih radova, jedan stručni rad i 7 prikaza. Nakon izbora u zvanje docenta (2001.) objavio je jedan pregledni rad, 2 stručna rada, 13 prikaza i 7 popularno-znanstvenih radova. Dakle, ukupno je objavio 9 preglednih radova, 3 stručna rada, 20 prikaza i 7 popularno-znanstvenih radova.

U preglednom radu Feudalne obitelji na Apeninskom poluotoku od XIV. do XVI. stoljeća (Historijski zbornik, LII, Zagreb 1999.,  str. 33-54) autor analizira feudalne partikularizme na području apeninskom poluotoka, upozorava na razloge njihovog postojanja, kao i na glavne oblike koje su poprimali. Posebice se osvrće na najznačajnije talijanske feudalne obitelji (Anguissola, Pallavicino, Visconti, D’Este, Rossi itd.), njihova imanja i utvrde.

Pregledni rad O bankarskoj aktivnosti obitelji Medici (Historijski zbornik, god. LIV., Zagreb 2001., str. 11-31) odnosi se na povijesni prikaz bankarskih aktivnosti znamenite obitelji Medici, koja je bila vezana za njihovu središnju banku u Firenci i pojedine filijale na Apeninskom poluotoku i u nekim europskim gradovima. Banka Medici osnovana je 1397. i postojala je sve do protjerivanja obitelji iz Firence 1494. Unatoč velikoj važnosti, ona je vrlo oskudno sudjelovala u gospodarskom napretku, jer je svoj novčani kapital, umjesto u proizvodnju, ulagala u financiranje ogromnih dvorskih trošenja i vojnih plaćeničkih ekspedicija, od kojih su najznamenitije Rat dviju ruža u Engleskoj i mnogobrojni ratovi talijanskih plaćenika.

U stručnom radu Neki južnoistarski toponimi u notarskim zapisima iz XVII. stoljeća (Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. XLI.-XLII.,  Rijeka 2000., str. 115-125) autor donosi popis svih toponima koji se javljaju u zapisima bilježnika iz Pule i njezinog okolnog područja. Građa se nalazi u Državnom arhivu u Pazinu, u fondu Istarski notari, a odnosi se na razne vrste ugovora: kupoprodajne, darovne, nagodbene, bračne, te na ugovore o zamjeni dobara, o dugovanju, o zakupu, naposljetku i na ugovore koji rješavaju ili pokušavaju riješiti neki spor, te na oporuke.

U stručnom članku Novigrađani u Puli: doseljenici, privremenici, prolaznici (1613.-1816.) (Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Novigrad-Cittanova 599-1999., Novigrad, 15.-16. listopada 1999., Novigrad 2002., str. 115-121) pristupnik raspravlja o slučajevima doseljenika iz Novigrada i njegove okolice u Pulu tijekom novoga vijeka, a donosi i kraći prikaz prošlosti Novigrada. 

Stručni rad O vojnoj povijesti grada Pule od početka XVII. do početka XIX. stoljeća (Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. XLIII.-XLIV.,  Rijeka 2002., str. 249-288) prikazuje jedan društveni sloj, koji je u gradu Puli, s obzirom na njegovo veliko strateško značenje, odigrao značajnu ulogu, posebice stoga što dio vojnog osoblja nije napustio grad nakon završetka službe, nego se u njemu trajno nastanio.

            Dr. sc. Slaven Bertoša recenzirao je tri knjige i dva znanstvena članka. Bio je predstavljač knjige Elvisa Orbanića, Katedra Sv. Nicefora, Pazin 2002.

 

 

 

V. Zaključno mišljenje i prijedlog

 

U ocjeni znanstvene, nastavne i stručne djelatnosti pristupnika naglašavamo da dr. sc. Slaven Bertoša, docent Filozofskog fakulteta u Puli, ispunjava minimalne uvjete Znanstvenoga područnog vijeća humanističkih znanosti za izbor u znanstveno-nastavno zvanje višeg znanstvenog suradnika, odnosno izvanrednog profesora (NN br. 38/1997., str. 1506). Do izbora u zvanje docenta (2001.) dr. sc. Slaven Bertoša objavio je 23 naslova: 7 izvornih znanstvenih radova, 8 preglednih radova, jedan stručni rad i 7 prikaza. Nakon izbora u zvanje docenta (2001.) objavio je 52 naslova: tri knjige (kategorija a3), 27 izvornih znanstvenih radova (16 u časopisima i publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i publikacijama (a1) te 11 u ostalim časopisima i publikacijama (a2); jedan pregledni rad (u ostalim časopisima i publikacijama (a2), 2 stručna rada (jedan u časopisu s međunarodno priznatom recenzijom ili s njime po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisom (a1) i jedan u časopisu izvan te kategorije (a2), 12 prikaza (3 u časopisima i publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i publikacijama (a1) te 9 u ostalim časopisima i publikacijama (a2) i 7 popularno-znanstvenih radova. Nakon posljednjeg izbora bio je jedan od priređivača knjige.

Dakle, ukupno je objavio 75 naslova: tri knjige, 34 izvorna znanstvena rada, 9 preglednih radova, 3 stručna rada, 19 prikaza i 7 popularno-znanstvenih radova. Time pristupnikovi radovi znatno premašuju potrebne uvjete (propisani minimum je: jedna knjiga i 8 radova, od toga 4 u časopisima s međunarodnom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima).

            Nadalje, pristupnik ispunjava minimalne uvjete Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstvena i nastavna zvanja (NN br. 94/1996., str. 4097-4098). Potpuno ispunjava tri od moguća četiri uvjeta Rektorskog zbora (traži se udovoljavanje dvama uvjetima): izradio je potrebni  tekst (priručnik Svjetska povijest modernoga doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok) za dodiplomsku nastavu (a i njegova prva knjiga Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća također se nalazi u popisu obvezatne literature u dodiplomskoj nastavi); prezentiranjem rezultata vlastitih istraživanja sadržajno je i u metodici unaprijedio nastavni proces; bio je mentor za 17 diplomskih radova (10 na Filozofskom fakultetu u Puli i 7 na Visokoj učiteljskoj školi u Puli).

            Pristupnik udovoljava uvjetima koje članak 42., st. 2. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/1996., str. 2828) propisuje za znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika. Doktor je znanosti, ima objavljene značajne znanstvene radove u časopisima i publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama, koji su pridonijeli razvoju znanstvenog područja. Pristupnik ima nove radove nakon izbora u prethodno zvanje i preko tri godine znanstvenoistraživačkog rada u zvanju znanstvenog suradnika.

            Naposljetku, kandidat udovoljava uvjetima koje članak 74., st. 2. Zakona o visokim učilištima (NN, br. 59/1996., str. 2811) propisuje za zvanje izvanrednog profesora: ispunjava uvjete za izbor u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika i uvjete koje propisuje Rektorski zbor. Objavio je nove radove nakon izbora u prethodno zvanje i ima ukupno devet godina nastavnog rada na visokom učilištu (traže se tri godine).

            Sastavivši ovo izvješće sukladno članku 8. Pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava, na temelju iznesenoga

 

 z a k l j u č u j e m o

 

da pristupnik u potpunosti udovoljava svim zakonskim uvjetima za izbor oglašen natječajem na koji se javio te

 

p r e d l a ž e m o

 

da se pristupnik dr. sc. Slaven Bertoša izabere za izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmete Hrvatska povijest od XVI. do XVIII. stoljeća i Svjetska povijest od XVI. stoljeća do 1870. god. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli.

 

 

                                                                       ________________________________

                                                                   dr. sc. Damir Agičić, izv. prof., predsjednik

 

                       

                                                                            ______________________________

                                                                         dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof., član

 

               

                                                                           ______________________________

                                                                          dr. sc. Robert Matijašić, izv. prof., član


Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.                                                              6. rujna 2004.

Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

Dr. sc. Miroslav Bertoša (Pedagoški fakultet, Pula)

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Odlukom Vijeća od 19. siječnja 2004. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o tome da li predloženik dr.sc. Stjepan Sršan ispunjava uvjete za izbor u znansveno – nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, znanstveno polje povijesti, za predmet Hrvatska povijest u Ranom Novom Vijeku od 16. do 18. stoljeća na Filozofskom (prije Pedagoškom) fakultetu JJ. Strossmayera u Osijeku. Nakon uvida u priloženu dokumentaciju podnosimo ovo

 

IZVJEŠĆE

Životopis pristupnika

 

Dr. sc. Stjepan Sršan rođen je 7. travnja 1941. u Podturnu (Čakovec). Od 1952. živi u Semeljcima kod Đakova. U Zagrebu i Đakovu je pohađao Klasičnu gimnaziju te je u Đakovu završio studij teologije 1966. godine. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1976. je diplomirao klasičnu filologiju, a 1987. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na području društveno – humanističkih znanosti (filologija) s disertacijom “Latinske pjesme slavonskih pjesnika tiskane u Osijeku u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća”. Od 1975. radi u Državnom arhivu u Osijeku na Odjelu za stariju građu da bi temeljem dotadašnjih stručnih i znanstvenih radova 1987. stekao zvanje višeg arhivista. Godine 1994. stekao je znanstveno zvanje znanstveni suradnik (povijest) te nastavno zvanje predavač (filologija), a 1999. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (humanističke znanosti, povijest, Hrvatska povijest u Ranom Novom vijeku). Član je Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, član povjerenstva za državne granice, dopredsjednik društva za hrvatsku povjesnicu u Osijeku i dr.

 

Znanstvena i stručna djelatnost

 

Dr. Sršan objavio je nakon izbora za docenta jednu monografiju u koautorstvu, te dvije knjige koje dijelom imaju monografijski značaj (Povijest Crvenog križa u Osijeku, Osijek 2003., Sjeveroistočne granice Hrvatske, Osijek 2003., Povijest vinkovačke gimnazije, Osijek 2002.), pet knjiga prijevoda narativnih povijesnih izvora i popisa, tri knjige izvorne građe (Kotar Osijek 1786. godine, Osijek 2002., Zavičajnici grada Osijeka, Osijek 2004., Knjiga o vinu iz 1779. godine, Osijek 2003.), desetak znanstvenih članaka (prvobitno referata na znanstvenim skupovima i dr.) te sedam stručnih radova. Osobito je vrijedan njegov doprinos hrvatskoj historiografiji u studijama za društvenu, gospodarsku i demografsku povijest istočne Slavonije, Baranje i Srijema, te izdavanju izvora (popisi župa i vlastelinstava), posebice za razdoblje 18. stoljeća. Primjer za to je, između ostaloga, prijevod objedinjene građe komorskih popisa Slavonije s prijelaza iz 17. na 18. stoljeće koje su u latinskome izvorniku objavili T. Smičiklas (1891.) i I. Mažuran (1966. i 1988.). Smičiklasov je rad danas teško dostupan, dok  Mažuranov oskudijeva podrobnijim komentarima. Sršan je materiju objedinio, te pridodao mnoštvo vrijednih dodatnih tumačenja (Naselja u Istočnoj Hrvatskoj, Osijek 2000.). Na sličan način je tekst spomenute „Knjige o vinu“ obogatio pojmovnikom metrološkoga i općenito agrarno-povijesnoga karaktera. Jednako je vrijedan doprinos i članak o heraldičkoj temi „Povijesni grb Broda na Savi (Slavonskoga Broda)“ u zborniku radova sa znanstvenoga skupa o Slavonskom Brodu (2000.). Takvih priloga je u hrvatskoj historiografiji danas malo. U tome smislu Dr. Sršan je iznimno zaslužan za  objavljivanje impozantne količine izvorne građe u prijevodu i izvorniku s  vrlo instruktivnim komentarima. Ktomu pridolazi i više stručnih radova o nizu pitanja arhivističke struke, posebice o fondovima arhivske građe za područje Istočne Hrvatske.

Dr. Sršan se u razdoblju nakon 1999. bavio i temama iz povijesti gradova na izmaku Srednjeg Vijeka („Dostojanstvenici u statutu grada Iloka 1525. godine“ (Iločki statut 1525. godine i iločko srednjovjekovlje, Zagreb-Osijek 2002.), te još uvijek razmjerno slabo proučenim migracijama na panonskome prostoru u Ranom Novom vijeku („Migracije sjeverno od Save od XVI. Do XVIII. stoljeća“, Matica Hrvatska Vinkovci, Godišnjak 19, Vinkovci 2002.).

Više puta je boravio na istraživačkom radu u inozemstvu i sudjelovao s referatom na znanstvenim skupovima. Posebno bismo izdvojili članak “Osijek u vrijeme Matije Antuna Relkovića” (radovi sa znanstvenoga skupa o M. A. Relkoviću, Zagreb-Davor 2000.), gdje je mukotrpnim sravnjivanjem i analizom oskudnih arhivskih vrela uspio osvijetliti mnoge nepoznate aspekte povijesti Osijeka u kasnom 18. stoljeću.

Sada predaje na Filozofskom fakultetu u Osijeku Hrvatsku povijest u Ranom Novom vijeku i obnaša dužnost ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku. Surađuje kao istraživač na dva znanstvena projekta: Acta Slavonica (glavni istraživač dr. Ive Mažuran) i Josip J. Strossmayer (glavni istraživač dr. Stanislav Marijanović).

 

Mišljenje

 

Dr. Stjepan Sršan vrijedan je znanstvenik – istraživač koji se uspješno ogledao i u nastavi povijesti. Objavljivao je i objavljuje radove u priznatim časopisima s međunarodnom recenzijom, posebice za gospodarsku povijest. Njegovi radovi (post-osmanlijsko, odnosno rano habzburško razdoblje) predstavljaju vrijednu sponu između srednjovjekovne i novije povijesti istočne Hrvatske, čime se znatno olakšava pristup problemima kontinuiteta i diskontinuiteta u povijesnome razvitku u Ranom Novom Vijeku. Uvidom u publikacije kojima je dr. Sršan bio u spomenutom razdoblju autorom ili suradnikom ustanovili smo da, unatoč mjestimičnim manjkavostima u prijevodima, odnosno stanovite nedomišljnosti u vlastitim tekstovima, piščev opus zasigurno predstavlja znatan doprinos historiografiji. 

Sukladno rečenome, Stručno povjerenstvo jednoglasno daje

 

PrIjedlog

da se dr. Stjepan Sršan izabere u znanstveno – nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, znanstveno polje povijesti, za predmet Hrvatska povijest u Ranom Novom vijeku od 16. do 18. stoljeća kako bi mogao obavljati odgovarajuće poslove na Filozofskom fakultetu JJ. Strossmayera u Osijeku.

 

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

Dr. sc. Miroslav Bertoša (Pedagoški fakultet, Pula)

 


Stručno povjerenstvo:

1.      Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

2.      Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

3.      Dr. sc. Mira Kolar, red. prof. (u miru)

 

ODSJEK ZA POVIJEST

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

 

Predmet: Izvješće o ocjeni rezultata natječaja i prijedlog da se dr. sc. Damir Matanović izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta.

 

 

Vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb

 

 

Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 17. svibnja 2004. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovnog profesora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana opća povijest, za predmet Povijest srednje i jugoistočne Europe u novom vijeku I na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Nakon razmatranja pristigle prijave Vijeću podnosimo sljedeće

 

 

I z v j e š ć e

 

Na natječaj, koji je objavljen u Glasu Slavonije od 18. ožujka 2004. godine, prijavio se samo jedan kandidat – dr. sc. Damir Matanović, koji od 2000. godine predaje na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku.

 

 

I.                     Ž i v o t o p i s

 

 

Dr. sc. Damir Matanović rođen je u Vinkovcima (Republika Hrvatska), 25. srpnja 1970. godine. Hrvatski je državljanin. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Županji kao informatičar-programer.  Studij povijesti i kom­­parativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1996. godine. Tema diplomskog rada je bila „Svakodnevni život u Slavoniji XVIII. stoljeća“. Magisterij iz povijesti, obranjen na temelju magistarskog rada „Satnije Brodske pukovnije“, stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2000. godine, a na istom je fakultetu i doktorirao 2003. godine obranom disertacije Vojni komunitet Brod na Savi. Društvena i ekonomska struktura vojnokrajiškog grada 1753.-1848

Od 1996. godine radi kao profesor povijesti u Gimnaziji Zabok, a već slijedeće godine postao je zaposlenik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Od 2000. godine djeluje kao predavač na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku, a predaje i na Visokoj učiteljskoj školi u Osijeku te na dislociranom studiju Visoke učiteljske škole u Slavonskom Brodu. Godine 2000. i 2001. predavao je na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

Urednik je u povijesnom časopisu Scrinia slavonica, syrmiensia et baraniensia. Recenzirao je i uredio hrvatsko izdanje The Timesove povijesti svijeta (2002.). Recenzirao je hrvatski prijevod knjige Paula Boppea La Croatie militaire (2003.). Na različite načine surađuje u publikacijama Vijenac, Zarez, Vjesnik, Hrvatska revija, Teme. Surađuje s nakladnicima Fraktura, Profil, Hena-com, Srednja Europa.  

Od 2001. djeluje u nevladinoj udruzi Inicijativa građana u lokalnim zajednicama, koja se bavi edukacijom građana Slavonije i Baranje. U toj je udruzi sada i predsjednik.

 

 

II.                  Z n a n s t v e n a   d j e l a t n o s t

 

Znanstvena djelatnost dr. sc. Damira Matanovića od prvih objavljenih radova do danas najvećim svojim dijelom odnosi se na slavonsku vojnokrajišku povijest u 18. i 19. stoljeću, napose na povijest Brodske pukovnije, vojnog komuniteta Brod i Babogredske satnije. Budući da magisterij i doktorat kolege dr. sc. Matanovića nisu objavljeni, objavljene radove je dosta teško vrednovati u obzorju cjeline dosadašnjih njegovih znanstvenih istraživanja. Međutim, važno je naglasiti da su svi njegovi objavljeni radovi, tiskani u razdoblju od 1998. do 2003. godine, napisani korištenjem neobjavljene i objavljene izvorne arhivske dokumentacije, izvorno pisane nerijetko na njemačkom jeziku te selektivnim korištenjem raspoložive historiografske literature na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Svi su oni jasno problemski definirani i redovito su oblikovani kao doprinosi rješavanju nekoga otvorenog pitanja vojnokrajiške historiografije u širem kontekstu. U tom je smislu u kolege Matanovića razvijen smisao za povezivanje «mikrohistorijskih» sa «makrohistorijskim» istraživanjima. Kronološki je riječ o sljedećim radovima, podastrijetima ovom povjerenstvu, koje ukratko pojedinačno komentiramo:

1. «Zadnje godine službovanja Matije Antuna Relkovića – Babogredska satnija 1782.-1786.». Marija Antun Relković i Slavonija njegovog vremena. Zbornik radova. Zagreb, 1998., str. 69-78.

Ovaj rad, kao i radovi «O nekim aspektima sanitarnog kordona u Babogredskoj satniji» (vidjeti pod br. 5), «Svakodnevnica na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Mikrokozmos Brodske pukovnije i Gradačačke nahije od kraja 18. do sredine 19. stoljeća» (vidjeti pod br. 7) te «Nelegalna komunikacija stanovništva Brodske krajiške pukovnije i Gradačačke kapetanije krajem 18. i početkom 19. stoljeća» (vidjeti pod br. 10), polazeći od promjena u strukturi i funkcioniranju vojnokrajiškog sanitarnog kordona, fokusira se na lijevu i desnu obalu rijeke Save u području Broda i Babogredske satnije te tipologizira fenomene legalne i ilegalne prekosavske komunikacije te implikacije komunikacija u ljudskim svakodnevnicama. Iako je težište izlaganja na vojnokrajiškoj strani, važno je istaći da je u hrvatskoj historiografiji na vojnokrajiške teme malo sličnih radova pa su time ovi doprinosi tim više vrijedni. O samom Relkoviću u prvom radu ima interesantnih pojedinačnih obavijesti.

2. «Trgovina u sustavu Vojne krajine – 7. brodska pukovnija 1807-1850.». Acta historico-oeconomica. Vol. 23-24. Zagreb, 1996/97., str. 100-106.

Ovaj rad, kao i rad «Načela funkcioniranja unutrašnjeg tržišta Brodske pukovnije (1769.-1857.)» (vidjeti pod br. 8), bave se inače dobro poznatim pitanjem funkcioniranja lokalne i tranzitne trgovine u Brodskoj pukovniji ponajviše u doba austrijskog kameralizma u vojnokrajiškim uvjetima. Ističući da je tranzitna trgovina - bilo u smjeru istok-zapad, bilo u smjeru sjever-jug – bila vrlo važna u slučaju Broda na Savi pa i Brodske pukovnije – autor s pravom ističe da je lokalna trgovina time bila vrlo ograničeno poticana, dakako, prije svega zbog autarkične naravi vojnokrajiškog sustava.

3. «Novačenje u Brodskoj pukovniji po popisima muškaraca pukovnije od 1755. do 1808. godine». Scrinia slavonica. Br. 1. Slavonski Brod, 2001., str. 43-57.

Ovo je case-study usmjeren na istraživanje nekih vidova vojne involviranosti odrasloga muškog stanovništva Brodske pukovnije, koji na temelju novoga empirijskog materijala slijedi neke dobro poznate, a još uvijek nedovoljno razriješene probleme statusa seljaka-vojnika u Vojnoj krajini.

4. «O vojnim vježbama krajišnika Brodske pukovnije». Godišnjak MH za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Br. 18. God. 2000. Vinkovci, 2001., str. 33-41.

Ističući empirijski identificiranu slabu opremljenost i uvježbanost brodskih krajišnika u dužem vremenskom trajanju, autor, vjerojatno, isuviše smjelo izvodi zaključke glede vojne učinkovitosti brodskih krajišnika u ratovima, napose 1848. godine, kada su pretrpjeli velik poraz. Međutim, njegove obavijesti o razini opremljenosti i uvježbanosti, posebno sa stajališta potreba reformi habsburške vojske od sredine 18. do sredine 19. stoljeća, vrlo su instruktivne i za šira zaključivanja.

5. «O nekim aspektima sanitarnog kordona u Babogredskoj satniji». Godišnjak MH za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Br. 19. God. 2001. Vinkovci, 2002., str. 113-123.

6. «O osnutku vojnog komuniteta Brod na Savi». Scrinia slavonica. Br. 2. Slavonski Brod, 2002., str. 7-15.

Ovaj rad, kao i rad «Tvrđava Brod i vojni komunitet Brod na Savi kao paradigma odnosa vojnika i civila u Vojnoj krajini» (vidjeti rad pod br. 9) te Dvjestopedeset godina grada Broda (vidjeti rad pod br. 12), važan je za razumijevanje urbane politike vojnokrajiških vlasti od sredine 18. stoljeća do razvojačenja Vojne krajine u nizu njezinih vidova. Autor je istraživanjem došao do niza novih činjenica, ali i problematizirao mnoštvo pitanja glede odnosa vojno-civilno, tipova urbaniteta, načina života i ljudskih potreba, uvijek u širim sistemskim kontekstima. Iako nije uvijek moguće suglasiti se s načinom postavljanja pitanja i traženja odgovora, autor je više nego poticajan u svojim razmišljanjima o ovim nadasve specijalističkim temama.

7. «Svakodnevnica na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Mikrokozmos Brodske pukovnije i Gradačačke nahije od kraja 18. do sredine 19. stoljeća». Prilozi. Br. 31. Sarajevo, 2002., str. 95-105.

8. «Načela funkcioniranja unutrašnjeg tržišta Brodske pukovnije (1769.-1857.)». Povijesni prilozi. God. 21. Br. 22. Zagreb, 2002., str. 97-108.

9. «Tvrđava Brod i vojni komunitet Brod na Savi kao paradigma odnosa vojnika i civila u Vojnoj krajini». Povijesni prilozi. God. 21. Br. 23. Zagreb, 2002., str. 193-202.

10. «Nelegalna komunikacija stanovništva Brodske krajiške pukovnije i Gradačačke kapetanije krajem 18. i početkom 19. stoljeća». Hereditas Rervm Croaticarvm. Br. 1. Zagreb, 2003., 163-169.

11. «Legalitet i legitimitet – suprotstavljene koncepcije pri iskorištavanju šuma Slavonske vojne krajine». Časopis za suvremenu povijest. God. 35. Br. 3. Zagreb, 2003., str. 961-970.

Šume, najveće hrvatsko i posebno vojnokrajiško bogatstvo u novom vijeku, istovremeno su u 18. i 19. stoljeću u epicentru mnogobrojnih napetosti i konflikata. Interesi na svim razinama društvene stratifikacije nisu bili isti, kada je o šumama i njihovu korištenju riječ. S druge strane, u autarkičnoj svakodnevnici Vojne krajine, posvuda pa i u Brodskoj pukovniji, jedva da se išta zbivalo što na neki način nije bilo povezano sa šumama, njihovim korištenjem itd.

12. Dvjestopedeset godina grada Broda. Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2003. 45 str.

 

U zaključku se može naglasiti da je dr. sc. Damir Matanović uistinu zreo istraživač, voljan suočiti se s najzahtjevnijim pitanjima vojnokrajiške problematike u širim epohalnim kontekstima. On piše zanimljivo i poticajno, a više je nego uočljiva i njegova otvorenost prema inovacijama. U stručnom je pogledu uočljivo njegovo nastojanje pratiti i prikazivati historiografske publikacije, kako hrvatske tako i strane. Desetak njegovih prikaza, objavljenih u časopisima u kojima inače objavljuje i svoje znanstvene radove, pokrivaju teme u širokom kronološkom rasponu od 17. do 20. stoljeća. 

 

III.             N a s t a v n a  d j e l a t n o s t

 

Podaci o nastavnoj djelatnosti dr. sc. Damira Matanovića već su navedeni. Budući da povjerenstvo ne raspolaže podrobnijim formalnim uvidima, moguće je jedino konstatirati da kandidat ima respektabilno nastavno iskustvo te da, na koncu konca, već i radi na ustanovi na kojoj bi se htio stalno zaposliti. 

 

IV.   S t r u č n a  d j e l a t n o s t

 

Podaci o nastavnoj djelatnosti dr. sc. Damira Matanovića već su navedeni. Stručna djelatnost dr. Damira Matanovića ogleda se u pisanju i objavljivanju stručnih radova, popularno-znanstvenih članaka i tekstova u različitim novinama i časopisima za kulturu,  recenziranju različitih priručnika iz povijesti, recenziranju knjiga, uređivanju i knjiga, sudjelovanju u medijskim prezentacijama svojih stručnih spoznaja itd.

 

V.                 Z a k l j u č a k:  m i š l j e n j e  i  p r i j e d l o g

 

 

Na temelju svega gore navedenoga Stručno povjerenstvo smatra da je dr. sc. Damir Matanović u potpunosti udovoljio zakonskim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na  predmetu Povijest srednje i jugoistočne Europe u novom vijeku I na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku. 

 

Doc. dr. Damir Matanović ispunjava uvjete Zakona o visokim učilištima za izbor u zvanje docenta, jer je 1) stekao doktorat znanosti (2003.), 2) stekao potrebno znanstveno-nastavno, 3) objavio 12 znanstvenih radova, uključujući i jedan rad u inozemstvu.

 

Na osnovi svega rečenoga, zaključujemo da doc. dr. Damir Matanović ispunjava uvjete za izbor u zvanje docenta te preporučujemo da se dr. sc. Damira Matanovića izabere u rečeno zvanje.

l j u č a k: m i š l j e n j e  i  p r i j e d l o g objavljen

 

U skladu s time Stručno povjerenstvo

p r e d l a ž e

da se docent dr. sc. Damir Matanović izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, za predmet Povijest srednje i jugoistočne Europe I.

 

Stručno povjerenstvo:

 

 

  1. Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

 

 

  1. Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

 

 

  1. Dr. sc. Mira Kolar, red. prof. (u miru)

 

U Zagrebu, 05. rujna 2004. godine


Stručno povjerenstvo:

4.      Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

5.      Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

6.      Dr. sc. Mira Kolar, red. prof. (u miru)

 

ODSJEK ZA POVIJEST

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

 

Predmet: Izvješće o ocjeni rezultata natječaja i prijedlog da se dr. sc. Ivan Jurišić ponovo izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta.

 

 

Vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb

 

 

Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 15. listopada 2004. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovnog profesora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana opća povijest, na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu. Nakon razmatranja pristigle prijave Vijeću podnosimo sljedeće

 

 

I z v j e š ć e

 

Na natječaj, koji je objavljen u Narodnim novinama od 9. srpnja 2004. godine, prijavio se samo jedan kandidat – dr. sc. Ivan Jurišić, koji od 1999. godine predaje na Odsjeku razredne nastave Učiteljske akademije u Zagrebu.

 

 

IV.                Ž i v o t o p i s

 

 

Dr. sc. Ivan Jurišić rođen je u Slavonskom Brodu (Republika Hrvatska), 25. studenog 1951. godine. Hrvatski je državljanin. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Zagrebu.  Studij povijesti i arheologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Tema diplomskog rada je bila Uloga Sabora u obrani Hrvatske u drugoj polovini 16. stoljeća. Magisterij iz povijesti, obranjen na temelju magistarskog rada Utjecaj školstva na razvoj nacionalne svijesti Srba u Karlovačkom generalatu i Banskoj krajini od polovine 18. stoljeća do 1848., stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1988. godine, a na istom je fakultetu i doktorirao 1999. godine obranom disertacije Karlovački generalat u reformama habsburškoga dvorskog apsolutizma. Primjer Hildburghausenovih reformi (1737-1749).   

Od 1979. do 1981. godine radi kao profesor obrane i zaštite u Građevinskom školskom centru u Zagrebu, od 1981. do 1985. godine kao profesor povijesti u OŠ „Josip Kraš“ u Zagrebu, od 1985. do 1988. godine je pripravnik pa full-time suradnik  u Centru za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu – Institut za hrvatsku povijest, od 1988. do 2000. godine zaposlen je kao asistent, a potom i znanstveni asistent u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s tim što od 1998. do 2000. godine surađuje u nastavi na predmetu „Svjetska povijest novog vijeka“, jednu akademsku godinu i kao predavač, a od 1999. godine do danas doc. dr. sc. Jurišić je predavač povijesti na Odsjeku razredne nastave Učiteljske akademije u Zagrebu. Od 2001. godine predaje i na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu.

Suradnik je Međunarodnoga istraživačkog projekta „Triplex Confinium“ u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.  Od 2003. godine urednik je biblioteke Slovo klasike naklade Slovo. Jedan je od pisaca udžbenika i vježbenice Domovina Hrvatska, udžbenika prirode i društva za 4. razred osnovne škole (Naklada Ljevak. Zagreb, 2003.) Prevoditelj je knjige Julesa Micheleta Vještica. Od 2001. do 2004. godine recenzent je sedam povijesnih karata, udžbenika, stručnih i znanstvenih djela iz povijesti.

 

 

V.                  Z n a n s t v e n a   d j e l a t n o s t

 

Znanstvena djelatnost dr. sc. Ivana Jurišića  od prvih objavljenih radova do danas najvećim svojim dijelom odnosi se na hrvatsku vojnokrajišku povijest u 18. i 19. stoljeću, napose na povijest Karlovačkog generalata i Banske krajine. Njegov je magisterij posvećen, unutar navedenog područja istraživanja, problematici srpskopravoslavnog školstva od sredine 18. do sredine 19. stoljeća. Iako magisterij i doktorat kolege dr. sc. Jurišića nisu objavljeni kao cjeline, tiskani su u dijelovima njegove spoznaje o navedenoj problematici. Kako su članovima povjerenstva i jedan i drugi obranjeni rukopis poznati, moguće je naglasiti da se u oba slučaja radi o istraživačkim radovima na slabije ili vrlo slabo istraživane teme te o radovima koji su finalizirani ponajprije na temelju neobjavljenog arhivskog gradiva iz hrvatskih i austrijskih arhiva.  Suvišno je isticati da je velika većina građe koju je koristio na njemačkom jeziku i njemačkom pismu, a kada je o magisteriju i s njime povezanim istraživanjima, na slavenosrpskom i srpskoslavenskom te crkvenoslavenskoj i predvukovskoj ćirilici. U novije vrijeme je intenzivnije radio na izvorima na latinskom jeziku. Inače, dr. sc. Jurišić govori njemački i engleski, a ima i pasivno znanje francuskog jezika.

U razdoblju od izbora za docenta do danas kandidat je objavio slijedeće radove:

1. «Krajiška jela i pića u Karlovačkom generalatu i Banskoj krajini». Zbornik uz 70. godišnjicu Dragutina Pavličevića. Institut «Ivo Pilar». Zagreb, 2002., str. 143-156.

Koristeći izvornu građu, brojne suvremene putopise i statistička djela te sekundarnu literaturu, kandidat je s jedne strane napisao rad koji je svojevrsni novum u vojnokrajiškoj historiografiji, a s druge doprinos razvitku povijesti prehrane, svakodnevnog života te ekohistorije u hrvatskoj historiografiji. Iako je rad svojevrsni uvod u takva istraživanja, vrijedi istaći njegovu važnost.

2. «Jela i pića Karlovačkog generalata u 18. stoljeću», u: Roksandić, Drago; Štefanec, Nataša (ur.). Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija. Književni krug Split; Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Split, 2003., str. 279-288.

Ograničujući se ponajviše na razdoblje i prostor kojima se radeći doktorsku disertaciju, kandidat je znatno složenije strukturao svoj rad nego u prethodnom slučaju i doprinio boljem razumijevanju problematike na kojoj bi se očigledno ozbiljnije trebalo zadržati.

3. «Ekohistorija fortifikacijskih ambijenata u Karlovačkom generatu početkom 18. stoljeća». Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Vol. 32-33. Zagreb 1999-2000., str. 365-369. Riječ je o izvornom znanstvenom radu u kojem se na temelju 19 crteža tlocrta utvrda i dostupne literature otvara problematiku ekohistorijskih vidova realizacije fortifikacijskih projekata u razdoblju poslije Karlovačkog i Požarevčakog mira. Iako je riječ o radu koji bi mogao biti izveden i kao studija, kandidat njime demonstrira smisao za povezivanje povijesti strategijskih vojnokrajiških projekata s poviješću vojnokrajiškog okoliša i demografskih promjena.

U zaključku se može naglasiti da je dr. sc. Ivan Jurišić zreo, inovativan istraživač, uistinu dobar poznavatelj vojnokrajiške problematike, s razvijenim smislom za njezine daljnje razvojne mogućnosti. Međutim, neovisno o činjenici da kandidat udovoljava formalnim uvjetima za reizbor, povjerenstvo smatra potrebnim istaći da činjenicu da je kanidatov istraživački potencijal mnogo veći nego što se na temelju radova objavljenih u razdoblju proteklom od prvog izbora za docenta može zaključiti.

 

VI.              N a s t a v n a  d j e l a t n o s t

Podaci o nastavnoj djelatnosti doc. dr. sc. Ivana Jurišića već su navedeni. Potrebno je istaći da je od 2001. godine do danas bio mentor četrdesetoro diplomanada.  Valja konstatirati da kandidat ima respektabilno nastavno iskustvo.

IV.   S t r u č n a  d j e l a t n o s t

Podaci o nastavnoj djelatnosti dr. sc. Ivana Jurišića su također već navedeni. Potrebno je istaći da je njegova stručna djelatnost raznovrsna te da kao predavač radi i na unapređenju nastavne prakse kao pisac udžbenika itd. Broj recenzija, stručnih radova, popularno-znanstvenih tekstova itd. je uistinu zadovoljavajući kao svjedočanstvo o povjesničaru koji profesionalno javno djeluje u hrvatskoj javnosti.

VI.              Z a k l j u č a k:  m i š l j e n j e  i  p r i j e d l o g

 

Na temelju svega gore navedenoga Stručno povjerenstvo smatra da je dr. sc. Ivan Jurišić u potpunosti udovoljio zakonskim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.

Doc. dr. Ivan Jurišić ispunjava uvjete Zakona o visokim učilištima za ponovni izbor u zvanje docenta, jer je, prvo, stekao doktorat znanosti (1999.), drugo, bio biran u znanstveno-nastavno zvanje docenta te usavršio potrebno znanstveno-nastavno iskustvo, treće, sudjelovao u međunarodnom istraživačkom projektu, četvrto, objavio 3 znanstvena rada, uključujući i jedan rad u publikaciji s međunarodnom recenzijom i jedan rad u publikaciji s međunarodnog znanstvenog skupa, peto, bio mentor većeg broja radova u dodiplomskom studiju i šesto, bio koautor jednog udžbenika za osnovnu školu.

 

Na osnovi svega rečenoga, zaključujemo da doc. dr. Ivan Jurišić ispunjava uvjete za ponovni izbor u zvanje docenta te preporučujemo da se dr. sc. Ivana Jurišića izabere u rečeno zvanje.

 

U skladu s time Stručno povjerenstvo

p r e d l a ž e

da se docent dr. sc. Ivan Jurišić ponovno izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

 

  1. Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.

 

 

  1. Dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof.

 

 

  1. Dr. sc. Mira Kolar, red. prof. (u miru)

 

U Zagrebu, 18. studenog 2004. godine

 


 

ODSJEK  ZA  POVIJEST  UMJETNOSTI

 

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

 

 

predmet : dr.sc. Damir Demonja

Mišljenje za izbor u zvanje znanstvenog suradnuka

 

FAKULTETSKOM  VIJEĆU  FILOZOFSKOG  FAKULTETA

 

         Na sjednici Fakultetskog vijeća od 8. ožujka 2004. godine izabrani smo u Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor dr. sc. Damira Demonje u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, pa temeljem pregleda njegove molbe i njojzi priložene dokumentacije u skladu s odredbama  Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, skupno podnosimo Vijeću slijedeće 

I   z   v   j   e   š   ć   e

Dr. sc. Damir Demonja rodio se 6. srpnja 1966. godine u Zagrebu, gdje je do 1985. završio osnovnu i srednju školu. Po narodnosti Hrvat ima hrvatsko državljanstvo, stalno živi u Zagrebu. Tu je na Filozofskom fakultetu upisao i 1993. godine diplomirao studij filozofije i povijesti umjetnosti, a uz odslušani poslijediplomski studij 1996. obranio magistarsku radnju na Odsjeku za povijest umjetnosti pod naslovom “Tipologija romaničkih crkava u Istri: podrijetlo i održavanje”. Usporedno je od 1993. zaposlen kao znanstveni novak na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, do 2001. godine kad je izabran u istraživačko zvanje višeg asistenta. Prethodno je 2000. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekao doktorat znanosti temeljem radnje “Franjevačke crkve na hrvatskoj obali do kraja 16. stoljeća”.

Tijekom istoga razdoblja dr.sc. Damir Demonja je pohađao više stručnih seminara i tečajeva u Zagrebu, te jedan u Parizu. Ujedno je svoje profesionalno iskustvo usavršavao na različitim poslovima u području povijesti umjetnosti a i izvan toga, te imao i dopunska zaposlenja. Od onih koje je naveo u svojoj molbi relevantnima smatramo sudjelovanje u svojstvu stručnog suradnika na šest znanstveno-istraživačkih projekata, mahom pri Institutu za povijest umjetnosti, te na jednom u programu Filozofskog fakulteta. Šira njegova djelatnost obuhvaća kulturološka polja filma i filmske baštine, na kojima se ogledao kao urednik i novinar pa i predavač u različitim manifestacijama. U području filmologije je radio kao kritičar-izvjestitelj koji je obišao razna središta tih zbivanja javljajući se u domaćim i stranim radio i TV postajama. K tome izvrsno zna engleski jezik, a dijelom se služi talijanskim i francuskim, te ruskim i slovenskim. Nije oženjen, nema djece, u trenutku predaje molbe za unapređenje bio je zaposlen kao viši stručni savjetnik za međunarodnu bilateralnu i regionalnu suradnju u Upravi za turističku politiku i tržište pri Ministarstvu turizma Republike Hrvatske. Svojoj je molbi priložio i Nakladni ugovor s “Vedis” d.o.o. za tiskanje njegove knjige “Romaničke crkve u Istri” od 10. rujna 2001.

Bibliografija dr.sc. Damira Demonje, na osnovu koje ovo povjerenstvo daje svoje izvješće, sadrži uz magisterij i doktorat još 6 izvornih znanstvenih radova. Odreda su tiskani u priznatim časopisima na tlu Hrvatske s prethodnim recenzijama, a uglavnom se odnose na sistematizaciju romaničkog graditeljstva na istočnom Jadranu. Svaki pojedinačno iznosi nove spoznaje, bilo da objavljuje dotad neobrađenu građu s pozitivistički egzaktnom njezinom razradom, bilo da raspravlja o njoj na teorijskoj razini. Tako je u “Radovima Instituta za povijest umjetnosti” 1998. g. dao prilog interpretaciji crkve sv. Franje u Senju uočivši slojevitost njezinog nastajanja i osobitosti stilskih rješenja. Značajan je u “Peristilu” iste godine prilog o trobrodnim romaničkim crkvama u Istri, koji seže u problematiku monumentalne arhitekture i susreće se sa složenim pitanjima njezina tumačenje u razvijenom srednjem vijeku. U navedenom časopisu matične svoje ustanove također je obradio romaničke jednobrodne crkve s istaknutim apsidama, a u rovinjskim Attima (na talijanskom jeziku) one s upisanim apsidama. Cjelovitim je takvim zahvatom osim tipološke razrade, iscrpnije pa i sustavnije negoli je postojala u stručnoj literaturi, osvijetlio bitne razvojne linije graditeljstva od 11. do 14. st. na istarskom poluotoku. Analitički im je predočio morfološke odlike s prijedlozima za datiranje brojnih primjera uz obradu geneze i pregled rasprostiranja određenih skupina. Sve zajedno te studije dokazuju istraživačku upućenost u metodologiju znanstvenog rada, što je dovelo do širokog pojašnjavanja dotad zapostavljenog nasljeđa. Još jedan tekst u rovinjskim Attima raspravlja o značenju trobrodnih crkava s obzirom na kasnije održavanje arhitektonsko-prostornog rješenja iz doba romanike. Sličnim se pitanjima bave i dva manja priloga, ocijenjeni kao “prethodna priopćenja” u Radovima instituta za povijest umjetnosti, iz 1993. i 1997. dokazujući sposobnost za daljnji samostalni rad. Zrelost pristupa struci na svoj način odaje i preostalih 7 stručnih radova, te više od 20 osvrta, prikaza i drugih tekstova, koje je dr.sc. Damir Demonja naveo u svojoj molbi za unapređenje.

Moguće je, dakle, utvrditi da uz položeni doktorat znanosti kandidat ima dovoljan broj objavljenih radova koji ga afirmiraju kao priznatog znanstvenika u području domaće povijesti umjetnosti. Istaknuti treba i širinu nastupa na polju bliskom likovnoj kulturi gdje je stekao nemala iskustva. U tom smislu s pozivom na članak 32. o uvjetima izbora u znanstvena znanja Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ovo povjerenstvo smatra dosadašnjeg višeg asistenta dr. sc. Damira Demonju zaslužnim promaknuća u zvanje znanstvenog suradnika, za što je Fakultetu predao uredno dokumentiranu molbu.

 

 

                                                           dr. sc. Igor Fisković, red. prof.

 

 

                                                           dr. sc. Miljenko Jurković, red.prof.

 

 

                                                           dr. sc. Predrag Marković, docent

 

 

Zagreb, 18. svibnja 2004.

Ovaj izvještaj prihvaćen je na sjednici Vijeća Odsjeka za povijest umjetnosti održanoj 8. lipnja 2004.


Dr. sc. Tonko Maroević, znan. savjetnik

Dr. sc. Hildegard Auf-Franić, red. profesor

Dr. Ivo Maroević, red. profesor

Zagreb, 30 VIII. 2004.

Na sjednici od 17. svibnja 2004. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo je Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor dr. sc. Snježane Knežević u znanstveno zvanje za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijesti i teorije likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija. Kao članovi imenovanog povjerenstva, u gore navedenom sastavu, a u skladu s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/93) podnosimo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Dr. sc. Snježana Knežević, znanstveni asistent, podnijela je 6. travnja 2004. Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu molbu za pokretanje postupka za stjecanje znanstvenog zvanja pod urudžbenim brojem 011-180-04-1.

Podatci iz životopisa

Snježana Kneževic rođena je 9. XII. 1938. u Zagrebu, gdje je 1957. maturirala, a 1963. diplomirala povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. godine zaposlena je na Radio Zagrebu, pretežno na Trećem programu na kojem radi od njegova osnivanja. Kao novinarka, urednica i komentatorica posebno se posvetila temama iz arhitekture, urbanizma i zaštite spomenika, a s prilozima te vrsti učestalo surađuje i u dnevnom, stručnom i specijalističkom tisku. Potakla je i najvećim dijelom organizirala akciju "SOS za baštinu", koja je 1977. nagrađena Nagradom grada Zagreba. Višekratno je studijski boravila u Njemačkoj proučavajući obnovu spomeničkih objekata i ansambala. Godine 1990. napušta radno mjesto na Hrvatskom radiju i posvećuje se isključivo znanstvenom radu, kao vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti, a u okviru programa istraživanja umjetničke baštine u Hrvatskoj. Kao gost učestalo predaje na postdiplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Arhitektonskog fakulteta. Kao prevoditelj s njemačkog jezika uspješno je prenijela niz klasičnih literarnih ostvarenja, a posebno se istaknula prijevodima i interpretacijama teorijskih tekstova iz povijesti umjetnosti (poglavito "bečke škole").

Znanstvena djelatnost

Od izbora u zvanje znanstvenog asistenta, 28. XII. 1992. Snježana Knežević je još određenije vezana uz djelovanje Instituta za povijest umjetnosti, surađujući na temama: Urbanistički razvoj Zagreba od 1850. do 1918. godine i Urbanistički razvoj hrvatskih gradova u XIX. stoljeću, te na pripremi Djela Milana Preloga (u šest knjiga, od kojih su tri objavljene). U međuvremenu je izradila i obranila doktorsku disertaciju, stekla znanstveni stupanj doktorice društvenih humanističkih i teoloških znanosti iz područja povijesnih znanosti, te objavila veći broj knjiga i znanstvenih radova.

Knjigom "Zrinjevac" (objavljenom 1993.) ponudila je javnosti sintezu spoznaja o glavnom zagrebačkom trgu, temeljenu na potpunom pregledu dotadašnjih spoznaja i na originalnim novim podatcima dobijenima sustavnim arhivskim radom. Premda je tekst pisan bez fusnota, znanstvena aparatura knjige sastoji se od pouzdane kronologije zbivanja, bitne literature o predmetu, taksativnog nabrajanja naručitelja, projektanata i graditelja po svim kućnim brojevima, te je obogaćena fotogrametrijskom snimkom cjeline, koja omogućuje brzo snalaženje. Dakako, izbor povijesnih fotografija projekata, protagonista i ranijeg stanja objekata oživljuje pozitivističku dokumentaciju i stručnu interpretaciju, te olakšava praćenje zanimljive građe.

Knjiga "Zagrebačka zelena potkova" (1996.) razrađena je i dopunjena verzija doktorske disertacije "Geneza 'Zelene potkove' u Zagrebu. Prilog povijesti urbanog razvoja Zagreba u XIX. stoljeću". Riječ je o iznimnom spomeniku kulture, o reprezentativnom ambijentu civilnog graditeijstva, o prostoru koji je bitno nadmašio dotadašnju polarizaciju Zagreba kao dvojnog grada (Gradeca i Kaptola). Obradom i tumačenjima Snježane Knežević, zasnovanima na sustavnom evidentiranju postojeće dokumentacije i stilskoj analizi svih građevina, ta je cjelina dobila adekvatnu povijesnoumjetničku prezentaciju, koja može služiti na čast sredini.

Zagrebačka tzv. Zelena potkova upravo je amblematično mjesto, povezujući Kazališno-Sveučilišni trg, preko Botaničkog vrta i Glavnog kolodvora s trgom na kojem je Umjetnički paviljon, Akademija, Kemijski institut i Vrhovni sud, a sve to u hortikultumom okviru vrlo visokih zahtjeva i dosega. Tradicionalno se "Zelena potkova" pripisivala inženjeru Milanu Lenuciju i najčešće je čak bila okrštena njegovim imenom. Započinjujući sustavno istraživanje graditeljske baštine Zagreba u devetnaestom stoljeću i sama je autorica ove knjige krenula u znaku te ustaljene atribucije. Međutim, kad se udubila u problem - u skladu s važnošću i razgranatošću toga urbanog kompleksa - mogla je potvrditi slutnju i nekih drugih pažljivih tumača kako Lenuci nije mogao biti isključivim projektantom reprezentativnoga urbanističkog zahvata, već je "Zelena potkova" nastala kao rezultat sustavnog taloženja ideja i gotovo kolektivne komunalne svijesti nekoliko naraštaja planera i gradskih otaca.

Prateći razvoj prostorne politike i naraslih ambicija građanstva Snježana Knežević je genezu potkove protumačila pragmatičnim i konkretnim rješenjima niza projektnih zadataka novoga gradskog središta, s time da se ideja vrlo postupno uobličila, takoreći anonimnim prinosima većega broja zainteresiranih i upletenih stručnjaka. Naime, ako joj u prvotnoj regulatornoj osnovi iz 1865. još nema traga, do 1882., kada je službeno formirana, može se u naslućivanjima i naznakama razabrati sve veća koncentracija "snažnih" sadržaja na dotad perifernim, napuštenim i neuklopljenim dijelovima Donjega grada, što dovodi do gotovo spontane regulacije upravo budućih urbanih okosnica u smjeru juga, te njihova mrežastog poprečnog povezivanja. Lenucijeva faza (osnova iz 1887.-1888.) možda je tek apogej globalnoga usmjerenja i trenutak definitivne realizacije građevnih zahvata u inače postojećem, definiranom rasteru.

Studija Snježane Kneževic prati iz godine u godinu, od objekta do objekta, nastanak i razvoj najambicioznijega prostornog ostvarenja u gradu Zagrebu, koji predstavlja atribut njegove devetnaestostoljetne ekspanzije i nenadmašeni znak civilnog identiteta. S razlogom autorica pripisuje potkovu poticajnoj klimi "utemeljiteljskog razdoblja" sedamdesetih godina Ottocenta i jednako opravdano je valorizira kao remek-djelo historicističke kulture općenito. Premda odgovarajuću pažnju posvećuje i pojedinačnim građevinama, pa i njihovim stilskim određenjima i arhitektonskim doprinosima, jer raspolaže i nizom dosad neuočenih podataka, glavna aktiva njezina rada jest metodično sagledavanje rasta jednog civilizacijskog projekta i njegove sudbine u mjerilu naše sredine (koja teško da čini primjerenom povremenu, pa i učestalu, usporedbu s bečkim Ringom).

Knjigom "Zagrebu u središtu" Snježana Knežević u velikoj je mjeri zaokružila svoja znanstvena istraživanja i kritička promišljanja o arhitekturi i urbanizmu Zagreba. Unutar korica okupila je i mnoge prethodno objavljivane pojedinačne studije i kritičke prikaze, tako da je i sama na neki način antologizirala vlastite najznačajnije prinose poznavanju i čuvanju, zaštiti ili obnovi spomeničke baštine glavnog nam grada. Sami naslovi poglavlja prvog dijela knjige vrlo rječito svjedoče dominantne preokupacije i spoznajni saldo njezinih sustavnih, višedesetljetnih istraživanja. Mnoge od tih studija u prvom objavljivanju poslužile su i kao temelj elaborata za urbanističku revitalizaciju. te su iz teorije i znanstvenog konteksta ušle u praksu aktivnog odnosa prema baštini, često i kao pionirski napori valoriziranja neostilskog, historicističkog nasljeda.

Nećemo ovdje razvrstavati po značenju pojedinačne priloge, jer svaki od njih na svoj način obogaćuje našu svijest o slojevitosti gradskoga života ali možemo makar tipološki ukazati na raspone. Dvije su studije posvećene odnosu značajnih arhitekata prema zatečenom kontekstu, s time da jedan karakterizira početak Moderne, a drugi predstavlja važan iskorak u postmodernu: "Urbanističke vizije Viktora Kovačića" i "Milan Šosterić i Donji grad". Nekoliko studija tretira gradske komunikacije, od one najveće i najizrazitije, kao što je željeznica, do onih sasvim komornih i lokalnih, kao sto su stube koje povezuju ulice po brežuljcima: "Željeznička pruga - omča Zagreba" i "Gornjogradske stube - zaboravljeni spomenik". Dvije studije tretiraju pojedinačne sakralne objekte, koji svojim simboličkim značenjem determiniraju izgled okolnih prostora (ili pak određuju povijesni karakter grada, čak i u slučaju njihova nasilnog uklanjanja - jer sinagoga, primjerice, svojom sadašnjom "prazninom" kao da djeluje iz podsvijesti - no svakako: iz povijesti): "Pravoslavna crkva i njezin trg" i "Zagrebačka sinagoga". Posebnu pažnju, dakako, autorica poklanja mjestima nataloženog trajanja i amblematskih zahvata: "Povijest Potoka i memorija Tkalčićeve" i "Spomenici i perivoji".

Zapravo, najveći broj studija bavi se prostorima pojačane moći komunikacije, središtima i presjecištima različitih ulica i mjestima koncentracije identiteta pojedinih kvartova, dakle, trgovima: "Britanski trg", "Preradovićev i Svačićev trg", "Rudolfova vojarna i Trg Francuske Republike -novi Zapadni perivoj", "Ciglana - izgubljeni trg", a ovu seriju obrađenih značajnih lokaliteta kruni studija "Zelena potkova - geneza, sastojci, obilježja", koja je sinteza i summa iskustava prethodno predstavljenih u samostalnoj autoričinoj knjizi. Drugi dio knjige "Zagrebu u središtu" okuplja pak kritičke reakcije, članke pisane aktualnim povodima i često upravo u kriznim situacijama povrede ili neshvaćanja baštinjenoga prostora. U svojim inače temperamentnim intervencijama i izričitim zalaganjima za ugrožene vrijednosti Snježana Knežević koristi stečeno znanje arhivskih istraživanja i autoritet povjesničara umjetnosti prekaljenoga kroz teorijsko sazrijevanje i pozitivističko uranjanje. Nekoliko tema i doslovno se ulančava na problematiku prethodno navedenih studija: "Gdje je Zagrebu središte", "Perivoj kao grad", "Bunker na Zrinjevcu". "Nove arkade" i "Medvedgrad na službu". Dakle, dionica knjige naslovljena "Uskličnici" služi kao primjena povijesnoumjetničkih znanja i kriterija u kritičkom angažmanu, takoreći "prizemljenje" znanosti u arenu svakodnevnice i kulture življenja.

Predstavljanje problematike obrađene u knjizi "Zagrebu u središtu" oslobađa nas obaveze pojedinačnog predstavljanja niza studija publiciranih u znanstvenoj periodici. Od tih možemo samo još spomenuti komplementarne priloge kao što se "Akademijina palača i njeni trgovi" (u "Bulletinu razreda za likovne umjetnosti HAZU", I, 1994., 35-46) i "Urbanističko značenje zgrade Rektorata Sveučilišta" (monografija "Zgrada Sveučilišta u Zagrebu", Zagreb 1999.) ili pak monografske studije o značajnim suvremenim arhitektima (Aleksandar Laslo, Silvana Seissel, Ivan Straus, Branko Silađin). Zaključujući, ustanovit ćemo kako je znanstveni doprinos Snježane Knežević iznimno relevantan, temeljan za proučavanje arhitekture i urbanizma XIX. i XX. stoljeća u Zagrebu.

Stručna djelatnost

Stručna djelatnost kandidatkinje bogata je i raznolika. Uz pisanje članaka i elaborata, predavanja na postdiplomskom studiju i djelovanja u stručnim organizacijama, savjetima i redakcijama časopisa, žirijima za natječaje i individualna priznanja, ona je još angažirano djelovala u komisijama Kulturnog vijeća za arhitekturu i urbanizam Ministarstva kulture RH, Komisiji za zaštitu Gradskog zavoda, Povjerenstvu za postavljanje spomen-ploča Gradske skupštine itd. Kao vanjski suradnik Trećega programa Hrvatskog radija uređuje emisiju "Baština, mi i svijet".

Dakle, agilnošću i primjerenom specijaliziranošću Snježana Knežević i u stručnom radu predstavlja pravi primjer djelovanja povjesničara umjetnosti u kulturnom životu naše zemlje.

 

Na temelju iznesenoga Povjerenstvo iznosi sljedeće

 

Mišljenje

Dr. sc. Snježana Knežević, znanstveni asistent, ispunjava sve propisane uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Ima znanstveni stupanj doktora znanosti. Objavila je tri knjige i na desetke znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. te nemali broj pertinentnih stručnih radova. Da je moguće ona bi zaslužila i više znanstveno zvanje (savjetnika), ali kako nije moguće preskakati stupnjeve napredovanja predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu koje nas je izabralo u ovo Povjerenstvo, da dr. sc. Snježanu Knežević izabere u znanstvenog suradnika u području humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana povijest umjetnosti.

Stručno povjerenstvo:

dr sc. Tonko Maroević, znan. savjetnik

dr sc. Hildegard Auf-Franić, red. profesor

dr, sc. Ivo Maroević, red. profesor

 

 

 

 


FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3

10000 ZAGREB

U Zagrebu, 23. ožujka 2004.

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

 

Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva i prijedlog da se dr.sc. Mirko Štifanić, docent iz znanstvenog područje društvenih znanosti, polje sociologije, izabere u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, za predmet MEDICINSKA SOCIOLOGIJA.

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 15. rujna 2003. godine, imenovalo je stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Vjekoslav Afrić, redoviti profesor, dr. sc. Rade Kalanj, redoviti profesor i dr. sc. Ivica Šegota, redoviti profesor, za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, predmet Medicinska sociologija, na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Medicinski fakultet uputio je 28. kolovoza 2003. Fakultetskom vijeću molbu za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. Sc. Mirka Štifanića koji se prijavio na natječaj objavljen u “Novom listu” 17. srpnja 2003. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, predmet Medicinska sociologija. Stručno povjerenstvo podnosi Naslovu sljedeće

 

 

I Z V J E Š Ć E   I    P R I J E D L O G

 

 

1. Podaci o životu i radu pristupnika

Mirko Štifanić rođen je 10. lipnja 1948. godine u Fabcima, kod Poreča. Hrvat. U Ljubljani diplomirao na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo (FSPN). Na istom Fakultetu 1985. godine, pod mentorstvom Prof. dr. sc. Stane Južniča završio poslijediplomski studij iz Sociologije i stekao naziv magistar sociologije. Doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu iz Sociologije politike.

Kao istraživač sudjelovao u Istraživačkom projektu ZIP 1. 301 (Studenti i društvena samozaštita). Nakon osamostaljenja RH voditelj je i glavni istraživač Projekta "Hrvatski etnicitet i obrasci kulturnog ponašanja u istarsko-primorskom području" – P 5-12-177. Na tu temu organizirao je i održao međunarodni znanstveni skup u Pazinu (1985.).

Suradnik je u znanstvenom projektu "Modernizacijski procesi i oblici kulturne identifikacije u Istri", kojeg vodi Doc. dr. sc. Boris Banovac. Suradnik je na znanstvenom projektu 2-11-058 (Antropološki uvjeti efikasnosti rada u građevinarstvu), čiji je voditelj prof. dr. sc. Juraj Plenković, te na znanstvenom projektu "Eliminating stress caused by Accidents in Construction", s istim voditeljem.

Sudjelovao je s referatima na međunarodnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Pula, Venezia, Bologna, Assisi, Trento, Gorizia, Trst, Osijek, Opatija, Mexico City, i dr.).

U dva navrata boravio je na znanstvenom usavršavanju u inozemstvu: (godine 1992.) tri mjeseca na sveučilištu Alpe-Adria u Italiji, (godine 1995.) mjesec dana na Sveučilištima u Bologni, Udinama i Trentu..

Kao gostujući nastavnik držao je predavanja na najvećem sveučilištu za sociologiju u Italiji – Trento, te na Sveučilištima u Udinama, Bologni, Firenze, u Međunarodnom institutu za sociologiju u Gorizi i na drugim fakultetima u zemlji i inozemstvu.

U suradnji s Institute of International Sociology u rujnu 1992. godine organizira međunarodni znanstveni skup na temu "Etnicitet, granice, Europa". Skup je održan u dvije države: dva dana na Brijunima i jedan dan u Italiji, u Gorizi. U znanstvenom časopisu ovog Instituta s međunarodnom recenzijom objavljuje članak "Iugoslavia tra unificazione e desintegrazione" (Jugoslavija između ujedinjenja i raspada).

Na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci znanstveni je asistent, pa viši asistent, te docent (01.03.1999.)za predmet Medicinska sociologija. S Prof. dr. sc. I. Šegotom sudjeluje u utemeljenju Medicinske sociologije od samih početaka. Za studij Stomatologije na talijanskom jeziku, za strane državljane uvodi dva nova predmeta: a) Sociologia medica (Medicinska sociologija) i b) Etica medica (Medicinska etika).

U nastavu uvodi tri nova izborna predmeta za hrvatske studente: a) Medicinsko pravo – društveno-humanistički aspekti, b) Pacijent, jučer, danas, sutra, te c) Medicinska profesija.

Na fakultetu za Hotelski i turistički menadžment Ika – Opatija, kao vanjski suradnik vodi dva predmeta: Sociologija i Sociologija turizma za koje je izdao skriptu i knjigu.

U publicističkoj djelatnosti objavljuje na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku, te je član socioloških udruženja ovih zemalja.

Deset godina sudjeluje na međunarodnom znanstvenom skupu "Društvo i tehnologija", kojeg organizira Prof. dr. sc. J. Plenković, Sveučilište u Rijeci, uz potporu Ministarstva znanosti.

Tiskao je više skripata i udžbenika na hrvatskom i talijanskom jeziku iz područja Medicinske sociologije, Medicinske etike za Studij stomatologije za talijanske studente i Sociologije turizma. Član je Međunarodnog udruženja za tanatologiju i suicidologiju (IATS) sa sjedištem u Mexico City, u koje je učlanio Republiku Hrvatsku.

 

 

 

2. Znanstvena djelatnost pristupnika

Iz bogate znanstvene djelatnosti M. Štifanića prikazat ćemo samo neke od radova koji su nastali nakon njegovog izbora u docenta.

U radu „Sociološki pristupi zdravlju i bolesti”, (Društvena istraživanja, Zagreb, godina (1998.), br. 6 (38), str. 833-845, izvorni znanstveni rad) autor analizira četiri sociološka pristupa pitanjima zdravlju i bolesti: a) funkcionalistički, b) marksistički, c) fenomenološki i d) radikalni sa. zaključkom da niti jedan pristup izdvojeno ne sadrži ključ rješenja za istraživanje složenih odnosa i utjecaja življenja na zdravlje i bolest pojedinaca i društvenih skupina, odnosno društva. Opisani sociološko-medicinski pristupi pomažu u spoznaji društva o sebi i omogućuju definiranje zdravstvene politike u konkretnim uvjetima, što izravno utječe na zdravstvene, ali i na općedruštvene rezultate. Slika zdravlja populacije, dobivena sociološko-medicinskim istraživanjima, pomaže afirmaciji onih kulturnih obrazaca ponašanja koji promiču zdravlje, te prepoznavanje obrazaca ponašanja opasnih za zdravlje. To može pomoći da institucionalno vođena reforma zdravstva i zdravstvene politike omogući ostvarenje programa Svjetske zdravstvene organizacije “Zdravlje za sve” i sačuva mentalno, socijalno i reproduktivno zdravlje građana u složenim uvjetima tranzicije, a liječnicima i ostalim pripadnicima medicinske profesije da lakše nađu odgovore na sve složenija socijalno/zdravstvena, zdravstveno/etička i zdravstveno/pravna pitanja u zdravstvu na pragu XXI. stoljeća.

U "Društvenim istraživanjima" Štifanić objavljuje izvorni znanstveni rad "Sociološki aspekti zdravlja i bolesti" (Društvena istraživanja, Zagreb, god.10(2001), broj 1-2 (51-52), str. 191-211). Analiza odnosa zdravlja i bolesti započinje sa spoznajom da su načini na koje se zdravlje i bolest shvaćaju izravno povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. Tako postoje brojna sociološka istraživanja zdravlja i bolesti koja proučavaju društvene čimbenike koji mogu izazvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Istražujući stanje u društvu, nastoji se pronaći takve oblike društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest: kako stil života, spol, dob, rasa, društveno-ekonomske, sociokulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Osnovni cilj istraživanja jest učiniti te spoznaje pristupačnima svim slojevima stanovništva, bez obzira na društveni položaj. Na taj se način sociologija medicine etablirala kao akademska disciplina u zapadnim razvijenim državama (SAD-u, Njemačkoj itd.), gdje su se razvile odgovarajuće metode istraživanja koje daju nedvojbene rezultate o stanju, razvoju i projekcijama društva. Autor zaključuje da je u realizaciji socioloških istraživanja zdravlja i bolesti u hrvatskim društvenim znanostima potrebno afirmirati sociološki teorijsko-metodološki pristup primjeren ekonomskim, kulturnim, pravnim, etičkim i političkim promjenama u Hrvatskoj. Služeći se bogatim iskustvima sociologije medicine zapadnih zemalja, prije svega SAD-a, hrvatski sociolozi medicine, po autorovom mišljenju, trebaju pratiti stanje zdravlja tranzicijskog društva. Na taj način društvene znanosti pomoći će u spoznaji društva o sebi i potrebnim mjerama u njegovoj izgradnji tijekom složenog procesa tranzicije, što ima izravan utjecaj na zdravstvene, ali i na općedruštvene ishode.

Pregledni rad “Nastanak i razvoj sociologije turizma” objavljen u časopisu Društvena istraživanja ( Zagreb, god 11(2002), broj 6(62), str. 859-877), prikaz je procesa nastanka i razvoja suvremene sociologije turizma koji je izveden iz međunarodnih i domaćih istraživanja. Osim opisa općih obilježja, podrijetla i razvoja sociologije turizma, objašnjena su i neka njezina posebna obilježja: glavni autori, temeljni koncepti, predmet te neki elementi institucionalizacije i sl. Posljednji dio teksta posvećen je pregledu hrvatske sociologije turizma koja je u usponu. Autor se zalaže za multidisciplinaran pristup turizmu, a u sklopu njega i sociološki koji je nuždan: a) sa stajališta strategijskog razvitka turizma; b) zbog činjenice da su sociološka istraživanja turizma najbliža marketinškoj koncepciji; c) zbog promjena u gospodarskom sustavu Hrvatske, te d) sa stajališta sociologije turizma, kao posebne sociološke discipline, koja doprinosi razumijevanju turizma i društvenog konteksta koji ga uvjetuje, razvija i korigira te omogućuje da se otkrije i procjeni njegovo značenje i posljedice u odnosu na druge pojave koje se pojavljuju i mijenjaju u sklopu odnosa i procesa u emitivnim i receptivnom društvu.

U radu “Novi tehnološko-medicinski kompleks”(pregledni rad, u knjizi: Plenković, J.: Tehnologija i razvoj društva, Sveučilište u Rijeci, 1998.g.) autor ističe da razvoj tehnologije i tržišnog pristupa u zdravstvu omogućava stvaranje novog tehnološko-medicinskog kompleksa, što može imati za posljedicu da ljudska prava i slobode i pravo na zdravlje dođu na tržište. Naime, ako se ne uspije zaustaviti po zdravlje regresivne tendencije u dosadašnjem razvoju zdravstva i ne uspije li se umjesto njih uvesti nove vrijednosne kriterije u taj sustav, rizičan i za zdravlje nepovoljan proces tranzicije uvjetovat će slom vrijednosti koje životu daju smisao, zaključuje autor i nastavlja da je tzv. racionalizacija zdravstva mjera koja kao posljedicu može imati napuštanje humanih, etičnih, odnosno društveno prihvatljivih obrazaca ponašanja u sustavu zdravstva. Za građane tranzicijskog društva to može značiti nejednaku dostupnost tom sustavu.

U radu “Sociološki aspekti razvoja tehnologije u medicini” (pregledni rad, Informatologia 33, 2000, 3-4, 135-265.) autor ističe da stupanj razvoja medicinske tehnologije u suvremenom društvu određuje kvalitetu i duljinu trajanja života bolesnika, te da tehnologija i medicina usko surađuju, a njihovi se ciljevi isprepliću. S jedne strane nastoji se pobijediti teške bolesti i produžiti život, dok se s druge javlja strah od novog i nepoznatog. Taj strah i skepsa osobito su veliki kada se govori o kloniranju ljudskih stanica. Neizvjesnost je tim veća što je rašireno uvjerenje da se zakonima i etičkim kodeksima ne može utjecati na razvoj ovog procesa. Autor se bavi tehnološko-medicinskim izumima i problemima, vrijednostima koje su ti izumi stvorili liječniku, pacijentu, obiteljima pacijenata i društvu uopće.

 

 

 

3. Nastavna djelatnost

Štifanić već šesnaest godina na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta u Rijeci izvodi nastavu, seminare i vježbe iz Medicinske sociologije. Od 1992 do 1996.godine izvodio je nastavu i seminare iz Medicinske etike za Studij stomatologije za talijanske studente. Od 1990 – 1996.g izvodio je nastavu i seminare iz izbornog predmeta “Medicinsko pravo – društveni aspekti”. Posljednje četiri godine izvodi nastavu i seminare iz Opće sociologije i sociologije turizma na Fakultetu za hotelski i turistički menadžment u Iki, Opatija. Od 2001. godine izvodi nastavu i seminare iz izbornog predmeta “Pacijent, jučer, danas, sutra”. Od 2002. godine izvodi nastavu i seminare iz izbornog predmeta “Medicinska profesija”.

U dodiplomskoj nastavi za studij na hrvatskom jeziku sudjelovao je u postavljanju programskih temelja za pet novih predmeta: dva u redovnoj i tri u izbornoj nastavi. U redovnoj nastavi: a) Medicinska sociologija od akademske godine 1990/91, Medicinska etika od akademske godine 1992/93. za Studij stomatologije za talijanske studente, a u izbornoj nastavi: Medicinsko pravo – društveno-humanistički aspekti, od akademske godine 1990. Pacijent, jučer, danas, sutra, od akademske godine 2001. Medicinska profesija, od akademske godine 2002. U dodiplomskoj nastavi za studij na talijanskom jeziku postavio programske temelje i uveo dva nova predmeta u redovnoj nastavi: “Sociologia della medicina (Medicinska sociologija)” od školske godine 1990. i “Etica medica (Medicinska etika)” od školske godine 1992.

Mirko Štifanić je autor brojnih udžbenika i skripata. 1994 godine napisao je “Intraduzione alla SOCIOLOGIA MEDICA” (Uvod u Medicinsku sociologiju) - Udžbenik za Medicinsku sociologiju (obvezatni nastavni tekst za dodiplomsku nastavu, 197 str., Bibliografija: uz svako poglavlje, Recenzija: Prof. dr. Bernardo Cattarinussi, Italija; Prof. dr. Svetozar Mirković, Rijeka, Tisak: Linija Hofbauer, Rijeka 1994. godine), “Intraduzione alla ETICA MEDICA” (Uvod u Medicinsku etiku). Udžbenik za Medicinsku etiku za Studij stomatologije za talijanske studente (obvezatni nastavni tekst za dodiplomsku nastavu, 170 str., Bibliografija: strana 170, Rijeka, 1994. godine.) i “Medicinsko pravo II - društveni aspekti”, (Udžbenik se koristi u dodiplomskoj nastavi za izborni predmet Medicinsko pravo. [120 str.] Bibliografija: str. 119-120 i uz tekst, Tisak: Linija Hofbauer, Rijeka, 1994. godine).

1995. godine napisao je “Medicinska sociologija - odabrana poglavlja”. Udžbenik se koristi kao priručnik u dodiplomskoj nastavi za Medicinsku sociologiju (103 str., Tisak: Linija Hofbauer, Rijeka, 1995. godine.), a 2000. godine napisao je “Prava pacijenata. Ili: tko će živjeti a tko umrijeti” (koristi se kao udžbenik za izborne predmete “Pacijent, jučer, danas, sutra”, i “Medicinska profesija”, Rijeka, 2000).

2000. godine Štifanić je napisao “Uvod u sociologiju i Sociologija turizma” (139 str., Fakultet za hotelski i turistički menadžment, Opatija, 2000.g,) skriptu za predmet Sociologija i Sociologija turizma, za studente Fakulteta za hotelski i turistički menadžment, Opatija.

 

 

 

4. Stručna i društvena djelatnost

U cilju popularizacije struke Štifanić je objavio veći broj radova na temu medicinske sociologije i medicinske etike u: Novom listu, u Rijeci i listu Pacijent danas, (list udruge pacijenata) u Rijeci, te napisao veći broj recenzija različitih radova koji su objavljeni u izdanju različitih izdavačkih poduzeća.

Štifanić je član međunarodnog društva za tanatologiju i suicidologiju (IATS), Mexico City, član slovenskog politološkog društva, član talijanskog sociološkog društva i član hrvatskog sociološkog društva.

 

 

 

5. Mišljenje i prijedlog povjerenstva

Na temelju uvida u dokumentaciju i radove vidljivo je da docent dr. sc. Mirko Štifanić zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996.) za izbor u zvanje izvanrednoga profesora. Prema odredbama Odluke: u znanstveno-nastavno zvanje izvanredni profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Pristupnik zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/97), prema kojima za izbor u zvanje izvanrednog profesora mora imati objavljeno najmanje devet znanstvenih radova, od kojih barem četiri u časopisima ili publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama: Čl. 74. stavak 3 Zakona o visokim učilištima, osim što traži od pristupnika da ispuni uvjete koje propisuje Rektorski zbor, zahtijeva da …ima izvedene znanstvene… projekte koji značajnije utječu na razvitak određenog znanstvenog područja, najmanje šest godina nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje. Pristupnk zadovoljava postavljene uvjete:

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje izvanrednog profesora još i dodatne uvjete zahtijevajući od pristupnika da je izradio ili značajno sudjelovao u izradbi nastavnog teksta (udžbenik ili skripta) koji se kao obvezatni nastavni tekst upotrebljava u dodiplomskoj ili poslijediplomskoj nastavi; te da je bitno unaprijedio stručni rad ili bio voditelj poslijediplomskog studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova. Mirko Štifanić ispunjava oba ova uvjeta.

U skladu s prije navedenim predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dr. sc. Mirka Štifanića, docenta iz znanstvenog područja društvenih znanosti, polje sociologije, izabere u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora na Katedri za društvene znanosti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, za predmet MEDICINSKA SOCIOLOGIJA.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stručno povjerenstvo:

 

Prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić, predsjednik povjerenstva

 

______________________

 

 

Prof. dr. sc. Rade Kalanj,

član povjerenstva

 

______________________

 

 

Prof. dr. sc. Ivica Šegota,

član povjerenstva

 

 

_______________________

(Medicinski fakultet u Rijeci)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                                                                                                                            

 

Napomena:

Ovaj izvještaj raspravljan je i prihvaćen na sjednici Vijeća odsjeka za sociologiju dana _________________  2004.

 


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU                                             Zagreb, 8.04.2004.

Filozofski fakultet

Odsjek za sociologiju

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta, Zagreb

 

Odlukom Fakultetskog vijeća na sjednici održanoj 19.01.2004. (rješenje br. 3804-340-03-2 od 22.01.2004.) imenovani smo u povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Suvremene društvene teorije i Sociologija organizacije na Geodetskom fakultetu u Zagrebu.

Na raspisani javni natječaj objavljen u «Večernjem listu» od 3. prosinca 2003. g. za navedeno radno mjesto prijavila se samo dr. sc. Branka Mraović, izvanredni profesor, sadašnji nastavnik na istom fakultetu. Fakultetskom vijeću podnosmo sljedeći

 

            I           z          v          j           e          š          t           a          j.

 

U nastavku ovog izvještaja osvrnut ćemo se na najznačajnije elemente iz životopisa kandidatkinje, radove te druge aspekte znanstvene i stručne djelatnosti kandidatkinje.

Životopis kandidatkinje. Kandidatkinja dr. sc. Branka Mraović rođena je 1957. g., osnovnu školu i gimnaziju završava u Zagrebu, a 1975. g. upisala je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu koji je završila 1979. g. 1979. g. je upisala postdiplomski studij na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a magistrirala je s radom "Odnos slobode i politike u djelu K. Marxa" 1984. g. Kandidatkinja je doktorirala 1990 g. s disertacijom «Radnička klasa kao faktor integracije i upravljanja - prilog ispitivanju utjecaja tehničke razine rada na percepciju sadržaja rada i distribucije moći u organizaciji na primjeru zaposlenih u građevinarstvu Zagreba». Kanidatkinja se služi engleskim i francuskim jezikom.

Kandidatkinja je boravila na stručnom usavršavanju u jesen 1991.g. na tromjesečnom studijskom boravku u Engleskoj u Salfordu, Department of Surveying u svojstvu gostujućeg istraživača - metodologa u empirijskim istraživanjima.

 

Stručno napredovanje. Kandidatkinja je upisana u Registar istraživača MZT 1991.g. u zvanju znanstvenog suradnika iz područja sociologije, a 1998 g. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (viši znanstveni suradnik) za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija.

Radna karijera. 1980. g. zaposlila se u Općinskom komitetu SKH Črnomerec kao stručno-politički suradnik iz područja informiranja i ideologije, a između 1982. i 1984.g. radila je kao vanjski suradnik Televizije Zagreb, a 1984.g. je zasnovala radni odnos na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, najprije kao vanjski suradnik u nastavi - asistent, a od 1986.g. na istom fakultetu zapošljava se na neodređeno vrijeme u  znanstveno-nastavnom zvanju asistent. Drži nastavu iz predmeta «Sociologija» i na Geodetskom fakultetu u Zagrebu, Varaždinu te na Građevinskom fakultetu u Osijeku. 1992/93 šk. god. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje docent iz predmeta "Sociologija" i "Sociologija rada" na Geodetskom fakultetu u Zagrebu, a 1998. g. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje izvanredni profesor za predmete «Suvremene društvene teorije» i «Sociologija organizacije».

Osvrt na znanstvenu, stručnu, istraživačku i ostalu djelatnost kandidatkinje. Do sada je kandidatkinja ukupno objavila više desetaka pisanih radova, nastupila je na televizijskim emisijama, napisala nekoliko rezencija, prijedloga projekata itsl., a nakon prethodnog izbora u zvanje izvanrednog profesora (1998) objavila je (pripremila za objavljivanje) ukupno 8 znanstvenih i stručnih radova (1 poglavlje u knjizi, 2 rada u časopisima, 2 rada u zbornicima znanstvenih savjetovanja, jedan rad je pripremljen i prihvaćen za tisak, 3 rada na CD, te 2 radio eseja) , sudjelovala u 2 znanstvena projekta i prisustvovala na 16 znanstvenih skupova od čega na 13 međunarodnih i 3 domaća. Nadalje, izradila je u koautorstvu skripte za studente (prije posljednjeg izbora u zvanje), objavila nekoliko znanstvenih i stručnih radova, jednu knjigu (udžbenik) te objavila prijevod teksta, nekoliko recenzija, TV komentare i osvrte, te djelovala i na popularizaciji struke. Kako vidimo, do sada je kandidatkinja objavila ukupno jednu znanstvenu knjigu, 30 znanstvenih članaka od čega 15 u međunarodnim publikacijama sa recenzijom, a 15 radova u domaćimn časopisima i publikacijama, sudjelovala aktivno na ukupno 32 znanstvena i stručna skupa, te u realizaciji 6 znanstvenih istraživanja. Nadalje, do sada je održala 7 pozvanih predavanja, od toga 4 u inozemstvu i 3 u zemlji.

Kako smo već naglasili, aktivno je sudjelovalka na realizaciji znanstvenih projekata - projekt "Građevinske tehnologije" (suradnik), (1987-1991), a kao autorica (voditeljica) (1995-1996.) teme "Hrvatski menadžeri pred izazovima informacijskih tehnologija" u okviru projekta "Evaluacija djelotvornosti i etičnosti rada hrvatskih organizacija", (voditelj projekta prof. dr. sc. Ivan Koprek). Nadalje, kandidatkinja je nakon prethodnog izbora (iza 1998) bila glavni istraživač na znanstvenom projektu «Informacijske tehnologije i organizacijski dizajn u obnovi Hrvatske» što je financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije RH, a od 2003.g. je glavni istraživač na znanstvenom projektu «Globalizacija i hrvatske organizacije» što je također financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije RH. U realizaciji mnogih projekata i znanstvenih tema, kandidatkinja je razvila i bogatu međunarodnu i domaću suradnju s nizom institucija i pojedinaca.

Kandidatkinja je aktivno sudjelovala na unapređenju nastave na svom fakultetu, te je u tom smislu bila članica raznih komisija i tijela za reformu nastave-predložila je uvođenje predmeta "Suvremene društvene teorije" i "Sociologija organizacije" te je za predmet "Sociologija organizacije" napisala udžbenik "Pobjednici i gubitnici, Organizacijske implikacije tehnološkoga razvoja" (1995.). Kandidatkinja je članica više profesionalnih udruženja -  Hrvatskog sociološkog, filozofskog i politološkog društva te je bila članica udruge CONFIRM (CIB W65) - međunarodna istraživačka skupina za izučavanje tehnologije i menadžmenta (1990.-1996.), a u periodu 2000-2001 i članica British Sociological Association.

Osvrt na radove kandidatkinje. U periodu iza posljednjeg izbora u zvanje izvanrednog profesora (1998) kandidatkinja je pripremila jedan rad («The power of Networks: Organising versus Organisation») koji će biti objavljen kao poglavlje u knjizi D. Crowther & L. Rayman-Bacchus (eds.), Perspectives on Corporate Social Responsibility, Ashgate, Gower House, Aldershot, Hans, UK, January 2004 (u tisku) Chapter 4, pp.59-82), te ukupno 2 rada objavljena u zbornicima, 3 rada u elektronskim formatima (CD), jedan rad koji je prihvaćen za tisak, jedan pregledni rad u domaćem časopisu, jedan znanstveni rad u domaćem zborniku te 2 radio eseja, što ukupno čini 8 objavljenih radova od čega 2 rada prihvaćena za tisak i 2 emitirana radio eseja. Podrobnije – radi se o sljedećim radovima: znanstveni radovi – članci u časopisima – «Social audit and accountability in IT management», Managerial Auditing Journal, Special issue on Accountability and the Internet, D. Crowther & L. Rayman-Bacchus (eds.), Emerald, Vol. 18, No. 3, 2003, pp. 166-179,  te rad u zborniku «The Speed of Mind in the informational Society», u L. Budin et al. (eds.), ITI 2003, Proceedings of the 25th International Conference on Information technology Interfaces, Cavtat, Croatia, June 16-19, 2003, University of Zagreb, IEEE Catalog Number 03EX645, pp. 353-358, rad u zborniku «Social Audit in the Network Society», u D. Krbec (ed.), Globalization and Entrepreneurship: Fears, Challenges and Opportunities, Proceedings, University of Rijeka, Faculty of Economics and Tourism “Dr. Mijo Mirković” Pula, 2003.,  str. 379-388, te rad objavljen u elektronskom formatu «The Crises of Representation in Knowledge-Based Societies. Why is accounting a social service?», CD-ROM of International Conference on Knowledge based society – a challenge for new EU and accession countries, Institute of Social Sciences Ivo Pilar, The Department of Sociology – Matrix Croatica & Centre for Innovation and Development UNISA – Adelaide/Australia, Zagreb, 2003., te rad također objavljen u elektroničkom formatu «Global Project: Is the Dichotomy Modernist/Postmodernist Organisation still Appropriate?», 2002 Critical Perspectives on Accounting Conference, the City University of New York, Baruch College, 2002, CD-ROM, Web Archives: http://aux.zicklin.baruch.cuny.edu/critical/home.htm, te rad  «Established and innovative company culture/Comparative approach», Critical Perspectives on Accounting 1999 Conference, The City University of New York, Baruch College, 1999, CD-ROM, Web Archives: http://panoptic.csustan.edu/cpa99/index.html, te rad koji je prihvaćen za tisak «Social Evaluation and Emancipatory Accounting: How to Cope with the Global Project?», Critical Perspectives on Accounting, Special 2002 labor Process/Leicester Issue, T. Tinker & C. Carter (eds.), Elsvier Science, Oxford, UK, te dva rada u domaćim časopisima – «Hardtov i Negrijev Imperij», Politička misao, Vol. XXXIX, br. 4, 2002., Zagreb, (stručni rad - pregledni rad), str. 110-128, «Budućnost formalnih sustava obrazovanja u kontekstu programa jedinstvenog europskog tržišta», Zbornik Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povodom 40. obljetnice samostalnog djelovanja 1962.-2002., T. Bešić (ur.), Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2002., str. 237-246, te 2 rada-eseja emitirana na Hrvatskom radiju pod naslovom «Globalni projekt»-prvi i drugi dio (znanstveni esej), Hrvatski radio – III. Program, “Ogledi i rasprave”, 16. i 17. listopada 2002., (ŕ 45 min. svaki dio). 

Osim navedenog, kandidatkinja je u nizu prilika aktivno sudjelovala na popularizaciji struke u različitim medijima (naročito na TV), i kao recenzent radova za nekoliko međunarodnih časopisa. U nastavku ovog izvještaja ćemo se ukratko osvrnuti na neke od radova nastale iza posljednjeg izbora.

U radu «Social audit and accountability in IT management», kandidatkinja naglašava da je za elektronski upravljani globalni kapitalizam karakteristično da je strukturiran uz pomoć informacijskih mreža što integriraju kapitalističke interese na globalnoj razini. S druge strane, iako postoji jedinstvo radnoga proces duž kompleksnih globalnih mreža, ljudski rad je u pravilu lokaliziran i individualiziran. Kroz društvenu kontrolu, zahvaljujući Internetu, tehnički um subordiniran je socijalnim ciljevima omogućujući ljudima da postanu gospodari tehnologije, a ne njezine žrtve. Na taj način ozbiljuje se Foucaultova teza da su odnosi moći ukorijenjeni u cjelokupnoj mreži društva, što znači da ih nije moguće reducirati na jedan primarni i temeljni princip. Na taj način otvara se mogućnost djelovanja na djelovanje drugih, ali i mogućnost definiranja različitih oblika moći.

U radu «The Power of Networks: Organising versus Organisation» (rad priređen i prihvaćenm za tisak) kandidatkinja ističe da zahvaljujući munjevitom razvitku internetskih tehnologija otvoren je novi univerzalni prostor za širenje dinamičnih mreža posredstvom kojih se originalna tvrtka transformira i postaje dio velike mreže, a «organizacija» više nije dominantan organizacijski entitet. Racionalni principi što su ležali u temelju moderne, Weberovske organizacije, s ambicijom da jedan organizacijski oblik vlada u svijetu, izgubili su svoj razlog opstanka. U doba globaliteta njihovo mjesto pomaknuto je izvan organizacija, u smjeru društvenih pokreta. Odatle, oni pripadaju sferi vrijednosnih izbora i obvezivanja na kolektivne ciljeve izvan sfere zaposlenja. U realitetu mnogostrukih i međusobno povezanih mreža, moderna organizacija ustuknula je pred organiziranjem, pri čemu kandidatkinja tvrdi da je obrat u paradigmi moći ona prekretnica koja je omogućila ovaj transfer.

U preglednom radu «Hardtov i Negrijev Imperij», kandidatkinja, nastavljajući se na Foucaultove analize, ističe da su Hardt i Negri  prepoznali «Imperij» kao politički subjekt što upravlja globalnim razmjenama, ne samo u obliku materijalnog ustrojstva novoga planetarnog poretka, nego i u obliku kreiranja novoga društvenog života. Njegova su meta svi oblici ljudskih interakcija, što od Imperija čini paradigmatski oblik bio-moći. Pomak paradigme što se odvija u svjetskome ekonomskom i političkom poretku najavljuje pad modernih teorija moći, tj. ono što je modernitet smatrao nečim transcendentnim, s obzirom na proizvodne i socijalne odnose, sada se oblikuje unutar ovih procesa i imanentno im je. Binarna struktura moći ne može više egzistirati u realitetu mnogostrukih i međusobno povezanih mreža što podupiru političku sintezu socijalnog prostora u području virtualne komunikacije. Projekt Imperija, globalni projekt mrežne moći u cijelosti je virtualan, bez granica i fleksibilan, a njegovi su identiteti hibridni i fluidni. U novome mrežnome krajoliku, informacijske tehnologije, uključujući i Internet, pružaju tehničku potporu većoj pravednosti i jednakosti na virtualnim cestama afirmirajući glas individuuma.

U radu (prihvaćenom za tisak) «Social Evaluation and Emancipatory Acccounting: How to Cope with the Global Project?», kandidatkinja dalje proširuje i propituje ideju što ju Hardt i Negri razvijaju u knjizi Imperij da je u današnje doba moguće ponuditi Weberovski prikaz suvremenoga svijeta i dovodi u pitanje njihovo poimanje političkoga djelovanja. Globalni procesi više potiču moment diskontinuiteta nego kontinuiteta u modernom kapitalizmu, što predstavlja ogroman izazov za kritičku perspektivu i upućuje na potrebu povezivanja znanstvenih disciplina unutar nje. Istraživački zadatak kritičkog mišljenja u globalnome dobu odnosi se prije svega na denunciranje «jednog režima istine» i alijenirajuće uloge društvene reprodukcije. Doprinos poststrukturalizma proizlazi iz napora da se kroz analizu «gesti isključivanja» pokoleba etablirane pretpostavke i obrasce mišljenja i djelovanja, ukazujući pritom da nijedan oblik organizacije ni poretka nije neizbježan. radikalna kritička teorija čini važan korak dalje, tako što propitivanjem dijalektičkog odnosa između kritičke filozofije i političke prakse kao metu svoje kritike uzima same prakse i institucije koje isključuju. Ulogu intelektualaca kandidatkinja shvaća ne samo u smislu pružanja točnih dijagnostičkih usluga i oblikovanja javnog mnijenja, nego ponajprije u smislu kreiranja alata uz pomoć kojih znanost može aktivno sudjelovati u konstituiranju društvenoga realiteta.

U radu «The Speed of Mind in the Informational Society», kandidatkinja postavlja pitanje: ako je ključna riječ kojom se mijenja priroda poslovanja u korporacijskome svijetu 1980-ih bila vrsnoća, a 1990-ih reinženjering, tada je nedvojbeno da će 2000-e biti u znaku riječi brzina. Nema sumnje da će digitalne tehnologije u cijelosti promijeniti strukture organizacija, i, posljedično, odnose moći u njima. Postmoderno gledište na organizacije radikalno se razlikuje od postojećih paradigmi i interpretacija, prije svega stavljanjem naglaska na nadmoć zajednice kao agensa lokalnih potreba. Također, ono što sa sobom donosi razvitak tehnološke i informacijske arhitekture društva jest sažimanje prostora i vremena, što ima za posljedicu da organizacija u smislu temporalne ili zemljopisne egzistencije više nema nikakvo značenje. U takvoj perspektivi, organizacijska struktura isključuje teritorijalni temelj svojeg postojanja, odnosno posredstvom informacijskih i komunikacijskih tehnologija, organizacija postaje virtualna organizacija što egzistira u virtualnoj okoloni kako se za njom javlja potreba. Time što se od organizacija otklanjaju njihove teritorijalne granice, na dnevni red dolazi pitanje konceptualnog redefiniranja organizacije u pojmovima organiziranja lokalnih socijetalnih struktura.

U radu «Social Audit in the Network Society» kandidatkinja ističe da današnje društvo postaje sve strožije spram svojih institucija od kojih očekuje da svoje zadaće obavljaju u skladu sa visokim moralnim standardima. Društvena odgovornost jest ono što javnost očekuje od zrele, globalne organizacije. U tom smislu, društvena kontrola trebala bi ući u naš psihološki prostor, kao nešto uz pomoć čega se procjenjuje kakav je socijalni učinak tvrtke, slično kao što se u računovodstvu procjenjuje njezin financijski učinak. U ovom radu skreće se pozornost na činjenicu da globalni poredak zahtijeva globalne institucije, mehanizme regulacije i kontrole, pri čemu razotkrivanje financijskih skandala u korporacijskome sektoru postaje odlučujući faktor pri mobiliziranju javnosti i oblikovanju javnoga mnijenja. Paradigma informacijskih tehnologija prodire u srž života i mišljenja, dok mreže konstituiraju novu socijalnu morfologiju na način da mrežna logika predstavlja distinktivan oblik globalnoga doba. društvena kontrola postaje važan agens društvene promjene pri čemu omogućuje involviranost različitih aktera pri ozbilljenju ovih promjena.

U radu «Budućnost formalnih sustava obrazovanja u kontekstu programa jedinstvenog europskog tržišta» kandidatkinja želi odgovoriti na pitanje na koji način sustav obrazovanja, kao jedan od vitalnih podsustava svake države može pridonijeti poboljšanju općeg gospodarskog djelovanja u Europi u kontekstu munjevitog razvitka informacijskih tehnologija što predstavljaju tehničku podlogu procesa globalizacije. Nema sumnje da djelotvorna uporaba informacijskih tehnologija neće biti moguća bez promjena u strukturi sustava obrazovanja i promjena u gledanjima na njihovu funkciju u svim europskim zemljama. Riječ je o procesu koji je osobito potenciran zahtjevima za standardizacijom i većom vrsnoćom proizvoda, čime se proširuje primjenljivost specijalističkih znanja i povećava potražnja za stručnjacima iz područja tehničkih znanosti. To znači da je nužno zauzeti radikalno drukčije stajalište spram postojećih sustava obrazovanja od kojih se očekuje da korisnicima osiguraju širi raspon zaposlivosti. Za informacijsko doba karakteristično je da su dominantne društvene funkcije i procesi, uključujući i sustave obrazovanja, organizirani duž mreža. Mreže konstituiraju novu društvenu morfologiju u svim društvima, a rasprostranjenost mrežne logike značajno modificira djelovanje i rezultate djelovanja u procesima produkcije, znanja, moći i kulture. Sveučilišta sporo, ali sigurno ulaze u razdoblje produktivnog povezivanja on-line učenja i on-site predavanja.

Mišljenje i prijedlog povjerenstva. Kako je vidljivo iz ovog pregleda znanstvenog, stručnog i znanstveno-stručno-popularizacijskog djelovanja kandidatkinje, ona se u svom radu prvenstveno bavi problemima  paradigmi tehnologija, posebno informacijskih tehnologija, aspektima odnosa tehnologije i organizacija, sociologijskim aspektima managementa te etičkim aspektima odgovornosti društvenih znanosti. Kandidatkinja o navedenim aspektima raspravlja stručno i  utemeljeno, obuhvaćajući najvažnije aspekte i dimenzije. Uvidom u cjelokupan natječajni materijal, razvidno je da kandidatkinja udovoljava uvjetima članka 74. Zakona o visokim učilištima, te uvjetima čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti te minimalnim uvjetima Rektorskog zbora visokih učilišta za ponovni izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora, odnosno višeg znanstvenog suradnika za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija jer iza posljednjeg izbora (1998) ima objavljene radove iz struke i bavi se aktivno znanstvenoistraživačkim radom te u tom smislu povjerenstvo predlaže takav izbor.

                                              

                                  Povjerenstvo

 

                                                           1. Dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

 

                                                           2. Dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

 

                                                                       3. Dr. sc. Nedjeljko Frančula, red. prof.

                                                                                                                                            

Napomena:

Ovaj izvještaj raspravljan je i prihvaćen na sjednici Vijeća odsjeka za sociologiju dana 5. svibnja 2004.


 

Prof. dr. sc. Vjeran Katunarić

Redoviti profesor

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Prof.dr.sc. Rade Kalanj

Redoviti profesor

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Prof. dr. sc Josip Kregar

Redoviti profesor

Pravni Fakultet Sveučilišta u Zagrebu

 

 

 

VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

Predmet: Mišljenje u natječajnom postupku izbora u znanstveno zvanje docenta u području društvenih znanosti, znanstveno polje sociologija, predmet Sociologija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

 

 

Na osnovi članka 118. stavak 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, članka 93. Zakona o visokim učilištima i članka 17. Statuta Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Fakultetsko vijeće je na svojoj sjednici održanoj 19. svibnja 2004., donijelo odluku o raspisivanju natječaja za izbor docenta na Katedri za sociologiju te imenovalo stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u gore navedenom sastavu. Natječaj je objavljen u "Vjesniku" 28. 05. 2004. U otvorenom roku, prijavu na natječaj podnio je, kao jedini pristupnik, dr. sc. Slaven Ravlić.

 

Na temelju članka 118. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti I visokom obrazovanju (NN 105/2004) i Zakona o visokim učilištima fakultetsko vijeće na sjednici  od 13. rujna 2004. godine donijelo je odluku o imenovanju stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno- nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija na katedri za sociologiju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

 

Razmotrivši dostavljenu dokumentaciju, stručno povjerenstvo podnosi slijedeće skupno

 

 

I Z V J E Š Ć E

 

 

I. Životopis pristupnika

 

Dr. sc. SLAVEN RAVLIĆ (u daljem tekstu pristupnik) rođen je 1. travnja 1951. u Slivnu. Državljanin je Republike Hrvatske.

 

Osnovnu školu i gimnaziju završio u Osijeku. 1974. diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. 1998. obranio je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu doktorsku disertaciju pod naslovom "Liberalizam i demokracija u političkoj teoriji Johna Stuarta Milla" i stekao akademski stupanj doktora društvenih znanosti, polje politologija.

 

Nakon diplomiranja pristupnik je radio kao nastavnik u Srednjoškolskom centru za strojarstvo i elektrotehniku u Zagrebu. Bio je stručni suradnik u Centru za aktualni politički studij Narodnog sveučilišta grada Zagreba (1975–77). Od 1977. do 1983. bio je urednik i glavni urednik časopisa “Naše teme”, a zatim urednik izdavačke djelatnosti i koordinator teorijsko-istraživačkog programa Centra CK SKH za idejno-teorijski rad. Od 1992. zapošljava se u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” kao stariji stručni suradnik. 1994. izabran je za urednika; od 1996. je član Uređivačkog vijeća i urednik-voditelj društvenih znanosti u Hrvatskoj enciklopediji; a od 2001. zamjenik glavnog urednika Hrvatske enciklopedije. U Leksikografskom je zavodu bio pomoćnik ravnatelja za leksikografiju (2000–2001). Član je Ravnateljstva (od 2001) i predsjednik Znanstvenog vijeća (od 2004).

 

Pristupnik je 1991. izabran u zvanje znanstvenog asistenta, a 1999. u zvanje znanstvenog suradnika u području društvenih znanosti, polje politologije.

 

II. Znanstvena djelatnost

 

Pristupnik je dosad objavio 4 knjige, 18 znanstvenih i nekoliko stotina stručnih radova u časopisima i knjigama, uglavnom s područja povijesti političkih ideja i političke sociologije, od toga nakon izbora za znanstvenog suradnika 3 knjige, 8 znanstvenih i više stručnih radova.

Povjerenstvo će nastavno prikazati samo one znanstvene radove pristupnika, koji su posebno relevantni prilikom izbora u zvanje docenta.

 

A) Znanstveni radovi

 

Politička reprezentacija: povijest pojma, Filozofska istraživanja, 64, God. 17, Sv. 1, 1997, str. 199–220.

U uvodu pristupnik pozorno rekonstruira povijest značenja pojma od antike do modernog doba pokazujući kako se to značenje mijenja: od simbolizacije i utjelovljenja do zastupanja ljudi i njihovih interesa. Usporednom analizom povijesti značenja pojma u engleskoj i hrvatskoj tradiciji, pristupnik pokazuje kako je promjena značenja pojma izraz promjene funkcija i značenja parlamenta kao središnje predstavničke institucije. Pojam reprezentacije uveden je u politički govor u Engleskoj u vrijeme puritanske revolucije (1642.-1660.), a u Hrvatskoj u vrijeme nacionalnog preporoda polovicom 19. stoljeća. To je vrijeme prevladavanja staleško-feudalnog tipa reprezentacije u tim zemljama. U zaključnom dijelu rada pristupnik pokazuje, analizirajući političku filozofiju Thomasa Hobbesa, prvog modernog teoretičara reprezentacije, razliku između srednjovjekovnog i modernog tipa reprezentacije, te upućuje na razlike unutar modernog razumijevanja reprezentacije.

 

Izaslanik i povjerenik – dva lica političke reprezentacije, Društvena istraživanja, God. 7 (1998), Br. 1–2 (33–34), str. 275–292.

Rad polazi od teze da suvremeni pojam reprezentacije, nastao u 19. stoljeću kao rezultat ujedinjavanja suprotstavljenih duhovno-političkih tradicija i praksi – demokratske ideje narodne suverenosti i liberalnog parlamentarizma, nije izgubio dualistički značaj. Dualističku strukturu političkog predstavništva pristupnik prikazuje na temelju dihotomije slobodnog ili obvezujućeg mandata zastupnika, povjereničke ili izaslaničke  koncepcije reprezentacije, ideje o samostalnom agentu koji djeluje na osnovi vlastitog razumijevanja općeg interesa i pretpostavke da delegat izražava želje svojih birača. Kritički vrednujući brojnu relevantnu literaturu, pristupnik propituje teorijske pristupe istraživanju fenomena reprezentacije u političkoj sociologiji i politologiji, analizira ustavno-pravna rješenja u pojedinim zemljama te rezultate empirijskih istraživanja reprezentacijskog procesa u Europi i SAD. Ističući da je fenomen reprezentacije u suvremenim parlamentarno-demokratskim porecima određen odnosima u četverokutu birači – zastupnik – politička stranka – parlament, pristupnik pokazuje kako, unatoč promjenama što ih u instituciji reprezentacije izaziva razvijeni stranački sustav, dihotomija izaslanik – povjerenik ostaje bitna za objašnjenje teorije i prakse političke reprezentacije. Oslanjajući se na pojmovno-teorijsku analizu Hanne Pitkin, koja je pokazala da svaka od suprotstavljenih pozicija iskazuje jedan bitan aspekt fenomena reprezentacije, pristupnik u zaključku naznačuje elemente teorije demokratske reprezentacije koja ujedinjuje demokratsko načelo participacije svih građana i liberalno načelo vladavine elite.

 

Millova teorija liberalne demokracije, Politička misao, Vol. XXXV (1998), br. 4, str. 145–162.

Metodičko je polazište rada shvaćanje Millove političke misli kao teorije liberalne demokracije. U članku se analizira Millovu teoriju liberalne demokracije kao sintezu elemenata dviju različitih političkih tradicija i ideologija: liberalizma i demokracije, ujedinjavanje liberalnih ideja slobode, ograničenja vlasti, političke reprezentacije i vodstva elite te demokratskih ideja jednakosti, socijalne homogenosti, narodne suverenosti i participacije građana. Nakon pomne analize, pristupnik ističe da je ujedinjujući liberalne i demokratske elemente, Mill formulirao niz načela, koja će postati sastavnica liberalnodemokratske teorije i modernih demokratskih poredaka, ali je istodobno stvorio protuslovnu cjelinu na čije se dijelove pozivaju i liberalni elitisti, kojima je bliska njegova ideja elite duha i birokratske ekspertize, kao i participativni demokrati, koji su prihvatili njegov ideal aktivnih i inteligentnih građana i njegovo poimanje demokracije kao instrumenta socijalnog, moralnog i intelektualnog poboljšanja pojedinca. On zaključuje da protuslovlja u Millovoj teoriji ne proizlaze iz njegovih logičkih nedosljednosti, već i protuslovnih zahtjeva koje je nastojao pomiriti.

 

Millovo “jednostavno načelo” slobode, Filozofska istraživanja, 75, God. 19 (1999) Sv. 4, str. 731–752.

U radu se ispituje Milova teorija slobode na osnovi njegova slavnog ogleda O slobodi. Polazna metodička točka je uvid da slabosti mnogih interpretacija, uključujući i one koje se oslanjaju na inače plodnu paradigmu “indirektnog utilitarizma”, proizlaze iz zanemarivanja Millove teorije napretka, koja je ključna za njegovo shvaćanje slobode. Pristupnik pokazuje kako je oslanjanje načela korisnosti na specifičnu koncepciju napretka dalo Millu polazište za formuliranje moderne ideje slobode, ali je, istodobno, proizvelo napetosti, pa i svojevrsni dualizam u Millovoj socijalnopolitičkoj teoriji. Vezujući slobodu s napretkom Mill je mogao raskinuti s tradicionalnim lockeovskim i laissez-faire liberalizmom s njegovim zasnivanjem slobode na vlasništvu i minimalističkom koncepcijom države. No, upravo stoga, Millova obrana slobode postala je predmetom postmoderne kritike prosvjetiteljskog progresizma, koji prigovara liberalnom mišljenju da je univerzalizaciju zapadnih individualističkih vrijednosti izjednačilo s napretkom ljudske vrste. Međutim, u toj je kritici, smatra pristupnik, zanemarena složenost Millova shvaćanja napretka, te kritički i otvoreni karakter njegove socijalnopolitičke teorije.

 

Pluralizam i participacija: demokratska teorija R. A. Dahla, Politička misao, Vol. XXXVII (2000.), br. 1, str. 84-98.

U radu se rekonstruira demokratska teorija Roberta A. Dahla kao spoj empirijskih istraživanja demokratskih režima i teorijske reinterpretacije demokratske tradicije. Analiziraju se elementi te teorije, pokazuje kontinuitet i uočavaju tri faze u razvoju Dahlova promišljanja demokracije (pluralistička teorija, neopluralistički pristup i teorija demokratskog pluralizma), koje se povezuje s tri razdoblja novije američke povijesti: poslijeratnim razdobljem političkog uspona, potom razdobljem sumnji u američki način života i masovnog bunta u 1960-im i 1970-im, te razdobljem traganja za novim kulturnim i političkim identitetom. Kritički vrednujući Dahlovo istraživanje realnog svijeta demokracije (poliarhije) i njegovo traženje uporišta za smanjivanje jaza između demokratskih ideala i postojećih poliarhija, pristupnik upozorava na značenje i ograničenja Dahlova pristupa analizi stvarnog djelovanja demokracije, i njegova nastojanja da se potaknu promjene u javnom mišljenju i dominantnoj političkoj orijentaciji američkih građana u smjeru više razine demokracije. On zaključuje da svojevrsni dualizam u Dahlovoj teoriji demokracije nije samo posljedica njegova metodičkog pristupa, već proizlazi i iz napetosti između bitnih elemenata liberalne demokracije kao političkog projekta i političko-socijalne stvarnosti, koje je Dahl kritički razlagao i nastojao pomiriti.

 

John Stuart Mill, Harriet Taylor i prava žena, Politička misao, Vol. XXXVII (2000.), br. 3, str. 70-85.

Predmet ovoga rada je analiza spisa Johna Stuarta Milla Podređenost žena, koji označuje raskid unutar liberalne tradicije s patrijarhalnom paradigmom. Pristupnik polazi od uvida da je vezujući ostvarenje liberalnih ideala slobode i individualnosti s uklanjanjem nejednakosti među spolovima, Mill uspio liberalizmu vratiti izvorni kritički i emancipacijski karakter. S toga se stajališta u radu prikazuje shvaćanje prava žena unutar intelektualnopolitičke tradicije kojoj je Mill pripadao, osvjetljava se priroda i značenje njegove veze s Harriet Taylor, te rekonstruira njegova teorija o jednakosti žena u kontekstu cjeline njegova djela. U zaključnom dijelu rada razmatra se aktualnost Millovih ideja i upozorava na neke poteškoće i protuslovlja njegove pozicije, posebno s obzirom na odnos Millova ideala obitelji i stvarnosti muške dominacije utemeljene na ekonomskoj moći.

 

Politička ideologija: preispitivanje pojma, Politička misao, Vol. XXXVIII (2001.), br.4, str. 146-160.

U članku se polazi od uvida o poteškoćama sa znanstvenom upotrebom pojma ideologije, analiziraju se rezultati dosadašnjih interpretacija pojma te nastoje naznačiti elementi na kojima bi se mogao zasnovati pojam političke ideologije podoban za socijalnoznanstvena istraživanja i analize. U prvom se dijelu članka rekonstruira povijest pojma od njegova izvornog značenja kod Destutt de Tracyja do suvremenih marksističkih i funkcionalističkih shvaćanja, pri čemu se posebno analiziraju shvaćanja ideologije u djelima Marxa, Mannheima, Gramscija i Geertza. U drugom se dijelu razmatra odnos ideologije i moći te se ideologija prikazuje kao poseban oblik moći, čija narav i funkcije proizlaze iz osnovne strukture i potreba čovjeka i društva. Polazeći od istraživanja izvora socijalne moći Michaela Manna, pokazuje se trajnost i ukorijenjenost ideologije u socijalnom životu, te nemogućnost da se njezine funkcije u modernom dobu nadomjeste drugim tvorbama. U trećem dijelu članka pojam se ispituje s obzirom na socijalnointeresnu uvjetovanost ideologije i njezinu konceptualnu strukturiranost. Pristupnik pokazuje da se za razliku od znanosti, koja teži istini i intelektualnoj spoznaji, ideologija usmjerava socijalnoj orijentaciji i djelovanju.

 

B) Knjige i drugi radovi

 

Od ostalih radova pristupnika treba izdvojiti knjige: Poredak slobode. Politička misao Johna Stuarta Milla (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2001, 352 str.) i Suvremene političke ideologije (Politička kultura, Zagreb, 2003, 362 str.). Prva je proizišla iz dugogodišnjeg pristupnikova bavljenja djelom J. S. Milla i nastavlja se na njegovo priređivanje dvosveščanog izbora iz Millova djela (1988.-1989.) s opsežnom uvodnom studijom. To je prva cjelovita monografija Millove političke i socijalne misli u nas, u kojoj se rekonstruiraju bitne kategorije Millova mišljenja: shvaćanje napretka i slobode, poimanje vlasništva i socijalne reforme, te njegovo razumijevanje granica i ustrojstva liberalne države, političke reprezentacije i demokracije. Druga knjiga je cjelovit pregled glavnih političkih ideologija našeg doba, njihovih polazišta i bitnih sadržaja, najvažnijih ideja i njihova različitoga značenja unutar pojedinih ideologija te ideja socijalnih mislilaca koji su bitno utjecali na njihovo oblikovanje i razvoj.

Pristupnik je objavio više znanstvenih radova u knjigama kao pogovore ili predgovore prijevodima društvenoznanstvenih knjiga s engleskog jezika. Ističemo njegov rad Aspekti demokracije u Macphersonovoj političkoj teoriji (u: C. B. Macpherson, Politička teorija posjedničkog individualizma, Biblioteka "Pitanja", Sv. 11, Naklada CDD, Zagreb, 1981., str. IX–XIX.), u kojemu se analizira metodički pristup i rezultate istraživanja povijesti i suvremenih problema liberalne demokracije kanadskog politologa C. B. Macphersona, te rad Burke i francuska revolucija (u: Edmund Burke, Razmišljanja o francuskoj revoluciji, Biblioteka Minerva, Politička kultura, Zagreb, 1993., str. 220–237), u kojemu se pedantnom analizom cjeline Burkeova djela problematizira teza o "dva Burkea" (mlađem liberalu i starijem konzervativcu) i tradicionalna interpretacija Burkea kao oca modernog konzervativizma, te pokazuje Burkea kao dosljednog liberalnog mislioca.

Pristupnik je objavio brojne stručne radove u časopisima i knjigama: recenzije, prikaze, kronologije i bibliografije. Ističemo njegov opsežan leksikografski rad, a dio biografskih članaka o istaknutim profesorima Pravnog fakulteta u Zagrebu pretiskan je u spomenici Pravni fakultet u Zagrebu (Knjiga 3, Svezak 2, Zagreb, 1997. i Knjiga 3, Svezak 3, Zagreb, 1998.).

 

C) Sudjelovanje na znanstvenim skupovima

 

Pristupnik je sudjelovao u radu znanstvenih skupova i podnio referate na znanstvenim skupovima "Država i samoupravljanje" (referat “Kapital, klase, država”, Zagreb, 1981), "Tradicija hrvatske politologije” (referat ”Ladislav Polić i razvoj demokratske misli”, Zagreb, 1993) i "Uloga Leksikografskog zavoda u razvoju enciklopedike i leksikografije" (referat “Leksikografski zavod, Krleža i društvene znanosti”, Zagreb, 2000).

 

D) Znanstveno-istraživački projekti

 

Pristupnik je vodio dionicu "Organizacija i revolucija" u projektu "Politika u procesu revolucije" Instituta za međunarodni radnički pokret iz Beograda (1982-85), te surađivao na projektima "Društvena struktura i dinamika" Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta (1987-1989) i "Provjera hrvatskih podataka u stranim leksikografskim izdanjima" Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (1999-2002).


 

III. Stručna djelatnost

 

Pristupnik je bio priređivač i urednik znanstvenih i stručnih knjiga (Izabrani politički spisi J. S. Milla, 1988–89; Razmišljanja o francuskoj revoluciji E. Burkea, 1993; Izabrani politički spisi Th. Jeffersona, 1998. i dr.), te suradnik na nekoliko leksikografskih projekata (Leksikon temeljnih pojmova politike, 1990; Ekonomski leksikon, 1993-95; Atlas Europe, 1995-97; Hrvatski leksikon, 1993–97, Hrvatska enciklopedija, od 1999; Rječnik sociologije, od 2002), u kojima je napisao velik broj natuknica.

Recenzirao je rukopise za časopise "Društvena istraživanja" i "Filozofska istraživanja", te bio leksikografski konzultant u nekoliko leksikografskih izdanja (Rječnik kaznenog prava, Leksikon menadžmenta i dr.).

Pristupnik je organizirao i vodio više teorijskih tribina i okruglih stolova, te sudjelovao na stručnim skupovima. Bio je član redakcija časopisa (“Kulturni radnik”, “Socijalizam u svijetu”), a pokrenuo je i uređivao nekoliko biblioteka (Rječnici, Masmedia, 1991; Who is who, Golden marketing, 1992; Orbis, Masmedia, 2002). Surađivao je s III. programom Hrvatskog radija, za kojega je napisao nekoliko većih eseja (Politička reprezentacija, 1-3, 1998; Demokratska teorija i američko društvo, 1-2, 1999; Velike ideologije XX. stoljeća, 1-7, 2001/2002), te niz komentara i drugih priloga.

 

IV. Nastavna djelatnost

 

Pristupnik je predavao na Studiju novinarstva Hrvatskih studija (izvodio nastavu i seminare na kolegiju Suvremene političke ideje i ideologije, 1999/2000.), te na poslijediplomskim studijima “Hrvatska i Europa” (na kolegiju Europske političke stranke, od 2000) i “Hrvatski politički sustav i upravljanje” (na kolegiju Političko predstavništvo i parlament, 2002) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kao i na poslijediplomskom studiju "Sociologija" (na kolegiju Sociološke teorije moći, 2002) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

 

Treba naglasiti da je nastavni plan navedenih kolegija u većem dijelu, osobito u dijelovima o razvoju sociologije i političkoj sociologiji, vrlo sličan nastavnom planu na  Pravnom fakultetu u Zagrebu.

 

Prikaz radova i nastavne djelatnosti g. Ravlića treba nadopuniti dvjema vrlo važnim napomenama:

 

Brojem, opsegom i kvalitetom radovi nadilaze uobičajene standarde izbora u zvanje docenta, te ja za očekivati da će pristupnik u skorom roku napredovati i u više zvanje. Povjerenstvo je osobito zapazilo radove koji se tiču  odnosa pravne i političke znanosti te radove koji se odnose na leksikografske članke o pravnoj znanosti i istaknutim pravnicima. Takav rad ozbiljan je ulog za buduću nastavnu i stručnu djelatnost pristupnika te pokazuje kvalificiranost za nastavu na Pravnom fakultetu.

 

Povjerenstvo u obzir naročito uzima i perspektive razvoja nastave sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sociologija u reformiranom nastavnom programu  ima drukčiji položaj od  predmeta koji  se tradicionalno – od samog početka 20. stoljeća – predaje na fakultetu. U razdoblju nastanka radilo se o programu koji je na nove znanstvene osnove postavio dotadašnje poučavanje  pravne etike. U tridesetim godinama (D.Tomašić) predmet sociologija postao je  jedan od osnovnih općeobrazovnih predmeta, da bi nakon  drugog svjetskog rata  doživio izvjesnu deformaciju pod utjecajem vladajuće ideologije. No već od početka sedamdesetih a naročito nakon 1990. program je radikalno izmijenjen,  a danas se nalazimo pred ozbiljnom reformom osuvremenjivanja sadržaja i programa, te bi suradnja nastavnika koji imaju drukčija iskustva i znanja pridonijela  razvoju specifične sociologije prava. U tom svijetlu izbor  g. Ravlića je sasvim opravdan.

 

 

 

V. Ocjena povjerenstva

 

Uvidom u dostavljenu dokumentaciju, stručno povjerenstvo utvrđuje da pristupnik, dr. sc. Slave Ravlić, svojim brojnim znanstvenim i stručnim radovima, koji tematski pripadaju području političke sociologije, sociologije prava,  povijesti pravnih i socijalnih disciplina te sudjelovanjem u znanstvenim projektima, sudjelovanjem na znanstvenim skupovima,  stručnom i nastavnom djelatnošću, ispunjava Zakonom propisane uvjete (Narodne novine, br. 38/1997.), kao i uvjete Rektorskog zbora od 25. listopada 1996. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta te predlaže Vijeću da se

 

 

dr. sc. SLAVEN RAVLIĆ izabere u znanstveno-nastavno zvanje  docenta za predmet Sociologija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

 

 

 

 

U Zagrebu, četvrtak, 14. listopad 2004.

 

 

Prof. dr. sc. Vjeran Katunarić

 

Prof. dr. sc. Rade Kalanj

 

Prof.dr. sc Josip Kregar

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Napomena:

Ovaj izvještaj raspravljan je i prihvaćen na sjednici Vijeća odsjeka za sociologiju dana  25. listopada 2004.

 


Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za sociologiju                                                         Zagreb, 8.04.2004.

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta, Zagreb

 

            Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 8.03.2004. g. (ur. br. 3804-140-03-2) imenovani smo u povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora više škole za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, grana posebne sociologije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Podnosimo Vijeću sljedeći

 

            I           z          v          j           e          š          t           a          j.

 

Na javni natječaj objavljen u dnevnom listu «Slobodna Dalmacija» od 16.11.2003. g. te u «Narodnim novinama» od 19.11.2003. g. prijavila se dr. sc. Renata Relja za navedeno radno mjesto.

 

            Kandidatkinja, dr. sc. Renata Relja, rođena 1967 g. u Splitu, maturirala je 1985 g., a jednopredmetni studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1990. g. Apsolvirala je i studij Novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. 1995. g. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je poslijediplomski studij iz područja sociologije  religije, a magistarski rad obranila je 1998. g. Disertaciju pod naslovom «Noviji doprinosi sociološkoj metodologiji:suvremena etnografija» obranila je u prosincu 2003. godine i time stekla stupanj doktora znanosti iz područja društvenih znanosti, polje sociologije.

 

Dr. sc. Renata Relja bila je zaposlena u Centru za odgoj i obrazovanje A. Jonić u Splitu (od 1992. g.) gdje je predavala predmete Etika i Politika i gospodarstvo, a na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu drži nastavu iz predmeta Socijalna povijest ideja i ideologija, a predavač je i na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu na Studiju predškolskog odgoja na kolegiju Sociopsihološka patologija maloljetnika. U periodu 1992.-2003. kandidatkinja je bila zaposlena u Institutu društvenih znanosti I. Pilar – Centar Split gdje je bila nastupila u zvanju znanstvenog novaka, a u kasnijim je izborima izabrana u zvanje znanstvenog asistenta s magisterijem. Kandidatkinja je, kako je vidljivo iz dokumentacije, sudjelovala u nekoliko znanstvenoistraživačkih projekata financiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije RH (Socioreligijska karte Hrvatske, Religijske zajednice u Hrvatskoj i njihova uloga u integracijskim procesima, Sociokulturni kapital u razvoj Hrvatske: između globalizacije i lokalizacije).

 

Iz priložene je dokumentacije vidljivo da je kandidatkinja objavljivala znanstvene i stručne radove u stručnim i znanstvenim glasilima u području društvenih i humanističkih znanosti. Primjerice,  objavila je dva znanstvena rada referirana u primarnim znanstvenim publikacijama – jedan u koautorstvu («Hrvati na području Clevelanda u razdoblju 1900-1930: prolegomena za jednu sociološku recepciju», Društvena istraživanja, 1998: 7(1-2):171-188, (s Leburić, A.), «U potrazi za dobrom zabavom: istraživanje noćnoga života mladih u diskoklubovima na području primorskih županija», Društvena istraživanja, 2001: 10(6):1083-1107, jedan znanstveni rad u međunarodnom časopisu (s Duvnjak, N.), «Obstacles and Incentives for Ecumenical Relationships Between Catholics and Ortodox in Croatia after 1990», Religion in Eastern Europe, (2002), 22(4)22-46, te dva rada objavljena u časopisima koji su po vrsnoći izjednačeni s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom – (s Leburić, A.) «Kultura i zabava mladih u slobodnom vremenu», Napredak, (1999)140 (2)175-183, (s Leburić, A.), «Putovanje mladih u tamu noći: prinosi sociologiji zabave», (1999) Sociologija sela (1999) 37(2-3)249-263). Nadalje, dr. sc. Renata Relja je objavila i jedan stručni rad u časopisu koji je po vrsnoći izjednačen s časopisima s međunarodnom recenzijom – «Međunarodni znanstveni skup: konfesionalne zajednice u Hrvatskoj u procesima integracije hrvatskog društva», Revija za sociologiju (1997) 28 (1-2)125-131. Naravno, kolegica je napisala i dva najcelovitija znanstvena rada do sada - magistarski rad pod naslovom «Analiza sadržaja vjerskog tiska u razdoblju 1991. do 1995 g.: Glas Koncila, Kana i Veritas» (1998), te disertaciju pod naslovom «Noviji doprinosi sociološkoj metodologiji: suvremena etnografija» (2003).

Kandidatkinja se služi engleskim i francuskim jezikom.

 

Mišljenje i prijedlog povjerenstva. Obzirom na dosadašnju znanstvenu, stručnu, istraživačku, nastavničku i pedagošku aktivnost kandidatkinje dr. sc. Renate Relje, povjerenstvo drži da ona u potpunosti ispunjava (nadmašuje) uvjete natječaja za izbor u zvanje višeg predavača, odnosno uvjete propisane čl. 80 Zakona o visokim učilištima te minimalne uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta jer:

 

- ima (barem) pet objavljenih stručnih radova

- pokazuje sklonost ka nastavnom radu (već niz godina je nastavnik)

- ima više od 5 godina radnog iskustva u struci.

 

            Obzirom na svoje znanstvene i stručne kvalifikacije (magisterij i doktorat znanosti), razvidno je da kandidatkinja dr. sc. Renata Relja nadmašuje uvjete natječaje te je stoga povjerenstvo jednoglasno donijelo zaključak da ona u potupnosti ispunjava uvjete natječaja za navedene uvjete radnog mjesta.

 

 

                                                                       Povjerenstvo:

 

 

                                                                       1. Dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

 

 

                                                                       2. Dr. sc. Vjekoslav Afrić, red. prof.

 

 

                                                                       3. Dr. sc. Anči Leburić, izv. prof.

 

 

 

 

 

                                                                                                                

Napomena:

Ovaj izvještaj raspravljan je i prihvaćen na sjednici Vijeća odsjeka za sociologiju dana 5. svibnja 2004.

 

 


Zavod za lingvistiku

Filozofskoga fakulteta

Ivana Lučića 3

Zagreb

 

 

Predmet: Izvješće o radu znanstvene novakinje Ivane Simeon

 

 

 

ZNANSTVENO-NASTAVNOM VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

 

Kao glavni istraživač projekta 0130418 Razvoj hrvatskih jezičnih resursa u Zavodu za lingvistiku Filozofskoga fakulteta podnosim izvješće o radu znanstvene novakinje IVANE SIMEON.

 

1.      Tijekom godine sudjelovala je u obradbi Hrvatskoga nacionalnog korpusa,

2.      Redovito je ispunjavala svoje obveze na poslijediplomskom studiju lingvistike i u roku upisala doktorski studij,

3.      19. svibnja 2004. godine uspješno je obranila kvalifikacijski rad za stjecanje doktorata znanosti pod naslovom Strojno i strojno potpomognuto prevođenje,

4.      U akademskoj godini 2003./2004. obavljala je dužnost tajnice Zagrebačkoga lingvističkog kruga

5.      U akademskoj godini 2004./2005. drži kolegij Fonološki opis u okviru Studija opće lingvistike,

6.      Sudjelovala u radu ljetne škole ESSLLI2005, 9.-20. kolovoza 2004. u Nancyju, Francuska,

7.      Članica je HDPL-a i SDJT-a, te aktivno prati djelatnost ovih udruga.

 

 

Svojim se radom i zalaganjem Ivana Simeon pokazala kao vrlo sposobna i vrijedna znanstvena novakinja koja u potpunosti udovoljava postavljenim zahtjevima. Stoga molim Vijeće da prihvati ovo izvješće i proslijedi ga Ministarstvu znanosti i tehnologije.

 

 

U Zagrebu, 30. studenog 2004.

 

 

Prof. dr. Marko Tadić

Glavni istraživač projekta


Zavod za lingvistiku

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

10 000 Zagreb

 

Zagreb, 30.11.2004.

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA

 

 

Predmet Izvještaj o radu znanstvene novakinje Anite Skelin Horvat

 

 

Anita Skelin Horvat zaposlena je kao znanstvena novakinja na projektu  Neologizmi –

problemi teorije i primjene (0130478) od 1. p rosinca 2003. godine.

 

Tijekom rada u protekloj godini, znanstvena novakinja Anita Skelin Horvat pokazala se kao vrlo sposobna i marljiva suradnica koja vrlo točno i sa zanimanjem obavlja sve zadatke koji joj se povjeravaju unutar projekta. U ovom se razdoblju njezin doprinos sastojao ponajprije u skupljanju opsežnoga korpusa neologizama u hrvatskom jeziku,  unosa primjera u bazu podataka  te razvrstavnja prema utvrđenim  kategorijama.

 

U svibnju 2004. godine Anita Skelin Horvat aktivno je sudjelovala na Savjetovanju Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku koje je na temu Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike održano u Splitu. Njezin referat pod naslovom “O uporabi i razumijevanju stranih riječi “ primljen je za tisak za Zbornik radova koji će biti objavljen tijekom 2005. godine.

 

Dana 29. studenoga 2004. Anita Skelin Horvat s odličnom je ocjenom obranila  kvalifikacijski rad pod naslovom “Posuđivanje u Hrvatskoj: usporedba dvaju razdoblja” i time stekla uvjete za upis na doktorski studij lingvistike.

 

Anita Skelin Horvat članica je Hrvatskoga društva za primijenjenu lilngvistiku, a u akdemskoj godini 2004/05. izabrana je za tajnicu Zagrebačkoga lingvističkoga kruga koji djeluje u sklopu Hrvatskoga filološkoga društva.

 

Cjelokupni se rad Anite Skelin Horvat, kao i vrlo ozbiljan odnos prema svim obavezama, može ocijeniti najvišim ocjenama. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati ovaj izvještaj te ga proslijedi Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa.

 

 

                                Dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski

                                    glavni istraživač projekta

 

 

 

 

 


Dr. sc. Vitomir Belaj, red. profesor, predsjednik Povjerenstva

Dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. profesor, član Povjerenstva

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savjetnica, članica Povjerenstva

 

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

 

Predmet: ocjena doktorske disertacije mr. sc. Valentine Gulin Zrnić “Urbana antropologija novozagrebačkog naselja. Kultura svakodnevice u Travnom”

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 13. listopada 2004. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Valentine Gulin Zrnić pod naslovom “Urbana antropologija novozagrebačkog naselja. Kultura svakodnevice u Travnom”. Na temelju te odluke Vijeću podnosimo slijedeće

 

SKUPNO IZVJEŠĆE

 

Disertacija mr. sc. Valentine Gulin Zrnić obuhvaća 274 stranice, od čega 265 stranice teksta disertacije i 9 stranica popisa literature. Priloženo je 26 slikovnih priloga, te otisak internetske stranice naselja Travno. Napomene uz tekst priložene su na dnu odgovarajuće stranice. Rad je organiziran u četiri cjeline, podijeljene u jedanaest poglavlja.

Ova je disertacija etnološka ili kulturnoantropološka interpretacija jedne gradske cjeline (Novi Zagreb) i njezine osnovne jedinice - stambenog naselja Travno. Središnja je teza disertacije, čije su ključne riječi lokalitet (teritorij), zajednica i (značenjsko) mjesto, da urbana teritorijalna, stambena zajednica postaje osnovom za razvijanje osjećaja pripadnosti i formiranje simboličke zajednice.

U prvome poglavlju, “Uvodu”, mr. sc. Gulin Zrnić ukratko sažima sadržaj pojedinih poglavlja doktorskoga rada i općenito prezentira njegovu tematiku.

Prva cjelina “Istraživački okviri: teorijski i metodološki osvrt” obuhvaća dva poglavlja. U prvome autorica predstavlja istraživačka polja i koncepte unutar kojih se smješta njezina urbana antropologija novozagrebačkog naselja. U drugome, razmatra vlastitu istraživačku poziciju u ovome istraživanju “kulturno bliskoga” fenomena. Kako disciplinarno kritički, analitički i interpretativno zahvatiti u suvremenu svakodnevicu kad je i sam istraživač njezinim dionikom? Kako od življenoga iskustva svakodnevice u zagrebačkom naselju Travno učiniti usustavljeno etnološko/kulturnoantropološko znanje? Spoznajni problem koji se nameće pri istraživanju bliskoga mr. sc. Gulin Zrnić razrješava usvajanjem auto-antropološkoga pristupa, u kojemu je ključni trenutak istraživačev “izlazak iz terena” (za razliku od klasičnoga, za etnološko istraživanje ključnoga “ulaska u teren”), promišljen u odnosu prema društvu i kulturi unutar koje se istraživanje provodi te prema osobnoj biografiji.

U drugoj cjelini doktorskoga rada, odnosno u četvrtom poglavlju mr. sc. Gulin Zrnić bavi se socijalnom produkcijom prostora Novoga Zagreba, tj. svim onim povijesnim, društvenim, gospodarskim, ideološkim, tehnološkim i znanstveno-sociološkim čimbenicima koji su oblikovali taj urbani prostor i mišljenje o njemu. Takva definicija socijalne produkcije prostora - oslonjena na suvremene teoretičare  - autorici nameće izrazito interdisciplinarni pristup, što ona uspješno realizira zadirući u nekoliko disciplina - povijest arhitekture i urbanizma te sociologiju. Pri tome Novi Zagreb opisuje kroz prizmu urbanističke i arhitektonske koncepcije razvoja grada, ideoloških vrijednosti socijalističkog društva, te socioloških studija u kojima su stručnjaci sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. analizirali urbani razvoj Zagreba. Mikrorajon ili stambenu zajednicu identificira kao temeljni model organizacije urbanog života (u političko-administrativnoj podjeli grada identična je najmanjoj lokalnoj samoupravnoj jedinici socijalističkog sustava - mjesnoj zajednici) kako cijeloga Novoga Zagreba tako i naselja Travno, čiji urbanistički projekt detaljnije prezentira. Nadalje, Novi Zagreb analizira u okviru pretpostavki funkcionalnog urbanizma i arhitekture, koje potom, u potpoglavlju “Zagreb: novi i Novi" omjerava u odnosu na postavke socijalističke ideologije. Mr. sc. Gulin Zrnić ustanovljuje kompatibilnost “standardizacije” i “unifikacije” kao vrijednosti moderne funkcionalne arhitekture i socijalističkoga sklopa vrijednosti. Njihova se kompatibilnost ogleda u nizu postavki: konceptu razvoja grada i odnosu prema zemljišnom vlasništvu, egalitarističkoj okosnici, nastojanju za mijenom društva, za novom konceptualizacijom urbanih vrijednosti i društvenih odnosa. Novi se Zagreb u svim tim aspektima nadaje novim: u odnosu na stari grad s lijeve obale Save, s obzirom na nove stanovnike (doseljenike) novoga gospodarskog sustava, po svojoj urbanističkoj koncepciji i organizaciji prostora, po zamišljenoj novoj organizaciji društva, vremena i odnosa - ukratko Novi je Zagreb novi grad za novo društvo (str. 90). Stoga je moguća pretpostavka da je “upravo preslojavanje dvaju diskursa u svojem transformativnom potencijalu, možda razlog višedesetljetnog primjenjivanja koncepta moderne arhitekture i urbanizma u razvoju i širenju gradova socijalističkog sustava, dugo nakon što se javljaju kritike i napuštanje primjene principa modernog urbanizma u kapitalističkim, zapadnoeuropskim i američkim zemljama tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća” (str. 79).  Jukstaponiranjem arhitektonskih i urbanističkih rasprava, studija urbanih sociologa i rezultata njihovih anketnih istraživanja, mr. sc. Gulin Zrnić u ovome je poglavlju, raspravljajući o razvoju grada “na razmeđu arhitekture i urbanizma, politike i ekonomije, sociologije i svakodnevice”, ocrtala kon-tekst i pod-tekst etnološkoga i kulturno-antropološkoga istraživanja življenoga iskustva ljudi u Novome Zagrebu, koje je predmet razmatranja dalje u radu.

Treća cjelina (“Izgradnja zajednice”) s tri poglavlja i četvrta (“Stvaranje mjesta”) s tri poglavlja središnji su dijelovi ovoga etnološkog (kulturnoantropološkog) rada. Za razliku od prethodne cjeline u kojoj se bavi diskursima (urbanističkim, arhitektonskim, ideološkim, sociološkim) koji su oblikovali i grad i mišljenje o njemu, u ovim se cjelinama prvenstveno bavi individualnim kazivanjima o urbanom iskustvu i svakodnevici u njihovim značenjima, mijeni, vremenu, životnim okolnostima i fazama. U tim se dijelovima razotkrivaju drukčiji, osobni govori o gradu “kvalitativnim kontekstualiziranim istraživanjem diskursa i mikroprakse svakodnevice” (str. 90) koji su u “pulsirajućoj tenziji” s redukcionističkim, unificirajućim, potencijalno manipulativnim i fiksnim diskursima prezentiranima u drugoj cjelini. U tome smislu cjelokupni rad možemo čitati i kao antropološku kritiku drugih, društveno dominantnih diskursa o gradu (arhitektonskih, urbanističkih, socioloških). U središtu je kritike analiza izgradnje zajednice (u trećoj cjelini) i formiranja mjesta (u četvrtoj cjelini) u Novom Zagrebu, navlastito u naselju Travno.

Prvo poglavlje treće cjeline (ukupno peto u radu) prikazuje izgradnju zajednice u Travnom na osnovi teritorijalnog, fizičkog prostora, a s aspekta njegove organizacije. Četiri su organizacijske jedinice o kojima autorica raspravlja: stambena zajednica koja je rezultat urbanističkog planiranja, mjesna zajednica kao najniža razina lokalne samouprave u socijalizmu, župna zajednica i u novije vrijeme web (elektronička) zajednica. Oslanjajući se na analizu urbanizma prezentiranu u drugoj cjelini rada, mr. sc. Gulin Zrnić ocjenjuje zamišljenu stambenu zajednicu (no ne i realiziranu, jer ideja naselja kao funkcionalne cjeline kako je zamišljena u urbanističkom planu nije realizirana niti desetak godina nakon nastanka naselja) funkcionalnom i introvertiranom (str. 94): funkcionalnom u smislu zadovoljavanja osnovnih dnevnih i životnih potreba, introvertiranom u smislu da se sve predviđene potrebne usluge i društvenost definiraju unutar naselja. Potom se opisuje mjesna zajednica kao dominantni institucionalni okvir organiziranja zajednice kao stambene, društvene, urbane i političke jedinice do devedesetih godina prošloga stoljeća: ona je razvijala osjećaj zajedništva u naselju sve dok je nakon demokratskih promjena nije smjenila župa koja otada djeluje kao najorganiziranija struktura unutar urbanih zajednica Novoga Zagreba. Četvrta pak zajednica, ona virtualna, nastaje, paradoksalno, pomoću medija koji u biti nadilazi teritorijalni princip, no u ovome konkretnom slučaju definira se upravo na pripadnosti teritorijalnoj urbanoj zajednici. Postojanje virtualne zajednice naselja Travno pokazuje, zaključuje doktorandica, da je “’upis’ urbanistički planirane stambene zajednice i organizirane mjesne zajednice, te njihovog upravo teritorijalnog definiranja, zaživio”, što će u daljnjim poglavljima tumačiti postojanjem zajednice kao simboličkog konstrukta, a teritorijalnog, fizičkog prostora kao značenjskog mjesta (str. 118). Organizacijski okviri funkcioniranja lokalne teritorijalne urbane zajednice opisani u ovome poglavlju temelj su za formiranje simboličkih zajednica i razvijanje urbanih identiteta u Novom Zagrebu.

U šestom poglavlju “Vrijeme u Novom Zagrebu”, mr. sc. Gulin Zrnić razmatra kako se zajednica u naselju Travno stvara u društvenoj praksi. Ovo se poglavlje temelji na autoričinu promatranju i sudjelovanju u javnom životu stambenog naselja, te na razgovorima s kazivačima, čime se dobiva “etnografska razina svakodnevne prakse na određenom lokalitetu, i u kvalitativnom smislu, doživljaja tog svakodnevnog života” (str. 151). Na tome lokalnom prostoru niz je mreža društvenosti koje se formiraju prema dobnim i rodnim karakteristikama, interesima stanovnika naselja i prema teritorijalnom principu okupljanja uz stambenu zgradu ili dio naselja u kojem se stanuje: tako su prakse boćanja, igranja šaha i kartanja domene starijih muškaraca u određenim mikrolokalitetima u naselju; dok je korištenje parka bilo za šetanje pasa bilo za dječju igru okosnica drugačijih - i dobno i rodno - mreža društvenosti. Za neke je skupine ljudi bitan dio svakodnevne prakse u naselju obrađivanje vrtova na neizgrađenim površinama na zapadnom rubu naselja, a za treće okupljanja u lokalnim “kafićima”. Proučavajući društvene prakse autorica uvodi i dijakronijsku perspektivu jer, prakse se i mijenjaju - neke nestaju, neke nastaju tijekom vremena, neke su prihvaćene od svih stanovnika, druge su konfliktne, itd. Slijedeći komparativne analitičke uvide mr. sc. Gulin Zrnić karakterizira javni prostor stambenog naselja Travno, dotično veliki park u naselju, kao lokalni javni prostor. Tom dobro odabranom sintagmom želi se upozoriti na razliku spram javnih prostora u centru grada i izraziti introvertiranost, ne-tranzitnost, zatvorenost, izostanak ekskluzivnosti i javna familijarnost javnih površina novozagrebačkih naselja, koje koriste uglavnom stanovnici naselja, rijetko stanovnici susjednih naselja, a nikada stanovnici iz drugih dijelova grada. Upravo je ta zatvorenost javnog prostora, koja ima za posljedicu uzajamno poznavanje ljudi koji ga koriste, jedan od čimbenika stvaranja mjesta (zajednice) i vezanosti uz mjesto, o čemu je riječ u daljnjim poglavljima. Na kraju ovoga poglavlja mr. sc. Gulin Zrnić propituje najčešće korištenu metaforu za novozagrebački prostor - poimanje “spavaonice”. Utvrđuje kako je “metafora spavaonice naučena vizura prostora” (str. 149) - primarno inicirana razdvajanjem gradskih funkcija u principima modernog urbanizma, a zatim utvrđena iz očišta urbane sociologije sedamdesetih godina 20. stoljeća - no da kao takva i nadalje ostaje referentno mjesto mnogih kazivanja odraslih osoba. Premda je dakle metafora spavaonice dio mentalne slike naselja i interioriziranog znanja o naselju, razgovori sa stanovnicima pokazuju daleko složeniji sadržaj metafore i značenja koji joj se pripisuju, a koji su rezultat osobnoga iskustva i življenja u naselju.

U sedmome poglavlju doktorandica raspravlja o zajednici koja se stvara u stambenoj jedinici Travno u kontekstu fizičke blizine, odnosno iz aspekta susjeda i susjedstva, pri čemu susjedstvo definira na dvije razine: jedna je razina neposredne stambene blizine, druga je susjedstvo u smislu naselja ili stambene zajednice. Raspravljajući o neposrednom susjedstvu mr. sc. Gulin Zrnić niže priče ljudi - djece, ljudi srednje i starije dobi, muškaraca (možda u manjoj mjeri nego žena) i žena, stanovnika Novoga Zagreba, koje otkrivaju procese razvoja i mijenjanja odnosa ljudi prema prostoru, kao i odnosa ljudi međusobno. Osnovni čimbenici tih odnosa bivaju dužina boravka u naselju te tranzicijske društveno-ekonomske promjene. Ovaj prvi stvara dihotomiju između starosjedilaca - onih koji se naseljavaju neposredno nakon izgradnje naselja i doseljenika - svih kasnije, a osobito nakon Domovinskog rata, pristiglih stanovnika koji, prema viđenju starosjedioca, s njima ne dijele “urbanu kulturu” življenja u naselju. U ovome poglavlju doktorandica postavlja zanimljivu tezu o homogenoj heterogenosti stanovništva: “heterogenost, paradoksalno, slila se u percipiranost naselja u njegovoj uniformnosti - kao “radničkog naselja”, odnosno naselja “srednjeg građanskog sloja” (str. 164). Analizirajući drugu razinu susjedstva - kao teritorijalne cjeline naselja - uvodi se interpretacija temeljena na društvenim odnosima i ulogama pojedinaca teoretizirana unutar četiri načina urbane egzistencije (prema U. Hannerzu). Enkapsulacija, segregativnost, integrativnost i samoća četiri su modela urbane egzistencija utemeljena na opsegu mreže društvenosti koja se realizira unutar naselja; sva se četiri prema autoričinim neposrednim uvidima realiziraju u naselju Travno, u ovisnosti od životne faze pojedinca i/li obitelji i opsega uloga koje pojedinac obnaša u naselju.

Zaključna razmatranja u sedmome poglavlju u stvari su zaključna razmatranja triju poglavlja (petog, šestog i sedmog) treće cjeline disertacije. U petome doktorandica razmatra objektivne čimbenike koji pridonose definiranju lokaliteta (naselja Travno) kao zajednice: urbanistički kao “stambena jedinica”,  te upravno-organizacijski kao “mjesna zajednica” i “župa”, naselje je uspostavljeno kao zajednica na teritorijalnom načelu, čije se postojanje u novije vrijeme potvrđuje i uspostavom virtualne/ internetske zajednice koja u mediju koji nadilazi princip teritorija održava ideju naselja kao teritorijalne zajednice. U šestom i sedmom poglavlju postojanje zajednice u naselju Travno propituje se “odozdo” - na temelju mreža društvenosti koje se realiziraju unutar naselja kao teritorijalne jedinice, i to društvenosti koja se oblikuje na otvorenim javnim prostorima naselja (šesto poglavlje) i onih društvenih odnosa kojima je fizička blizina stanovanja specifičan kontekst (sedmo poglavlje). Mreže društvenosti u naselju stvaraju dijeljeno iskustvo među stanovnicima naselja, te ga oblikuju kao zajednicu iskustva. Autoričina je teza da se naselje počinje percipirati kao zajednica tek kad u njega ulaze novi stanovnici, ljudi koji sa starosjediocima ne dijele isto iskustvo i društvene prakse. I dok je teza da se “mi”-skupina definira interaktivno i refleksivno u odnosu spram drugih skupina, utemeljena u sociološkoj i antropološkoj literaturi, autoričina teza da se percipiranje sličnosti/istosti odnosno identiteta stanovnika naselja Travno (mi-skupine) uspostavlja upravo u trenutku veće fluktuacije stanovništva uzrokovane ratnom situacijom i razvojem tržišta nekretnina od devedesetih godina 20. stoljeća čini nam se dijagnozom jednoga trenutka, odnosno posljednjega desetljeća življenja u Travnom.

Posljednja, četvrta cjelina, naslovljena “Stvaranje mjesta” druga je interpretacijski važna cjelina disertacije u kojoj mr. sc. Gulin Zrnić interpretira “transformiranje prostora (fizičkog, izgrađenog) u mjesto (značenjsko, simbolično, identitetno)” (str. 197). Služeći se sintagmom “stvaranje mjesta”, autorica se oslanja na recentne koncepte kulturne/socijalne antropologije (koji, naravno nisu posve novi, npr. i starija sociološka misao bavila se temom “socijalne konstrukciju stvarnosti”)  i na epistemološke pomake u disciplini koji su istaknuli ulogu pojedinaca u stvaranju kulture, ovdje konkretno njihova aktivnog upisivanja u izgrađeni, fizički okoliš i prisvajanja istoga.  U odabranoj perspektivi mjesto (engl. place, ali i locality; koristeći oba pojma jedan prevodi s “mjesto”, a drugi s “lokacija”) se poima kao mnogoznačna, dinamična i procesna društveno-kulturna konstrukcija, čiji je temelj “upisivanje osobnog iskustva u fizički prostor”. Napominjemo kako doktorandica, premda uglavnom uspješno stvara hrvatske prijevode engleskih pojmova, ipak nerijetko rabi internacionalizme neuobičajene u hrvatskom jeziku.

U osmom poglavlju mr. sc. Gulin Zrnić identificira četiri procesa - odrastanje, sjećanje, poznavanje ljudi i participacija -  kojima se osobno iskustvo upisuje u prostor i time on za svoje stanovnike postaje mjesto identifikacije. Odrastanje se tematizira na temelju istraživanja mišljenja osnovnoškolske djece u Travnom, iskazana kroz pismene sastavke i razgovore s učenicima. Sjećanja koja se vežu uz prostor naselja drugi su modus transformiranja prostora u mjesto, koji podrazumijeva vremenski odmak u kojem se iskustvo prostora pretvara u sjećanje vezano uz prostor. Poznavanje pak ljudi, kao treći signifikantni način “posvajanja” prostora, rezultira javnom familijarnošću, osjećajem ljudi da su im stanovnici naselja poznati, što cijelom prostoru daje drugu dimenziju - dimenziju prisnosti. I konačno, četvrti modus transformiranja prostora u mjesto je participacija ili sudjelovanje - bilo kroz institucije bilo samostalno, tj.  interveniranje u prostoru stanovanja kao najintenzivniji način oblikovanja mjesta.

U devetom je poglavlju upisivanje značenja u prostor naselja Travno razmatrano iz posebnoga očišta - iz očišta konflikta oko izgradnje crkve u središnjem parkovnom prostoru u naselju. Kontrastirajući mišljenja stanovnika naselja oko izgradnje crkve u naselju, posebice s obzirom na odobrenu lokaciju njezine izgradnje, autorica osvjetljava “neke elemente koji grade odnos stanovnika i prostora u diskurzivnom, praktičnom i simboličkom aspektu” (str. 215): stanovnici naselja doživljavaju park kao jednu urbanističku cjelinu koju valja očuvati; zatim kao prostor vlastite svakodnevice, druženja, susretanja, igre, provođenja slobodnog vremena; u nj su upisana i ekološka značenja; ima kontinuitet u prostoru i za neke je čak identitetno obilježje naselja u cjelini. Takvim se argumentima protiv izgradnje crkve u središnjem parku suprotstavljaju zagovaratelji projekta koji u njemu vide potencijalno unošenje i jednoga novog značenja u prostor - tradicije i vjerske pripadnosti stanovnika naselja.

Nastavljajući analizirati različite oblike odnosa stanovnika i stambenog naselja Travno iz perspektive stvaranja mjesta i izgradnje zajednice, posljednje analitičko poglavlje disertacije (“Vezanost za mjesto: simbolički odnosi”) interpretira odnos prema naselju u smislu vezanosti za mjesto, osjećaja doma i identifikacije. Koristeći se etnografijom pojedinačnog iskustva življenja u naselju mr. sc. Gulin Zrnić predlaže tri načina kojima se može označiti odnos stanovnika prema njihovu naselju: funkcionalni, afektivni i identitetni. Riječ je idealnim tipovima toga odnosa; u sva se tri unose određenja značenja prostora, no ona se razlikuju prema “opsežnosti i karakteru upisanoga značenja” (str. 230). U prvome odnosu naselje se doživljava pretežno funkcionalno, i u nj se ne upisuju nikakva simbolička značenja. U takvu se odnosu naselje minimalno koristi, mreža društvenosti u naselju je slabo razvijena, a segregiranost - kao način urbane egzistencije raspravljan u jednom prethodnom poglavlju - dominantni je tip takova odnosa, te autorica zaključuje da u njemu “prostor ne postaje mjestom, ostaje samo lokacijom” (str. 236) te da “veza čovjeka i prostora uopće nije referentna točka osobnog identiteta, čime se definira osjećaj ‘bezmjesnosti’”(str. 237). Afektivni odnos prema prostoru naselja Travno gradi se na iskustvu dijeljenoga prostora i života u prostoru; on gradi osjećaj pripadanja prostoru ali ne i ukorjenjivanje, vezanost ali ne identifikaciju, te takvu vezu čovjeka i prostora autorica naziva “lokalnošću” (str. 244). Premda je u afektivnom odnosu sadržana pripadnost, ona dominira trećim odnosom stanovnika prema naselju - identitetnim, u kojemu se izjednačuje lokacija i skupina koja ju nastanjuje te pripadnost određuje teritorijalno. Oblik identitetnog odnosa smješta se u osjećaj “ukorijenjenosti” kojega definira emotivna vezanost uz prostor, “jaki lokalni osjećaj doma” i “unutrašnje pripadnosti” (str. 252), te u takvu odnosu naselje postaje  dijelom osobnoga identiteta.

Zaključna razmatranja u četvrtoj cjelini samo sumiraju ranije iznesene interpretacije toga dijela teksta, ne nudeći nove ili drukčije uvide u rečeno osim u dijelu o vezanosti uz mjesto, u kojemu se mr. sc. Gulin Zrnić osvrće na ukorjenjivanje identiteta nekih stanovnika naselja Travno u teritoriju naselja. Autorica ispravno uočava da je to tek jedan od mnogostrukih identiteta pojedinca u suvremenome svijetu, nazivajući ga “rezidencijalnim identitetom”.  Na kraju zauzima Geertzov stav da unatoč globalizaciji, translokaciji i multilokalnosti - pomoću kojih se danas najčešće raspravlja o modernom i postmodernom društvu - još uvijek postoji lokalitet kao značenjski i iskustveni konstrukt. U tome smislu bilo bi zanimljivo analizirati ulogu globalizacije, translokalnosti i multilokalnosti u životu stanovnika Travnog.

Jedanaesto, posljednje poglavlje, rezimira teze i zaključke rada.

***

         Na temelju iznesenoga smatramo da rad mr. sc. Valentine Gulin Zrnić, nesumnjivo predstavlja doprinos zanemarenim istraživanjima grada u hrvatskoj etnologiji i kulturnoj antropologiji, kako svojim sadržajem tako posebice i ostvarenjem etnografski (empirijski) utemeljene etnološke odnosno kulturnoantropološke interpretacije. Mr. sc. Gulin Zrnić pokazala je da je ovladala metodama znanstvenoistraživačkoga rada u etnologiji i kulturnoj antropologiji, kompleksnim zahtjevima koje na istraživača postavlja istraživanje suvremene gradske svakodnevice, te da je sposobna upustiti se i u najteže zadatke znanstvenoistraživačkoga rada na “neiskrčenom” terenu istraživanja grada u etnologiji i kulturnoj antropologiji. Naime, pokazala je ne samo izvrsno poznavanje relevantne međunarodne literature o istraživanom fenomenu, nego i zreli samostalni pristup u analizi urbanoga prostora, pravu istraživačku hrabrost i pri konceptualizaciji predmeta istraživanja i pri njegovoj interpretaciji. Bez pretjerivanja mogli bismo kazati kako mr. sc. Valentina Gulin Zrnić posjeduje izvanrednu kulturnoantropološku maštovitost, kojom povezuje naoko beznačajna i zbrkana kazivanja ljudi s teorijskom literaturom, te nesputanost originalnoga promišljatelja pojava gradskoga života. Rezultat je analitički primjerena interpretacija življenog iskustva u jednome novozagrebačkom naselju, prva takve vrste u nas. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije mr. sc. Valentine Gulin Zrnić pod naslovom “Urbana antropologija novozagrebačkog naselja. Kultura svakodnevice u Travnom”, te da kandidatkinju uputi na daljnji postupak obrane.

Prof. Dr. sc. Vitomir Belaj, predsjednik Povjerenstva

Prof. Dr. sc. Ognjen Čaldarović, član

 

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, članica

 

Zagreb, 22. studeni 2004.

 


Dr. sc. Branko Đaković, izv. prof.

 

Dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

 

Dr. sc. Mladen Obad -  Šćitaroci, red. prof. Arhitektonski

fakultet Zagreb 

 

Zagreb, 25. 11. 2004.

 

Predmet: mr sc. Ksenija Marković

ocjena doktorske disertacije

 

 

 

 

                                               FAKULTETSKOM VIJEĆU

 

                                   FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

 

 

Imenovani od Fakultetskog vijeća Filozofskoga fakulteta kao članovi povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Ksenije Marković pod naslovom Drveni dvori središnje Hrvatske Vijeću podnosimo sljedeći

 

 

 

                                               IZVJEŠTAJ

 

 

 

Doktorska disertacija mr. sc. Ksenije Marković pod navedenim naslovom obseže 505 stranica računalno složenog teksta. Disertacija je koncipirana tako da je podijeljena, pored Uvoda, u četiri dijela: I dio – Analiza priloga i građe iz Državne geodetske uprave, Područnih ureda za katastar i geodetske poslove, Hrvatskog državnog arhiva  (kartografske zbirke, grafička, fotografska i arhitektonska dokumentacija) i «dokumentacije iz različitih izvora» (Geodetski fakultet u Zagrebu, Ministarstvo kulture RH – Uprava za zaštitu kulturne baštine i Konzervatorski odjel, Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu, Arhitektonski fakultet u Zagrebu, publikacije i obiteljski arhivi). II dio – Sinteza je sintetički prikaz svih prikupljenih podataka anketama i intervjuima na terenu, te onih koji slijede iz publiciranih radova i dobivenih analizom. III dio – Klasifikacija i tipologija sadrži više cjelina (tlocrtni red, vrijednost starosti, stil i tradicija, tijelo, pročelja, vrt, vert, perivoj, drvored, parcela i gospodarstvo, drveni dvor i krajolik) u kojima su obuhvaćeni i obrađeni svi dvori prema odabranim značajnim parametrima). IV dio sačinjavaju Likovni prilozi (prema rasporedu u Analizi i Sintezi), komentari, rječnik, kratice, izvori i literatura.  

U uvodnom dijelu doktorandica navodi da je za problematiku, koja je predmet disertacije, motivirana istraživanjima i radovima Vladimira Markovića o baroknim dvorcima Hrvatskog Zagorja, poglavito odjeljkom koji se odnosi na jednokrilne zidane dvorce i kao znanstveni cilj svoga ističe «klasifikacijom ustanoviti tipologiju  drvenih dvora Središnje Hrvatske za period 18-19 stoljeća, društvenog sloja višeg i nižeg plemstva». Dalje obrazlaže kulturno-povijesna i jezična značenja i defininicije pojmova: dvor, kurija, dvorac, ističući njihova distinktivna obilježja prema istraživanjima više autora koji obrađuju razdoblje od 13. do konca 20. stoljeća.

Analizirajući upotrebu svakoga od navedenih pojmova (naziva) opredijelila se za naziv dvor(i), «jer je riječ dvor indoeuropske starine, poznata u hrvatskom jeziku u različitim značenjima, istovremeno i riječ uobičajena od 16. stoljeća u arhivskim izvorima u užem značenju koje ima i danas: odličnije kuće na selu, drvene, katne zgrade, većeg volumena i površine s diferenciranim funkcijama, a koji je nastanjivalo hrvatsko plemstvo», a s obzirom da je pučka upotreba toga termina sačuvana do danas «zaslužuje pozornost i daje mogućnost i nama koji se stručno bavimo tim građevinama da i dalje zastupamo upravo našu domaću riječ velike starine».

Uspoređujući mišljenja povijesničara umjetnosti i analizom arhivske građe o graditeljskom umijeću i graditeljima zidanih baroknih dvoraca s tehnikama gradnje poznatima u pučkoj arhitekturi, zaključuje da je «arhitektura drvenih dvora nastajala kao svaka druga arhitektura u sprezi gospodarskih uvjeta, stvaralačkih mogućnosti majstora i zamisli koje su naručitelji znali prenijeti i izraziti» i da su «upravo domaći majstori gradili drvene dvore».

            U prvom, analitičkom dijelu (str. 16 – 112) koji se iščitava zajedno s IV dijelom disertacije (str. 184 – 472) i koji mu je u detalje komparabilan raščlanjuje područja raširenja drvenih dvora koje regionalno situira u:

- Hrvatsko zagorje

- Zagreb i okolica

-Turopolje

- Pokuplje i sisačka Posavina

te, za svaku od ovako zaokruženih mikroregija navodi i donosi opise postojećih dvora (21 dvor), srušenih (9 dvora) i dvije nepoznate kurije (Agram i Mala Gorica) prema građi iz arhiva Zagrebačke nadbiskupije.     

            Rasprostranjenost drvenih dvora na području Središnje Hrvatske predstavljena je kartom (str. 184) na kojoj je označen njihov smještaj u regiji, a u tumaču znakova navedeni su u dvije kategorije i to kao postojeći (bez obzira u kakvom su stanju održavanja ili zapuštenosti) i srušeni ili nestali dvori.

Od postojećih, u Hrvatskom zagorju evidentirano je 6 dvora (Blažeković, Binder u Prigorju Brdovečkom, Plenar u Pomperovcu kod Zlatar Bistrice, Filipović u Donjem Škarićevu kod Krapine, župni dvor Rozga u Dubravicama kod Zaprešića, dvor Kallay u Grančarima kod Zlatara i župni dvor u mjestu Mače kod Zlatara).

U Zagrebu i okolici evidentirano je 5 takvih dvora (dvor Francisci u Molvicama kod Samobora, dvor Drašković u mjestu Stančić, općina Brckovljani kod Dugog Sela, dvor Bužinski u Gornjem Psarjevu kod Sv. Ivana Zeline, dvor Bernfest na Bukovačkoj cesti 245 u Zagrebu i dvor općine Maksimir – Remete 64).

Najbrojniji su u Turopolju gdje ih je evidentirano 7 (dvor Pintar u Vel. Gorici, dvor zvan grad Zlatarić u Bukevju, dvor Modić-Bedeković u Donjoj Lomnici, dvor Jelačić u Kurilovcu, dvor Josipović u Kurilovcu, župni dvor u Starom Čiču i dvor Alapić u Vukovini).

U Pokuplju i sisačkoj Posavini tri su dvora (župni dvor Mala Gorica kod Petrinje, župni dvor u Gušću jugoistočno od Siska, i župni dvor u Prelošćici, također u sisačkoj Posavini).

Pored toga, na temelju prikupljene i obrađene dokumentacije doktorandica je nastojala utvrditi točne lokalite na kojima se se nalazili, uglavnom u razdoblju do II svjetskog rata srušeni i nestali dvori (ukupno 9 : Pogledićevo u Kurilovcu, Ferićevo u Obedu, Ledera u Kurilovcu, dvor u Puhakovcu - Pustodol Začretski, dvor Kallay u Gornjoj Batini kod Zlatara, dvor Draškovića u Dugom Selu- srušen iza 1955 godine, župni dvor u Oborovu, dvor u Plesu i dvor Vernićevo u Gornjoj Lomnici).

Prema građi iz arhiva Zagrebačke nadbiskupije navodi i dvije nepoznate kurije (Agram i Mala Gorica).

Slijedi sustavan postupak analize prikupljene dokumentacije i izvorne građe: karata snimljenih u mj. 1: 100 000, 1: 5000, katastarskih snimaka iz druge polovice 19. stoljeća, te arhivskih popisa dielčićah tj. Protokol parcela iz druge polovice 19. stoljeća, katastarskih snimaka s početka 21 st. U manjoj ili većoj mjeri priložena je ahivska dokumentacija, komentirani podaci iz publiciranih radova i građe povjesničara, povijesničara umjetnosti, arhitekata i etnologa-konzervatora, kao i iznesene recentne spoznaje do kojih je došla sama doktornatica tijekom terenskih istraživanja. Iscrpno analizira prikupljene i priložene ilustracije: karte geodetske uprave, katastarske izvode, arhitektonske snimke tlocrta, nacrte i fotografije...navodi osnovne graditeljske karakteristike, unutrašnju dispoziciju  prostora, promjene i dogradnje, zatečeno stanje i, gdje je to bilo moguće, sačuvane dijelove interijera).

Drugi dio disertacije je Sinteza (str. 112-183) pisan je tako da isrpno tretira svaki od navedenih dvora, prema redosljedu kako su navedeni u analitičkom dijelu.

Sistematiziraju se raspoloživi podaci o vremenu nastanka, njihovom prvobitnom izgledu i namjeni, smještaju u krajoliku, stambenim karakteristikama i godspodarskom zanačaju. Prateći njihovu povijesnu sudbinu Ksenija Marković, kao stručnjak etnolog-konzervator, obraća pozornost i na tradicijske pučke elemente gradnje, razmještaj i funkciju prostorija i gospodarskih objekata, dogradnje, pregradnje i prenamjene kao i na lokalne nazive (hrvaški (hrvatski), nemški (njemački) vugel (ugao), ganjk, pilnica, sljeme, slemeč(a)ki, tram, poberuh, pr(a)snice, palača i družinska hiža, pekara, pušnica, spuži - rezbarene volutne glavice ulaznih dvorišnih vrata, zubovi – iznad prozorskih osi, ispod krovišta profilrane strešne glave itd.

            U ovome dijelu uočava i ističe neke stilske karakteristike gradnje vremena u kome su dvori nastali. Tako npr. za dvor Modić-Bedeković u Lomnici navodi:  «Samostojeći jednokatni dvor Modić- Bedković relativno je dobro očuvan u prostorno izvornom, prirodnom okružju povrtnjaka, voćnjaka, te lipe ispred dvora... Visoko četverostrešno krovište dvora prepoznaje se izdaleka. Dvor stvara sliku i postaje simbol Donje Lomnice, dominirajući okolišem, materijalom i volumenom, te jednostavnošću arhitektonskog i graditeljskog izraza. Pravilna stroga raščlamba pročelja, te balkon kao pripadajući namještaj jesu akcenti klasicizma po kojima dvor Modić-Bedeković pripada svom dobu 19. stoljeća, dok u svojoj tlocrtnoj razdiobi slijedi raniju zrelo baroknu graditeljsku misao. Dvor je prepoznatljiv u prostoru, zajedno sa susjednim zgradama građenim u drvetu, u istom tradicijskom slogu, radu domaćih majstora tesara, te nedaleko od dvora postavljenim drvenim raspelom, koje je također rad domaćih majstora, čini graditeljski skladnu prostornu i arhitektonsku cjelinu «(str. 138).

Ali predlaže i neke konkretne zahvate za očuvanje i zaštitu. Npr. za župni dvor u Gušću: « Potreban je niz sanacijskih zahvata oštećenih dijelova dvora. Sa sjevernog pročelja potrebno je ukloniti nekavlitetne prigradnje, krovnu limariju popuniti, statički treba sanirati sjeverni vanjski zid, dimnnjake na sjeverno strani treba popraviti, rekonstruirati stup u prizemlju i te prozor na istočnom pročelju...»(str. 151), a za župni dvor u Prelošćici: «Potrebno je obnoviti pokrov krovišta, vratiti glavnom pročelju detalj ulaznih vrata karakteristična oblika sa strešnim krovićem te hortikulturno riješiti problem starih platana koje pune lišćem žljebove krovišta» (str.152).

 

            U trećem dijelu, Klasifikacija i tipologija (str, 152-179) polazeći od činjenice da su drveni dvori Središnje Hrvatske svjedoci kulture življenja višeg i nižeg plemstva, svećenstva i srednjeg i bogatijeg društvenog sloja građana i seljaka poljodjelaca doktorandica smatra da stilska obilježja zrelog baroka i kasnobaroknog klasicizma povezuju dvore sa zidanim jednokrilnim tipom dvoraca zrelog baroka. Pozivajući se na istraživanja i tipologije dvoraca, plemićkih palača i kanoničkih kurija nekih autora (Nada Kraus, Sandra Roban Križić i Vladimir Marković), ističe da su najvjerojatnije modularne vrijednosti jednokrilnih zidanih dvoraca (prije svega onoga u Gornjoj Bedekovčini, iako se nijedan drveni dvor ne može u potunosti, a niti u detaljima usporediti s njim zbog njegove vrlo složene prostorne razdiobe i niza baroknih obilježja kojima obiluje a drveni dvori oskudjevaju) utjecale  na stvarnje drvene arhitekture dvora i da «aksiom u načinu promišljanja i stvaranja arhitekture tipa dvora prizilazi iz ostvarenog osovinskog rasporeda: predvorje je centralno postavljeno u obje etaže, stubište koje povezuje prizemlje i kat čini cjelinu s centralno postavljenom palačom na katu u prednjem pročelju» (str. 156).

Klasifikaciju drvenih dvora izvodi prema više parametara: reprezentativno veliko predvorje prizemlja, osovinska kompozicija prostora, položaj palče, kružni tok u katu, u prostoru namijenjenom plemstvu (piano nobile), šesteročlani raspored prostorija kata s prostorima koji su grupirani prema shemi 2+4 – dvije veće prostorije središnjeg dijela, palača i predvorje okruženi su ugaonim prostorijama podjednake veličine ili manjim  (npr. župni dvor u Prelošćici : «Dvor pripada dvoračkoj drvenoj arhitekturi zreloga baroka po svojoj šesteročlanoj prostornoj razdiobi i osovinskoj kompoziciji s predvorjem i palačom na katu, tipu jednokrilnog dvorca»), grupiranje 3 veće i tri manje prostorije uz pročelje i začelje s palačom u sredini – kao suvrstica (npr. Alapićev dvor u Vukovini),i  socijalni status, te na temelju tih parametara izrađuje tabelu u koju uvrštava sve obrađene drvene dvore a neke od njih «podvrgava» i geometrijskoj provjeri vrijednosti tlocrtnih razmjera. Kao posebni «suvrsticu» izdvaja dvore s četiri ili pet prostorija kata bez «osovinske organizacije i jačih stilskih stremljenja».

Prema vremenu gradnje i njihovoj starosti također izrađuje tablicu i utvrđuje da je najstariji onaj u Škarićevom Donjem, građen 1747 godine, a zadnji građeni župni dvor u Starom Čiču, građen 1831. godine.

Do kraja poglavlja utvrđuje, analizira i uspoređuje uočljive stilske komponente te tako možemo  razlikovati »jače izražene kvalitete zrelog baroka u tlocrtnoj kompoziciji u prostoru južno od Hrvatskog zagorja dok su u samom Hrvatskom zagorju vidljivo jače vanjske manifestacije stila na pročeljima zgrada, ali nema te jasnoće i pregnuća prema skladu kojem teži posavski ili turopoljski graditelj ravnica» (str.164). Na sličan način uspoređuje neke graditeljske detalje kao što su tornjevi – znaci sakralog sadržaja, iznad glavnog ulaza, svodovi, stubišta, te metalni okovi prozora, vrata, brava.

Posebnu pozornost poklanja pročeljima (priložena tabela), te vrtovima, perivojima pomoćnim zgradama na parcelama i odnosu dvora i krajolika (priložena tabela).

Zanimljiv je i kratki prikaz poznatih osoba iz hrvatske povijesti koje su na neki način, stalnim ili privremenim boravkom bili povezani s drvenim dvorima. Takav je bio ban Ivan Drašković koji je boravio u Vukovini, potpredsjednik hrvatskog Sabora Hinko Francisci u Molvicama, obitelj Jelačić u Kurilovcu, grofovi Draškovići u Dugom Selu i Stančiću, Juraj Habdelić u Starom Čiču, te plemenitaši po kojima su dvori i nazivani (Pogledići, Kallay, Josipovići, Modić-Bedekovići...).

 

            Četvrti dio radnje čine Likovni prilozi (I-IV; str. 184-472) koji su sastavni dio radnje sustavno složeni prema rednim brojevima i redosljedu kako su tumačeni u Analizi i Sintezi, a na temelju kojih je doktorandica izvodila analize, sinteze, tipologije i klasifikacije.

Radnju završava kraćim Zaključkom u kojem koncizno rekapitulira rad proveden u prethodnim poglavljima, zatim Komentarima karata u mj. 1: 5000, katastarskih karata iz 19. stoljeća i katastarskih snimaka iz 2003. godine, te Rječnikom (15 natuknica) i kraticama koje je upotrijebila u radu.

            Izvori i literatura navedeni su na stranama 478-503, te kratki sažetak i ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku.

           

            Prema izloženom, mišljenja smo da je radnja nastala kao rezultat velikog i dugogodišnjeg truda uloženog u prikupljanje i obradu vrlo opsežne građe i rezultat je temeljito provedenih istraživanja. Metodološki korektno i kritički pristupajući izvorima uspješno je provjeravala postavljene hipoteze te uzornom znanstvenom akribičnošću provela deskripciju i analize, sistematizirala podatke i izradila tipologije i kasifikacije u, do sada neistraženom segmentu kulturne baštine. Odredila je mjesto drvenih dvora u okvirima pučkog tradicijskog graditeljstva, označila njihove arhitektonske, likovne, prostorne, kulturno- povijesne vrijednosti, proširila dosadašnje spoznaje i donijela nove. Ne manje značajan doprinos ovoga rada je i njegov aplikativan i pragmatički aspekt koji ima i još jedan cilj - potaknuti očuvanje i zaštitu.

Predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati pozitivan izvještaj i ocjenu  doktorskog rada Drveni dvori središnje Hrvatske i omogući mr. sc. Kseniji Marković daljnji postupak obrane.

 

 

Zagreb, 25.11.2004. god.

 

                                                                                  Stručno povjerenstvo:

 

                                                                                             

                                                                       dr. sc. Branko Đaković, izv. prof.

 

 

                                                                       dr. sc. Ivo Maroević, red. prof

 

 

                                                                       dr. Mladen Obad-Šćitaroci, red. prof

 

 

 

 

   

 

 

 

 


Na sjednici Fakultetskog vijeća od 13. listopada 2004. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Slađana Turkovića pod naslovom "Osobitosti njemačkog jezika hrvatskih autora od kraja 16. do početka 19. stoljeća (rječnici, gramatike, arhivski zapisi)", te Vijeću podnosimo sljedeći

 

IZVJEŠTAJ

 

Disertacija Slađana Turkovića "Osobitosti njemačkog jezika hrvatskih autora od kraja 16. do početka 19. stoljeća" ima pored Uvoda 11 poglavlja: 1. Njemački rječnici hrvatskih autora od 16. do 18. stoljeća, 2. Njemački jezik u rječniku F. Vrančića "Dictionarium", 3. Njemački jezik u rječniku A. Jambrešića "Lexicon latinum", 4. Komparativno-dijakronijska analiza njemačkog jezika u rječnicima "Dikcionar" Fausta Vrančića i "Lexicon latinum" Andrije Jambrešića, 5. Njemačke gramatike hrvatskih autora iz 2. polovice 18. stoljeća, 6. Komparativna analiza njemačkih gramatika hrvatskih autora, 7. Analiza sintakse njemačkog jezika u tekstovima hrvatskih autora, 8. Zaključne napomene i sažetak, 9. Istraživački korpus njemačkih leksema iz rječnika F. Vrančića i A. Jambrešića, 10. Istraživački korpus njemačkih rečenica i tekstova hrvatskih autora, 11. Bibliografija, ukupno 348 stranica.

            U uvodu autor daje kratak pregled povijesti njemačkog jezika u Hrvatskoj, spominje dosadašnja istraživanja hrvatsko-njemačkih jezičnih veza i iznosi predmet i ciljeve rada; predmet rada je lingvistički opis djela na njemačkom jeziku koja su napisali hrvatski autori od 16. do 19. stoljeća. To su u prvom redu rječnici, gramatike i priručnici za njemački jezik, nije uzeta u obzir arhivska građa, jer, po ispravnom mišljenju autora, ne udovoljava pretpostavkama za uvrštenje u korpus: činjenica da se spis čuva u Hrvatskom državnom arhivu nije garancija da je nastao u Hrvatskoj i da ga je sastavio hrvatski izvorni govornik. Zbog toga je za sintaktičku analizu uzeo rečenice i tekstove iz rječnika i gramatika koje su predmet ovog istraživanja. Cilj rada je da se na temelju ortografske, fonetske, morfološke i sintaktičke analize opiše njemački jezik koji se govorio na području Hrvatske.

Prva četiri poglavlja bave se Vrančićevim i Jambrešićevim rječnicima. Autor ističe da je vrednovanje naših rječnika moguće samo ako se usporede s dostignućima i promjenama koje su se zbivale u zemljama njemačkog govornog područja. Zbog toga daje pregled jezične situacije i njezin razvoj od Luthera do Adelunga da bi onda na temelju komparativne analize rječnika Vrančića i Jambrešića prikazao razvojne crte njemačkog  jezika u ortografiji, fonetici, morfologiji i tvorbi riječi. Analiza nameće zaključak "kako oba rječnika, promatrano sinkronijski i dijakronijski, odražavaju status i razvoj narječja njemačkog jezika  u razdoblju koje je omeđeno godinama izdanja oba rječnika (1595. - 1742.)." (str. 201). Pritom upozorava na konzervativnost Jambrešićeva pravopisa koji nije tipičan za kraj prve polovice 18. stoljeća, na izgovorne posebnosti koje upućuju na južnonjemačko dijalektalno područje  kao i na morfološke karakteristike koje jezik Vrančića i Jambrešića smještaju u bavarsko dijalektalno područje s nekim alemanskim osobinama  u Vrančićevu rječniku.

U 5. i 6. poglavlju analiziraju se njemačke gramatike i priručnici hrvatskih autora druge polovice 18. stoljeća: Blaž Tadijanović, "Svaschta pomallo", Matija Antun Relković, "Nova slavonska, i nimacska grammatika", Josip Ernest Matijević de Sarujavar, "Pomum granatum", Marijan Lanosović, "Uvod u latinsko ricsih slaganje ", Josip Ernest Matijević de Sarujavar, "Grammatica germanica ex gottschedianis libris collecta". Svrha je analize da se utvrdi: "1. U kojoj su mjeri hrvatske gramatike po načinu strukturiranja i prikaza njemačke jezične građe usporedive s referentnim onodobnim gramatikama koje su izdane u Njemačkoj od njemačkih autora. 2. U kolikoj mjeri njemački jezik i metajezik hrvatskih gramatika potvrđuje tezu o južnonjemačkom narječju kao dominantnoj varijanti njemačkog jezika koja se govorila u Hrvatskoj." (str.206).

U iscrpnoj analizi navedenih gramatika i priručnika prikazuju se pojedine gramatičke kategorije kako ih definiraju autori ili se iz primjera može zaključiti kako ih upotrebljavaju. U toj se analizi vrlo točno pokazuje različitost i znanstveni doseg hrvatskih gramatičara, njihovo poznavanje njemačkog jezika i njemačkih gramatika njemačkih autora koji se uglavnom ne spominju (s izuzetkom Matijevićeve latinski napisane gramatike). Usporedba s gramatikama njemačkih autora pokazuje "kako su gramatike hrvatskih autora sastavljene s ciljem da posluže kao udžbenici ili priručna pomagala u učenju njemačkog jezika..., te nisu pisane kao znanstveno utemeljene deskriptivne gramatike njemačkih autora". (str. 296). U svojem vrednovanju hrvatskih gramatičara autor pokazuje da su neke od gramatika "sličnije gramatici J.G. Schottela čija je gramatika tiskana 1663., dakle stoljeće prije nego najranije djelo koje je u ovom radu podvrgnuto analizi. 'Konzervativnost' hrvatskih gramatika može se ... pripisati činjenici da njezini autori nisu bili izvorni ... govornici njemačkog jezika, niti su dugo boravili u zemljama u kojima je njemački jezik materinji te su se u sastavljanju svojih gramatika služili starijim djelima koja više ne odražavaju razvoj njemačkog jezika u drugoj polovici 18. stoljeća." (str. 296-297).

U poglavlju o sintaksi autor još jednom upozorava na neprikladnost arhivske građe (koja je trebala biti korpus za sintaktičku analizu) u vrednovanju njemačkog jezika hrvatskih izvornih govornika: "Problem arhivskih spisa jest pitanje njihovog autorstva. Svi pregledani izvorni arhivski spisi pisani su rukom, te je rukopisni potpis u pravilu nečitak. Kako se radi isključivo o službenoj korespondenciji, ime autora u pregledanim tekstovima ne spominje se osim u potpisu. Kako se ovaj rad temelji na istraživanju i analizi djela hrvatskih autora, uključivanje navedenih arhivskih spisa u istraživački korpus dovelo bi u pitanje vjerodostojnost i istinitost formuliranih zaključaka i rezultata. Upitno je i porijeklo većine spisa, jer se ne može uvijek pouzdano utvrditi mjesto njihova nastanka. Činjenica da se spisi čuvaju u Hrvatskom arhivu  ne znači da su u Hrvatskoj i nastali." (str. 298). Zbog toga je autor za analizu uzeo tekstove Relkovića, Matijevića i Jambrešića. Utvrdio je da se sintaktičke strukture i osobitosti jezika (u usporedbi s današnjim njemačkim jezikom) uglavnom podudaraju s karakteristikama njemačkog jezika onoga vremena. Ujedno je upozorio na činjenicu da tekstovi hrvatskih gramatičara nisu u potpunosti u skladu s gramatičkom normom koju autori zahtijevaju u svojim gramatikama. Taj nesklad s gramatičkom normom pripisuje utjecaju govornog jezika.

U kratkom osmom poglavlju autor rezimira rezultate svojega istraživanja. Za rječnike Vrančića i Jambrešića utvrdio je s jedne strane proizvoljnost i nesistematičnost u odnosu grafem-fonem i kao posljedicu toga različito pisanje istih leksema, neujednačenost u pisanju velikih početnih slova, zvučnih i bezvučnih okluziva i zaobljenih  vokala. S druge strane utvrdio je da postoji podudarnost s ortografskim uzusima onoga vremena: pisanje nijemih slova, označavanje preglašenih vokala, upotreba posebnih ortografskih znakova, pisanje posuđenica iz latinskog jezika. Za Jambrešićev rječnik utvrdio je da je ortografski konzervativan što objašnjava pretpostavkom da je Jambrešić koristio starije izvore i preuzete riječi nije prilagodio ortografskom uzusu 18. stoljeća. Na temelju načina pisanja i malobrojnih ortoepskih pravila rekonstruirao je i govorne karakteristike Vrančićeva i Jambrešićeva rječnika: stražnji izgovor vokala a, nezaobljeni izgovor zaobljenih vokala i diftonga, okluzivni izgovor frikativa w i čuvanje starih diftonga üe i ie i dugih vokala u i y. U morfologiji je utvrdio tipične  karakteristike južnonjemačkog jezika: sinkopu i apokopu glasa -e, nastavak -n u kosim padežima imenica ženskog roda u singularu, deminutivni sufiks -l i -le, sufiks -nus i -nüs za tvorbu imenskih izvedenica i upotrebu adverba i prefiksa zuhin, abhin, zuher i aushin.

U svojoj analizi gramatika autor je utvrdio da nisu sva promatrana djela gramatike ako se "pod pojmom 'gramatika' podrazumijeva  sustavni opis strukture prirodnog jezika i formalnih pravila koja vladaju među elementima toga sustava" (str. 310). Onda je Tadijanovićevo djelo udžbenik koji želi podučiti o temeljima komunikacije na njemačkom jeziku, a Lanosovićeva gramatika je latinska gramatika u kojoj su sve paradigme prevedene na njemački jezik iz kojih se može rekonstruirati autorov njemački jezik. Matijevićev "Pomum granatum" je prva gramatika njemačkog jezika hrvatskog autora, ali nepotpuna i mjestimično pogrešna za razliku od njegove latinski napisane gramatike "Grammatica germanica" koja se može smatrati uzornim gramatičkim djelom. Relković u svojoj gramatici polazi od hrvatskog jezika, a njemački se pojavljuje samo kao prijevod hrvatskih primjera. Autor zaključuje da gramatike hrvatskih gramatičara "zaostaju za sličnim djelima svojih suvremenika u Njemačkoj te svojim najvećim dijelom ne udovoljavaju znanstvenim kriterijima prema kojima bi se mogle nazivati i smatrati gramatikama njemačkog jezika u suvremenom smislu riječi. Zaostajanje u odnosu na slična djela njemačkih autora nije primjetno samo po načinu obrade i prikazu sustava njemačkog jezika, nego i prikazu jezičnih promjena. Sa sinkronijskog je aspekta razvidno kako gramatike hrvatskih autora ne prate uvijek u potpunosti razvoj njemačkog jezika i jezične promjene, pa se mogu naći primjeri i paradigme u kojima se pojavljuju morfološki oblici koje gramatike njemačkih autora, koje su objavljene u približno istom razdoblju, više ne navode." (str. 311). Objašnjenje autor nalazi u činjenici da hrvatski gramatičari, kao stanovnici rubnog područja Monarhije, nisu mogli pratiti jezične promjene koje su se dogodile u zemljama njemačkog govornog područja. To isto proizlazi po mišljenju autora iz sintaktičke analize koja pokazuje "kako ova djela ne recipiraju u potpunosti jezično stanje i razvoj u zemljama njemačkog govornog područja te ih se po svom sadržaju, načinu prikaza jezične građe i strukturiranju jezičnih pravila i zakonitosti može nazvati konzervativnim." (str.312). U devetom i desetom poglavlju prikazan je korpus, a u jedanaestom je navedena iscrpna bibliografija.

Disertacija Slađana Turkovića vrlo je uspjela lingvistička rasprava. Temelji se na odličnom poznavanju lingvističkih postupaka, historijske gramatike i povijesti njemačkog jezika. Analiza je provedena korektno i iscrpno, pa su i svi zaključci dobro utemeljeni. Svojom je disertacijom Slađan Turković obogatio i produbio naše poznavanje povijesti njemačkog jezika u Hrvatskoj. Predlažemo Vijeću da disertaciju prihvati i kandidata uputi na daljnji postupak.

 

U Zagrebu, 22.11.2004.

 

1. dr. sc. Zrinjka Glovacki Bernardi, red. prof.

 

2. dr. sc. Stanko Žepić, red. prof. u miru

 

3. dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.


Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za sociologiju

Ivana Lučića 3, Zagreb                                        

 

U Zagrebu, 2. studenog 2004.

 

 

 

                          IZVJEŠTAJ O DOKTORSKOM RADU

 

 

Na temelju odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta od   13. rujna 2004. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Jadranke Čačić-Kumpes pod naslovom Obrazovanje i etničnost: primjer hrvatskog školstva.

 

Rad ima ukupno 291 stranicu i podijeljen je na dva glavna dijela. U prvom dijelu iznesen je teorijski pristup temi i formuliran teorijsko-pojmovni okvir istraživanja. U drugom, empirijskom dijelu analiziran je odnos između obrazovanja i etničnosti u hrvatskom školstvu. U posebnom dijelu rada, koji povezuje prvi i drugi dio, prikazani su razni etno-sociologijski i komparativno-povijesni pristupi obrazovanju i etničnosti s obzirom na ideje i politike. Uz Uvod i Zaključak to ukupno čini pet većih poglavlja. Rad je opremljen sa 6 slika (jedan grafikon, dvije sheme, tri karte) i 26 tablica. Na kraju se nalazi popis korištenih primarnih i sekundarnih izvora od 84 jedinice na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku, te literature od 372 bibliografske jedinice na hrvatskom, francuskom, engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku.

 

U uvodu obrazložena je tema, njezina aktualnost i širi povijesni kontekst, ocrtavajući dvije skupine pitanja na koja se želi dobiti odgovor. Prvu skupinu čine teorijska pitanja o razvitku obrazovnih sustava kao modernizacijskog čimbenika u procesu stvaranja nacionalnih država. Hrvatsko školstvo razvijalo se pak unutar višeetničkih/višenacionalnih država i nasuprot tipu modernizacije gdje se nacionalna unifikacija ostvaruje putem obrazovanja. Postavlja se, kao glavno, pitanje mogu li se utvrditi različite kulturne i obrazovne politike u pojedinim državnim uređenjima, odnosno dovesti u vezu s pojedinim oblikom državnog uređenja. Drugu skupinu čine pitanja o suvremenoj ideji i praksi obrazovanja, odnosno može li hrvatsko iskustvo regulacije etničke i kulturne raznolikosti unutar složenih država poslužiti kao primjer za izradu koncepta kulturne i obrazovne raznolikosti u Europi koja se ujedinjuje.

 

U drugom poglavlju obrađeni su osnovni pojmovi (obrazovanje i etničnost)  skupa s njima srodnim pojmovima (obrazovni sustav, socijalizacija, identitet i etnički identitet), tako što su definirani i obrazloženi razlozi njihove upotrebe upravo tih pojmova. U trećem planu su pojmovi kultura, manjina, modernizacija, asimilacija, integracija, multikulturalizam i interkulturalizam, također definirani i obrazloženi. Potom slijedi pregled niza teorija obrazovanja i teorija etničnosti, te se dokazuje da se mali broj istraživanja bavi povezivanjem obrazovanja i etničnosti, i malo je literature i rasprave o takvoj temi, začudo unatoč očitom preklapanju interesa sociologa koji su se bavili etničnošću i sociologa obrazovanja. Interes sociologa obrazovanja za probleme etničnosti, kako naglašava autorica, proizišao je iz zanimanja za probleme društvene jednakosti, a ne iz sociološke analize etničnosti. Oba sociološka područja usmjerila su se na multikulturalizam i njegov utjecaj na pojedince, ali i dalje bez značajnije razmjene ideja i znanja.

Stoga autorica selektivno prikazuje one teorije iz sociologije obrazovanja koje pokazuju povezanost države, društva, nacije, kulture, etničnosti i obrazovanja i/ili nude moguće metodologijske pristupe istraživanju toga odnosa. U pregledu teorija etničnosti i nacionalizma odabrani su oni aspekti koja govore o ulozi obrazovanja u oblikovanju etničkog i nacionalnog identiteta. U tom smislu utvrdila je nekoliko ključnih točaka unutar sociologije obrazovanja. Ponajprije, to je utjecaj ekonomskih i ideoloških čimbenika na obrazovne promjene koje je E. Durkheim pokazao u svojoj sociologiji obrazovanja, a napose u historijskoj sociologiji razvitka francuskih srednjih škola (Durkheim, 1938/1990); potom utjecaj društvenih okolnosti, s jedne, i struktura vlasti, s druge strane, na oblikovanje obrazovnih ideala koji je pokazao M. Weber na primjeru obrazovanja kineskih literata. Posebno je riječ o ulozi borbe različitih interesnih skupina na promjene u obrazovanju koju je, na tragu Weberovog interakcionizma, utvrdila M. Archer. Nadalje, podsjeća se na legitimiranje i reproduciranje društvenog poretka koje škola, prema P. Bourdieu, obavlja za vladajuću društvenu klasu. Važan je također odnos mikrosocijalne i makrosocijalne razine istraživanja na što upućuje Parsonsova analiza školskog razreda kao društvenog sustava.

S druge strane, etnosociološke, Čačić-Kumpes upućuje na teoretičare poput E. Gellnera, E. Hobsbawma, D. Schnapper i A. D. Smitha koji su obrazovanje objašnjavali u funkciji nacionalne homogenizacije i kao “moćno sredstvo apstraktnih identifikacija”. Uz to, neke novije rasprave o multikulturnosti (Demorgona, Parekha, Smitha, Van den Berghea), nasuprot raširenom shvaćanju o modernizacijskom obrascu nacionalne unifikacije putem obrazovanja, govore da je i prije suvremenih kulturnopluralističkih obrazovnih politika postojao neki oblik multikulturnog pristupa u reguliranju etničke i kulturne različitosti kome se mogu ustanoviti i teorijski izvori  i praktična primjena. Upravo na tom tragu dalje se razvija ideja ove disertacije. Pokazuje se da teorije etničnosti na obrazovanje gledaju kao na moguće sredstvo u službi etničnosti, a ne kao na složen proces u kojem se mjesto i uloga etničnosti isprepleće s nizom drugih čimbenika lociranih kako unutar tako i izvan obrazovanja i opominje na to da je zamka instrumentalizacije obrazovanja u tome da zanemaruje nenamjerne (disfunkcionalne, neplanirane) posljedice (obrazovanja) koje je, međutim, u tako složenom procesu s mnogo različitih sudionika kakvo je obrazovanje, nemoguće izbjeći.

Budući da se i obrazovanje i etničnost shvaćaju kao složene pojave-procesi za istraživanje njihova odnosa u različitim društvenim i povijesnim razdobljima dovoljno fleksibilan teorijski okvir pronalazi se u teorijskom pristupu Michaela Manna koji društvo definira kao “višestruke mreže moći koje se međusobno preklapaju i križaju” i smatra da se opći prikaz društava, njihove strukture i povijesti najbolje može dati uz pomoć međusobnih odnosa četiriju izvora društvene moći (ekonomske, političke, vojne i kulturne).

Ne gubeći iz vida dosege drugih socioloških teorija obrazovanja i etničnosti, i u pokušaju da se izbjegne determinizam moći u smislu redukcionizma, a ne izgubi opća slika ukupnih odnosa, rad polazi od društva i odnosa moći u njemu kako bi se odredile politike prema etničnosti i njihova primjena u obrazovanju.

Na kraju poglavlja, hrvatsko obrazovanje, kao središnja tema istraživanja, definirano je putem Bourdieuova pojma “polje”. Promatrano je tako kroz tri razdoblja povijesti hrvatskoga društva, obilježeno trima različitim (višeetničkim/višenacionalnim) državama, što pruža osnovu za konceptualizaciju odnosa moći unutar i izvan obrazovanja kako bi se ustanovili ne samo načini regulacije etničke raznolikosti u obrazovanju nego i razlozi upravo takve regulacije. Polazi se od pretpostavke da su odnosi moći između čimbenika i institucija koji su sudjelovali u borbi za distribuciju kulturnog kapitala unutar obrazovnog polja na razini interakcije zainteresiranih grupa te odnosi između pojedinih oblika moći na makrorazini, presudno utjecali na oblikovanje (regulacije) etničkih odnosa, a posljedično i na reguliranje etničke raznolikosti u obrazovanju. Na temelju analize za svako pojedino razdoblje karakteristične, kulturno i etnički pluralne organizacije obrazovanja (uključujući njezina postignuća i podbačaje) željelo se napraviti tipologiju razdoblja i njihovih politika reguliranja kulturne i etničke raznolikosti, te utvrditi postoji li veza između školstva kroz tri promatrana razdoblja, unatoč prekidima državnoga/političkoga i ideologijskog kontinuiteta; te ako takva veza postoji, potječe li iz autonomije obrazovnog polja ili izvan njega, tj. heteronomije.

 

U trećem poglavlju (Sociologijski i komparativno-povijesni pogled na odnose obrazovanja i etničnosti: ideje i politike) kroz dva potpoglavlja (Nacionalizam i obrazovanje; Kulturni pluralizam i obrazovanje) dat je pregled politika reguliranja kulturne i etničke raznolikosti u obrazovanju (i državi) od početaka ideje državnog preuzimanja obrazovanja do modernih koncepata. U prvom dijelu raščlanjuje se politika nacionalne homogenizacije i političko-kulturne integracije putem škole koja je potrajala u većini zapadnoeuropskih obrazovnih sustava sve do druge polovice 20. stoljeća kada se definiraju politike kulturnog pluralizma – multikulturalizam i interkulturalizam, a koje su opisuju u drugom potpoglavlju.

 

Četvrto poglavlje (Odnos obrazovanja  i etničnosti u hrvatskom školstvu) najveće je i obuhvaća nekoliko cjelina. U prvoj cjelini (Metodologijske napomene) obrazlažu se razlozi historijskosociologijskog pristupa temi potkrepljeni oslanjanjem na teorijske orijentacije E. Durkheima, M. Webera, M. Manna, P. Burkea, te novije priloge kulturne historije (Hunt, Popkewitz, Franklin i Pereyra), a također razlozi odabira kvalitativne analize zakonskih propisa i nastavnih planova i programa kao nepristranih “svjedoka” vremena. Potom se obrazlaže kvalitativna analiza sadržaja i konteksta pravnih dokumenata, tj. propisa (ustava, školskih zakona i nastavnih planova i programa), kojom se dijelovi teksta pojedinih dokumenata stavljaju u odnos s onim što se zna o kontekstu u kojem je propis donesen (poznavanje razdoblja, društvene strukture i društvenih odnosa, prevladavajućih pitanja toga doba) i posljedicama koje je primjena ili neprimjena propisa imala u stvarnosti.

Slijedeća cjelina (Preteče hrvatskog nacionalnog obrazovanja i multikulturnog pristupa obrazovanju) govori o intelektualnim «začinjavcima» hrvatskog obrazovanja pronađenim među pripadnicima svećenstva, učiteljstva, pojedincima iz vojnih krugova i krugova političke elite s posebnim osvrtom na pripadnike Ilirskoga pokreta. Posebno je istaknuta skica obrazovne politike Ivana Mažuranića koja se za njegova banovanja dobrim dijelom pretočila u stvarnost, a predstavlja svojevrsnu prethodnicu suvremene multikulturalističke koncepcije obrazovanja.

Iza toga slijedi najopsežnija cjelina (Regulacija odnosa obrazovanja i etničnosti: analiza propisa) u kojoj se nastoji odrediti tko (političke ili stručne elite; vodstva etničkih skupina i drugi akteri), kako (nametanjem, dogovorom; izvana, iznutra…), kada i pod kojim uvjetima (promjena vlasti, političke promjene, promjena odnosa moći; iz centra ili na periferiji…) utječe na donošenje obrazovnih propisa u kojima se regulira odnos prema etničkoj i kulturnoj raznolikosti, te kako su se ti propisi odrazili na obrazovnu praksu (u strukturnom i organizacijskom smislu) i ostvarenje ili ograničenje prava na različitost u pluralnom i složenom društvu. Namjera da se razumije institucionalni okvir koji pruža škola u ostvarivanju prava na etničku i kulturnu različitost kroz društvenopovijesno kontekstuiranje implicira analizu na makrorazini. Slijedeća analitička razina uključuje propitivanje grupne interakcije (manjina-većina, manjina-manjina) i uloge pojedinih etničkih grupa u regulaciji etničke i kulturne raznolikosti u hrvatskim školama. Takva opsežnost analitičkog zahvata  nije dopustila da se protegne i na mikro razinu analize. Stoga su mjesto i uloga pojedinaca  dani tek kao ilustracija odnosa (moći) na mezo i makro razini analize.

Analiza ustava u tri višeetničke/višenacionalne države u kojima se nalazila Hrvatska pokazala je razliku u osnovnoj orijentaciji u reguliranju etničke raznolikosti u zemlji koja se željela realizirati kao država-nacija (Kraljevina Jugoslavija), s jedne strane, i u državama koje su se oblikovale kao zajednice različitih naroda (Austro-Ugarska Monarhija, socijalistička Jugoslavija). Premda su sve tri prihvaćale etničku raznolikost i regulirale je kroz svoje ustave, činile su to s različitom motivacijom i na različite načine. Terminologija kojom se propisivalo pravo na različitost također se razlikuje, što je u radu tabelarno prikazano. Analiza ustava stavljena u širi društveno-povijesni kontekst i pružila je osnovu za autoričinu tipologiju država unutar kojih se razvijalo hrvatsko školstvo.

Analizom zakona utvrđeno je kako se u zakonima postavlja problem etničkih označitelja (jezika i religije), propisuje se ostvarivanje određenih vrijednosti povezanih s etničkim i/ili nacionalnim identitetom, odnosom prema drugima i odnosom među etničkim grupama, te pravo na posebno obrazovanje u skladu s vlastitom kulturom (također tabelarno prikzano). Objašnjava se u kojim uvjetima su zakoni donošeni (promjene vlasti, krize u društvu), tko ih je donosio (određena elita na vlasti) i kakav je bio utjecaj zainteresiranih grupa na njihovo donošenje (ovisan o njihovu odnosu s vlašću). Ukazuje se na odnose moći unutar pojedine države koji su omogućavali donošenje propisa restriktivnim putem i na distribuciju moći između pojedinih elita (vjerskih, etničkih, političkih) u pojedinim razdobljima. Povijesno kontekstuirana analiza zakona stvorila je osnovu za kasniju diferencijaciju multikulturnih pristupa obrazovanju kroz tri promatrana razdoblja u tri multikulturne države.

Za razliku od analiza ustava i zakona koje su omogućile uvid u državnu regulaciju etničke raznolikosti, analiza nastavnih planova i programa prije svega govori o etničkom ili nacionalnom sadržaju obrazovanja one etnije/nacije za koju je neki nastavni plan i program propisan. Analizirani su nastavni programi materinskoga (hrvatskoga) jezika, povijesti i zemljopisa, te glazbenog odgoja, društvenog i moralnog odgoja, satova razredne zajednice. Analiza je zbog neujednačenog predočavanja nastavnih programa ograničena samo na definirane ciljeve i zadatke programa tih predmeta i tiče se hrvatskog nacionalnog obrazovanja, što je prikazano u šest posebnih tablica. Dok je analiza ustava i zakona ukazala na kontinuitet institucionalizacije multikulturnog pristupa obrazovanju, na temelju rezultata analize nastavnih planova i programa zaključuje se o multikulturnoj podlozi na kojoj se tijekom vremena kroz obrazovanje izgrađivao hrvatski nacionalni identitet. Taj je vid multikulturnosti zasnovan na širokoj i raznovrsnoj kulturnoj osnovi koja je posljedica regionalizma, razjedinjenosti hrvatskih teritorija (prikazano na tri slike), i izloženosti različitim drugim kulturnim utjecajima.

Uz obrazloženje da je vjera uz jezik najvažnije etnički označitelj i da je više nego drugdje bila važan etnički diferencijacijski čimbenik, posebno se analiziralo mjesto vjeronauka u nastavi. Pri tome se nisu analizirali ciljevi i zadaci nastave vjeronauka, već samo činjenica postojanja ili nepostojanja vjerskog obrazovanja kao čimbenika etničkog razlikovanja, te je shodno tome procijenjen utjecaj vjerskih zajednica na obrazovanje, posebno utjecaj katoličke i pravoslavne crkve u hrvatskome školstvu.

Napose je kao tema obrađeno manjinsko školstvo u Hrvatskoj tijekom tri promatrana razdoblja. Prikazan je razvitak osnovnih škola prema materinskom jeziku (šest tablica) s osvrtom na zakonske propise, dostupne nastavne planove i programe i utjecaj distribucije moći među etnijama na njihov položaj unutar školstva.

U posljednjoj cjelini empirijskog dijela istraživanja (Umjesto zaključka: multikulturnost u hrvatskom školstvu) rezimirani su nalazi iz prethodnih cjelina i upotpunjeni dodatnim argumentima (podacima o etničkoj strukturi, pismenosti, srednjim školama, sveučilištu, itd.).

Obrazlažu se ustanovljene odrednice regulacije etničke raznolikosti u hrvatskom obrazovanju: promjene školskih propisa donošene restriktivnim putem tj. uklanjanjem utjecaja dominantne skupine; promjena dominantne skupine u prijelomnim povijesnim razdobljima povezana s promjenom državnog okvira, društveno-političkog uređenja i dominantne ideologije što je uvjetovalo korjenite promjene identifikacijskih obrazaca iz prethodnih razdoblja; nenamjerne posljedice službenih nastavnih programa rezultat su međuigre više čimbenika: primarne socijalizacije, propusnosti komunikacijskih kanala kroz koje su dolazile informacije drukčije od društveno organiziranoga znanja, ranije usvojenih vrijednosti sudionika obrazovnog procesa itd.; činjenična višeetničnost i višekulturnost utjecala je na školsko znanje onoliko koliko su to dopuštali ideologija i interesi vladajuće strukture koja je kontrolirala obrazovanje; odnosi moći i promjene odnosa moći između prisutnih etnija modificirali su namjere vladajućih struktura; kontinuirana regulacija organizacije obrazovanja koje poštuje etničku i kulturnu raznolikost kroz sva tri razdoblja prilagođavala se kako unutardržavnom i tako i vanjskom, društveno-povijesno određenom, odnosu političkih snaga i utjecaja. 

Nadalje, utvrđeni su razlozi kojima se objašnjava multikulturni pristup hrvatskome školstvu: ukorijenjenost u lojalnosti Monarhiji koja je multikulturni pristup instalirala kao moto svoje vladavine i institucionalizirala u više aspekata društvenog života, napose u obrazovanju; politička, gospodarska i financijska inferiornost koja nije dozvoljavala osamostaljenje i koja je vapila za solidarnošću svih depriviranih etnija što je uključivalo popuštanje snažnijima s jedne strane, a s druge traženje savezništva u suprotstavljanju germanizaciji i mađarizaciji; nepostojanje konzistentnog nacionalnog programa niti dovoljno jake i jedinstvene političke snage koja bi ga provela (što je uvjetovalo izostanak nacionalne države u 19. stoljeću i zakašnjele projekte njezine izgradnje u 20. Stoljeću).

Naposljetku, na temelju empirijske analize triju razdoblja koncipirane na teorijskim osnovama sociologije etničnosti i sociologije obrazovanja izvodena je i obrazlažena tipologija tih razdoblja/država (anacionalna monarhija, unitarna monarhija i federacija /uglavnom/ nacionalnih republika) i kulturnih i obrazovnih politika (multikulturni pristupi otvorenog i ograničenog tipa) kojima se regulira pravo na kulturnu i etničku različitost u njima. Opominje se na očigledni raskorak između onoga što je bilo propisano i onoga što je bilo ostvareno te da taj raskorak nije bio isključivo posljedica volje dominantnih elita koje su ga ponekad poticale ili pak tolerirale, već i niza drugih čimbenika izvan i unutar obrazovnog polja. Razloge autorica nalazi u samoj naravi obrazovnog procesa u kojem interakcija njegovih osnovnih sastavnica (učitelja, učenika i nastavnog sadržaja) može uvijek izazvati nenamjeravane posljedice.

Završno, peto poglavlje, ujedno predstavlja Zaključak, podijeljeno je u tri dijela. U prvom je riječ o teorijsko-metodologijskim problemima istraživanja kompleksnog odnosa obrazovanja i etničnosti kroz relativno dugo povijesno razdoblje na vrlo specifičnom i ograničavajućem materijalu (propisima), budući da pruža obilan ali neujednačen izvor podataka. Nakon kratke rekapitulacije ranijih razmatranja, autorica ukazuje na prednosti načina provođenja takvog istraživanja, ali i nedostatke te kako je ubuduće moguće ispraviti nedostatke.

U drugom dijelu sažeto su prikazani rezultati istraživanja te dwefinirani i obrazloženi oblici multikulturnih pristupa reguliranju etničke i kulturne različitosti u tri tipa hrvatskoga društva. Restriktivno donošenje propisa potvrdilo je očekivanu povezanost između tipa državnog uređenja (u vezi s etničnošću), odnosa moći, te regulacije etničke raznolikosti u obrazovanju. No, budući da su obrazovanje i etničnost vrlo složeni procesi, iz interakcije njihovih sudionika proizlaze nenamjerne, i normativno neočekivane, posljedice obrazovnog djelovanja, što obrazovanju, kao društvenom polju, daje obilježje autonomnosti i unutarnje dinamičnosti bez obzira na vanjske promjene.

Treći dio Zaključka razmatra mogućnost primjene rezultata ovog istraživanja te nudi smjernice izgradnje hrvatskoga školstva kako bi ono bilo usklađeno sa svojom tradicijom i modernim trendovima, zapravo dva kontinuiteta: priznavanje etničke raznolikosti u javnoj sferi i multikulturna identifikacijska matrica na kojoj se oblikuje hrvatski nacionalni identitet. Autorica ide i dalje te zaključuje da bi hrvatsko iskustvo multikulturnog obrazovanja moglo biti paradigmatično za obrazovanje u etnički i nacionalno složenim društvima u Europi koja se ujedinjuje u znaku jednakosti i uvažavanja etničke i kulturne raznolikosti.

 

Zaključak i prijedlog

Doktorski rad mr.sc. Jadranke Čačić-Kumpes Obrazovanje i etničnost: primjer hrvatskog školstva originalan je i ambiciozan u svojoj zamisli i dobrim dijelom uspješan u svom izvedbenom dijelu. Zamisao da se različiti sustavi obrazovanja u Hrvatskoj analiziraju sa stajališta odnosa prema multietničkoj sredini i da se tako sagleda proces evolucije kulturnog pluralizma koji danas svoj izraz nalazi u ideji i praksi multikulturnog obrazovanja, svakako je originalan pa i smion. Da bi dokazala vezu između suvremenog i povijesnog multikulturalizma, kandidatkinja je upotrijebila vrlo složen pojmovni aparat, prikupila ogromnu empirijsku građu i marljivo prionula dugogodišnjem istraživanju. U izvedbi teorijske intepretacije i u analizi podataka susrela se s brojnim teškoćama koje je većinom uspješno svladala, prije svega zahvaljujući svom solidnom znanju iz područja sociologije obrazovanja i sociologije etničkih odnosa, dobrom poznavanju školstva i političkih prilika u hrvatskom povijesnom kontekstu te izradi odgovarajuće tipologije kojom je svoju kvalitativnu analizu sadržaja učinila u najvećoj mjeri iskoristivom.

Manje uspjeli dijelovi rada tiču se nedoumica oko operacionaliziranja, zapravo čestog preklapanja značenja, pojmovnih parova kao što su multikulturnost i multikulturalizam, regulacija i politika, državno uređenje i odnosi moći, te što nije dovoljno objašnjeno u kojem smislu bi hrvatsko iskustvo multikulturnosti u obrazovanju moglo biti ogledno za Europu, odnosno koje njene zemlje ili područja. S druge strane, valja priznati da mnogo toga što iznosimo kao manjkavost u radu nije pošlo za rukom poznatijim istraživačima i autorima, a da se o nositeljima suvremene politike multikulturnog obrazovanja u Europi i ne govori. O svemu tome, uostalom, kandidatkinja će imati priliku više reći prilikom usmene obrane svog rada.

 

Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati naš izvještaj o doktorskoj disertaciji mr. sc. Jadranke Čačić-Kumpes pod naslovom Obrazovanje i etničnost: primjer hrvatskog školstva, te joj omogući pristup usmenoj obrani disertacije.

 

 U Zagrebu, 2. studenog 2004.

            Stručno povjerenstvo:

 

            Dr.sc. Ivan Cifrić, red. prof.

 

            Dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

 

            Dr. sc. Saša Božić, znanstveni sur.

            Institut za migracije i narodnosti u     Zagrebu


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3

 Zagreb

 

 

 

U Zagrebu, 22. studenog 2004.

 

 

 

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. studenog 2004. kojom smo imenovani u stručno povjerenstvo podnosimo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Žarka Paića  pod naslovom Kultura kao nova ideologija: od postmoderne do globalizacije, Fakultetskom vijeću podnosimo sljedeći

 

I Z V J E Š T A J

 

Doktorska disertacija mr. sc. Žarka Paića pod naslovom Kultura kao nova ideologija: Postmoderni identiteti i globalizacija ima ukupno 194 stranice. Disertacija uz Uvod sadrži četiri poglavlja i Zaključak, te popis korištene literature s ukupno 297 bibliografskih jedinica.  Naslovi poglavlja su: 1. Postmoderna – ideologija kulturnih razlika, 2. Moć globalizacije – ekonomija, politika i kultura, 3. Neoimperijalizam protiv kulture, 4. Kraj identiteta?

U uvodnome dijelu autor ocrtava metodologijski i epistemologijski put razumijevanja pojmova kulture, ideologije, globalizacije i identiteta, te način njihove tematizacije u ovom radu. Svoju glavnu temu začinje kritički propitujući dosege suvremenih teorija globalizacije s obzirom na pitanje o smislu identiteta u globaliziranom svijetu današnjice. Kao polazište za usporedbu različitih teorija uzima njihova značenja pojmova kulture i ideologije, što služi kao temeljni okvir za izgradnju glavne teze o kulturi kao novoj ideologiji i ujedno razlikovnoj vrijednosti postmoderne u odnosu na prethodne epohe, odnosno njihove teorijske modele. Razmatrajući tako niz novijih sociologijskih, filozofijskih i antropologijskih teorija, i metodološki ih raščlanjujući s gledišta interpretacije novog statusa kulture, Paić se pita kako i zašto se upravo kultura pojavljuje kao nova ideologija, a ne (više) kao autonomno područje vrijednosti ili iskazivanja samosvrhe ljudskog opstanka u smislu usavršavanja čovječnosti putem umjetnosti, religije, znanosti i igre. Budući da je to pitanje predmet raznorodnih teoretskih promišljanja u literaturi o fenomenu globalizacije, i jedino se u kritičkom dijalogu s tim teorijama može relevantno obuhvatiti,  Paić se pobliže bavi glavnim djelima Manuela Castellsa, Ulricha Becka, Arjuna Appaduraia, Homi Bhabhe, Alaina Badioua, Slavoja Žižeka, Samuela Huntingtona, Francisa Fukuyame, Giorgia Agambena, ali i mnogih drugih, svjetski manje poznatih ali ipak relevantnih, sociologa, filozofa i antropologa. Svoju ishodišnu tezu dopunjuje u ovom dijelu rada primjedbom da obrat od doba ideologija u doba kulture ne označava oproštaj s legitimacijskom moći ili pak hegemonijom ideologija.

Nastavljajući prethodnu misao, u prvom poglavlju rada kulturu interpretira kao ideologijski pokretač raznih aktera doba globalizacije. Mi ne živimo u postideologijskome/postpolitičkome svijetu, naglašava autor, čime se kritički distancira od pokušaja teoretskog obrazlaganja s neupitnom vjerom u “prirodnu nužnost” i “vječnost” liberalizma, demokracije i kapitalizma (npr. Daniel Bell ili Francis Fukuyama), nego u svijetu globalnoga nereda gdje su svi sukobi, kao i odnosi povjerenja i tolerancije – etnički, regionalni, međunarodni, sukobi između različitih identiteta proizišlih iz nejednakosti uzrokovanih društvenom stratifikacijom – uokvireni kulturalnim odrednicama. Nadomještanje ideologije kulturom također ne može biti magično sredstvo za eliminiranje temeljnih društvenih sukoba na svjetskoj razini. Stoga je odnos između postmoderne, globalizacije i identiteta bremenit starim (i neodgovorenim) pitanjima, a možda služi i jezičnom prikrivanju. Tako naprimjer programatski iskaz filozofijskog utemeljitelja postmoderne Jean-Francois Lyotarda da prevladavanje moderne znači kraj “velikih pripovijesti” i nastanak “malih” u drugom se terminologijskom obratu može shvatiti kao “kraj ideologija” i otvorenost novih kulturalnih mikropripovijesti o identitetu.

Kultura se, tvrdi dalje autor, artikulacijom postmodernih identiteta u doba globalizacije „naturalizira“ i „socijalizira“, te se pojavljuje u mnoštvu likova. U svim tim manifestacijama, koliko promjenjiva sadržaja toliko i fleksibilne forme, kultura mora ispuniti svoju primarnu zadaću – podariti smisao identitetu. Neovisno o tomu da li je riječ o kolektivnim društvenim identitetima (naciji-državi, narodu, društvenoj klasi) ili individualizaciji životnih stilova pojedinca, funkcija i smisao kulture jest pružiti suvremeni izraz za ono najizvornije što čovjeka još povezuje s drugim ljudima, čak i kad je riječ o posve drugome „kulturnom“ krugu značenja.

Za razliku od drugih i tematski srodnih radova o odnosu kulture i ideologije, kojima obilježje danas daju uglavnom postmarksistički usmjerene kulturalne studije, u ovom se radu radikalno-kritički propituje sama mogućnost i zbilja „kulturnih razlika“, „dijaloga kultura“ i „kulturalizam“ kao suvremenih ideologema koje kulturalni studiji i općenito cijela postkolonijalna društvena kritika drže nedodirljivom svetinjom. Paić svoj teoretski uvid u materijalnost i artikulaciju kulture kao nove ideologije zasniva na tvrdnji da se kultura repolitizira, možda i pokušava dehegemonizirati kao izvor (simboličke) moći, u posjedu mnogobrojnijih aktera nego što ih pamti moderna epoha. Ali, napominje, kultura nije zato ništa manje subjektivnopolitička.

Stoga zaključuje da pokretač civilizacijskog napretka - artikuliran kao moderna kultura ili kultura moderne - u razdoblju globalizacije nastavlja svoj rad drugim sredstvima, čime se Paić svrstava među autore koji modernosti priznaju i dalje trajnu vrijednost, međutim uz uvjet da se razmatra kao proces pun dinamičnosti i obrata radije nego linearnosti ili “partijske” programiranosti. Namjesto moderne kulture pojmljene stabilnim identitetima (obitelji, klase, društva), postmoderni identiteti prianjaju uz dinamiku globalizacije. Oni postaju promjenjivima, transnacionalnima, hibridnima, te oblicima individualizacije životnih stilova, međutim unutar ekonomsko-tehnologijske sfere globalnog kapitalizma, nečeg što je u osnovi teško promjenjivo i iz temelja određuje dosege druge izraza modernog života. Odatle neizvjesnost, pa i prolaznost, svega što stoji izvan osnovnog ekonomskog nacrta zadanog funkcijom profita. Samoizražavanje putem nove vrste identiteta u tvorbi prilično rahlog društvenog svijeta također iziskuje obrat u razumijevanju odnosa između kapitalističke “baze” i kulturne “nagradnje”, budući da se prvo redefinira, bogme i revitalizira, putem drugog. S postmodernom dolazi, naime, do “kulturalnog obrata” (Jameson/Miyoshi): svi su društveni procesi odsad kulturalno određeni. Ili možda samo preimenovani? U svakom slučaju, kultura namjesto sredstva društvene integracije postaje sredstvo/svrha identiteta općenito, kao da podaruje smisao života pojedincu, društvenim skupinama, etničkim i spolno-rodno različitim zajednicama. U ime kulture vode se “postmoderni” ratovi. Time što zaposjeda područje društvene općenitosti, kultura i otvara i zatvara pristup složenosti suvremenog svijeta, s jedne strane nudeći svoju nišu izražajne slobode i identitetskih razlika a s druge vezuje aktere za zbilju nadmoćnu kulturi.

 

U drugom su poglavlju disertacije sustavno prikazane i usporedno analizirane suvremene teorije globalizacije s obzirom na razumijevanje nove upotrebe značenja kulture i identiteta i to u osam skupina: (1) Hiperglobalizam ili teorije epohalne figuracije (Albrow, Robertson, Smith); (2) Tehno-kulturalni determinizam povijesti (Castells); (3) Teorije refleksivne modernizacije (Beck, Giddens, Bauman); (4) Antropologijske teorije hibridnosti/kreolizacije (Appadurai, Bhabha, Leggewie, Hannerz); (5) Kozmopolitsko prevođenje kultura (Bhabha, Hall, Shimada); (6) Teorija „sukoba civilizacija” (Huntington); (7) Dekonstrukcionizam i kulturalni studiji (Hall, Grossberg, Mulhern, Flow);  i (8) Postmarksistička kritika kulture i ideologije (Bourdieu, Badiou, Laclau, Hardt i Negri, Žižek).

Globalizaciju Paić u tom sklopu radno definira kao proces cjelovite promjene društvenih sustava i kultura u svijetu. Ona je istodobno transkulturalna i transnacionalna, ali i negativna stoga što prisiljava autentične svjetske kulture u njihovoj raznolikosti na logiku tržišnoga izjednačenja, u krajnjoj instanci na tržišnu cijenu. Tako globalizacija ne znači tek nemogućnost ostanka na jednome mjestu, nego poglavito znači relokaliziranje kultura. Ideologiju pak autor razumije kao kultural(izira)ni sustav djelovanja. To znači da više ne može biti shvaćena ni marksistički niti postmarksistički, kao oblik “istinite svijesti neautentičnoga ili lažnoga društvenoga bitka“, budući da normativni pojam ideologije ne prevladava političko razumijevanje suvremene ideologije kao mobilizacijske moći društva.

Svoj pristup tako, na način koji kritički nadilazi instrumentalni pojam ideologije, Paić suprotstavlja drugim dvama pristupima, koji ujedno predstavljaju vladajuće paradigme o izvorima društvene akcije. Prva je paradigma svijesti i prevladava u postmarksizmu (Foucault; Laclau/Mouffe) i kulturalnim studijima (npr. Haslett). Akcija se shvaća kao nešto što proizlazi iz kognitivnog razumijevanja svijeta i ljudskoga mjesta u njemu, istinitog ili pogrešnoga znanja, odnosno iz pravilne ili pogrešne svijesti. Druga je paradigma normativne socijalizacije koja dolazi iz sociologijskog funkcionalizma, a prevladava u sociologijskoj teoriji općenito. Ona smatra da društvena akcija proizlazi iz društveno ukorijenjenih i pounutrenih vrednota i normi. Namjesto te dvije paradigme, autor objašnjenje uzroka i posljedica oblikovanja globalizacije kao “postideologijskoga stanja svijesti“ vidi u procesu izbora i stvaranja uvjeta u kojima se pojedinci, skupine i društva odlučuju za jedan od smjerova djelovanja. Ta koncepcija, dijelom proizašla iz ekonomskih znanosti i teorije igara, donekle je razrađena, kako pokazuje autor, u djelima (Therborna, Eagletona, Besta i Kellnera) koja tematiziraju postmodernizam kao spektakularizirani oblik raznih identiteta, kao izbor mogućeg načina priznavanja u svijetu koji priznaje samo ono što je vidno istaknuto; sličan argument o materijalnoj i kulturalnoj određenosti ideologije može se iščitati iz teorije diskursa i/ili komunikacijskog djelovanja (Foucault; Habermas), ili teorija diskurzivnih praksi u određenom povijesnome prostoru i vremenu (Geertz; Laclau; Žižek). Iz te pozicije, dakle, ideologiju je moguće razumjeti samo u cjelini njezine artikulacije u arhipelazima društvene zbilje koji na razne načine podupiru temeljni proces oblikovanja ljudske subjektivnosti, bilo individualne ili kolektivne.

 

U trećem poglavlju, autor je poradio na jasnijem razlikovanju između kulture i ideologije, opet naravno neizravno, tj. iščitavajući kako taj odnos figurira u nizu teorijski temeljnih radova i onih radova koji odabrana značenja kulture i ideologije primjenjuju u objašnjenju odnosa između globalizacije i identiteta. Odlučujućim drži razumijevanje po kojem kultura ne određuje ideologijsku moć u smislu nekog blažeg oblika kulturnog determinizma, kojim se, primjerice, može objasniti razvijeni „kulturni kapital“ društava koja su preskočila porodiljne boli prve i druge modernizacije, kao što je to slučaj s Japanom. Između kulture i ideologije također, smatra, više ne postoji odnos nadodređenja kao u poststrukturalističkim teorijama društva (Althusser). Kultura je, naprotiv, onoliko ideologijska koliko je ideologija postala kulturalna. Posrijedi je, dakle, međusobna uvjetovanost i koordinirano djelovanje značenja. Kultura globalizacije jest ideologija u onoj mjeri u kojoj je ideologija globalizacije vladajuća svjetsko-povijesna kultura. Drugim riječima, kultura može biti ideologizirana ekonomski ili politički, s više ili manje uspjeha u smislu konjunkturnosti, ali se ipak ne može posve izjednačiti s ideologijom, odnosno svesti na funkcionalnost unutar nekog sustava moći. Stoga se postmoderna kultura, kao nova ideologija „društva spektakla“ i u svojem posljednjem liku Svjetske kulture, koja se uspostavlja i kao (velika!) pripovijest o vladavini novog subjekta, može prikazati i kao neoimperijalistički konstrukt. Postmoderni identiteti u doba globalizacije, kulturalno određeni „stilovi života“, znak su trijumfa slobode kao užitka svagda novog oblika potrošnje. To je upravo unutarnja granica postmoderne kulture, globalizacije te kapitalizma uopće. U suočenju s tom moći svaki drukčiji način tvorbe svijeta života ima subverzivno/transgresivni karakter.

O tome kako pojam kulture, ili dio njegovih značenja i tvorbenih mogućnosti, izvući iz ideologijskog pogona globalizacije i njegovih lažnih binarnosti, riječ je u četvrtom poglavlju te još jednom u zaključku rada. Povratak iz središta kulture kao nove ideologije globalnog kapitalizma u središte svijeta života autor vidi kao mogućnost koja, da bi se ozbiljila, iziskuje korak izvan kulture. Taj korak za Paića znači samo jedno: repolitizaciju kulture kao nužan uvjet dekonstrukcije njezina ideologijskog sadržaja. Da bi se kulturi vratio smisao, mora se uputiti na njezino eminentno političko značenje, što je paradoksalno umu koji oštro razdvaja sfere kulture i politike umjesto da cjelovito sagledava temeljne raspone ljudskog djelovanja. Repolitizirati kulturu ipak ne znači pak, pojašnjava Paić, njezino svođenje na puki odraz ekonomsko-političkih procesa preoblikovanja suvremenih društava. Upravo suprotno, nju repolitizirati znači radikalno rekonstruirati njezin izvorni smisao u zapadnom krugu mišljenja i djelovanja, a to je samodjelatnost ljudskoga duha u usavršavanju čovječnosti, kako su se od prosvjetiteljstva kultura (Kultur, u njemačkome značenju riječi) i civilizacija (civilisation, u francuskome značenju riječi) uspostavile kao programi.

 

U Zaključku kategorijalni sklop kultura kao nova ideologija Paić označava kao “jednostavnu socio-političku činjenicu suvremenoga svijeta postmodernih identiteta u doba globalizacije”. Kraj ideologija i vladavina neoliberalne globalizacije kao tobože jedine prave, „prirodne“ i „povijesno nužne“, svjetsko-povijesne velike priče našega doba nije ništa drugo, ističe dalje, negoli nova ideologijska iluzija trijumfa globalnoga kapitalizma, kao kombinacije postindustrijskoga društva i postmoderne kulture, nad alternativnim oblicima svijeta života. Obrat od doba ideologija u doba kulture ne znači da je time ideologija izgubila svoju primarnu funkciju legitimacije, hegemonije i reprezentacije temeljnih ideja vladajuće društvene strukture (Althusser). Kultura kao sredstvo/svrha identiteta u doba globalizacije postaje nova ideologija za „kraj povijesti“. Stoga namjesto depolitiziranja kulture kao „cilja“, valja okrenuti smjer kritičkoga razumijevanja i pokazati da se jedino njezinom repolitizacijom kao „sredstva“ za druge ciljeve može osloboditi prostor za istinski smisao kulture s onu stranu njezina ideologijskoga svođenja na političku strategiju otpora globalnome kapitalizmu. Moć „nove“ ideologije, smatra Paić, pokazuje se u svim područjima društvene zbilje – od religije, mode, ekologije, sporta, zabave do stilova života. Borba za vlastiti nacionalni ili individualni identitet postaje metapolitička borba za obranu ugroženog identiteta. Tako se u vrijeme „kraja povijesti“ ili „kraja ideologija“ u znaku kulturalnih borbi za priznavanjem identiteta ozbiljuje Gramscijeva postavka o kulturalnoj hegemonijom vladajuće klase, ali u posve drugom liku. To je metapolitička borba za hegemonijom vladajuće kulture (Badiou). Prostori u kojima politika postaje metapolitikom više nisu tek tradicionalne parlamentarne institucije liberalne demokracije, nego prostori-vrijeme kibernetičke demokracije i sva dopuštena sredstva izvaninstitucionalnog djelovanja. Subjekti/akteri postmoderne metapolitike više nisu tradicionalne (ideologijske) političke stranke, sindikati, korporacije, nego novi društveni pokreti s kulturom individualizacije životnih stilova. Svaki subjekt/akter nastoji artikulirati vlastitu strategiju uvećanja moći pozivajući se na transnacionalnu kulturu, politiku identiteta i nesvodivost partikularne kulture vlastite skupine koja nastoji biti univerzalnom. Doba kulture nakon „kraja ideologija“ stoga je postideologijsko doba kulturnih razlika i identiteta. Povratak kulture kao nove ideologije svojoj izvornoj svrsi i smislu moguć je, zaključuje Paić svoju disertaciju, tek nakon njezine političke dekonstrukcije, dakle ne depolitizacije nego bitno drukčije politizacije koju vidi mogućom tek “u zbilji transancionalnog civilnog društva, kozmopolitske kulture i prevladavanja granice biopolitike identiteta”.

 

Zaključak i prijedlog  

 

Doktorska disertacija mr. sc. Žarka Paića Kultura kao nova ideologija: Postmoderni identiteti i globalizacija vrijedno je znanstveno djelo i prilog sociologijskom teorijskom promišljanju fenomena suvremenog društva i kulture. Posebno valja istaknuti da kandidat izvrsno poznaje suvremenu teorijsku literaturu i da je u odabiru djela i autora vodio računa kako o poznatim tako i manje poznatim autorima, pokazujući tako da su mu argumenti važniji od imena i vlastito kritičko razumijevanje od sugestivnih komentara drugih autora. Također, u velikoj je mjeri uspio ogromnu građu sastavljenu iz različitih teorija i argumenata srediti i sistematizirati tako da prikaže raspon u shvaćanjima odnosa između pojmova ideologija i kultura, i to ne kao bilo kakav odnos u mreži pojmova nego određujući za pojedinu teorijsku orijentaciju. Napokon, uspio je iz naslaga različitih teorijskih jezika, od funkcionalizma do postmodernizma, često eklektički isprepletenih, izlučiti vlastitu originalnu interpretaciju ideologije i kulture u epohi globalizacije, odnosno postmoderne.

U tom nastojanju nije doduše sve išlo lako. Katkada središnje pojmove kulture i ideologije nije moguće jasno razlučiti, a katkada se iz teksta koji komentira mnoštvo djela drugih autora teško nazire Paićeva vlastita nit izlaganja. No, kako se tekst približava kraju autorovo izlaganje postaje sve prepoznatljivije i njegova argumentacija sve sigurnijom i sadržajnijom, da bi ju na kraju zaokružio vlastitom eksplikacijom političkog sadržaja starih i novih, ostvarenih ili samo postuliranih, formi kulture.

 

Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati ovaj pozitivan izvještaj o doktorskoj disertaciji mr. sc. Žarka Paića i time mu omogući pristup usmenoj obrani disertacije. 

 

 

                         Stručno povjerenstvo:

 

 

                                                            Dr.sc. Ozren Žunec, red. prof.

 

 

 

                                                            Dr.sc. Vjeran Katunarić, red.prof.

 

 

 

                                                             Dr.sc. Milan Galović, red.prof.

                                                             Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu

 


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za zapadnoslavenske jezike i književnosti

 

U Zagrebu, 25. studenoga 2004.

 

                                                                       FAKULTETSKOM VIJEĆU

                                                                       FILOZOFSKOGA FAKULTETA

                                                                       U ZAGREBU

 

 

Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Zrinke Kovačević

 

 

Na svojoj sjednici, održanoj 14. srpnja 2003., Fakultetsko nas je vijeće imenovalo u Povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Zrinke Kovačević – pod naslovom Slovačka drama i kazalište nakon baršunaste revolucije. Vijeću podnosimo zajednički

 

I Z V J E Š T A J

Doktorska disertacija mr. sc. Zrinke Kovačević – Slovačka drama i kazalište nakon baršunaste revolucije – uz uvodni dio sadrži tri veće, tematski zaokružene cjeline – sve tri sastavljene od triju poglavlja te zaključak. Zajedno s bilješkama, fotografijama i popisom literature obuhvaća 204 stranice.

Doktorandica u Uvodu (str. 5-6) detaljno opisuje predmet svoga rada, određuje opseg i sadržaj teme, postavlja tezu o specifičnoj ulozi dviju generacija slovačkih dramskih pisaca na povijesnoj prekretnici koju je u razvitku slovačke drame i kazališta obilježila tzv. baršunasta revolucija iz 1989. te na kraju obrazlaže metodologiju svoga istraživanja i njegove ciljeve.

Dio 1. – Književnopovijesni i društvenopolitički kontekst razvoja slovačke drame i kazališta (str. 7-62) sastoji se od tri poglavlja; nakon kratkoga Uvoda (str. 7) slijede poglavlja: 1.1. Politička situacija (str. 7-12), 1.2. Pregled povijesti slovačkoga kazališta (str. 13-31) te 1.3. Pregled povijesti slovačke drame (str. 32-62). Kao što kazuju naslovi, ovaj je dio disertacije nužan uvod u temu i osnova za razumijevanje suvremene situacije u slovačkom kazalištu, dramskoj književnosti pa i teatrologiji. Polazeći od specifičnih društvenopolitičkih okolnosti koje su utjecale na slovačku kulturnu povijest općenito, doktorandica ističe relevantne književnopovijesne momente i činjenice – s posebnim obzirom na slovačku kazališnu tradiciju, odnosno slovačku dramsku baštinu. Izvornu slovačku dramu promatra kao izdvojenu sastavnicu cjelokupnoga kazališnoga života u pojedinim razdobljima.

Dio 2. – Dramska književnost 90-ih godina 20. stoljeća (str. 63-159) središnji je i najopsežniji dio disertacije. Nakon kratkoga Uvoda (str. 63) slijede poglavlja: 2.1. Dvije generacije književnika (str. 64-76), 2.2. Analiza dramskih tekstova primjenom teorijskog modusa aktantskog modela (str. 77-150) i 2.3. Multimedijalnost drame (str. 151-159). Ovaj središnji segment disertacije tvori s teatrologijskoga gledišta njezin najvažniji, nosivi dio.

U dvjema generacijama slovačkih književnika koji djeluju nakon baršunaste revolucije, autorica raspoznaje različite njihove značajke. Premda je, kako kaže, stariji naraštaj pozdravio događaje iz studenoga 1989., on nije bio i realizator onih bitnih promjena u slovačkome društvu, pa, dakako, i kazališnome životu, koje je inicirala skupina mlađih pisaca, a posebice dramatičara sklona neideološkom shvaćanju drame (str. 64). Nakon što je doktorandica iscrpno katalogizirala dramska ostvarenja i starih i mladih, nastoji, a većinom to uspješno i čini, odrediti njihove žanrovske i podžanrovske karakteristike (drama, igrokaz, radio drama, tv-drama i dr.) te utvrditi izvedbeni teren ovih djela kao i recepcijsku sliku koju su proizvela. Slovačka je, naime (jednako kao i Češka) upravo prije baršunaste revolucije ezopovski jezik svoje nacionalne drame afirmirala izvan institucionalnih pozornica, nalazeći mnogo čvršće utočište u neformalnim, nerijetko i zabitnim scenskim ambijentima, kamo je stroga cenzura rjeđe dopirala. Upravo su se tzv. mladi, kako kaže Zrinka Kovačević, poučeni nekim lošim iskustvima svojih prethodnika, neopterećeni politikom i indeksom zabranjenih tema, okrenuli pojedincu i njegovoj osobnoj problematici (str. 72), dok su mjesto vlastite potvrde našli u off, odnosno alternativnom kazališnom prostoru. To su, prije svega, Laco Kerata (1961.), suosnivač danas kultnoga bratislavskoga kazališta “Stoka” (“Izljev”), Viliam Klimáček (1968.), Ján Uličiansky (1955.) i  Martin Čičvák (1975.). Njihov snažni ne samo literarni, već i scenski prodor autorica vidi u osebujnom vidu njihove sveučilišne edukacije: svi su oni, naime, diplomirani kazališni redatelji ili dramaturzi, odnosno specijalisti u različitim lutkarskim disciplinama, po kojem je teatarskom žanru Slovačka među vodećim zemljama u svijetu.

Teorijski pristup slovačkim dramskim tekstovima nakon provedene baršunaste revolucije doktorandica ostvaruje primjenom teorijskoga modusa aktantskoga modela prema Anne Űbersfeld. Ponajprije je odabrala korpus koji će podvrgnuti aktantskoj analizi. U njemu se nalaze predstavnici obiju spomenutih književnih generacija, koje u tematskom, kao i stilsko-dramaturškom pogledu stvaraju djela koja se mogu odrediti kao postmodernistička, što podrazumijeva prostorni i vremenski diskontinuitet te fragmentarnost (...) a u nekim djelima i kaos kao oznaku vremena i prostora (str. 78). U tematskom pogledu autorica u slovačkoj drami devedesetih godina zapaža tendenciju akcentuiranja procesa prilagodbe i promjene, uočava potom svojevrsnu dekonstrukciju, što se očituje slikom raspada ideala, dok su u drugoj polovici devedesetih mladi autori naročito skloni tematizirati urbane probleme nove slovačke stvarnosti (podzemlje, droga, reket, prostitucija).

Reprezentativni korpus slovačke dramske književnosti u devedesetim godinama minuloga stoljeća Zrinka Kovačević profilira kao svojevrsnu simbiozu tekstova i starije i mlađe generacije. Od starijih su zastupljeni Karol Horák – Skaza futbalu v meste K (1990.) i Mikuláš Kočan – Húsky, húsky, kam letíte (1991.), a od predstavnika mladih autorica analizira sljedeće drame: Ján Uličiansky Alergia (1955.), Viliam Klimáček Smrtičky a vraždenička čiže Biológia (1995.) i Martin Čičvák Dom, gde sa to robí dobre (1995.). Polazeći od poznate teorijske činjenice suvremene teatrologije da je dramski (odnosno kazališni) tekst pisan da bi bio izvođen te da implicite sadrži matricu predstavljačkoga, doktorandica u ovom segmentu analize slovačke drame devedesetih godina svagda ima na umu svezu tekst-predstava. Nastojeći odrediti bitno polazište u određivanju aktanata (osnovne jedinice u teorijskim izvodima J. Greimasa), Zrinka Kovačević u shematskim, grafičkim prikazima odabranoga korpusa prikazuje aktantske modele, dolazeći do spoznaje kako je u suvremenom slovačkom dramskom (kazališnom) tekstu i apstraktan i konkretan aktant jednakopravno zastupljen. Autoričin zaključak u odnosu na aktantske modele reprezentativnih slovačkih tekstova devedesetih godina, a koji je dio njezinih najvažnijih znanstvenih dosega ovoga rada, sadržan je u konstataciji kako njezina unaprijed zadana generacijska podjela na stare i mlade, funkcionira i u svjetlu teorijskih postulata. Prikazane s pomoću tzv. alegorijskog, odnosno transparentnog modela, slovačke drame promatranoga razdoblja zorno svjedoče kako je starija generacija književno funkcionirala u ranijim desetljećima, dok su mladi, prema svemu – transparentni, bez ikakva prisnoga odnosa prema slovačkim nacionalnim problemima, okrenuti suvremenim globalizacijskim temama. Svojevrsni tematski iskorak, ali i dobrodošlu emendaciju u ovome poglavlju čini kratki autoričin osvrt na recepciju suvremenoga hrvatskog dramatičara Mire Gavrana u Slovačkoj, gdje se već dvije godine u Trnavi upriličuje Gavranfest, festival izvedaba isključivo Gavranovih djela u izvedbama slovačkih te inozemnih kazališta.  Uspoređujući njegova djela sa slovačkim autorima skupine mladih, autorica zaključuje kako su Gavranove drame, za razliku od drama njegovih slovačkih kolega, pune emocija, živih likova koji djeluju s ciljem afirmacije temeljnih ljudskih vrijednosti te su upravo stoga doživjele tako uspješnu recepciju na slovačkim pozornicama.

U poglavlju o multimedijalnosti drame Zrinka Kovačević se osvrće na transmisiju slovačke drame u javnost preko suvremenih sredstava komunikacije, pretežito onih elektroničkih. Među njima, dakako, najistaknutije mjesto zauzima radio-drama kojoj autorica posvećuje ovo poglavlje, dolazeći do zaključka kako se u ovome dramskom žanru mogu prepoznati sve značajke karakteristične za tzv. kazališnu dramu promatranoga razdoblja.

Dio 3. – Suvremeno slovačko kazalište (str. 160-188) obuhvaća dulji Uvod (str. 160-164) te poglavlja: 3.1. Slovačko narodno kazalište (str. 165-167), 3.2. Autorska kazališta (str. 168-173) te 3.3. Kazališni žanrovi (str. 174-188). Ovaj dio disertacije autorica posvećuje kazalištu kao instituciji, posebice reprezentativnoj nacionalnoj sceni (Slovačkome narodnom kazalištu) te nizu malih autorskih kazališta koja su u posljednjem desetljeću kreativno osvježila ne samo slovačku dramu nego i opću kazališnu atmosferu. U tome se kontekstu govori o aktualnim razvojnim tendencijama i novom pristupu različitim kazališnim žanrovima, odnosno o svojevrsnoj slovačkoj kazališnoj renesansi. Ovo je poglavlje svojevrsna sinteza disertacije. Ono na temelju literature i osobnoga autoričina iskustva stečenoga in situ svjedoči kako je suvremena slovačka kazališna kultura s povijesnim kontinuitetom (u diskontinuitetu) usporediva s drugim, razvijenijim europskim kazališnim kulturama.

U Zaključku (str. 189-194) doktorandica sažima znanstvene spoznaje do kojih je došla proučavanjem slovačke drame nastale uoči i nakon tzv. baršunaste revolucije te produbljivanjem i primjenom određenih teorijskih načela i modela. Te se spoznaje temelje na poznavanju slovačke dramske literature i na prepoznavanju specifičnosti u odnosu suvremene slovačke znanosti o književnosti prema toj dramskoj literaturi. Doktorandica dobro detektira i obrazlaže uzroke i posljedice marginalizacije suvremenoga slovačkoga dramskog stvaralaštva (u usporedbi s poezijom i prozom). Uspoređujući djela starije i mlađe generacije suvremenih slovačkih dramskih pisaca, pronalazi specifične idejne i tipološke poveznice kojima argumentira svoju tezu o podjednako presudnoj ulozi obiju generacija u afirmaciji nove slovačke drame.

Popis literature (str. 195-204) kojom se je doktorandica služila obuhvaća 14 jedinica primarne i 65 jedinica sekundarne literature, pretežno slovačke, manjim dijelom hrvatske. Iscrpivši sve relevantne slovačke izvore, doktorandica se u središnjem, književnoteorijskom dijelu rada oslanja na hrvatsku znanstvenu literaturu.

Doktorska disertacija mr. sc. Zrinke Kovačević – Slovačka drama i kazalište nakon baršunaste revolucije – vrijedan je prinos proučavanju slovačkoga dramskog stvaralaštva i poznavanju najsuvremenijega teatra u Slovačkoj, zemlji s kojom Hrvatska još od druge polovice 19. stoljeća održava brojne i nadasve plodonosne kazališne veze na svim razinama scenske prakse (dramatičari, redatelji, dirigenti, pjevači i dr.). Doktorandica je u svom radu metodološki uspješno povezala književnopovijesni aspekt izabrane teme s književnoteorijskim. U svojoj sintezi povijesti slovačke drame i kazališta naglasila je sve elemente (društvenopolitičke, kulturne, književnoestetske, jezične) relevantne za razumijevanje slovačkih specifičnosti, a književnoteorijskim dijelom svoga rada – iscrpnom analizom izabranih dramskih djela na osnovi aktantskoga modela – pridružila se malobrojnim analitičarima slovačke drame jednoga prijelomnoga povijesnoga razdoblja. S teorijskoga, teatrološkoga gledišta ova je disertacija nov i originalan prinos slovakistici uopće, a posebno mladoj hrvatskoj slovakistici.

S obzirom na navedene kvalitete doktorske disertacije mr. sc. Zrinke Kovačević – Slovačka drama i kazalište nakon baršunaste revolucije

p r e d l a ž e m o

Fakultetskom vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu Stručnoga povjerenstva i uputi kandidatkinju u daljnji postupak za stjecanje znanstvenoga stupnja doktora humanističkih znanosti.

 

Stručno povjerenstvo:

 

 

1. dr. sc. Dubravka Sesar, red. prof.,

    predsjednica Povjerenstva

 

 

2. dr. sc. Nikola Batušić, red. prof., mentor

    član Povjerenstva

 

 

3. dr. sc. Josip Užarević, red. prof.,

    član Povjerenstva

 


 

dr. sc. Branko Đaković, izvanredni profesor

predsjednik povjerenstva

 

dr. sc. Jadranka Grbić, znanstveni savjetnik

član povjerenstva

 

dr. sc. Tomislav Pletenac, viši asistent

član povjerenstva

 

 

Predmet:

 

Svjetlana Lončarić, ocjena magistarskog rada pod naslovom

“Život njemačke manjine u Zagrebu nakon 1991. godine“.

 

Zagreb, 22. 11. 2004. godine

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

 

Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Svjetlane Lončarić, potvrđeno na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 13. listopada 2004.g. godine, podnosi Vijeću sljedeću

 

                                    OCJENU

 

Predloženi magistarski rad sadrži 79 stranica. Od toga na sam tekst otpadaju 72 računalno ispisane stranice, a ostalo na  popis citirane i konzultirane literature, te popis kazivača.

Poglavlja su sljedeća: Uvod  (2-5), Metodološke napomene (6-7), Teorijska polazišta  (8-23), Povijesni pregled  (24-34), Istraživanje  (35-67), Zaključak  (68-72), Citirana i konzultirana literatura (73-78), Popis kazivača  (79).

 

U Uvodu  je magistrandica  najprije izložila što joj je namjera istražiti ovom temom kao i motivaciju za izbor teme. Naznačila je da joj je namjera istražiti ulogu etničkih institucija u oblikovanju idenititeta etničkih / nacionalnih manjina na primjeru njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj s obzirom na život njemačke manjine u Zagrebu nakon 1991. godine. Naime, prema podacima popisa stanovništva od tridesetih godina dvadesetoga stoljeća pa do posljednjega popisa u 2001.g., broj pripadnika njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj kretao se od oko 100 000 -1931.g., do 10 144 -1948.g., napokon do  2902 Nijemca i 247 Austrijanaca -2001.g. Takav drastičan pad njemačke populacije u Hrvatskoj ima sve karakteristike demografskoga sloma. Razlozi tomu jesu višestruki, ali u osnovi radi se o opterećenošću kolektivnom krivnjom i “povijesnim grijehom“ iz vremena Drugoga svjetskog rata, nakon čega se oni Nijemci koji nisu prognani, masovno iseljavaju iz ondašnje Jugoslavije; ostali zbog društvenoga pritiska izbjegavaju javno isticati svoju nacionalnu pripadnost, odnosno “prigušuju svoj nacionalni identitet“ (str. 2). Neki su se tijekom godina u potpunosti asimilirali, a pretpostavlja se da postoji određen broj tzv. Kriptonijemaca. Demokratske promjene koje su početkom 1990-ih zahvatile Hrvatsku i kulminirale njezinim osamostaljenjem, utjecale su i na položaj njemačke manjine. Jedan je od prvih pokazatelja novoga društveno-političkog ozračja bilo osnivanje njemačkih i njemačko-austrijskih manjinskih udruga.

Zainteresirana povijesnom sudbinom ove populacije u Hrvatskoj, magistrandica se usmjerila na istraživanje povezanosti njihovoga etničkog/nacionalnog identiteta i etničkih institucija, te postavila dva cilja istraživanja: prvo istražiti i analizirati proces redefinicije, tj. ponovnog oblikovanja etničkog/nacionalnog identiteta njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj nakon 1991. godine, i drugo: istražiti i analizirati djelovanje etničkih institucija (manjinskih udruga) tretirajući njihovu djelatnost  kao “svjestan napor“ u stvaranju identiteta. Ovim dvjema analizama, pretpostavila je, moći će izdvojiti ona obilježja istraživane zajednice koja se smatraju distinktivnima spram drugih.

U Metodološkim napomenama  objašnjavaju se teorijska i emprijska razina na kojima je istraživanje provedeno. To znači da se ukratko razlažu teorijska polazišta, zatim povijesni pregled doseljavanja stanovništva njemačkog materinjeg jezika na područje Hrvatske, sažeto se prikazuje analiza građe prikupljene empirijskim istraživanjem, te metode. Magistrandica je primijenila osnovnu tehniku etnološkoga rada - intervjuiranje, zatim je analizirala manjinski tisak, te raznovrsni materijal koji je sadržavao podatke o radu i aktivnostima njemačkih manjinskih udruga, a osobito Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj. 

Slijedi poglavlje Teorijska polazišta. U njemu magistrandica na temelju relevantne i recentne etnološke i antropološke literature propituje pojam etničkoga identiteta, zatim nacionalnoga identiteta, nacije i nacionalizma, pojam zajednice i pojam manjine. S obzirom da su pojmovi poput etničkog i nacionalnog identiteta, nacije i nacionalizma neizostavni dio gotovo svih istraživanja koji se bave društvenom interakcijom našega doba, bilo je doista potrebno da se objasni što su zajednica (posebno u odnosu na identitet) i manjina, tim više, što se u brojnim istraživanjima ovi pojmovi ne propituju, jer se smatra da su sami po sebi razumljivi. Upravo osvrt na te pojmove odgovara terminološkom zahtjevu ove radnje, budući da je istraživana zajednica (tj. njemačka nacionalna manjina) specifična po mnogočemu (a dalje razlaganje slijedi u radnji).

Povijesni pegled  poglavlje je koje pregledno opisuje povijest doseljavanja stanovništva njemačkog materinjeg jezika na područje današnje Republike Hrvatske. Taj opis uvažava širi kontekst vremenski i prostorno. To znači da se govori o imigraciji na područje jugoistočne i istočne Europe. Započinje se s vremenom ranoga srednjeg vijeka a završava s devetnaestim stoljećem. Magistrandica navodi domicilna područja migranata, kao i migratorna, dakle ona u koja su se uselili. Navodi  i statističke podatke, tj. koliki je bio (procijenjeni) ukupni broj doseljenika. U ovome poglavlju zorno opisuje kako su se tijekom proteklih stoljeća doseljenici situirali. Završava se s podacima o egzodusu i sudbini hrvatskih i jugoslavenskih Nijemaca poslije Drugoga svjetskog rata.

Slijedi poglavlje Istraživanje . Na početku se ponavlja istraživačka pretpostavka: da je osnivanje i djelovanje udruga njemačke manjine u Hrvatskoj povezano s oblikovanjem njezinoga identiteta. Stoga ovo poglavlje ima pet zasebnih cjelina, odnosno potpoglavlja. To su: 1.Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj - Zagreb,  2. Njemačka narodnosna zajednica,  3. Obilježja identiteta njemačke manjine u Hrvatskoj,  4. Suradnja udruga i  5. Njemačka manjina u Hrvatskoj kao “etnička asocijacija“ . Prva dva analiziraju rad udruga (područja znanosti, izdavaštva, pjevanja, plesa i glume, tečajeva njemačkoga jezika i dr.).  U trećemu je riječ o obilježjima identiteta. Naime, neke aspekte magistrandica je izdvojila kao “osobito važne“ , tj. smatra ih označiteljima identiteta, “distinktivnim značajkama kojima se njemačka manjina diferencira od drugih skupina u društvu i istodobno identificira kao jedinstvena skupina“ (str. 48 i dalje). Te je aspekte pronašla prije svega u povijesti, kulturi, tradiciji i jezku, ali i u nekim drugim segmentima svakodnevnoga življenja. Također se osvrnula i na postojanje višestrukoga identititeta, koje je, sasvim razumljivo, njemački narod kao doseljenička populacija stvorio nakon nekoliko stoljeća suživota s drugima i drugačijima. U četvrtom poglavlju kritički se razmatra suradnja udruga, propituju se razlozi njihove institucionalne razjedinjenosti, pri čemu se opet dotiče pojma zajednice i zajedništva kao bitnog čimbenika u kreiranju i re/definiranju identieta. U petom potpoglavlju, koje se oslanja na znanstvenu tipologiju  o etničkoj inkorporaciji,  zaključuje da se njemačka manjina (u kontekstu te tipologije) može smatrati etničkom asocijacijom.

U Zaključku  magistrandica iznosi cjelovit pogled o zadanoj temi: od etnološko-antropološke interpretacije temeljnih pojmova, do interpretacije glavne teme kao i važnost sagledavanja problematike konstrukcije i re/definiranja identiteta kroz djelatnost etničkih - manjinskih udruga. Argumentirano tvrdi da su se pretpostavke istraživanja pokazale točnima, te kaže, da je ovo istraživanje pokazalo da se specifičnoj povijesti, višestrukosti identiteta, kulturi i tradiciji, jeziku, “borbi protiv zaborava“ i osjećaju zajedništva, nalaze glavni razlozi zbog koji se njemačka nacionalna manjina u posljednjih desetak godina počela konstituirati kao “jedinstvena, prepoznatljiva skupina unutar hrvatskoga društva“ (str. 72).

 

Povjerenstvo zaključuje: magistrandica se u ovome istraživanju koristila literaturom relevantnom za temu; provela je i terensko istraživanje. Građu je kritički prikazala, zatim ju podvrgla analizi. Svaku je pojedinu cjelinu sagledala u njezinom vlastitom kontekstu, povijesnom i prostornom i u odnosu spram druge/drugih. Ovaj vrlo zahtjevan posao uradila je metodički ispravno. Argumentiranim i logičkim izvođenjem zaključaka došla je do rezultata koji otkrivaju nove perspektive o identitetu njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.   Magistrandica je svjesna promjenjivosti fenomena kojim se bavi: identiteta. Stoga ostavlja otvoren prostor  za daljnja istraživanja, diskusije i polemike.

Ovaj magistarski rad povjerenstvo smatra važnim doprinosom etnološkoj znanstvenoj spoznaji, posebice s obzirom na interpretaciju geneze i kreiranja identiteta  njemačke manjine u Hrvatskoj, zatim s obzirom na interpretaciju funkcija i simboličkoga značenja etničkih institucija u kreiranju i re/definiranju identiteta, kao i s obzirom na postupak uključivanja utjecaja povijesnih, društvenih, kulturnih i političkih  kretanja (osobito migracija, transkulturacijskih procesa i političkih događaja) na tradicijske obrasce svakodnevnoga ljudskog života u etnološko promišljanje.

 

Ocjenjujemo stoga da ovaj rad donosi značajne rezultate za bolje poznavanje nacionalne kulture i kulturne povijesti njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati visoku ocjenu magistarskoga rada i magistrandicu uputi na daljnji postupak.

           

                                               dr. sc. Branko Đaković, izvanredni profesor

                                               predsjednik povjerenstva

 

                                               dr. sc. Jadranka Grbić, znanstveni savjetnik

                                               član povjerenstva

 

                                               dr. sc. Tomislav Pletenac, viši asistent

                                               član povjerenstva

 


 

dr. sc. Tihana Petrović Leš, docent

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Jadranka Grbić, znanstveni savjetnik

član povjerenstva

dr. sc. Tvrtko Zebec, znanstveni suradnik

član povjerenstva

 

 

Predmet:

Ana Marija Vukušić, ocjena magistarskog rada pod naslovom

“Etnološka analiza opstojnosti Sinjske alke“

 

Zagreb, 30.11  2004. godine

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

 

Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Ane Marije Vukušić, potvrđeno na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 10. studenog 2004.g. godine, podnosi Vijeću sljedeću

 

                                    OCJENU

 

Predloženi magistarski rad sadrži 102 stranice. Od toga na sam tekst otpadaju 92 računalno ispisane stranice, a ostalo na  popis citirane literature i izvore, te sadržaj.

Poglavlja su sljedeća: Uvod  (1-4); Alka: osobine i podrijetlo  (5-16) s potpoglavljima: Srednjovjekovne viteške igre i njihov odjek u hrvatskim krajevima (6-11), Oslobođenje od Turaka i Alka  (12-16); Kratki pregled odabranih radova o Alki  (17-25); Alka i etnologija  (26-30); Alka: igra i / ili tradicija (31-61) s potpoglavljima: Igra: Srednjovjekovna institucija viteštva (37-40), Viteštvo i Statut Sinjske alke  (41-48),Viteštvo i Hrvatska devedesetih: vitezovi rata, vitezovi Alke  (49-51), Viteštvo i politički kontekst Alke rekonstrukcija događaja  (52-61); Tradicija, običaj  (62-65),  s potpoglavljima: Godina 1715., cetinski seljak i Gospa  (66-72), Pamćenje kao čimbenik identifikacije  (73-76) Pamćenje i Alka  (77-86); Zaključak  (87-92); Citirana literatura i izvori  (93-101); Sadržaj  (102).

 

U Uvodu  je magistrandica  najprije izložila motivaciju za izbor teme i što joj je namjera istražiti ovim radom.

Budući da je Sinjska alka već od početka 19. stoljeća postala temom radova različite namjene (pjesničkih, putopisnih, književnih, novinskih i sl.) te postala gotovo općepoznatom u domaćoj javnosti, magistrandica kaže da je ovim radom  prvo “nakanila motriti Alku kao posebnu vrstu običaja, odnosno povezujući vlastita saznanja stečena istraživanjem Alke s dosadašnjim relevantnim spoznajama...“ upozoriti na karakteristike njezine gotovo tristoljetne opstojnosti (str. 1). Nadalje, kako je analiza najvećega dijela radova o Alki pokazala da je tek nekolicina njih pisana perom etnologa, ovim se radom želi utvrditi je li Alka igra ili običaj te kakve su mogućnosti etnološkoga istraživanja Alke. Također,  želi se ispitati je li trajnost  Alke rezultat stapanja inozemnog i lokalnog; održivost tradicije; vezanost običaja uz socijalno vrijeme i prostor ; mehanizam pamćenja za prezentaciju i prenošenje sadržaja ukorijenjenih u tradiciju; kontinuitet prošlosti i sadašnjosti; napokon konstantnost upozoravanja na lokalni povijesni događaj koji ističe kao svoje ishodište, stvaljajući ga pri tom na manje-više istaknuto mjesto “na pozornici zbiljnosti“ (str. 4), uz pomoć kontinuiteta izvedbe, legende / predaje o borbi s Turcima, karakterističnim rekvizitima i nazivima.

 

U poglavlju Alka:  osobine i podrijetlo , magistrandica pojašnjava što je Alka. Polazi od vrlo jednostavnoga odgovora da je to natjecanje koje se svake godine odigrava u Sinju. Obrazlaže etimologiju riječi “alka“, koja je i naziv za metu i naziv za cijelu svečanost, zatim nazive pojedinih alkarskih časnika, zatim dijelova odjeće, opreme i oružja sudionika. Kako bi  pojasnila činjenicu o uraslosti turcizama u alkarsku terminologiju opisuje povijesne prilike Cetinske krajine u 17. st. - razdoblje turske vlasti, potom oslobođenje, migracije stanovništva. Tako dolazi i do ključnog događaja za samu Alku, tj. do borbe Cetinjana protiv Turaka i konačne pobjede nad njima 1715.g., koja je podloga na koju se svečanost simbolički oslanja. No, da je Alka zapravo svojevrsni izmijenjeni produžetak, “konglomerat igara kakve su se tijekom srednjega vijeka igrale diljem Europe, pa tako i u nekim našim krajevima“ (str. 6), autorica detaljno objašnjava u potpoglavlju Srednjovjekovne viteške igre i njihov odjek u hrvatskim krajevima. Oslanjajući se na relevantnu literaturu analizira srednjovjekovne viteške igre i turnire u Europi, nastojeći rekonstruirati  razloge, puteve i vrijeme, tj. kada i kako su stizale i do hrvatskih krajeva. Potpoglavljem Oslobođenje od Turaka i Alka, istraživana tema je smještena u povijesni, politički, društveni i gospodarski kontekst i, te je slijedom istih Alka označena kao komemoracija bitke i pobjede protiv Turaka iz godine 1715. Kritika izvora sadržana je u potpoglavlju Kratki pregled odabranih radova o Alki.  Magistrandica je načinila selekciju i komentar radova o Alki (domaćih i stranih autora), od prvoga do sada poznatoga iz 1789. godine do 2001.g. i usredotočila se na one, koje je smatrala najrelevanijima za svoje istraživanje.

U poglavlju Alka i etnologija  propituje se odnos etnološke znanosti prema toj temi. Budući da se magistrandica suočila s manjkom zastupljenosti etnologa u njezinu istraživanju, nastojala je otkriti razloge nepostojanjosti sprege etnologa i etnologije i Alke. Zaključila je da su neki segmenti dobro istraženi, ali nedostaju oni koji bi se bavili eventualnom revalorizacijom ili transformacijom vrijednosti što ju Cetinjani pridaju Alki. Razloge tome magistrandica je dijelom pronašla u svojevremenom stavu domaće etnološke zajednice da se odmakne od politike.

Što je napokon Alka, igra ili običaj, ili oboje? Odgovor se nalazi u poglavlju Alka: igra i/ili tradicija?  , poglavlju koje, između ostaloga, unosi tematsku inovaciju u etnološke radove u nas. Da bi utvrdila je li Alka igra, magistrandica je analizirala radove (pretežno strane) koji se bave pojmom igre. Namjera joj je bila dokučiti mogu li se u spektar igre uključiti pojedine kulturološke instance, odnosno “motriti je i kao manje ili više snažan (jasan) odraz kulturnih i/ili političkih okolnosti u kojima se odvijala “(str.31). Slijedom toga analizirane su srednjovjekovne viteške igre, a u tome kontekstu pojam viteštva u odnosu sa: Statutom Sinjske alke, s ozračjem Hrvatske u devedesetim godinama (misli se na vitezove Domovinskoga rata ali i vitezove Alke), te na koncu odnos viteštva i političkoga konteksta (rekonstrukcija događaja). Nakon toga slijedi analiza pojmova tradicija i običaj, onako kako su tretirani u hrvatskoj etnologiji od vremena utemeljenja etnologije u Hrvatskoj kao samostalne znanosti (dakle vremena Antuna Radića) do danas. Na temelju te analize, u sada posve jasnoj interakciji igre, tradicije i običaja na teorijsko - pojmovnoj razini magistrandica je mogla etnološku analizu višestoljetne opstojnosti Sinjske alke konkretizirati kroz empirijsku razinu. Zato se vraća na bitku iz 1715.g. kao poveznicu s Alkom, igrom koja je inkorporirala cetinskoga seljaka premostivši jaz što su ga “i igre ovoga tipa tvorile u hijerarhiziranom društvu Srednjega vijeka“ (str. 67), na legendu o Čudotvornoj Gospi Sinjskoj koja je, uslišivši molbe zagovornicima svoga milosrđa pomogla narodu u ključnom trenutku bitke, te na nakanu da pamćenje i sjećanje na tu pobjedu pobuđuju svake godine igranjem Alke. Tako je Alka, tvrdi magistrandica, “iako podrijetlom i formalnim obilježjima nevezana uz lokalnu tradiciju, poslužila kao još jedan vid održavanja kontinuiteta sjećanja na slavnu pobjedu, ali i identificiranja s junaštvom predaka“ (str.72).

U Zaključku  magistrandica iznosi cjelovit pogled o zadanoj temi: od etnološko-antropološke interpretacije temeljnih pojmova, do interpretacije glavne teme kao i važnost sagledavanja problematike konstrukcije i re/definiranja Alke kao igre i običaja, spoja inozemnog i lokalnog, sjecišta tradicijskoga i aktualnoga, temelja zajedništva i potka odnosa unutar zajednice kojoj pripada.

Argumentirano tvrdi da su se pretpostavke ovoga istraživanja o opstojnosti Alke  pokazale točnima. Kao možda najbitiniji element trajnosti Alke navodi polivalentnu mogućnost identifikacije s njom od strane članova zajednice u kojoj se izvodi. Napokon, budući da Alka “živi“ već nekoliko stoljeća, kao igra i kao tradicija: “globalizacijski procesi, perspektiva ulaska u Europsku zajednicu, kulturna politika Hrvatske i težnja alkarske zajednice za uvrštavanjem njihove tradicije kao pokretnog spomenika kulture najviše kategorije u UNESCO-v registar zaštite spomenika navode na misao da je na pomolu nova 'faza' Alke u kojoj će, još jednom, biti razmatrana kao jedinstvena“ (str.92).

 

Povjerenstvo zaključuje: magistrandica je istraživanje provela na teorijskoj i empirijskoj razini. Svaku je pojedinu cjelinu sagledala u njezinom vlastitom kontekstu. Ovaj vrlo zahtjevan posao je vješto uradila: građu je kritički prikazala, uobličila ju, metodički raščlanila i sistematizirala, te je argumentiranim i logičkim izvođenjem zaključaka napravila inovaciju u etnološkom istraživanju Sinjske alke kao igre, kao tradicije, kao običaja i kao važnoga čimbenika identifikacije (regionalne i nacionalne).

Kombinacijom spoznaja relevantne etnološke, antropološke i povijesne literature, drugih različitih izvora kao što su književnost, tisak, elektronski mediji,  čini ovaj magistarski rad važnim doprinosom etnološkoj znanstvenoj spoznaji na više načina, a osobito s obzirom na postupak uključivanja utjecaja povijesnih, društvenih, političkih  i kulturnih kretanja na tradicijske obrasce ljudskog života, svakodnevnoga i blagdanskoga, u etnološko promišljanje.

 

Magistarski rad jest  zreo znanstveni rad koji donosi značajne rezultate za bolje poznavanje nacionalne kulture i kulturne povijesti Hrvata. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati visoku ocjenu magistarskoga rada i magistrandicu uputi na daljnji postupak.                                              

                                               dr. sc. Tihana Petrović Leš, docent

                                               predsjednik povjerenstva

 

                                               dr. sc. Jadranka Grbić, znanstveni savjetnik

                                               član povjerenstva

 

                                               dr. sc. Tvrtko Zebec, znanstveni suradnik

                                               član povjerenstva


Fakultetskom vijeću

Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

 

Predmet: ocjena magistarskoga rada Davora Balića

 pod naslovom Hrvatska renesansna etika

 

Na temelju odluke, koju je Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu donijelo na svojoj sjednici održanoj 10. studenoga 2004. (Klasa: 643-02/04-02/82; Ur. br.: 3804-100-04-2 od 15. studenoga 2004.), stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Davora Balića pod naslovom Hrvatska renesansna etika podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće

 

IZVJEŠĆE

 

Magistarski rad Davora Balića pod naslovom Hrvatska renesansna etika, izrađen pod mentorskim vodstvom dr. sc. Ante Čovića, izvanrednoga profesora na Odsjeku za filozofiju ovoga fakulteta, obaseže 161 stranicu i podijeljen je u pet poglavlja, kako slijedi:

1.      Uvod

2.      Etičari 15. stoljeća

3.      Etičari 16. stoljeća

4.      Zaključak

5.      Literatura

Drugo poglavlje sadržava potpoglavlja o Benediktu Kotruljeviću, Nikoli Modruškom, Jurju Dragišiću i Nikoli Statiliću, a treće potpoglavlja o Marku Maruliću, Federiku Grisogonu, Franu Trankvilu Andreisu, Frani Petriću, Pavlu Skaliću, Andriji Dudiću, Nikoli Vitovu Gučetiću i Faustu Vrančiću.

Literaturu (146-157) je pristupnik podijelio na izvornu i sekundarnu. Izvorna popisuje djela hrvatskih renesansnih etičara, uključujući pretiske i suvremena izdanja s prijevodima za djela koja su tiskana u renesansnom razdoblju, te prva izdanja rukopisa u 20. stoljeću (Juraj Dragišić, Marko Marulić, Nikola Modruški). Tih djela, koja su etička u cijelosti ili u nekoj svojoj sastavnici, prema pristupnikovoj evidenciji ima 26. Sekundarna literatura, u kojoj su zabilježeni samo radovi na koje se autor pozvao u bilješkama, broji 130 jedinica. Bilježaka pod crtom s neprekinutim obrojčenjem ima 320. Slikovni prilog sastoji se od 15 slika, pretežito naslovnica djela ili rukopisa hrvatskih renesansnih etičara.

Pristupnik Davor Balić za temu je svoga magistarskog rada odabrao ukupni doprinos hrvatskih renesansnih filozofa etici: “utoliko ima smisla govoriti o hrvatskoj renesansnoj etici” (2). U Uvodu je najavio da će hrvatske etičare od sredine 15. stoljeća do početka 17. stoljeća obraditi u kronološkom poretku, koji je “određen datumom objavljivanja prvoga etičkog teksta” (1). Time se prihvatio složenoga zadatka, jer je takvih sintetičkih radova, koji prikazuju i vrednuju segment hrvatske filozofske baštine u točno određenom vremenskom razdoblju i za pojedinu filozofsku disciplinu, bilo dosad tek nekoliko, i to u novije vrijeme i iz pera iskusnih istraživača, pa je potreba za njima utoliko veća.

Pristupnik Balić proučavane je hrvatske renesansne etičare podijelio u dvije skupine: ranorenesansne, koji su se prvim etičkim tekstom javili do 1500., i ostale koji sudjeluju u duhovnim gibanjima zrele i kasne renesanse. Obradio ih je po jedinstvenoj metodologiji: unutar kratke intelektualne biografije prepoznao je djelo koje pripada hrvatskoj etičkoj baštini; obrazložio zašto ono pripada etičkoj baštini; istražio mu izvore i funkciju; upozorio na recepciju ako ju je djelo doživjelo.

U poglavlju Etičari 15. stoljeća obradio je četvoricu hrvatskih filozofa koji su se pozabavili etičkim temama: Benedikta Kotruljevića, Nikolu Modruškog, Jurja Dragišića i Nikolu Statilića. Etička misao među hrvatskim renesansnim filozofima započinje 1458. Kotruljevićevim djelom Della mercatura et del mercante perfetto, jer ono u trećoj knjizi sadržava nauk o vrlinama trgovca, koji Dubrovčanin gradi pod utjecajem Aristotelove Nikomahove etike. Time pristupnik prihvaća rezultate dosadašnjih istraživanja, ali, uz to, upozorava da se Kotruljevićeve definicije nekih vrlina razlikuju od Aristotelovih te ističe recepciju, koju je Kotruljevićevo djelo, i kao etičko, doživjelo u Nikole Vitova Gučetića 1591. Nakon Kotruljevićeva pionirskog djela pojavljuju se Nikola Modruški sa svojim dijalogom o spoznaji sreće i Juraj Dragišić, koji u dvama djelima izlaže svoje razumijevanje slobode volje. Tim se etičkim djelima na samom kraju stoljeća pridružuju Paradoxa Nikole Statilića, ali Trogiraninovo mladenačko djelce iznimno, zbog nedostupnosti te inkunabule, Balić opisuje prema kratkim prikazima u literaturi. Saldo Balićevih istraživačkih rezultata nudi potpoglavlje Etički dometi rane renesanse (31-34).

U poglavlju Etičari 16. stoljeća obradio je pristupnik Balić djela osmorice hrvatskih etičara Marka Marulića, Federika Grisogona, Frana Trankvila Andreisa, Franu Petrića, Pavla Skalića, Andriju Dudića, Nikolu Vitova Gučetića i Fausta Vrančića. Dok se većina njih susreće s etičkom problematikom na razini jednoga pitanja (Grisogono o putu prema savršenoj sreći, Andreis o koristi od etike, Skalić o dvjema vrstama sreće, Dudić o čovjekovoj slobodnoj volji, Gučetić o moralnim odnosima u obitelji i državi, Vrančić o utemeljenju kršćanske tike), dvojica hrvatskih filozofa imaju razvedeni etički opus i što se tiče tema i što se tiče djela u kojima o njima pisali: Marulić o prvenstvu etike među znanostima, opravdanom laganju, miru i ratu, a Petrić o djelovanju građana njegova “sretnoga grada” u skladu s vrlinom, o časti, pravednim zakonima i istovrsnosti vrline u muškarca i žene. Svoje je istraživačke rezultate o hrvatskim etičarima od Marulića do Vrančića pristupnik sažeo u potpoglavlju Etički dometi zrele i kasne renesanse (126-137).

Pristupnik je u Zaključku (138-145) sintetizirao svoje uvide o trima obilježjima etičkih spisa hrvatskih renesansnih filozofa, naime o njihovu karakteru, izvorima i funkciji. Korpus hrvatske renesansne etike, sastavljen od 26 djela, po karakteru je razdijelio na samostalna etička djela (5) i djela koja osnovnom niti izlaganja pripadaju drugim disciplinama (trgovina, antropologija, moralna teologija, epistemologija, filozofska propedeutika, znanost o državi i prirodna filozofija), ali im je etička problematika prepoznatljivim sastavnim dijelom (21). Sustavno pristupajući dostupnim djelima hrvatske filozofske baštine, ustanovio je da se etički problemi obrađuju kako u djelima gdje ih je “prirodno” očekivati (npr. moralna teologija i politika), tako i u djelima gdje ih nije “prirodno” očekivati (npr. prirodna filozofija). Uz takav pristup, proces istraživanja hrvatske etičke baštine u renesansnom razdoblju ostaje i dalje otvoren, jer sada više nije sigurno u kojim se djelima, filozofskim ili ne, može naići na diskurs o vrlini ili slobodi. Sažimajući uvide o izvorima koji su hrvatskim renesansnim filozofima poslužili pri oblikovanju etičkih tema, pristupnik je istaknuo da “svih dvanaest hrvatskih renesansnih filozofa svoja etička promišljanja temelje na antičkim izvorima” (139): pristajući uz Aristotela, kritikom Aristotela i, što je najrjeđe, s oslonom na Platona. Drugi važni izvor tvore spisi kršćanske tradicije. Za trojicu je hrvatskih filozofa pak ustanovio da su ih na pisanje djela s etičkom sastavnicom potaknula aktualna zbivanja (Marulić, Petrić, Dudić). Napokon, pristupnik je sažeto prikazao značenje etičke dionice unutar opusa pojedinih hrvatskih renesansnih filozofa od Benedikta Kotruljevića sredinom 15. stoljeća do Fausta Vrančića početkom 17. stoljeća.

 

 

 

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

 

U svom magistarskom radu Hrvatska renesansna etika pristupnik Davor Balić pokazao je primjereno poznavanje epohe, filozofske discipline te nacionalne kulturne i filozofske sredine, što ih je odabrao za predmet svoga opsežnog istraživanja. Pri proučavanju djelā hrvatskih renesansnih filozofa postupao je u skladu sa suvremenim metodološkim zahtjevima u istraživanju nacionalnoga filozofskog nasljeđa. Služeći se naraslom literaturom o hrvatskim renesansnim filozofima, od Jöcherova Allgemeines Gelehrten-Lexicon (1750-1751) do radova objavljenih 2004., i na temelju vlastitih istraživanja pristupnik je izgrađenom i dosljedno provedenom metodologijom odredio korpus hrvatske etičke baštine u renesansnom razdoblju (12 hrvatskih filozofa od Benedikta Kotruljevića sredinom 15. stoljeća do Fausta Vrančića početkom 17. stoljeća, 26 djela s etičkom sastavnicom), utvrdio mu izvore i ocijenio značenje te time dokazao da je etika, uz filozofiju prirode, najplodnija filozofska disciplina hrvatske renesanse.

Stoga Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predlažemo da prihvati ovu pozitivnu ocjenu magistarskoga rada Davora Balića i da pristupnika Davora Balića uputi na daljnji postupak za stjecanje stupnja magistra znanostī.

 

 

Zagreb, 19. studenoga 2004.               Stručno povjerenstvo:

 

 

                                                                      

Dr. sc. Ivica Martinović,

viši znanstveni suradnik i naslovni docent

Institut za filozofiju u Zagrebu 

 

 

                                                                      

Dr. sc. Lino Veljak, red. prof.

 

 

           Dr. sc. Ante Čović, izv. prof.                                                 

 


ODSJEK ZA GERMANISTIKU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

            Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

 

                                                                                              Zagreb, 24. studenog 2004.

 

Predmet: Ocjena magistarskog rada Alme Kalinski pod naslovom «Sperbers Romantrilogie als narrative Form der Vergangenheitsbewältigung»

 

            Na sjednici Fakultetskog vijeća od 13. listopada 2004. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Alme Kalinski pod naslovom «Sperbers Romantrilogie als narrative Form der Vergangenheitsbewältigung», te Vijeću podnosimo sljedeći

                                               I  Z  V  J  E  Š  T  A  J

 

Alma Kalinski, znanstveni novak na Katedri za njemačku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u svom magistarskom radu, pisanom na njemačkom jeziku, zahvaća središnje pripovjedno djelo austrijskog književnika Mančsa Sperbera (1905 – 1984), trilogiju Wie eine Träne im Ozean (1949 – 1955). Sperber, koji je u međuratnom razdoblju često boravio i u Hrvatskoj, u svome opsežnom romanu tematizira uspon totalitarističkih ideologija u tridesetim godinama 20. stoljeća te Drugi svjetski rat. Koncipirana kao spoj građe iz europske (pa tako i hrvatske) političke povijesti s jedne i prikaza temeljnih egzistencijalnih situacija s druge strane, Sperberova trilogija nudi obilje materijala za propitivanje suodnosa dvaju aspekata koje pristupnica ističe u naslovu rada – suodnosa pripovjednog postupka i kritičkog propitivanja prošlosti.

Radnja Alme Kalinski obuhvaća ukupno 188 stranica i podijeljena je u šest poglavlja – u prvom se razlažu ciljevi i metodološko polazište rada, drugo donosi pregled povijesti recepcije i dosadašnjih dosega istraživanja Sperberova djela, a u trećem se pristupnica osvrće na povijesno-politički kontekst u kojem je ono nastalo. Četvrto, središnje i ujedno najopsežnije, poglavlje posvećeno je kompleksnom suodnosu pripovijedanja i tematizacije prošlosti, pri čemu poseban naglasak stoji na filozofskopovijesnim pitanjima. Posljednja dva poglavlja radnje donose zaključni osvrt i popis korištene literature.

U svojoj dosadašnjoj znanstvenoj aktivnosti pristupnica je u okviru znanstvenog projekta «Hrvatsko-njemačke književne veze» pokazala snažan afinitet prema interdisciplinarnim istraživanjima, a napose prema povezivanju književnopovijesnih i književnoteorijskih spoznaja s uvidima na području filozofije, povijesti i politologije. Ta istraživačka usmjerenost, koja na području hrvatske filologije nije samorazumljiva, na vrlo uvjerljiv način očituje se i u njezinu magistarskom radu.

U 'razlivenom' tekstu romana – koji ima mnoštvo epizoda, likova i prizorišta i čiji je, na prvi pogled, jedini kohezivni faktor njegov glavni junak, židovski intelektualac i apatrid Dojmo Faber – Alma Kalinski pokušava detektirati one njegove 'vanjske' i 'unutarnje' strukture kojima autor uspijeva postići 'sintezu heterogenog'. Polazište svojoj analizi kandidatkinja nalazi u teoriji narativnosti Paula Ricoeura, koja joj, promatrajući pripovjedni tekst kao 'otvoreno umjetničko djelo', omogućuje da Sperberovu trilogiju «integrira u određen povijesno-politički i književni kontekst, a da primjena pojma autora, epohe, autobiografskog i sl. pri oblikovanju okvira interpretacije ne rezultira u pukom pozitivističkom iznošenju faktografije» (str. 6). U taj pristup uvjerljivo se uklapa i razmatranje raznovrsnih koncepcija povijesti filozofije.

Pristupnica jasno uviđa problematičnost književnopovijesne pozicije Sperberove trilogije, a napose djelomičnu antikviranost pripovjednog postupka, pa i mjestimična iskliznuća u melodramatičnost i patetičnost. No ta okolnost, koja je bitno pridonijela stvaranju – u velikoj mjeri – površne slike o Sperberu kao sljedbeniku tradicionalne poetike, ne treba. kako Kalinski s pravom naglašava, zastrijeti pogled na izrazitu modernost njegova djela. Modernost trilogije uviđa ona prije svega u metatekstualnim i intertekstualnim postupcima, potom u – mjestimično i vrlo oštrim – suprotnostima u simultanizmu, a time i u unutarnjoj strukturi i stilu trilogije; na taj način Sperber razvija specifičnu «poetiku esencijalizma», postupak imanentan njegovu pripovjednom djelu koji se temelji na bitnom razlikovanju između doživljaja i iskustva, tj. između onoga što je individualno pojedinačno i onoga što je ljudsko općenito.

Jednako tako važnim za unutarnju strukturu trilogije pokazuju se i različite koncepcije filozofije povijesti koje neki eksponirani likovi romana predstavljaju kao posebne tipove svijesti. U tom aspektu pristupnica uočava daljnji, za njezinu analizu središnji element modernosti Sperberova djela, te ističe kako različitost, nerijetko i dijametralna suprotstavljenost filozofskopovijesnih stavova pojedinih likova upućuje na fragmentiranost moderne svijesti, na okolnost, naime, da se ljudi moderne doživljavaju još jedino kao fragmenti razlomljena svijeta.

U tom smislu Kalinski trilogiju promatra kao «fenomenologiju povijesne svijesti», pri čemu uočava i pobliže opisuje njezina četiri pojavna oblika, utjelovljena u središnjim likovima romana; ta četiri vida povijesne svijesti – kritička, religiozna, nesretna i revolucionarna – pojavljuju se i kao konstitutivne komponente pri stvaranju narativnoga i osobnog identiteta 'junaka' romana, ali i autora samog (što se doznaje iz njegovih autobiografskih spisa koji su objavljeni više godina po izlasku romana). Riječ je zapravo, kako pristupnica ispravno zaključuje, o različitim vidovima teleološke, linearno-progresivne s jedne i kritičke, ciklički-pesimističke koncepcije filozofije povijesti s druge strane koje se međusobno prožimaju u tijeku intelektualnog 'dozrijevanja' središnjeg lika Fabera. U tom procesu junak trilogije, naime, postupno gubi sve svoje iluzije, a s njim bi prikazana zbivanja i svoju vlastitu praksu – što je implicitna autorova didaktička intencija – kritički trebao propitati i čitalac. Sperber, koji je poput svog junaka i sam u mladosti bio revolucionarni komunist, u poratnom je razdoblju postao istaknutim pobornikom liberalne demokracije: «Ono u čemu nas on može poučiti», zaključuje Kalinski svoju radnju, «spoznaja je o relativnosti povijesnog bitka, a time i našega vlastitog znanja.» (str. 180)

Svojom studijom o trilogiji Wie eine Träne im Ozean kao narativnoj formi kritičkog propitivanja prošlosti Alma Kalinski dala je važan prinos istraživanju nedovoljno poznatog segmenta austrijske poslijeratne književnosti; povezivanjem historiozofskog i naratološkog pristupa uočila je i u posve novom svjetlu protumačila niz formalnih i sadržajnih aspekata Sperberova autobiografski koncipiranog romana. Zaključno se može reći da se pristupnica pokazuje kao pouzdan tumač književnih i povijesnih fenomena, a jednako tako – što je za njezin rad ključno – i kao vrstan poznavalac povijesti filozofije, a napose filozofskopovijesnih sustava.

Stoga predlažemo Vijeću da magistarski rad Alme Kalinski prihvati i da kandidatkinju uputi na daljnji postupak.

 

Dr. sc. Viktor Žmegač, professor emeritus Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predsjednik Povjerenstva

 

Dr. sc. Marijan Bobinac, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član Povjerenstva

 

Dr. sc. Zoran Kravar, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, član Povjerenstva

 


FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

 

Predmet: 

Ocjena magistarskoga rada Marine Manucci pod naslovom Strojna obrada engleskoga strojarskoga nazivlja

 

 

Odlukom Fakultetskoga vijeća (klasa 643-02/04-02/75; ur. broj 3804-460-04-2) na sjednici održanoj 10. studenoga 2004. godine izabrani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Marine Manucci  pod naslovom Strojna obrada engleskoga strojarskoga nazivlja  te Vijeću podnosimo sljedeći

 

 

 

IZVJEŠTAJ

 

 

Magistarski rad Marine Manucci pod navedenim naslovom obasiže 142 stranice računalnoga ispisa i podijeljen je na sljedećih sedam cjelina: I. Uvod, II. Korpus,

III. Korpusna lingvistika, IV. Analiza kropusa, V. Metodološki pristup, VI. Obrada korpusa i VII. Zaključak. Slijedi sažetak na engleskom jeziku, opsežan popis literature i dodaci (abecedne i čestotne liste različnica iz obrađenoga korpusa).

 

U Uvodu se kratko raspravlja o ulazi računala u lingvističkim istraživanjima, poglavito o

mogućnostima uvida u jezične zakonitosti metodama kropusne lingvistike.

Obrazlaže se potreba za uključivanjem tih metoda u istraživanja strukovnih jezika  i njihova primjena za potrebe nastave stranih jezika pa eventualno i u samoj nastavi, što će se u radu kasnije obilato potkrijepiti. U žarištu je zanimanja ovoga magisterija engleski jezik kao jezik za specifične potrebe (tzv. English for Specific Purposes /ESP/) koji se u nas predaje na akademskoj razini.

 

Metode korpusne lingvistike - prije svega leksička i gramatička analiza velikih i reprezentativno sastavljenih uzoraka tekstova (najčešće engleskoga jezika) - nisu omogućile samo egzaktniji uvid u osobitosti jezika konkretnih disciplina, već su otvorile prostor za široku lepezu novih nastavnih strategija i didaktičkih aktivnosti u učenju i poučavanju jezika struke.

 

Cilj je ovoga magistarskoga rada razraditi mogućnosti primjene računala i računalom podržanih lingvističkih metoda u nastavi engleskoga jezika strojarske struke (u području zrakoplovstva), osobito s obzirom na njegovu leksičku komponentu u kojoj se najvažnije mjesto pridaje stručnom nazivlju.

 

Upozorava se na širok raspon definicija jezika struke, pri čemu se u radu zastupa stajalište prema kojem ga nije uputno reducirati samo na terminologiju. Strani jezik struke  promatra se u široj komunikacijskoj funkciji i istražuje kao specifičan registar s posebnostima na različitim razinama. Magistrandicu prije svega zanima leksička razina jer upravo leksik tom jeziku daje prepoznatljivo obilježje, pri čemu stručno nazivlje čini njegovu jezgru.

 

U Uvodu se stoga koncizno navode temeljna terminološka načela. Ipak, naglašava se da tehnički vokabular ne čini samo specijalna terminologija u užem smislu, već i opći tehnički vokabular i, naposljetku, općejezični leksik koji u kontekstu strukovnih jezika može doživjeti i stanovite sadržajne ili upotrebne transformacije.

 

Kroz presjek stavova danas najistaknutijih teoretičara (engleskoga) jezika za specijalne potrebe naznačuju se različiti pristupi njegovu definiranju pri čemu dolazi do izražaja i autoričino vrlo dobro poznavanje relevantne literature. Geneza različitih pristupa prioritetima u okviru jezika struke izravno se odrazila i na metodičke trendove. Središnja uloga nastavnika koji unaprijed analizira potrebe studenata i razrađuje nastavne materijale sve više ustupa mjesto komunikacijskom pristupu u kojem sam student ima aktivniju ulogu. Nastavnik posreduje u tom procesu, a odgovor na pitanje o najsvrsishodnijim nastavnim sredstvima, smatra M. Manuccci, može se naći upravo u primjeni korpusa i metoda korpusne lingvistike u nastavnom procesu. Reprezentativan, dobro odabran korpus pouzdan je izvor pokazatelja i primjera realizacije leksika.

 

U II. se poglavlju sažeto i informirano objašnjava što korpus jest i što dobar izbor i kasnija iskoristivost korpusa razumijeva. Navode se različiti tipovi korpusa i ciljevi kojima su oni primarno usmjereni. Slijedi kratak povijesni pregled korpusnih istraživanja prije pojave računala i nakon nje, te iscrpan opis korpusa (različitih varijeteta) engleskoga jezika, osobito novijih pedagoških korpusa usmjerenih njegovu iscrpnom leksikološko-leksikografskom opisu i drugim lingvističkim uvidima.

 

Opisuju se i korpusi hrvatskoga jezika, a zatim navode u nas provedena istraživanja utemeljena na korpusnoj građi, posebice ona u oblasti engleskoga jezika različitih struka.

Raspravlja o problemima vezanim uz veličinu korpusa i o zahtjevima, ali i ograničenjima, koje pri tom valja uzeti u obzir. I ovdje je razvidno dobro poznavanje materije na osnovu čega se postavljaju parametri za sastavljanje korpusa primjerenih ciljevima istraživanja.

 

U III. se dijelu rada  razlaže predmet i metode korpusne lingvistike. Objašnjavaju se uzroci njezine stagnacije sredinom prošloga stoljeća i nagli procvat koji je uslijedio s razvojem odgovarajuće tehnologije, ali i s promjenama u trendovima u jezikoslovnim istraživanjima koja su se iz ozračja chomskijanske lingvistike izmakla u sferu empirijskoga izučavanja konkretnoga, ostvarenoga jezičnoga materijala. Predvidljivi razvoj informacijskih tehnologija i ukidanje nekadašnjih ograničenja vezanih uz veličinu i procesiranje korpusa najavljuje još dalekosežnije domete korpusne analize.

 

Sljedeće se (V.) poglavlje usredotočuje na analizu korpusa i različite postupke kojima se suvremena korpusna lingvistika služi: automatsku morfo-sintatkičku analizu (parsing), obilježavanje korpusa (tagging), “tokenizaciju” i lematizaciju, tj. svođenje velikoga broja pojavnica na sređen popis različnica itd. Opisuju se najčešći postupci u analizi korpusa, prije svega oni usmjereni opisu leksika - čestotni popisi, konkordancije, prepoznavanje kolokacija - i opisuju njihove konkretne primjene u leksikološkim i leksikografskim istraživanjima. Anticipirajuje se i druge moguće aplikacije ovih metoda, primjerice u analizi pogrešaka i u ujednačavanju terminologje radi preciznijega i jednoznačnijega tehničkoga prevođenja.

 

Na kraju se daje iscrpan pregled postojećih pograma za konkordiranje, ustanovljuju se njihove zajedničke karakteristike i komparativne prednosti različitih programskih paketa s obzirom na različite namjene.

 

V. se poglavlje bavi primjenom korpusa u metodici nastave stranih jezika. Obrazlažu se prednosti uključivanja “stvarnoga” jezika u udžbenike i druge nastavne materijale. Ta je argumentacija potkrijepljena nalazima brojnih autora koji upućuju na nekompatibilnost nastavnoga pristupa oslonjena na intuiciju i onoga koji se poziva na provjerljive jezične podatke. Upozorava na to da upravo oni podaci koji se mogu dobiti analizom ciljanih korpusa imaju posebnu specifičnu težinu u nastavi stranoga jezika struke. Stručna se terminologija može znatno djelotvornije uvoditi u nastavni kontekst uzmu li se u obzir kriteriji čestotnosti, tipično leksičko ponašanje, uobičajene sintaktičke strukture itd.

 

Djelotvornim se pokazuje, smatra M. Manucci, tzv. učenje na temelju podataka (Data-driven learning) koje se zasniva na samostalnom studentskom istraživanju korpusne građe  pri čemu studenti sami otkrivaju jezične zakonitosti, a nastavnik ostaje u položaju koordinatora. Takvim se metodičkim postupcima, smatra magistrandica, potiče motivacija i aktiviraju imanentne strategije učenja.

 

U nastavku se govori o specifičnostima nastave engleskoga jezika tehničkih usmjerenja u uvjetima vrlo brzoga razvoja tehnika i tehnologija te sve veće potrebe za aktivnom komunikacijom na engleskom jeziku. Poticanje studenata na samostalan rad postaje nužnim, a u tom se svjetlu u radu gleda i na potencijale korpusnoga pristupa u nastavi gdje se uz prikladnu računalnu opremu studenti motiviraju na kreativnije učenje na autentičnim tekstovima.

 

Korpus je izrađen u skladu s potrebama nastave na studiju zračnoga prometa na Fakultetu prometnih znanosti sveučilišta u Zagrebu. Stoga se strojarska terminologija koja se u radu istražuje ograničuje na zrakoplovnu tematiku. Korpus čine dva udžbenika i dva broja različitih stručnih časopisa. Kriterij odabira i veličina korpusa potkrepljuje se konkretnim nastavnim potrebama i ciljevima, s jedne strane, i znanstveno provjerenim podacima o odnosu veličine teksta i broja različnica, s druge. Polazi se od pretpostavke da će i nevelik, ali reprezentativno sastavljen uzorak, pokazati da već i jednostavnim pretraživanjem korpusa sami studenti mogu doći do zanimljivih zaključaka o engleskom vokabularu autentičnih tekstova, odnosno do spoznaja o tipičnim leksičkim jedinicama, njihovim značenjima i porabi.

 

Slijedi opis postupka unosa i obrade izabranoga korpusa.

 

Sljedeće (VI.) poglavlje, ‘Obrada korpusa’, donosi statističke podatke dobivene analizom korpusa. Potvrđuje se da je odnos različnica u odnosu na broj pojavnica visok - omjer je 15 : 1 (odnosno 218.727 : 14.388). Statistički se podaci donose za svaki od četiri izvora posebno, no u svim su slučajevima, kako se i moglo pretpostaviti, rang i čestota obrnuto proporcionalni. Drugim riječima, već je razmjerno ograničen korpus rezultirao velikim brojem stručno relevantnih vokabularskih jedinica.

 

Izrada čestotnih popisa, kaže se u radu, već prije izrade konkordancije pruža važne podatke o tome što u leksičkom smislu konkretni uzorak nudi te kakvi se zadaci mogu postaviti kako bi se hipoteze o potencijalu konkordancije mogle potvrditi.

 

Čestotnim popisima riječi (kumulativnim i svakoga korpusa posebno) stječe se uvid u frekvenciju leksičkih jedinica što je u nastavnom procesu od vrlo velike važnosti.

U nastavku se navodi stotinjak najčešćih riječi iz svakoga potkorpusa. (Iscrpni su popisi u dodatku radnji.) Dok su popisi funkcionalnih riječi mahom usporedivi, popis leksičkih riječi četiri potkorpusa zamjetno se razlikuje bez obzira na razmjernu srodnost tematike.

 

Sljedeća je razina istraživanja korpusa izvedena pomoću konkordancija. Služeći se besplatnim programima s interneta, M. Manucci je ujedno istražila njihove prednosti i ograničenja, što je vrijedan posao i zato što se od studenata ne može zahtijevati uporaba skupih profesionalnih programa pa izravno iskustvo s dostupnim programima omogućuje da se u nastavi primjene oni koji više odgovaraju zamišljenim zadacima i vježbama, a pristupačni su i neupućenijim korisnicima.

 

Izrađene su konkordacije za više različitih tipova leksičkih jedinica, a svi su istraženi leksemi ili pak gramatički morfemi (proučavani su i neki sufiksi i prefiksi) uspoređeni i prema potkorpusima. Uočeno leksičko ponašanje izabranih riječi verificiralo se i na primjerima iz Britanskoga nacionalnoga korpusa. Magistrandica je za potrebe svoje analize razradila i odgovarajuće strategije provjere postavljenih hipoteza koje variraju s obzirom na čestotu konkretne riječi u korpusu.

 

Kako bi se istražile sve tvorbeno srodne riječi, konkordancijom se mogu obuhvatiti i svi leksemi s istom osnovom (primjerice equip-). Tako osmišljeni zadaci u studenata osvješćuju formalne i semantičke veze između pojedinih leksema.

 

Konkordancija se pokazala i vrlo korisnim pomagalom pri semantičkoj raščlambi višeznačnih riječi i homografa (primjerice plane).

 

Potvrdila se i kao dragocjen alat za istraživanje kolokacija i čestih kombinacija riječi. Sortiranjem podataka prema lijevoj ili prema desnoj strani u odnosu na stožernicu dolazi se do velikoga broja čvršćih ili labavijih leksičkih sveza.

 

Pedagošku primjenu konkordancija magistrandica je oprimjerila različitim tipovima zadataka i idejama kako bi se one mogle rabiti u pretežno induktivnom ili pak izrazitije deduktivnom pristupu analizi. Takvim se zadacima jednostavno dolazi do građe za razmjerno iscrpan opis leksičkoga i gramatičkoga ponašanja izabranih leksema.

 

Konkordancije su i stimulativno polazište za prijevodne vježbe jer iznose na vidjelo potencijalno opasne dvosmislenosti (vrlo česte u engleskom jeziku) koje se najučinkovitije razrješuju pomoću koneksta. Na sličan se način mogu koristiti za razlikovanje značenja leksema koji se smatraju djelomičnim sinonimima (primjerice over i above).

 

Da se ovakva istraživanja mogu bez posebnih priprema provoditi i sa studentima tehničkih usmjerenja bez ikakva lingvističkoga predznanja, potvrdilo se i u osobnoj nastavnoj praksi M. Manucci.

U Zaključku se stoga utvrđuje da se primjena računalnih jezičnih obrada u području jezika struke i u nastavnoj praksi pokazuje opravdanom i dalekosežno korisnom.

 

 

Zaključak i ocjena

 

Magistarski rad Marine Manucci pod nazivom Strojna obrada engleskoga strojarskoga nazivlja uspješno se i sa zanimljivim zaključcima bavi problemima analize strukovnoga jezika metodologijom korpusne lingvistike. Magistrandica je pokazala da se proučavanje i poučavanje engleskoga jezika struke ne može svesti samo na razinu terminologije i tehničkoga leksika konkretne discipline, već da osobitosti zadanoga stručno-znanstvenoga registra valja osvješćivati na svim jezičnim razinama. Obradom ograničenoga ali reprezentativnoga korpusa pokazala je da se jednostavnim i danas svima dostupnim programskim alatima mogu učinkovito iznijeti na vidjelo važni aspekti engleskoga strukovnoga jezika bitni za osposobljavanje studenata za funkcionalno komuniciranje na stranom jeziku u stručnom i općejezičnom kontekstu. Osobito vrijednim smatramo to što je računalne metode korpusnih istraživanja iz striktno lingvističke perspektive prenijela u glotodidaktički kontekst i osmislila ih kao dvosmjeran proces u kojem student dobiva izrazito aktivnu i kreativnu ulogu. Time je dala vrijedan doprinos i moguć poticaj primjeni računalno podržanih metoda u nastavi jezika struke.

 

Stoga pozitivno ocjenjujemo magistarski rad Marine Manucci i predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da kandidatkinju uputi na usmenu obranu rada u procesu stjecanja stupnja magistra znanosti.

 

 

 

Povjerenstvo:

 

dr. sc. Marija Bratanić, red. prof.

predsjednik povjerenstva

 

 

 

 

dr. sc. Damir Boras, izv. prof.

član povjerenstva

 

 

 

 

dr. sc. Božidar Tepeš, red. prof.

član povjerenstva

 

 

 

 

 

 


Stručno povjerenstvo za ocjenu

magistarskoga rada Milane Šukunde (Međimorec)

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

Budući da nas je Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Milane Šukunde (Međimorec) pod naslovom Suvremeni američki dramatičari na riječkoj sceni nakon drugog svjetskog rata do 2000. godine, podnosimo Vijeću ovo

 

IZVJEŠĆE

 

            Magistarski rad gospođe Milane Šukunde (Međimorec), izrađen pod mentorstvom dr. sc. Darka Gašparovića, ima ukupno 121 stranicu računalnog ispisa a podijeljen je ovako: 1. ‘Uvod ili zašto pisati o teatru’ (str. 1-8), 2. ‘Društveno-političke i kulturne prilike u gradu na Rječini: kraj 40-ih i 50-e godine’ (9-10), 2.1. ‘Hrvatska drama 40-ih’ (11-15), 2.2. ‘Talijanska drama 40-ih i 50-ih godina’ (17-23), 2.3. ‘Hrvatska drama 50-ih’ (25-38), 3. ‘Društveno-političke i kulturne prilike u 60-im godinama’ (39-40), 3.1. ‘Hrvatska drama 60-ih’ (41-52), 3.2. ‘Talijanska drama 60-ih’ (53-62), 4. ‘Materijalne i duhovne prilike u riječkoj kulturnoj sredini 70-ih godina’ (63-64), 4.1. ‘Hrvatska drama 70-ih’ (65-72), 5. ‘Narodno kazalište “Ivan Zajc” u 80-im godinama’ (73-74), 5.1 ‘Hrvatska drama 80-ih’ (75-80), 6. ‘Društveno-političke i kulturne prilike u gradu na Rječini 90-ih godina’ (81-82), 6.1. ‘Hrvatska drama 90-ih’ (83-88), 7. HKD Teatar – prvo poslijeratno alternativno kazalište u Rijeci’ (89-102), 8. Zaključak ili kako američku dramu čitati na hrvatskom’ (103-116), ‘Sažetak’ (117-118) i ‘Literatura’ (119-121). Bilješke (ukupno 193) uključene su u tekst rada, ‘pod crtom’.

            Već ovo navođenje poglavlja na koja je autorica podijelila svoj rad pokazuje da se opredijelila za najmanje problematičan pristup temi: kronološki prikaz premijernih uprizorenja hrvatskih i talijanskih prijevoda dramskih tekstova suvremenih američkih književnika (od Eugena O’Neilla i Lillian Hellman do Davida Mameta, Tonyja Kushnera i skupine autorica ‘Five Lesbian Brothers’) u Rijeci od godine 1946, kad je u tom gradu utemeljeno Narodno kazalište, koje danas nosi ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, do 90-ih godina prošloga stoljeća, kad se kao alternativa toj kazališnoj instituciji s dva dramska ansambla, hrvatskim i talijanskim, javlja HKD Teatar, koji djeluje u prostoru Hrvatskoga kulturnog doma. Razdoblje koje je obuhvatila svojim radom, autorica je podijelila na desetljeća, o svakom napisala dvije-tri uvodne i informativne stranice, navodeći važnija kulturna i kazališna zbivanja, te se potom osvrnula na američke drame uvrštene na repertoar Hrvatske, odnosno Talijanske drame u Rijeci i, u 90-im godinama, HKD Teatra. U tim je osvrtima nastojala dati i što više podataka o režiji, glumačkim ostvarenjima i recepciji predstava, koristeći se svom dostupnom građom, posebice kazališnim programima i publikacijama, video-zapisima novijih predstava te novinskim kritikama, koje su, kako je istaknula na početku rada, s jedne strane često bile ‘impresionističke’, a s druge strane ‘obojene ideološki’ (5) pa ocjene i stavove iznesene u njima nikad nije preuzimala bez stanovite rezerve. U interpretacijama američkih drama prikazanih u Rijeci polazila je pak od stavova američkih i naših teatrologa, napose C.W.E. Bigsbyja i S. Nikčević, a u prikazu kulturnih i kazališnih prilika u Rijeci i Hrvatskoj pozivala se ponajčešće na radove N. Batušića i Đ. Rošića.

            Istraživanja koja je provela pokazuju da su američki dramski tekstovi bili važan segment repertoara Hrvatske i Talijanske drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Rijeci već od prve sezone njegova djelovanja, a napose u 60-im godinama, i okosnica repertoara HKD Teatra u 90-im godinama. Najzaslužnijima za razmjerno dobru zastupljenost američkih dramatičara na riječkim pozornicama drži dvojicu redatelja, Vladu Vukmirovića i Larryja Zappiju. V. Vukmirović je u Hrvatskomu narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca režirao ‘sedam od ukupno dvadeset dramskih tekstova iz suvremene američke dramske književnosti’ (110), dakle jednu trećinu, te tako ‘otvorio prostor zanimljivim scenskim događanjima koja će uslijediti u 90-im godinama’ (111). Školujući se u Sjedinjenim Državama, L. Zappia je dobro upoznao suvremeno američko kazalište i dramu, napose radove mlađih autorica i autora, te tamo stečena iskustva nastojao prenijeti u Rijeku i njima obogatiti gradski kazališni život.

            Tako zamišljen i izveden, magistarski rad Milane Šukunde (Međimorec) korektan je prikaz važnoga dijela kazališnog života u Rijeci te njegova društvenog i kulturnog konteksta. Istina, bit će mu potrebna još jedna lektura, kao i nekoliko manjih redaktorskih zahvata o kojima će Povjerenstvo s kandidatkinjom razgovarati na usmenoj obrani rada.

Želimo na kraju napomenuti da je mentor, dr. sc. Darko Gašparović, u telefonskom razgovoru s predsjednikom Povjerenstva ovaj magistarski rad pozitivno ocijenio, ali kao predavač hrvatskoga jezika već drugu akademsku godinu provodi u Seulu pa je to jedini razlog zbog kojega nije imenovan u Povjerenstvo za njegovu ocjenu i obranu. Suglasni s njegovim mišljenjem, predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu magistarskoga rada o suvremenim američkim dramatičarima na riječkim kazališnim pozornicama te njegovoj autorici odobri usmenu obranu pred ovim Povjerenstvom.

 

 

U Zagrebu, 24. studenoga 2004.

 

Dr. sc. Boris Senker, red. prof.

predsjednik povjerenstva

 

 

Dr. sc. Ivan Matković, doc.

član povjerenstva

 

 

Dr. sc. Sanja Nikčević, doc.

Filozofski  fakultet u Osijeku

član povjerenstva


dr. sc. Krešimir Bagić, izv. prof.

dr. sc. Krunoslav Pranjić, prof. emeritus

dr. sc. Mirko Peti, znanstveni savjetnik

 

PREDMET: Ocjena magistarskoga rada Nataše PARADŽIK naslova Lingvistička i stilistička analiza Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić

 

FAKULTETSKOME VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

 

Odlukom Vijeća od 13. listopada 2004. godine, klasa 43-02/04-02/84, ur. br. 804-240-04-2, izabrani u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Nataše PARADŽIK Lingvistička i stilistička analiza Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić podnosimo Vijeću Fakulteta sljedeći

I Z  V J E Š T A J

 

Magistarski rad Nataše Paradžik Lingvistička i stilistička analiza Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić, izrađen pod mentorskom palicom prof. emeritusa Krunoslava Pranjića, obaseže 119 stranica i formalno je podijeljen u 11 cjelina: Predgovor, Uvod, Okružje stila Ivane Brlić-Mažuranić, Lingvostilistička analiza Šume Striborove, Zaključak, Literatura, Indeks imena, Indeks pojmova, Sažetak, Ključne riječi, Životopis.

U Predgovoru i Uvodu magistrandica razrješuje načelna metodološka pitanja. Naime, između različitih konceptualizacija pojma stil, ona se odlučuje za onu najčešću – stil je izbor u jeziku. Između različitih tipova stilističke analize, ona izabire lingvostilističku analizu koja pretpostavlja retoričku egzegezu teksta prema jezičnim razinama – fonetsko-fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, semantičkoj (dodaje im grafijsku i tekstualnu razinu te tako oblikuje cjelovitu interpretacijsku shemu unutar koje će biti opisivan, pojašnjavan i vrednovan stil izabranoga teksta). K tome, izbor nevelikog predloška za analizu – Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić – pojašnjava željom za detaljističkom interpretacijom, utemeljenim izdvajanjem stilskih odlika teksta te njihovim ekstenzivnim oprimjeravanjem. Magistrandica je za ciljeve svojega istraživanja odredila: pokazivanje stilogenosti pojedinih jezičnih izbora Ivane Brlić-Mažuranić, povezivanje jezične i književne problematike te prikladnost stiličke prakse kao prakse čitanja. Sve će te ciljeve, izravno ili posredno, opravdati njezin rad.

Poglavlje Okružje stila Ivane Brlić-Mažuranić magistrandica počinje komentiranom šetnjom kroz šumu citatnih određenja stila i stilistike (Marouzeau, Buffon, Schleiermacher, Guiraud, Jakobson, Pranjić...) da bi se nakon toga usredotočila na globalne odlike djela i djelovanja 'hrvatskog Andersena'. Uz ostalo, magistrandica tematizira izvanjezične poticaje Brlićkinu stilu, navodi njezine književne uzore, komentira postojeće prikaze i recenzije njezinih tekstova te, među inim, izdvaja etičnost, didaktičnost, gnomičnost, romantičnost, slikovitost, liričnost i artističnost kao osobine njezina pisanja na razini opusa odnosno knjige Priče iz davnine (koja je mikrokontekst odabranome tekstualnom predlošku). Poslije globalnih zahvata, Nataša Paradžik pokušava kontekstuirati pisanje Ivane Brlić Mažuranić u tadašnji poetički pejzaž, tj. usporediti ga s modernističkom književnom paradigmom. Taj je pokušaj, posve opravdano, privodi zaključku da IBM stvara izvan vladajućih poetičkih konvencija, odnosno da je njezino pisanje moguće tek načelno tretirati oblikom modernističkoga estetizma. Prije same interpretacije, magistrandica se koncentrira na pojmove dječja književnost, bajka i mit. Opet poseže za nizom citata kao postupkom dijalogizacije stručne literature koji joj omogućuje oblikovanje vlastite pozicije na marginama tuđih riječi. Ovo je (poliperspektivno postavljeno i 'retorikom citata' potpomognuto) poglavlje korektan i prijeko potreban kontekst interpretacijskim opitima odabranoga predloška.

Središnji dio rada Lingvostilistička analiza 'Šume Striborove' predstavlja magistrandicu kao lucidnu i osviještenu čitateljicu književnoga teksta koja umije prepoznati, opisati i funkcionalno osmisliti jezičnu pojedinost te preko nje doprijeti do duhovnoga etimona teksta. U Šumi Striborovoj ona najprije prepoznaje 'dramsku' kompoziciju bajke, naglašava činjenicu da likovi ne posjeduju vlastita imena nego da «predstavljaju ideje, simbole kolebljivosti, nezrelosti, požrtvovnosti, bezuvjetne ljubavi i zla», te konstatira da se tekst razvija naracijom, deskripcijom i dijalozima. Fonostilematsku analizu najavljuje Ballyjevim razlikovanjem prirodnih efekata (prirodna sposobnost označitelja da izrazi dio označenoga) i efekata evokacijom (tonovi, kodovi koji pripadaju društvenim skupinama, klasama, profesijama, rodovima, epohama...). Fonetsko-fonološka stilematičnost Šume Striborove ogleda se u čestom posezanju za figurama koje rade na 'ozvukovljavanju teksta' (asonanca, aliteracija, onomatopeja), osviještenoj glasovnoj simbolici te na čestom korištenju akustičkih i vizualnih vrednota govorenog jezika (intonacije, intenziteta, registra, timbra, ritma, tempa, mimike, gesti i stvarnog konteksta). Magistrandica na primjerima pokazuje da IBM često pribjegava paralelnom nizanju jednakosložnih fonetskih grupa u svrhu ritmiziranja proznoga diskurza čime postiže da «ritam rečenice dočarava ono što se njome izražava». Nekoliko primjera intonacijske analize pojedinih rečenica podupire tezu o izrazitoj ritmiziranosti teksta Šume Striborove.

Baveći se moronostilematskim odlikama Brlićkine bajke, Nataša Paradžik se posebno zadržava na: stilogenosti upotrebe različitih oblika istog leksema (npr. majka-mati-mater), argumetirano – analizom tekstualnih fragmenata – pokazujući kako pojavljivanje svakog oblika prati i uposebljena semantička izotopija; evokativnosti pojedinih leksema (Domaći-Tintilinić); tvorbi i funkciji umanjenica u diskurzu IBM («karakteriziraju likove i izražavaju stav... svjetonazor», «funkcionalno su iskorištene» i prizivaju «emocionalnost, sentimentalnost, dječju naivnost i optimizam»); upotrebi hipokoristika i slavenskoga genitiva. Analiza otkriva da je morfonostilematska razina ona razina na kojoj autorica Šume Striborove konceptualizira neka od bitnih uporišta svoga pripovjednog diskurza.

Opis sintaktostilematike predloška najopsežniji je dio lingvostilističke analize Nataše Paradžik. Opis se usredotočuje na postupak inverzije, elemente kohezije teksta, figure ponavljanja i funkcionalnu izmjenu glagolskih oblika. Magistrandica pokazuje kako IBM jednako poseže za sintagmatskim inverzijama (objekta i predikata, predikata i adverbijala) kao i za sintaktičkim (glavne i zavisne rečenice). Najčešća posljedica stilski obilježenog inverznog poretka riječi su isticanje i naglašavanje afektivnosti od strane pripovjedača. Kada je riječ o koheziji teksta, posebno su interpretirana veznička i leksička sredstva povezivanja, a kada je, pak, riječ o figurama u funkciji povezivanja, izdvojene su, opisane i oprimjerene anadiploza, omisija i različiti pojavni likovi sintaktičkih paralelizama. Magistrandica nalazi da je izmjena glagolskih oblika u Šumi Striborovoj višestruko funkcionalna: «krnji perfekt je početno pripovjedačko glagolsko vrijeme ... u funkciji je sažimanja nebitnog i pomicanja naglaska s radnje na žive slike i humoristične scene»; «perfekt ... kao stilski neutralan služi za usputno tumačenje, objašnjenje, komentar»; «aorist je ... pogodan za izražavanje brzih, iznenadnih, dinamičnih, naglih i živih radnji; akcija, obrata, prekinutih trenutaka (zaplet, rasplet); imperfekt prati «uzvišen, patetičan događaj»; «pluskvamperfekt ... rijedak u razgovornom i književnoumjetničkom stilu; u Pričama iz davnine je čest»; «pripovjedački (historijski) prezent ... oživljava pripovijedanje, zaustavlja određeni prizor ... dolazi uvijek nakon upravnog govora».

Uporišni semantostilemi u Šumi Striborovoj, prema magistrandici Paradžik su: formulaični izrazi (stalni epiteti i sintagme), pomna gradnja i tipizirana semantika ključnih i tematskih riječi od strane naslovljenika teksta te gnomski iskazi koji nerijetko sažimaju iskustvo fragmenta ili iskustvo teksta u cjelini. U izravnom oblikovanju značenjskoga sloja teksta bitnu ulogu imaju i brojne figure (navedene su i oprimjerene ironija, poredba, hiperbola, litota, paronimija, retoričko pitanje, personifikacija, sinestezija, elipsa, simbol, antiteza, metafora i sinegdoha).

Dodaju li se spomenutim stilemima, promatranim na jezičnim razinama na kojima su prezentni, još i posebnosti pravopisne orkestracije teksta IBM (analizirane su pravopisne promjene u prva tri izdanja teksta, promjene koje je sama autorica učinila) odnosno tekstostilemi, razvidnim postaje da je Nataša Paradžik u svome magistarskom radu ponudila iscrpnu analizu stila odabranoga tekstualnog predloška koja – kako i sama u Zaključku primjećuje – «može poslužiti kao model za obradu drugih priča i drugih djela Ivane Brlić-Mažuranić».

Magistrandica Nataša Paradžik – služeći se lingističkoj stilistici primjerenom perspektivom i prikladnom metodologijom – obuhvatno je analizirala bajku Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić. Njezine teze su dobro odabrane, interpretacijski opisi korektni, a zaključci utemeljeni u raščlambama konkretnih fragmenata predloška. Budući da je riječ o djelu koje je višestruko kritički deskribirano i vrednovano, magistrandica je dio svojih izvoda temeljila na postojećim analizama (proširujući ih i konkretizirajući), a dio na vlastitom čitanju teksta. O ozbiljnosti pristupa svjedoči podatak da Bibliografija rada obuhvaća 207 jedinica, a o akademskoj akribiji bogati ideksi imena i pojmova koji sugeriraju širinu zahvata u temu i razvedeni metajezik (koji se temelji na stilističkoj, lingvističkoj i književnoteorijskoj terminologiji). Uz to, akademski diskurz Nataše Paradžik odlikuje uzorna pismenost, neproturječnost, krajnja sažetost i povremena afektivnost spram tematiziranoga predmeta.

Na temelju dosad rečenoga, molimo Fakultetsko vijeće da prihvati ovaj pozitivan izvještaj magistarskoga rada Nataše Paradžik Lingvistička i stilistička analiza Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić, a kolegici Paradžik omogući nastavak postupka za stjecanje magisterija iz područja filologije.

 

Zagreb, 23. studenoga 2004.

STRUČNO POVJERENSTVO

_________________________

dr. sc. Krešimir Bagić, izv. prof.

_______________________________

dr. sc. Krunoslav Pranjić, prof. emeritus

_______________________________

dr. sc. Mirko Peti, znanstveni savjetnik


Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

 

                                                                                              17. studenoga 2004.

 

Na vašoj sjednici održanoj 13. listopada 2004. izabrani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Marije Dražić pod naslovom: Organizacija vijesti u okviru lingvistike teksta pa podnosimo ovo

 

 

IZVJEŠĆE

 

Magistarski rad Marije Dražić jedan je od rijetkih hrvatskih radova koji analizi vijesti prilazi s lingvističkoga stajališta, pa je važan doprinos i novinarstvu i lingvistici. Naime, iako su prva lingvistička istraživanja vijesti u svijetu nastala 70-ih godina prošloga stoljeća, u nas je takvih radova razmjerno malo. Autorica je istraživala u okviru lingvistike teksta koja joj je pružila metode analize povezanosti teksta vijesti u cjelinu pokazujući brojnim primjerima skupljene građe teoretske postavke lingvistike teksta. 

 

Magistarski rad Organizacija vijesti u okviru lingvistike teksta obuhvaća 179 računalnih stranica, uključujući i 7 stranica popisa literature s ukupno 118 jedinica. Navedena su i dva novinska članka s fotografijama radi usporedbe strukture radijskih i novinskih vijesti. Sastoji se od 22 poglavlja koja se dijele u potpoglavlja.

 

U Uvodu autorica objašnjava svrhu rada – pokazati načela organizacije vijesti, i to u prvome redu radijskih jer je rad nastao na korpusu vijesti Prvoga programa Hrvatskoga radija, te stavlja u središte analize strukturu vijesti i njihovu organizaciju. Kao važnu odliku dobro sastavljene vijesti ističe njezinu prohodnost te navodi čime se ona postiže: kohezivnim sredstvima, koherencijom i tematizacijom, to jest pravilnim smještanjem teme i reme kao dijelova obavijesnoga ustrojstva rečenice. Te pojmove dalje u radu objašnjava i pokazuje na konkretnim primjerima vijesti.

 

U poglavlju naslovljenome Korpus naglašava se važnost korpusa u lingvističkim istraživanjima i navodi se građa za ovaj rad – radijske vijesti Prvoga programa Hrvatskoga radija odašiljane od 1. rujna 2003. do 31. svibnja 2004. Korpus obuhvaća pet velikih emisija vijesti (Jutarnju kroniku u 7 sati, Dnevne novosti u 15 sati, Aktualno u 17 sati, Dnevnik u 19 sati i Kroniku dana u 22 sata) koje traju od 15 do 30 minuta te male vijesti koje se odašilju svaki puni sat i koje traju otprilike pet minuta (osim onih u 13 i u 24 sata koje traju od 10 do 15 minuta).

 

U sljedećem poglavlju autorica donosi pregled obrade naziva kohezija i koherencija u rječnicima te zaključuje da su nastali u kemijskoj i informatičkoj znanosti i da su odatle ušli u lingvistiku gdje označuju svojstvene pojave i odnose koji vladaju u tekstu.

 

U poglavlju Osnovne osobine teksta Marija Dražić navodi sedam standarda tekstualnosti ili konstitutivnih načela teksta, a to su: kohezija teksta, njegova koherentnost, intencionalnost, prihvatljivost, informativnost, situacionalnost i intertekstualnost. Svako od tih načela ukratko objašnjava, a prva dva, najvažnija, opširno i obrađuje u dvama velikim poglavljima: Kohezija i Koherencija.

 

Poglavlje o koheziji zauzima najveći dio rada. Promatraju se četiri osnovna tipa kohezije: referencija, elipsa, veznička kohezija i leksička kohezija. Svaki od njih na specifičan način pridonosi povezivanju rečenica tako da tvore smislenu tekstnu cjelinu. Kao najočitije sredstvo kohezije teksta spominju se konektori, to jest veznici na razini teksta. To su primjerice: no, pak, međutim, naime, a, i, čiju je ulogu autorica prikazala na mnoštvu primjera. Nadalje, u radu jasno pokazuje kako i izostavljanje nekoga elementa (koji se razumijeva iz konteksta) može pridonijeti koheziji, to jest povezanosti vijesti, a riječ je o elipsi. Prema knjizi Hallidaya i Hasana (1976) Cohesion in English obrađene su dvije vrste elipse: djelomična elipsa (ili zamjena, supstitucija) i potpuna elipsa. Leksička se kohezija razlaže i objašnjava u opsežnome istoimenome poglavlju s mnogobrojnim primjerima. Nju mogu tvoriti jednostavna ponavljanja riječi u istome obliku (požarpožar), ponavljanje neke riječi, ali ne nužno istoga morfološkoga oblika (požar nom. sg. – u požaru lok. sg.), uporaba sinonima  (požarvatra), antonima (vruće – hladno), hiperonima i hiponima: opće – specifično (oružje – puška, pištolj), meronima: dio – cjelina (tijelo – glava, trup, ruka, noga) i kolokacija (planuti požar).

 

U poglavlju Uspostava kohezije glagolima koji pripadaju konceptu GOVORENJAMIŠLJENJA  i  OBJAVLJIVANJA VIJESTI  Marija Dražić iznosi u literaturi manje isticanu činjenicu kako se kohezija može ostvariti i upotrebom određenih glagola.  U radijskim vijestima pojavljuju se glagoli koji slušateljima naznačuju da se u nastavku govori o istoj temi. To su, primjerice, glagoli koji pripadaju konceptu GOVORENJA i POIMANJA: istaknuti, reći, dodati, ustvrditi, ocijeniti, javiti, najaviti, priopćiti, potvrditi, opovrgnuti, smatrati, misliti, držati... Takvi glagoli služe uspostavi kontinuiteta teme i održavaju tematsku povezanost teksta.

 

Blizak je pojmu kohezije pojam koherencije, o kojem se govori u sljedećem poglavlju magistarskoga rada. Katkad veza među rečenicama vijesti nije izravno oblikovana nekim od navedenih poveznih sredstava nego je slušatelj mora sam tumačiti na temelju svojega znanja o svijetu i iskustva jer mu samo njegovo jezično znanje nije dovoljno da bi vijest razumio. U radu autorica zato na nekoliko primjera pokazuje mehanizam koherencije kojim slušatelj ili čitatelj mora sam popuniti praznine zbog neizrečenoga u tekstu.

 

U poglavlju Prva rečenica u tekstu Marija Dražić navodi primjere vijesti u kojima je posebno vidljiva velika važnost prve rečenice (engl. topic sentence), koja sažeto i na privlačan način oblikuje glavnu temu vijesti, pobuđuje zanimanje slušatelja za onim što slijedi i uvodi ga u vijest. Naglašava da dobro strukturirana prva rečenica pridonosi prohodnosti teksta vijesti jer omogućuje slušatelju da brže uđe u sadržaj vijesti, bolje ga razumije i da ga lakše zapamti. U novinarstvu se odavno posebno proučava kako sastaviti i istaknuti novinske naslove, a u radijskim je vijestima često prva rečenica ono što su naslovi u novinskim vijestima.

 

Sljedeće poglavlje obrađuje vijesti sa stajališta obavijesnoga ustrojstva rečenica. Autorica daje primjere nekoliko načina tematske progresije kako ih je formulirao Daneš, jedan od sudionika Praške škole.

 

U poglavlju pod nazivom Ograde u vijesti autorica primjećuje da se i na jezičnoj strukturi odražava ograđivanje od nečijih navoda ili mišljenja kako bi se objektivno izvijestilo o nekom događaju, što je cilj svakih vijesti. Rabe se jezična sredstva koja se nazivaju ogradama. Ta se jezična sredstva objašnjavaju kao semantičke strategije kojima se služe novinari pri pisanju vijesti, a možemo ih promatrati kao gotove fraze. Navode se primjeri poput: prema podacima policije, navodno, prema svemu sudeći, takozvana, kako javljaju agencije, kako se doznaje iz Ministarstva, prema njegovim riječima, neslužbeno se doznaje, prema neslužbenim rezultatima itd.

 

U idućem poglavlju, Anaforički izrazi kojima se upućuje na osobe u vijesti, Marija Dražić uspoređuje novinske i radijske vijesti na temelju anaforičkih izraza kojima se upućuje na osobe o kojima se u vijesti govori. Zaključuje da je za radijske vijesti bolje da takvi anaforički izrazi, u kojima se obično ističe dužnost koju neka osoba obavlja (npr. predsjednik Republike, potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti), stoje prije njezina imena i prezimena.

 

Na kraju se rada u pretposljednja dva poglavlja govori o lingvističkim istraživanjima vijesti u svijetu te o osnovnim obilježjima vijesti kao radijskoga žanra.

 

U Zaključku autorica ukratko sažima glavne spoznaje svojega rada. Ističe da se pri analizi radijskih vijesti moraju imati na umu njihove osnovne karakteristike i namjena. Budući da su namijenjenje slušanju, posebna se pozornost mora obratiti strukturiranju rečenice da bi vijesti bile prohodne, tj. razumljive slušatelju. Rečenice radijskih vijesti, smatra Marija Dražić, moraju biti prilagođene mediju kojim se prenose jer nerazumljivost rečenice od prve potpuno ukida njezinu obavijesnost budući da se slušatelj ne može vratiti nazad u tekst kao čitatelj novinske vijesti.

 

Posebna je vrijednost ovoga rada i u mnogobrojnim primjerima kojima autorica ilustrira analizirane pojmove (npr. leksičku koheziju, koherenciju, elipsu...). Njima je pokazala kako se radeći na korpusu mogu postići vrijedni rezultati, primjerice oni o važnosti prve rečenice radijske vijesti.

 

Svojim magistarskim radom Organizacija vijesti u okviru lingvistike Marija Dražić pokazala je kako se vrijedni rezultati mogu polučiti primjenom lingvističkih spoznaja i metoda, posebno kognitivne, na novinarsku radijsku građu. Ograničivši se na vijesti autorica je dobro odredila i obavila svoj zadatak. Njezin je magistarski rad kao izvorni znanstveni rad vrijedan prilog i kroatistici, i lingvistici, i novinarstvu. Stoga predlažemo da se magistarski rad prihvati, a njegova autorica Marija Dražić uputi na obranu.

 

 

dr. sc. Zrinka Jelaska, docent,

predsjednik povjerenstva

 

 

 

dr. sc. Josip Silić, redoviti profesor u miru, 

mentor i član povjerenstva

 

 

 

dr. sc. Branka Tafra,

znanstveni savjetnik,

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u

Zagrebu, član povjerenstva

 


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za kroatistiku

 

 

 

                                                                       FAKULTETSKOME VIJEĆU

                                                           FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

Predmet: Ocjena  magistarskoga rada Sanje Marije SIKIRIĆ pod naslovom Kategorija         glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga jezika i njezino stanje danas.

 

 

Odlukom Vijeća od  27. svibnja 2004. godine, klasa 643-02/04-02/32, ur. br.: 3804-240-04-2, izabrani u stručno povjerenstvo za  ocjenu magistarskoga rada Sanje Marije  Sikirić pod naslovom Kategorija glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga jezika i njezino stanje danas, podnosimo Fakultetskome vijeću

                                  

                                               I  Z  V  J  E  Š  T  A  J

 

Magistarski rad Sanje Marije Sikirić pod navedenim naslovom obaseže 166 stranica računalnoga ispisa i podijeljen je u poglavlja: Uvod, Problem glagolskoga vida u gramatikama hrvatskoga jezika (s potpoglavljima: Glagolski vid na razini morfologije,  Glagolski vid na razini  tvorbe riječi,Glagolski vid na razini sintakse, Odnos glagolskoga vida i konteksta), Definiranje svršenoga i nesvršenoga glagolskoga vida (s potpoglavljima: Nesvršeni glagolski vid, Svršeni glagolski vid, Problem glagolskoga vida kod glagola koji izriču stanje), Odnos glagolske osnove i  glagolskoga vida, Sažetak, Prilog – Glagolske osnove i  Literatura.

                                                           S a d r ž a j

U Uvodu autorica  navodi da se glagolski vid spominje u gramatikama hrvatskoga jezika kao gramatička kategorija vezana uz glagole. Ističe relevantnost glagolskoga vida  u  hrvatskome jeziku. Kako dosadašnja istraživanja  nedovoljno jasno definiraju  glagolski vid, cilj je istraživanja opisati glagolski vid na razini morfologije, tvorbe riječi i sintakse te ponuditi prihvatljivu definiciju.

Metoda rada u osnovi je  deskriptivna ili analitičko-deskriptivna,  u prikazu kategorije glagolskoga vida u pojedinim  gramatikama, te komparativna u usporedbi  opisa spomenute kategorije u  različitim  gramatikama.

U poglavlju  Problemi glagolskoga vida u  gramatikama hrvatskoga jezika  autorica  konstatira da  se u nekim od izabranih gramatika  glagolski vid ne definira izravno kao zasebna gramatička kategorija svojstvena glagolima, nego se definira posredno. Tek od druge polovice 20. st. glagolski se vid opisuje kao jedna od gramatičkih kategorija vezanih uz glagole. Polazeći od različitih pristupa i nazivlja, gramatički se opisi bave završenošću i trajnošću  glagolske radnje te načinima njezine izvršenosti. U tome poglavlju zamjetno je nedostatno poznavanje  nekih od temeljnih djela koja se bave navedenom problematikom. Teoretski uvid u radove te vrste  olakšao bi autorici snalaženje u zamršenoj vidskoj problematici.

U poglavlju Glagolski vid na razini morfologije autorica, na temelju analize obrade kategorije glagolskoga vida u odabranim gramatikama, razložno zaključuje:

1. u nizu gramatika ne govori se o  gramatičkoj kategoriji glagolskoga vida, nego se samo glagoli dijele  s obzirom na izvršenost glagolske radnje,

2.obrađuje se kategorija glagolskoga vida, a ne obrađuju se glagoli po načinu vršenja radnje,

3.donosi se gramatička kategorija glagolskoga vida, a uz to se glagoli dijele i po načinu vršenja radnje.

Posebnu pozornost autorica posvećuje  glagolskome vidu na razini morfologije – tvorbi glagolskih oblika ovisno o glagolskome vidu – u analiziranim gramatikama te tvorbenim sredstvima  i načinima  izricanja glagolskoga vida. Analizira potom upotrebu  pojedinih glagolskih oblika  u sintaksi i njihovo značenje u gramatičkoj kategoriji vremena, i to u nezavisno složenim i zavisno složenim rečenicama.

U trećem poglavlju  autorica  analizira kako se u gramatikama definiralo glagolski vid  i zaključuje da se ta kategorija  najčešće definirala opisno (što se kojim glagolom izriče). Ona nudi svoje odredbe dviju gramatičkih oznaka kategorije glagolskoga vida. Povezujući kategoriju glagolskoga vida s predikatnom kategorijom vremena, s pravom zaključuje da se prava sadašnjost može izreći samo glagolima nesvršenog vida. Analizira  zatim glagole stanja te mogućnost njihove prefiksacije. Donosi i podjelu prefigiranih glagola stanja po značenju.

Iznimno je zanimljiva autoričina primjena rezultata dosadašnjih istraživanja glagolskih osnova. Uz dosadašnju podjelu na infinitivnu i prezentsku osnovu (koje su vezane uz tvorbu glagolskih oblika, a bile su i podloga za podjelu glagola na vrste), pojavljuju se u novijim opisima pri opisu odnosa glagolskih osnova i glagolskoga vida još i  glagolskooblična i glagolskovidska osnova. Svaki glagolski oblik ima svoju osnovu i autorica navodi  18 glagola s osnovama u svim njihovim oblicima. Glagolskovidske osnove razlikuju se  sufiksima. Sufiks je  bitna odrednica svršenosti i nesvršenosti. Vidska opreka svršeno – nesvršeno može  se otkriti samo analizom vidskoga para.

            U Sažetku autorica navodi bitne spoznaje  do kojih je došla proučavanjem odabranih gramatika: gramatički opisi razlikuju svršenost i nesvršenost glagolske radnje i na temelju toga dijele glagole u dvije skupine  - svršene i nesvršene. Izvan te podjele ostaju dvovidni glagoli. Zaključuje se da se vid glagola najbolje može  odrediti pomoću vidskih parnjaka, što se do sada uglavnom nije činilo.

            U Prilogu autorica donosi  na 53 stranice  nizove  svršenih i nesvršenih glagola  s osnovama po njihovu nazivu i  po njihovu morfemskome ustrojstvu, i to polaznoga glagola i njegova vidskoga parnjaka. To je još jedan njezin konkretan doprinos razumijevanju problematike  gramatičke kategorije glagolskoga vida.

            Na kraju  je navedena literatura kojom se autorica služila pri radu. U popisu su  navedena dvadeset četiri  rada.

                       

                                               Z a k l j u č n a   o c j e n a

            Magistarski rad Sanje Marije Sikirić Kategorija glagolskoga vida u hrvatskim gramatikama i njezino stanje danas, gledano u cjelini,  u znanstvenom je  pogledu konzistentan, cjelovit i metodologijski korektno izveden. Odabir teme svrhovit je jer je tema glagolskoga vida jedna od onih koje nisu nikada dovoljno istražene, ali i jedna od  zahtjevnijih tema u hrvatskome jezikoslovlju. Autorica je  uspješno dovela u vezu prethodne spoznaje i svoje istraživanje te su njezine konstatacije u skladu  s metodama kojima se služila. Korištena literatura valjano je citirana čime autorica pokazuje znanstveno korektan odnos prema intelektualnom vlasništvu. Velik jer napor uložila u odredbu i pregledno grafičko predočavanje glagolskoobličnih i glagolskovidskih osnova.

Zanemarimo li neke manje nedostatke, pokoju nepreciznost u formulacijama,   iz rada je razvidno poznavanje problematike, kao i autorski doprinos u promišljanju  glagolskoga vida  u hrvatskome jeziku.

 

 

                                               P r i j e d l o g

 

Na temelju svega izloženog  stručno povjerenstvo smatra da magistarski rad Sanje Marije Sikirić Kategorija glagolskoga vida u hrvatskim gramatikama i njezino stanje danas zadovoljava sve uvjete koji su  predviđeni za takav tip rada, pa predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta da prihvati  njegovu ocjenu i da pristupnici Sanji Mariji Sikirić odobri nastavak daljnjeg postupka za stjecanje akademskog stupnja magistrice znanosti.

 

Zagreb, 22. studenoga 2004.

 

 

 

                                               STRUČNO POVJERENSTVO:

 

 

                                               ---------------------------------------------------------------------

                                               dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof., predsjednik

                                              

 

                                                           ---------------------------------------------------------------------

                                                           dr. sc. Josip Silić, red. prof. u miru, član

                                                                                 

 

                                                           ---------------------------------------------------------------------

dr. sc. Marija  Znika, znan. sur.

u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, članica


Dr. sc. Neven Hrvatić, doc.

Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Dr. sc. Stjepan Jagić, viši asistent (Sveučilište u Zadru)

 

 

Zagreb, 29. studenoga 2004.

 

 

Predmet: Magistarski rad pristupnice Jasmine Vrkić Dimić - izvješće i ocjena                     

               stručnog povjerenstva

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

                                                 Zagreb,  Ivana Lučića 3

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na sjednici održanoj 13. listopada 2004. godine, imenovalo je stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Neven Hrvatić, doc. (predsjednik), dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof. (član) i dr. sc. Stjepan Jagić, viši asistent (Sveučilište u Zadru) (član), za ocjenu magistarskog rada Jasmine Vrkić Dimić pod naslovom "Slobodno vrijeme studenata: organizacija, sadržaji i provođenje". U skladu s donesenom odlukom Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženi rad i podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće:

 

 

I Z V J E Š Ć E

 

           

Magistarski rad Jasmine Vrkić Dimić pod naslovom "Slobodno vrijeme studenata: organizacija, sadržaji i provođenje" obuhvaća 209 stranica, od čega 180 stranica glavnog teksta, 16 stranica priloga i 11 stranica popisa korištenih izvora i literature sa 109 bibliografskih jedinica (najviše na hrvatskom i engleskom te talijanskom jeziku). Rad je sadržajno podijeljen u 7 većih tematskih cjelina:  1. Uvod (str. 4-7.), 2. Znanstveno-tehnološki razvoj suvremenog društva (str. 8-23.),               3. Studenti i visoko obrazovanje (str. 24-59.),  4. Slobodno vrijeme (str. 60-93.),         5. Struktura empirijskog istraživanja (str. 94-102.), 6. Analiza i interpretacija rezultata empirijskog istraživanja (str. 103-166.), 7. Zaključci (str. 167-180.) te Sažetak (str. 208.). U tekst je uključeno 57 tablica i 11 slika. Prilozi (str. 192-207.) sadrže 13 tablica, Upitnik o organizaciji, sadržajima i provođenju slobodnog vremena studenata, te 7 priloga popisa reduciranih i kategoriziranih podataka kvalitativne analize empirijskog istraživanja.

 

 

S a d r ž a j      r a d a

 

 

U Uvodnom dijelu rada (str. 4-7.) autorica naglašava značaj dinamike života koji se odvijaju u slobodnom vremenu, na koje utječu promjene u sferi rada i slobodnog vremena, a koje su zavisne od napretka znanosti i tehnologije te društvenih promjena suvremenog doba. Važnost, pa čak i nužnost i obvezu konstruktivne organizacije, odabira te načina provođenja slobodnovremenskih aktivnosti naglašava se posebice u kontekstu populacije studenata nastavničkih fakulteta, dakle, potencijalnih budućih organizatora slobodnovremenskih aktivnosti. Studenti bi, prije svega, trebali svoje slobodno vrijeme koristiti na kvalitetan način, jer će kao nositelji odgojno-obrazovnog procesa biti u poziciji neposrednog utjecaja na slobodnovremenske aktivnosti svojih učenika.

Iako je slobodno vrijeme mladih empirijski istraživano unutar većih sociologijskih (suvremena problematika životnih stilova, sadržaja, struktura interesa, medija, različitih subkulturnih utjecaja na mlade u njihovom slobodnom vremenu...) i pedagogijskih studija (funkcije, utjecaj na stvaralaštvo, struktura slobodnog vremena, svakodnevne aktivnosti mladih, interkulturalno-pedagoške promjene u slobodnom vremenu koje nastaju pod utjecajem turizma...), izostali su fenomeni slobodnog vremena studenata. Analiza slobodnog vremena studentske populacije, s posebnim usmjerenjem na njegovu organizaciju, sadržaje i način provođenja, prilog je u proučavanju te daljnjem spoznavanju i rasvjetljavanju spomenutih fenomena.

 

         U drugom dijelu rada koji nosi naziv "Znanstveno-tehnološki razvoj suvremenog društva" (str. 8-23.) detaljno se eksplicira povezanost između suvremenih znanstveno-tehnoloških i informacijskih otkrića i permanentnih promjena u načinima rada te preobrazbi ljudskog djelovanja i razmišljanja, odnosa među ljudima i društvima, promjenama koje nastaju u socijalnom, ali i individualnom djelovanju. Kompleksno su sagledane tehnološke konzekvence na društveno i prirodno čovjekovo okruženje. Znanstveno-tehnološka dostignuća vrlo snažno utječu na kvalitetu života suvremenog čovjeka istovremeno stvarajući «novu» kulturu življenja imanentnu suvremenom čovjeku, na koju svaki pojedinac treba naučiti pravilno odgovoriti. Poseban naglasak stavljen je na informacijske i komunikacijske tehnologije zbog njihovog izuzetno brzog i dinamičnog razvoja, vrlo široke primjene te dubokog utjecaja na individualni i društveni razvoj. Također se ističe značaj pravilnog odabira i korištenja suvremenih tehnoloških rješenja, posebice u odgojno-obrazovnom procesu i slobodnom vremenu.

Magistrantica, nadalje, naglašava potrebu svakog pojedinca prema osmišljavanju i izgradnji smisla i stila vlastita života, pri čemu svakodnevno iskustvo, načini korištenja slobodnog vremena igraju odlučujuću ulogu na oblikovanje specifičnog individualnog razvoja.

 

         Treći dio rada, pod nazivom "Studenti i visoko obrazovanje" (str. 24-59.), daje prikaz visokog obrazovanja kao vrlo značajnog segmenta odgojno-obrazovnog sustava s ogromnim razvojnim potencijalom. Ističu se osnovni razlozi zbog kojih je, uslijed evidentnog znanstveno-tehnološkog i gospodarskog napretka, visoko obrazovanje došlo u središte interesa svakog društva. Magistrantica naglašava značaj ljudskog kapitala te njegov utjecaj na razvoj znanstvene civilizacije čiji su temelji suvremena znanstvena i tehnološka dostignuća. Nadalje, analizom statističkih podataka o nekim glavnim brojčanim pokazateljima ocrtava stanje visokog obrazovanja i studentsku populaciju u Hrvatskoj. Studente ističe kao ključne u postizanju boljih životnih uvjeta, gospodarskog i općeg društvenog prosperiteta, jer oni, kao najobrazovaniji segment unutar populacije mladih, predstavljaju razvojnu snagu svakog društva. Nakon sagledavanja osnovnih karakteristika mlade generacije, čiji su predstavnici i studenti, pristupnica prikazuje rezultate relativno malobrojnih istraživanja slobodnog vremena studenata u Hrvatskoj, te ukazuje na potrebu suvremenih istraživanja fenomena slobodnog vremena upravo na toj populaciji.

 

         U četvrtom su poglavlju, "Slobodno vrijeme" (str. 60-93.), nakon pojmovnog određenja slobodnog vremena detaljno eksplicirane aktivnosti i funkcije slobodnog vremena, naglašena je njihova duboka povezanost, isprepletenost i međusobna uvjetovanost o karakteristikama rada kojeg čovjek obavlja, individualnim psihofizičkim osobinama te čitavim nizom situacijskih okolnosti koje utječu na odabir aktivnosti u određenom trenutku (funkcije koje im upravo određeni pojedinac u određenom trenutku pridaje). Istaknuta je nemogućnost jasnog strukturiranja aktivnosti slobodnog vremena u određene kategorije: odmor, razonoda i zabava ili razvoj osobnosti i naglašena potreba fleksibilnog razumijevanja funkcija slobodnog vremena u odnosu na konkretne okolnosti. Posebna pozornost posvećena je pregledu rezultata istraživanja aktivnosti i funkcija slobodnog vremena djece i mladih, kako naših, tako i stranih autora. Autorica naglašava kako mladima valja osigurati mogućnost raznovrsnog odabira kvalitetno organiziranih i osmišljenih slobodnovremenskih aktivnosti, pravodobno i adekvatno ih informirati o mogućem izboru, poticati ih kako bi odabir uskladili s uočenim dispozicijama, sposobnostima i interesima.

 

         U petom dijelu rada "Struktura empirijskog istraživanja" (str. 94-102.) određeni su problem, cilj i zadaci istraživanja, hipoteza i varijable istraživanja, detaljno je opisan instrument korišten za prikupljanje podataka, metode istraživanja, ispitani uzorak studenata te način obrade podataka. Problem istraživanja predstavlja analizu slobodnog vremena studentske populacije s posebnim usmjerenjem na njegovu organizaciju, sadržaje i način provođenja. Cilj je utvrditi s koliko stvarno slobodnog vremena raspolažu studenti, kako organiziraju svoje slobodno vrijeme, kojim ga aktivnostima ispunjavaju, gdje i na koji način i s kim ga provode, te s kime bi ga željeli provoditi (željeni i stvarni interpersonalni odnosi u slobodnom vremenu). Temeljem postavljenog cilja istraživanja pristupnica izdvaja osam konkretnih zadataka istraživanja, zavisne varijable koje iz njih proizlaze, četiri nezavisne varijable (spol, studijska/-e grupa/-e, godina studija, socioekonomski status ispitanika) te postavlja opću hipotezu o nepostojanju razlika u slobodnom vremenu među studentima različitog spola, studijskih grupa, godina studija i procijenjenog socioekonomskog statusa. Anketni upitnik "Upitnik o provođenju slobodnog vremena studenata" konstruiran je za potrebe ovog istraživanja. Ispitani uzorak studenata kombinacija je stratificiranog (proporcionalnog) i prigodnog  uzorka. Istraživanje je provedeno u okviru Sveučilišta u Zadru na uzorku od 415 studenata sa sve četiri godine studija raznih studijskih grupa. Prikupljeni podaci obrađivani su kvalitativnom (redukcija, sređivanje i kategoriziranje podataka te izračunavanje osnovnih pokazatelja deskriptivne statistike) i kvantitativnom analizom (Hi-kvadrat test, Kruskal-Wallisov test analize varijance rangova).

 

         Šesto poglavlje "Analiza i interpretacija rezultata empirijskog istraživanja" (str. 103-166.) donosi detaljan prikaz i interpretaciju dobivenih rezultata istraživanja temeljem postavljenih zadataka istraživanja, pa se kao potpoglavlja ovog dijela rada izdvajaju:

A.               Količina slobodnog vremena studenata radnim i neradnim danom;

B.               Aktivnosti u slobodnom vremenu;

C.               Mjesta provođenja slobodnog vremena;

D.               Organizacija slobodnog vremena;

E.                Stvarni i željeni interpersonalni odnosi studenata u slobodnom vremenu;

F.                Zadovoljstvo slobodnim vremenom;

G.               Željene aktivnosti slobodnog vremena;

H.               Razlozi neostvarenja želja studenata vezanih uz aktivnosti slobodnog vremena.

Za svaki postavljeni zadatak istraživanja prvenstveno su analizirani podaci osnovne deskriptivne statistike, pregledno prikazani tablično i slikovno, te su nakon toga utvrđivani eventualni efekti ispitivanih nezavisnih varijabli zasebno za svaku zavisnu varijablu putem Hi-kvadrat testa ili Kruskal-Wallisovog testa analize varijance rangova (kod rezultata dobivenih rangiranjem). Vjerojatnost povezanosti nezavisnih i zavisnih varijabli utvrđivana ja spomenutim testovima na razini 95 % ili 99 % vjerojatnosti utvrđene korelacije. Temeljem tako analiziranih podataka istraživanja vršena je daljnja interpretacija rezultata istraživanja.

Rezultati istraživanja pokazuju da količina slobodnog vremena studenata varira ovisno o tome da li je riječ o radnom (2 – 4 sata) ili neradnom danu (preko 4 sata dnevno) te da neradnim danom evidentno raste. Studenti, u odnosu na studentice, općenito raspolažu s više slobodnog vremena; studenti koji su svoj socioekonomski status procijenili kao iznadprosječan raspolažu s više slobodnog vremena neradnim danom kao i studenti druge i treće godine studija.

Spol se izdvaja kao najdiskriminativnije obilježje studentske populacije kada je riječ o sadržajima slobodnog vremena, što se može dovesti u vezu s razlikama u interesima. Studenti se značajno češće od studentica u slobodnom vremenu bave aktivnostima vezanim uz sport i rekreaciju, kompjuter i Internet te drogu i alkohol, dok studentice češće slobodno vrijeme provode u druženju s prijateljima ili partnerom, šetnji gradom i prirodom, a češće i čitaju. Studenti nastavničkih studijskih usmjerenja mnogo češće od studenata nenastavničkih usmjerenja svoje slobodno vrijeme ispunjavaju aktivnostima vezanim uz korištenje kulturnih sadržaja, što može biti asocirano uz razlike među studijskim programima.

Stvarni i željeni interpersonalni odnosi studenata u slobodnom vremenu ispitani su s obzirom na osobe s kojima studenti najčešće ili najradije provode slobodno vrijeme. Utjecaj nezavisnih varijabli na stvarne i željene interpersonalne odnose studenata u slobodnom vremenu ispitan je Kruskal-Wallisovim testom analize varijance rangova. Tako je utvrđeno da studenti češće od studentica slobodno vrijeme provode sami te bi češće i željeli biti sami, dok bi studentice slobodno vrijeme češće željele provoditi u društvu prijatelja. Utvrđivanjem općenitog zadovoljstva ili nezadovoljstva dobiveni podaci govore kako je neznatno više studenata pretežito zadovoljno svojim slobodnim vremenom, nego nezadovoljno. Studenti su, u odnosu na studentice, u prosjeku mnogo zadovoljniji svojim slobodnim vremenom, a s porastom razine socioekonomskog statusa studenata (oba spola) raste i njihovo zadovoljstvo slobodnim vremenom.

 

         U "Zaključcima" (str. 167-180.), u skladu s dobivenim rezultatima empirijskog istraživanja slobodnog vremena studenata, pristupnica odbacuje nultu hipotezu te izvodi zaključke o glavnim karakteristikama slobodnog vremena studenata i temeljem detaljnog prikaza dobivenih rezultata istraživanja ocrtava specifičnosti slobodnog vremena studentske populacije.

Studenti su, što je razvidno po završnim komentarima, vrlo svjesni značaja slobodnog vremena, odabira njegovih aktivnosti te njihovog utjecaja na formiranje čovjekove osobnosti, stavova. Ističu ga kao bitnu odrednicu (često mu pridajući veći značaj od škole, profesije, pa čak i obitelji) skladnijeg psihofizičkog i socijalnog razvoja, ostvarivanja kreativnosti, upoznavanja samoga sebe, uspostavljanja svojevrsne ravnoteže u čovjekovom životu, ali pritom upozoravaju i na moguće zamke slobodnog vremena kojeg ponekad imaju dovoljno, ali ga koriste nekvalitetno. Autorica, nadalje, ukazuje na potrebu daljnjih istraživanja fenomena slobodnog vremena, posebice njegova odgojnog značaja, kako bi se pronašli odgovori na pitanja zašto?; zašto studenti slobodno vrijeme ispunjavaju određenim sadržajima, zašto ga ne/provode organizirano, zašto ga ne/planiraju, zašto ga provode na određene načine, u određenim socijalnim kontekstima...  i s kojim ciljem?, pa se može pretpostaviti kako su svjesni kreatori, organizatori i planeri svog života i slobodnog vremena te da aktivnosti smišljeno usmjeravaju na osobnu i društvenu dobrobit.

Potrebno bi bilo detaljnije ispitati i mogućnosti utjecaja na kvalitetno i osmišljeno provođenje slobodnog vremena od strane odgojnih subjekata: obitelji, škole, a posebice odgajatelja, nastavnika, pedagoga na svim razinama odgoja i obrazovanja. Posebno pitanje predstavlja kvaliteta organiziranih oblika provođenja slobodnog vremena; njihovih sadržaja, programa, konkretnih aktivnosti i metoda rada i stručnost zaposlenih kadrova. Radi postizanja cjelovitijeg razumijevanja fenomena slobodnog vremena istaknuta je važnost daljnjih istraživanja ovog područja čije moguće pravce autorica u zaključnom dijelu rada ocrtava.

 

 

Z a k l j u č n a   o c j e n a  

 

Magistarski rad pristupnice Jasmine Vrkić Dimić pod naslovom "Slobodno vrijeme studenata: organizacija, sadržaji i provođenje", gledano u cjelini, je u znanstvenom pogledu konzistentan, cjelovit i  metodologijski korektno izveden i usmjeren na  aktualnu problematiku provođenja slobodnog vremena studenata.

U teorijskoj sintezi i fokusiranju problema istraživanja magistrantica je uspješno dovela u vezu prethodne spoznaje i nacrt svog istraživanja, kako teorijskog, tako i empirijskog dijela.

Kao jedan od najzančajnijih problema odgoja u suvremenom svijetu pristupnica ističe problem duhovnog osiromašenja mlade generacije (i studenata), kroz nedostatno socijalno iskustvo koje može dovesti do raznih oblika ugroženosti ili zapuštenosti, što se prvenstveno manifestira kroz nekvalitetno/beskorisno provođenje slobodnog vremena. Također se naglašava važnost odgoja za oblikovanje vlastitog (slobodnog) vremena, kako bi se stvorila navika, razvila svijest i kultura kvalitetnog provođenja vremena ispunjenog obvezama, ali i slobodnog vremena koje pruža mogućnost svakom pojedincu za jedinstveni razvoj.

Pozitivno usmjerenje slobodnovremenskih aktivnosti moguće je ostvariti pedagoški osmišljenim aktivnostima, kojima se kao bitne funkcije izdvajaju: odgoj i obrazovanje u slobodnom vremenu, odgoj i obrazovanje za slobodno vrijeme, ali i stvaranje svijesti i kulture provođenja slobodnog vremena kao sve dominantnijeg čimbenika u formiranju općeg stila življenja.  

U ovom kontekstu slobodno vrijeme je relativno zasebna struktura koja djeluje na razvoj pojedinca i povećanju opće kvalitete života, a može biti bitan čimbenik formiranja međusobnih smislenih odnosa, stjecanje znanja i vještina, obogaćivanje emocionalnog života i specifičanog timskog pristupa.

U empirijskom dijelu radnje, ističe se smislena i utemeljena operacionalizacija glavnih varijabli, kao i konstrukcija i primjena adekvatnog instrumenta. Izbor uzorka (četiri studijske godine/raziličitih studijskih grupa) može se ocijeniti  odgovarajućim za primijenjeni model istraživanja, a broj ispitanika (415) zadovoljavajućim za izvođenje zaključaka temeljem primjereno odabranih analiza.

Grafička oprema i prezentacija rezultata istraživanja kao i podataka dobivenih  obradom je na uobičajenoj razini  kvalitete. Predočena literatura  kojom se pristupnica koristila je po opsegu i kvaliteti  primjerena i relevantna, a cjelovito i sustavno citiranje pojedinih autora i navođenje njihovih rezultata u samoj radnji  pokazuje  široko poznavanje istraživane problematike i korektan odnos prema intelektualnom vlasništvu.

Zanemarujući manje nedostatke, ponekad prisutne nepreciznosti u određenju  pojedinih kategorija unutar fenomena slobodnog vremena i moguće razlike u odabiru teorijskih odrednica, u radu je razvidno poznavanje problematike, kao i autorski doprinos nekim novijim načinima razmišljanja na tom području.

 

 

 

P r i j e d l o g

 

   Na temelju svega izloženog, stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati  pozitivnu ocjenu  magistarskog rada  pristupnice Jasmine Vrkić Dimić pod naslovom "Slobodno vrijeme studenata: organizacija, sadržaji i provođenje" i da joj pred istim povjerenstvom odobri nastavak daljnjeg postupka za stjecanje akademskog stupnja magistrice znanosti u području društvenih znanosti,  polje odgojnih znanosti  u grani  pedagogija.

 

 

 

 

  Stručno povjerenstvo:

 

   1. Dr. sc. Neven Hrvatić, doc. - predsjednik

 

       ---------------------------------------------

 

   2. Dr. sc. Vlatko Previšić, red.prof. - član

 

      ----------------------------------------------

 

  3. Dr. sc. Stjepan Jagić, viši asistent -  član

 

     ---------------------------------------------

 


Dr. sc. Mario Strecha, docent

Dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

Dr. sc. Stanislav Tuksar, redoviti profesor Muzičke akademije u Zagrebu

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

 

           

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici održanoj 17. svibnja 2004. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Ivane Paule Gortan-Carlin pod naslovom Glazbeni život Poreča i okolice 1880.– 1918. Stoga Fakultetskom vijeću podnosimo slijedeće

 

I z v j e š ć e

 

            Magistarski rad ima opseg od ukupno 178 stranica, a sastoji se od uvoda (3-6),  osam kraćih poglavlja (7-122), zaključka (123-128), priloga (129-172), popisa izvora i literature (172-176) te sažetka na hrvatskom  i talijanskom jeziku (177-178).

            Ivana Paula Gortan-Carlin je za temu svog magistarskog rada odabrala glazbeni život život u Poreču i porečkom kotaru u radoblju od 1880. do 1918. godine, u kojem kulturni život u Poreču, političkom središtu Istre, kao i u njegovoj okolici, počinje poprimati izrazito građanske oblike. Budući da povijest glazbenog života Poreča i Poreštine u navedenom razdoblju i upoće u 19. stoljeću do sada nije bila predmetom znanstevnog istraživanja, u svom magistarskom radu, izrađenom na osnovi dostupne arhivske građe, suvremenog tiska i historiografske, odnosno muzikološke literature, Ivana Paula Gortan-Carlin mogla je pružiti samo početne, temeljne obavijesti iz glazbenog života Poreča i porečkog kotara u posljednjim desetljećima austrijske vladavine u Istri kao nužnu podlogu za buduća sustavna historiografsko-muzikološka istraživanja.

            U prvom, uvodnom poglavlju (7-31), I. P. Gortan-Carlin je sažeto prikazala društvene, gospodarske, kulturne i političke prilike u Istri i u Poreču od uspostave ustavnog stanja 1860. godine sve pa do sloma Habsburške monarhije, nastojeći na taj način stvoriti okvir unutar kojega je moguće lakše pratiti opis razvoja glazbenog života Poreča i njegove okolice.

U slijedećem poglavlju (32-47), I. P. Gortan-Carlin pisala je o osnutku i djelovanju filharmonijskih društava u Poreču, Vižinadi, Vrsaru, Višnjanu, Taru, Novoj Vasi, Funtani, Baderni i Kašteliru. Radilo se o talijanskim društvima, koja su u svom nazivu sadržavala pojam «societa filarmonica», kojeg je I. P. Gortan-Carlin odlučila doslijedno prevoditi pojmom «glazbeno društvo», obrazloživši to činjenicom da se radilo o društvima koja su po broju svojih članova, po tipu, veličini i strukturi orkestra koji su u njohovom okviru djelovali, po značaju svog repertoara kao i po svojoj društvenoj ulozi bitno razlikovala od filharmonijskih društava u većim gradovima austrijskog dijela Habsburške monarhije. Prema autorici, primarna zadaća porečkog i ostalih glazbenih društva bila je, naime, popularizacija glazbe i pružanje osnovnog glazbenog obrazovanja s ciljem osposobljavanja amatera koji su potom mogli nastupati u orkestrima ili pak u «bandama», manjim glazbenim skupinama, sastavljenim pretežno od puhačih instrumenata, odnosno koji su bili sposobni svirati u crkvama, za potrebe bogoslužja. Osnivanje glazbenih društava, od kojih je najprije bilo utemeljeno ono porečko, koje je kontinuirano djelovalo od 1881. do 1918., bilo je, smatra autorica, iznimno važno za razvoj glazbene kulture tog dijela Istre budući da je to u spomenutom razdoblju u osnovi bio jedini način uspostave koliko-toliko redovitog kontakta istarskog, odnosno porečkog građanstva sa suvremenim glazbenim zbivanjima. Pišući o djelovanju glazbenih društava na Poreštini I. P. Gotran-Carlin nastojala je, kad su joj to dopuštali izvori, rekonstrurati i njihov repertoar.

            Zasebno poglavlje I. P. Gortan-Carlin posvetila je porečkom kazalištu, koje je u gradu funkcioniralo kao središnje mjesto odvijanja ne samo kulturnog, nego i društvenog života (48-61). Do utemeljenja gradskog kazališta, koje je osnovano na inicijativu općinskih vlasti, a koje je počelo djelovati 1887., u Poreču je postojalo privatno talijansko kazalište, u kojem su periodično nastupale uglavnom putujuće dramske kazališne skupine. Gostovanje družina koje su izvodile glazbeno-scenska djela u tom je razdoblju bilo vrlo rijetko, no u prostoru u kojem je kazalište djelovalo povremeno su se izvodili koncerti, koji su nakon osnutka gradskog orkestra 1881. bili češći. Glazbenici porečkog glazbenog društva nastupali su i u pauzama tijekom izvedbi dramskih djela. Nakon osnutka gradskog kazališta, koje je djelovalo u reprezentativnoj i funkcionalno opremljenoj kazališnoj zgradi, stvoreni su uvjeti za češća gostovanja talijanskih opernih družina, koje su izvodile uglavnom talijanski operni repertoar, baziran na djelima G. Donizettija, G. Rossinija i  G. Verdija. Redovita gostovanja opernih družina započela su 1890. U početku, radilo se o kraćim gostovanjima, tijekom kojih je izvođeno tek nekoliko opernih djela, no s vremenom, a napose nakon 1900., vrijeme trajanja gostovanja opernih družina bivalo je sve duže, repertoar je postao bogatiji, a povećavao se i broj ponovjenih izvedbi. Neposredno uoči Prvog svjetskog rata u izvedbama pojedinih opera prvi je puta sudjelovao i gradski orkestar, koji je do tada, od vremena do vremena, u kazalištu priređivao samo koncerte. Početkom 20. stoljeća u porečkom kzalištu počela se izvoditi i opereta, koja je obogatila glazbeni život Poreča. Postupni uspon porečkog kazališta, prema zaključučku I. P. Gortan-Carlin bio je izraz jačanja talijanskog nacionalnog poreta i podizanja kulturne razine talijanskog građanstva Istre.

            Nakon prikaza glazbenog života vezanog uz porečko kazalište slijedi poglavlje u kojem je opisano glazbeno djelovanje Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (62-74). Društvo je osnovano 1893. godine s nakanom da potakne razvoj školstva s hrvatskim kao nastavnim jezikom. U pučkim školama koje je uz pomoć svojih podružnica osnivalo na Poreštini Društvo se brinulo i o osnovnoj glazbenoj naobrazbi polaznika, pri čemu je nastojalo da satovi iz glazbenog odgoja budu u funkciji afirmacije hrvatstva i hrvatskog jezika. Na taj način glazbeni život bio je uključen u hrvatski nacionalni pokret, koji na poreštini, odnosno u Istri jača na prijelomu stoljeća.  

            S obzirom na to da je glazbu njegovala i Katolička crkva, I. P. Gortan-Carlin u svom je magisteriju nastojala ukratko opisati i taj aspekt glazbenog života Poreča i njegove okolice (75-95). Pritom je, između ostaloga, pokazala na koji su se način u glazbenom životu vezanom uz Katoličku crkvu kao instituciju koja je bila najbiliža širim slojevima i hrvatskog i talijanskog stanovništva reflektirali hrvatsko-talijanski nacionalni sukobi. Sukobi su, naime, izbijali u vezi s pitanjem jezika na kojem će se izvoditi pjevani dijelovi liturgijske i crkvene glazbe.

            U nastojanju da glazbeni život Poreštine potkraj 19. i na početku 20. stoljeća prikaže što cjelovitije, I. P. Gortan-Carlin u zasebnom je poglavlju iznijela pojedine činjenice o glazbi koja je bila sastavni dio života i običaja seljaštva na Poreštini (96-107), a ukratko se osvrnula i na glazbenu aktivnost neglazbenih građanskih društava (108-116). Posljednje poglavlje svog magisterija posvetila je pitanju utjecaja ratnih zbivanja na glazbeni život Poreštine i Istre u razdoblju između 1914. i 1918. godine (117-122). U sklop svog magistraskog rada I. P. Gortan-Carllin odlučila je uvrstiti i neka od izvora koje je koristila, a koji, prema njezinoj ocjeni, pružaju bitna svjedočanstva o glazbenom životu prostora u razdoblju kojim se bavila. (129-172).

 

            U metodološkom smislu, magistarski rad I. P. Gortan-Carlin ne prelazi razinu utvrđuje pojedinačne činjenice  povezuje ih u logičnu cjelinu. Svojim radom kandidatkinja je u magisteriju pokazala sposobnost za samostalno istraživanje. Stoga povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću  Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati magistarski rad Ivane Paule Gortan – Carlin pod naslovom Glazbeni život Poreča i okolice 1880.– 1918. i da odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti.

 

                        U Zagrebu, 21. studenog 2004.

 

                                                           Povjerenstvo:

 

Dr. sc. Mario Strecha, docent

 

 

Dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

 

 

Dr. sc. Stanislav Tuksar, redoviti profesor


Predmet: Marijan Bradanović

ocjena magistarskog rada

 

 

            FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

 

            Fakultetsko nas je vijeće na svojoj sjednici održanoj 15. listopada 2004. (spis kl: 643-02/04-02/67) imenovalo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Marijana Bradanovića  pod naslovom Arhitektura i urbanizam Vrbnika od 1450. do 1620. godine (Doba kasne frankopanske i ranije mletačke uprave) , pa podnosimo slijedeće 

 

                                                           IZVJEŠĆE

 

            Magistarski rad Marijana Bradanovića,  pod naslovom Arhitektura i urbanizam Vrbnika od 1450. do 1620. godine (Doba kasne frankopanske i ranije mletačke uprave) ima ukupno 155 stranica, od čega 71 stranicu osnovnog teksta sa 268 bilježaka, 9  stranica bibliografije i 54 stranice kataloga javnog, stambenog i crkvenog graditeljstva popraćenog s ilustracijama (5 katastarskih karata, 2 analitičke karte, 86  fotografije), 4 stranice sažetaka i ključnih riječi na hrvatskom i engleskom jeziku te životopis.

 

            Osnovni tekst sadrži Uvod te poglavlja i potpoglavlja grupirana u dva  dijela. U prvom dijelu pod zajedničkim naslovom Vrbnik u razdoblju do XV. stoljeća su poglavlja: Postanak Vrbnika i pitanje njegovog prvotnog smještaja te odnso prema ostalim otočnim naseljima i obližnjem kopnu, Vrbnik u razvijenom srednjem vijeku. Drugi dio pod zajedničkim naslovom Vrbnik u drugoj polovici XV., u XVI. i na početku XVII. stoljeća obuhvaća poglavlja: Društvene i političke prilike na izmaku srednjeg i u ranijem razdoblju novog vijeka, Graditeljski razvoj Vrbnika u drugoj polovici XV., u XVI. i početkom XVII. stoljeća (Izgled naselja u kasnom srednjem i ranijim razdobljima novog vijeka, Stambeno graditeljstvo, Svjetovna loža i upravna palača na Veloj placi, Gradska vrata, kula i zidine, Crkveno graditeljstvo). Na kraju osnovnog teksta je Zaključak.

Prilog I  sadrži: Katalog javnog graditeljstva Vrbnika druge polovice XV., XVI. i početka XVII. stoljeća (9 kataloških jedinica); Prilog II. sadrži: Katalog vrbničkog stambenog graditeljstva druhe polovice XV. i XVI. stoljeća (34 kataloške jedinice); Prilog III. sadrži Katalog crkvenog graditeljstva Vrbnika druge polovice XV., XVI. i početka XVII. stoljeća (8 kataloških jedinica).

 

            U Uvodu svog magistarskog rada Marijan Bradanović ukazuje na neke probleme kojima je posvetio osobitu pažnju u svojim istraživanjima pretvorbe srednjovjekovnog kaštela u naselje s urbanim karakteristikama. Među njima i na one koji se odnose na izradu  kataloga vrbničkog graditeljstva kasnogotičkog i renesansnog sloja iz kojeg će autor izvesti zaključke   o  postanku i razvoju vrbničkih graditeljskih i klesarskih radionica. Iz Bradanovićeve kritičke obrade dosadašnjih istraživanja proizlazi  da se graditeljstvo i urbanizam Vrbnika, izuzev u radovima Branka Fučića, Miljenka Jurkovića i Ivana Matejčića, nisu  prethodno sa stajališta povijesti umjetnosti gotovo uopće tumačili. Mnogo  više podataka pružila mu je klasična historiografija. Pri pisanju ovog magistarskog rada - kako navodi u uvodu - koristio se mnogim objavljenim izvorima i onima koje je u svrhu ove radnje pribavio iz Vatikanskog arhiva, iz Državnog arhiva u Trstu , iz arhiva HAZU,  te pronašao u Župnom arhivu Vrbnika i Državnom arhivu Rijeke. 

 

            U prvom dijelu magistarskog rada obrađen je Vrbnik u razdoblju do XV. stoljeća. Iscrpni prikaz postanka Vrbnika i pitanje njegovog prvotnog smještaja te odnos prema ostalim otočnim naseljima i obližnjem kopnu temelje se na dobrom poznavanju povijesnih okolnosti te materijalnih ostataka ranijih stoljeća na širem području. Razmatrajući Vrbnik u razvijenom srednjem vijeku Bradanović navodi i mnoge podatke koje nude povijesni izvori, no ne potvrđuju ih uvijek i preostaci građevina, iz razloga, kako kaže, potpunog izostanka istraživanja i ozbiljnije tradicije konzervatorskog rada.       

 

            U drugom dijelu naslovljenom Vrbnik u drugoj polovici XV., u XVI. i na početku XVII. stoljeća, Bradanović je na početku iscrpno prikazao društvene i gospodarske prilike na izmaku srednjeg i u ranijem razdoblju novog vijeka. Potom slijedi prikaz graditeljskog razvoja Vrbnika od druge polovice XV. do početka XVII. stoljeća. Bradanović konstatira kako se u kasnom srednjem vijeku i ranijim razdobljima novog vijeka intenzivira  proces razvoja novih gradskih četvrti izvan prvobitnog obrambenog sustava, uspostavljenog oko župne crkve: nakon razvoja zapadnog podgrađa prvotnog kaštela i bloka nastalog uz Knežev dvor, težište urbanističkih zbivanja  je izgradnja južnog podgrađa. U novim  četvrtima koje se ubrzo također zaštićuju novim sustavom zidina, uočava i naznake planske regulacije. Usporedo, stari trg u kaptolskom dijelu grada nastavlja se uređivati izgradnjom zvonika  župne crkve i nove crkvene lože. Novi se javni prostor razvija između Velih vrata, glavnog kopnenog ulaza u grad i kneževog dvora: tu se nalaze i «podeštarija», zgrada najuglednije vrbničke bratovštine te svjetovna loža kao centar komunalnog života.  Time se i u Vrbniku  naznačuje bipolarnost svjetovnog i sakralnog svojstvena inače većim središtima, naglašenije komunalne tradicije. Kao posebnu urbanističku okolnost Bradanović ističe «dvorove», tj. dvorišta oko kojih  grupira reprezentativnija gotičko-renesansna izgradnja. Na osnovu arhivskih podataka i još uvijek sačuvanih  građevinskih struktura Bradanović ubicira u današnjoj izgradnji neke nestale crkve, te ubožnicu ili leprozorij, što pokazuje i značaj koji su neki dijelovi Vrbnika imali u životu zajednice.  

 

 U zasebnim poglavljima ovog dijela obrađene su pojedine grupacije spomenika koji određuju fizionomiju naselja  u  XV. i XVI. stoljeću. Stambeno graditeljstvo tog razdoblja uključuje i pregradnje unutar prvobitnog obrambenog prstena a ne samo znatno intenzivniju graditeljsku djelatnost u novonastalim podgrađima. Mnoge kasnije intervencije oštetile su gradsko tkivo i ostavile samo fragmente stilski oblikovanih elemenata na osnovu kojih  Bradanović utvrđuje vrijeme nastanka i karakter zgrada; tek su iznimno sačuvani cijeli nizovi kuća (napr. u ulici Galija) što mu omogućuje da ustanovi kako njihova tipološka obilježja tako i djelatnost  određenih kamenoklesarskih radionica. U poglavlju Svjetovna loža i upravna palača na Veloj placi pokušava na osnovu dokumenata restituirati izgled dva važna gradska spomenika od kojih je prvi srušen krajem XIX. st. a drugi u tom stoljeću dvaput pregrađen.  Gradska vrata, kule i zidine nastaju usporedo s novim podgrađima. Novi fortifikacijski sustav obuhvaća ih pravilnijim pravcima zidina od srednjovjekovnog, a dvoja novih gradskih vrata štite se kulama i utvrđenim prolazom. Ostatke tog sustava Bradanović uspoređuje s prvom katastarskom izmjerom iz 1821. godine i pisanim izvorima tog vremena.  U poglavlju naslovljenom   Crkveno graditeljstvo posebno je obradio: kompleks Župne crkve Uznesenja Marijina, Desetinec, zvonik župne crkve i crkvena loža, te ostale crkve unutar zidina i u neposrednom podgrađu. Analiza ovih  spomenika popraćena je arhivskim podacima: otkriven je niz imena  graditelja i klesara koja se potvrđuju i u glagoljskim natpisima.     Uz značajnija sakralna ostvarenja  i u Vrbniku se vezuju bitne stilske mijene o čemu  Bradanović  podrobnije piše u posljednjem poglavlju drugog dijela pod naslovom  Crkveno graditeljstvo kao tumač prevladavajućih graditeljsko-klesarskih načina kasnogotičkog i renesansnog Vrbnika. Bradanović je odredio mjesto Vrbnika u odnosu na graditeljsku djelatnost obližnjih središta i cijele regije. Provedena analiza sakralnog graditeljstva omogućila je postavljanje teze o ostvarenim elementima sinteze vinodolskih i senjsko-rapskih graditeljskih utjecaja s onima koji su u Vrbnik pritjecali iz grada Krka.

Magistarski rad se kronološki, i u pogledu stilske problematike kao i prepoznavanja radionica koje su sudjelovale u izgradnji grada zatvara tumačenjem okolnosti koje su dovele do posljednje, okašnjele primjene gotičko-renesansnih elemenata u graditeljstvu Vrbnika.  Sve prethodno navedene teme, koje je Marijan Bradanović svom magistarskom radu obradio postavljene su  u kontekst povijesnih zbivanja tog vremena i potkrijepljene arhivskim podacima što su mu poslužili pri izradi  magistarskog rada.

 

            U Zaključku Marijan Bradanović rekapitulira osnovne teme, primjere i postavke na kojima je  pokušao pružiti  prikaz urbanističkog i arhitektonskog razvoja Vrbnika u kasnom srednjem i ranijim razdobljima novog vijeka. 

           

                        Stručno povjerenstvo utvrđuje da je magistarski rad Marijana Bradanovića u znanstvenom pogledu cjelovito djelo temeljeno na dosljedno provedenim istraživačkim postupcima čime je autor pokazao  potrebnu sposobnost za samostalni istraživački rad, te interpretaciju rezultata istraživanja. Stoga stručno povjerenstvo

 

                                                           predlaže

 

            Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Marijana Bradanovića pod naslovom Arhitektura i urbanizam Vrbnika od 1450. do 1620. godine (Doba kasne frankopanske i ranije mletačke uprave),  i da odobri postupak za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti.

 

 

U Zagrebu, 21. studenog  2004.                                                        

 

 

Dr. sc. Vladimir Marković, red. prof. u mirovini

predsjednik povjerenstva

 

Dr.sc. Nada Grujić, red. profesor

članica povjerenstva

                                                                      

 

                                                                       Dr. sc. Miljenko Jurković, red. profesor

                                                                       član povjerenstva

 

Vijeće Odsjeka za povijest umjetnosti na sjednici održanoj 29. studenog 2004. prihvatilo je izvještaj.


Odsjek za psihologiju

Filozofskog fakulteta u zagrebu

 

Predmet: Izvješće o magistarskom  radu  Anite Lauri Korajlija

 

 

                                              

 

                                   Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu                 

 

 

           

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 16. srpnja  2004. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Anite Lauri Korajlija  pod naslovom "Povezanost perfekcionizma i atribucijskog stila s depresivnošću i anksioznošću". Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženu radnju, pa podnosi Vijeću sljedeće

 

I z v j e š ć e

 

 

Magistarski rad Anite Lauri Korajlija ima 113 stranica teksta koji uključuje veći broj tablica, 85 referenci u popisu korištene literature, te priloge (instrumentarij korišten u istraživanju, tablice s dopunskim rezultatima, shematski prikazi). Građa je raspodijeljena u osam cjelina: Uvod, Cilj i problemi istraživanja, Metodologija, Rezultati i rasprava, Završna razmatranja o provedenom istraživanju, Zaključci, Literatura i Prilozi.    

Na početku uvodnog dijela radnje autorica ukratko opisuje dvije najpoznatije kognitivne teorije emocionalnih poremećaja – teoriju Alberta Ellisa i Aarona Becka. Obje spomenute teorije tumače da je perfekcionizam jedan od činitelja u nastanku različitih emocionalnih poremećaja. Ellisov i Beckov kognitivistički pristup ujedno je teorijski temelj na kojem se zasniva provedeno istraživanje. U nastavku uvoda Anita Lauri Korajlija iznosi različite definicije perfekcionizma ističući dvojbe oko razlikovanja perfekcionizma kao osobine ličnosti i stvarnog postizanja savršenstva. U tom kontekstu ključno pitanje jest je li perfekcionizam nešto pozitivno ili negativno, odnosno adaptivno ili neadaptivno, tj. treba li ga poticati ili nastojati ukloniti/ublažiti njegovo djelovanje.

 Dvoprocesni model perfekcionizma jedan je među najpoznatijim pokušajima tumačenja perfekcionizma. Model se temelji na teoriji potkrepljenja, a empirijska istraživanja potvrdila su njegove pretpostavke prema kojima netko može istodobno biti perfekcionista (tj. postavljati visoke ciljeve) i zadovoljan svojim postignućem premda ono nije "savršeno". Drugim riječima, može se reći da perfekcionizam ima pozitivne i negativne aspekte gdje se prvi odnose na postavljanje visokih standarda i ciljeva, a drugi na sumnju u vlastite postupke, samokritičnost, percepciju visokih roditeljskih očekivanja i njihovu kritičnost, odnosno na izrazitu zabrinutost zbog procjene.

Razvoj perfekcionizma tumači se velikim brojem teorijskih pretpostavki. U radnji je opisano nekoliko modela razvoja perfekcionizma: model socijalnih očekivanja, model socijalnog učenja, model socijalne reakcije i model izražene anksioznosti. U svim spomenutim modelima središnja uloga u razvoju perfekcionizma pripisuje se različitim roditeljskim postupcima prema djetetu.

U drugom dijelu uvoda radnje autorica objašnjava odnos između perfekcionizma i psihičkih poremećaja. Pritom se najprije osvrće na odnos između perfekcionizma i poremećaja hranjenja budući da se pokazalo da je perfekcionizam karakterističan kognitivni stil osoba s takvim poremećajima. Osobe s poremećajima hranjenja postavljaju nerealne standarde tjelesnog izgleda i mršavosti, a istodobno imaju nerealna očekivanja i želju za savršenstvom i u ostalim područjima života.

Perfekcionizam je u mnogim istraživanjima povezivan s općom anksioznošću, tj. s procjenama anksioznosti kao osobine ličnosti. Osim toga, perfekcionizam se proučava i unutar specifičnih anksioznih poremećaja, najčešće opsesivno-kompulzivnog poremećaja i socijalne fobije. Kad je riječ o psihičkim poremećajima, dosadašnja istraživanja dosljedno potvrđuju i povezanost perfekcionizma s depresijom. Prema Beckovoj kognitivnoj teoriji depresije, perfekcionizam je s tim emocionalnim poremećajem povezan preko negativnih automatskih misli i preko temeljnih vjerovanja.

S anksioznim i depresivnim poremećajima te s perfekcionizmom može se povezati i atribucijski stil pojedinca. Riječ je o razmjerno stabilnom obrascu kojim se tumače različiti događaji iz okolne. Atribucijski stil smatra se stabilnom karakteristikom pojedinca, odnosno načinom na koji osoba uvijek objašnjava uzroke različitih situacija. Istraživanja pokazuju da je perfekcionizam povezan s depresijom i anksioznošću, a depresija i anksioznost s negativnim atribucijskim stilom. Prema nekim autorima, perfekcionizam sam po sebi predstavlja kognitivni faktor ranjivosti za pojavu depresije, ali čini se da je postojanje negativnog atribucijskog stila činitelj koji određuju težinu i izraženost simptoma depresije. Kako je ova pretpostavka najčešće provjeravana na uzorku studenata koji nisu imali emocionalne poremećaje, potrebno ju je provjeriti na kliničkom uzorku, te ispitati mogu li se njome objasniti i anksiozni poremećaji.

Stoga je cilj istraživanja Anite Lauri Korajlija bio procijeniti izraženost negativnog i pozitivnog perfekcionizma te negativnog atribucijskog stila kod osoba s depresivnim i anksioznim poremećajem te utvrditi na koji su način perfekcionizam (pozitivni i negativni) i negativni atribucijski stil povezani s depresivnošću i anksioznošću.

U skladu s ciljem formulirani su sljedeći problemi istraživanja:

1.      Ispitati razlike u izraženosti pozitivnog i negativnog perfekcionizma između kliničkih skupina (depresivne i anksiozne) i usporedne skupine.

2.      Ispitati razlike u izraženosti negativnog atribucijskog stila između kliničkih skupina (depresivne i anksiozne)  i usporedne skupine.

3.      Utvrditi odnos perfekcionizma (pozitivnog i negativnog) i atribucijskog stila s depresivnošću i anksioznošću.

Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku od 124 sudionika podijeljenih u tri skupine: skupina klinički depresivnih sudionika (N=40), skupina klinički anksioznih sudionika (N=41) i usporedna skupina (N=43). Sudionici kliničkih skupina bili su uključeni u istraživanje ukoliko su zadovoljavali dijagnostičke kriterije za depresivni poremećaj (osim depresivnog poremećaja s psihotičnim simptomima) ili neki od anksioznih poremećaja (osim Posttraumatskog stresnog poremećaja), te ako prije istraživanja nisu bili uključeni u kognitivno-bihevioralni tretman. Osim navedenih uvjeta, kriteriji uključivanja sudionika kliničkih skupina u istraživanje bili su i nepostojanje druge psihijatrijske bolesti, neurološke bolesti, zloupotreba alkohola ili drugih sredstava ovisnosti.

Sudionici usporedne skupine uključeni su u istraživanje ukoliko su zadovoljavali sljedeće uvjete: nepostojanje povijesti psihičkih poteškoća, neurološke bolesti, zloupotreba alkohola ili drugih sredstava ovisnosti, te nizak rezultat na Beckovoj ljestvici depresivnosti (BDI<9). 

Podaci su prikupljeni na Klinici za psihološku medicinu i Klinici za psihijatriju KBC-a "Rebro", te u Općoj bolnici Požega. Ispitivanje je provedeno individualno sa sudionicima sve tri skupine i to od travnja 2003. do svibnja 2004. godine. Unutar kliničkih skupina ispitivanje je provedeno ili za vrijeme psihologijske obrade ili nakon redovitog psihijatrijskog pregleda.

U istraživanju su primijenjeni sljedeći mjerni instrumenti: Beckova ljestvica depresivnosti, Spielbergov Upitnik stanja-osobine anksioznosti, Upitnik atribucijskog stila Petersona i suradnika te Ljestvica pozitivnog i negativnog perfekcionizma Terry-Shorta i suradnika.

Prikupljeni rezultati obrađeni su adekvatnim statističkim postupcima (deskriptivna statistika, faktorske analize, path analize, analize varijance).

Rezultati su pokazali da postoji umjerena pozitivna povezanost iz između pozitivnog i negativnog perfekcionizma. Tri ispitane skupine nisu se međusobno razlikovale po izraženosti pozitivnog perfekcionizma, dok se s obzirom na negativan perfekcionizam pokazalo da je on jači u kliničkim skupinama u odnosu na usporednu skupinu. Osim toga, negativan perfekcionizam jače je povezan s anksioznošću nego s depresivnošću i to na cijelom uzorku (N=124) i unutar dviju kliničkih skupina. Radi provjere pretpostavke o tome da je povezanost anksioznosti i perfekcionizma ovisna o jačini depresije, provedena je hijerarhijska regresijska analiza kojom je spomenuti utjecaj depresivnosti kontroliran. Dobiveni rezultati pokazuju da i uz kontrolu depresivnosti, povezanost perfekcionizma i anksioznosti i dalje ostaje značajnom što govori o specifičnoj vezi između te dvije varijable. S druge strane, rezultati pokazuju da kontroliranjem anksioznosti povezanost negativnog perfekcionizma i depresivnosti prestaje biti značajnom. Takvi nalazi u skladu su s rezultatima istraživanja komorbiditeta depresivnosti i anksioznosti. Prema mišljenju autorice radnje, jedno od mogućih objašnjenja tog komorbiditeta jest da se anksioznost i depresivnost nalaze na kontinuumu na kojem stanje anksioznosti prethodi stanju depresivnosti.

Dobiveni rezultati pokazuju da je negativan atribucijski stil najizraženiji kod sudionika depresivne, a najmanje izražen kod sudionika usporedne skupine, dok se rezultati anksioznih sudionika nalaze između te dvije skupine. Analizom prosječnih vrijednosti uočljivo je da je negativan atribucijski stil prisutan jedino kod sudionika depresivne skupine, dok je kod anksioznih sudionika i onih bez poremećaja više riječ o pozitivnom nego o negativnom atribucijskom stilu. Analiza atribucijskih stilova za negativne i pozitivne događaje pokazala je da za negativne događaje usporedna skupina koristi pozitivan, a kliničke skupine negativan atribucijski stil. Kad je riječ o pozitivnim događajima, sve tri skupine koriste pozitivan atribucijski stil iako je on najjače izražen u usporednoj skupini.

Radi detaljnijeg proučavanja odnosa među ispitivanim varijablama te provjere predloženog modela kojim se objašnjava odnos između negativnog perfekcionizma i negativnog atribucijskog stila s anksioznošću i depresivnošću, provedena je analiza traga (path analiza). Dobiveni rezultati pokazuju da je negativan perfekcionizam izravno povezan s anksioznošću, a neizravno (preko anksioznosti kao medijator varijable) s depresivnošću. Drugim riječima, negativan perfekcionizam može se smatrati dobrim prediktorom izraženosti anksioznosti, te jedino u kombinaciji s izraženom anksioznošću kao crtom ličnosti i dobrim prediktorom izraženosti depresivnosti. Anksioznost je manjim dijelom značajno samostalno pridonosila depresivnosti, a većim dijelom je posredovala efekte negativnog perfekcionizma na depresivnost.

Iako to nije bio izravan cilj ovog istraživanja, u jednom dijelu radnje autorica raspravlja i o mogućoj prirodi komorbiditeta anksioznosti i depresivnosti. Procjene izraženosti anksioznosti i depresivnosti kod sudionika anksiozne i kod sudionika depresivne skupine ukazuju na mogućnost da je kod depresivnih sudionika riječ o tzv. sekundarnoj depresiji, tj. o depresije osoba koje su anksiozne i kod kojih anksioznost izaziva mnoštvo teškoća u svakodnevnom životu što može uzrokovati depresiju. Rezultati analize traga koji ukazuju na nisku, ali značajnu povezanost anksioznosti i depresivnosti idu u prilog modelima koji govore da je riječ o povezanim, ali ipak različitim konstruktima.

Autorica na kraju radnje zaključuje kako je za procjenu psihičkih poremećaja važna samo procjena izraženosti negativnog perfekcionizma i da su klinički indikativne već umjerene razine njegove izraženosti. Rezultati koji pokazuju da je negativni atribucijski stil izražen samo kod klinički depresivnih sudionika idu u prilog pretpostavci da je negativni atribucijski stil trajan kognitivni obrazac depresivnih osoba. I konačno, budući da pozitivan perfekcionizam nije povezan ni s anksioznošću ni s depresivnošću, on se može smatrati poželjnom osobinom. S druge strane, negativan atribucijski stil, iako izražen kod sudionika depresivne skupine, nije povezan s izraženošću depresije i stoga se može smatrati činiteljem koji utječe na pojavu, ali ne i na jačinu i održavanje depresije. Tim se nalazom dovode u pitanje atribucijske teorije depresije.

 

 

Sveukupno ocjenjujući magistarski rad Anite Lauri Korajlija može se zaključiti da je autorica u izradi svoje radnje pokazala izvrsno poznavanje brojnih istraživanja u području perfekcionizma, emocionalnih poremećaja te atribucijskih stilova. U provedbi istraživanja autorica je uložila velik napor u formiranje uzorka sudionika. Važno je istaknuti kako je riječ o rijetkom istraživanju u ovom području koje uključuje kliničke uzorke sudionika (velik broj dosadašnjih istraživanja proveden je na studentima bez emocionalnih poremećaja). U istraživanju je po prvi put u Hrvatskoj korištena Ljestvica pozitivnog i negativnog perfekcionizma čime je dan dodatni doprinos konceptualizaciji i razlikovanju ta dva aspekta perfekcionizma. Premda su dosadašnja istraživanja perfekcionizma potvrdila postojanje spomenutih aspekata perfekcionizma, ostalo je nedovoljno poznato kakva je povezanost njegovih pozitivnih aspekata i različitih psihičkih poremećaja, odnosno je li opravdanije govoriti o negativnom perfekcionizmu kao kognitivnoj komponenti emocionalnih poremećaja, a o pozitivnom perfekcionizmu kao načinu mišljenja osoba bez psihičkih poremećaja. Istraživanje Anite Lauri Korajlija dalo je važan doprinos i u tom području.

Važno je istaknuti i praktičan doprinos ovog istraživanja koji se odnosi na smjernice u dijagnostici i tretmanu osoba s anksioznim i depresivnim poremećajem. Procjena izraženosti perfekcionizma prije početka bilo koje vrste tretmana s osobama s anksioznim i depresivnim (ali i ostalim) poremećajima potrebna je iz nekoliko razloga. U terapiji je važno raditi na ublažavanju ili na uklanjanju perfekcionizma jer on, uz ostale simptome, predstavlja važnu kognitivnu komponentu, odnosno jedan od kognitivnih simptoma koji može održavati poremećaj ili dovesti do njegove ponovne pojave. Pritom treba voditi računa da se perfekcionisti te svoje osobine vrlo teško "odriču" jer vide samo njezine prednosti u vidu organiziranosti i težnje savršenstvu. Zbog toga je vrlo važno procijeniti u kojoj mjeri je kod neke osobe izražen pozitivan, odnosno negativan perfekcionizam jer je upravo izraženost negativnog perfekcionizma klinički indikativna. Osim toga, perfekcionisti mogu biti skloni primjeni perfekcionističkih težnji i u terapiju te na terapeuta postavljajući nerealne ciljeve i time usporavajući tijek terapije.

Kod osoba s anksioznim poremećajem potrebno je, osim izraženosti anksioznosti, procijeniti i izraženost perfekcionizma jer se čini da upravo kombinacija te dvije karakteristike povećava vjerojatnost pojave i utječe na izraženost depresije kao popratne pojave anksioznosti.

Autorica je na kraju radnje dala i kritički osvrt na provedeno istraživanje, upućujući na metodološke teškoće ovog tipa istraživanja, kao i ograničenja u generalizaciji dobivenih rezultata, čime je pokazala zrelost u znanstvenom radu.

Kao nedostatak radnje može se navesti nedovoljna izjednačenost sudionika kliničkih skupina i usporedne skupine s obzirom na spol i razinu obrazovanja. Bez obzira što autorica navodi kako te dvije varijable nisu ključne kad je riječ o proučavanju perfekcionizma, mišljenja smo da bi zbog osjetljivosti proučavanih varijabli ipak bilo bolje da su tri ispitane skupine bile još bolje izjednačene po svim demografskim varijablama.

 

 

Iz svega rečenog proizlazi da je magistarski rad Anite Lauri Korajlija pod naslovom "Povezanost perfekcionizma i atribucijskog stila s depresivnošću i anksioznošću" vrijedan znanstveni doprinos razumijevanju složenih odnosa koji postoje između pozitivnog i negativnog perfekcionizma te negativnog atribucijskog stila s depresivnošću i anksioznošću. Stoga Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati magistarski rad Anite Lauri Korajlija, te da joj se odobri nastavak postupka za stjecanje stupnja magistra  znanosti iz područja psihologije.

 
 
                                  

U Zagrebu, 8.XI. 2004.

                                                                       Dr.sc. Lidija Arambašić, izv. prof.

                                                                       predsjednica povjerenstva

 

 

           

 

                                                                       Dr.sc. Nataša Jokić-Begić, doc.

                                                                       članica povjerenstva

                                                                      

 

 

 

                                                                       Dr.sc. Mirjana Krizmanić, red.prof.u miru

                                                                       članica povjerenstva

 

 


dr. sc. Darja Maslić Seršić

dr. sc. Alija Kulenović

Filozofski fakultet, Zagreb

 

dr. sc. Boris Petz

Cesarčeva 2, Zagreb

 

U Zagrebu, 22.11.2004.

 

                                                                                              Fakultetsko vijeće

                                                                                       Filozofski fakultet, Zagreb

 

 

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 3804-120-04-2 od 25.10.2004. donesenoj na sjednici održanoj 13.10.2004. izabrani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada pod naslovom

 

OSOBINE LIČNOSTI I USPJEH U POSLU: PRILOG EVALUACIJI MODELA SLAGANJA KARAKTERISTIKA LIČNOSTI I KARAKTERISTIKA POSLA

 

koji je kao završni rad na postdiplomskom studiju znanstvenog usavršavanja iz psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu izradila i predala Jelena Vojvoda.

 

Proučivši priloženi tekst, podnosimo Vijeću sljedeći

 

 

I Z V J E Š T A J

 

(A)   Formalna svojstva

 

Magistarski rad Jelene Vojvode sastoji se od 88 stranica raspoređenih u 12 cjelina: (1) Uvod; (2)  Cilj, problemi i hipoteze istraživanja; (3) Metodologija istraživanja; (4) Obrada rezultata istraživanja; (5) Rasprava; (6) Zaključak; (7) Literatura; (8) Prilog; (9) Sažetak (na hrvatskom i engleskom jeziku); (10) Ključne riječi (na hrvatskom i engleskom jeziku); (11) Životopis; (12) Sadržaj. Prvih šest cjelina obuhvaćaju 71 stranicu i čine glavni tekstualni dio rada. Osim teksta, on uključuje i 14 tablica te 12 slika. Sve tablice prikazuju rezultate numeričkih analiza prikupljenih podataka i nalaze se u poglavlju (4) Obrada rezultata istraživanja, osim jedne koja sadrži prikaz strukture ispitivanog uzorka i nalazi se u poglavlju (3) Metodologija istraživanja. Pet slika predstavlja shematske prikaze teorijskih modela, a preostalih sedam su grafički prikazi (uglavnom profili) dobivenih rezultata. Poglavlje (7) Literatura sadrži popis od 93 jedinice korištene literature, a u poglavlju (8) Prilog, priložena su tri instrumenta koja su upotrijebljena u istraživanju.   

 

(B)   Sadržaj magistarskog rada

 

Vrlo općenito, magistarski rad Jelene Vojvode predstavlja empirijsku provjeru paradigme interakcijske psihologije o udruženom djelovanju karakteristika pojedinca i karakteristika okoline na ljudsko ponašanje. Područje istraživanja je psihologija rada, odnosno specifične teorije profesionalnog ponašanja koje pretpostavljaju da kongruencija ili kompatibilnost između karakteristika pojedinca i karakteristika radne okoline dovodi do veće radne učinkovitosti, smanjenja profesionalnog stresa i većeg zadovoljstva poslom. U uvodnom dijelu, autorica sažeto opisuje najpoznatije teorije profesionalnog ponašanja kojima je zajednički temelj navedena općenita paradigma interakcijske psihologije: Murreyevu teoriju potrebe-pritiska, Teoriju prilagodbe poslu autora Dawis i Lofquista, Schneiderov model privlačnosti-selekcije-gubljenja te Hollandovu teoriju profesionalnih interesa. U posebnim su poglavljima opisani modeli radnog ponašanja proizašli iz navedenih teorija. Autorica ih dijeli u dvije skupine, sukladno istraživačkim tradicijama uz koje su vezani. Modeli slaganja karakteristika ličnosti i karakteristika organizacije (modeli P-O slaganja) sklad između pojedinca i okoline traže tako što individualnim karakteristikama (operacionaliziraju ih mjere osobina ličnosti, stavova ili vrijednosti) suprotstavljaju karakteristike organizacije (definiraju ih klima, kultura, norme, organizacijski ciljevi). Modeli  slaganja karakteristika ličnosti i karakteristika posla (modeli P-J slaganja) slaganje između pojedinca i radne okoline promatraju kroz odnos «potreba-ponuda» (uspoređuju individualne potrebe s karakteristikama zanimanj