REPUBLIKA HRVATSKA
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET

Zagreb,  Ivana Lučića 3

 

Broj: 01-21-6-2001.

Zagreb, 12. lipnja 2001.

 

 

 

 

 

P O Z I V

 

 

 

_______________________________________________

 

 

 

 

            Na osnovi članka 34. Statuta sazivam 10. sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, koja će se održati u ponedjeljak, 18. lipnja 2001. u 9,00 sati u Vijećnici fakulteta.

            Za sjednicu predlažem sljedeći

 

 

 

DNEVNI RED:

 

            1. Uručivanje Odluke Senata o potvrdi izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prof. dr. sc. Živi Benčić-Primc i prof. dr. sc. Magdaleni Medarić-Kovačić

 

            2. Verifikacija zapisnika 9. sjednice Fakultetskog vijeća, održane 17. svibnja 2001.

 

A. IZBORI U ZNANSTVENO-NASTAVNA, NASTAVNA, ZNANSTVENA I SURADNIČKA ZVANJA

 

 

            3. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Metode istraživanja I. i II., Izgradnja modela u sociologiji i Socijalna antropologija na Katedri za metodologiju u Odsjeku za sociologiju

Pristupnik: dr. sc. Vjekoslav Afrić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU                       - 24

 

            4. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje sociologija, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju

Pristupnik: dr. sc. Nenad Karajić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU                        - 32

 

            5. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, s jednom trećinom radnog vremena, za predmete Teorije industrijske demokracije i Sociologija politike na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju

Pristupnica: dr. sc. Zrinjka Peruško-Čulek ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU          - 47

 

            6. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku

Pristupnica: Gordana Matić ispunjava uvjete iz čl. 89. stav 4. ZVU                  - 57

 

            7. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Ide Raffaeli u istraživačko zvanje višeg asistenta u Zavodu za lingvistiku

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 41. stav 4. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti                                                                                                                      - 60

           

           

B. MIŠLJENJE FAKULTETSKOG VIJEĆA ZA IZBOR U ZVANJA PREDLOŽENIKA VISOKIH UČILIŠTA

 

            8. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje predavača, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijskih znanosti, za predmet Primjena elektroničkih računala, na Visokoj pomorskoj školi u Splitu

Pristupnica mr. sc. Anita Gudelj ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU                       - 62

 

            9. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za predmet Informatika, na Visokoj policijskoj školi Policijske akademije u Zagrebu           

Pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU      - 64

 

            10. Mišljenje za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija, za Muzikološke predmete na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu

Pristupnica dr. sc. Vjera Katalinić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU                    - 71

 

            11. Mišljenje za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstven područje humanističkih znanosti, polje povijesti, za predmet Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća, na Filozofskom fakultetu u Puli

Pristupnik dr. sc. Slaven Bertoša ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU                        - 79

 

            12. Mišljenje za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti, grana nacionalna povijest (kolegij Hrvatska povijest novog vijeka/XIX. stoljeća/ 1790-1918),  na Pedagoškom fakultetu u Osijeku

Pristupnik dr. sc. Zlata Živković-Kerže ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU   - 82

 

            13. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti za predmete Osnove likovnih umjetnosti, Teorija likovnih umjetnosti i Problemi čovjekove okoline na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu

Pristupnik dr.sc. Ivo Babić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav. 3. ZVU                               - 87

 

            14. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti za predmet Umjetnost ranog srednjeg vijeka i Bizanta na  Filozofskom fakultetu u Zadru

Pristupnik dr.sc. Nikola Jakšić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav. 3. ZVU                        - 93

 

            15. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti za predmet Umjetnost romanike i gotike na  Filozofskom fakultetu u Zadru

Pristupnik dr.sc. Emil Hilje ispunjava uvjete iz čl. 74. stav. 2. ZVU                  - 102

 

            16. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u istraživačko zvanje mlađeg asistenta na projektu 070013 "Zadarska regija od kasne antike do renesanse" na  Filozofskom fakultetu u Zadru.

Pristupnik Laris Borić ispunjava uvjete iz čl. 41. stav. 2. ZZD                          - 107

 

            17. Mišljenje za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija, na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Pristupnik dr. sc. Josip Kregar ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3 ZVU              - 109

 

            18. Mišljenje za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za zanstveno područje  društvenih znanosti, polje sociologija, za premet Sociologija na Metalurškom fakultetu u Sisku

Pristupnik mr. sc. Nikola Tadić iz čl. 80. stav 1. ZVU                                     - 114

 

C. IZVJEŠTAJI O RADU ZNANSTVENIH NOVAKA

 

            19.  Izvješće o radu znanstvene novakinje  mr.sc. Jasmine Vojvodić.  - 115

 

            20. Izvješće o radu znanstvene novakinje  mr. sc. Sonje Ludvig.                      - 116

 

           

 

D. STJECANJE DOKTORATA ZNANOSTI

 

 

a) Izvještaji stručnog povjerenstva za odobrenje stjecanja doktorata znanosti izvan doktorskog studija

 

            21. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Marka Dizdara za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Latenska kultura na prostoru središnje Hrvatske.                                 - 117

 

            22. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Davora Pećnjaka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Svijest i propozicionalni stavovi u suvremenoj analitičkoj filozofiji.          - 120

 

            23. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Slavena Jurića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Počeci hrvatskoga slobodnog stiha - s teorijom oblika.                           - 125

 

            24. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta, promjena naslova i proširenje teme, mr. sc. Lahorke Plejić-Poje za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija, novi naslov Hrvatsko satiričko pjesništvo u Dubrovniku od posljednjih desetljeća 15. do prvih desetljeća 19. stoljeća, mentor prof. dr. sc. Dunja Fališevac.                                                                                                                - 128

 

            25. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Dubravke Mlinarić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom "Mala Aria" i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću.                                                                                                                     - 129

 

            26. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Zdravke Jelaske za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata.                                   - 131

 

            27. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Ivice Hrastovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme po naslovom Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata.                                     - 133

 

            28. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Rize Džafića

za stjecanje doktorata znanoti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Dječja književnost u Bosanskoj krajini 20.stoljeća, mentor dr.sc. Dubravka Težak

                                                                                                                                    - 135


b) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu disertacije

 

            29. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan pod naslovom Posebnosti tipologije i ikonografije mitraičkih reljefa rimske Dalmacije.                                                                                                  - 138

           

            30. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije Tomislave Lauc s naslovom Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku.

                                                                                                                                    - 142    31. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr.sc. Nade Zgrabljić pod naslovom Govor u novinarstvu: vrste i funkcija dijaloga u radijskom programu.                                                                                                                       - 147

 

            32. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije Branimira Belaja pod naslovom Gramatički i leksički pasiv u hrvatskom standardnom jeziku.       - 155

 

            33. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr.sc. Zlate Blažina Tomić pod naslovom Uloga javnih zdravstvenih službenika - kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća.                                                                                                               - 164

 

            34. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr.sc. Josipa Kljaića pod naslovom Krajiške tvrđave na Savi u 18. i 19. stoljeću.                                 - 170

 

 

E. STJECANJE MAGISTERIJA I SPECIJALIZACIJE

 

 

a) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada

 

            35. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom Antropologija prostora (na primjeru sela Bitelić, Sinj).

                                                                                                                                    - 176

            36. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskoga rada Diane Maršić pod naslovom O hrvatskim prijevodima T.S. Eliotovih poema 'Pusta zemlja' i 'Četiri kvarteta'.                                                                                                           - 179

 

            37. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Tomislava Bogdana pod naslovom Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića.          - 182

 

            38. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marijana Šabića pod naslovom Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi.   - 184

 

            39. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Davora Kovačića pod naslovom Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.  - 190

 

            40. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Roberta Holjevca pod naslovom Pokušaji Ivana Stojkovića u stvaranju crkvene unije.            - 193

 

            41. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Mladena Tomorada pod naslovom Egipatske starine u hrvatskim povijesnim znanostima.

                                                                                                                                    - 197

            42. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Miroslava Akmadže pod naslovom Odnosi države i katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine.                                                                                                                - 201

 

            43. Izvješće stručnog provjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dubravke Kuščević pod naslovom Život i djelo slikara Milana Tolića.                                   - 206

 

            44. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Romane Kiseli-Grgić pod naslovom Emocionalna inteligencija i druge osobine ličnosti kao prediktori uspješnosti i prilagodbe u vojnoj obuci.                                             - 216

 

            45. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu specijalističkog rada Ljiljane Lukačević pod naslovom Psihološke posljedice ranjavanja u ratu.                         - 221

 

            46. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu specijalističkog rada Ivane Frančula pod naslovom Stilovi suočavanja sa stresom, samopoštovanje i percepcija socijalne podrške zdravih i od dijabetesa oboljelih adolescenata.             - 224

 

            47. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu specijalističkog rada Gine Lugović pod naslovom Procjena psihičkih osobina radnika fizičko-tehničke zaštite.  - 227

 

            48. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dragice Bukovčan pod naslovom: Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkog jezika kriminalističkih znanosti.                                         - 230

 

            49. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Zlatka Sarića pod naslovom Kompenzacijski obrasci u vjerskom učenju Sathya Sai Babe.           - 232

 

 


F.  SINOPSISI ZA IZRADU MAGISTARSKOG I SPECIJALISTIČKOG RADA I

            UPISI NA POSLIJEDIPLOMSKE STUDIJE

 

            50. Prijedlozi za odobrenje sinopsisa za izradu magistarskog rada

 

            1. Eneje Berković Borovina pod naslovom Američki rat za nezavisnost i diplomacija Sjedinjenih Američkih Država kroz prizmu Dubrovačke Republike, mentor, dr. sc. Ivan Matković                                                                                     - 241

 

            2. Elija Pekice pod naslovom Strategija osvajanja tržišta: Coca-Cola u SAD-u i Hrvatskoj, mentor prof. dr. sc. Ognjen Čaldarović                                      - 244

 

            3. Tomislava Fabijanića pod naslovom Pojasne kopče i pređice druge polovice 5. i 6. stoljeća na području rimske provincije Dalmacije, mentor: doc. dr. sc. Ante Uglešić                                                                                                                                  - 245

 

            4. Zdravke Hincak pod naslovom Najranija indoeuropska seoba - prilog raspravi na osnovi građe iz istočne Slavonnije, mentor. prof. dr. sc. Aleksandar Durman                                                                                                               - 247

 

            5. Ozane Martinčić pod naslovom Paleodemografska i paleopatološka analiza ljudskog osteološkog materijala sa srednjovjekovnog groblja uz crkvu Svetog Asela u Ninu, mentor: dr. sc. Mario Šlaus                                                                       - 249

 

            6. Marije Mihaljević pod naslovom Kulture kasnog neolitika na nalazištu Nova Gradiška - Slavča, mentor: prof. dr. sc. Tihomila Težak Gregl                     - 251

 

            7. Branimira Župića pod naslovom Arheološka analiza populacije iz ranosrednjovjekovnog groblja u Glavicama kod Sinja, mentor: dr. sc. Mario Šlaus

                                                                                                                                    - 253

            8. Krešimira Blaževića pod naslovom Etnografska građa i prethodnici etnoloških istraživanja u istočno slavonskom području od polovice XIX. do početka XX. st. Mentor: doc. dr. sc. Branko Đaković                                       - 255

 

            9. Kristine Vučković pod naslovom Padežna gramatika i razumjevanje hrvatskoga jezika, mentor doc. dr. Zdravko Dovedan                                            - 256

 

            10. Ivanke Biljan pod naslovom Književnopovijesni i metodički pristup romanu II. moderne, mentor dr.sc. Dragutin Rosandić, red.prof.                             - 257

 

            11. Milke Car pod naslovom Njemačka dramska književnost u hrvatskom kazalištu u Zagrebu od 1895. do 1940., mentor dr.sc. Marijan Bobinac, red.prof. - 259

 

            12. Seline Golec pod naslovom Mitsko u proznim tekstovima hrvatske usmene književnosti, mentor dr.sc. Stipe Botica, red.prof.                                      - 261

 

            13. Emilije Kovač pod naslovom Modernizam u djelu Mare Ivančan, mentor dr.sc. Cvjetko Milanja, red.prof.                                                                                    - 263

 

            14. Katarine Peović Vuković pod naslovom Književnost i tehnologija novih medija, mentor dr.sc. Dean Duda, docent                                                              - 265

 

            15. Jelene Šesnić pod naslovom Metafore ideologije i figure teksta: Moby-Dick u kontekstu «starih» i «novih» Američkih studija, mentor dr.sc. Sonja Bašić, red.prof.                                                                                                                    - 267

 

            16. Irene Galić pod naslovom Bibliotheca Ragusina  Serafina Marije Crijevića i tradicija dubrovačke latinističke biografije, mentor prof. dr. sc. Darko Novaković                                                                                                             - 270

 

            17. Vladimire Rezo pod naslovom O strukturi proze slavonskih pripovjedača (od Josipa Kozarca do Mare Švel-Gamiršek), mentor prof. dr. sc. Darko Novaković

                                                                                                                                    - 273

            18. Branka pod naslovom Kritičko-emancipacijski pristup stučnom usavršavanju učitelja osnovne škole, mentor prof. dr. Vladimir Jurić              - 276

 

            19. Ante Kolaka pod naslovom Stavovi roditelja prema suradnji sa školom, mentor prof. dr. Vladimir Jurić                                                                         - 278

 

            20. Andreje Silić pod naslovom Stvaranje poticajnog okruženja u dječjem vrtiću za komunikaciju na stranom jeziku, mentor prof.dr. Arjana Miljak - 280

 

            21. Silve Čulina Germošek pod naslovom Transformacijsko vodstvo i struktura ličnosti rukovoditelja različitih hijerarhijskih razina, mentor doc. dr. sc. Željko Jerneić                                                                                                                   - 281

 

            22. Željka Jozića pod naslovom Fonologija govorâ brodskoga Posavlja, mentor dr. sc. Mira Menac Mihalić                                                                         - 283

 

            23. Slavice Blažeka pod naslovom Psiho-socijalni potencijali maturanata (iz ratom različito zahvaćenih područja Republike Hrvatske) za uspješno suočavanje sa životnim izazovima, mentor prof. dr. sc. Josip Janković                                                - 285

 

            24. Ane Pažanin pod naslovom Utjecaj ratnih migracija na ukupno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 2001. godine, mentor dr. sc. Ivan Laić                                                                                                                 - 287

           

            25. Bože Bekavca pod naslovom Primjena računalnojezikoslovnih alata na hrvatske korpuse, mentor dr. sc. Marko Tadić, docent                                   - 289a


 

Upisi na poslijediplomske studije i raspisi natječaja

 

 

            51. Molba Marijana Alaniza za odobrenje naknadnog upisa na poslijediplomski studij etnologije u akad. god. 2000/2001.

 

            52. Odobrenje raspisa natječaja za upis u I. semestar poslijediplomskog znanstvenog studija iz Hrvatske povijesti u akademskoj godini 2001/2002.

 

            53. Odobrenje za naknadni upis u akad. god. 2000/2001. poslijediplomskog znanstvenog studija Sociologije: Jani Šarinić, Nadi Šrem, Jeleni Kolar, te Maji Punoš (uz polaganje diferencijalnih ispita)

 

           

G. PRIZNAVANJE DIPLOMA

 

 

            54. Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti fakultetske diplome Jasne Mošnja, stečene na Sveučilištu u Trstu.                                            - 289

 

            55. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti doktorske diplome Sanje Kalapoš, stečene na Fakultetu za humanističke znanosti (Geisteswissenschaftliche Fakultät) sveučilišta u Beču.                                               - 290

 

            56. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Hrvoja-Mladena Relje, stečene na Ateneo pontifico regina apostolorum u Rimu.                                                                                                 - 291

 

            57. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Ane Bradičić, stečene na Sveučilištu u Trstu.                           - 292

 

            58. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Irine Tsvetkove stečene na Malteškom sveučilištu na Malti.        - 293

 

            59. Izvještaj povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Jasne Mrkonjić stečene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.                      - 294

 

            60. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Wilhama Klingera stečene na Sveučilištu u Trstu.               - 295

 

            61. Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Valentine Radoš, stečene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Linköping.                                                                                                             - 297

           

            62. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti magistarske diplome Nade Krapić stečene na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.     - 298

 

            63. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome o završenom dodiplomskom studiju Morene Milevoj stečene na Sveučilištu u Trstu.                                                                                                                                    - 299

 

H. IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTVA

 

 

a) Imenovanje stručnih povjerenstava radi davanja mišljenja za izbor

 

 

            64. Promjena 3. člana stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Umjesto dr. sc. Mirka Gojmeraca predlaže se dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof.

 

            65. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta  predloženika  za izbor  u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, za znanstveno  području društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika, u Hrvatskom državnom arhivu

1. dr. sc. Miroslav Kržak, red. prof.

2. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

3. dr. sc. Aleksandar Stipčević, red. prof.

 

            66.  Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja  o ispunjavanju uvjeta  predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika, u Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb

1. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

2. dr. sc. Miroslav Kržak, red. prof.

3. dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

 

            67. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja  o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor  u suradničko zvanje asistenta  za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika u Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb

1. dr.sc. Miroslav Kržak, red. prof.

2. dr. sc. Damir Boras, docent

3. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red.prof.

 

            68. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora, odnosno predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za informatičke kolegije (Osnove informatike, Osnove programiranja i Oblikovanje teksta i slike), na  Visokoj učiteljskoj školi u Puli

1. dr. sc. Slavko Tkalac, red.prof.

2. dr. sc. Alfred Žepić, red.prof. (FER, Zagreb)

3. dr. sc. Miroslav Kržak, red.prof. 

 

            69. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje  predavača ili višeg predavača, u području društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za kolegij Osnove informatike, na Visokoj učiteljskoj školi u Puli

1. dr. sc. Damir Boras, docent

2. dr. sc. Zdravko Dovedan, docent

3. dr. sc. Vladimir Mateljan, docent

 

            70. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana teatrologija, predmet Lutkarstvo i osnove scenske umjetnosti i Medijska kultura na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru

1. dr.sc. Slavomir Stambuljak, prof. Visoke učiteljske škole u Zadru

2. dr.sc. Ante Peterlić, red.prof.

3. dr.sc. Boris Senker, red.prof.

 

            71. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predleožnika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, teatrologija - predmet Dramaturgija, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

1. dr. sc. Boris Senker, red.prof.

2. dr.sc. Milivoj Solar, red.prof.

3. dr. sc. Nikola Batušić, red.prof., Akademija drmaskih umjetnosti, Zagreb

 

            72. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za rad na programu trajne istraživačke djelatnosti "Jezična i književna istraživanja hrvatskoga glagolizma" na Staroslavenskom institutu u Zagrebu

1. dr. sc. Ivanka Petrović

2. dr. sc. Stjepan Damjanović, red. prof.

3. akademik Eduard  Hercigonja, u miru

 

            73. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog  iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija, za muzikološke predmete na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

1. dr. sc. Eva  Sedak, Muzička akademija u Zagrebu

2. dr. sc. Nikša Gligo, Muzička akademija u Zagrebu

3. dr. sc. Vladimir Biti, red. prof.

 

            74. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje znanost o jeziku i književnosti, za predmet Hrvatski jezik i stilistika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

1. dr. sc. Krunoslav Pranjić, red. prof.

2. dr. sc. Josip Silić,red. prof.

3. dr. sc. Vlado Pandžić, izv. prof.

 

            75. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika, pri Katedri religiozne pedagogije i katehetike KBF iz Zagreba za potrebe Katehetskog instituta

1. dr. sc. Josip Barišić, doc. na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu

2. dr. sc. Josip Silić, red. prof.

3. dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.

 

            76. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u znanstvenom području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti za kolegij Metodika hrvatskog jezika na Visokoj učiteljskoj školi u Puli Sveučilišta u Rijeci

1. dr. sc. Vlado Pandžić, izv. prof.

2. dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

 

            77. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana teorija i povijest književnosti za predmet Hrvatski jezik na studiju za učitelje na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru Sveučilišta u Splitu

1. dr. sc. Mile Mamić, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru

2. dr. sc. Josip Lisac, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru

3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

 

            78. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika za predmete Hrvatski jezik I, Hrvatski jezik II., Jezične vježbe II. i Stilistika na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu Sveučilišta u Splitu

1. dr. sc. Krunoslav Pranjić, red. prof.

2. dr. sc. Josip Silić, red. prof.

3. dr. sc. Ante Stamać, red. prof.

 

            79. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana lingvistika, za predmet Teorija jezika, Jezična kultura i Jezične vježbe na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu

1. dr.sc. Vlasta Erdeljac, doc.

2. dr.sc. Ranko Matasović, izv. prof.

3. dr.sc. Milorad Pupovac, izv. prof.

 

            80. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog  profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu

1.      dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

2.      dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof.

3.      dr. sc. Josip Milat, red. prof. (Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu )

 

            81. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za izbor u nastavno zvanje predavača  ili višeg predavača za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, za predmet Predškolska pedagogija- za 1/2 radnog vremena na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu

1.      dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.

2.      dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.

3.      dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof. 

 

            82. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, za predmet Metodika početne nastave matematike na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu

1.      dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

2.      dr. sc. Antun Mijatović, izv. prof.

3.      dr. sc. Branko Červar, doc. ( Visoka učiteljska škola u Splitu )

 

            83. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Razvojna psihologija na Visokoj učiteljskoj školi u Puli

1. dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, izv. prof.

2. dr. sc. VesnaVlahović-Štetić, doc.

3. dr. sc. Mira Čudina Obradović, red. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)

 

            84. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Pedagoška psihologija na talijanskom jeziku na Visokoj učiteljskoj školi u Puli

1. dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović, red. prof.

2. dr. sc. VesnaVlahović-Štetić, doc.

3. dr. sc. Nikola Pastuović, red. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)

           

            86. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradniško zvanje višeg asistenta, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Sociologija - opći dio i Sociopatologija, na Višoj policijskoj školi Policijske akademije u Zagrebu

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Benjamin Čulig, izv. prof.

3. dr. sc Mirjana Grubišić-Ilić, Policijska akademija

 

            87. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za talijanski jezik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

1. dr. sc. Smiljka Malinar, izv.prof.

2. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor

3. dr. sc. Pavel Rojko (Muzička akademija u Zagrebu)

 

            88. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja  o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za talijanski jezik na Visokoj školi za ekonomiju poduzetništva s pravom javnosti u Zagrebu

1. mr. sc. Iva Grgić, viši lektor

2. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor

3. dr. sc. Dubravka Miljković,znan.suradnik (Visoka škola za ekonomiju poduzetništva)

 

 

b) Imenovanje stručnih povjerenstava za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti i odobrenje predložene teme

 

            89. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Marte Medved Krajnović za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom: Razvoj hrvatsko-engleske dvojezičnosti u dječjoj dobi

1. dr.sc. Mirjana Vilke - Prebeg

2. dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv. prof.

3. dr.sc. Zrinka Jelaska, docent

 

            90. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Enes Didić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Utjecaj mentaliteta na organizacijske modele društva

1. prof. dr. sc. Vitomir Belaj

2. dr. sc. Branko Despot

3. dr. sc. Slavko Kljaić

4. prof. dr. sc. Pavao Rudan (Institut za antropologiju, Zagreb)

5. prof. dr. sc. Slavko Kulić (Ekonomski isntitut R Hrvatske)

 

            91. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će podnijeti izvještaj o tome je li tema mr.sc. Ivana Mišea, odobrena od ZNV-a ovog Fakulteta 24.04.1991., pod naslovom Suprotnost u spekulativnoj logici, i dalje aktualna za izradu disertacije.

1. dr.sc. Branko Despot, red.prof.

2. dr.sc. Lino Veljak, izv.prof.

3. dr.sc. Nadežda Čačinovič, red.prof.

 

            92. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Mirka Raguža  za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Školsko zakonodavstvo u Hrvatskoj do godine 1918. , mentor prof.dr. Ivan Dumbović.

dr. sc. Ivan Dumbović, izv. prof.

dr. sc. Iskra Iveljić, doc.

dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof. 

 

            93. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Snježane Ružić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom  Hrvatski iseljenici u Zapadnoj Kanadi 1890.-1940.

1. dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv.prof.

1. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.

3. dr.sc. Ljubomir Antić, izv.prof, Institut "I.Pilar", Zagreb

 

            94. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Dragutina Babića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom (Re)konstitucija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba - primjer zapadnog dijela Brodsko-posavske županije

1. dr. sc. Stipe Šuvar, red. prof.

2. dr. sc. Ivan Laić, znan. savjetnik (Institut za migracije i narodnosti Zagreb)

3. dr. sc. Milan Mesić, red. prof.

 

c) Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada

 

            95. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Helene Sablić Tomić pod naslovom Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze

1. dr. sc. Vinko Brešić, red.prof.

2. dr. sc. Andrea Zlatar, izv. prof.

3. dr. sc. Zlatko Kramarić, red.prof. (Pedagoški fakultet u Osijeku)

 

            96. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Kate Lučić pod naslovom Međudjelovanje riječi, likovnog djela i glazbe u metodici hrvatskoga jezika i književnosti u razrednoj nastavi

1. dr. sc. Vlado Pandžić, izv. prof.

2. dr. sc. Dragutin Rosandić, red. prof. u miru

3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

4. dr. sc. Ana Pintarić, Pedagoški fakultet u Osijeku

5. dr. sc. Nada Grgurić, doc. Pedagoška akademija u Zagrebu

 

            97. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Katice Ivanković pod naslovom Karel Teige i češka književna avangarda

1.dr.sc. Dubravka Sesar, izv.prof.

2.dr.sc. Josip Užarević, red.prof.

3.dr.sc. Aleksandar Flaker, red.prof. u miru.

 

            98. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorske radnje mr.sc.Vesne Deželjin pod naslovom: Odrazi dodira među jezicima i kulturama u leksiku

Maldobria (funkcija aloglotskih elemenata) (stari naslov: Kultura i jezik u djelu Lina Carpinteria i Mariana Faragune).

1. dr. sc. Damir Kalogjera, red.prof.

2. dr. sc. Vera Glavinić, red.prof. (Fil.fakultet Pula)

3. dr. sc. Josip Silić, red.prof.

4. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić,izv.prof.

5. dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.

 

d) Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada

 

            99. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Jure Belaja pod naslovom Arheološko naslijeđe viteških redova na sjeverozapadnom prostoru središnje Hrvatske

1. Prof. dr. sc. Igor Fisković

2. Prof. dr. sc. Marin Zaninović

3. Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.

 

            100. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Bartula Šiljega pod naslovom Vojna arhitektura Justinijanovog doba na sjevernom Hrvatskom primorju

1. Prof. dr. sc. Igor Fisković

2. Prof. dr. sc. Mirjana Sanader

3. Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.

 

            101. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Silvije Golubić pod naslovom Die literarische Gestaltung des Alten Testaments im Werk von Joseph Roth pisane na njemačkom jeziku.

1. dr. sc. Ivo Runtić, izv. prof.

2. dr. sc. Mira Miladinović-Zalaznik, doc. Filozofska fakulteta Ljubljana

3. dr. sc. Dragutin Horvat, izv. prof.

 

            102. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Nikice Mihaljević pod naslovom Pirandellova poezija

1. dr.sc. Morana Čale, docent

2. dr.sc. Juraj Gracin, red.prof., Filozofski fakultet, Zadar

3. dr.sc. Tonko Maroević, znan. savjetnik, Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu

 

            103. Imenovanje stručnog povjerenstva za obranu magistarskog rada Josipa Miletića pod naslovom Promjene nazivlja u novom hrvatskom kaznenom zakonodavstvu

1. dr. sc. Josip Silić, red. prof.

2. dr. sc, Mile Mamić, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru

3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

 

            104. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Edite Slunjski pod naslovom Integrirani predškolski kurikulum

1.      dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.

2.      dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.

3.      dr. sc. Stanislava Irović, doc. (Visoka učiteljska škola u Osijeku )

 

            105. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ante Birina pod naslovom Statut grada Skradina.

1. dr.sc. Mirjana Matijević Sokol, docent

2. dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.

3. dr.sc. Franjo Šanjek, red.prof. Katoličko bogoslovni fakultet Zagreb

 

            106. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Lade Duraković pod naslovom Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature (1926.-1943.).

1. dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv.prof.

2. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.

3. dr.sc. Stanislav Tuksara, red.prof. Odsjek za muzikologiju, Muzička akademija Zagreb

 

            107. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ane Kandare pod naslovom Sklonost doživljaju srama i krivnje i psihološka prilagodba

1. dr. sc. Zvonimir Knezović, izv. prof.

2. dr. sc. Predrag Zarevski, red. prof.

3. dr. sc. Majda Rijavec, izv. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)

 

            108. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Tarika Kulenovića pod naslovom Sociologija religije u djelu Michaela Novaka

1. dr. sc. Vjekoslav Mikecin, red. prof. u miru

2. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

3. dr. sc. Zvonko Lerotić, red. prof. (Fakultet političkih znanosti Zagreb)

 

 


I. PRIJEDLOZI ZA RASPIS NATJEČAJA I IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

 

            109. Raspis natječaja za suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanisitčkih znanosti, polje etnologije na Odsjeku za etnologiju (Katedra za nacionalnu etnologiju)

1. doc. dr. sc. Milana Černelić

2. doc. dr. sc. Tihana Petrović

3. doc. dr. sc. Branko Đaković

 

            110. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, na Katedri za njemački jezik na Odsjeku za germanistiku.

1. dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

2. Jasenka Kljaić, viši lektor

3. dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

 

            111. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana povijest književnosti, na Katedri za povijest književnosti u Odsjeku za komparativnu književnost

1. dr.sc. Milivoj Solar, red.prof.

2. dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof.

3. dr.sc. Miroslav Beker (u miru)

 

            112. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti na Katedri za modernu umjetnosti i vizualne komunikacije u Odsjeku za povijest umjetnosti

1.    dr.sc. Zvonko Maković, doc.

2.    dr.sc. Vladimir Marković, red.prof.

3.    dr.sc. Nada Grujić, red.prof.

 

            113. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti na Katedri za umjetnost srednjeg vijeka u Odsjeku za povijest umjetnosti

1.    dr.sc. Igor Fisković, red.prof.

2.    dr.sc. Petar Selem, red.prof.

3.    dr.sc. Miljenko Jurković. izv.prof.

 

            114. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, na Katedri za eksperimentalnu i biološku psihologiju u Odsjeku za psihologiju.

dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

dr. sc. Branimir Šverko, red. prof.

dr. sc. Silvija Szabo, red. prof. u miru

 

            115. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, na Katedri za razvojnu psihologiju u Odsjeku za psihologiju.

dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, izv. prof.

dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović, red. prof.

dr. sc. Katica Lacković-Grgin, red. prof. (Filozofski fakultet u Zadru)

 

            116. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana slovakistika, na Katedri za zapadnoslavenske  jezike i književnosti u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.

(novo radno mjesto)

1.dr. sc. Dubravka Sesar, izv. prof.

2.mr. sc. Zrinka Kovačević, znan. asist.

3.dr. sc. Željka Fink, docent.

 

            117. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za metodologiju u Odsjeku za sociologiju

1. dr. sc. Vjekoslav Afrić, izv. prof.

2. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

3. dr. sc. Ozren Žunec, red. prof.

           

            117a. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana slavistika, na Katedri za makedonski jezik i književnost u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti

l. dr.sc. Borislav Pavlovski, izv. prof.

2.dr.sc. Željka Fink, docent

3.dr. sc. Augustina Guleska-Hajdić, (Filozofski fakultet u Zadru)

 

            118. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta na Katedri za povijest hrvatskog jezika i hrvatsku dijalektologiju Odsjeka za kroatistiku

1. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.

2. dr. sc. Mladen Kuzmanović, doc.

3. dr. sc. Stjepan Damjanović, red. prof.

 

            119. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor dr.sc. Branke Boban u istraživačko zvanje znanstveni suradnik u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc.Božena Vranješ-Šoljan, izv.prof.

2. dr.sc. Mira Kolar, red.prof.

3. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

 

            120. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor mr.sc. Nataše Štefanec u istraživačko zvanje asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc. Nenad Moačanin, izv.prof.

2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

3. dr.sc. Neven Budak, izv.prof.

 

            121. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Ivice Šute u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc.Mira kolar, red.prof.

2. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.

3. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

 

            122. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Mladena Tomorada u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc. Petar Selem, red.prof.

2. dr.sc. Bruna Kuntić-Makvić, izv.prof.

3. dr.sc. Ivo Goldstein, izv.prof.

 

            123. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Kornelije Jurin Starčević u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc. Nenad Moačanin, izv.prof.

2. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

3. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

 

            124. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Hrvoja Petrića u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc. Mira Kolar, red.prof.

2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

3. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

 

            125. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Kristine Milković u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest

1. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

3. dr.sc. Petar Korunić,red.prof.

 

            126. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor  mr.sc. Ivane Jerolimov, znanstvenog novaka u istraživačko zvanje asistenta, bez javnog natječaja:

1. dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.

2. dr. sc. Smiljka Malinar, izv.prof.

3. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv.prof.

 

            127. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Nele Jurko, znanstvenog novaka u istraživačko zvanje mlađeg asistenta, bez javnog natječaja:

1. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv.prof.

2. dr. sc. Smiljka Malinar, izv.prof.

3. dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.


           

J. NASTAVNI  I OSTALI  PREDMETI

           

            128. Rasprava o uključivanju Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu u Sveučilište u Zagrebu                                                                                                   - 300

 

            129. Financiranje mentorskog rada u skladu s Pravilnikom o nastavnoj praksi studenata Fakulteta

 

            130. Sporazum o zajedničkom provođenju sveučilišnog dodiplomskog studija antropologije                                                                                                                 - 302

 

            131. Ugovor o suradnji na izvođenju nastave dodatnog i redovitog studija smjera arhivistike za stjecanje stručnog naziva diplomirani arhivist i profesor informatologije - arhivist                                                                                       - 304

 

            132. Ugovor o suradnji na izvođenju poslijediplomskog znanstvenog studija etnologije / kulturne antropologije                                                                            - 306

 

            133. Prijedlog Odsjeka za komparativnu književnost da se pokrene postupak za dodjelu titule profesor emeritus dr.sc. Miroslavu Bekeru, red.prof. u miru                      - 309

 

_________________________________

 

 

            134. Molba Odsjeka za komparativnu književnost da se potvrdi izbor novog pročelnika i zamjenika pročelnika za razdoblje 2001/2002-2002/2003

dr.sc. Zoran Kravar, red.prof., pročelnik

mr.sc. Slaven Jurić, asistent, zamjenik pročelnika

 

            135. Odobrenje gostovanja  prof.dr. Catherine Horel s Pariza-1 Sorbonne od 22. do 29. lipnja 2001.

 

           

K. SLOBODNE STUDIJSKE GODINE I DOPUSTI

 

 

            136. Molba dr. sc. Ive Pranjkovića za odobrenje slobodne studijske godine 2001/02.                                                                                                                        - 312

 

            137. Molba dr. sc. Ante Stamaća za odobrenje slobodne studijske godine 2001/02.                                                                                                               - 314

           

            138. Molba dr.sc. Masline Ljubičić, izv.prof. za korištenje slobodne studijske

godine od 1.ožujka 2002. do 1. ožujka 2003. Odsjek za talijanistiku suglasan je s

molbom  dr.sc. Masline Ljubičić. U okviru Katedre za talijanistiku dogovoren je način održavanja nastave u tome razdoblju. U nastavi će sudjelovati mr.sc. Ivana Jerolimov, znanstveni novak, a voditelj će biti prof. dr. sc. Smiljka Malinar. Studijsku godinu prof. Ljubičić upotrijebila bi za izradu velike studije o dalmatinskom stolarskom

nazivlju i za rad na talijansko-hrvatskim lažnim parovima.                                               - 315

 

            139. Molba Odsjeka za arheologiju za odobrenje plaćenog dopusta za sudjelovanje u arheološkim iskopavanjima na Gardunu:

- prof. dr. sc. Mirjana Sanader od 16.6. do 15.7.2001.

- prof. dr. sc. Mirjana Milićević Bradač od 25.6. do 6.7.2001.

- mr. sc. Zrinka Šimić Kanaet od 1.7. do 13.7.2001.

 

            140. Molba dr. sc. Vesne Buško, mr. sc. Dragutina Ivanca, Mirte Galešić, Irene Čorko, Darije Rovan i Andreje Vranić za odobrenje službenog dopusta od  18. do 29. lipnja 2001. radi sudjelovanja na međunarodnoj ljetnoj školi "Process of Inguiry in Psychological Science: Conceptual and Methodological Tools" koja će se održati u sklopu IUC-a u Dubrovniku.

 

            141. Molba dr.sc. Nikice Talana za odobrenje plaćenog dopusta od 1. do 30. rujna 2001. radi završetka istraživanja o luzo-hrvatskim kulturno-povijesnim vezama u portugalskoj Nacionalnoj knjižnici

 

            142. Molba prof. dr. sc. Dubravke Oraić-Tolić za odobrenje plaćenog dopusta, od 1.studenoga do 15.prosinca 2001. radi studijskog boravka u programu DAAD u Institutu za slavistiku Sveučilišta u Munchenu.

 

            143. Molba prof. dr. sc. Zvonka Kovača za odobrenje plaćenog dopusta, od 2. do 14. srpnja 2001. zbog sudjelovanja na 37. seminaru slovenskog jezika i kulture, koji će se održati u Ljubljani.

 

            144. OBAVIJESTI

 

- Dekana

 

- Prodekana

 

            145. Razno.

 

                                                                                     Dekan

 

 

                                                                        prof. dr. sc. Neven Budak


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRILOZI

 

 


Afrić


 


 


 


 


 


 


 


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

Zagreb, Ivana Lučića 3

 

 

Zagreb, 10. travnja 2001.

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

Predmet:       Dr. sc. NENAD KARAJIĆ

Izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta

 

 

Imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta kandidata za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta, podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

 

Na natječaj raspisan u Vjesniku 26. siječnja 2001. godine pod točkom 1. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta prijavio se samo jedan kandidat – dr. sc. Nenad Karajić. Prijavi na natječaj kandidat je priložio životopis, izvješće o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj aktivnosti, popis znanstvenih radova i objavljene radove te diplomu o stjecanju doktorata znanosti.

 

1.   ŽIVOTOPIS KANDIDATA

 

Nenad Karajić rođen je 15. studenoga 1961. godine u Karlovcu, gdje je završio osnovnu (1976.) i srednju (1980.) školu. Studij sociologije kao jednopredmetne grupe znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1988. godine i stekao stručni naziv diplomirani sociolog.

 

Poslijediplomski studij Socijalne ekologije pri Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu upisuje 1989. godine. Od 1. siječnja 1991. godine, primljen je na mjesto znanstvenog novaka (mladog istraživača) za znanstveno osposobljavanje i usavršavanje u Odsjeku za sociologiju na projektu “Socijalnoekološki aspekti razvoja”, a potom i na projektu “Socijalnoekološki i modernizacijski procesi u Hrvatskoj”. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 17. siječnja 1995. godine s temom "Socijalno-ekološki aspekti kvalitete života" pred stručnim povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Ognjen Čaldarović, prof. dr. sc. Ivan Cifrić i doc. dr. sc. Benjamin Čulig. 22. prosinca 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom "Sociokulturni procesi i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj". Stručno povjerenstvo činili su prof. dr. sc. Rade Kalanj, prof. dr. sc. Ivan Cifrić i prof. dr. sc. Ivan Rogić. Time je u predviđenom roku okončao svoje obveze stjecanja magisterija i doktorata znanosti.

 

Na temelju odluke Fakultetskog vijeća od 13. travnja 1999. godine Nenad Karajić izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologije za predmete Sociologija obrazovanja i Hrvatsko društvo u Odsjeku za sociologiju, na kojima i sada radi.

 

Nenad Karajić član je Hrvatskog sociološkog društva od 1988. god. te član uredništva časopisa "Socijalna ekologija" od 1992. godine kojega su izdavači Hrvatsko Sociološko društvo i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta. U znanstveno-istraživačkom radu služi se aktivno engleskim, a pasivno njemačkim jezikom.

 

2.   ZNANSTVENI I ISTRAŽIVAČKI RAD

 

Među znanstvenim i istraživačkim radovima i aktivnostima Nenada Karajića koje je naveo u dokumentaciji primjećujemo kako je u razdoblju do 2001. godine objavio dvije knjige (jedna u koatorstvu); 12 izvornih znanstvenih radova (8 autorskih, od kojih je jedan rad na engleskom jeziku i 4 koautorska znanstvena rada) i jedan pregledni rad u domaćim znanstvenim časopisima (Revija za sociologiju, Socijalna ekologija, Društvena istraživanja) te 3 rada u zbornicima (od kojih je jedan u koautorstvu). Pored toga, sudjelovao je u izvedbi i pisanju 5 znanstveno-istraživačkih studija, a kao član međunarodnog tima znanstvenika sudjelovao je u 2 međunarodna znanstveno-istraživačka projekta. Sudionik je nekoliko znanstvenih skupova (jedan međunarodni). Objavio je desetak recenzija, informacija, radio eseja i prijevoda (popis radova u privitku izvještaja).

 

U nastavku izvještaja prikazat ćemo neke značajnije radove koji ukazuju na znanstveni rad Nenada Karajića i potvrđuju njegovu osposobljenost za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta.

 

2.1.      DISERTACIJA

 

Sociokulturni procesi i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj.

Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet, 1998.

 

Sociokulturni procesi i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj veoma je uspjela doktorska disertacija napisana na ukupno 314 stranica.

 

Prvi dio disertacije usmjeren je na teorijsko konceptualnu analizu, a okuplja četiri potpoglavlja u kojima autor na devedesetak stranica propituje teoriju modernizacije, mehanizme sociokulturne racionalnosti društava te različite pristupe i obrasce sociokulturne interpretacije društvenih promjena. Od kraja šezdesetih godina, drži autor, zreli se kapitalizam, kao i njegove tenzije, propituju više u sociokulturnom nego u ekonomskom smislu. Iz toga, dakako, ne slijedi da su ekonomski učinci modernizacije zaboravljeni, već da su jednostavno pripisani uzajamnom djelovanju s kulturom i politikom. To je ujedno najširi teorijski okvir od kojeg autor polazi u svojoj disertaciji.

 

U drugom dijelu disertacije pod naslovom Sociokulturni procesi u Hrvatskoj: rezultati empirijskog istraživanja (1996), autor osvjetljava glavne odrednice konceptualnog modela temeljem kojega je pristupio empirijskom istraživanju. Preuzimajući znanstveno korektno Inglehartov i Van Dethov interpretacijski model kao analitički oslonac, autor pokazuje da, unatoč empirijskim dokazima potvrđenima u krugu razvijenih zapadnih društava, da s društvenim promjenama dolazi do vrijednosnih promjena, koncept globalnih vrijednosnih promjena nije odviše prediktivan, tj. primjenjiv u tumačenju procesa tranzicijske modernizacije u Hrvatskoj. U ovom dijelu disertacije autor nas upućuje na empirijsku potvrdu hipoteze prema kojoj je vidljivo da preobrazba hrvatskoga društva počiva još uvijek na većem utjecaju ekonomskih i političkih nego kulturnih varijabli.

Treći dio disertacije nazvan Sociokulturni aspekti ekološke problematike predstavlja autorov pokušaj definiranja pojmova ekološke svijesti i ekološkog ponašanja kao temeljnih pojmova za razmatranje položaja ekološke dimenzije u razvojnoj matrici hrvatskoga društva. U usporedbi s pristupom u prvom dijelu disertacije u kojem se raspravljalo uglavnom o učincima racionalno strukturiranog društvenog djelovanja, autorovo je izlaganje na ovom mjestu prošireno u smjeru negativnih aspekata modernizacijskog projekta. Polazeći od pretpostavke da je oblikovanje ekološke svijesti pojedinaca moguće u onoj mjeri u kojoj im to dopušta sociokulturni institucionalni okvir, autor ukazuje na razmjerno slabu zastupljenost i značaj ekološke problematike u hrvatskom društvu te na razmjernu neaktivnost u konkretnom ekološkom ponašanju građana.

 

2.2.      ZNANSTVENI RADOVI OBJAVLJENI U ČASOPISIMA S MEĐUNARODNOM                        RECENZIJOM

 

Javnost u glasačkoj kutiji: struktura hrvatskoga stranačkog prostora i mišljenje o demokraciji. Društvena istraživanja, 1997, 6(32):711-728.

 

Autor u tekstu analizira stranačke preferencije hrvatskih građana, izdvojene u “lijevi”, “središnji” i “desni” politički blok s mišljenjem o demokraciji i mogućnostima političke participacije. Oslonac radu su podaci prikupljeni empirijskim istraživanjem provedenim na reprezentativnom uzorku punoljetnog stanovništva Hrvatske u studenome 1996. godine u organizaciji Nenada Karajića ispred Ekonomskog instituta u Zagrebu.

 

Pojavnu raznolikost propitanih mišljenja o demokraciji i participaciji u političkom odlučivanju autor je faktorskom analizom sveo na dva generalna faktora, nazvana demokratičnost i politička nemoć. Mogućnost razlikovanja ranije spomenutih zasebnih političkih blokova prema izlučenim faktorima autor je izveo postupkom jednosmjerne analize varijance.

 

Rezultati ovako provedene analize među skupinama potencijalnih birača pokazali su da se glasači “lijevog” i “središnjeg” političkog krila s jedne, statistički značajno razlikuju od birača “desnog” političkog krila, s druge strane. Analizirajući utvrđene razlike, autor pokazuje da su birači “desnice” umjereniji u podršci demokratskim procesima te manje nemoćni od birača “lijeve” i “središnje” orijentacije u političkoj participaciji. Takav nalaz navodi autora zaključku kako je, s obzirom na podudarnost “lijevo” i “središnje” usmjerenih glasača prema “desnom” političkom krilu, u osnovi opažene preraspodjele birača dominantan raskol između onih koji podupiru vladajuću stranku i onih koji su joj oporbeni.

Posve je sigurno, drži autor, da je dinamika na hrvatskoj političkoj sceni u ranom tranzicijskom razdoblju odraz specifične bipolarizacije i sučeljenosti vlast vs. oporba, koja onda determinira i sve ostale realne sociokulturne, ekonomske i političke procese.

 

Stari i mladi lavovi: tipologija hrvatskih menadžera u razdoblju tranzicije.

Revija za sociologiju, 1995, 26(3-4):219-228. (koautorstvo s G. Milasom, I. Rimcem)

 

Usmenim i poštanskim anketiranjem autori su ispitali dvjesto hrvatskih menadžera, izabranih po slučajnom principu iz poslovnog imenika, s namjerom da naprave njihovu tipologiju. Pretpostavili su kako će takva klasifikacija odražavati “duh vremena” u kojem je napravljena, odnosno da će se u njoj zrcaliti tranzicijski proces započete gospodarske preobrazbe u Hrvatskoj. Takva je hipoteza djelomice i potvrđena.

 

Faktorska analiza provedena na prikupljenim podacima pokazuje da se osobitosti poduzeća i obilježja poslovnog ponašanja menadžera mogu podvesti pod dvije latentne dimenzije, nazvane veličina poduzeća i  poslovna agilnost. Na temelju izlučenih dimenzija autori su proveli cluster analizu te su ispitani hrvatski menadžeri razvrstani u tri kategorije, nazvane: inertni menadžeri, agilni menadžeri u velikim poduzećima i agilni menadžeri u malim poduzećima.

 

Prvu skupinu menadžera, od druge dvije odjeljuje manji radni angažman, što je vjerojatna posljedica vođenja tvrtki u netržišnim vremenima, dok se druge dvije kategorije međusobno razlikuju po većem stupnju ulaganja energije u sferu materijalnog stjecanja (mala poduzeća), odnosno u širu lepezu društvenih i političkih aktivnosti (velika poduzeća).

 

Iscrtavanjem profila hrvatskih menadžera, u radu se pokazalo da hrvatskim poslovnim svijetom istodobno vladaju dvije različite menadžerske kategorije. Jedna okuplja “staru” menadžersku elitu, prilično inertnu i nefleksibilnu, no razmjerno iskusnu i obrazovanu, a druga “mlade lavove” hrvatskoga biznisa, poduzetne, pokretne i pune energije. No, valja također primjetiti kako skupina agilnih menadžera nije homogena, odnosno kako njihovo poslovno ponašanje, ipak, ovisi i o formalnim obilježjima tvrtke u kojoj rade.

 

Vrijeme i klima kao dimenzije otočkog života.

Revija za sociologiju, 1994, 25(1-2):63-77. (koautorstvo s O. Čaldarovićem)

 

U radu se raspravlja o doživljaju protjecanja vremena i mogućim posljedicama očekivanih klimatskih promjena krajem ovog i početkom idućeg stoljeća na prostorima cresko-lošinjskog arhipelaga. Oslonac radu temeljni su nalazi s područja “sociologije vremena”, kao i rezultati dvaju empirijskih sociologijskih istraživanja na ovim otocima provedenih tijekom 1988. i 1992. godine.

 

U uvodnom dijelu rada skiciraju se osnovna problemska područja prisutna u sociologijskoj teoriji pri pokušaju istraživanja navedenih pojava. Prvi dio članka čini analiza mogućih utjecaja anticipiranih globalnih klimatskih promjena na socijalno-ekologijske značajke otočja Cresa i Lošinja. Razmatraju se moguće posljedice pretpostavljena podizanja razine mora i porasta temperature na ovom mikro lokalitetu (koriste se projekcije do 2100. godine).

 

Drugi dio članka čine glavni nalazi empirijskog istraživanja provedenog u organizaciji Nenada Karajića ispred Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta o mogućim utjecajima predviđenih globalnih klimatskih promjena na mišljenje otočke javnosti. Istraživanje, provedeno na uzorku otočne populacije tijekom lipnja 1992. god., pokazuje kakve promjene ispitanici očekuju po lokalnu zajednicu. Utvrđeno je da ispitanici vjeruju da negativne posljedice očekivanih klimatskih promjena neće biti tolike da bi uzrokovale migracijska kretanja stanovništva, već očekuju značajniji utjecaj promjene klime i vremena na razini osobne kvalitete života, tj. na promjene zdravstvenog stanja otočnoga pučanstva.

 

Okviri ekološkog ponašanja omladine.

Revija za sociologiju, 1991, 22(1-2):157-162.

 

Na osnovu empirijskog istraživanja provedenog na omladinskoj populaciji autor nastoji uočiti određene dimenzije u domeni ekološkog ponašanja. Grupiranje stavova ispitanika prema predočenim pokazateljima (percepcija zagađivanja okoline, evaluacija ekoloških sadržaja, odnos prema akterima ekološke zaštite, ocjena organizacije mladih u rješavanju ekoloških problema i odnos prema prirodi) ukazalo je na tri nezavisna faktora koja je autor deskriptivno nazvao: naturalistički koncept u poimanju odnosa prirode i čovjeka, dominacija čovjeka i tehnicističko nasilje nad prirodom te podrška “zelenoj akciji”.

 

U drugom dijelu članka autor analizira nositelje pojedinih koncepata u njihovu socijalnom prostoru (razlikujući ih međusobno prema spolu, dobi, nacionalnosti, članstvu u pojedinim organizacijama). Sažimajući rezultate provedenog istraživanja autor upućuje na to kako oni ukazuju na sve veću osvještenost omladine o opasnostima koje proizvodi ekološka kriza, što je naročito prepoznatljivo unutar latentne strukture varijabli koje je nazvao podrška “zelenoj akciji”.

 

Međutim, zaključuje autor, postojanje druge dvije dimenzije upozorava da ponašanje mladih vezano uz fakticitet zagađenja i uništavanja okoliša nije nužno utemeljen na ekološko zadovoljavajući način. Naprotiv, autor ukazuje na opravdanu opasnost od redukcionističkog shvaćanja ekološke tematike (romantičarski naturalizam ili antropocentričko nasilništvo) koje potom dominira u sferi ponašanja mladih pri traženju rješenja ekoloških problema. Takvo stajalište ispitane omladine prema ekološkim promjenama u društvu autor vidi socijalizacijskim odrazom te njihovom nedovoljnom informiranosti o specifičnostima kroz koje se manifestira ekološka kriza.

 

2.3.      ZNANSTVENI RADOVI OBJAVLJENI U OSTALIM DOMAĆIM ZNANSTVENIM                      ČASOPISIMA

 

Vrijednosne preferencije kao determinante ekološkog ponašanja u Hrvatskoj.

Socijalna ekologija, 1999, 8(1-2):1-21.

 

U ovom radu autor polazi od pretpostavke da su ekološki procesi kulturne činjenice, tj. da se okoliš i problemi vezani uz njega ne percipiraju objektivno, već da ih se kognitivno prerađuje i vrednuje, pri čemu tu percepciju određuju društveni čimbenici. Na temelju takva određenja autor analizira značenja dvaju koncepata, ekološke svijesti i ekološkog ponašanja, koje zatim dovodi u vezu s promjenama općih perceptivnih i vrijednosnih obrazaca.

 

U drugom dijelu rada, kako bi empirijski utvrdio strukturu središnjih vrijednosnih opreka u Hrvatskoj, autor ispitanike, sukladno polaznom konceptualnom modelu, razdijeljuje u skupine osoba različitih religioznih, stranačkih i vrijednosnih opredjeljenja. Takvom analitičkom razdiobom upoznajemo se s udjelima pojedinih skupina u općoj populaciji, a dobivene vrijednosti autoru služe za analizu sličnosti i razlika među njima, odnosno provjeru hipoteze prema kojoj su opisane vrijednosne opreke statistički značajne determinante ekološkog ponašanja. Statističku potvrdu ove relacije provjeravalo se pomoću multiple linearne regresijske analize. Takvim pristupom pokazalo se da su sklopovi prediktorskih varijabli, iako logično usmjereni, neznatne ili blage povezanosti s kriterijima te da razmjerno slabo tumače varijancu ispitivane pojave. To, drži autor, znači da pretpostavljeni model vrijednosnih opreka ima ograničenu prediktivnu moć, odnosno da je njegov doprinos pri objašnjavanju ekološkog ponašanja razmjerno skroman.

 

Završni dio rada upućuje na zaključak kako ekološko ponašanje nije oblikovano ni u području političkih, ni u prostoru religijskih sučeljenosti, već je značajka kulturne sfere, odnosno sučeljenosti “materijalističkih” i “postmaterijalističkih” vrijednosti. Pritom je, tek djelomice ustanovljeno ekološko ponašanje, ili barem ekološka osjetljivost pri kupnji, odlika “postmaterijalistički” orijentiranih osoba.

 

Otočni turizam Cresa i Lošinja: neprijatelj prirode ili najkraći put prema eko turizmu?

Socijalna ekologija, 1997, 6(1-2):81-92.

 

U središte interesa ovoga rada autor postavlja empirijsku provjeru problema međusobnog odnosa gospodarskog razvoja (posebice turističkog razvoja) otočja Cresa i Lošinja i zaštite otočnih resursa. Odgovor na postavljeni problem nastoji se dobiti istraživanjem provedenim u tu svrhu na reprezentativnom uzorku otočne populacije.

 

Prikupljeni rezultati navode na sljedeće zaključne napomene. Najveću razvojnu prednost otočani daju turizmu, ali visoko vrednuju i tradicionalne otočne djelatnosti – ribarstvo, pomorstvo i poljodjelstvo. Stanovnici otočja Cres-Lošinj zauzimaju se za oblikovanje modela selektivnog i komplementarnog gospodarskog razvoja – kroz koji bi se, na temelju valorizacije lokalnih prirodnih, povijesnih i gospodarskih resursa, razvijale i unapređivale podjednako sve one djeltnosti na otočju koje ga ne ugrožavaju, već naprotiv, ističu njegove specifičnosti i tradicionalne komparativne posebnosti.

 

Predočeni nalazi istraživanja, zaključuje autor, daju optimističan ton i osiguravaju određenu podršku proizvodu koji se danas na tržištu pojavljuje u obliku ekoturizma, a koji mijenja navike posjetitelja i potiče sudionike u turističkoj djelatnosti na povećanu brigu za okoliš.

 

2.4.      ZNANSTVENI RADOVI OBJAVLJENI U ZBORNICIMA

 

Javnost u hrvatskoj tranziciji - između države i tržišta? Zbornik radova: Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj, Zagreb:HSD, 1998:171-204.

 

Kako bi utvrdio strukturu glavnog dijela hrvatskoga političkog prostora, autor je u ovom radu izvršio analizu stranačkih preferencija građana sukladno dimenzionalnosti ustanovljenoj empirijskim istraživanjima tijekom proteklih godina u Hrvatskoj. Razlike u percepciji  javnosti ukazuju na tri zasebne političke orijentacije: političke “ljevice”, političkog “središta” i političke “desnice”. U radu je stoga pošao od pretpostavke da je pripadnost pojedinom od stranačkih usmjerenja temelj stvaranja razlika pri zauzimanju stavova o demokraciji, političkoj participaciji i kraćem slijedu gospodarskih pitanja. Polaznu je hipotezu autor višestruko potvdio.

 

Po svemu sudeći, razlikovanje tri zasebne politčke orijentacije unutar glavnog dijela hrvatskoga političkog prostora reducirano je, u širim razmjerima gospodarskih, političkih i kulturnih tranzicijskih kretanja u nas, na temeljnu sučeljenost vlast – oporba. To je, drži autor, središnji okvir koji danas definira značenja i usmjerava sociokulturne razvojne strategije Hrvatske. To se, dakako, pokazuje koegzistiranjem dvaju dominantnih tipova društvene svijesti uočenih istraživanjem. S jedne su strane iskustva donedavnog političkog sustava unutar kojeg je “vidljiva ruka” socijalističke države u potpunosti nadzirala sve aktivnosti, dok su s druge strane, pak, ozbiljni problemi nepoznavanja političke i kulturne tradicije demokratskih i tržišnih sustava kojima politička kultura bivših socijalističkih zemalja predstavlja teško podnošljiv teret.

 

* * * * *

Kratkim prikazom kandidatovih radova objavljenih u domaćim časopisima s međunarodnom recenzijom, kao i temeljitijim uvidom u ostale kandidatove znanstvene radove utvrdili smo da je riječ o veoma solidnim i aktualnim teorijskim raspravama i empirijskim istraživanjima u području društvenih znanosti (polje sociologija). Kandidat društvenoj problematici pristupa sociologijski analitično, a u svojim analizama poglavito se bavi fenomenima iz područja posebnih sociologija: sociologije omladine, sociologije masovnih medija, socijalne ekologije, sociologije turizma, ekonomske te političke sociologije što potvrđuje njegovo dobro poznavanje različitih teorijskih pristupa u sociologiji te solidno vladanje kategorijalnim aparatom sociologijske znanosti. Pored uočene teorijske širine, ocjenjujemo da su u priloženim kandidatovim radovima značajno zastupljene još barem dvije znanstvene osobitosti, to su izrazita osposobljenost kandidata za empirijska istraživanja te vrlo uspješna i sustavna primjena stečenih znanja u analizama suvremenih procesa hrvatskoga društva. Gotovo da nema kandidatova rada u kojemu se pojedine tvrdnje i teorijski stavovi ne potkrepljuju empirijskom provjerom, uz primjenu suvremenih statističkih postupaka, a predmet istraživanja i zaključci vezani uz njega nastoje se promisliti i dovesti u neposredan odnos s razvojnim promjenama hrvatskoga društva. Pored toga, u kandidatovim radovima često se mogu uočiti pokušaji izvođenja složenih usporednih analiza i primjena znanstvenih analitičkih modela potvrđenih u radovima svjetski priznatih društvenih znanstvenika (primjerice, knjiga “Politička modernizacija” nastala kao pokušaj potvrde ili opovrgavanja Inglehartova modela vrijednosnih promjena). Obzirom na rečeno, mišljenja smo da dr. Nenad Karajić svojim znanstvenim radom doprinosi našoj sociologiji, posebice istraživanjima konkretnog društva, obogaćujući je novim saznanjima i istraživačkim iskustvom.

 

2.5.      SUDJELOVANJE U ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKIM PROJEKTIMA

 

Dr. sc. Nenad Karajić sustavno sudjeluje u znanstveno-istraživačkom radu, koji uključuje konceptualizaciju i provođenje empirijskih istraživanja, kako pri Odsjeku za sociologiju na kojem radi, tako i interdisciplinarno, surađujući s ostalim znanstvenim institucijama u Hrvatskoj i izvan nje. U prilog ovoj ocjeni izdvojit ćemo nekoliko važnijih projekata na kojima je kandidat aktivno sudjelovao:

(1991-2001)                            Ministarstvo znanosti i tehnologije - Filozofski fakultet, Odsjek za sociologiju. Projekti: Socijalnoekološki aspekti razvoja (5-06-049) i Socijalnoekološki i modernizacijski procesi u Hrvatskoj (130700);

(1995-1997)               Ministarstvo znanosti i tehnologije - Ekonomski institut u Zagrebu.                                           Projekt: Dinamika sociokulturnog kapitala u Hrvatskoj;

(1993-1994)                Ministarstvo znanosti i tehnologije - Ekonomski institut u Zagrebu

Projekt: Kulturni kapital i razvojna strategija Hrvatske;

(1994)                                                  World Bank - Filozofski fakultet, Odsjek za sociologiju, Zavod za sociologiju. Projekt: Environmental Management Plan for the Cres Lošinj Archipelago (Sociological Aspects);

(1992)                          UNEP - Filozofski fakultet, Odsjek za sociologiju, Zavod za sociologiju

Projekt: Identification and Assessment of Possible Impact of Global Climate Changes on Socio-Ecological Characteristics of Cres-Lošinj Islands (Sociological Aspects).

 

* * * * *

 

Spomenuta sudjelovanja u znanstveno istraživačkim projektima potvrđuju već rečenu kvalifikaciju o kandidatu, a to su njegova izrazita osposobljenost za empirijski znanstveno-istraživački rad, vrlo uspješna i sustavna primjena stečenih znanja u analizama suvremenih procesa hrvatskoga društva te zamjetno iskustvo u sudjelovanju na međunarodnim znanstveno istraživačkim projektima.

 

2.6.      SUDJELOVANJE NA ZNANSTVENIM I STRUČNIM SKUPOVIMA

 

Dr. sc. Nenad Karajić sustavno prati znanstvene skupove u organizaciji Hrvatskog sociološkog društva, Zavoda za sociologiju i časopisa Socijalna ekologija, kao i neke međunarodne susrete znanstvenika. Svojim prilogom sudjelovao je u dva znanstvena skupa, jednom domaćem i jednom međunarodnom. Na  znanstvenom skupu “Postsocijalizam i razvoj” u Zagrebu 1991. god. u organizaciji HSD-a sudjelovao je s radom “Okviri ekološkog ponašanja omladine”, dok je na znanstvenom skupu “Enterprise in Transition” u Braču 1997. god. u organizaciji Univerziteta u Splitu i Faculty of Economics, Vienna sudjelovao s koautorskim radom “Sociocultural Capital and Ecomic Development: The Case of Croatia”.

 

3.   NASTAVNI RAD

 

Dr. sc. Nenad Karajić zaposlen je u statusu znanstvenog novaka u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 1991. godine od kada sudjeluje u izvođenju predmetne nastave Sociologije obrazovanja, Socijalne ekologije i Hrvatskoga društva.

 

Na temelju odluke Fakultetskog vijeća od 13. travnja 1999. godine Nenad Karajić izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologije za predmete Sociologija obrazovanja i Hrvatsko društvo u Odsjeku za sociologiju, na kojima i sada radi. Vodi i organizira rad seminara, a povremeno s odobrenjem predmetnog nastavnika drži i predavanja.

 

* * * * *

Stručno povjerenstvo je mišljenja da je dr. sc. Nenad Karajić u dosadašnjem nastavnom radu stekao predavačko iskustvo i pedagošku praksu primjerenu budućem sveučilišnom nastavniku te da je sada spreman i samostalno održavati povjerenu mu nastavu na Odsjeku za sociologiju.

 

4. OCJENA ZNANSTVENOG, STRUČNOG I NASTAVNOG RADA I MIŠLJENJE           STRUČNOG POVJERENSTVA

 

Na osnovu iznesenog prikaza rada dr. sc. Nenada Karajića, stručno povjerenstvo izvješćuje Fakultetsko vijeće o činjenicama i daje stručno mišljenje o kandidatu i prijedlog.

 

4.1.      NALAZI STRUČNOG POVJERENSTVA

 

Stručno povjerenstvo je na osnovu raspoloživog natječajnog materijala utvrdilo sljedeće:

1.      Na natječaj koji je raspisao Filozofski fakultet u Zagrebu za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, javio se samo jedan kandidat – dr. sc. Nenad Karajić, viši asistent na Odsjeku za sociologiju u Zagrebu, koji je priložio svu potrebnu dokumentaciju za svoju kandidaturu.

2.      Dr. sc. Nenad Karajić stekao je akademski stupanj doktora znanosti iz područja društvenih znanosti (sociologija) 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

3.      Dr. sc. Nenad Karajić udovoljava uvjetima Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti čl. 42, stavak 1 te uvjetima Zakona o visokim učilištima čl. 74. stavak 1 (NN, 59/1996 – pročišćeni tekst), kao i minimalnim uvjetima izbora u znanstveno-nastavno zvanje docenta (NN, br. 38/1997). Dakle, kandidat:

¨       ima objavljeno ukupno 12 izvornih znanstvenih radova (8 autorskih i 4 koautorska) od kojih je 6 izvornih znanstvenih radova tiskano u časopisima s međunarodnom recenzijom (Društvena istraživanja, Revija za sociologiju) te 6 izvornih znanstvenih radova tiskanih u ostalim domaćim znanstvenim časopisima;

¨       ima objavljena 3 znanstvena rada (2 autorska i 1 koautorski) u recenziranim zbornicima, od kojih je 1 domaći i 1 međunarodni (Pravilnik o mjerilima vrednovanja časopisa čl.3, NN, br. 2/97); Također, udovoljava uvjetima Rektorskog zbora visokih učilišta (NN, br. 94/1996):

¨       održao je dva referata na znanstvenim skupovima, od kojih jedan na međunarodnom skupu;

¨       sudjelovao je u izvođenju nastave na dodiplomskom studiju na Odsjeku za sociologiju više od jedne godine i tako stekao potrebno nastavno i pedagoško iskustvo sveučilišnog predavača;

¨       sudjelovao je u domaćim i međunarodnim znanstveno-istraživačkim projektima;

¨       ima objavljene dvije knjige (jedna autorska i jedna koautorska).

 

4.2.      PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA

 

Povjerenstvo je mišljenja da se radi o već profiliranom znanstvenom djelatniku koji solidno poznaje sociološke teorije i odlično primjenjuje suvremene metodološke i statističke postupke u znanstvenim istraživanjima. Ima objavljene znanstvene radove i nastavno iskustvo. Riječ je o perspektivnom istraživaču i sveučilišnom nastavniku.

 

Stručno povjerenstvo na temelju uvida u dokumentaciju te znanstveni, istraživački i nastavni rad kandidata predlaže da se dr. sc. Nenad Karajić izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za pos0ebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

 

Dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof. (predsjednik)

 

Dr. sc. Rade Kalanj, red. prof. (član povjerenstva)

 

Dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof. (član povjerenstva)



SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFKSI FAKULTET

ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

Zagreb, 2 ožujak 2001.

 

 

Predmet: Dr. Zrinjka Peruško Čulek

Izvješće o natječaju za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Politička sociologija i Teorija industrijske demokracije, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

            FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozoskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 19. 10. 2000. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na području društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Politička sociologija i Teorija industrijske demokracije, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s trećinom radnog vremena. Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću ovo

IZVJEŠĆE

Na najtečaj objavljen u “Vjesniku” od 14. studenog 2000. godine, pod rednim brojem 14 prijavio se jedan kandidat – dr.sc. Zrinjka Peruško Čulek, znanstveni suradnik u Institutu za međunarodne odnose iz Zagreba. Kandidatkinja je uz prijavu na natječaj priložila svu potrebnu dokumentaciju: kopiju domovnice, životopis, izvješće o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj aktivnosti, i Odluku o izboru u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Time su udovoljeni formalni zahtjevi prijave kandidatkinje na natječaj.

1. Curriculum Vitae

Zrinjka PERUŠKO ČULEK rođena je u  Zagrebu, 20. listopada 1960.

Osnovnu školu "Izidor Kršnjavi" i Klasičnu gimnaziju završava u Zagrebu, a 1. razred srednje škole u Rochester, N.Y., USA. Diplomira sociologiju (1985) pri Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, magistrira informacijske znanosti, smjer komunikologija (1990) na Sveučilištu u Zagrebu. Stupanj doktora društvenih znanosti, u znanstvenom polju sociologije, stječe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1998), s temom disertacije "Mediji i kultura demokracije: kraj modernog?". Znanstveno i stručno usavršavanje uključuje boravke u Irskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, Mađarskoj, Bugarskoj.

Od 1985. godine zaposlena u Institutu za međunarodne odnose, Zagreb. 1991. izabrana u zvanje znanstvenog asistenta, i uvedena u Popis znanstvenika i istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije pod brojem 124812. U prosincu 1998. godine izabrana u zvanje znanstvenog suradnika, u znanstvenom području sociologije. U ožujku 2000. godine postaje Voditelj Odjela za kulturu i komunikacije u Institutu za međunarodne odnose.

Sudjeluje u domaćim i međunarodnim znanstveno istraživačkim projektima, izlaže na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim konferencijama i seminarima, te objavljuje u domaćim i stranim časopisima, knjigama i monografijama.

Od ožujka 1999. godine izvodi nastavu na predmetu Komunikologija masovnih medija na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika. Od listopada 2000. godine izvodi nastavu na predmetu Politička sociologija i Teorije industrijske demokracije, na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika.

2. ZNANSTVENA DJELATNOST

Dr. sc. Zrinjka Peruško Čulek objavila je 17 znanstvenih i 13 stručnih radova, 13 prikaza i recenzija knjiga i 13 kraćih stručnih radova, te više prijevoda i radova objavljenih u medijima. Od toga su jedna znanstvena knjiga, poglavlje u knjizi, članak u časopisu i sažetak u zborniku s međunarodne konferencije objavljeni nakon izbora u zvanje znanstvenog suradnika 1998. godine, dok su 6 znanstvenih radova u recenziranim znanstvenim i međunarodnim časopisima, 3 na stranom jeziku u recenziranim zbornicima s međunarodnom recenzijom, 2 kao poglavlja u knjigama i monografijama, te 2 working papera objavljenja do posljednjeg izbora u zvanje.

Ovdje ćemo kratko prikazati neke od relevantih radova kandidatkinje.

Kandidatkinja je 1998. godine obranila disertaciju pod naslovom Mediji i kultura demokracije: kraj modernog? na Filozofskom fakultetu Sveučilište u Zagrebu. Uz preradu, disertacija je objavljenja 1999. godine kao znanstvena knjiga: Demokracija i mediji, Zagreb: Barbat. 264 str. Autorica istražuje diskurzivnu konstrukciju hrvatske medijske politike, kao skupa zakona i temeljnih načela koji definiraju odnos medija i društva. Na temelju analize normativnih rješenja u hrvatskoj medijskoj politici, te rasprava u hrvatskom Saboru koje su se u razdoblju od prvih višestranačkih izbora 1990. godine do kraja 1996. godine vodile o medijima, cilj istraživanja bio je osvijetliti konstrukciju kategorija demokracije i medija, te njihovih značenja koja se institucionaliziraju u diskurzivnoj konstrukciji novog hrvatskog društvenog ugovora. Tema se istražuje u kontekstu suvremenih tranzicijskih procesa srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država, posebno s aspekta demokratske transformacije. Osnovni je zaključak da u analiziranom periodu u Hrvatskoj nije postignut konsenzus oko osnovnih društvenih očekivanja o ulozi i mjestu medija u društvu, kao ni o poželjnom uređenju medijskog sustava. Istraživanje je pokazalo da je zajedničko vjerovanje u jak i značajan utjecaj medija, te u važnost uloge medija u demokraciji. Razlike su se pokazale u očekivanjima od medija, gdje se razlikuju stajališta koja naglašavaju ulogu medija u uspostavljanja jedinstva, reda i društvene kohezije, dok suprotstavljena mišljenja žele ulogu medija u razvoju pluralizma. Razlike su i u temeljnoj filozofiji komunikacijskog sustava, gdje se sukobljavaju koncepti ojačavanja slobodnog protoka i otvaranja nasuprot konceptima kontrole, odgovornosti i zaštite (pojedinca) od medija. U odnosu na razumijevanje značenja i konstrukcije demokracije u odnosu na medijsku politiku, istraživanje je pokazalo postojanje populističkog koncepta demokracije koji se temelji na konceptu većine, ali i postojanje elementata neo-liberalnih demokratskih modela te ideja participativne demokracije. Osnovni problem hrvatske medijske politike autorica vidi u prevladavanju političkog momenta, odnosno u nepostojanju ili nedovoljnoj naglašenosti elemenata iz normalne medijske politike u kojoj bi se raspravljala društvena očekivanja od medija te definirale poželjne odrednice ukupnog medijskog sustava.

Poglavlja u recenziranim knjigama. Rad “The Media” (The Media. in: Katunarić, V., Cvjetičanin, B. Eds. Cultural Policy in Croatia. National Report. Council for Cultural Co-operation. Council of Europe, 1999, Strasbourg, pp. 156-173.) je dionica u znanstveno istraživačkom projektu evaluacije hrvatske kulturne politike. Ocjenjuje hrvatsku medijsku politiku na temelju donesenih zakona i medijski sustav u periodu nakon 1990. godine. Analizira statističke podatke o medijima i prikazuje razvoj hrvatskog medijskog sustava. Zaključuje da hrvatsku medijsku politiku oblikuje nekoliko pravnih akata, od ustavnih odredbi preko zakona o javnom priopćavanju i radio i TV emitiranju. Ne postoji neki posebni dokument u kojem su navedeni ciljevi razvoja medija. Tjedni tisak je brojan, raznolik i pluralističan, uključujući i nezavisne dnevne novine, kojih ipak nema dovoljno. Televizijski sustav je mješovit. Na nacionalnoj razini monopol još uvijek ostvaruje televizija u državnom vlasništu, dok se na lokalnim razinama vidi disperzija programiranja lokalnih televizija. Lokalni radio prevladava u mešovitom sustavu, i značajno doprinosi raznolikosti i pluralnosti radijskog emitiranja. Novi potencijali nastaju s novim tehnologijama kompjutorskog umrežavanja. Mediji su još uvijek opterećeni političkim diskursom i trpe od pokušaja jednostrane političke kontrole kroz ekonomske, pravne, sudske i birokratske pritiske. Istovremeno je premalena pažnja medija posvećena kulturnim temama. Profesionalizacija novinarstva još nije potpuno ostvarena, i nema zajedničke novinarske etike. Preporuke kojima bi se poboljšalo stanje uključuju: transformaciju državne televiziju u javnu televiziju, ravnoteža političkih i komercijalnih interesa s ne-političkim i ne-komercijalnim interesima, i otvorena rasprava o hrvatskoj medijskoj politici.

Rad “Medijska politika Europske Unije i položaj Hrvatske” (u: Samardžija, Višnja, ur. Europska unija - gospodarsko i političko okruženje Hrvatske. (Biblioteka studije i istraživanja) IRMO, Zagreb, 1994. pp. 133-161. ISBN 953-6096-00-5) analizira nastanak međunarodne regulacije u području medija, od Lige naroda, preko organizacije Ujedinjenih naroda, do KESSa, Vijeća Europe i Europske Unije čija se politika u području audiovizujalnih medija posebno analizira. Osnovna teza je da će hrvatska integraciju u Europsku Uniju ovisiti ne samo u ukupnom stupnju demokratskog razvoja zemlje, nego još više o medijskoj politici koja je u skladu s eurpskim trendovima. U sklopu ove politike audiovizualni sektor ima strateško značenje u okviru ekonomije usluga, a u sklopu kulturnih aktivnosti Zajednice tek  nakon 1988. godine. Analiziraju se mjere potpore programskoj industriji, razvoju tehnologije, te obuci i obrazovanju kadrova. U analizi hrvatske medijske situacije naglašava se problem državnog a ne javnog karaktera HRT-a. Što se tiče tehničkih standarda, autorica procjenjuje da pribiližavanje standardima EU neće zahtijevati veće probleme.

Kandidatkinja je također objavila više samostalnih poglavlja ili dionica u monografijama ili studijama  s ograničenom nakladom.

Između znanstvenih radova u recenziranim znanstvenim i međunarodnim časopisima izdvojili bi članak “Prema hrvatskoj normativnoj medijskoj teoriji” (Revija za sociologiju. Vol. 28, br. 3-4, str. 175-192.). U članku se definira medijska politika, kao skup ciljeva, mjera i aktivnosti, koje država poduzima za uređenje medijskog sustava, počiva na često implicitnim ili nesvjesnim vjerovanjima o utjecaju medija. Medijska politika također se temelji na široj društvenoj normativnoj medijskoj teoriji, kao common sense teoriji koja uključuje skup pretpostavki, vjerovanja, očekivanja ili bojazni što ih društvo ima prema medijima. Autorica u ovom radu prikazuje elemente takve hrvatske normativne medijske teorije, koji se mogu identificirati iz rasprava u hrvatskom Saboru pri usvajanjima zakona iz medijske politike od prvih višestranačkih izbora 1990. godine do kraja 1996. godine.  Polazeći od teorije o socijalnoj konstrukciji realnosti, autorica stvaranje hrvatske medijske politike definira kao diskurzivnu konstrukciju dijela simboličkog univerzuma odnosno kao konstrukciju "teorije" koja legitimira institucionalno medijsko područje. Kao teorijski sklop za analizu utjecaja medija u društvu prikazuje glavne teorije iz komunikacijske discipline te osnovne normativne teorije o medijima, iz kojih se pojedini dijelovi mogu prepoznati i u nastajućoj i nedovršenoj hrvatskoj normativnoj medijskoj teoriji.

Drugi rad iz ove grupe “Media and Democracy: Scene One, Take 2?”(Culturelink, Special Issue 1994, pp. 27-33.) konceptualno povezuje demokratsku tranzicija europskih zemalja sa nastankom liberalnih ideja o slobodi izražavanja i ljudskim pravima u 17. stoljeću. Naglašava se razlika u tome što za nove europske demokracije standardi demokracije i medijskih sloboda već postoje, razvijeni u zapadnim zemljama, i proces koji ih čeka je ugrađivanje tih standarda u svoje sustave. Naglašava potrebu za novim komunikacijskim kanalima civilnog društva, gdje vidi i ulogu mreže Culturelink.

Kandidatkinja je također objavila i članak “What Are You Talking About?” (Culturelink, Special Issue 1991, pp. 35-47.), koji je  kvantitativna analiza sadržaja koja nalizira prvih pet brojeva časopisa Culturelink, te na temelju njegovog sadržaja prezentira glavne interese članova mreže i evaluira uredničku politiku časopisa. Korpus analize za multi varijanto kodiranje uključio je 540 jedinica. Članak grafički prikazuje presjeke sadržajnih kategorija, te distribucije frekvencija glavnih tema. Iste godine objavila je i članak “European Cooperation in the Audio-Visual Media: for an Inter-regional Cultural Policy”. (Razvoj/Development-International, 1991, 6:343-356.). Članak istražuje odnose između kulture, regije i medija u procesu promjena u Europi. Naglašava se potreba za komprativnim istraživanjem medijskih politika. Također se istražuju različiti tipovi razvoja televizijskih struktura u različitim europskim regijama. Članak traži mogućnosti za pan-Europsku kulturnu politiku koja bi bila usmjerena podupiranja među regionalne suradnje u audio-vizualnom području.

Kao rezultat aktivnog znanstvenog angažmana kandidatkinja je u periodu nakon izbora u zvanje znantvenog suradnika objavila jedan sažetak u zborniku s međunarodne znanstvene konferencije ("Bridging the Rift in Croatian Normative Media Theory". Political Communication Research Section, 21 General Assembly & Scientific Conference of IAMCR "The End Of Nation? Media Forms And Media Identities In The Digital Age", Glasgow, July 26 to 30, 1998), a prije toga tri znanstvena rada na stranom jeziku u recenziranim zbornicima s međunarodnih konferencija, koje ćemo ukratko prikazati.

Rad "Discursive Construction of Democracy: How Say the Croatians?" (Memory, History and Critique: European Identity at the Millennium. Proceedings of the Fifth Conference of the International Society for the Study of European Ideas, at the University for Humanist Studies, Utrecht, The Netherlands, August 19-24 1996 (CD-ROM), Editors: Frank Brinkhuis & Sascha Talmor. ISSEI/University for Humanist Studies, Utrecht, 1998. ISBN 90-73022-11-8.) analizira koncepte konstrukcije države u hrvatskom političkom diskursu, te pokazuje da je izgradnja nacije kao izgradnja države osnovna organizirajuća tema suvremenog hrvatskog političkog diskursa. Ova tema jednako je važna kao i sloboda u političkoj i ekonomskoj sferi u razmatranjima promjene političkog poretka 1990. godine. Pitanje izgradnje države autorica pozicionira u kontekstu definiranja temeljnog društvenog ugovora, gdje se pregovaraju osnovne drušvene definicije. Teorijski pristup je transdiciplinaran, uključujući demokratsku teoriju, medijsku i komunikacijsku teoriju te sociološki pristup. Članak pokazuje kako se koncept demokracije konstruira u hrvatskom parlamentu. Tema se razvija kroz analizu parlamentarnih debata povodom medijskog zakonodavstva, gdje je osnovni fokus definiranje uloge medija u demokraciji – na hrvatski način. Medijske debate odabrane su zato što je definicija uloge medija i slobode izražavanja jedan od ključnih lakmusa demokratske politike.

U radu “Central European Media Policies: The Context of Transition in the New Democracies” (in: Nada Švob Đokić, Ed. Cultural Identity of Central Europe. Proceeding of the Conference Europe of Cultures. Zagreb. November 1996. IMO & Europe House: Zagreb. 1997. pp. 95-105. ISBN 953-6096-10-2)  pitanje identiteta u suvremenom svijetu povezuje se s komunikacijom kao stalnom kulturnom praksom. Naglašava se središnje mjeso medija u post-modernim shvaćanjima svijeta, a također i sve veća pažnja koja se na svjetskoj razini pridaje odnosu medija i demokracije posebno u europskim post-socijalističkim zemljama. Tranzicijski proces, koji autorica prepoznaje u utopiji čekanja budućnosti i u prethodnom socijalističkom periodu, definira sa aspekta političke, ekonomske i društvene tranzicije koju smatra ključnom za uspješnost ukupnog procesa. U sklopu ove tranzicije naglašava ulogu medija koji trebaju iz sfere vladavine preseliti u sferu civilnog društva. Medijski sustavi u post-socijalističkim zemljama nisu se razvili u skladu s dominantno tržišnom logikom audiovizualnog sustava u sklopu Europske unije, nego u medijskom sustavu još uvijek prevladavaju ideološka i kulturna pitanja. Autorica naglašava ulogu koju državne medijske politike imaju u osiguravanju uspješnog tranzicijskog konteksta u novim demokracijama, te sve važniju ulogu medija u "svijetu bogatom medijima".

U članku “Le Paysage audiovisuel croate dans la cooperation inter-regionale europeenne” (in: Anne-Marie Autissier and Tristan Mattelart, Eds. Entre etat et marche: audiovisuel et cinema en Europe centrale et orientale; Actes des Deuxiemes Rencontres Est-Ouest des Professionnels europeens de l'Audiovisuel et du Cinema, Vienna, 19-21 mars 1992. Paris, Eurocreation, pp. 175-182. 1993. ISBN 2-9506649-1-1) se hrvatska međunarodna  i međuregionalna suradnja na području audiovizualnih medija pozicionira u sklopu ukupnih težnji ka europskoj reintegraciji Hrvatske. Naglašava se potreba za kulturnom politikom medija, koja će uključiti sve elemente slobode liberalne demokracije. Analiziraju se započete promjene u kulturnoj i medijskoj politici, koja uključuje promjene u statusu HRT, u kontekstu političkih i ekonomskih tranzicijskih promjena te novog državnog statusa Hrvatske. Rezolucija o prihvaćanju akata Vijeća Europe of slobodi medija se promatra kao smjernica demokratskoj i otvorenoj novoj hrvatskoj medijskoj politici.

Sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima

Dr. sc. Zrinjka Peruško Čulek sudjelovala je u znanstveno istraživačkim temema Dugoročne znantveno istraživačke djelatnosti u Institutu za međunarodne odnose: Komunikacijski aspekti uključenja Hrvatske u međunarodne odnose (00170103) (1997-2000), Suvremene civilizacijske promjene i razvoj Hrvatske (1991-1996) i Europa '92 i restrukturiranje hrvatskog gospodarstva (1991-1996).

 Surađivala je u ukupno 15 znanstveno-istraživačkih projekata. Od toga je vodila 5:

·       Nova medijska agenda: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj, IMO&HPC&HND (1999) (nakon izbora u znanstvenog suradnika)

·       Mediji i demokracija (poticajni projekt 017002) (1998-99)

·       Monitoring of the HTV news coverage of political issues. PULS & OSCE, 1998. (nakon izbora u znanstvenog suradnika)

·       Media policy for an open society. Research Support Scheme grant no. 725/94, Open Society Institute, Budapest (1995-1996)

·       UNESCO Survey of the Functioning and Impact of the Non-Aligned News Agencies Pool and the Broadcasting Organization of the Non-Aligned Countries (1989)

 

Sudjelovala je sa samostalnim dionicama u znanstveno-istraživačkim projektima:

·       The Key Economic, Political And Social Issues In Pre-Electoral Programs And Platforms In Croatia, IMO & Freedom House (1999-2000) (nakon izbora u znanstvenog suradnika)

·       Nacionalni izvještaj za hrvatsku kulturnu politiku, dionica "Mediji" (1996-1997)

·       "Articulate - Evaluation of Learning Technology", EU Delta Programme, III Framework (1994)

·       UNESCO project "Trends in cultural policies and life in member states" (1990-1994)

·       IAMCR BLER-Study Group "Broadcasting Legislation in Eastern Europe" (1993)

·       UNESCO international project "Cultural Impact of Media Policies in the European Region" (1991-1992)

·       Komunikacije za razvoj (1985-1987)

 

Izlaganja na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima

Kandidatkinja je aktivno sudjelovala s vlastitim izlaganjem na 10 znanstvenih skupova (od toga su 2 domaća, a 8 međunarodnih), od čega su 4 nakon izbora u zvanje znanstvenog suradnika, te održala još 8 pozvanih predavanja, od čega su 6 nakon izbora u zvanje znanstvenog suradnika.

 

1.       "The Challenges of Public Service Broadcasting in Transition Countries". The Artist, Culture and Globalization. International Conference of Non-Governmental Cultural Organizations, Santorini, 24-26 September 2000.

2.       "The Culturelink Network". Identity and Pluralism: The 1st North-South Expert Conference on Cultural Policy Research and Development, Santiago, 7-10 September 1999.

3.       "Croatian Media Between State and Market". EURICOM & WACC Colloquium on Ownership and Control in the Media Industries in East-Central Europe, Piran, 8-10 April 1999.

4.       "Bridging the Rift in Croatian Normative Media Theory". Political Communication Research Section, 21 General Assembly & Scientific Conference of IAMCR "The End Of Nation? Media Forms And Media Identities In The Digital Age", Glasgow, July 26 to 30, 1998

5.       “Diskurzivna konstrukcija hrvatske medijske politike”. Trenutak hrvatske komunikacije, Zagreb, 8.11.1998.

6.       "Croatian Mass Media Policy: The Frameworks Of Freedom". International conference  "Media and Politics", March 1997, Catholic University Brussels & IAMCR.

7.       "Mediji u procesu hrvatske tranzicije". Okrugli stol "Nove demokracije u poslijeratnoj tranziciji". Erasmus Gilda, 13-14 prosinca 1996.

8.       "The State and the Media in Croatia". Political Communication Research Section, IAMCR 95 Conference, Portorož, Slovenia, June 1995.

9.       Cultural Impacts of the Media Policies in the European Region: interim report for Croatia. Project no. 318 of the UNESCO World Decade for Cultural Development. "Coordination Meeting, UNESCO & MEDIACULT", Vienna, 26-29 June 1992. 13 p.

10.    "The Change Of The Status And Function Of Cultural Centers In Transition: Presentation Of The Comparative Research Project". "UNESCO WDCD International Meeting of Experts on the Cultural Dimension of the Blue Danube Project", Sofia, 11-13. December 1992. 5 p.

Pozvana predavanja

1.       "The media and democracy", International seminar "Public Diplomacy and the Media", Central European Initiative and Stability Pact for Southeastern Europe, Dubrovnik, April 2000.

2.       "Recent elections and media developments in Croatia", Public lecture "NGO's and the Electoral Process: Croatia & Ukraine", National Endowment for Democracy, Washington DC, March 29, 2000.

3.       "Hrvatski i europski medijski standardi". Seminar o europskim pravnim standardima slobode medija. Hrvatsko novinarsko društvo i Vijeće Europe, Zagreb, ožujak 1998.

4.       "On the Possibility of Consensus About the Croatian Normative Media Theory". Post graduate seminar on Divided Societies, IUC,  Dubrovnik, 1-12. April 1998.

5.       "Croatian Media Policy, Media System and European standards". OSCE Seminar on media, Zagreb, 21 - 22 May, 1998.

6.       "Hrvatski medijski sustav". Javno predavanje o hrvatskoj kulturnoj politici. Europski dom, Forum Europa, 18. 6. 1998.

7.       "Mediji i izbor", seminar "Mediji i izbori", Institut otvoreno društvo Hrvatska (1995).

8.       "European Community and Council of Europe Audio-visual media policy", short Post-graduate course "Central Europe, European Community, Council of Europe", IMO (1993).

 

Dr.sc. Peruško Čulek je u periodu nakon izbora u zvanje znanstvenog suradnika organizirala dvije konferencije (jednu domaću i jednu međunarodnu): International Seminar "10 Years After - The media in Transition Lessons in Central and Eastern Europe: A New Strategy for Intedependent and Pluralistic Media in Croatia". Institute for International Relations & UNESCO Programme for Freedom of Expression, Democracy and Peace. Zagreb, 10-11 November 2000, i "Nova medijska agenda: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj". Okrugli stol, Zagreb, 15 prosinac 1999.

3. STRUČNA DJELATNOST

Kandidatkinja je objavila veći broj stučnih radova, prikaza, recenzija, osvrta, radova u medijima, te je sudjelovala u više radijskih i televizijksih emisija o temi medija i medijske politike. Najznačajnijiji rezultat stručne aktivnosti u periodu nakon izbora u zvanje znanstvenog suradnika jest projekt “Nova medijska agenda: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj”, kojeg je vodila te bila urednica studije više autora u kojoj je uz analizu osnovnih problema hrvatskog medijskog prostora ponuđena i agenda za promjenu medijske politike u Hrvatskoj. Studija više autora, koja je prvi pokušaj sistematske timske analize problema hrvatskog medijskog prostora, je pod istim naslovom objavljena u časopisu Medijska istraživanja u 1999. godini. Najnoviji završeni projekt iz ovog područja je organizacija u suradnji s UNESCO-vim Programom za slobodu izražavanja, demokraciju i mir, u studenom 2000. godine, međunarodne konferencije o medijskoj politici u Hrvatskoj, s ciljem poticanja rasprave i stvaranja konsenzusa o arhitekturi nove hrvatske medijske politike.

Društvena djelatnost uključuje rad u uredništvima znanstvenih časopisa, prevodilački rad, javna predavanja, znanstveno-obrazovne i stručne seminare, nastupe u medijima, te djelovanje u civilnim inicijativama za promicanje slobode izražavanja i demokratizacije hrvatske medijske politike. U 1999. godini postaje članom Savjeta Članka 38, incijative civilnog društva kojoj je cilj promicati slobodu izražavanja i informiranja u Republici Hrvatskoj.

Kandidatkinja je članica u: Hrvatskom sociološkom društvu, International Association for Media and Communication Research (IAMCR), IAMCR BLER Study Group, CULTURELINK Network (Network of Networks for Research and Cooperation in Cultural Development) Focal Point.

Šira stručna i društvena aktivnost kandidatkinje uključuje i sljedeća članstva:

·         2000 - 2005: član Vijeća za radio i televiziju

·         2000-2004: predstavnica Hrvatske u Intergovernmental Council of the UNESCO International Program for the Development of Communication (IPDC)

·         1999: član Izbornog etičkog povjerenstva za 1999 parlamentarne izbore u Hrvatskoj

·         1999:član savjeta Članka 38

·         Od 1996 do sada član uredništva znanstvenog časopisa Revija za sociologiju

·         Od 1994. do sada član osnivačkog uredništva znanstvenog časopisa Medijska istraživanja

·         Od 1990 do sada član uredništva međunarodnog časopisa Culturelink, na engleskom jeziku

·         Od 1991 do sada član uredništva informacijskog biltena o Europskoj uniji EUROSCOPE

·         1990-1992 član uredništva znanstvenog časopisa Žena

4. NASTAVNA DJELATNOST

Kandidatkinja od ožujka 1999. redovito sudjeluje u nastavi: obavlja nastavu iz predmeta Komunikologija masovnih medija na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika, za studente 2. godine dodiplomskog studija. Od listopada 2000 obavlja nastavu iz predmeta Politička sociologija i Teorije industrijske demokracije, na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika, za studente 3. i 4. godine dodiplomskog studija. Također kao mentor sudjeluje u izradi diplomskih radova, a povremeno sudjeluje i u poslijediplomskim seminarima.

5. MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

 

Iz ovog prikaza djelatnosti dr.sc. Dr. sc. Zrinjke Peruško Čulek očito je da se radio o izrarito aktivnoj znanstvenici koja je već svojim doadašnjim radom znatno doprinijela istraživanju elektronskih medija, i društvenih i političkih odrednica tog razvoja. To je novo područje u okviru društvenih znanosti u nas, što radu Peruško Čulek daje dodatnu važnost i značenje. Kandidatkinja posjeduje i samostalno i timsko istraživačko iskustvo, kao i bogato uređivačko iskustvo u časopisima i zbornicima. Svojim dosadašnjim radom skrenula je pozornost i struke i šire javnosti na mogućnost metodološki čistog i znanstveno strukturiranog pristupa medijskoj politici i njenom odrazu u medijskom zakonodavstvu. Njezine analize političkog diskursa, te povezivanje s procesima demokratske tranzicije i konsolidacije također su važan doprinos razvoju suvremenih pristupa političkoj sociologiji u nas. Osim angažiranog znanstvenog, i stručnog  rada, kandidatkinja od 1999. godine redovito izvodi nastavu u području medijske teorije, a od 2000. u području političke sociologije.

Dr. sc. Zrinjka Peruško Čulek 1998. godine izabrana je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Na temelju navedenih podataka, vidljivo je da je i u periodu nakon tog izbora nastavila aktivni znanstveni rad, a također se uključila i u nastavnu djelatnost. Samo u protekle dvije godine sudjelovala je s priopćenjima na 4 međunarodna znanstvena skupa, a sama je organizirala jednu međunarodnu i jednu domaću konferenciju.

Stručno povjerenstvo utvrdilo je da dr.sc. Zrinjka Peruško Čulek

-          ima doktorat znanosti iz područja društvenih znanosti (sociologija)

-          ima 17 znanstvenih i 13 stručnih radova, 13 prikaza i recenzija knjiga i 13 kraćih stručnih radova, te više prijevoda i radova objavljenih u medijima. Od toga su jedna znanstvena knjiga, poglavlje u knjizi, članak u časopisu i sažetak u zborniku s međunarodne konferencije objavljeni nakon izbora u zvanje znanstvenog suradnika 1998. godine, dok su 6 znanstvenih radova u recenziranim znanstvenim i međunarodnim časopisima, 3 na stranom jeziku u recenziranim zbornicima s međunarodnom recenzijom, 2 kao poglavlja u knjigama i monografijama, te 2 working papera objavljenja do posljednjeg izbora u zvanje.

-          sudjelovala u ukupno 15 znanstveno-istraživačkih projekata, od čega je vodila 5

-          - sudjelovala je na 10 znanstvenih skupova s priopćenjima (8 međunarodnih i 2 domaća), te je održala 8 pozvanih predavanja u zemlji i inozemstvu

-          više od jedne godine redovito izvodi nastavu na dodiplomskoj razini sveučilišnog studija

Nakon detaljnog upoznavanja s rezultatima rada dr.sc. Zrinjke Peruško Čulek i uvida u svu priloženu dokumentaciju, stručno povjerenstvo je došlo do zaključka da kandidatkinja udovoljava svim uvjetima propisanim Zakona o visokim učilištima i uvjetima Rektorskog zbora visokih učilišta RH za izbor u znanstveno nastavna zvanja (NN br. 94/96) za izbor u zvanje docenta. Time kandidatkinja odgovara i svim uvjetima propisanim natječajem Filozofskog fakulteta. Stoga stručno povjerenstvo donosi ovom Vijeću

PRIJEDLOG

da prihvati ovaj izvještaj i da na jednu trećinu radnog vremena izabere dr.sc. Zrinjku Peruško Čulek u znanstveno-nastavno zvanje docenta na području društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Politička sociologija i Teorija industrijske demokracije, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Članovi stručnog povjerenstva

 

Dr.sc. Vesna Pusić, redoviti profesor, predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Ozren Žunec, redoviti profesor, član povjerenstva

Dr. sc. Rade Kalanj, redoviti profesor, član povjerenstva


Dr sc. Mirjana Polić Bobić, izvanredni profesor

Dr sc. Nikica Talan, izvanredni profesor

Dr sc. August Kovačec, redoviti profesor

 

 

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

 

                        Ocjena rezultata natječaja za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta

                              na Katedri za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 21. ožujka 2001. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku, te temeljem tog imenovanja podnosimo ovaj izvještaj. 

 

            Navedeni natječaj za mlađeg asistenta objavljen je u dnevniku "Vjesnik" dana 3. travnja 2001. godine. Na natječaj se javila samo jedna pristupnica: Gordana Matić, prof.

 

            Gordana Matić rođena je 3. lipnja 1972. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Ak. god. 1991/92. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala je studij engleskog jezika i književnosti te španjolskog jezika i književnosti. Apsolvirala je u lipnju 1994. godine, a studij je završila u ak. god 1997/98. U tijeku studija obaju predmeta (anglistika i hispanistika) te općih predmeta propisanih programom studija postigla je prosječnu ocjenu 4.05. Njezin diplomski rad o kratkoj pripovjednoj prozi meksičkog književnika Juana Joséa Arreole ocijenjen je ocjenom odličan. Nakon završene druge godine dodiplomskog studija anglistike i hispanistike pristupnica je upisala tada dvogodišnji studij portugalskog jezika i književnosti na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

U tijeku dodiplomskog studija Gordana Matić je višekratno boravila na inozemnim visokoškolskim ustanovama: akademsku godinu 1992/93. provela je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je na državnom sveučilištu u Wichiti u saveznoj državi Kansas  pohađala dodiplomsku nastavu na II. godini studija iz anglistike i hispanistike. U okviru onog dijela nastavnog programa u kojem je pratila nastavu hispanistike, slušala je kolegije posvećene povijesti i književnosti hispanske Amerike. 1997. godine završila je ljetnu školu  portugalskog jezika i kulture luzofonog svijeta za strance na Sveučilištu u Lisabonu (Universidade de Lisboa), a u lipnju 1998. tečaj španjolskog jezika i kulture za strance na Sveučilištu u Madridu (Universidad Complutense).

           

Gordana Matić predavala je kao student i kao apsolvent engleski i španjolski jezik u školi stranih jezika. U razdoblju od 1994. do  1996. godine radila je kao tumač za španjolski jezik kod španjolske nevladine udruge MPDL koja je djelovala u Hrvatskoj. Kontakte ostvarene u tom razdoblju Gordana Matić je iskoristila da zajedno s još nekoliko studenata koji su povremeno radili za istu udrugu pokrene akciju – putem udruge - darivanja knjiga španjolskih nakladnika biblioteci Romanskog seminara Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tim putem u tijeku nekoliko narednih godina biblioteka Romanskog seminara dobila je 1996. godine preko dvjesto naslova primarne i sekundarne literature koje danas koristi u nastavi književnosti na španjolskom jeziku. 1996. radila je kao vanjski suradnik, tj. prevoditelj za španjolski i portugalski jezik na Hrvatskoj televiziji. U listopadu 1996. godine dobila je stalni posao u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske i u siječnju 1997. godine je raspoređena na mjesto prevoditeljice u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Lisabonu. gdje je radila do početka svibnja 2001.

 

U tijeku boravka u Portugalu Gordana Matić je u dogovoru s prof. dr. Albertom Carvalhom s lisabonskog državnog sveučilišta slušala poslijediplomski studij književnosti na tamošnjem sveučilištu (Universidade de Lisboa) i u razdoblju 1999-2000. odslušala kolegije iz književnosti prekomorskog hispanofonskog i luzofonskog svijeta kod profesora Alberta de Carvalha i Vanie Chaves. Istodobno je nekoliko puta kraće boravila u Madridu, gdje je na Odsjeku za hispansko-američke književnosti Autonomnog sveučilišta (Universidad Autónoma de Madrid) slušala i jedan monografski kolegij o hispansko-američkoj pripovjednoj prozi XX. stoljeća ( u okviru dodiplomske nastave). U razdoblju 1998-2000. godine svaki godišnji dospust provela je istražujući u madridskom Institutu za suradnju Španjolske i Hispanske Amerike (Instituto de Cooperación Iberoamericana), gdje je skupila građu potrebnu za izradu magistarskog rada iz suvremene hispansko-američke pripovjedne proze na poslijediplomskom studiju – smjer književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Naime, Gordana Matić je ak. godine 2000/2001. upisala poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te će, u skladu s pravilima studija, nakon II. semestra studija prijaviti magistarsku radnju s temom iz meksičke pripovjedne proze XX. stoljeća. Pored istraživanja i prikupljanja građe u odgovarajućim ustanovama na Iberskom poluotoku te slušanja dodiplomske i poslijediplomske nastave na sveučilištima na Iberskom poluotoku, pristupnica je objavila i nekoliko književnih i stručnih prijevoda sa španjolskog i portugalskog jezika: u suradnji s Milivojem Telećanom prevodila je kratku prozu Eduarda Mendicuttija ("Pokora svetog Onesina") i Horacija Quiroge ("Anakonda"); prijevodi su objavljeni u hrvatskom izdanju književnog časopisa "Lettre International" (zima/ljeto 1994.). U "Književnoj smotri" br. 118. objavila je prijevod ogleda brazilske autorice Marie Luize Scher Pereire: "Indijanac kao tema u brazilskoj književnosti i svijest o našoj različitosti"

 

U tijeku dodiplomskog studija pristupnica je pokazala živ interes i senzibilitet za američku književnost španjolskog jezičnog izraza i za kulturni kontekst kojem ona pripada. Na IV. godini studija hispanistike, zahvaljujući već tad izvrsnu znanju jezika, bila je kadra pratiti, odnosno sudjelovati u analizi književnih tekstova veoma zahtjevne strukture izraza i sadržaja. Jednako živ interes i sposobnosti iskazala je i na dopunskom studiju portugalskog jezika i književnosti. Širenjem i produbljivanjem znanja o književnostima i kulturama iberskoameričkog svijeta u cjelini i nakon završenog dodiplomskog studija, i to u odgovarajućim institucijama  tim kulturama matičnih zemalja,   pristupnica je stekla stručni profil koji odgovara potrebi koja postoji na Odsjeku za romanistiku, odnosno pri Katedri za hispanske književnosti: naime, potrebi za mlađim asistentom koji bi u se istraživanju i nastavi posebice bavio hispansko-američkim, odnosno ibersko-američkim književnostima. Napominjemo da pristupnica u potpunosti udovoljava uvjetima koje Zakon o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti  predviđa i propisuje za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta (2. Izbor u znanstvena i istraživačka zvanja: Članak 41, stavak 2). Dapače, ona te uvjete i premašuje jer zakon propisuje da pristupnik na natječaj za takvo mjesto mora ispunjati uvjete za upis na poslijediplomski znanstveni studij, a Gordana Matić je već upisala poslijediplomski studij – smjer književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

 

Zbog svega navedenog predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da Gordanu Matić izabere u suradničko zvanje mlađeg asistenta pri Katedri za hispanske književnosti Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

 

 

U Zagrebu,  14. svibnja 2001. godine

 

 

                                                Povjerenstvo:

 

                                    Dr Mirjana Polić Bobić, izv. prof., predsjednica povjerenstva

 

                                    Dr Nikica Talan, izv. prof., član povjerenstva

 

                                                Dr August Kovačec, red. prof., član povjerenstva

           

 

 


 

Dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski

Dr.sc. August Kovačec

Dr.sc. Ranko Matasović

 

 

U Zagrebu, 24. svibnja 2001.

 

 

Fakultetskom vijeću

Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

 

 

            Na sjednici Fakultetskoga vijeća  Filozofskoga fakulteta održanoj 23. travnja 2001. imenovani smo u stručno povjerenstvo za izbor dr. sc. Ide Raffaelli u istraživačko zvanje višega asistenta u Zavodu za lingvistiku. U skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima podnosimo sljedeće

 

IZVJEŠĆE

 

 

            Dr. sc. Ida Raffaelli rođena je 22.lipnja 1970. u Zagrebu. Nakon završene Klasične gimnazije upisuje 1988. studij francuskoga jezika i književnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.  Diplomirala je 16. listopada 1992. s temom Portret umjetnika u Lawrenceovim Sinovima i ljubavnicima, Gideovim Krivotvoriteljima i Huxleyevom Kopntrapunktu. Iste se godine honorarno zapošljava u Francuskoj Alijansi u Zagrebu kao profesor francuskoga jezika u kojoj nastavlja raditi do školske godine 1996/1997. Kao znanstvena novakinja zapošljava se 1. svibnja 1993. u Zavodu za lingvistiku Filozofskoga fakulteta na projektu Francuska deskriptivna gramatika s osobitim obzirom na hrvatski kojega je voditelj bio prof. dr. Miro Kačić. U šk. godini 1992/1993 upisuje poslijedipolomski studij iz lingvsitike te prijavljuje magistarski rad pod naslovom Vokabular moralnih vrijednosti u djelima Chrétiena de Troyes kojega je obranila 26. rujna 1994. pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. August Kovačec, prof.dr. Miro Kačić, prof.dr. Dora Maček. Kao znanstvena novakinja nastavlja radom na projektu profesora Kačića Supostavne gramatike: hrvatska i francuska u okviru kojega prijavljuje i poticajni projekt za mlade istraživače pod naslovom Modeli semantičke sumjerljivosti u hrvatsko-francuskoj supostavnici koji je odobrilo Ministarstvo znanosti i tehnologije. U lipnju 1995. prijavljuje doktorski rad Polisemija i sinonimija u leksiku klasičnoga starofrancuskoga  kojega je obranila 21. veljače 2001. pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. Nenad Ivić, prof.dr. August Kovačec i prof. dr. Vjekoslav Ćosić.

            Znanstvena aktivnost dr. sc. Ide Raffaelli došla je do izražaja u sudjelovanju na nekoliko znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu te u objavljivanju većeg broja znanstvenih i stručnih radova u jezikoslovnim časopisima. Tako je aktivno sudjelovala na međunarodnim znanstvenim skupovima u Utrechtu (1996) i Dubrovniku (2000) te na znanstvenim skupovima što ih organizira HAZU i Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku.

            Dr. sc. Ida Raffaelli objavila je pet izvornih znanstvenih radova i to u časopisima koji su po vrsnoći izjednačeni s časopisima s međunarodnom recenzijom, dva stručna rada te veći broj prikaza.

            Također je sudjelovala u radu lingvističke radionice Vilem Mathesius u Pragu u rujnu 1993., a kao stipendistica francuske Vlade boravila je u listopadu 1996. u Parizu gdje je prikupljala literaturu za izradu doktorske disertacije.

            Od godine 1993. tajnica je časopisa Suvremena lingvistika, a akademske godine 1996/1997 bila je tajnica  Zagrebačkoga lingvističkog kruga.

            Dr.sc. Ida Raffaelli član je nekoliko lingvističkih udruga: Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku, Hrvatskoga filološkoga društva, a od međunarodnih International Cortley Literature Society.

U nastavu na dodiplomskom studiju opće lingvistike Ida Raffaelli uključuje se akademske godine 1998/1999 sudjelujući u izvođenju nastave kolegija Semantički opis za vrijeme odsustva prof. dr. Milorada Pupovca. Godine 1999/2000 drži izborni seminar za treću i četvrtu godinu, a godine 2000/2001 sudjeluje u izvođenju nastave obvezatnoga kolegija Lingvistička propedeutika za studente prve godine te izborni seminar Značenje-put u poimanje svijeta za treću i četvrtu godinu.

            Od samoga početka svojega rada u Zavodu za lingvistiku dr.sc. Ida Raffaelli pokazala je iznimnu marljivost i zainteresiranost za sve vidove znanstvene aktivnosti, vezane ne samo uz rad na projektu nego i šire. Savjesno obavlja sve postavljene zadatke bez obzira na to radi li se o poslovima vezanima za organizaciju projekta ili onima vezanima uz uređivanje časopisa Suvremena lingvistika, a u stručnome i znanstvenome području koje je odabrala za svoj uži interes nastoji aktivno sudjelovati referatima na skupovima i objavljivanjem članaka u časopisima.

            Dr. sc Ida Raffaelli pokazuje također velik interes za nastavu koju već treću godinu obavlja s mnogo angažmana i volje.

            Iz svega iznesenog očigledno je da se dr.sc. Ida Raffaelli od vremena kada je primljena kao znanstvena novakinja u Zavodu za lingvistiku pa do danas razvila u vrlo kompetentnu mladu istraživačicu pa stoga predlažemo Fakultetskome vijeću da dr.sc. Idu Raffaelli izabere u istraživačko zvanje višega asistenta. 

 

                                                Stručno povjerenstvo:

 

                                                Dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski , predsjednik

 

 

                                                Prof.dr. August Kovačec, član

 

 

                                                Prof.dr. Ranko Matasović, član


Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

10000 ZAGREB

 

 

 

 

Predmet: Skupni izvještaj Stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u nastavno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, polje Informacijskih znanosti, grana informacijski sustavi i informatologija

 

VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Na Sjednici Nastavničkog vijeća Visoke pomorske škole u Splitu, održanoj dana 13.06.2000., donesena je odluka o raspisivanju natječaja za izbor nastavnika u nastavno zvanje predavača, područje društvenih znanosti, polje informacijskih znanosti za kolegij “Primjena elektroničkih računala". Kako se radi o izboru u nastavno zvanje u znanstvenom području Društvene znanosti, znanstvenom polju Informacijske znanosti, Visoka pomorska škola u Splitu zamolila je Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da ocijeni prijavu pristiglu na natječaj.

 

Na temelju čl. 94. Zakona o visokim učilištima ("Narodne novine", br. 59/96. - pročišćeni tekst) i čl. 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo je na sjednici od 20. rujna 2000. stručno povjerenstvo za izbor  u nastavno zvanje u sastavu:

·         dr.sc.Vladimir Mateljan, docent,

·         dr.sc.Slavko Tkalac, redoviti profesor, 

·         dr.sc.Damir Boras, docent.

 Na osnovu preuzetih materijala Stručno povjerenstvo za izbor u nastavno zvanje podnosi Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu ovaj:

SKUPNI IZVJEŠTAJ

Natječaj za izbor u nastavno zvanje objavljen je u "Slobodnoj Dalmaciji" Split od 13.07.2000. godine. Na raspisani natječaj  prijavio se jedan kandidat:

0        mr.sc. Anita Gudelj

1. Životopis

mr.sc. Anita Gudelj rođena je u Splitu 04.02.1970. godine, gdje je završila srednju matematičko-informatičku školu 1988. godine. Iste godine upisala je dodiplomski studij na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih područja u Splitu. Diplomirala je 5. studenog 1993. godine i stekla stručni naziv profesora matematike i informatike. Od travnja 1994. do rujna 1996. radi kao predavač u “I. gimnaziji” i “Zdravstvenoj školi”, te kao vanjski suradnik na Pomorskom fakultetu u Splitu. Od rujna 1995. godine primljena je u radni odnos na Pomorskom fakultetu u Splitu. U zvanje mlađeg asistenta u znanstvenom području društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, na Pomorskom fakultetu u Splitu, izabrana je 10.11.2000. gdje se i danas nalazi.

mr.sc. Anita Gudelj upisala je 1995. godine postdiplomski studij na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, smjer “Baze podataka”. Magistrirala je 9. svibnja 2000. na temu “Dizajn i implementacija temporalnih baza podataka”

Nakon izbora u zvanje mlađeg asistenta sudjeluje u organizaciji kabineta za elektroničku obradu podataka te u pripremanju i izvođenju vježbi iz kolegija ”Primjena elektroničkih računala”.

 

2.  Znanstvena i nastavna djelatnost

mr.sc. Anita Gudelj magistrirala je 09.05.2000. godine na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu (naslov magistarskog rada “Dizajn i implementacija temporalnih baza podataka”). Sudjeluje u studenom 2000. godine na Konferenciji informacijskih i inteligentnih sustava u Varaždinu (IIS’2000) s člankom “Temporal Databases and ATSQL2”, koji je prihvaćen od strane komisije navedene konferencije. Od 1994. godine radi kao vanjski suradnik na Pomorskom fakultetu u Splitu, a od 10.11.1997. radi kao mlađi asistent na istom fakultetu i izvodi vježbe iz kolegija “Primjena elektroničkih računala”

 

U svojem radu mr.sc. Anita Gudelj posebnu pažnju posvećuje problematici temporalnih baza podataka.

 

3. Ocjena

Prema Zakonu o visokim učilištima čl. 80 st. 1., u nastavno zvanje predavač može biti izabrana osoba s odgovarajućom visokom stručnom spremom ako ispunjava uvjete koje propisuje Rektorski zbor i ima najmanje tri godine radnog iskustva u struci, te od povjerenstva stručnog vijeća visokog učilišta potvrdno ocjenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima ako se prvi put izabire u nastavno zvanje.

 

 

Pristupnica ispunjava sve uvjete čl. 80. st. 1. ZVU za izbor u nastavno zvanje predavač.

 

Zagreb, studeni 2000.                                               

 

                                                                                    doc.dr.sc. Vladimir Mateljan

                                               

 

             prof.dr.sc. Slavko Tkalac

 

 

doc.dr.sc. Damir Boras

                                               

 


Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

10000 ZAGREB

 

Predmet:   Skupno izvješće Stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Vladimira Šimovića za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta u području društvenih znanosti, polju Informacijskih znanosti

 

Visoka policijska škola Policijske akademije u Zagrebu raspisala je natječaj za izbor nastavnika za predmet “Informatika”. Budući da se radi o izboru u znanstveno-nastavno zvanje u znanstvenom području Društvene znanosti, znanstvenom polju Informacijske znanosti, Visoka policijska škola zamolila je Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da da mišljenje o prijavi koja je stigla na natječaj.

Na temelju čl 94. Zakona o visokim učilištima i čl. 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, na sjednici održanoj 23.studenoga 2000. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo je stručno povjerenstvo za izbor u znanstveno-nastavno zvanje u sastavu:

·        dr. sc. Damir Boras, docent

·        dr. sc.Vladimir Mateljan, docent,

·        dr. sc. Milan Jurina, izv. prof. (Visoka policijska škola)

 Na temelju preuzetih materijala Stručno povjerenstvo za izbor nastavnika podnosi ovo

SKUPNO IZVJEŠĆE

 

Natječaj za izbor nastavnika objavljen je u "Vjesniku” 12. rujna 2000. godine. Na natječaj se javio dr. sc. Vladimir Šimović iz Zagreba kao jedini pristupnik.

 

Podaci iz životopisa pristupnika

 

            Dr. sc. Vladimir Šimović rođen je 2. lipnja 1960. godine u Požegi. Hrvatski je državljanin, a po narodnosti Hrvat. Osnovnu je školu završio u Šibeniku, a prirodoslovno-matematičku gimnaziju "I. L. Ribar" 1979. godine u Zagrebu. Dodiplomski studij (fakultet) završio je u Beogradu 1983. godine (na Vojnoj akademiji KoV - smjer: topništvo - diploma je nostrificirana).

            Već 1990. godine uspješno završava "Postdiplomski studij informacijskih znanosti - smjer: informacijski sustavi", u organizaciji Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu Sveučilišta u Zagrebu. Naslov magistarskog rada bio je: "Metode projektiranja programske podrške bibliotečno-informacijskog sistema". Doktorsku disertaciju pod naslovom: "Izgradnja modela operativne i strateške analitike, s posebnostima u kaznenim djelima", u znanstvenom području društvenih znanosti, polju informacijskih znanosti, obranio je 3. srpnja 2000. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Željko Horvatić (predsjednik povjerenstava), prof. dr. sc. Josip Žužul (mentor i član povjerenstva), prof. dr. sc. Vilko Žiljak (član povjerenstva), prof. dr. sc. Milan Jurina (član povjerenstva), prof. dr. sc. Miroslav Tuđman (mentor i član povjerenstva) .

            Otac je dvoje malodobne djece (Vladimira i Ane) u braku sa suprugom Gordanom. Stanuje s obitelji u Zagrebu.

            Aktivno se služi engleskim, a pasivno njemačkim i talijanskim jezikom.

            Nakon što je završio fakultet, prvo je radio kao predavač i časnik u Artiljerijskom školskom centru u Zadru, gdje je na Katedri teorije i topničkog pravila gađanja predavao informatičke i stručne predmete. Tada se počeo baviti i znanstveno-istraživačkim radu te je i objavio svoje prve radove, pretežno u području informacijskih znanosti, polja informacijski sustavi. Prije početka domovinskog rata (već 15. kolovoza 1991.godine), pristupio je postrojbama MUP-a RH, i to kao v.d. Načelnika automatske obrade podataka Policijske uprave Zadarsko-Kninske, gdje je obavljao poslove informatičke struke te vojno-policijske poslove i zadatke (koje je rat nametnuo). Tijekom rata. 1992.g. na kratko prešao u Ministarstvo obrane RH u Zagrebu, odakle se iste godine ponovo vraća u MUP RH, gdje prvo radi kao vještak (ekspert) za monodaktiloskopiju, a posljednjih sedam godina (od 01. listopada 1993.) radi kao predavač i viši predavač na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu (a u sklopu Policijske akademije). Nositelj je spomenice domovinskog rata.

            Nastavno zvanje višeg predavača (na rok od 5 godina) stekao je 15. travnja 1997.g. za predmet: Statistika i informatika u unutarnjim poslovima (programi: "kriminalist" i "dipl. kriminalist" - 2., 3. i 4. godina dodiplomskog studija Visoke policijske škole). Kao predavač bio je nositelj više kolegija na 2., 3. i 4. godini dodiplomskog studija ("Uvod u informatiku", "Osnove statistike", "Funkcijska informatika", te "Informacijski sustavi"). Sada je nositelj kolegija "Uvod u statistiku i informatiku", "Informacijski sustav MUP-a RH" i "Kriminalistička informatika" na znanstvenom studiju Visoke policijske škole. Na stručnom postdiplomskom studiju Visoke policijske škole u Zagrebu, organiziranim pod tematskim nazivom "nasilje", uz prof. dr. sc. Slavka Šimundića, kao nositelja triju kolegija, sudjeluje u izvođenju vježbi iz kolegija: "Statistika", "Informatika" i "Funkcijska informatika".

 

Znanstvena djelatnost

 

            Godine 1990. s uspjehom je završio "Postdiplomski studij informacijskih znanosti - smjer: informacijski sustavi", u organizaciji Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu, Sveučilišta u Zagrebu. Naslov magistarskog rada bio je: "Metode projektiranja programske podrške bibliotečno-informacijskog sistema".

            Doktorsku disertaciju pod naslovom: "Izgradnja modela operativne i strateške analitike, s posebnostima u kaznenim djelima", u znanstvenom području društvenih znanosti, polju informacijskih znanosti, obranio je 3. srpnja 2000. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Željko Horvatić (predsjednik povjerenstava), prof. dr. sc. Josip Žužul (mentor i član povjerenstva), prof. dr. sc. Vilko Žiljak (član povjerenstva), prof. dr. sc. Milan Jurina (član povjerenstva), prof. dr. sc. Miroslav Tuđman (mentor i član povjerenstva)

            Sudjelovao je u (sada već dovršenom) znanstvenom projektu iz područja operativne tehnike: "Optimalizacija procjene brzine u analizama prometnih udesa primjenom računala" (od 1993.g. do 1995.g., na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, nositelji projekta: prof. dr. sc. Ivan Jelić, dipl. ing. i mr. sc. Vladimir Šimović).

            Kao suradnik istraživač (voditelj obrade podataka) aktivno je sudjelovao (u razdoblju od 1996. do 30. prosinca 1997.) na projektu “Interventni kineziološki program policijskih djelatnika” pod vodstvom prof. dr. sc. Davorina-Josipa Rubeše, projektu Ministarstva znanosti i tehnologije RH te dijelom i Ministarstva unutarnjih poslova RH.

            Od travnja 1998.g. do danas je suradnik istraživač na projektu: "Razvoj i implementacija informacijskih znanosti u pomorskoj brodogradnji Republike Hrvatske" (nositelj projekta: prof. dr. sc. Slavko Šimundić), projekt Ministarstva znanosti i tehnologije RH broj 2-09-366 (u Policijskoj akademiji broj 128024). U okviru tog projekta je 09. lipnja 1998.g. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održao predavanje na temu “Temelji strukture inteligentnih informacijskih sustava primjenjivih u pomorstvu - s osvrtom na moguće aplikacije kod primjene polimernih materijala”, u sklopu glavne teme: “Primjena polimernih materijala u pomorstvu” prof. dr. sc. Z. Hella, a u organizaciji Znanstvenog vijeća za pomorstvo i u suradnji sa Sekcijom za petrokemiju i Sekcijom za makromolekule Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa.

            Dr. sc. Vladimir Šimović objavio je slijedeće izvorne znanstvene radove (članke i dijelove znanstvenih monografija):

1.       V. Šimović, M. Bača. “Dokaz osjetljivosti promjena brzine u odnosu na variranje koeficijenata, pri analizi sudara vozila u ravnini korištenjem jednadžbi impulsa i momenta", Policija i sigurnost br.3/97, str. 196.-214., Zagreb, svibanj-lipanj 1997. (izvorni znanstveni članak - UDK: 681.3:656.0; primljeno: ožujak 1997.)

2.       M. Šuperina, V. Šimović.Kaznenopravno i kriminološko-informatološko motrište na kaznena djela: sprječavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti (čl. 186. KZ RH) i napad na službenu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti (čl. 187. KZ RH)"; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol.4., br.2/97, str. 625.-687., Zagreb, 1997. (izvorni znanstveni rad - UDK: 343.34; primljeno: 15. listopada 1997.)

3.       V. Šimović, S. Šimundić, D. Radić. "Grupna kriminalističko-obavještajna djelatnost i analiza u suzbijanju tržišta kriminaliteta"; Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu, god.35., br.51-52, str. 491.-500., Split, 1998. (izvorni znanstveni članak - UDK: 343.915 (497.5); primljeno: 01.10.1998.)

4.       V. Šimović, S. Šimundić, D. Radić. “Trends of operational research modelling in informational aspects of the criminal intelligence analysis”, KOI’98: 7th International Conference on Operational Research, Rovinj, pp.281.-292., September 30 - October 2, 1998. (rad citiran u svjetskom indeksu autora “Statistical Citations”)

5.       V. Šimović, S. Šimundić, D. Hebrang. "Mogućnosti tehnološke prevencije kompjutor­skog kriminaliteta u svezi s elektroničkim novčanim transakcijama"; Zbornik radova pravnog fakulteta u Splitu, god.36., br.53-54, str. 269.-296., Split, 1999. (izvorni znanstveni članak - UDK: 343.791 : 681.3; primljeno: 21.11.1998.)

6.       V. Simovic, Z. Zrinusic. "Informational and Operational Financial Modelling As Strategic Part Of The Corporate Criminal Intelligence Analysis", pages 377.-390., objavljeno u monografiji: (Eds.) M. Bonilla, T. Casasus, R. Sala, "Financial Modelling (Contribution to management science)", Physica-Verlag (A Springer-Verlag Company), Heidelberg New York, 2000. (ISSN: 1431.1941, ISBN: 3-7908-1282-X;) (izvorni znanstveni rad i koautorstvo u 25 od 27 poglavlja)

7.       S. Šimundić, V. Šimović. "Base Model of Knowledge in the Expert System Structure for the Supply Activities of the Ship Construction Process", pages 29.-34.) u monografiji: (Eds.) V. Rupnik, L. Z. Stirn, S. Drobne, "Rešitve proizvodnih problemov (Solutions to production Problems)", SDI-SOR Series: Number 2, Slovensko društvo Informatika, Sekcija za operacijske reziskave (Slovenian Society Informatika, Section for Operational Research), Ljubljana, 2000. (ISSN: 658.5:519.86(082), ISBN: 961-6165-10-0;) (izvorni znanstveni rad i koautorstvo u 4 od 27 poglavlja)

 

U Prilogu, pod naslovom "Analitički prikaz odabranih radova" nalazi se detaljnija analiza svih znanstvenih radova navedenih u ovom popisu.

 

Nastavna djelatnost

 

            Nastavno zvanje višeg predavača (na rok od 5 godina) stekao je 15. travnja 1997.g. za predmet: Statistika i informatika u unutarnjim poslovima (programi: "kriminalist" i "dipl. kriminalist" - 2., 3. i 4. godina dodiplomskog studija Visoke policijske škole).

            Sada je nositelj kolegija "Uvod u statistiku i informatiku", "Informacijski sustav MUP-a RH" i "Kriminalistička informatika" na znanstvenom studiju Visoke policijske škole. Na stručnom postdiplomskom studiju Visoke policijske škole u Zagrebu, organiziranim pod tematskim nazivom "nasilje", uz prof. dr. sc. Slavka Šimundića, kao nositelja triju kolegija, sudjeluje u izvođenju vježbi iz kolegija: "Statistika", "Informatika" i "Funkcijska informatika". Bio je nositelj više kolegija na 2., 3. i 4. godini dodiplomskog studija ("Uvod u informatiku", "Osnove statistike", "Funkcijska informatika", te "Informacijski sustavi"). Također je bio mentor na nizu diplomskih radova.

 

            Napisao je jedna skripta i jednu monografiju:

1.      V. Šimović. Osnove informatike za pitomce, lekcije, AŠC Zadar, Zadar, 1989.

2.      V. Šimović, S. Šimundić, M. Bača. "Policija i informatika", MUP RH, Zagreb, 1998.

 

            Recenzija i redakcija monografije "Policija i informatika" bile su vrlo pozitivne; a opseg joj iznosi oko 400 stranica i sastoji se od dva dijela: I. Teorija i II. Primjene. Prema ocjeni recenzenta kategorizirana je kao sveučilišni udžbenik za VII/1 i VII/2 stupanj na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu.

 

Stručna djelatnost

 

            Široka i raznolika stručna djelatnost dr. sc. Vladimira Šimovića ogleda se u zaista brojnim stručnim radovima, priopćenjima na znanstvenim skupovima, preglednim člancima u stručnim časopisima i objavljenim seminarima, popis kojih (ukupno 42 rada - zajedno sa znanstvenim radovima) se nalazi u Prilogu, pod naslovom "Popis stručnih radova i priopćenja na znanstvenim skupovima".

            Osim toga, dr. sc. Vladimir Šimović sudjeluje u vođenju dva informatička i multidisciplinarna projekta pri Ministarstvu Financija RH (čiji je koautor, sa doc. dr. sc. Draganom Radićem), pod nazivima: “Informatizacija Financijske policije RH (izgradnja integralnog informacijskog sustava)” i "Informatizacija Ureda za sprječavanje pranja novca u RH (izgradnja inteligentnog informacijskog sustava)". Uz oba projekta koautori su (dr. sc. Vladimir Šimović i doc. dr. sc. Dragan Radić) objavili niz popularnih članaka u časopisu Ministarstva Financija RH - Financijske policije RH pod nazivom "FINPOL".

            Pristupnik je tijekom više godina predavao uvod u informatiku i neke programske alate u Hrvatskoj gospodarskoj komori RH i Hrvatskoj gospodarskoj komori grada Zagreba. Uz to aktivno sudjeluje u projektu informatizacije Visoke policijske škole u Zagrebu.

            Tijekom svog rada sudjelovao je na mnogim međunarodnim i domaćim savjetovanjima znanstvenog i stručnog karaktera, između ostalog (od 11. do 29. studenog 1996. godine) u Valbandonu na tečaju MUP-a RH (Sektora kriminalističke policije) i National Criminal Intelligence Servis The Netherlands (Scientific research Advisory Unit), pod nazivom: “Criminal Intelligence Analysis Course”, gdje je stekao licencu za samostalno držanje takvih tečaja kriminalističko-analitičke i informacijske strukture.

 

Mišljenje povjerenstva

 

Povjerenstvo je dužno procijeniti udovoljava li pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović minimalnim uvjetima Znanstvenog područnog vijeća za izbor u znanstveno zvanje znanstveni suradnik za područje Društvene znanosti i Uvjetima Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent.

 

·        Minimalni uvjeti Znanstvenog područnog vijeća za izbor u znanstveno zvanje Znanstveni suradnik za područje Društvene znanosti:

Za znanstvenog suradnika može biti, na vrijeme od 5 godina, izabrana osoba koja ima stupanj doktora znanosti i ima objavljena najmanje pet znanstvenih radova od kojih barem dva u časopisu ili publikaciji s međunarodno priznatom recenzijom.

Kao što se vidi iz popisa objavljenih radova, dr.sci. Vladimir Šimović objavio je ukupno 7 znanstvenih radova, od čega su dva rada objavljena u publikaci­jama s međunarodno priznatom recenzijom.

Pristupnik prema tome ISPUNJAVA minimalne uvjete Znanstve­nog vijeća za područje Društvenih znanosti za izbor u znanstveno zvanje znanstveni suradnik.

·        Uvjeti Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent

U znanstveno-nastavno zvanje docent može biti izabrana osoba koja udovoljava uvjetima iz čl.43. stavka 1. ZZID-a i čl.74. stavka 1. ZVU-a te ovim uvjetima (pristupnik treba, u pravilu, zadovoljiti dva od navedenih uvjeta):

·        da je sudjelovao u izvođenju nastave na dodiplomskom studiju naj­manje jednu školsku godinu, ili da je radio na znanstveno-istraži­vač­kim projektima u zvanju znanstvenog novaka ili istraživača;

·        Pristupnik je sudjelovao u izvođenju dodiplomske na­sta­ve na nekoliko različitih kolegija tijekom više škol­skih godina.

·        Osim toga, pristupnik je sudjelovao na znanstveno-istraživač­kim projektima u zvanju istraživača

·        da je održao barem dva priopćenja na znanstvenim skupovima od kojih jedno na međunarodnom skupu.

·        Kao što se vidi iz popisa stručnih radova i priopćenja u Prilogu, pristupnik je održao velik broj priopćenje na međunarod­nim znanstvenim skupovima i više priop­ćenja na doma­ćim znan­stvenom skupovima.

·        da je pomagao diplomandima i/ili magistrandima pri izradi diplom­skih/magistarskih radova i da je objavio barem jedan rad u koautorstvu s diplomandom /magistrandom.

·        Pristupnik je pomagao većem broju studenata kod izrade diplomskih radova, a objavio je i više radova u koautorstvu s diplomandom/magistrandom (to su radovi br. 7. i 8., navedeni u Prilogu, te rad br. 1. u popisu znanstvenih radova).

·        da se znanstveno usavršavao u inozemstvu nakon obrane disertacije.

·        Prema saznanju Povjerenstva pristupnik se nakon obrane disertacije nije usavršavao u inozemstvu.

Prema tome, od četiriju postavljenih uvjeta Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, dr.sc. Vladimir Šimović UDOVOLJAVA U CIJELOSTI TRIMA UVJETIMA, što je više nego dovoljno za izbor u zvanje.

Na temelju svega što je izneseno, smatramo da dr.sci. Vladimir Šimović U CIJELOSTI ispunjava uvjete Zakona o znanstveno istraživačkom radu čl.43. stavak 1., Zakona o visokim učilištima čl.74. stavak 1., uvjete znanstvenog područnog vijeća Ministarstva znanosti i tehnologije, kao i uvjete Rektorskog zbora Sveučilišta Republike Hrvatske za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent.

 

Nastupno predavanje

 

            Budući da pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović, ispunjava sve propisane uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta propisane zakonom i statutom visokog učilišta, te bu­du­ći da se prvi put izabire u znanstveno nastavno zvanje, bio je obvezan održati nastupno pre­davanje pred nastavnicima i studentima visokog učilišta koje je raspisalo natječaj, a pre­ma "Odluci o obliku i načinu provedbe nastupnog predavanja za izbor u znanstveno-na­stavna zvanja na Sveučilištu u Zagrebu" Sveučilišta.

            Stoga je pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović, pred ovim Povjerenstvom, nastavnicima i studentima druge godine Visoke policijske škole u Zagrebu, dana 20. prosinca 2000. uspješno održao nastupno predavanje pod naslovom "Postojeći su­sta­vi i tehnologije za potporu kriminalističke analitike u svijetu i u Republici Hrvatskoj", o čemu svjedoči Izvješće o održanom nastupnom predavanju koje se nalazi u Prilogu.

 

Zaključak

 

            Dr. sc. Vladimir Šimović ispunjava minimalne uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent u području Društvene znanosti, polju Informacijske znanosti. Budući da mu je ovo prvi izbor u znanstveno-nastavno zvanje, kandidat je uspješno održao nastupno predvanje, te Povjerenstvo zaključuje da se dr. sc. Vladimir Šimović MOŽE izabrati za znanstveno-nastavno zvanje docenta u području Društvene znanosti, polju Informacijske znanosti na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, za predmet Informatika.

Prilozi izvješću:

0        Popis stručnih radova i priopćenja na znanstvenim skupovima

1        Analitički prikaz odabranih radova

2        Izvješće o održanom nastupnom predavanju

 

 

U Zagrebu, 3. siječnja 2001.

 

 

                                                            Doc. dr. sc. Damir Boras

 

                                                            Doc. dr. sc. Vladimir Mateljan

 

                                                            Prof. dr.sc. Milan Jurina

 

 

 


Prof. dr. Eva Sedak, Muzička akademija

Prof. dr. Nikša Gligo, Muzička akademija

Prof. dr. Vladimir Biti, Filozofski fakultet

 

 

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

 

Predmet: mišljenje o znanstveno-nastavnoj djelatnosti i izboru dr. Vjere Katalinić u znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta temeljem natječaja objavljenog u Vijesniku od 5. 10. 1999.

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo je na sjednici od 21. ožujka 2001. stručno povjerenstvo u sastavu: prof. dr. Eva Sedak (Muzička akademija), prof. dr. Nikša Gligo, Muzička akademija i prof. dr. Vladimir Biti (Filozofski fakultet) za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta do redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti (znanosti o umjetnostima, muzikologija) na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Stručno povjerenstvo podnosi fakultetskom vijeću ovo

 

IZVJEŠĆE

 

Na natječaj se javila jedino dr. Vjera Katalinić, kao kandidatkinja za znanstveno-nastavno zvanje docenta. Kandidatkinja je priložila svu potrebnu dokumentaciju, pa povjerenstvo utvrđuje sljedeće o kandidatkinji, znanstvenoj suradnici u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU:

 

ŽIVOTOPIS

 

Vjera Katalinić rođena je 8. lipnja 1955. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu (I.G. Kovačić), gimnaziju (XVI. gimnazija – engleska) te osnovnu i srednju glazbenu školu (P. Markovac) s violinom kao glavnim predmetom (nastavnik: prof. M. Barić). Godine 1973. Upisala je muzikologiju na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, a 1977. i violinu na istoj ustanovi. Muzikologiju je diplomirala 1978, a magistrirala 1990. Također na Muzičkoj akademiji (Sonatnost u violinskim koncertima I. Jarnovića). Godine 1992. upisala je doktorski studij na Abteilung für Musikwissenschaft, Universität Wien, gdje je 2. lipnja 1999. obranila doktorsku disertaciju pod naslovom Nikola Udina Algarotti und seine Musiksammlung (mentor: prof. dr. Theophil Antonicek).  Doktorat je nostrificiran 22. rujna 1999. rješenjem Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

U šk. god. 1987/88. usavršavala se na Freie Universität, Berlin (R. Stephan) u okviru stipendije DAAD.

Od 1978. godine radi u Muzikološkom zavodu Muzičke akademije, od 1981. do 1983. u Društvu skladatelja Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja), a od 1983. u Zavodu za muzikološka istraživanja JAZU (danas Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU), gdje i danas radi kao znanstveni suradnik. Od 1992. je upraviteljica Odsjeka.

Od 1983. godine surađuje na znanstvenoistraživačkim projektima pri Ministarstvu znanosti, a od 1991. do 1995. kao glavni istraživač vodi projekt “W.A. Mozart i hrvatska glazbena kultura 1750.-1820.”

 

Od ak. god. 1996./97.  honorarni je predavač na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu (Seminar iz povijesti hrvatske glazbe, Opća povijest glazbe sa seminarom), pomagala je studentima (D. Hodnik, T. Devčić) pri izradi diplomskih radnji, a 1997. i 2000. održala je pozvana predavanja na Washburn University (Topeka, Kansas), Northeastern Illinois University (Chicago) i University of Missoury (Kansas City).

 

Od 1990. je članica uredništva i tehnička urednica časopisa Arti musices a od 1998. i glavna urednica tog časopisa; također je članica uredništava serija Indices collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia,  Izvori za povijest hrvatske glazbe, Gazophilacium musicae croaticae, Muzikološki zbornici pri Hrvatskom muzikološkom društvu.

Članica je organizacijskog odbora “Memorijal D. Pejačević” u Našicama od 1996. godine.

Članica je Hrvatskog muzikološkog društva i Hrvatskog društva skladatelja; od 1995. je članica Upravnog odbora, a od 1998. i tajnica Hrvatskog muzikološkog društva.

Objavila je 3 knjige (jednu kao autor, dvije kao urednik) te 41 znanstveni i 32 stručna rada. Sudjelovala je referatima na 39 znanstvenih skupova u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji, Slovačkoj Španjolskoj, Danskoj, Vel. Britaniji, Sjedinjenim Američkim državama i Kanadi.

Suradnik je na enciklopedijskim i leksikografskim izdanjima (Grove’s Dictionary, Hrvatski biografski leksikon, Hrvatski leksikon, Hrvatska enciklopedija).

Organizirala je pet znanstvenih skupova i jedan okrugli stol.

Aktivno vlada engleskim, njemačkim i francuskim, a pasivno talijanskim jezikom.

 

ZNANSTVENA DJELATNOST I OCJENA

 

Vjera Katalinić provela je u istraživačkim zvanjima više od 20 godina. Kako je vidljivo iz životopisa, magistrirala je 1990. godine na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu s radnjom Sonatnost u violinskim koncertima I. Jarnovića. Tema pripada jednom od dva temeljna područja unutar muzikologije kojima se specijalistički bavi, a to je glazbena kultura u razdoblju klasike (i šire, od oko 1700. do oko 1830, tj. do Ilirskog pokreta), osobito uloga malih majstora u Srednjoj Europi. Njezina doktorska teza pod naslovom Nikola Algarotti (1791-1838) und seine Musiksammlung, obranjena 1999. na Sveučilištu u Beču pripada drugom, vrlo širokom području, a to su izvori za povijest hrvatske glazbe od 16. do 19. stoljeća. U okvirima tih područja V. Katalinić  je sudjelovala u znanstvenim projektima kao suradnica (od 1978. do 1991. “Fundamentalna istraživanja za povijest hrvatske glazbe”, od 1991. do 1995. “Sređivanje i katalogizacija muzikalija u Hrvatskoj”, od 1996. “Sređivanje, katalogiziranje i obradba muzikalija u Hrvatskoj”) dok je u razdoblju od 1991. do 1995. bila glavni istraživač na projektu “W.A. Mozart i hrvatska glazbena kultura 1750.-1820.” Pristupnica se bavila i drugim temama – kao što je komorna i violinistička literatura skladatelja od 17. do 20. stoljeća itd.

U ovom izviješću ocjenjujemo jednu knjigu i šesnaest karakterističnih članaka, radova nastalih i objavljenih u razdoblju njezina djelovanja u istraživačkim zvanjima.

 

a) glazbena kultura 18. i ranog 19. st. (do Ilirskog pokreta)

 

9) Zu einigen Popularthemen im Jarnovick's Violinkonzerten, International Review of the Aesthetics and Sociology of Music 18/1, 1987, str. 19-30.

Autorica identificira prisutnost popularnih tema u violinskim koncertima Ivana Jarnovića: utvrđuje ih s jedne strane na temelju izvještaja i kritika iz periodike 18. stoljeća, a s druge strane, komparirajući sa zbirkama popularnih melodija ili njihovom prisutnošću u djelima drugih skladatelja poput J. Haydna i W.A. Mozarta. Nadalje, upozorava na moguća preuzimanja i “seljenja” popularnih tema iz Jarnovićevih djela u djela drugih autora (P. Wranitzky, Beethoven).

 

16) Sonatni stil i njegove značajke u violinskim koncertima Ivana Jarnovića, Arti musices, 21/2, 1990, str. 175-192.

Autorica prati promjene elemenata novog stila koji postupno ulazi u baroknu formu koncerta, rastače ju i nanovo oblikuje. Praktične aspekte ove transformacije na primjeru prvih, sonatnih stavaka koncerata Ivana Jarnovića – skladatelja-virtuoza iz druge polovice 18. stoljeća – autorica uspoređuje s teorijskim postavkama Heinricha Christopha Kocha, jednog od teoretičara “stila u transformaciji”. Na temelju minuciozne analize prvih stavaka Jarnovićevih koncerata autorica donosi zaključke o njihovoj shemi, funkciji pojedinih skladateljskih postupaka te mjestu tih koncerata u “koncertnoj formi u tranziciji”. Ovaj rad predstavlja model za mogući put do sinteze u kojoj se mjesto glazbeničkog djelovanja temelji na konkretnim analitičkim postupcima.

 

18) Some Thoughts on Musical Culture and the "Kleinmeister" in Central Europe in the Period of Classicism ---> Itinerari del classicismo musicale. Trieste e la Mitteleuropa, (ur. Ivano Cavallini), Libreria Musicale Italiana, Trieste 1992, 17-24.

U članku – uvodnom referatu na međunarodnom muzikološkom skupu posvećenom srednjoeuropskom klasicizmu – su obuhvaćena četiri elementa odnosno četiri ideje. To su: prvo, glazbena kultura, drugo, “mali majstori” treće pojam srednje Europe i, četvrto, razdoblje klasicizma. Autorica svaki od tih elemenata analizira i definira za sebe, no, dovodeći ih nakon toga u međusobne veze, gradi cjelovitu sliku glazbene kulture na zadanom području. Autorica u ovom tekstu pokazuje neke svoje stavove o glazbenoj kulturi, s kojih polazišta i u drugim tekstovima pristupa problematici, a to je, prvo, cjelovitost povijesnokulturne zbilje u kojoj glazba nije izolirana “pojava” te drugo, glazbena kultura pojedinih područja (npr. Hrvatskih zemalja)  koja nisu izolirana od europsih tokova nego predstavljaju njezin integralni dio sa svim svojim posebnostima. Ovaj je tekst model po uzoru na kojeg je autorica organizirala međunarodni znanstveni skup OFF-MOZART: Glazbena kultura i “mali majstori” srednje Europe do 1750.-1820.  (Zagreb, 1992.) te objavila zbornik radova (1995.).

23) Povijest hrvatske glazbe u razdoblju klasike – sto godina historiografskih istraživanja, ideja i sinteza: od Franje Ksavera Kuhača do Josipa Andreisa –> Glazba, ideje i društvo, svečani zbornik za I. Supičića, HMD, Zagreb 1993, 127-152.

Baveći se razdobljem klasike autorica ne zaobilazi ni stavove historičara 19. i 20. stoljeća tom problematikom. U tom tekstu uočava promjene odnosa prema razdoblju hrvatske glazbe 18. i početka 19. stoljeća, dakle, razdoblja koje je prethodilo buđenju nacionalne svijesti u kulturi i u glazbi. Promjene u tretmanu skladatelja i njihovih skladbi uočene su u četiri djela nastala u rasponu od gotovo 100 godina, trojice historičara: Franje Ksavera Kuhača, Božidara Širole (u obje njegove knjige) te Josipa Andreisa. Analizirajući strukturu njihovih djela i djelovanja, autorica ne pokriva samo pitanja periodizacije hrvatske glazbene povijesti (s naglaskom na razdoblje klasike) nego i kriterij odabira  ponuđenih im činjenica i izvora, te njihovu interpretaciju u okvirima specifičnih političkih i kulturnih pozadina u kojima su živjeli i djelovali.

 

35) Von Jesuiten zu Franziskaner: Kroatische geistliche Musikkultur im 18. Jahrhundert, Musik der geistlichen Orden in Mitteleuropa zwischen Tridentinum und Josephinismus, Konferenzbericht, Trnava, 16.-19. 10. 1996, Slavistický kabinet SAV, Bratislava 1997, 95-102.

Autorica najprije donosi pregled djelovanja crkvenih redova te njihovu vezu s ekonomskim prilikama i političkim odlukama. Promatra njihov odnos prema tradiciji i novine koje uvode u svoje (glazbeno) djelovanje. Potom se usredotočuje na tri u glazbenoj kulturi najznačajnija reda: isusovce, pavline i franjevce. Promatra njihovo djelovanje u srednjoeuropskom odnosno mediteranskom kulturnom krugu u okviru hrvatskih zemalja te različuje elemente kojima ih povezuju ili razdvajaju. Autorica je dosada poznate rezultate parcijalnih istraživanja (na području povijesti crkvenih redova, povijesti glazbe, opće povijesti itd.) stavila u socijalni, kulturološki i politički okvir te im dala novu dimenziju.

 

39) The Second Life of Julije Bajamonti (1744-1800): The Fate of Some of Bajamonti’s Compositions in Split, Salzburg and Vienna, Glazba, riječi i slike / Music, Words, and Images. Svečani zbornik za Koraljku Kos / Essays in Honour of Koraljka Kos, (ur. V. Katalinić i Z. Blažeković), HMD, Zagreb 1999, 211-218.

Autorica prati niz djela splitskog  skladatelja Julija Bajamontija pronađenih u zbirci Algarotti. Neka su izvorna, neka su preradbe ili obradbe ovog skladatelja. Otkriva identitete obrađivača te, na temelju istraživanja lokalnih prilika (u Splitu, Salzburgu i Beču), moguće uzroke takvih postupaka i veze između pojedinih osoba i lokaliteta. Ovaj je tekst rezultat dosad jedinstvenog istraživanja u hrvatskoj muzikologiji te internacionalizira jednu, naoko lokalnu, skladateljsku ličnost iz razdoblja klasike.

 

b) izvori za povijest hrvatske glazbe

 

1) Katalog muzikalija u franjevačkom samostanu u Omišu, HMD-HAZU, Zagreb 1991, 226 str.

Autorica je 1986. sudjelovala u sređivanju glazbene zbirke u franjevačkom samostanu u Omišu. Dosad nepoznatu građu popisala je i katalogizirala (398 kataloških jedinica) podijelivši je na rukopisni i tiskani notni materijal, knjige o glazbi te muzikalije u samostanu izvan glazbenog arhiva. Katalog je popratila indeksima: imena, incipita teksta, osobama kojima su skladbe posvećene, nekadašnjih vlasnika te nakladnika. Katalogu prethodi uvodni tekst u  kojem autorica, na temelju poznavanja mnogih sličnih glazbenih zbirki u Hrvatskoj, uspoređuje glazbeni materijal sa sličnim lokalitetima i prikazuje profil obrađene glazbene zbirke. Gotovo 95% muzikalija je rukopisno, a izrazito je velik broj anonimnih skladbi (njih 478). Preostalih 105 rukopisnih i 33 tiskana djela sadrže podatke o autorstvu 170 domaćih i inozemnih glazbenika. Na kraju utvrđuje da navedena obilježja zbirke te niz autorskih imena odražavaju sličnost sa srodnim glazbenim zbirkama hrvatskog priobalja.

 

6) Glazbeni arhiv samostana Male braće u Dubrovniku: rani rukopisi od početka 18. st. do oko 1820. –> Samostan Male braće u Dubrovniku, (zbornik radova), Zagreb - Dubrovnik 1985, str. 623-664.

Glazbeni arhiva samostana Male braće u Dubrovniku najveća je glazbena zbirka u Hrvatskoj. Autorica je niz godina istraživala rukopisne muzikalije i obrađivala iz za međunarodni projekt RISM (Frankfurt). Za zbornik radova artikulirala je izvore, analizirala podatke identificirane na njima, osobito bogat operni repertoar koji je pristigao iz talijanskih opernih kazališta iz Rima, Venecije i dr. Identificirala je imena koja se spominju u bilješkama uz naslove te datume i mjesta izvedbi na temelju kojih su načinjeni zapisi. Po prvi je put evidentirala je cjelokupnu rukopisnu glazbenu građu, artikulirala je prema glazbenim vrstama i posebno istakla autore vezane uz dubrovačko/hrvatsko područje.

 

10) Some Links Between Croatia and Apulia in the Eighteenth Century –> Musicisti nati in Puglia ed emigrazione musicale tra '600 e '700, Bari - Lecce 1988, str. 275-287.

Na temelju uvida u glazbene izvore sačuvane u Hrvatskoj te podataka iz sekundarnih izvora, autorica je obradila glazbene veze između hrvatskog priobalja i talijanske pokrajine Apulije tijekom 17. i 18. st. Ove su veze osobito intenzivne u drugoj polovici 18. st., kad se nabavlja glazbeni materijal iz te susjedne pokrajine, osobito iz njegovog središta – Lecce – te od tamo u Dubrovnik i Split dolaze skladatelji. Upravo je za jednog skladatelja, Tommasa Restija, autorica u dubrovačkim izvorima našla podatak da dolazi iz Lecce, a djelovao je u Dubrovniku i Splitu krajem 18. i početkom 19. st., za tu sredinu skladao velik broj djela, koja su ostala sačuvana u samostanu Male braće u Dubrovniku i glazbenom arhivu splitske katedrale.

 

12 ) Pregled izvora o glazbenoj kulturi baroknog razdoblja na tlu SR Hrvatske –> Glazbeni barok u Hrvatskoj, Osorske glazbene večeri, Osor 1989, str. 20-47.

Tekst je objavljen u zborniku radova sa znanstvenog skupa posvećenog glazbenom baroku u Hrvatskoj. Autorica po prvi put niže svojevrsni inventar primarnih i sekundarnih izvora koja se, prema postojećim datacijama, pripisuju razdoblju od 1600. do oko 1750./60. Iako će se elementi baroka u hrvatskoj glazbenoj kulturi zadržati još oko pola stoljeća, u ovom su prilogu evidentirano samo ono što je nedvojbeno, a može poslužiti kao temelj daljnjim istraživanjima i dopunama. Primarni izvori odnose se na rukopisni i tiskani notni materijal (kodeksi, pjesmarice, skladbe), glazbene instrumente (sačuvane u crkvama – npr. orgulje, ili u muzejskim prostorima – npr. u Muzeju za umjetnost i obrt) i knjige o glazbi, dok sekundarni upućuju na dosad neistražene ikonografske prikaze (npr. u crkvama), te na glazbenu terminologiju evidentiranu u rječnicima 17. i 18. stoljeća.

 

15) A Historical Example of Celebrating Patron Saints in Music:

"Della solenne festa di S. Biagio, protettore di Raugia" ---> Il diletto della scena e dell'armonia, Minelliana, Rovigo 1990, str. 91-108.

25) Slavljenje Svetog Vlaha, gradskog zaštitnika Dubrovnika - u glazbi, Dubrovnik V/1-2 (1994) 214-221.

Na temelju izvora – kronika, putopisa i povijesnih pregleda Filipa de Diversisa iz 15. st.,  Serafina Razzija iz 16., te Michela Quicleta i Evlije Ćelebija iz 17. stoljeća u tekstu je rekonstruirana sedmodnevna proslava sv. Vlaha, dubrovačkog sveca zaštitnika. Autorica se, međutim, ne zaustavlja samo na toj rekonstrukciji, nego ju upotpunjuje i interpretira u skladu s novijim muzikološkim i općekulturološkim znanstvenim rezultatima, stvarajući tako cjelovitiju sliku ovog karakterističnog povijesnog događaja. Dok je prilog na engleskom jeziku namijenjen znanstvenom skupu (a objavljen u zborniku radova), nešto izmijenjen tekst na hrvatskom jeziku objavljen je u časopisu Dubrovnik.

 

29) Nikola Udina/Algarotti (1791-1838) und seine Musiksammlung. Ein Sammler aus dem Mittelmeerraum in Mitteleuropa, Mitteilungen der österreichischan Gesellschaft für Musikwissenschaft, 28 (1995) 28-34.

37) Ein Sammler aus dem Mittelmeerraum in Mitteleuropa: Nikola Udina/Algarotti (1791-1838) und seine Musiksammlung, Zagreb i glazba / Zagreb and Music 1094-1994 (Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura, radovi s međunarodnog muzikološkog skupa održanog u Zagrebu 28.09.-01.10.1994., HMD, Zagreb 1998, 291-297.

Nikola Udina/Algarotti najveći je sakupljač muzikalija u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Odudara od mnogih drugih osoba i institucija u motivima sakupljačkog rada koji nisu osobni (vlastito muzikiranje i bavljenje glazbom) nego opći (dobrobit i napredak rodnoga grada). Autorica je istražila dosad nepoznate lokacije (arhivi i knjižnice u Austriji) i tamo pohranjene dokumente kroz čiju interpretaciju iskrsava lik ovog izuzetnog čovjeka. Na temlju rezultata ovog istraživanja i istraživanje glazbenog fonda kojeg je sakupio dobiva novu dimenziju i dodatne podatke koji omogućavaju relevantnu analizu. Prvi je tekst objavljen u glasilu Austrijskog muzikološkog društva, a s drugim je tekstom sudjelovala na znanstvenom skupu Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura. Prilog je – proširen i ažuriran novim spoznajama – objavljen u zborniku radova 1998. godine.

 

30) Croatian 19th-Century Musical Heritage: Sources, Research, Perspectives, Info-RISM, 6/7 (1995/96) 42-49.

31) The Croatian 19th-Century Musical Heritage. (Sources, Research, Perspectives), Fontes artis musicae. 43/2 (1996) 194-199.

Tekst koji je otisnut u dva izdanja – stručnom glasilu međunarodnog projekta Répertoire International des Sources Musicales (autorica je voditeljica hrvatskog ogranka) i relevantnom časopisu za arhivska istraživanja –, prezentiran je na kongresu Međunarodnog društva glazbenih knjižnica u Danskoj 1995. godine. Odnosi se na način katalogiziranja muzikalija koji je već u to doba razvijen u okviru znanstvenoistraživačkog projekta, a omogućava strojnu obradbu i rukopisnih i tiskanih muzikalija za razliku od RISMovog programa koje je načinjen samo za rukopise do 1800. Analizirajući arhivski materijal pohranjen u hrvatskom zbirkama, autorica dokazuje da se taj program može primijeniti i na glazbu 19. stoljeća.

 

41) Nikola Algarotti (Krk, 1791 – Vienna, 1838) – His Ties with Ljubljana, Zbornik ob jubileju Jožeta Sivca, ZRC SAZU, Ljubljana 2000, 143-150.

Nikola Udina/Algarotti, svećenik i kulturni djelatnik te sakupljač muzikalija djelovao je neko vrijeme i u Ljubljani. Autorica je istražila dosad nepoznate izvore (notni materijal iz njegove glazbene zbirke, dokumente), identificirala osobe koje se u tim izvorima spominju te ih usporedila s građom u Ljubljani i u nekim drugim slovenskim zbirkama (Kopar, Maribor, Celje). Utvrdila je neke aspekte Algarottijevih veza s mogućim kulturnim krugovima i ponudila nove podatke o tom izuzetnom sakupljaču, ali i dala svoj prilog povijesti glazbe u Sloveniji.

 

Preostali objavljeni znanstveni radovi uklapaju se u navedena područja, a neki predstavljaju ekskurs u starija (16. st.), odnosno novija razdoblje (kraj 19. st.) u povijesti hrvatske glazbe.

 

Na temelju iznesenih prosudbi zaključujemo da je V. Katalinić intenzivirala svoju znanstvenu djelatnost, usmjerila svoja istraživanja na dva dovoljno široka područja kojima pristupa s interdisciplinarnih pozicija, a nastavnu djelatnost vodi sustavno na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.  Stoga smatramo da se Vjera Katalinić može predložiti za znanstveno-nastvano zvanje docenta.

 

 

STRUČNA DJELATNOST I OCJENA

 

 

Vjera Katalinić je od 1978. član Hrvatskog glazbenog zavoda, od 1980. član Hrvatskog društva skladatelja, od 1992. član Hrvatskog muzikološkog društva, od 1995. član Upravnog odbora HMD-a, a od 1998. i tajnica Društva. Sudjeluje u izdavačkoj djelatnosti kao urednica samostalnih edicija (uredila 2 knjige) i kao urednica časopisa Arti musices (od 1998.), kojeg je sve do 1997. i tehnička urednica, te sudjeluje u radu uredništava serija Indices collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia,  Izvori za povijest hrvatske glazbe, Gazophilacium musicae croaticae, Muzikološki zbornici pri Hrvatskom muzikološkom društvu.

Objavila je 41 znanstveni i 32 stručna rada te jednu stručnu knjigu.

Organizirala je šest znanstvenih i stručnih skupova: 1) međunarodni znanstveni skup OFF-MOZART: Glazbena kultura i “mali majstori” Srednje Europe od 1750.-1820, Zagreb, 1992.; 2) okrugli stol prigodom 10. obljetnice smrti L. Šabana, Zagreb, 1995; 3) znanstvene skupove Slavonska glazbena baština, Našice 1996., 1998. i 2000., te 4) suorganizirala međunarodnog znanstvenog skupa Ivan Padovec (1800-1873) i njegovo doba, Zagreb-Varaždin 2000.

Sudjelovala je aktivno referatima na ukupno 39 simpozija: Osor 1978, 1979, 1980, 1986; Varaždin 1980; Zagreb 1981, 1988; Lecce 1983, Krk 1986, Trst 1987, 1988, Clusone 1990, Trst, Beč, 1991; Piran, Madrid, Zagreb, 1992; Southampton, 1993; Krk, Zagreb 1994; Venecija, Helsingor /Danska/, Washington, Zagreb, 1995; Ottawa, Beč, Našice, Osijek, Trnava 1996; Seattle, 1997, Našice, Lepoglava 1998, Venecija, Bratislava 1999., Zadar-Preko, Zagreb, Našice, Denver, Osijek 2000.).

Od 1992. godine je upraviteljica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU, od siječnja 2001. je znanstveni suradnik u Odsjeku.

Od ak. god. 1996./97. honorarni je predavač na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu, a pomagala je i pri izradi diplomskih radnji.

Suradnik je na enciklopedijskim i leksikografskim izdanjima (Grove’s Dictionary, Hrvatski biografski leksikon, Hrvatski leksikon).

 

Na temelju navedenog djelovanja smatramo da V. Katalinić ima sve uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta.

 

ZAKLJUČAK, MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

 

Povjerenstvo utvrđuje da pristupnica, dr. Vjera Katalinić, svojim ukupnim znanstvenim i stručnim radom ispunjava sve uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta (prema Minimalnim uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, NN 38/97 te Minimalnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja, NN 94 iz 1996.), tj. da ima stupanj doktora znanosti, da je izabrana u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika, da je vodila znanstvenoistraživački projekt (“W.A. Mozart i hrvatska glazbena kultura 1750.-1820.”), a danas surađuje na projektu (“Sređivanje, katalogiziranje i obradba muzikalija u Hrvatskoj”), da ima dovoljno objavljenih znanstvenih radova (41 tiskani znanstveni rad), da je aktivno sudjelovala na dovoljnom broju znanstvenih skupova (19 međunarodnih: u Austriji, Italiji, Sloveniji, Slovačkoj, Španjolskoj, Vel. Britaniji, Danskoj, SAD i Kanadi, te 20 u Hrvatskoj), da je više od jedne godine sudjelovala u izvođenju nastave (od ak. g. 1996/96), da je održala tri pozvana predavanja (u Chicagu, Topeki i Kansas Cityju) te da je pomagala diplomandima pri izradi diplomskih radova (D. Hodnik, T. Devčić). Stoga se predlaže Vijeću da pristupnicu, dr. Vjeru Katalinić, izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

 

Povjerenstvo:                                                                Zagreb, 23. 3. 2001.

 

Prof. dr. Eva Sedak, predsjednica _____________________________

 

Prof. dr. Nikša Gligo                _____________________________

 

            Prof. dr. Vladimir Biti                 _____________________________

 


Dr. sc. Nenad Moačanin, izv. prof.                                                             21.5.2001.

Dr. sc.Borislav Grgin, docent

Dr. sc. Drago Roksandić, izv. prof.

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

 

Odlukom Vijeća od 19. siječnja 2001. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o tome da li predloženik dr.sc.Slaven Bertoša ispunjava uvjete za izbor u znanstveno – nastavno zvanje docenta, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmet Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća na Filozofskom fakultetu u Puli. Nakon uvida u priloženu dokumentaciju podnosimo ovo

 

IZVJEŠĆE

 

Životopis pristupnika

 

Dr.sc.Slaven Bertoša rođen je 13. ožujka 1967. u Puli. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest 1992. te magistrirao 1997. i doktorirao 2000. godine na području društveno – humanističkih znanosti s disertacijom pod naslovom “Pula u XVII. i XVIII. stoljeću: društvene, demografske i etničke promjene”. Diplomirao je i povijesnu skupinu predmeta na Facolta di Lettere e Filosofia u Veneciji 1966. Od  1994. radi u Puli kao bibliotekar-pripravnik (siječanj-listopad), znanstveni novak u Institutu “Ivo Pilar” – Centar u Puli (studeni 1994. – veljača 1995.), te od ožujka 1995. u stalnom radnom odnosu na pulskom Filozofskom (tada pedagoškom) fakultetu.

 

Znanstvena i stručna djelatnost

 

Dr. Bertoša objavio je do sada osam izvornih znanstvenih i šest stručnih i devet ostalih radova historiografske naravi. Osobito je vrijedan njegov doprinos hrvatskoj historiografiji u studijama s tematikom povijesti Istre od konca 16. do početka 19. stoljeća. Triput je dobio i koristio međunarodnu stipendiju za pohađanje Corso Internazionale di Alta Cultura u veneciji (1990., 1993. i 1997.). U okviru međunarodne razmjene znanstvenika dvaput je boravio na Sveučilištu u Macerati (1998. i 1999.). U isto je vrijeme izvršio i opsežna istraživanja u hrvatskim i talijanskim arhivsko-bibliotečnim ustanovama.

Od akademske godine 1996.predaje na Filozofskom fakultetu u Puli predmete Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća te Svjetska povijest od 16. stoljeća do 1870. a od akademske godine  2000/2001. i na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pri izradi diplomskih radova bio je dvanaest puta mentorom i četiri puta član povjerenstva. Na šest znanstvenih skupova u zemlji sudjelovao je s referatom.

Dr. Bertoša objavio je dvadeset i tri rada s tematikom poglavito iz ranonovovjekovne povijesti Istre i sjevernog Jadrana, dok se u nekim radovima bavi temama iz povijesti Italije, pa i opće povijesti. Kao izvorni znanstveni radovi ističe se njih osam (od toga tri u tisku).

 “Nezakonita djeca u puljskim matičnim knjigama krštenih od 1613. do 1678.”, Croatica Christiana Periodica 42, Zagreb 1998. – ustanovljen je udjel nezakonite djece među krštenima (7,22%), tipologija nezakonitosti zajednice kao i usporedba s modernim vremenima.

“Rogazioni, minute i stride istarskih kupoprodajnih ugovora (prva polovica XVII. stoljeća)”, Tabula, 1, Pula 1999. – rad analizira bogati i dosada nekorišteni fond istarskih notara Državnog arhiva u Pazinu za područje Puljštine te produbljje historiografske spoznaje o društvenoj i gospodarskoj povijesti grada i okolice.

“Doseljenici s Kvarnerskih otoka u pulskim matičnim knjigama krštenih tijekom XVII. stoljeća”, Croatica Christiana Periodica 45, Zagreb 2000. – utvrđeno je znatno doseljavanje s Kvarnera, posebice s Cresa i Lošinja, te naglašena presudna uloga tih imigranata u održavanju života grada koji je u 17. st. bio gotovo zamro.

“Puljske matične knjige kao izvor za poznavanje povijesti Buzeta i Buzeštine (1613.-1816.),  Buzetski zbornik, 26, Buzet 2000. – autor je ustanovio prema prezimenima da su četiri glavna naselja (na razmeđu mletačke i austrijske Istre) odakle se odvija doseljavanje u Buzeštinu bila naseljena pretešzio hrvatskim stanovništvom.  Također je istaknuta i spoznaja o Puli kao vrlo izraženom mjestu useljavanja, koje je opstalo samo zahvaljujući prometno-strategijskoj važnosti i luci kao pretpostavci za doseljavanje.

“Gospodarska povijest u notarskim knjigama Puljštine”, Povijesni prilozi, 17, Zagreb 1998. – prikazani su oblici kupoprodajnih ugovora, te oporuke s kompleksnim ostavinskim odnosima kao i osebujni bračni ugovori na “mletački” i “istarski” način.

 

Mišljenje

 

Dr. Slaven Bertoša vrijedan je znanstvenik – istraživač koji se uspješno ogledao i u nastavi povijesti. Objavljivao je i objavljuje radove u priznatim časopisima s međunarodnom recenzijom, posebice za povijest. Njegovi radovi predstavljaju nezaobilaznu sponu između povijesnog istraživanja prošlosti Istre i drugih hrvatskih zemalja u Ranom Novom Vijeku. Ktomu valja naglasiti da se njegova istraživanja oslanjaju i na komparativni pristup i dobro poznavanje suvremenih tendencija u historiografski relevantnim oblastima.

Sukladno rečenome, a temeljem članaka 74, 75, 85 i 86 Zakona o visokim učilištima i članka 42 Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (Narodne Novine 59/96), članka 8 pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (Narodne Novine 38/97), Predloška Rektorskog zbora o obliku izvješća o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj djelatnosti te minimalnim uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, humanističke znanosti (Most 1994) i članka 81 Statuta Sveučilišta Stručno povjerenstvo jednoglasno daje

Sukladno rečenome, a temeljem članka 94. Zakona o visokim učilištima (Narodne Novine 59/96), i članka 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu stručno povjerenstvo jednoglasno daje

 

 

PrIjedlog

 

 

da se dr. Slaven Bertoša izabere u znanstveno – nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, znanstveno polje povijesti, za predmet Hrvatska povijest u Ranom Novom Vijeku od 16. do 18. stoljeća kako bi mogao obavljati odgovarajuće poslove na Filozofskom fakultetu u Puli.

 

 

                                                                        Stručno povjerenstvo:

 

 

                                                                        Dr. sc. Nenad Moačanin, izv. prof.

 

                                                                         Dr. sc.Borislav Grgin, docent

 

 

 

                                                                         Dr. sc. Drago Roksandić, izv. prof.

 

 

 

 

 


Pristupnik dr. sc. Zlata Živković-Kerže ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU

dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

dr. sc. Mira Kolar, redoviti profesor

dr. sc. Filip Potrebica, redoviti profesor

 

                        Fakultetsko vijeće

                        Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

 

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 14. prosinca 1999. imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja ispunjava li dr. sc. Zlata Živaković–Kerže uvjete za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti, grana nacionalna povijest, za kolegij “Hrvatska povijest novog vijeka (XIX. stoljeća) 1790-1918.” na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

Nakon što je stručno povjerenstvo podnijelo svoje izvješće od 15. prosinca 2000. Matično povjerenstvo za područje humanističkih znanosti zatražilo je u svom dopisu od 4. travnja 20001. god. nadopunu izvješća, što je u ovom izvješću učinjeno u dijelu “Radovi iz gospodarske i društvene povijesti Osijeka” (točka 1.1.) i “Nastavna djelatnost – uvjeti Rektorskog zbora”, te u zaključku.

Nakon uvida u dokumentaciju i udovoljavanja zahtjevima Matičnog povjerenstva za područje humanističkih znanosti podnosimo Vijeću sljedeće

 

izvješće:

 

Dr. sc. Zlata Živaković–Kerže rođena je u Osijeku 25. siječnja 1953. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Osijeku. Filozofski fakultet, A predmet povijest i A predmet arheologija, diplomirala je 1977. Nakon diplomiranja zaposlila se u Povijesnom arhivu u Osijeku kao voditelj Odjela arhivske građe od 1868. do 1948. godine. Od 1981. do 1988. bila je zaposlena u Muzeju Slavonije u Osijeku kao kustos u povijesnom odjelu. Od 1989. do 1996. bila je zaposlena u Prvoj osječkoj gimnaziji kao profesor povijesti. Vanjski suradnik je u Prvoj privatnoj gimnaziji “Gaudeamus” u Osijeku.

Pohađala je u Zagrebu sveučilišni Poslijediplomski studij bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti i 1984. magistrirala na smjeru arhivistike. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1995.  disertacijom pod naslovom "Privredni razvoj Osijeka od hrvatsko-ugarske nagodbe do završetka prvog svjetskog rata".

Od 1996. godine zaposlena je u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje - Slavonski Brod u znanstvenom zvanju znanstvenog suradnika. Voditelj je istraživačkog programa “Povijest Slavonije, Srijema i Baranje”.

Od zimskog semestra šk. god. 1996./97. kao vanjski suradnik predaje na Studiju povijesti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku predmete "Uvod u znanost o povijesti" i "Hrvatska povijest od 1790. do 1918. godine".

1. srpnja 1997. izabrana je u naslovno zvanje docenta iz područja humanističkih znanosti (povijesne znanosti) za predmet Povijest na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

 

ZNANSTVENI RADOVI

            Radovi dr. Živaković-Kerže posvećeni su uglavnom gospodarskoj i socijalnoj povijesti Osijeka i Slavonije u 19. i dijelom 20. st., rađeni su najvećim dijelom na arhivskoj građi i suvremenoj publicistici. Njezini su radovi uglavnom deskriptivni, te su njezina istraživanja po metodi pozitivistička.

            Od zadnjeg izbora u znanstveno zvanje objavila je jednu znanstvenu knjigu koja je prerađeni i nadopunjeni dio doktorske radnje (podatke v. pod 1.1.), priloge u tri knjige skupine autora, te više, premda uglavnom kraćih izvornih znanstvenih članaka, tiskanih u znanstvenim časopisima, dijelom s priznatom međunarodnom recenzijom, ili u znanstvenim zbornicima.

            U svojim radovima obrađuje četiri skupine problema:

 

1. Radovi iz gospodarske i društvene povijesti Osijeka

 

1.1. S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od 1868. do 1918. godine, Osijek: Povijesno društva Osijek, 1999, 208 str.

            Knjiga je prerađeni i nadopunjeni dio doktorskog rada. Povjerenstvo je na zahtjev Matičnog povjerenstva provjerilo odnos teksta disertacije i novog teksta i utvrdilo da knjiga sadrži 20 posto novog teksta. U knjizi je autorica na temelju izvorne arhivske građe i postojeće literature dala sadržajan pregled sekundarnih i tercijarnih gospodarskih djelatnosti u gradu Osijeku, koji je u to vrijeme imao znatan udio u gospodarskom životu sjeverne Hrvatske. Upozorila je na ulogu pojedinih obitelji u gospodarskom životu i pokušala utvrditi njihovu gospodarsku snagu.

 

1.2. Sajmovi i gospodarske izložbe grada Osijeka na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Anali Zavoda za znanstveni rad HAZU u Osijeku, 13, Osijek 1997, 53-60.

U tom radu autorica opisuje sajmove i gospodarske izložbe i ulogu koju su te  manifestacije imale u unapređivanju osječkog i slavonskog gospodarstva.

 

1.3. Židovi u Osijeku i njihov utjecaj na gospodarski i javni život grada na prijelazu stoljeća (1868.-1914.), u: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb 1998, 428-434.

Osijek je u obrađivanom razdoblju bio istaknuto središte trgovaca, bankara i industrijalaca židovske vjeroispovijesti, a autorica je identificirala najvažnije obitelji i označila njihovu ulogu u gospodarskom životu grada.

 

1.4. Utjecaji obitelji Reisner, Gillming, Blau i Hengl na gospodarski i kulturni razvoj grada Osijeka, Godišnjak - Jahrbuch GVG. V. Znanstveni skup Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, Osijek 1998, 11-17.

Na osnovi arhivske građe autorica je iznijela nove podatke kojima je njezin rad prilog povijesti obitelji, a istodobno i prilog povijesti razvoja osječkog pivarstva i gospodarstva uopće.

 

1.5. Utjecaji obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka, Godišnjak - Jahrbuch GVG. VI. Znanstveni skup Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, Osijek 1999 (u tisku).

Rad je prošireni referat održan u Osijeku 1998. na znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Sadrži prikaz povijest dviju obitelji koje su bile povezane rodbinskim vezama i koje su bile nositelji prije svega drvno-prerađivačke industrijske djelatnosti u Osijeku, te istaknuti kulturni mecene.

 

1. 6. Retfala, Osijek 2000. (prilozi na str. str. 14–48)

U knjizi skupine autora kandidatkinja je prikazala povijest naselja Retfale, danas dijela grada Osijeka, dajući brojne podatke relevantne za društvenu povijest, od gospodarstva do vjerskog života, prosvjetnih, kulturnih i zdravstvenih prilika do društvenog i športskog života.

 

1. 7. Agronomi – sudionici i svjedoci vremena 1950.–2000., Osijek 2000. (prilozi, samostalni i u koautorstvu, na str. 13–29, 46–53, 68).

U knjizi skupine autora kandidatkinja je u svojim prilozima iznijela podatke o radu Društva agronoma Osijek u polustoljetnom razdoblju njegova postojanja, te djelovanju Visoke poljoprivredne škole i Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku.

 

2. Radovi o povijesti plovidbe Savom i Dravom

 

2.1. Regulacija i plovidba rijekom Dravom u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, Osječki zbornik, 22-23, Osijek 1997, 203-209.

Autorica je na osnovi arhivske građe iznijela dosad nepoznate ili slabo poznate podatke o plovidbi i regulaciji prometa rijekom Dravom koja je u istraživanom razdoblju bila najvažnija trgovačka prometnica za uvoz robe iz Budimpešte i Beča u Slavoniju i Podravinu,  pri čemu se napose osvrnula na važnost te prometnice za grad Osijek.

 

2.2. Rijeka Sava u projektu kanala Dunav - Sava u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, Anali Zavoda za znanstveni rad HAZU u Osijeku, 14, Osijek 1998, 37-47.

Projekti o povezivanju Dunava i Save postojali su od 18. stoljeća. Oni dugo nisu bili predmet znanstvenih istraživanja, a autorica je na osnovi arhivske građe opisala planove s kraja 19. i početka 20. st. i identificira njihove zagovornike.

 

2.3. Rijeke Dunav i Sava te prvi projekti glede prokapanja kanala Dunav - Sava, Časopis za suvremenu povijest, 31, Zagreb 1999, br. 2, 307-317.

Rad obrađuje istu temu kao pod 2.2. osim što je autorica dala pregled projekata u 18. i 19. st. koje je registrirala u izvorima i literaturi.

 

3. Ostali radovi iz povijesti gospodarstva

 

3.1. Osnivanje i djelovanje Obrtnoga udruženja u Kotaru Ilok (1927.-1941.), Acta historico oeconomica, 22, Zagreb 1996, 105-128.

Korištenjem arhivskih izvora autorica je rekonstruirala rad udruženja koje je okupljalo obrtnike najistočnijeg iločkog kotara. To je analitički rad s mnogo podataka o razvoju obrtništva na tom području.

 

3.2. Strossmayer i vlastelinstvo đakovačkih biskupa, u: Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb: HAZU, 1997, 111-129.

Rad je nastao u koautorstvu s Juliom Martinčićem, Ivicom Mandićem, Zvonkom Benašićem i Edom Kalajdžićem. Đakovačko vlastelinstvo bilo je izvor gospodarske moći đakovačkog biskupa Strossmayera, a autori su na osnovi arhivskih izvora i literature prikazali rad vlastelinstva i upozorili na najvažnije dijelove njegove gospodarske djelatnosti.

 

3.3. Najstarija secesijska zgrada i osječki, manje reprezentativni secesijski niz, u: Secesija u Hrvatskoj, Osijek: Zavod za znanstveni rad HAZU u Osijeku, 1997, 287-290.

U radu je autorica iznijela povijest gradnje i povijest vlasnika nekih secesijskih zgrada u Osijeku na osnovi izvorne arhivske i slikovne građe.

 

4. Radovi o povijesti športa u Osijeku

Zasebnu skupinu radova čine prilozi za povijest športa koji pridonose poznavanju društvene povijesti Osijeka u 19. i 20. st. Ističemo napose priloge u knjizi:

 

Povijest sporta grada Osijeka (1784.-1996), Osijek 1998. (prilozi na str. 23–29, 31–35, 51–61, 87–90, 94–104, 107–115, 135–153, 192–196, 210–211, 215–221, 225–226, 230–233, 235, 244–247, 262, 264–269, 272, 275–279).

U knjizi skupine autora kandidatkinja je napisala pregled povijesti športa u Osijeku do 1990. god., te priloge o povijesti brojnih športskih disciplina.

 

 

Dr. Zlata Živaković- Kerže predala je u tisak rukopise više znanstvenih članaka, koji su navedeni u priloženoj bibliografiji. Kandidatkinja je priložila potvrdu da su radovi primljeni za tisak, a u izvješću su spomenuti radovi koje je kandidatkinja priložila u rukopisu.

 

STRUČNI RADOVI

            Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže je objavila popularnu knjižicu Svaštice iz staroga Osijeka, Osijek 1997 (prvo izdanje) i 1998 (drugo izdanje), 192 str. U radu je iskoristila svoje povijesno znanje i na popularni način prikazala zanimljive crtice iz povijesti grada.

            Objavila je i više stručnih radova sa područja povijesti Osijeka, povijesti gospodarstva Osijeka i Slavonije, povijesti plovidbe Dunavom i Savom, te povijesti športa u Osijeku.

 

NASTAVNA DJELATNOST (uvjeti Rektorskog zbora)

            Dr. Živaković-Kerže se svojom nastavnom djelatnošću na Pedagoškom fakultetu u Osijeku od zimskog semestra akad. god. 1996./97. kao vanjski suradnik, od akad. god. 1997./98. u zvanju naslovnog docenta, potvrdila kao dobar predavač.

            Mentor je za osam diplomskih radnja izrada kojih je u tijeku, tj. rad na njima nije dovršen (prva generacija studenata povijesti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku tek je prošle akad. god. upisala IV. godinu studija).

 

ZNANSTVENI SKUPOVI

            Dr. Živaković-Kerže prisutna je na gotovo svim znanstvenim skupovima koji su vezani uz Osijek i Slavoniju. Od zadnjeg izbora sudjelovala je referatima na sedam znanstvenih skupova od kojih su tri međunarodna. 

 

OSTALA STRUČNA DJELATNOST

            Dr. sc. Zlata Živaković–Kerže vrlo je aktivna u kulturnom životu grada Osijeka. Tajnica je Društva za hrvatsku povjesnicu u Osijeku, članica Hrvatskog arheološkog društva i Društva muzealaca Slavonije i Baranje, te predsjednica Hrvatskoga katoličkog društva prosvjetnih radnika, podružnica Osijek.

 

ZAKLJUČAK

            Znanstveni radovi dr. sc. Zlate Živaković–Kerže posvećeni su povijesti Osijeka i Slavonije u 19. i 20. st., prije svega gospodarskoj i društvenoj povijesti. Nakon izbora u znanstveno–nastavno zvanje naslovnog docenta objavila je jednu knjigu (prerađeni i dopunjeni dio doktorske disertacije s 20 posto novog teksta) i priloge u tri knjige skupine autora, a znanstveni članci tiskani su u časopisima s priznatom međunarodnom recenzijom ili u publikacijama koji tu razinu zadovoljavaju (zbornici HAZU) i u znanstvenim zbornicima. Prije izbora u zvanje docenta objavila je knjigu “Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.)”, Osijek 1996., koja je također prerađeni i dopunjeni dio doktorske disertacije (s 20 posto novog tekta), knjigu “200 godina streljaštva u Osijeku”, Osijek 1985., te više znanstvenih radova tiskanih u časopisima i zbornicima. Povjerenstvo ocjenjuje da je dr. sc. Zlata Živaković–Kerže brojem znanstvenih radova i ozbiljnim pristupom istraživačkom radu, zasnovanom na temeljitom poznavanju izvorne arhivske građe, suvremene publicistike i znanstvene literature, premda su njezini radovi deskriptivni i po metodi pozitivistički, dala doprinos poznavanju hrvatske gospodarske i društvene povijesti, prije svega Osijeka i Slavonije.

            Povjerenstvo ocjenjuje da dr. sc. Zlata Živaković-Kerže premašuje neke od uvjeta Zakona o visokom školstvu za reizbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, ali ne ispunjava uvjete Rektorskog zbora za izbor u zvanje izvanrednog profesora.

            U skladu s važećim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavna zvanja povjerenstvo predlaže da se dr. sc. Zlata Živaković–Kerže ponovno izabere u znanstveno–nastavno zvanje naslovnog docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti, grana nacionalna povijest, za kolegij “Hrvatska povijest novog vijeka (XIX. stoljeća) 1790-1918.” na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

 

U Zagrebu, 15. svibnja 2000.

                                                                                    Povjerenstvo:

 

                                                                            dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

                                                                            dr. sc. Mira Kolar, redoviti profesor

                                                                           dr. sc. Filip Potrebica, redoviti profesor


FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

 

Faculty of Filosophy University of Zagreb

Departemet of art History

 

Zagreb,

Ivana Lučića 3

 

Zagreb, 25.05.2001.

Broj: 04-01-2/2.

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

Na sjednici Fakultetskog vijeća od 21. ožujka 2001. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo  za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmete Osnove likovnih umjetnosti, Teorija likovnih umjetnosti i Problemi čovjekove okoline na Umjetničkoj akademiji  Sveučilišta u Splitu. U skladu  s odredbama Zakona o visokim učilištima i Odlukom o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja podnosimo sljedeće izvješće.

Na natječaj objavljen u Vjesniku 12. siječnja 2001. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora prijavio se jedan kandidat dr.sc. Ivo Babić.

Podaci iz životopisa

Dr.sc. Ivo Babić je rođen u  Trogiru 17. travnja 1946. Gimnaziju je završio 1964. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. godine povijest umjetnosti i arheologiju; 1970. godine diplomirao je parelelni studij filozofije na istom fakultetu.. Magistrirao je 1972. iz područja povijesti umjetnosti, a 1983. obranio je disertaciju iz istog područja pod naslovom "Organizacija života u prostoru između Trogira i Splita".

U studijske  svrhe boravio je u Vicenzi, te višekratno u Veneciji i Parizu. Kao konzervator radio je u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika od 1970. do 1974. godine. Od 1974. do 1979. godine bio je ravnatelj Muzeja grada Trogira, a od 1979. do 1997. nastavnik na Fakultetu prirodoslovno matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu. Od 1997. angažiran je kao nastavnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a od 1998. obnaša funkciju rektora Sveučilišta u Splitu.

 

Znanstvena djelatnost

 

Znanstveni interes dr.sc. Ive Babića usmjeren je povijesti umjetnosti u širem antropološkom kontekstu što je vidljivo iz priloženog popisa radova. Posebno istražuje povijest urbanizma, te posljednjih godina priprema znanstvenu sintezu pregleda povijesti dalmatinskog urbanizma. U okviru svojih projekata dovršava i monografiju o majstoru Radovanu i sinteznu studiju o kulturnom blagu Dalmacije.

 

Znanstvena djelatnost do posljednjeg izbora u redovitog profesora

Uvid u bibliografiju prof.dr. Ive Babića jasno svjedoči o širini kulturološkog, antropološkog i povijesno umjetničkog  istraživanja koje obuhvaća radove do osnovnih interpretacija dosad neobrađene povjesno umjetničke građe (poput srednjevjekovnih crkava između Šibenika i Trogira, gradina i gomila, anžuvinskih grbova i biljega, renesansnih dijelova općinske palače u Trogiru itd.; 14., 15., 18., 24., 28.) preko teorijskih reinterpretacija najznačajnijih ostvarenje hrvatske povijesti umjetnosti (kao što su Trogirska katedrala i Radovanov portal; 2., 4., 11., 29., 30., 31.), do istraživanja ranije zapostavljenog povijesnog prostora i kulturnog pejzaža čemu je dao fundamentalni doprinos svojom disertacijom odnosno knjigom "Prostor između Splita i Trogira" 1984., 1991., a dopunio studijama o povijesti Kaštelanskog zaljeva, istraživanju grafičke dokumentacije kao povijesnih izvora itd.(1., 19., 23.). U sklopu autorovih studija o Radovanovu portalu posebno je značajna grupa radova koja rješava probleme odnosa  portala trogirske katedrala i Sv. Marka u Veneciji, čime je autor uvjerljivo potkrijepio tezu da je Radovan autor i nekih dijelova venecijanskog portala i doprinjeo vrednovanju Radovana u europskom kontekstu (40., 42., 45.).

Znanstena djelatnost nakon posljednjeg izbora u redovitog profesora

U razdoblju od zadnjeg izbora (od srpnja 1995. do prosinca 2000.) autor je objavio jednu knjigu, radove u knjigama i znanstvene radove u zbornicima i časopisima za koje je karakteristično da su u znatnom broju objavljeni i u stranim (talijanskim) časopisima.

Knjiga "L'Urbanisme Dalmate" u izdanju PENa 1997. izvrsna je sinteza možda najdragocjenije komponente hrvatske kulturne baštine, starih gradova i gradskih jezgri koje predstavljaju i znatnu komparativnu prednost svojim brojem i značenjem u odnosu na susjednu obalu Jadrana, upravo stoga što nisu ograničeni samo na obalu nego i na bogati hrvatski arhipelag. Karakteristike gradova i njihovu valorizaciju s aspekta suvremene teroije umjetnosti autor je prikazao veoma sažeto i argumentirano te time učinio dostupnim međunarodnoj javnosti, obzirom da je knjiga objavljena na francuskom jeziku.

Kulturnoj baštini u prostoru posvećeni su i njegovi radovi u knjigama i dvama vodičima posvećenim također jadranskom, posebno srednje dalmatinskom području.

Među znanstvenim radovima u zbornicima (ima ih 17) po kompleksnosti teme i sinteznom karakteru pristupa ističu se studije o antičkim naseljima "Na tlu Hrvatske i susjednih Sklavinija" (1.), Studija o pomorskim snagama na Mediteranu od 12. do 16. stoljeća (8.) i nacrt problema odnosa na kulturnopovijesnom području Dalmacije i Ancone (9.) Sva tri rada karakterizira izvornost pristupa i utemeljenost analiza koje vode put toliko potrebnih sinteza.

Drugu grupu radova tvore prilozi o pojedinim spomenicima, kao što je crkva sv. Andrije na Čiovu (2.), Obiteljska kuća Statilić u Trogiru (4.), Predromanički fragmenti iz marine (13.) O crkvi sv. Mihaela u Stonu (14.) ili o skulpturama G.Torettija u Trogirskoj katedrali (7.) U rasponu od predromanike do baroka ovi izvorni znanstveni prilozi upotpunjavaju poimanje slojevitosti značenja naše spomeničke baštine. U interpretativnom smislu svojevrsno je otkriće i znatan doprinos tumačenju Radovanova portala iscrpna studija o dosad zapostavljenoj "unutarnjoj strani lunete glavnog portala trogirske katedrale" (11.) na kojoj u tekstu i oblikovanju autor otkriva duboko simboličko značenje kao i ključ za projektantski pristup djelu najvećeg hrvatskog romaničkog kipara. U tragu svojih ranijih istraživanja "kulture korištenja prostora" autor dopunja naša saznanja o trogirskom području interpretirajući smisao međašnjih natpisa namjesnika Dolabele u trogirskoj zagori (12.) U svim znanstvenim radovima I. Babića specifična je odrednica autorove metode antropološki i kulturološki pristup zbog kojeg i manji faktografski doprinosi dobijaju šire značenje za našu povijest umjetnosti.

 

Stručna djelatnost

U izboru objavljenih stručnih radova (19.) razlikuju se tematski dvije grupe. Jedna (2., 6., 8., 9., 10., 13.) je posvećena praćenju publikacija s tematikom povijesti umjetnosti i kulture gdje autor iskazuje širinu svog znanja i zastupa stroge kritičke norme, kao i sinteznom prikazu pojedinih autora (Cvita Fiskovića, 5.). Druga odaje trajni autorov napor da nakon znanstvene interpretacije aktivno djeluje na čuvanju naše spomeničke baštine, prvenstveno samoga grada Trogira (3.) ali i Splita i Hvara (11., 14., 2., 7.,)

 

Nastavna djelatnost

Svoju nastavnu djelatnost kolega Babić započeo je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru i Višoj ekonomskoj školi u Splitu gdje je predavao problematiku zaštite spomenika i čovjekove okoline. Na Fakultetu PMZ bio je u stalnom radnom odnosu od 1979. do 1997. gdje je postupno napredovao od predavača, docenta, izvanrednog profesora do zvanja redovitog profesora (1995.) Predavao je Probleme čovjekove okoline i Osnove i Teorije likovnih umjetnosti. Tematiku zaštite čovjekove okoline predavao je i na PDS studiju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu (studij u Splitu), kao i na PDS Sveučilišta u Zagrebu, studij u Dubrovniku Bio je gost predavač na Sveučilištu Perpiganu (1987) i u Parizu (1992). Ecole des hautes etudes en sciences sociales)  Od 1997. djeluje  kao nastavnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

 

Mišljenje

Već iz životopisa kolege Babića koji je uz povijest umjetnosti i arheologiju diplomirao i filozofiju, a posebno iz njegova cjelovitog znanstveno-istraživačkog rada evidentno je da bi teško bilo naći osobu koja bi bolje odgovarala za nastavu Osnova likovnih umjetnosti, Teorije likovnih umjetnosti i Problema čovjekove okoline. Na sva tri područja dr.sc. Ivo Babić dao je svoj doprinos koji ostaje trajna vrijednost naše povijesti umjetnosti. Istodobno on ima dugo i vrijedno iskustvo kao predavač tih triju kolegija. Uz to posebno ističemo moralni lik kolege Ive Babića stoga što smatramo da može poslužiti kao primjer studentima svojom neumornom i beskompromisnom borbom za zaštitu hrvatske spomeničke baštine od brojnih pokušaja degradacije ili uništavanja ( zbog čega je imao znatnih neugodonosti u svojoj sredini), kao i dosljednim, hrabrim i časnim postupcima u kompleksnim situacijama u kojima se našao u funkcijama rektora Sveučilišta. Na temelju uvida u dokumentaciju i analize rada smatramo da dr.sc. Ivo Babić i više nego zadovoljava odredbe o minimalnim uvjetima koje propisuje Znanstveno područno vijeće humanističkih znanosti (N.N. 38/97.) za ponovni izbor u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora za spomenute predmete.

Dr.sc. Ivo Babić udovoljava svim odredbama Zakona o visokim učilištima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora:

- Voditelj je znanstvenih projekata "Prostorne strukture grada Trogira i Šibenika" i "Majstor Radovan" koji svojim metodskim pristupom i istraživačkim rezultatima (djelomično objavljenim) značajno doprinose razvitku znanstvenog područja humanističkih znanosti.

- U nastavi na fakultetu sudjeluje duže od dvadeset godina.

- Nakon posljednjeg izbor u redovitog profesora 1995. godine objavio je knjigu i sudjelovao u dvije, te sedamnaest znanstvenih radova i nekoliko desetaka stručnih radova.

 

Dr.sc. Ivo Babić također udovoljava uvjetima koje propisuje Rektorski zbor (N.N. 94/96.):

- održao je priopćenja na četiri međunarodna simpozija i tri na domaćim znanstvenim skupovima

- pod njegovim mentorstvom dovršava se jedan magisterij i jedan doktorat (pristupnik je radio na ustanovi gdje se nisu mogli realizirati magisteriji i doktorati

- također je pod njegovim mentorstvom izrađeno dvadesetiosam diplomskih radova

- voditelj je dvaju istraživačkih projekata

- na četiri poslijediplomska studija odnosno tečajeva bio je voditelj kolegija.

 

                                                                        Stručno povjerenstvo:

 

                                                                        dr.sc. Radovan Ivančević, redoviti profesor

 

                                                                        dr.sc. Tomislav Raukar,  redoviti profesor

 

                                                                        dr.sc. Igor Fisković, redoviti profesor

 


            Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

            Odsjek za povijest umjetnosti

 

            Broj, 04-01-4/2.

Zagreb, 11. svibnja 2001.

 

 

 

                                    F A K U L E T S K O M   V I J E Ć U

                                    FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

            Na sjednici Vijeća 21 ožujka 2001. imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmete Umjetnost srednjeg vijeka i Bizanta, na Odsjeku za povijest umjetnosti zadarskog Filozofskog fakulteta, nakon pregleda natječajne dokumentacije podnosimo slijedeće

 

                                                I Z V J E Š Ć E

 

            Dekan Filozofski fakultet iz Zadra obratio se je 22.1.2001. dekanatu ovog fakulteta s obaviješću da se na raspisani Natječaj jedini prijavio dr. sc. Nikola Jakšić, izvanredni profesor istog fakulteta, a ujedno i molbom da se provede postupak njegova unapređenja, odnosno dade mišljenje o ukupnom natječajnom postupku. Nalazeći pak u predmetu dosad sve uredno i po zakonu obavljeno, povjerenstvo je iskazalo složnost u stvaranju pozitivne ocjene o pristupniku slijedom daljnjih navoda.

 

                        Podaci iz životopisa

            Dr.sc. Nikola Jakšić ( rođen 1949. ) završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru studij povijesti umjetnosti i arheologije 1974. godine, a 1980. i poslijediplomski studij u Zagrebu stekavši na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta naslov magistra znanosti. Dotad je bio kustos Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, a 1980. izabran za asistenta na Odsjeku za povijest i teoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru, gdje je 1987. obranio doktorsku disertaciju. God. 1988. napredovao je u zvanje docenta, 1996. u izvanrednog profesora. Tijekom tog napredovanja održavao je nastavu iz više kolegija kao : Muzeologija, Metodologija povijesti umjetnosti, Opća umjetnost srednjeg vijeka, da bi se usredotočio na predmet Hrvatska umjetnost srednjeg vijeka.. Također je predavao na postdiplomskim studijima : u Dubrovniku tečaj “Kultura Jadrana” i u Zagrebu pri Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, a na zajedničkom studiju Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba i Filozofskog iz Zadra “Graditeljska baština” stalno vodi tri kolegija. Na matičnoj ustanovi održava nastavu iz predmeta Umjetnost ranog srednjeg vijeka i Bizanta, te izborne kolegije na Odsjeku za povijest umjetnosti, a na Odsjeku za kulturu i turizam još i predmet Valorizacija kulturne i prirodne baštine.

 

            Usporedno je dr.sc. N.Jakšić obavljao razne dužnosti, na fakultetu od predstojnika Odsjeka u više mandata do pročelnika Zavoda za povijesne znanosti. God. 1992. imenovan doministrom za kulturu u Ministarstvu prosvjete, kulture i športa RH do 1995. u Zagrebu je bio i na više stručno-upravnih funkcija u području muzeologije, te restauracije i zaštite spomenika ostavivši vidnog traga tog zalaganja. Biran je za zastupnika u Saboru RH 1990 – 1992. god., odlikovan Redom hrvatskog trolista.

 

Otprije je već kao priznati stručnjak za rani srednji vijek sudjelovao u važnim muzeološkim projektima : “Stalna postava Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika” u Splitu 1974., te izložbe “Tisuću godina hrvatskog kiparstva” 1991. u Zagrebu, “Hrvati – kultura, vjera, umjetnost” 1999. u Vatikanu, “Hrvati i Karolinzi” u Splitu 2000, u sklopu međunarodnog projekta “Karlo Veliki i stvaranje Europe”. Također je član hrvatske ekipe za pripremu sličnog pothvata oko izložbe “Anžuvinci i Europa” 2001. u Francuskoj. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog odbora ICOMOS-a, posebice djelatan oko Međunarodnog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta iz Zagreba u Motovunu, uz koji je u skupini utemeljitelja i stalni član znanstvenog vijeća te uredništva međunarodno priznatog časopisa “Hortus artium medievalium”. Povremeno je djelovao u uredništvu više edicija u poljima svojeg rada, kao što je i član stručnih udruženja hrvatskih povjesničara umjetnosti i arheologa ili pojedinih njihovih tijela. U nekoliko navrata bio je na studijskim boravcima izvan domovine, uglavnom u Italiji, te sudjelovao na simpozijima nacionalnog ili međunarodnog značaja u Hrvatskoj i inozemstvu. Pri Ministarsvu za znanost nosi istraživački projekat “Starohrvatska umjetnost” s više suradnika.

 

                   Znanstveni rad

Uz intenzivno bavljenje različitim problemima hrvatskog srednjovjekovlja N.Jakšić je tijekom proteklih desetljeća vodio arheološka istraživanja na nizu značajnih lokaliteta kao što su : katedrala u Ninu, urbanistički sklop na Bribiru, groblje na Fenčevini u Drnišu te Ričice kod Imotskog, crkva i groblje sv. Luke u Škabrnji a sv. Andrije u Ražancu, te sv. Martina u Lepurima kod Benkovca. Uz stalnu suradnju s Muzejem hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, sudjelovao je u ostvarivanju programa Zavoda za zaštitu spomenika diljem Dalmacije, kao konzultant i u Istri. Glavninom svojeg znanstvenog interesa vezan za rani srednji vijek, obrađivao je mnoga važna pitanja iz čitave jadranske Hrvatske, zalazeći u ključne i specijalističke probleme umjetničkog razvoja te kulturnog života u prostoru također s pomoću arhivistike u koju je vrlo dobro upućen.

 

Osobiti su dokazi Jakšićeva djelovanja u njegovoj bibliografiji s ukupno pedestak jedinica ( vidi priloženi popis ). Taj zbroj sadrži 3 knjige ( prve izdvojene u popisu ) te 3 monografije ( 4 a – b, 5, 9 ), značajnije tekstove u edicijama s koautorstvom ( 1, 6, 7, 8, 9 ) te 37 samostalnih znanstvenih radova od kojih je 7 objavljeno u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom. S obzirom pak na uvjete članka 74. stavka 3 Zakona o učilištima u Hrvatskoj, važno je prikazati radove nastale nakon izbora u prethodno zvanje.

 

           U osnovi se Jakšićeve objavljene studije mogu podijeliti u tematske skupine koje ponajbolje raskrivaju smjerove pa i dosege njegovih istraživanja. Prve su tragom prvotnog pretežnog zanimanja one okrenute problematici hrvatske predromanike, za koju se autor po širini zahvata i vrsnoći zaključivanja pokazao jednim od vodećih istraživača, posebice na polju analize skulpture. Tako je u tekstovima ( bibl. brojevi 2, 6, 9 ) objavljenim po raznim stručnim časopisima obrađivao inače slabije proučene skupine spomenika na pojedinim lokalitetima promičući metode i iskustva prepoznavanja klesarskih radionica iz 9 – 10. stoljeća. Pomno okupljajući prema morfološkim osobitostima primjere novootkrivenih ( područje Šibenika ) te davno poznatih ali nedovoljno kvalificiranih kamenih izrađevina ( područje Kotora ), on uz očitovanje tipoloških razreda kako čitavih dijelova liturgijskog namještaja tako i njihova ornamenta pomno prati putanje stilskog i estetskog razvoja, zgodimice vrlo učinkovito u korelaciji s društveno-političkim stanjima ( vrijeme kneza Branimira ). To će mu poslužiti kao osnova i za šire utvrđivanje umjetničkih dosega na tlu hrvatske države u pojedinim vremenskim etapama koje znalački definira s reintrepetacijom prijašnjih nekih motrišta ( bibl. br. 4 i 10.). Važno je, dakako, da srodne pojave gleda i umješno pojašnjava u međusobno različitim povijesnim okvirima koji određuju položaj navedenih a i ostalih mikroregija duž jadranskog primorja tvoreći zajedništvo plastičkog izričaja što Jakšića nadasve i privlači kao teza za koju se učinkovito zalaže. Redovito je s izoštrenim kriterijima raščlambe plastičkih svojstava poglavito kamenog namještaja starih crkava težio njihovu ispravnom određivanju u kronološkoj ljestvici stila a sa svrhom predočavanja što cjelovitije slike stanja u vremenu i prostoru. Na tom putu posebno je osvijetlio fenomen kontinuiteta od kasne antike jednako i u arhitektonskom stvaralaštvu uočavajući načine preoblikovanja ranokršćanskih zdanja na dotad neuočenim spomenicima ( bibl.br.1.). Svoja je često izvorna, a u pravilu čvrsto empirijski dokazana i trijezno sročena motrišta posebno slojevito razradio u poglavlju najnovije edicije “Hrvati i Karolinzi “ pod naslovom “ Klesarstvo u službi evangelizacije” iznijevši metodski nove a spoznajno uvjerljive poglede na problem uključenosti starohrvatske umjetnosti u matične struje nicanja svekolike zapadoeuropske iz klasične podloge.

 

Svakako su to značajni prinosi tumačenju spomeničke građe i raskrivanju likovne kulture kojima je cjelovito pristupao i u preglednim člancima sintezne naravi, npr. napisavši temeljni tekst o predromanici u knjizi “Tisuću godina hrvatskog kiparstva”, ili davši vrlo koncizni osvrt na putanje stila u kontekstu općeg predočavanja svih vrsta izraza na tlu starohrvatske države u ranom srednjem vijeku pod naslovom “Kršćanska umjetnost u doba hrvatske države od kraja 8. do izmaka 11. stoljeća” za knjigu vezanu uz vatikansku izložbu ( izd. na engleskom i talijanskom jeziku ) što je imala svrhu cjelovitog predstavljanja naše baštine u svijetu. U tom smislu vrednuje se i opsežni tekst o predromanici u Enciklopediji hrvatske umjetnosti iako je klasificiran kao stručni članak, pa i tekst na talijanskom jeziku “Croati, chi sono costoro“ ( “Tko su Hrvati” ) u prestižnom časopisu “Archeologia viva” primjeren stranom čitateljstvu u krugovima kojeg korisno ispunja dugo postojeću prazninu.

 

            Drugi je po složenosti čak i osebujniji pravac Jakšićeva rada pa i javnog javljanja u području humanističkih znanosti određen nizom studija iz arheološke ili opće spomeničke topografije u prostorima današnje srednje i sjeverne Dalmacije, navlastito kopnenih njezinih dijelova. Tome su posvećene čak dvije navedene knjige, prva kao monografija o Zemuniku – srednjovjekovnom kaštelu i kasnijoj kasabi, a druga kao zbirka tematski srodnih studija pod naslovom “Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi”. U monografiji svestrano zahvaća tipologiju razvoja srednjovjekovnog kaštela zadarske komune od 12. do 17. st, ponajprije razriješavajući niz zagonetki iz njegovih početaka a ponajviše u vezi s čitanjem arhiva, gonetanjem nazivlja mjesta itd. Za drugu fazu donosi mnoštvo novih relevantnih podataka o održavanju mletačkog posjeda sa specifičnim privrednim djelatnostima do preobrazbe u utvrdu izloženu sve dramatičnijim događanjima koji će Zemunik učiniti naseljem osobitih funkcija na prilazu Zadru u turskim rukama do sredine 17. st. Iako pisan poput kronike zasnovane na detaljističkoj obradi povijesnih navoda ( dijelom prvi put objavljenih ) tekst sadrži zamjerne kakvoće koje proizlaze iz autorovih poznavanja regionalne prošlosti ali i sabrane uporabe izravnih arhivskih dokumenata za očitovanje urbanističkih rješenja i oblika fortifikacija, nadasve definiranja tijeka stalno napetih događanja kojima odgovara i dinamika pisanja. Sadržajno i metodski taj prikaz prate kraći svojevrsni vodiči, specijalna izdanja o spomenicima Knina i Nina, te benkovačkog kraja sa spretnim povezivanjem arheološke slike stanja i povijesnih podataka do zrelog srednjeg vijeka ( bibl. 1, 2, 6. ), što zapravo omeđuje i glavninu istraživačevih bavljenja. Istoj skupini se uglavnom pribrajaju i znanstveni radovi ( bibl. br. 3 i 8. ) kao samostalni prikazi izdvojenih sakralno-grobišnih lokaliteta šire povijesnog značenja dokazujući kontinuitet plodnog bavljenja s problemima koje je odavno otvorila njegova struka.

 

U svima njima autor za užu struku iznimno misaono dorađenim istraživačkim pristupom i tome primjerenom akribijom raspravlja mnoštvo važnih pitanja o životu područja u prošlosti kritički povezujući podatke iz pisanih vrela sa zapažanjima o spomenicima na terenu. Pritom uvjerljivo ispravlja mnoga starija mišljenja o važnim pitanjima kako položaja tako izgleda pa i datacije zdanja koja bijahu pozornica slojevitim društveno-političkim događanjima. Nadasve u zaključcima učinkovito njegovo preplitanje podataka koje crpi iz pisanih izvora, pače uz neke ispravke čitanja, sa spoznajama koje stječe krečući se prostorom i vremenom te analizirajući ostatke vidljivih ili netom iskopanih spomenika često je stubokom mijenjalo ustaljena mišljenja naše historiografije. Dapače su njegova zaključivanja na tom planu imala multidipliscinarni karakter a i potvrđivana bijahu s više strana. Važno je da je Jakšić iznimno strpljivo pristupao tom mozaiku, što je urodilo zavidnom faktološkom ili sadržajnom gustoćom tekstova u kojoj razložitost izlaganja i trijeznost zaključivanja radije prebacuje svaku ocjenu od mogućeg nabrajanja pojedinih rezultata na priznavanje osnovnih značenjskih dimenzija rada.

 

Ništa manje uvjerljive nisu Jakšićeve u stručnim elaboratima pisane analize građe iz arheoloških istraživanja koja je osobno vodio. Živi odnos prema istovjetnoj građi s trajnim nastojanjem za revizijom mišljenja primjerno dokazuje tekst iz skupine znanstvenih studija o znamenitome lokalitetu sv. Spasa u Vrh rici ( bibl.br. 3. ). Vrlo sukladno tome, zalazeći i na polja povijesne topografije razvijenog pa i kasnog srednjeg vijeka otkriva, položaje te pojašnjava uvjete života iz pisanih izvora poznatih mjesta važnih društveno-političkih događaja. Time na metodski vrlo razrađeni način a uz međuodnos arheoloških i arhivskih izvora utvrđuje predajni kontinuitet postojanja ne samo čvrstih spomenika nego i nekih pravnih običaja u prostoru vangradskih zajednica. Tako primjerice ( bibl. 5. ) izlučivši točno mjesto održavanja sabora u Podbrižanima iz 1350 god. , uočava tradicijske oblike društvenog ponašanja na istom terenu dovodeći ih u vezu s mnogo starijim, čak u ranom srednjem vijeku utemeljenim pravima ali i ustanovama održalim zajedno sa crkvama i drugim materijalnim znamenjima drevnog stvaralaštva. Nadalje također uzornim marom ( bibl. 8. ) uz korištenje interdisciplinarnih znanja ( koja, štoviše, u svakom pojedinom slučaju i produbljuje ) vrlo slikovito ocrtava dugo trajanje vladarske zadužbine sv. Bartula u selu Tršci unutar kotara Zadra i raskriva niz pojedinosti vrijednih ogledanju širih obzorja medievistike. U tovrsnim tekstovima autor je već i prije razradio relevantnu problematiku i ukazao na pravilna rješenja brojnih pitanja iz srednjovjekovne urbanistike i prostorne organizacije teritorija posebice razlažući i teorijske osnove teza. Oživljavanjem nekih zanemarenih nalaza djelotvorno navraća i poznatim tematima u tekstu “Materijalni odrazi Kolomanove vojne u sjevernoj Dalmaciji” te pruža nova pouzdana viđenja uslojenosti tako važnih zbivanja. Rasprave tog tipa u najboljem smislu odavaju vrsnoću Jakšićeva znanstvenog rada koja se ne svodi na jednoznačna istraživanja nego uistinu vodi prema sinteznom mišljenju najmodernijih razina. Po svemu tome nema sumnje da taj rad u cjelini pokazuje vidljive uspjehe na svim poljima u koje zadire pridonoseći stvaranju složenog lica hrvatske historiografije, neodvojive od poznavanja materijalne kulture osvijetljene s motrišta arheologije i povijesti umjetnosti koje Nikoli Jakšiću ostaju bazične struke.

Z a k l j u č a k

Uz navedenu ocjenu ovo povjerenstvo smatra da dr.sc. Nikola Jakšić, izvanredni profesor povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, može biti promaknut u zvanje redovitog profesora. Za to on ima uvjete prema nabrojenim znanstvenim radovima u svojoj ukupnoj bibliografiji, jer ih je veći broj objavljen u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenima časopisima, a neki su i među objavljenima nakon posljednjeg izbora u zvanje zasigurno značajno utjecali na razvoj i širenje spoznaja povijesne, povjesničarsko umjetničke i arheološke znanosti. K tome je pristupnik Natječaju zadarskog Filozofskog fakulteta tijekom više od šest godina rada na istome u svojstvu izvanrednog profesora – kako proizlazi iz njegova životopisa – uspješno sudjelovao u više znanstvenih projekata i programa. Prema tome se zadovoljava dovoljno uvjeta članka 74. stavka 3 zakona o visokim učilištima.

Ujedno dr.sc. Nikola Jakšić ispunja Minimalne uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, odnosno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prema članku 45. Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti (vidi NN 38/1997.), jer ima objavljenu jednu knjigu (odnosno više od dvije veće znanstvene studije - ukup. bibl. mon. 6,7,8 itd), k tome više od 8 rdova objavljenih u časopisima visoko vrednovanim prema propisanim kriterijima (vidi: ukpu bibl. znanst.rad - posebno 3,4,14,26,28,31,34 + str. rad. 2,4) dok i ostali časopisi poput "Vjesnika za arheologiju i historiju dalmatinsku", "Diadora" ili "Starohrvatska prosvjeta" - u kojima je najviše objavljivao - također spadaju među one izjednačene po vrsnoći s časopisima s međunarodnom recenzijom.

Posebno na kraju naglašavamo da dr.sc. Nikola Jakšić također ispunjava uvjete članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti koje je Rektorski zbor visokih učilišta Republike Hrvatske propisao obvezatnima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora (vidi NN 97/1996).

1. Održao je dovoljno priopćenja na znanstvenim skupovima ( vidi popis ) od kojih su najmanje tri bila međunarodnog značaja.

2. Osim što je pod njegovim vodstvom na matičnome fakultetu izrađeno više od osam diplomskih radova, potvrdio se kao voditelj kolegija u poslijediplomskom studiju na fakultetima u Splitu i u Zagrebu.

3. Njegov duži tekst o predromanici u knjizi više autora “Tisuću godina hrvatskog kiparstva” propisan je za obvezatnu ispitnu literaturu na fakultetima u Zagrebu, Zadru i Rijeci, a slično je i sa prilogom iz najnovije edicije “Hrvati i Karolinzi”.
                        4. Kao dugogodišnji a danas najiskusniji nastavnik povijesti umjetnosti starijih razdoblja na Filozofskom fakultetu u Zadru bitno je unaprijedio nastavni proces sadržajno i u metodici ( poglavito uvođenjem novih kolegija i drugih oblika rada ).

5. Voditelj je istraživačkog projekta “Starohrvatska umjetnost” od 1999. god.

         Temeljem svega navedenog ovo povjerenstvo predlaže provesti daljnji postupak za unapređenje dr. sc. Nikole Jakšića u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora.

                                                           

 

                                                            članovi povjerenstva

 

                                                                                                Prof. dr. Igor Fisković

 

 

                                                                                                Prof.dr. Ivo Petricioli

 

 

                                                                                                Prof.dr. Tomislav Raukar

 


ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

Broj: 01-00-11/2.

Zagreb, 02.02.2001.

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

 

Na sjednici od 23. studenog 2000. god. imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstveno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, za predmet Umjetnost romanike i gotike, na Filozofskom fakultetu u Zadru, nakon pregleda priložene dokumentacije i stvaranja složne ocjene, podnosimo slijedeće

I Z V J E Š Ć E

 

Filozofski fakultet iz Zadra obratio se 21. IX 2000. dekanatu Filozofskog fakulteta u Zagrebu s obaviješću da se na raspisani Natječaj za gore navedeno zvanje prijavio samo dr. sc. Emil Hilje, dotadašnji docent tamošnjeg fakulteta na Odjelu za povijest umjetnosti, a ujedno i molbom da se provede postupak njegova unapredenja, odnosno dade mišljenje o ukupnom natječajnom postupku. Nalazeći pak u predmetu dosad sve uredno i po zakonu obavljeno, povjerenstvo je pregledom dokumentacije o pristupniku zaključilo kako slijedi :

Dr.sc. Emil Hilje, roden u Zadru 1958.god., redovito je diplomirao studij pedagogije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru 1980. Potom je uz kraće zaposlenje u pedagoškoj struci, god. 1985. upisao postdiplomski studij povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, te 1988. god. temeljem pisanog rada "Razvoj umjetnosti na Pagu u 14., 15. i 16. stoljeću" ( mentor prof.dr. Igor Fisković ) stekao zvanje magistra znanosti. Od 1986. zaposlen je kao asistent pripravnik na Filozofskom fakultetu u Zadru, Odjel povijesti umjetnosti, na kojem 1988. god. postaje asistent a nakon polaganja doktorata na splitskom Sveučilištu, 1993. biva izabran i za docenta na istoj ustanovi. U tom zvanju od 1996. god. drži nastavu uglavnom iz predmeta srednjovjekovne umjetnosti općeg i nacionalnog smjera, iskustva početno proširuje predavanjem iz Osnova likovne umjetnosti. U sklopu nastavne djelatnosti izradio je, nakon izbora za docenta, i skripta za predmet "Umjetnost romanike i gotike", kojima se služe i odjeli nastavnog smjera povijesti umjetnosti u Splitu i Rijeci. Kao predavač po pozivu suraduje u programu postdiplomskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Uporedno razvijajući znanstveno-istraživačku djelatnost Emil Hilje je sudjelovao na više domaćih ( ukupno 16 - vidjeti popis na kraju ) i međunarodnih znanstvenih skupova u Hrvatskoj ( Motovun 3 x ), i izvan njezinih granica ( Italija, Francuska, Madarska ), te vodio samostalna istraživanja u sklopu kako arhivskog tako terenskog rada. Među projektima odobrenim putem državnog natječaja 1996.god., voditelj je jednog od većih u našoj struci s temom "Zadarska regija od kasne antike do renesanse - povijest, umjetnost, književnost" koji uvodi i nekoliko znanstvenih novaka.

Do punog izražaja profil ovog znanstvenika iz mlađeg djelatnog naraštaja hrvatskih povjesnika umjetnosti dolazi u njegovom publicističkom radu. Naime, od posljednjeg izbora opetovano u zvanju docenta, Emil Hilje je objavio dvije samostalne knjige te osam izvornih znanstvenih radova, mahom u relevantnim časopisima za hrvatsku povjesnicu i humanistiku U odnosu na istovjetnu djelatnost prije posljednjeg izbora, zamjećuje se intenziviranje rada u okviru srodnih tema i suglasno vođenog pristupa. Većinom on povezuje rezultate osobnog arhivskog istraživanja, na kojemu u danas više rijetkome obimu zasniva i proširuje uvid u kulturno-umjetničku baštinu poglavito srednje Dalmacije, sa empirijskim izučavanjem spomenika u istom prostoru. Podjednako se pritom zanima za figuralni izričaj, tj. kiparstvo i slikarstvo kao i graditeljstvo krečući se sintezama novijeg poznavanja tog nasljeda a često mijenjajući stara ukorijenjena mišljenja koliko u izravnim, pozitivističkim podacima toliko i teorijskim motrištima.

Od objavljenih radova nužno je istaknuti na prvome mjestu dvije knjige, obje iz tematike srednjovjekovnog likovnog stvaralaštva u zadarskom području tiskane 1999 god . Prva pod naslovom "Gotičko slikarstvo u Zadru" predstavlja uzornu sintezu spoznaja o toj bogatoj spomeničkoj vrsti. Bitno je da se temelji na neposrednom autorovom pretraživanju arhiva te je bitno proširila znanja o majstorima i njihovom djelovanju u razdoblju od XIII do XVI st. Ujedno je zaokružila uvid u svo stvaralaštvo budući da je- sustavnim prikazom prilika i stanja ostvarila slojeviti pregled jednog od razvojno najznačajnijih poglavlja života zadarske umjetnosti. Pri njegovoj obradi Hilje je pošao putem~ nizanja priloga o pojedinim majstorima, jer je tome najviše izravno i pridonijeo raskrivanjem bezbrojnih novih podataka iz njihova životopisa pa i o općoj ulozi u promicanju likovne kulture grada. Medutim, nije propustio dati rješenja nizu pitanja oko kojih se dvoumila prijašnja znanstvena misao, tako da - gledajući u cjelini - ova knjiga svojom iscrpnošću uvjerava da zadugo neće biti nadiđena pa niti lako dopunjavana ili mijenjana u bitnim svojim postavkama i zaključcima.

Slična je u naravi, premda raznolikija po građi koju iznosi knjiga "Spomenici srednjo­vjekovnog graditeljstva na Pagu", takoder satkana obiljem mahom novih podataka iz arhiva i umješnih formalnih analiza arhitektonskih spomenika o kojima drevni zapisi zbore. Posve razumljivo iz te je ravnoteže ishodio ne samo dosad najcjelovitiji, nego spram prijašnjim uvjerenjima u mnogome i drugačiji pregled rečenih spomenika. Sagledavajući ih ujedno svestranije kao bitnu liniju umjetničkog izražavanja, Hilje je iskoristio priliku ispravnije prikazati širi tijek povijesnog života na otoku pa ujedno dati modernije prosudbe o prijemu odredenih oblika i razgranavanju stilskih načela u provincijskoj sredini. Stalno ogledajući njezinu baštinu u zrcalu morfoloških mijena iz šireg sredozemnog podneblja zaslužan je za pojašnjavanje građevnog sloga dosad zanemarenih vremenskih slojeva XIV st., kao i utanačivanje odgovora nekim konkretnim pitanjima naše struke o značajnim spomenicima i umjetnicima npr. udjelu Jurja Dalmatinca u urbanističkom planu i na glavnoj crkvi u gradu Pagu. Time raskriva i bitne odlike svojeg rada da razriješavajući naizgled mala i lokalna pitanja, stvara parametre sagledavanju općih tijekova umjetničkog napretka na Jadranu.

U okviru navedenih značajki mogu se ocjeniti i pojedinačni izvorni znanstveni radovi dr. E. Hiljea. Tako su oni pod naslovima "Zadarski protomajstor Andrija Desin" iz 1994., te "Prilog zlataru Francescu iz Milana" 1999. god. obogatili uvid u gotičko doba na tlu Zadra. Polazeći, naime, od neobjavljenih arhivskih podataka koji zbraja iznimnim marom, autor neke među njima vezuje uz spomenike prepoznavajući udio djelatnog protomajstora na službi od 1350. do 1394. god kao projektanta značajnih ostvarenja crkvenog i svjetovnog sadržaja. Prepoznavajući mu pak na njima osobiti izraz, analitički mu pripisuje još ~ srodna neka ostvarenja. Sasvim sličnim postupkom oko ličnosti Francesca iz Milana, proslavljenog zlatara, ocrtava grupu suradnika i pomoćnika prema arhivskim zapisima a utvrdivši mu put prema Ninu iz tamošnje riznice uz prepoznavanje majstorova rada pripisuje još nekoliko zlatarskih proizvoda. Sukladnim metodom u osvrtu na kipara P. Pozdančića prepoznaje njegovu ruku na djelima davno poznatima, ali dosad n~odredena postanka. Ti su tekstovi, dakle, u slijedu s nekima od objavljenih prije posljednjeg izbora ( vidjeti u bibliografiji br. 7, 8, 10. ) pokazatelji sustavnosti istraživačkog poduzimanja ali~i zrelosti promišljanja kojim se sa sviješću o važnosti pojedinosti stvara opća slika kulturnih stanja i uspjeha u urbanim središtima tijekom procvata komunalnog društva u mletačkoj Dalmaciji.

Drugu skupinu čine pregledni radovi, nipošto lišeni empirijskih novina i nazivnika izvornog znanstvenog rada, o sakralnoj arhitekturi na otočju Kornati ( 1996. ) te na otoku Pagu ( 1997. ), jer predočavanjem množine malih spomenika prikazuju uređenje prostora i odvijanje života u njemu. Uglavnom s obzirom na stilska posegnuća utanačju tipske skupine jednostavnih zdanja, važne i zbog sprovedene komparacije s općim dosezima njihoiva doba u širem podneblju. Metodski su pak zahtjevniji a i po rezultatima zanimljiviji radovi o prijelaznim ili mješovitim oblicima crkvenih građevina u Zadru na razmedi romanike i gotike ( bibl.br.2 - Motovun 1996. na engl. ), te analitički istančani prikaz ugljanskog triptiha nakon restauracije ( bibl.br.7 - isto 1998. ) sa sukladnim problemom u razmatranju stila u slikarstvu. Osebujnost analitičkog umijeća nadasve dokazuje tekst o velikom tzv. Ugljanskom poliptihu kao remek djelo kasne gotike u južnoj Hrvatskoj. Podrobnom identifikacijom svetačkih likova na njemu, poglavito na simbolički shvaćenoj predeli, otkriva odredeni ikonografski model koji se programski ponavlja na više ostvarenja u Zadru zrelog XV st. a vezuje uz inačice crkvenog prikazanja. Time upotpunjava sliku duhovnog ozračja dalmatinskoga grada s kojima se najviše istraživački bavio i u kojemu je dokazivao mogućnost pomnog tumačenja raznovrsnih spomenika kao povijesnih i likovnih fenomena prvorazredne važnosti.

Širinu istraživačkih zanimanja primjerenu njegovim arhivističkim zalaganjima E.Hilje je pokazao već od početka svojeg rada ne skanjivajući se naizgled usputnih pitanja ­primjerice s polja onomastike ili toponimije - pa ni osvijetljavanja umjetnički neprivlačnih objekata - primjerice solana na Kornatima, te utvrda na otocima. A zapravo i ti tekstovi svjedoče upućenost istraživača u svekoliki život zadarskog srednjovjekovlja sa sviješću o nuždi punog njegovog otkrivanja. Sasvim je razumljivo da istraživač toga daha uza sva znanja posjeduje i umijeća prenošenja znanja studentima, što je i dokazao pisanjem skripata za srednjovjekovnu umjetnost,rprvih koje su se uopće u Hrvatskoj pojavile. Sličnome smjera njegova~ suradnja u enciklopedijskim izdanjima, prikazi pojedinih knjiga' s istog stručno-znanstvenog područja, esejistički osvrti na čitava poglavlja iz temata koje proučava u detaljističkim studijama.

Po svemu tome ovo povjerenstvo smatra opravdanim prijedlog za unapređenje docenta dr.sc. Emila Hiljea u zvanje izvanrednog profesora Filozofskog fakulteta u Zadru. Posebno k tome napominjemo da kao autor sveučilišnih skripata, odobrenih kao udžbenika od Sveručilišnog senata, dugogodišnji predavač na dodiplomskom studiju matičnog fakulteta, te voditelj kolegija na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskof fakulteta u Zagrebu udovoljava nekim od minimalnih uvjeta Rektorskog zbora za izbor u navedeno zvanje. Štoviše, budući da je u dva navrata bio voditelj istraživačkog projekta odobrenog od Ministarstva znanosti, on te uvjete i nadilazi.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Igor Fisković, redoviti profesor

dr.sc. Miljenko Jurković, izvanredni profesor

dr.sc. Nikola Jakšić, izvanredni profesor


ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

Broj:04-00-9/3.

Zagreb, 01.06.2001.

 

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

IZVJEŠĆE: mišljenje i prijedlog za izbor Larisa Borića, znanstvenog novaka na znanstveno-istraživačkom projektu "Zadarska regija od kasne antike do renesanse" (broj 070013), u istraživačko zvanje mlađi asistent za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti umjetnosti, predmet Umjetnost renesanse.

Odlukom dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 1. prosinca 2000. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za izbor znanstvenog novaka Larisa Borića u istraživačko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana umjetnost novog vijeka, za predmet Umjetnost renesanse. Odluka o pokretanju postupka za taj izbor donesena je na nastavku 5. redovite sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zadru za školsku godinu 1999/2000.

Laris Borić, rođen 29. ožujka 1969. na Malom Lošinju, hrvatski državljanin, diplomirao je 10. lipnja 1996. na Filozofskom fakultetu u Zadru na studijskoj grupi engleski jezik i književnost - povijest umjetnosti. Za znanstvenog novaka na znanstveno-istraživačkom projektu doc.dr.sc. Emila Hilje "Zadarska regija od kasne antike do renesanse" na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1. svibnja 1997. godine, od kada je u radnom odnosu na određeno vrijeme u trajanju od četiri godine. Dana 15. ožujka 1997. upisao je poslijediplomski znanstveni studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stilsko razdoblje: umjetnost renesanse. Iz indeksa kolege Borića vidljivo je da je regulirao sv obveze iz sva četiri semestra tog studija: položio sve propisane ispite sa prosječnom ocjenom 4,66 te mu je prihvaćen sinopsis magisarske radnje "Razvoj arhitekture i urbanizma u gradu Cresu tijekom 15. i 16 .stoljeća".

U rujnu 2000. godine sudjelovao je na znanstvenom skupu "Dani Cvita Fiskovića" u Korčuli izlaganjem na temu "Palača Petris u Cresu", a znanstveni članak na tu temu u suradnji s kolegicom Jasenkom Gudelj sa Odsjeka za povijest umjetnosti u Zagrebu je u pripremi za tiska. U časopisu "Obavijesti HAD-a br.2/1998. objavio je prikaz V. međunarodnog kolokvija Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu na temu "Liturgijski namještaj od kasne antike do renesanse", te četvrtog broja časopisa Hortus artium medievalum. Prikaz knjige dr.sc. Emila Hilje "Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu" predan je za tisak u časopisu "Glasje".

Kolega Laris Borić već četvrtu školsku godinu sudjeluje u nastavnom procesu Odsjeka za povijest umjetnosti vodeći seminar iz  kolegija Umjetnost renesanse u sklopu kojega je organizirao tri stručna izleta u Firencu, Padovu i Veneciju.

U "Zakonu o visokim učilištima" (pročišćeni tekst), N.N. br. 59/96., Zagreb, 19. srpnja 1996. članak 87. definira se da je na fakultetima, pored ostalih, suradničko zvanje u sveučilišnoj nastavi mlađi asistent. uvjet za izbor u to zvanje je, prema članku 88., završen odgovarajući dodiplomski studij, a pream članku 89. istog Zakona, doslovno: "Za mlađeg asistenta može biti izabrana osoba sa završenim odgovarajućim dodiplomskim studijem i  upisanim poslijediplomskim znanstvenim, odnosno umjetničkim sveučilišnim studijem."

Temeljem gore predočenog razvidno je da je kolega Laris Borić u cjelini udovoljio svim kriterijim koje pozitivno hrvatsko zakonodavstvo traži za izbor u suradničko zanje mlađeg asistenta. Stoga se Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu predlaže da Larisa Borića, prof. izabere u istraživačko zvanje mlađi asistent za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti.

                                                                        Stručno povjerenstvo:

                                                                                                                dr.sc. Emil Hilje,

                                                                                                docent Filozofskog fakulteta u Zadru

                                                                                                                dr.sc. Igor Fisković,

                                                                                                                redoviti profesor

                                                                                                                dr.sc. Nada Grujić,

                                                                                                                redoviti profesor


 






Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za sociologiju

10000 Zagreb, I. Lučića 3

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

Predmet: Davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika u naslovno

            nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje

            društvenih znanosti, polje sociologije, za predmet Sociologija, na

            Metalurškom fakultetu u Sisku

 

            Na natječaj za radno mjesto predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija, na Metalurškom fakultetu u Sisku, koji je objavljen u Vjesniku od 17. ožujka 2000. javio se samo jedan kandidat: mr. sc. Nikola Tadić.

 

Izvješće stručnog povjerenstva

 

            Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju vidljivo je da je kandidat Nikola Tadić, rođen u Hrvatskoj Kostajnici 1943. god., hrvatski državljanin. Diplomirao je Filozofiju i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. godine, gdje je 1984. godine stekao i stupanj magistra znanosti iz sociologije. Na Metaalurškom fakultetu u Sisku predaje kao vanjski suradnik od 1985. godinem a stalno je zaposlen u Sisačkoj banci d.d., u Sektoru pravnih i kadrovskih poslova te marketingu. Pored toga, bavi se stručno-sociološkom ekspertizom socijalnih i organizacijskih odnosa. Nema objavljenih stručnih radova koji bi ga , uz zadovoljavanje drugih uvjeta (odgovarajuća visoka stručna sprema, radno iskustvo), kvalificirali za zvanje višeg predavača.

            Iz navedenog je, međutim, razvidno da kandidat udovoljava svim uvjetima koje Zakon o visokim učilištima (čl. 80) i napuci Rektorskog zbora propisuju za nastavno zvanje predavača. Stoga stručno povjerenstvo predlaže da se mr. sc. Nikola Tadić izabere u naslovno zvanje predavača za područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija, na Metalurškom fakultetu u Sisku.

 

 

                                                                                                Stručno povjerenstvo:

 

                                                                        Prof. dr. sc. Rade Kalanj, predsjednik

 

                                                                        Prof. dr. sc. Josip Obradović, član

 

                                                                        Prof. dr. sc. Ivan Cifrić, član

 


FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za slavistiku

Projekt Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća

 

 

Izvješće o radu znanstvene novakinje mr. Jasmine Vojvodić

 

            Znanstvena je novakinja u proteklom razdoblju sudjelovala na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Hrvatskog filološkog društva u Rijeci (Opatija, 2000.) s referatom Opatijske književne vedute. Članak je objavljen u časopisu “Riječ”, ur. M. Nosić. 1999., god 5, sv. 2, Rijeka: HFD, str. 192-199. Ujedno, priprema prilog za ovogodišnji međunarodni skup u istoj organizaciji pod naslovom Remen i cipela (o dvije bliske novele, V. Novak i N. V. Gogolj).

            U okviru projekta Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća sudjelovala je na redovitoj međunarodnoj konferenciji s prilogom Telo-fetiš i telo-karikatura (Volšebnik i Lolita V. Nabokova). Prilog je u tisku za tematski blok u časopisu za svjetsku književnost “Književna smotra” (ur. D. Blažina).

            Objavila je znanstvene priloge: Odin aspekt parodii na L’va Tolstogo v ‘Zapiskah junogo vrača’ M. Bulgakova (Russian Literature, ur. W. Weststeijn, XLIX, 2001., Amsterdam, str. 223-233.), te Gogolj je pisao tračeve (“Književna smotra”, ur. D. Blažina, 2000, br. 115-116 /1-2/, str. 35-41)

            Novakinja, mr. Jasmina Vojvodić prijavila je doktorsku disertaciju pod naslovom Gestikulacijski aspekti u stvaralaštvu N. V. Gogolja (mentor prof. dr. Josip Užarević).

 

 

Voditeljica projekta

 

   prof.dr. Magdalena Medarić

 

U Zagrebu, 10. svibnja 2001.

 


Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Lučićeva 3, Zagreb

 

Predmet: Godišnje izvješće o radu znanstvene novakinje Sonje Ludvig

 

 

                                    IZVJEŠĆE

 

 

Od travnja 2000. do travnja 2001. godine znanstvena novakinja mr. sc. Sonja Ludvig objavila je ili pripremila za radio deset znanstvenih i stručnih radova. Osobito valja upozoriti na njezine studije publicirane u inozemnim časopisima i zbornicima – U potrazi za izgubljenim rajem (M.J. Ljermontov, Demon)(Studia Slavica Savariensia, Zagreb-Szombathely) te Kratkij obzor istorii russkoj demoničeskoj literetury (Anzeiger für slavistische Philologie, Graz). Isto je tako potrebno spomenuti da je mr. Sonja Ludvig za Leksikon svjetske književnosti (koji će uskoro izaći u izdanju «Školske knjige») napisala niz temeljnih natuknica povezanih s ruskom književnošću (npr. Bjesovi, Zločin i kazna, Braća Karamazovi  - Dostojevskoga, Junak našeg doba – Lermontova, Anton Pavlovič Čehov i dr.)

 

Novakinja Sonja Ludvig sudjeluje u nastavi: pomaže studentima pri izradbi seminarskih radova te – u skladu s potrebama - vodi seminar iz ruske književnosti. S obzirom da joj je prihvaćena tema doktorata Demonizam u stvaralaštvu Fedora Sologuba – Sonja je Ludvig u fazi intenzivnih priprema za njegovo pisanje. Povrh svega, novakinja Ludvig u proteklome je razdoblju savjesno vodila administrativne poslove vezane uz projekt (računalni unos podataka u završno izvješće za Ministarstvo znanosti i tehnologije).

 

Iz rečenoga proistječe da je znanstvena novakinja mr. sc. Sonja Ludvig i u proteklome razdoblju uspješno obavljala novačke poslove i zaduženja.

                                                                       

 

Prof. dr. Josip Užarević

 

                  Voditelj projekta Leksikon slavenskih književnosti. Pisci i djela

 

                                                Odsjek za slavenske jezike i književnosti

                                                Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

 

Zagreb, 29. 5. 2001.

 


Dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof.

Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.

Dr. sc. Kornelija Minichreiter, viši znan. sur.

 

 

 

                                                                                    FAKULTETSKOM VIJEĆU

                                                                                    FILOZOFSKOG FAKULTETA

 

 

 

            Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta imenovalo nas je na sjednici održanoj 23. travnja 2001. u stručno povjerenstvo koje treba razmotriti da li mr. sc. Marko Dizdar zadovoljava uvjete propisane člankom 51. st. 1 Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, kao i da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom "Latenska kultura u središnjoj Hrvatskoj" i mentor Nives Majnarić Pandžić.

            Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće

 

                                            I z v j e š ć e

 

Životopis

 

            Mr. sc. Marko Dizdar, rođen 1971. u Vinkovcima, diplomirao je studij jednopredmetne arheologije na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1996. Od 1997. radio je u Arheološkom odjelu Gradskog muzeja u Vinkovcima. Iste je godine upisao poslijediplomski studij arheologije i dovršio ga 2000. godine obranom magistarskog rada "Topografska slika kasnolatenskih naselja na vinkovačkom području i odnos utvrđenih prema naseljima na otvorenom".

            Radeći kao kustos s položenim stručnim ispitom sudjelovao je u brojnim arheološkim iskopavanjima u Vinkovcima i okolici. Već ranije, u studentskim danima, stekao je dobro iskustvo radeći kao član arheoloških ekipa na raznim arheološkim terenima  u zemlji i inozemstvu. U Gradskom muzeju obavio je veliki posao na sređivanju obimnog fundusa arheološke zbirke.

 

Stručni i znanstveni radovi

 

            Krajem 2000. godine prešao je na rad u Arheološkom institut u Zagreb, gdje sada radi kao asistent u okviru znanstvenog projekta "Prapovijesni identitet sjeverne Hrvatske" voditeljice dr. Kornelije Minichreiter. Tijekom rada u Gradskom muzeju u Vinkovcima i sada, u Institutu za arheologiju u Zagrebu na znanstvenom projektu, posvetio se kulturnim i kronološkim problemima željeznog doba u sjevernoj Hrvatskoj i odnosu naših kulturnih pojava prema onima u Podunavlju i jugoistočnim Alpama. Uže područje znanstvenog interesa mu je proučavanje latenske kulture Skordiska i Tauriska koja je obilježila posljednja stoljeća stare ere.

            Mr. Dizdar je upravo objavio monografiju Latenska kultura na vinkovačkom području, u seriji Dissertationes et Monographiae 3, Zagreb 2001, 1 - 222. Ta je monografija okupila sve stare nalaze, pretežno keramičke, ali i niz posve novih pri kojih je otkrivanju sudjelovao mr. Dizdar. Sve je moderno statistički obrađeno i predočeno, popraćeno brojnim crtežima, kartama i, što je dakako najvažnije, nizom novih pouzdanih podataka o situacijama na terenu. Ti su podaci ranije posve nedostajali.

            Od dva objavljena izvorna znanstvena rada prvi je tiskan u časopisu Opuscula archaeologica koji je po vrsnoći izjednačen s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom. Rad predstavlja rezultate sustavnih istraživanja brončanodobnog naselja u Vinkovcima na lokaciji Duga ul. 23, a izažao je u Opusculu Archaeologici 20, Zagreb 1996, 7-38. Rad je opsežniji, osobito s obzirom na veliki format časopisa, vrlo dobro dokumentiran te, kao i objavljena monografija, obrađuje istočnoslavonska prapovijesna naselja pridonoseći rješavanju njihove problematike, pa se ti radovi kreću u okvirima teme disertacije.

            Sljedeći citiran znanstveni rad objavljen je također u renomiranom arheološkom časopisu Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 22-23, 1999-2000, 7-22. Iznosi rezultate sustavnih iskopavanja na višeslojnom prapovijesnom tell-naselju u Sopotu kod Vinkovaca.

            Rad u muzeju i na muzejskoj građi naveo je mr. Dizdara na obradu jedinica u velikom katalogu novog arheološkog postava u Gradskom muzeju u Vinkovcima. Dizdar je u tom katalogu "Vinkovci u svijetu arheologije, autor više sinteznih poglavlja o pojedinim arheološkim razdobljima, kao i velikog broja konkretnih kataloških jedinica. Uz taj surađivao je predstavljajući nalaze i u katalogu "Vučedolski Orion" Zagreb 2000.

 

Tema disertacije

            Pozvani smo da kao stručno povjerenstvo ocijenimo može li se mr. Marku Dizdaru prihvatiti predložena tema disertacije i hoće li taj rad uroditi znanstvenim doprinosom.  Tema je pripravljena pod naslovom Latenska kultura u središnjoj Hrvatskoj, a priložen je i dobro razrađen i opširan sinopsis. Obuhvaćena su sva važna pitanja i opisani svi zadaci koji predstoje. Mr. Dizdar u okviru te teme ima već objavljene znanstvene doprinose, najopsežniji u netom objavljenoj monografiji. U njoj je iznio sve što se do danas može reći o srednjo- i kasnolatenskoj kulturi na vinkovačkom, latenskim nalazima vrlo bogatom području. Taj je opširni studij bazirao na tipološko-statističkoj obradi ogromne građe latenske keramike i došao tim radom do posve novih saznanja o povijesti naseljenosti vinkovačkog područja u mlađe željezno doba, od 3. do kraja 1. st. stare ere. Dakle, mr. Dizdar se već naveliko uveo u srž problematike svoje disertacijske teme i priprema se sada obuhvatiti šire područje latenske kulture u sjevernoj Hrvatskoj.

            Posljednjih je godina otkriveno i intenzivno istraživano veće keltsko (latensko) groblje u blizini Virovitice, u selu Zvonimirovo. Kolega je u tim radovima sudjelovao od samog početka istraživanja, kao istraživač i dokumentarista, pa mu je sada taj izuzetno bogat, nov i značajan materijal dan na obradu i objavu. Ne treba posebno naglašavati koliki doprinos treba i može pružiti proučavanje i obrada tih prvi puta u Hrvatskoj dobro iskopavanih i dokumentiranih keltskih nalaza. Pogotovo onda, kada je posljednja monografija o mlađem željeznom dobu u sjevernoj Hrvatskoj objavljena 1970. godine (N. Majnarić Pandžić, Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i Srijemu). Ta je monografija obradila i predočila sjajne i značajne keltske nalaze, ali oni su bili lišeni, potječući iz starih skupljanja i nestručnih iskopavanja, osnovnih popratnih podataka. Sada je situacija znatno bolja, pa je zrelo vrijeme za novu obradu i uključivanje novih nalaza i podataka.

 

 

 

 

 Zaključak Povjerenstva i prijedlog Fakultetskom vijeću

 

            Stručno povjerenstvo u ovom izvješću utvrđuje da kandidat mr. Marko Dizdar ima stupanj magistra znanosti iz znanstvenog polja arheologije (povijesne znanosti), da ima objavljen rad u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom iz tematike disertacije i da sada već šesti mjesec radi uključen u znanstveni projekt u Institutu za arheologiju.

            Nadalje Povjerenstvo smatra da je tema desertacije opravdana i da će dati znanstveni doprinos hrvatskoj arheologiji, Fakultet je ovlašten za područje kojem pripada tema disertacije, predlaže kao mentora prof. dr. Nives Majnarić Pandžić koja je po mišljenju Povjerenstva odgovarajući ekspert za to znanstveno područje i temu. Pristupnik će raditi na posve novoj građi i podacima, pa o autorstvu njegovog rada na disertaciji nema sumnje.

            Što se tiče prijedloga Fakultetskog vijeća da naslov teze glasi "Latenska kultura u središnjoj Hrvatskoj" umjesto u "središnjoj Hrvatskoj" moramo naglasiti da zemljopisni pojam srednja Hrvatska ne postoji, a središnjoj Hrvatskoj je posvećen cijeli svezak novog udžbenika-priručnika Hrvatskog zemljopisa u izdanju Školske knjige. To je točno definiran prostor i na njega se odnosi skupina nalaza o kojima će u disertaciji biti riječ. Uoliko ipak Fakultetsko vijeće ne želi prihvatiti termin središnja Hrvatska, predlažemo staru definiciju hrvatskog prostora sjeverna Hrvatska.

Tako bi prihvaćeni naslov glasio "Latenska kultura u sjevernoj Hrvatskoj".

            Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću na temelju svega iznesenoga da prihvati temu disertacije Marka Dizdara i da odobri Nives Majnarić Pandžić za mentora.

 

 

 

                                                            Stručno povjerenstvo:

 

                                                            Prof. dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof.

 

                                                           

                                                            Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.

 

 

                                                            Dr. sc. Kornelija Minichreiter, viši znan. sur.


Odsjek za filozofiju

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

 

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

 

Predmet: Izvješće o tome ispunjava li mr.sc. Davor Pećnjak propisane uvjete za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i može li mu se odobriti predložena tema

 

Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici održanoj  17. svibnja 2001. u stručno povjerenstvo koje će utvrditi zadovoljava li mr.sc. Davor Pećnjak uvjete propisane člankom 51. st.1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te da li se može odobriti predložena tema pod naslovom “Svijest i propozicionalni stavovi u suvremenoj analitičkoj filozofiji” i mentor doc.dr. sc. Goran Švob. Vijeću stoga podnosimo slijedeće

 

                                                    IZVJEŠĆE

 

Molbi za pokretanje postupka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija mr.sc. Davor Pećnjak priložio je životopis, popis znanstvenih i stručnih radova, popis sudjelovanja na znanstvenim skupovima i održanih predavanja,  ovjerene preslike diploma o završenom dodiplomskom i poslijediplomskom studiju, sinopsis planirane doktorske disertacije te, kao dokaz o ispunjavanu uvjeta iz članka 51. Zakona o visokim učilištima, separat članka objavljenog u časopisu British Journal for the Philosophy of Science.

Davor Pećnjak rođen je 1963. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je filozofiju i opću lingvistiku, a diplomirao je  1990. diplomskim radom o problemu osobnog identiteta, kod dr.sc. Nevena Sesardića. Godine 1992. upisao je poslijediplomski studij filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad “Problem osobnog identiteta” (mentor doc.dr.sc. Goran Švob) obranio je s izvrsnim uspjehom 1997. Od 1999. do 2000. boravio je šest mjeseci kao stipendist na Central European University u Budimpešti u sklopu programa znanstvene potpore doktoranata (Doctoral Support Scheme).

Nakon diplomiranja, u akademskoj godini 1990/91 radio je kao honorarni predavač na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove, na predmetu Filozofija znanosti (zamjena za dr.sc. Ivana Pal-Sztrilicha tijekom zimskog semestra). Od 1992. do 1993. zaposlen je u Političkoj upravi Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a od 1994. do 1997. radio je kao savjetnik u Upravi za visoku naobrazbu u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Od 1997. zaposlen je kao znanstveni novak na znanstveno istraživačkom projektu Ministarstva znanosti “Platonova teorija razumijevanja” glavnog istraživača prof.dr.sc.Jure Zovka na Filozofskom fakultetu u Zadru, a  surađivao je i na projektu “Društveno vrednovanje znanosti i tehnologije”, glavnog istraživača dr.sc.Darka Polšeka s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.

 

Mr.sc. Davor Pećnjak objavio je devet znanstvenih  te šest stručnih odnosno preglednih radova u domaćim i stranim časopisima. Sudjelovao je na nizu domaćih i međunarodnih skupova i simpozija održavši  samostalna izlaganja i dajući zapažene priloge diskusiji. Također je aktivno sudjelovao u radu sedam kurseva i konferencija  Interuniverzitetskog centra za postdiplomske studije u Dubrovniku.  Aktivni je član Analitičke sekcije Hrvatskog filozofskog društva i Odjela za filozofiju Matice Hrvatske.

Pećnjakovi objavljeni radovi, kao i magistarska teza, pokazuju kontinuirano bavljenje problemima suvremene analitičke filozofije a posebno su usredotočeni na problem osobnog identiteta i, općenitije, na moderne varijante tradicionalnog problema odnosa uma i tijela. Tu valja posebno istaknuti  radove “Remarks on Disembodied Existence”, (Acta Analytica, 1995), “Physical Beings in Physical Environment”, (Proceedings of the International Conference on Cognitive Sciences, Ljubljana 1998), kao i  članak  “Epiphenomenalism and Machines: A Discussion of Van Rooijen’s Critique of Popper”, objavljen 1989. u prestižnom British Journal for the Philosophy of Science. Napomenimo kako će problemi epifenomenalizma i interakcionizma diskutirani u ovom članku biti u središtu planirane Pećnjakove disertacije. Ovaj i drugi Pećnjakovi radovi otkrivaju autora širokog filozofskog obrazovanja i razvijenih analitičkih sposobnosti koji je u stanju ući u uspješnu polemiku s vodećim suvremenim stručnjacima u problematici kojom se bavi.

Pećnjakova planirana disertacija također je posvećena problemu svijesti u suvremenoj analitičkoj filozofiji. Stari problem odnosa psihičkog i fizičkog u naše je vrijeme obogaćen mnogim novim empirijskim i konceptualnim spoznajama no unatoč takvom napretku u znanju, suvremeni su filozofi daleko od konsensusa oko temeljnih pitanja. Po Pećnjaku radi se o dva osnovna potproblema: kako se realizira svijest i u čemu se sastoje svojstva, veze i operiranja različitih pristupa granaju se u mnoštvo varijanti u suvremenoj literaturi te je jedan od zadataka Pećnjakove disertacije da ove pristupe sistematizira i pokaže osnovne točke neslaganja. Pri tome Pećnjak usvaja dva metodološka principa. Kao prvo, prihvaća podjelu mentalnih stanja na iskustva u koje spadaju osjeti i percepcija,  te na propozicionalne stavove koje čine, primjerice, vjerovanja, želje, strahovi i namjere. Oni imaju svoje sadržaje koji se izriču klauzulom nakon specifikacije tipa propozicionalnog stava. Kao drugo, po Pećnjaku, treba razlikovati tzv. “lake” i “teške” probleme svijesti. U prvu grupu ulaze oni problemi koji su riješeni ili su barem u principu rješivi upotrebom do sada raspoloživih metodologija , dok drugu grupu čine problemi za koje se da ih niti jedna od ovih metodologija ne može uspješno riješiti. Ovdje ulaze problemi svjesne intencionalnosti te problemi subjektivnosti osjeta i percepcije odnosno kvalija.

Prvi dio disertacije treba obraditi eliminativistički materijalizam po kojem će dalji razvoj neuroznanosti dovesti do odbacivanja pojma mentalnog stanja i svijesti baš kao što je iz kemije izbačen pojam flogistona. Neurofiziološko objašnjenje reducira mentalna stanja na funkcioniranje mozga a njega dalje svodi na fizikalni opis. Pećnjak svakako dopušta revizije koncepcija svijesti do kojih će dovesti dalji razvoj znanosti, no smatra da je ovaj tip redukcionizma teško održiv. Između ostalog, i samo poricanje postojanja mentalnih stanja upućuje na mentalno stanje poricanja,  te ima razloga da se ozbiljno razmotri  konsistentnost takvog stanovišta.

U drugom dijelu raspravlja se o funkcionalizmu kao vrlo utjecajnoj psihološkoj i filozofskoj teoriji uma. Po Pećnjaku, funkcionalistička rješenja možda mogu biti prihvatljiva kao objašnjenja nekih kognitivnih aspekata svijesti ali problemi poput inverznog spektra i odsutnih kvalija pokazuju da funkcionalizam ne može objasniti svjesnost kvalija osjeta i percepcije.    

Treći i četvrti dio posvećeni su tzv. teorija identiteta tipa i instanci (type-identity i token-identity theories). Prvom tipu teorija najviše nedostaje objašnjenje veze subjektivnih stanja i čisto fizikalno-kemijskih procesa, dok za drugi tip ostaje nerješiv problem kriterija po kojem grupiramo i identificiramo ista mentalna stanja  budući da se dopušta njihova višestruka realizacija.

Premda je poput dosadašnjih Pećnjakovih radova i disertacija koncipirana s pozicija  dualizma, Pećnjak se kritički odnosi i prema nekim vrlo proširenim dualističkim argumentima. Tako je peti dio posvećen kritici takozvanog argumenta iz spoznaje. Ovaj se argument, po Pećnjaku, može zapravo upotrebiti u prilog teoriji po kojoj percepcija ne sadrži ništa konceptualno nego su koncepti dijelovi od kojih se grade propozicionalni stavovi, što na kraju vodi do diskreditiranja dualističkog epifenomenalizma. 

Adekvatan put rješenju problema Pećnjak vidi u svojevrsnoj varijanti interakcionizma, po kojem i mentalna stanja imaju kauzalnu snagu. Šesti i sedmi dio disertacije posvećeni su upravo izlaganju problema interakcionizma. Teorija po kojoj su nematerijalna mentalna stanja uzrokovana materijalnim stanjima mozga i mogu uzvratno uzrokovati promjene u materijalnim stanjima  te imati kauzalni utjecaj na ponašanje izložena je prigovorima s raznih strana. Glavni prigovori upućuju na nesklad ove teorije i fundamentalnih principa fizike, no ovi argumenti nisu po Pećnjaku konkluzivni i  interakcionizam se može od njih uspješno obraniti. Posebnu pažnju Pećnjak u sedmom dijelu posvećuje tzv. “novom misterijanizmu” ili “naturalnom noumenalizmu”, tezi Colina McGinna po kojoj je problem svijesti za ljude nerješiv u principu. Iako je svijest ljudi prirodna činjenica, ljudi nemaju kognitivni kapacitet da svijest objasne. Pećnjak neke aspekte ovakvih argumenata smatra dijelom prihvatljivim, ali smatra da se i njih može preformulirati u argumente za dualizam i na taj način još pojačati tvrdnje u prilog adekvatnosti interakcionizma.

Gledano u cjelini, prijedlog Pećnjakove disertacije otvara mogućnost zanimljivog i dobro zamišljenog  pokušaja da se, s jedne strane, prikažu temeljni suvremeni pristupi jednoj od velikih tema evropske filozofske tradicije te da se, s druge strane, ocrta mogućnost pristupa koji autor smatra adekvatnim. Premda nijedna od postojećih teorija, po Pećnjaku, do sada nije dala cjelovito i zadovoljavajuće  rješenje, takvo se rješenje treba tražiti upravo u interakcionizmu kao teoriji koja ne odbacuje materijalizam ali ne diskreditira ni dualizam. Osnovni znanstveni  doprinos disertacije svakako će biti detaljna i kritička analiza argumenata za postojeće teorije te razrada argumenata za onu varijantu interakcionizma koju Pećnjak smatra najprihvatljivijom. No pored toga, valja napomenuti,  cjeloviti radovi koji sa stanovišta dualizma sistematiziraju najvažnije suvremene teorije o odnosu uma i tijela rijetki su i u svjetskoj literaturi. Posebnu važnost ovakvom istraživanju daje  još i činjenica da je o ovoj temi u hrvatskoj filozofskoj literaturi objavljeno vrlo malo.   

Zakon o visokim učilištima u članku 51. stavak 1. određuje da izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija može pristupiti osoba koja je stekla akademski stupanj magistra znanosti i objavila najmanje jedan znanstveni rad iz tematike disertacije u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom. Budući da je jedan od radova mr. sc. Davora Pećnjaka objavljen u British Journal for Philosophy of Science recenziranom u Current Contents i budući je, kao što je već rečeno, taj rad posvećen upravo tematici disertacije,  kandidat u potpunosti ispunjava zakonom propisane uvjete da mu se odobri izrada i obrana doktorske disertacije izvan doktorskog studija. Prema tome, predlažemo Vijeću da molbu pozitivno riješi, odnosno odobri kandidatu izradu disertacije s predloženom temom i doc.dr.sc. Goranom Švobom kao mentorom te uputi kandidata na dalji postupak.

1.    doc. dr.sc. Goran Švob,

     (predsjednik povjerenstva)

 

2.   prof.dr.sc. Lino Veljak

     (član povjerenstva)

 

3.   prof.dr. Hotimir Burger

    (član povjerenstva)


Prof. dr. sc. Pavao Pavličić

Prof. dr. sc. Zoran Kravar

Prof. dr. sc. Josip Užarević

 

 

VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Predmet:   Izvješće o podobnosti mr. Slavena Jurića da pristupi izradi doktorske disertacije izvan doktorskoga studija

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta na sjednici od 23. travnja 2001. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo ovlašteno da izvijesti zadovoljava li mr. sc. Slaven Jurić uvjete propisane člankom 51 st. 1 Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi doktorske disertacije izvan doktorskoga studija. U vezi s tim podnosimo ovo

 

 

 

IZVJEŠĆE

 

 

            Mr. Slaven Jurić, kako slijedi iz materijala što ga je priložio svom Zahtjevu za pristupanje izradi i obrani doktorske disertacije (predano 28. ožujka 2001), zadovoljava uvjete gorespomenutih zakonskih odredaba i može pristupiti izradi doktorske radnje pod naslovom Počeci hrvatskoga slobodnog stiha – s teorijom oblika.

            Ponajprije, kandidat ima akademski stupanj magistra znanosti, koji je stekao obranivši u siječnju g. 1999. magistarski rad pod naslovom Prodor stranih stihova u hrvatsko pjesništvo devetnaestoga stoljeća.

            Nadalje, kandidat je objavio jedan znanstveni rad u časopisu koji je po vrsnoći ravnopravan časopisima s međunarodno priznatom recenzijom: u Umjetnosti riječi 23 (1996), str. 101-115 izišao je njegov znanstveni članak »Akcenatski (dioni) stihovi Augusta Šenoe i Rikarda Jorgovanića«. Osim toga članka, kandidat je objavio još 5 znanstvenih radova podudarne stručne vrijednosti, uglavnom u simpozijskim zbornicima. Objavio je i  nekoliko stručnih radova i kritičkih prikaza stručne literature kao i jedan uspio prijevod (T. S. Eliot, Tradicija, vrijednosti i književna kritika, Zagreb 1999).

            Napokon, i problematiku kojom bi se kandidat bavio u planiranom doktorskom radu – kako je opisana u priloženom sinopsisu - povjerenstvo smatra dovoljno otvorenom i neproučenom da bude predmet opsežnije monografske obrade. Ponajprije, književni materijal koji bi služio kao polazište radnje (tj. prvi hrvatski slobodni stihovi) nije još obrađen na razini književnopovijesne kronologije, a nije se nitko njime bavio ni sa stajališta komparativne povijesti književnosti. Donekle su u stručnoj literaturi naznačene mogućnosti stihološke analize i tipologije ranih hrvatskih slobodnih stihova (S. Petrović, T. Eekman, I. Salmnig, P. Pavličić, Z. Kravar, M. Stefanović), ali na materijalu užem od onoga što ga kandidat namjerava obuhvatiti kao i u svjetlu pitanja znatno specifičnijih od njegovih spoznajnih interesa.

            Povjerenstvo pozitivno ocjenjuje i metodološke aspekte kandidatova pristupa prvim hrvatskim slobodnim stihovima. U skladu sa sinopsisom, on svoju temu vidi:

 

a)    kao problem teorije stiha;

b)    kao problem komparativne povijesti književnosti.

 

Težište što ga stavlja na stihovnoteoretski aspekt teme opravdano je utoliko što o slobodnom stihu, drukčije nego o osnovnim tipovima vezanoga stiha, nema u stručnoj literaturi jedinstvena mišljenja. Stoga analizu svakoga konkretnog verlibrističkog korpusa valja započeti teoretskim određenjem slobodnoga stiha. Kandidat tu zadaću namjerava obaviti u dva koraka: rekapitulacijom najvažnijih teorija slobodnoga stiha, u rasponu od kasnoga 19. stoljeća do danas, i izradom vlastitoga modela. Izbor komparatističke perspektive nužan je zato što pojave slobodnoga stiha u pojedinačnim nacionalnim književnostima, pogotovu u manjima poput hrvatske, nisu izolirane. Slobodni stih bio je u književnosti kasnoga 19. i ranoga 20. stoljeća međunarodna pojava i nadnacionalni poetološki mit, pa je njegovo širenje na nove jezične prostore uvijek posredovano utjecajima i uzorima.

            U materijalu priloženu uz kandidatov Zahtjev sadržan je i prijedlog da ulogu mentora preuzme dr. Zoran Kravar, redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Dr. Kravar objavio je više radova posvećenih teoriji i povijesti slobodnoga stiha, uključivo i o njegovim pojavama u hrvatskom pjesništvu, što ga kvalificira za predloženu mentorsku funkciju.

            Proučivši kandidatov sinopsis te se upoznavši s njegovim objavljenim radovima i s njegovim magisterijem, povjerenstvo se uvjerilo da je mr. Slaven Jurić sposoban da metodološki dosljedno i u spoznajnom smislu plodotvorno obradi svoj zahtjevnu temu, koja već dugo čeka svoga analitičara. Stoga preporučujemo Vijeću filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da njegovu zahtjevu udovolji.

 

 

                                   Stručno povjerenstvo:

 

                                   Prof. dr. sc. Pavao Pavličić

 

                                   Doc. dr. sc. Zoran Kravar

 

                                   Prof. dr. sc. Josip Užarević

 

            U Zagrebu, 20. svibnja 2001.

 

 

 


 

Odsjek za kroatistiku

Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

 

 

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

 

     Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća, održanoj 17. svibnja 2001., u Stručno povjerenstvo koje će podnijeti izvješće odobrava li se Lahorki Plejić-Poje proširenje teme doktorskoga rada, podnosimo sljedeće

 

                                         IZVJEŠĆE

 

     Mr. Lahorka Plejić-Poje radeći na svojem doktorskom radu, prijavljenom pod naslovom Hrvatsko satirično pjesništvo ranoga novovjekovlja u Dubrovniku, prikupila je nepoznatu rukopisnu građu satiričkoga pjesništva koja prelazi okvire ranoga novovljekovlja te želi proširiti i zaokružiti temu svojeg doktorskoga rada na satiričko pjesništvo u Dubrovniku u cjelokupnom segmentu starije hrvatske književnosti. Smatramo da bi tako obrađena tema mnogo bolje odgovarala znanstvenim zahtjevima koje se postavljalju doktorskom radu te predlažemo Fakultetskom vijeću da joj odobri proširenje teme za izradu disertacije s novim naslovom Hrvatsko satiričko pjesništvo u Dubrovniku od posljednjih desetljeća 15. do prvih desetljeća 19. stoljeća. Mr. Lahorka Plejić-Poje svojoj je molbi za proširenje teme doktorskog rada priložila i novi sinopsis koji pregledno iznosi koncepciju budućeg doktorskog rada i donosi pregled inovativane i zaokružene građe hrvatskoga satiričkoga pjesništva u Dubrovniku od posljednjih desetljeća 15. do prvih desetljeća 19. stoljeća, a na temelju koje građe bi svoj doktorat izradila.

     Molimo Fakultetsko vijeće da prihvati promjenu naslova i proširenje teme doktorskoga rada mr. Lahorke Plejić-Poje.

                                                                             Povjerenstvo

 

 

                                                     Prof. dr. sc. Dunja Fališevac  

                                                                 predsjednica povjerenstva

 

 

                                                     Prof. dr. sc. Darko Novaković

                                                                 član povjerenstva

                                        

                                                     Prof. dr. Krešimir Nemec

                                                                 član povjerenstva

 

U Zagrebu, 2. lipnja 2001.


Stručno povjerenstvo:

prof. dr. sc. Drago Roksandić

prof. dr. sc. Nikša Stančić

prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan

 

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 23. travnja 2001. godine donijelo je Odluku kojom smo imenovani Stručnim povjerenstvom koje treba utvrditi zadovoljava li mr. sc. Dubravka Mlinarić uvjete propisane člankom 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom “ ‘Mala Aria’ i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću” i mentor prof. dr. sc. Drago Roksandić.

Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće

 

I Z V J E Š Ć E

 

Kandidat mr. sc. Dubravka Mlinarić podnijela je Molbu za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom “ ‘Mala Aria’ i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću”. Molbi je priložila: životopis, popis objavljenih radova, preslike fakultetske i magistarske diplome, presliku odluke o nostrifikaciji, sinopsis disertacije, potvrdu o sudjelovanju u istraživačkom radu znanstvenoistraživačkog instituta i presliku priznanice o uplaćenim troškovima.

 

1. Životopis

                   Dubravka Mlinarić rođena je 12.11.1972. godine u Zagrebu, gdje i sada živi. Osnovnu školu završila je u Sesvetama. Godine 1991. s odličnim uspjehom završila je odgojno-obrazovni smjer pedagoško obrazovnog centra Bogdan Ogrizović u Zagrebu. Iste godine upisala je povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U travnju 1997. godine obranila je s izvrsnom ocjenom diplomski rad pod naslovom "Hrvatski kartografi 17. stoljeća u europskoj kartografskoj tradiciji" na Odsjeku povijesti Filozofskog fakultet. Akademsku godinu 1996/97. provela je na poslijediplomskom studiju povijesti na Central European University (Srednjoeuropskom Sveučilištu) u Budimpešti. Na Odsjeku srednjoeuropske povijesti ranog novog vijeka obranila je Master Thesis pod naslovom "The 17th Century Cartographic Representation of the Territories of the Kingdom(s) of Dalmatia, Croatia and Slavonia in Central European and Mediterranean Context" s ocjenom A+ (with Distinction) te stekla titulu Master of Arts in Central European History. Magisterij je nostrificiran u lipnju 1998. odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagreb. Od rujna 1997. godine radila je kao učitelj povijesti u OŠ Dure Deželića u Ivanić Gradu. Od 1.4.2000. je zaposlena u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, na poslovima znanstvenog novaka u zvanju asistenta. Pored toga što je članica istraživačkog projekta u svom institutu, članica je i Međunarodnog istraživačkog projekta Zavoda za hrvatsku povijest “Triplex Confinium”. Sudjelovala je u radu nekoliko međunarodnih znanstvenih skupova s priopćenjima.

 

2. Uvjeti

Kandidat mr. sc. Dubravka Mlinarić stekla je akademski stupanj magistra znanosti, znanstveno polje povijest. U tisku je njezin izvorni znanstveni rad “Novovjekovne kartografske interpretacije prostora Tromeđe na temelju izvora iz Zbirke Novak.”  (Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Br. 32. Zagreb, 2000.)

 

3. Tema doktorske disertacije

Tema koju je kandidatkinja prijavila za doktorsku disertaciju, “ ‘Mala Aria’ i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću”, s različitih je stajališta inovativna i nesumnjivo je veliki istraživački izazov. U hrvatskoj historiografiji su donekle istraživane epidemije zaraznih bolesti, kao što je to kuga, ali jedva da se itko bavio malarijom, koja po svojim učincima i implikacijama presudnije utječe, sve do suvremenog doba, na temeljne demografske, društvene, kulturne i gospodarske procese u znatnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora. Malariju je nesravnjivo teže istraživati, imajući ma umu probleme dijagnosticiranja bolesti, činjenicu da svojom raširenošću i endemičnošću često izmiče mogućnostima egzaktnijeg praćenja itd. Međutim, građa mletačkih arhiva u Dalmaciji i Veneciji, koju je kandidatkinja identificirala te literatura različitih provenijencija omogućuju rad na ovoj temi, kao temi doktorske disertacije, naročito kada je riječ o široj okolici Zadra i to u 18. stoljeću, u doba kada je s prosvjetiteljstvom sve više aktivnog interesa da se malariju što bolje upozna i u granicama mogućnosti iskorijeni. Kandidatkinja je sa svojim vrlo dobrim ili funkcionalnim poznavanjem relevantnih jezika te problematike pomoćnih povijesnih znanosti i geografskih disciplina kvalificirana raditi ovu temu. Prema dosadašnjem uvidu u predmet istraživanja koji kandidatkinja predlaže, disertacija bi se mogla podijeliti na slijedeća poglavlja: Uvod, Historiografija, Historiografija o  mala aria” u sjevernoj Dalmaciji, Geografsko-klimatski preduvjeti, Kliničke slike i problematika dijagnosticiranja malarije u 18. st., Doživljaj bolesti, Utjecaj na gospodarstvo i migracije, Reakcija vlasti i fiziokratski melioracijski pokušaji asanacije terena, Zaključak

 

4. Zaključak

Na temelju uvida u priložene dokumente, Stručno povjerenstvo zaključuje:

1. Kandidatkinja mr. sc. Dubravka Mlinarić zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima.

2. Tema doktorske disertacije je opravdana jer se bavi nedovoljno istraženom i ocijenjenom, a vrlo važnom problematikom.

3. S obzirom na znanstveno polje (povijest), Fakultet je ovlašten provesti postupak obrane doktorske disertacije.

4. Predloženi mentor, prof. de. sc. Drago Roksandić, znanstveno je opsobljen za područje iz kojeg je prijavljena doktorska disertacija.

5. Na temelju ponuđene dokumentacije, pristupnici se može pripisati autorstvo znanstvenog rada u tisku.

U Zagrebu, 29. svibnja 2001.

                                                                                                Stručno povjerenstvo:

                                                            prof. dr. sc. Drago Roksandić

prof. dr. sc. Nikša Stančić

prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan


 

 

Stručno povjerenstvo:

1. prof. dr. sc.Ljubomir Antić, predsjednik

2. prof. dr. sc. Marijan Maticka, član

3. prof. dr. sc. Mira Kolar, članica

 

 

                               FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG

                              FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

          Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 23. travnja 2001. godine, donijelo je Odluku kojom smo imenovani Stručnim povjerenstvom čija je zadaća utvrditi zadovoljava li mr. sc. Zdravka Jelaska uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te da li se može prihvatiti tema njezine disertacije pod naslovom "Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata” kao i mentor prof. dr. sc. Ljubomir Antić.                 

 

          Na temelju uvida u ponuđenu dokumentaciju Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću slijedeće

 

                                                       IZVJEŠĆE

 

 

          Kandidatkinja mr. sc. Zdravka Jelaska podnijela je zahtjev za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom “Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata”. Uz zahtjev je priložila: Diplomu o stečenoj stručnoj spremi (VII/1) stupnja (preslika), Diplomu o završenom poslijediplomskom obrazovanju (preslika), Životopis, Popis objavljenih radova, Sinopsis disertacije, izvorni znanstveni članak “Trogirska srednjovjokovna obitelj (XIII.-XIV. stoljeće)”, Povijesni prilozi 18, Zagreb, 1999., 9-51 te Potvrdu kojom Uredništvo Povijesnih priloga jamči, da je prihvatilo s namjerom da ga u slijedećem broju časopisa objavi izvorni znanstveni rad mr. Zdravke Jelaska “Ustrojstvo društva u srednjovjekovnom Trogiru”.

 

Životopis

          Mr. sc. Zdravka Jelaska rođena je 1967. godine u Splitu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studij Povijesti, kao jednopredmetnu studijsku grupu znanstvenog smjera završila je 1991. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirala obranivši rad “Trogirsko srednjovjekovno društvo”. U Povijesnim prilozima 18, Zagreb 1999, str. 9-51, objavila je rad “Trogirska srednjovjekovna obitelj (XIII-XIV. st) a Uredništvo istog časopisa prihvatilo je za objavljivanje njezin izvorni znanstveni rad “Ustrojstvo društva u srednjovjekovnom Trogiru.” Sudjelovala je u radu I. kongresa hrvatskih povjesničara 1999. godine u sekciji Vojna povijest. Zaposlena je Trgovačkoj školi u Splitu.

 

         

Uvjeti

          Kandidatkinja mr. sc. Zdravka Jelaska stekla je stupanj magistra znanosti, znanstveno polje povijest te objavila izvorni znanstveni rad “Ustrojstvo društva u srednjovjekovnom Trogiru” u časopisu Povijesni prilozi koji je kao časopis humanističkih znanosti po vrsnoći izjednačen s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom.

 

1.                        Tema doktorske disertacije

 

          Tema  koju je kandidatkinja prijavila za doktorsku disertaciju, “Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata”, nije sustavno ni cjelovito istražena ni ocjenjena. Pri njezinoj izradbi osobita će pozornost biti poklonjena ustrojstvu lokalne samouprave te demografskom i gospodarskom razvoju Splita u promatranom razdoblju. Baveći se ustrojstvom društva, autorica će istražiti njegovu slojevitost, strukturu obitelji, obrazovanje stanovništva, tradiciju, kulturu stanovanja te svakodnevni život i nove utjecaje kojima je bio izložen u međuraću. Posebno poglavlje bit će posvećeno javnom životu grada obuhvaćajući: mjesta javnog okupljanja, blagdane i praznike, kulturni i umjetnički život, šport, ulogu vjere i crkvenih organizacija, strukovne, humanitarne i socijalne udruge te političke stranke.

          Kandidatkinja će doktorsku disertaciju izraditi na temelju arhivske građe, vrela memoarskog tipa te novina, godišnjaka, brošura, letaka i sl.

 

2.                        Zaključak

 

         Na temelju uvida u priložene dokumente Stručno povjerenstvo zaključuje:

1.      Kandidatkinja mr. sc. Zdravka Jelaska zadovoljava uvjete čl. 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima

2.      Tema doktorske disertacije je opravdana jer se bavi nedostatno istraženim i ocjenjenim područjem

3.      S obzorom na znanstveno polje (povijest), Fakultet je ovlašten provesti postupak obrane doktorske disertacije.

4.      Predloženi mentor prof. dr. sc. Ljubomir Antić znanstveno je osposobljen za područje iz kojeg je prijavljena doktorska disertacija.

5.      Pristupnici se može pripisati autorstvo objavljenog znanstvenog rada

 

U Zagrebu, 28. svibnja 2001.

                                                                    Stručno povjerenstvo:

                                                                   

                                                                1. dr.sc. Ljubo Antic, izv.prof.

                                                                2. dc. sc. Mira Kolar, red.prof

                                                                3. dr. sc. Marijan Maticka,izv.prof.

 

 


Stručno povjerenstvo:

Prof. dr. sc. Ljubomir Antić

Prof. dr. sc. Mira Kolar

Prof dr. sc. Marijan Maticka

Prof. dr. sc. Ivan Dumbović

Prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan

 

           

                         FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG

                         FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

          Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 13.  srpnja 2000. donijelo je Odluku kojom smo imenovani Stručnim povjerenstvom koje treba utvrditi zadovoljava li mr. sc. Ivica Hrastović uvjete propisane člankom 51. Zakona o visokim učilištima za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i da li se može odobriti predložena tema pod naslovom Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata  te potvrditi mentor prof. dr. sc. Ljubomir Antić.

 

          Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću slijedeće

 

                                                     I Z V J E Š Ć E

 

          Kandidat mr. sc. Ivica Hrastović podnio je Zahtjev  za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata. Zahtjevu je priložio: Diplomu o završenom studiju drugog stupnja (preslika), Diplomu o završenom postdiplomskom obrazovanju (preslika), životopis, popis objavljenih radova, sinopsis disertacije i izvorni znanstveni članak Ante moškov – Uloga u stvaranju i propasti NDH, Časopis za suvremenu povijest, God. 31., br. 1., Zagreb, 1999., 127.- 150.

 

1.                          Životopis

 

           Mr. sc. Ivica Hrastović rođen je u 3. siječnja 1947. u Vrpolju, Općina Slavonski Brod. Osnovnu školu završio je u Vrpolju a gimnaziju u Slavonskom Brodu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Povijest (A) i Filozofiju (A) a magistrirao na Pravnom fakultetu u Osijeku na poslijediplomskom studiju Samoupravljanje – pravni i ekonomski aspekti. Bio je nastavnik i direktor gimnazije u Slavonskom Orahovcu te direktor u Spomen parku Kumrovec. Od 1992. uposlen je u Hrvatskoj vojsci gdje je od 1996. godine načelnik katedre vojne povijesti. Na Fakultetu prometnih znanosti predaje (vojnim pilotima) kolegij Hrvatske vojne povijesti.

 

2.                          Uvjeti

 

           Kandidat Mr. sc. Ivica Hrastović stekao je akademski stupanj magistra znanosti, znanstveno polje pravo te objavio izvorni znanstveni rad Ante Moškov – Uloga u stvaranju i propasti NDH, Časopis za suvremenu povijest, God 31., br. 1., Zagreb, 1999., 127-150.

 

3.                          Tema disertacije

 

          U doktorskoj disertaciji Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata pristupnik namjerava objaviti rezultate istraživanja o vojnoj izobrazbi časnika i dočasnika vojske NDH te NOV Hrvatske. U prvom poglavlju određuje se politički položaj Hrvatske uoči i za vrijeme rata. Sadržaj drugog poglavlja je rat kao povijesna pojava te vojna izobrazba kao važan  čimbenik ratovanja. Naredno poglavlje bavi se vojnom izobrazbom u NDH koju autor analizira i ocjenjuje na primjeru jedne časničke i dočasničke škole, uzimajući u obzir njezine pravne akte, nastavnički kadar, nastavna sredstva, literaturu, polaznike, izvannastavne aktivnosti i sl. U četvrtom poglavlu pristupnik predstavlja temeljne značajke sustava vojne izobrazbe NOP-a Hrvatske na primjeru nekoliko škola odnosno tečajeva. U petom poglavlu daje se kritička ocijena vrijednosti i slabosti sustava vojne izobrazbe u promatraanom razdoblju i okolnostima s osobitim osvrtom na njezinu ideologiziranost i ovisnost o drugim zemljama. Na kraju rada bit će dan osvrt na sudbinu  vojnih škola na završetku II. svjetskog rata.

 

4.                          Zaključak

 

           Na temelju uvida u ponuđenu dokumentaciju Stručno povjerenstvo zaključuje:

1.                            Kandidat zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima.

2.                            Tema doktorske disertacije je opravdana budući da je hrvatska vojna povijest uopće a povijest vojne izobrazbe posebno nedostatno istražena i ocijenjena.

3.                            S obzirom na znanstveno polje (povijest) fakultet je ovlašten provesti postupak obrane doktorske disertacije.

4.                            Predloženi mentor prof. dr. Ljubomir Antić znanstveno je osposobljen za područje iz kojeg je prijavljena doktorska disertacija.

5.                            Na temelju ponuđene dokumentacije pristupniku se može pripisati autorstvo objavljenog znanstvenog rada.

 

Zagreb, 11. travnja 20001.

                                                                                Stručno povjerenstvo:

                                                                     1. dr.sc. Ljubomir  Antić, izv.prof.

                                                                     2. dr.sc. Mira Kolar, izv.prof.

                                                                     3. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.

                                                                     4. dr.sc. Ivan Dumbović, red.prof.

                                                                     5. dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan,izv.prof.

 

 

 


REPUBLIKA HRVATSKA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3 - HR- 10000 ZAGREB

 

 

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta

 

 

Predmet: Izvješće Stručnoga povjerenstva o zadovoljavanju uvjeta mr. sc. Rize Džafića propisane članom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te o prihvaćanju teme disertacije pod naslovom DJEČJA KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA i mentora prof. dr. sc. Dubravke Težak.

 

                                                           

IZVJEŠĆE

 

 

 

Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća održanoj 26. veljače 2001. godine u Sručno povjerenstvo za procjenu zadovoljavanja uvjeta mr.sc. Rize Džafića propisane članom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te o prihvaćanju teme disertacije pod naslovom DJEČJA KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA i mentora prof. dr. sc. Dubravke Težak, pregledom biografije i bibliografije, vrednovanjem radova i predložene teme, utvrdili smo slijedeće:

            1. Mr. sc. Rizo Džafić je rođen 2. rujna 1945. godine u Bosanskoj Krupi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu (grupa:  Jugoslavenske književnosti i opća književnost) 8. lipnja 1971. godine, a poslijediplomski znanstveni studij književnosti završio je, obranom magistarskoga rada Razvitak dječje književnosti u Bosni i Hercegovini, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 27. listopada 2000. te stekao akademski stupanj magistra humanističkih znanosti, znanstveno polje: znanost o književnosti. Rizo Džafić objavljuje osim stručne (pedagoške) i književne kritike poeziju i prozu za djecu, a služi se njemačkim i ruskim jezikom. Radio je kao profesor materinjega jezika u Bosanskoj Krupi, kao nastavnik domovinske grupe predmeta u SR Njemačkoj, a sada je u zvanju višega asistenta za predmete Književnost za djecu i Svjetska književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Bio je pokretač i voditelj znanstveno-istraživačkog projekta Bošnjačka književnost u 20. stoljeću na prostorima Bosanske krajine u razdoblju od 16. 02. 1996. do 30. 10. 1998. godine pri Pedagoškom fakultetu u Bihaću i Ministarstvu obrazovanja, nauke i kulture Unsko-sanskog kantona.

            2. Magistarski rad Rize Džafića  Razvitak dječje književnosti u Bosni i Hercegovini ocijenjen je  kao iscrpan i temeljit pregled bosanskoheregovačke književnosti za djecu od njezinih teško odredivih početaka do danas. Autor je uzeo u obzir veliku građu (ukupno 65 pisaca), skupio i obradio mnoge podatke i razvrstao ih pregledno prema vlastitoj klasifikaciji. Dobro poznaje tekuću literaturu o dječjoj književnosti, a prema navodima i popisu literature može se zaključiti i da prati odgovarajuću opću književnoteorijsku literaturu. Služi se uglavnom metodom eksplikacije, opisa i književnokritičkog osvrta. Vlastite kriterije izbora i klasifikacije dosljedno je proveo, a izlaganja mu opravdavaju zaključke.

            Kao priređivač  više antologija skupio je i opisao mnogo dosad neobrađene građe, pregledno ju razvrstao prema vlastitoj tipologiji i nastojao upozoriti na određene osobitosti koje se mogu razabrati u tijeku razvitka dječje književnosti na određenom području, u okviru kojega se može, prema njegovom mišljenju, odrediti i osobit «kulturni kontekst». Osvrnemo li se samo na antologije bošnjačke poezije i bošnjačke priče za djecu 20. stoljeća, zapazit ćemo, osim primjerena izbora i biografsko-kritičkoga komentara, instruktivne predgovore u kojima Džafić gotovo nanovo rekonstruira korpus bošnjačke dječje književnosti. Probijajući se malo poznatim činjenicama, časopisima i djelima neafirmiranih autora, Rizo Džafić svjestan svoga pionirskog posla (jer to područje, kao što je poznato, nije bilo temeljitije obrađivano), razložno piše: «Osnovni kriterij prilikom izbora je bio kriterij estetskoga vrednovanja bošnjačke dječje priče i izbor priča takvog kompozicionog sklopa koje, manje ili više, izražavaju bošnjački duh u životu, govoru, običajima, pogledu na svijet…onaj duh koji je specifičan i svoj, stoljećima potiskivan, koji je različit od duha ostala dva konstitutivna naroda, a koji se u njih uklapa, obogaćuje i dopunjuje naš bosanskohercegovački kulturni prostor.» (Antologija bošnjačke priče za djecu 20 stoljeća, str. 218) Ili, za ilustraciju autorova pisanja i pristupa, podjednako nacionalno afirmativnoga koliko i kritičkoga, neka nam posluži još jedan fragment: «Pjesnici između dva svjetska rata su svoje stvaralaštvo temeljili na poeziji koja ih je (kako su smatrali) približavala drugim narodima, ne vodeći računa koliko ih takav odnos odvaja od njih samih i naroda iz kog potiču. Tako su se više približili duhu i identitetu istočnih i zapadnih susjeda, nego vlastitom nacionalnom korpusu. Njihovi umjetnički i emocionalni korijeni nisu vezani za vlastito tlo, nego za imaginarno tlo građeno na stoljetnom negiranju njihovog naroda i pokušajima njegove asimilacije. Kao ideolozi naroda, kakvi su bili pjesnici s početka 20. vijeka, oni nisu preuzeli vodstvo i usmjeravali svoj narod, nego su ga još više svojom poezijom, leksikom i ideološkim opredjeljenjem dovodili u zabunu. To je doprinijelo da bošnjačka književnost za djecu 20. vijeka nema svoj kontinuitet, svoju jasno definiranu poetiku i svoje autohtone nosioce.» (Antologija bošnjačke poezije za djecu 20. vijeka,  str. 10)

Kako u književnokritičkom  i antologičarskom, tako i u priređivačkom radu, osobito se vrijednim ističe Džafićevo afirmiranje manje poznatih i otkrivanje gotovo zaboravljenih bosanskih pisaca. Priredivši izabrana djela Murata Šuvalića, u instruktivnom predgovoru, autor je zapisao: «Tematski, to su snažni zapisi o psihološkim lomovima čovjeka na razmeđi istoka i zapada, vjera i nacija, krsta i polumjeseca, i grčeviti pokušaji da se, u vihoru takvog vremena i opasnostima takvog okruženja, očuvaju patrijarhalno-etički nazori, obraz i čast, ime i porijeklo.» (Književnik i buntovnik, u: Murat Šuvalić, Izabrana djela, str. 9.)

            Već iz ovoga kratkog uvida u najznačajnije radove mr. sc. Rize Džafića vidljivo je da on dobro poznaje građu o kojoj piše te da nastoji, u svom eksplikativnom kritičkom pristupu, biti što objektivniji i stručno-znanstveno uvjerljiviji, vrijednosti koje ga u potpunosti kvalificiraju za pisanje doktorata.

            3. Kandidat je predložio da tema njegovog doktorskog rada bude DJEČJA KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA. Prosudbeno povjerenstvo smatra da mu se predložena tema može odobriti jer predstavlja slabo istraženo područje dječje književnosti podjednako s književnoteorijskoga kao i književnopovijesnoga stajališta. U okviru svoga rada kandidat će istražiti žanrove, poetiku i značaj pisaca Bosanske krajine kao i mjesto te književnost u okvirima dječje književnosti Bosne i Hercegovine i šire. U svom radu prati će pisce kroz četiri faze stvaralaštva koje obuhvaćaju četiri vremenske etape (1. – prve decenije XX. stoljeća; 2. – do II. svjetskog rata; 3. – tijekom i poslije II. svjetskog rata; 4. – devedesete godine).

            Prema priloženom sinopsisu kandidat će književnopovijesno osvijetliti osnovne pravce razvoja dječje književnosti u Bosanskoj krajini sustavno prateći produkciju i specifičnost transformacija dječjih djela u pojedinim etapama. Za tu svrhu istražit će djela dječje književnosti u Bosanskoj krajini s obzirom na književnu vrstu, tematiku i autore koji su dječjoj književnosti dali svoj prilog, utjecali na njezin razvoj i bili čitalački najprihvatljiviji. Kandidat je u svom sinopsisu naveo brojne autore čija će ostvarenja obuhvatiti svojim radom. U istraživanju će staviti težište na jezične, stilske, tematske i nacionalne razlike koje dobrim dijelom pridonose zanimljivosti dječje književnosti na ovom području. S obzirom da su dosadašnji pristupi bili uglavnom opterećeni ideološkim naslagama, ukazuje se potreba da se sva djela ponovno podvrgnu književno-kritičkoj valorizaciji. Cilj je da se izdvoje i analitički predstave pisci koji su dali značajan prinos razvoju dječje književnosti u Bosanskoj krajini kao i u Bosni i Hercegovini i da se odredi koja im mjesta pripadaju u bosanskohercegovačkoj i europskoj dječjoj književnosti. 

             4. Prema svemu, očigledna je opravdanost teme i njezin se znanstveni doprinos ogleda u sistematizaciji dječje književnosti Bosanske krajine, pa i Bosne i Hercegovine, predloženi mentor i fakultet su odgovarajući, autorstvo objavljenih radova pristupnika je neosporno te budući da su zadovoljeni uvjeti članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima, stručno povjerenstvo smatra da na sve tražene upite može odgovoriti pozitivno, pa predlaže Fakultetskom vijeću da prijavljenu temu disertacije DJEČJA KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA prihvati i omogući kandidatu mr. sc. Rizi Džafiću odgovarajući postupak.

 

                                               

Stručno povjerenstvo:

 

I.                   Dr. sc. Zvonko Kovač, izv. prof.

II.                Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof.

III.             Dr.  sc. Milivoj Solar, red. prof.

 

  Zagreb, 10. svibnja 2001.

 


                                          FAKULTETSKOM VIJEĆU

 

                         FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

 

 

Na sjednici održanoj 17. svibnja 2001. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu donijelo je odluku kojom se za ocjenu disertacije mr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan pod naslovom Posebnosti tipologije i ikonografije mitraičkih reljefa rimske Dalmacije imenuje Stručno povjerenstvo u sastavu izv. prof. dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof. dr. sc. Petar Selem i red.prof. dr. sc. Marin Zaninović.

 

 

Na temelju uvida u disertaciju članovi povjerenstva podnose Fakultetskom vijeću skupno

 

 

 

                            IZVJEŠĆE O OCJENI DOKTORSKE DISERTACIJE

 

 

Doktorska disertacija mr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan sadrži dvije velike cjeline koje su podijeljene u 32 poglavlja, zaključak, bibliografiju, kratice, popise slika, tabli i zemljovida raspoređenih na 333 stranice teksta pisanih slogom TNR 12, proreda 1,5. Ova je doktorska disertacija osim toga upotpunjena s 68 slika i 10 zemljovida.

 

Nakon opsežnog predgovora (3-11), u kojem autorica objašnjava razloge  metodološkog odabira ali i problematiku s kojom se susretala, slijedi  cjelina koju je nazvala Mitrijski misterij: opće odrednice. Ova je cjelina u kojoj su podrobno objašnjeni opći pojmovi vezani uz Mitraizam. Tako autorica iznosi dileme vezane uz izvorište mitraizma (12-16), uz mitrijski misterij odnosno uz njegovu slijedovnost ili novu pojavu (17-21). Nadalje očitava tauroktonijske slike inicijacijskom i astralnom strukturom pri čemu rašćljanjuje inicijacijski predložak (22-25) i astralni predložak (25-33). Iako smatra da je Rim izvorište oblikovanja i širenja mitrijskog misterija i kultne slike (34-36) analizira prostore rane Mitrine prisutnosti i na drugim prostorima (36-44) kao što posebno analizira postojanje Mitrinog kulta u Dura Europosu (45-53).

Slijedi vrlo opsežna druga cjelina doktorske disetacije Spomenički zapisi mitrijskog misterija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Na početku autorica analizira prvu pojavu mitrijskog misterija na prostoru provincije (54-58). Potom slijedi opširno poglavlje u kojemu navodi sve do sada poznate mitrijske spomenike iz Dalmacije (58-134). Nadalje raspravlja o ikonografiji spomenika i njenoj kompoziciji kao i o tipologiji. Opsežno je obradila tipološke probleme u kojima je analizirala dosadašnje stanje znanosti oko problema tipologije (135-147). Nakon što je konstatirala vrijeme i itinerar prijenosa tauroktonijske slike u rimsku provinciju Dalmaciju provodi analizu ikonografskih i kompozicijskih mitrijskih reljefa iz Dalmacije.(148-208). Slijedi analiza centara mitrijskog štovanja u provinciji pri čemu se ispostavilo da su veliku ulogu odigrale carinske postaje i cestovna križišta (209-250). Autorica osim toga, a na osnovu epigrafskih spomenika, analizira  porijeklo i status štovatelja mitrijskog misterija iz rimske provincije Dalmacije (251-273) nakon čega ispostavlja itinerar carinskog sustava u koji umeće itinerar mitrijskog štovanja (274-279). Slijedi zaključak (280-297), bibliografija (298-328), popis kratica, slika na tablama i zemljovida (329- 333).

 

U ovoj drugoj cjelini ove doktorske disertacije pod naslovom Spomenički zapisi mitrijskog misterija u rimskoj provincija Dalmaciji nalazi se nedvojbeno najznačaniji dio disertacije. U njemu je autorica pokušala dati odgovore na do sada neodgovorena pitanja i to ona o početku pojave mitrijskog misterija u Dalmaciji, ali i o prostorima njegove rasprostranjenosti kao i o njegovim nositeljima. Da bi odgovorila na ta pitanja poslužila se složenom ikonografskom i kompozicijskom analizom mitrijskih spomenika iz rimske provincije Dalmacije. Posluživši se metodologijom isčitavanja formalnih kriterija, pri čemu treba istaknuti da se autorica  opredijelila za zapadni soteriološki religijski sustav izvorišta mitrijskog misterija (što je, dakako, odredio i način išćitavanja ikonografskih simbola)  koja do sada, na mitrijskim spomenicima iz Dalmacije  nije bila  provedena, autorica je dobila  rezultate koje je potom suprostavila mitrijskoj problematici  Dalmacije.

U poglavlju Čitanje tauroktonijske slike inicijacijskom i astralnom strukturom autorica objašnjava razloge svoga metodološkog postupka. Naime, prikaz tauroktonije je nepromjenjivog ikonografskog sadržaja od njegove pojave krajem I. stoljeća u Rimu, kada se prvotno iskazuje unutar skluptornog prikaza, preko svih njenih primjera diljem Carstva, do kraja IV. stoljeća kada prestaje njena pojava. U ovom je poglavlju  autorica vrlo podrobno objasnila inicijacijski i astralni predložak tumačenja tauroktonije pri čemu raspravlja o svim prednostima i manama ova dva tumačenja. Potom autorica slijedi put širenja uz pomoć mitrijskih spomenika zabilježenih kako u Rimu tako i u provincijama zadržavajući se posebno na nalazišta iz Dura Europosa. Upravo je Dura Europos ključni odgovor na upit o misterijskom obliku štovanja Mithre na Istoku čime se konačno odgovorilo na pitanje o mjestu njegovog nastanka i pravce širenja. Čini se da je u Dura Europosu došlo do prijenosa Mithrinog štovanja uz pomoć vojnika palmirske postrojbe koji stećene misterijske spoznaje prenose na prostor Dura Europosa.

Prikazi tauroktonije, koje je navela autorica, pokazuju jasne i uniformne strukture ikonografskog prikaza misterijske doktrine bez obzira na kojem se prostoru Carstva prikazuje.  U svjetlu tih stećenih saznanja autorica je u poglavlju Pojava mitrijskog misterija na prostoru rimske Dalmacije  analizirala spomenički materijal iz Dalmacije.Upravo je ovo jedno od najvažnijih poglavlja jer je autorica pokazala put širenja od njegove prve pojave u provinciji. Kako  pomoć u određivanju prve pojave mitrijskog misterija nije mogla naći u literarnim izvorima izvore je pronašla u spomeničkim zapisima pri čemu je primijenila ranije spominjanu metodu analize sadržaja, poglavito kompozicijskih i stilskih elemenata kultnih slika kao i uz pomoć, gdje je bilo moguće, i epigrafskih podataka. Usporedo se koristi i komparativnom metodom na osnovu spomenika iz drugih provincija. Analiza je tako pokazala da se prvi mitrijski misterij pojavljuje na Vratniku kod Senja kojeg su tu donijeli činovnici carinskog sustava. Prilikom analize spomenika iz Dalmacije autorica polemizira s nekim od dosadašnjih stavova nudeći rješenja pojedinim problemima. Tako naprimjer nudi drugačije tumačenje vrlo važnog pojma spelaeum kojeg ne treba tumačiti kao prirodni mitrej nego kao prostor unutar kojeg se vrši misterij.

U poglavlju Kompozicija i ikonografija mitrijskih reljefa rimske Dalmacije iz spomeničke ostavštine mitrjskog sadržaja izdvaja mitrijske reljefe tauroktonije  te analizira  kompozicijske odrednice pri čemu dolazi do zaključka da među njima možemo razlikovati dvije osnovne kompozicijske odrednice. U prvu grupu mitrijskih reljefa ulaze jednostavni prikazi, odnosno reljefi koji sadrže samo osnovnu scenu mitrijskog misterija. Ovi su spomenici ujedno i najbrojniji. U drugu grupu  spadaju složene mitrijski reljefi tauroktonije, jer se njima uz osnovnu scenu dodaju i prateće. Ovi se u Dalmaciji  javljaju u malom broju. Da bi dobila što jasniju kompozicijsku i ikonografsku  analizu utjecaja ovih reljefa autorica se služi i komparativnom metodom. Tako dolazi do vrlo važnog zaključka koji pokazuju da su u prvoj fazi nastajanja mitrijskih reljefa u Dalmaciji največi utjecaj izvršio italski utjecaj, prvenstveno iz aquilejskih radionica. Dogodilo se to u 2. stoljeću kada je nastala najstarija kultna slika tauroktonije u Dalmaciji (istovremeno s podizanjem mitreja na Vratniku) U drugoj fazi širenja Mitraizma pojavljuju se dva utjecaja i to zapadni koji autorica slijedi sve do rajnskih prostora i podunavski utjecaj koji se pojavljuje u 3. stoljeću.

U poglavlju Cestovne komunikacije i centri mitrijskog misterija analizira tri mjesta na kojima se  pojavljuju mitrijski spomenici. Pri tome uočava da se oni javljaju na primarnim cestovnim komunikacijama provincije Dalmacije kako na obali tako i u unutrašnjosti. Osim toga ovi se spomenici javljaju i u rimskim vojnim logorima koja su postojala u Dalmaciji, kao št osu npr.  Burnum i Tilurij kao i u fiskalnim uredima za ubiranje carina. Ova je tri mjesta pojave mitrijskih pomenika u Dalmaciji podrobno analizirala kao što je usporedila s drugim nalazima diljem zapadnog dijela Carstva pri čemu je došla do saznanja da se i u drugim provincijama takvi spomenici pojavljuju na istim mjestima. Služeći se rezultatima koje je dobila i koje je prikazala u predhodnim poglavljima autorica analiza, korak po korak, putove širenja kulta iz sjeverne Dalmacije prema jugu i prema unutrašnjosti provincije. Glavni oslonac u ovoj analizi bilo joj je studiranje antičkih prometnih pravaca kako bi utvrdila postojanje državnih ureda na glavnim križanjima cestovnih pravaca ali i analiza fiskalnih ureda u velikim gradovima kao što su Jader i Salona. u kojima naslučuje i više mitrijskih zajednica.

U poglavlju Štovatelji mitrijskog misterija u rimskoj Dalmaciji i njihovi natpisi analizira autorica, a na osnovu sačuvanih epigrafskih spomenika, porijeklo i socijalni status ljudi koji su bili poklonici mitrijskog misterija. Pri tom polemizira s mišljenjima drugih znanstvenika koji smatraju da je vojska primarni nosioc Mitraizma preko Istoka na Zapad. Na prostoru provincije Dalmacije, koja upoznaje kult Mithre polovicom II. stoljeća, su njegovi nosioci podrijeklom orijentalci u statusu robova ili oslobođenika a u službi u carinskom uredu. Kako se kult širio tako se širio i krug njegovih štovatelja pa među njima nalazimo gradske dužnosnike. Isto tako su vojnici sljedbenici mitrijskih misterija što je potvrđeno u vojnim utvrdama.

 

Posebno zanimljivi dio ove doktorske disertacije čini poglavlje Zaključak u kojem autorica sažeto objašnjava svoj metodološki postupak kao i rezultate svojeg istraživanja. Od više novih rezultata treba istaknuti onaj najvrijedniji a koji je ustanovio  put rasprostiranja mitrijskog misterija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Osim toga autorica je   mitrijske spomenike iz Dalmacije smjestila u kronološki okvir. Sprovedena analiza porijekla i socijalnog statusa nosioca kulta, zbog malog uzorka, nije donijela neka nova saznanja koja ne bi bila poznata i iz drugih provincija.

 

 

Zaključak i prijedlog

 

Doktorska disertacija Goranke Lipovac Vrkljan Posebnosti tipologije i ikonografije mitrijskih reljefa rimske Dalmacije višestruko je koristan znanstveni rad. On sintetizira dosadašnja saznanja o mitrijskim misterijima  te donosi opsežan uvid u mitrijsko spomeničko stanje u rimskoj provinciji Dalmaciji. Osim toga daje važan doprinos arheološkoj znanosti novim saznanjima o širenju mitrijskih misterija u provinciji i novim kronološkim okvirima.

 

Stoga su članovi povjerenstva suglasni u stavu da je doktorska disertacija mr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan vrijedan i znanstveno utemeljen rad, koji udovoljava svim zahtijevima za doktorsku disertaciju. Članovi povjerenstva predlažu Vijeću filozofskog fakulteta da prihvati njihovu pozitivnu ocjenu i kandidatu odobri nastavak postupka u stjecanju doktorata znanosti.

 

U Zagrebu, lipnja 2001.

 

                                                                Stručno povjerenstvo

 

                                                               dr. sc. Mirjana Sanader, izv. prof.

                                                               predsjednica povjerenstva

                           

                                     

                                                               dr. sc. Petar Selem, red. prof.

                                                              član povjerenstva

                                            

                                                             dr. sc. Marin Zaninović, red. prof.

                                                             član povjerenstva 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Dr. sc. Damir Boras, docent, predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof., član povjerenstva

Dr. sc. Damir Kalpić, red. prof. Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, član povjerenstva

 

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

 

Predmet: Ocjena doktorske disertacije TOMISLAVE LAUC

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na svojoj sjednici od 17. svibnja 2001. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije TOMISLAVE LAUC, s naslovom "Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku". Na temelju donesene odluke podnosimo Vijeću sljedeće

 

S K U P N O     I Z V J E Š Ć E

 

Disertacija Tomislave Lauc pod naslovom "Problemi pretraživanja obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku" sadrži 140 stranica računalno složenog teksta , 9 stranica bibliografije, te 35 stranica dodatka. Rad je organiziran u četiri dijela, kojima prethodi uvodno poglavlje, pod naslovom "Uvod".

Prvi dio pod naslovom "Pretraživanje obavijesti" obuhvaća sedam poglavlja s naslovima: Tipovi pretraživanja, Prikaz i podudaranje dokumenta i upita - središnja procedura u pretraživanju obavijesti, Konvencionalni sustavi za pretraživanje, Automatsko indeksiranje, Indeksiranje pojedinačnim terminima, Indeksiranje složenim terminima te Obrada prirodnog jezika i pretraživanje obavijesti.

Drugi dio pod naslovom "Pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskom jeziku", sadrži šest poglavlja te opsežan popis upotrijebljene literature: Indeksiranje na razini riječi i obrada prirodnoga jezika, Robusni morfološki sustav za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi, Primjena robusnog modela u morfološkom sustavu hrvatskoga jezika, Pretraživanje obavijesti na hrvatskom jeziku putem sintaktičkog sveznog indeksiranja, Eksperiment i Zaključni osvrt, te na kraju popis literature: Literatura.

Treći dio, pod naslovom "Dodatak", sadrži poglavlje "Pravila jezgrene gramatike" i poglavlje "Primjeri imeničnih sveza raščlanjenih pravilima opisanima u sustavu za analizu i generiranje sveza (SAGS)"

Glavna teza disertacije ističe da se kombiniranjem sintaktičkog i nesintaktičkog sveznog indeksiranja može povećati preciznost ili točnost pretraživanja što se potvrđuje u završnom poglavlju drugog dijela rada, odnosno u opisu eksperimenta u kojemu je provedeno ispitivanje utjecaja primjene sintaktički dobivenih sveznih deskriptora na djelotvornost pretraživanja.

Prvi dio rada izlaže osnovne pojmove i tehnike koje se koriste u strojnom pretraživanju obavijesti, te u kratkim crtama iznosi cjeloviti prikaz područja.

Tako je, početno, na temelju razmatranja različitih tipova pretraživanja, definirano područje pretraživanja informacija i dan terminološki pregled naziva koji se upotrebljavaju u ovom području. Nakon toga slijedi razmatranje tehnika za prikaz i uparivanje upita i dokumenta, odnosno za ispitivanje njihove podudarnosti kao središnje procedure pri pretraživanju obavijesti. Opširnije su opisani konvencionalni sustavi za pretraživanje, a zatim je posebna pozornost posvećena automatskom indeksiranju uz detaljnije iznošenje metoda i postupaka koji se koriste pri indeksiranju teksta kako pojedinačnim, tako i složenim terminima.

Završni dio prvog dijela daje osvrt na primjenu obrade prirodnoga jezika u pretraživanju obavijesti. U kratkom, ali dobro dokumentiranom prikazu, iznose se osnovne značajke leksičke, sintaktičke i semantičke razine prirodnojezične obrade, te naglašava važnost uporabe tehnika za strojnu obradu prirodnoga jezika u pretraživanju informacija. Tako se navode različiti tipovi indeksiranja kao što su indeksiranje dokumenta osnovnim oblicima riječi koje se pojavljuju u tekstu, indeksiranje pomoću značenja riječi i indeksiranje svezama riječi, te ističe važnost njihove implementacije radi poboljšanja djelotvornosti suvremenih sustava za pretraživanje obavijesti.

U drugom, znatno opsežnijem dijelu rada, govori se o pretraživanju obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku. Ovaj dio sadrži opis modela sustava za svezno indeksiranje dokumenata na hrvatskom jeziku. Model u postupku određivanja indeksnih jedinica koristi lingvistički utemeljen pristup, odnosno sintaktički analizator, te robusni morfološki sustav za normaliziranje elemenata parova koji čine svezne deskriptore. Uz opis već postojećih tehnika za obradu prirodnoga jezika koje se koriste pri indeksiranju na razini riječi, izvorni znanstveni doprinos autorice u ispitivanju različitih metoda i postupaka za djelotvorno pretraživanje tekstova na hrvatskom jeziku putem pretraživanja punoga teksta predstavlja robusni morfološki sustav za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi, odnosno njegova primjena u morfološkom sustavu hrvatskoga jezika.

U okviru primjene robusnog morfološkog sustava na hrvatski jezik, detaljno su opisane morfonološke smjene u hrvatskom jeziku te njihova formalizacija, u robusnom sustavu, te, uz kraći osvrt, i formalizacija u Kimmovom morfološkom modelu. Osnovna prednost robusne morfološke analize je u tome što sustav omogućuje pretraživanje oblika riječi za danu riječ iz upita bez uporabe rječnika. Budući da se pri izvođenju oblika koriste sve teoretski moguće kombinacije za definirane morfonološke smjene, potrebno je filtriranje konačnih rezultata na temelju popisa riječi u invertnom indeksu dokumenta. Važno je naglasiti da je implementacija ovakvog sustava dala vrlo zadovoljavajuće rezultate u praksi i to upravo zbog posebnosti koje dolaze do izražaja primjenom robusne morfološke analize. Naime, s obzirom na način generiranja oblika riječi, prilikom pretraživanja moguće je pronaći i one relevantne odgovore koji sadrže gramatički neispravno napisane riječi. Tako se točnost sustava prema danim parametrima kreće između 90% i 95%.

Nadalje, kao sastavni dio predloženog cjelovitog modela sustava za pretraživanje obavijesti, u disertaciji je razrađena metoda sintaktičkog sveznog indeksiranja. Radi dobivanja onih sveza riječi iz teksta koje se smatraju dobrim indikatorima sadržaja dokumenta, opisan je niz postupaka za indeksiranje pomoću parova riječi, odnosno njihovih normaliziranih oblika, pri čemu su parovi dobivenih na temelju sintaktički raščlanjenih imeničnih sveza. Postupak izdvajanja parova čiji su elementi pojmovno ovisni, točnije sintaktički povezani kao "glava" i "uobličitelj" sveze, temelji se na ukupno 55 gramatičkih pravila pomoću kojih je formalno opisan prethodno odabrani skup imeničnih sveza izdvojenih iz manjeg korpusa tekstova.

Krajnji je cilj sveznog indeksiranja dobivanje normaliziranih jedinica unutar parova koji čine kandidate za indeksne jedinice, a može se postići pomoću prethodno opisanog robusnog morfološkog sustava za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi.

Glavna teza disertacije, koja ističe da se kombiniranjem sintaktičkog i nesintaktičkog sveznog indeksiranja može povećati preciznost ili točnost pretraživanja, potvrđuje se u završnom poglavlju drugog dijela rada, odnosno u opisu eksperimenta kojim se provelo ispitivanje utjecaja primjene sintaktički dobivenih sveznih deskriptora na djelotvornost pretraživanja.

Eksperiment je proveden tako da se na odabranom korpusu tekstova pokušalo utvrditi različitost u primjeni sintaktičkog u odnosu na nesintaktičko svezno indeksiranje. Eksperimentalni korpus sastoji se od TEB-ove zbirke tekstova o poreznom poslovanju. Korpus uključuje 1000 manjih dokumenata veličine 500 do 1000 riječi. Dokumenti sadrže mišljenja Ministarstva financija u vidu odgovora na pitanja korisnika vezana uz porezno poslovanje, kao i pitanja korisnika. Ovakav odabir dokumenata motiviran je preuzimanjem već postojeće baze sa tekstovima koji su strukturirani na način da sadrže pitanja korisnika, opisne naslove i sentence u kojima je sažeto odgovoreno na pitanje, te opširniji odgovor.

Za eksperimentalnu zbirku tekstova i u slučaju sintaktičkog i u slučaju ne-sintaktičkog načina indeksiranja, odnosno pretraživanja, svi svezni deskriptori sadrže po dva elementa, na koje su primijenjene jednake procedure normaliziranja i vrednovanja termina.

Eksperiment je proveden u nekoliko koraka: Iz slučajnog uzorka koji sadrži 50 dokumenata ručno su analizirana pitanja korisnika. Kao rezultat, za svako pitanje izdvojena je po jedna imenična sveza i to ona za koju se smatra da najbolje opisuje sadržaj pitanja, a čija je sintaksa definirana pravilima jezgrene gramatike sustava. Zatim su, ručno, za svaku svezu pojedinačno, sastavljena dva popisa sveznih deskriptora koji sadrže parove riječi (oblika), odnosno za svaku riječ njen normalizirani oblik. U prvom popisu su indeksi koji su dobiveni na temelju sintaktičke raščlambe, a u drugom su indeksi dobiveni nesintaktičkim postupkom, tj. popisivanjem parova riječi koje se supojavljuju.

Za svako pojavljivanje sintaktički dobivenog sveznog deskriptora zabilježen je broj pojavljivanja na isti način dobivenog deskriptora u dijelu teksta dokumenta koji sadrži odgovor. Analogan postupak proveden je i s parovima dobivenim na temelju supojavljivanja.

S obzirom na zadane uvjete, rezultati eksperimenta ukazali su na sljedeće odnose: U 50% slučajeva sintaktičko svezno indeksiranje dalo je veću sličnost između vektora termina upita i dokumenta, što znači da je za dano pitanje, u njemu pripadnom tekstu odgovora, broj pojavljivanja para dobivenog na temelju sintaktičkog indeksiranja za jedan do tri para veći u odnosu na broj parova dobivenih supojavljivanjem.

U 50% slučajeva sintaktičko je indeksiranje dalo veću točnost pretraživanja, odnosno manji broj nerelevantnih dokumenata. Veća točnost pretraživanja, uz istovremeno i veću sličnosti između vektora upita i teksta dokumenta, postignuta je u 25 % slučajeva.

Stoga se može zaključiti da bi daljnji vrijedan korak bila implementacija modela sustava za svezno indeksiranje kao i već postojećih sustava za označivanje (i lematiziranje) korpusa tekstova na hrvatskome jeziku te sustava za prethodnu obradbu tekstova (razdvajanje većih dijelova teksta na manje cjeline, npr. ulomke, rečenice, rečenične dijelove) u cjeloviti sustav za pretraživanje obavijesti.

Budući da je znatan dio rada posvećen izlaganju problematike vezane uz računalnu obradu prirodnoga jezika i isticanju problema specifičnih za formalnu obradu morfologije i sintakse hrvatskog jezika čije rješavanje predstavlja temelj za uspješnu implementaciju i povećanje djelotvornosti sustava za pretraživanje obavijesti, rad je naslovljen "Problemi pretraživanja obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku". To znači da je naglasak, upravo kako je to vidljivo i iz samog naslova, na prikazu složenosti zadatka da se formalno, na morfološkoj i sintaktičkoj razini opiše flektivni prirodni jezik poput hrvatskog, uzimajući pri tome u obzir svu važnost u uspostavljanju zadovoljavajućeg odnosa između robusnosti računalnog sustava s jedne strane i količine ugrađenog jezičnog znanja s druge strane, a u cilju djelotvorne primjene sustava u praksi.

Upravo u tom smislu robusni morfološki sustav za strojnu analizu i generiranje oblika riječi na hrvatskom jeziku na originalan način pokazuje kako je uz relativno malu količinu ugrađenog jezičnog znanja moguće postići ne samo zadovoljavajuće rezultate u praksi, nego i osigurati takove rezultate do kojih je isključivo moguće doći robusnim pristupom. Ovo se odnosi na pronalaženje i onih relevantnih tekstova u kojima pojedine riječi ili izrazi nisu gramatički ispravni, ali sadržajno zadovoljavaju korisnikovu informacijsku potrebu.

Također, originalni je znanstveni doprinos, koji se tiče prikaza metode za sintaktičko indeksiranje binarnim terminima tekstova na hrvatskom jeziku, i u naznačivanju da bi se već s manjom količinom ugrađenog jezičnog znanja točnost pretraživanja mogla zamjetno povećati.

Na temelju iznesenoga u ovom izvješću donosimo sljedeću

 

O c j e n u

 

Disertacija TOMISLAVE LAUC pod naslovom "Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku" pokazuje zreli samostalni pristup znanstveno-istraživačkom radu na specifičnom istraživanju računalne obrade prirodnoga jezika s obzirom na probleme koji se postavljaju zbog specifičnosti hrvatskoga jezika. Tomislava Lauc konzultirala je relevantnu domaću i svjetsku literaturu o istraživanom području. U obradi teme koristila se vlastitim i komparativnim istraživanjima temeljenim na analizi podataka koje je dobila istraživanjem, te postavkama iz postojeće literature i dostupnih izvora. U disertaciji je potpuno elaboriran model robusnog morfološkog sustava za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi, odnosno njegova primjena u morfološkom sustavu hrvatskoga jezika te također eksperimentalno potvrđena teza da se kombiniranjem sintaktičkog i nesintaktičkog sveznog indeksiranja može povećati preciznost i točnost pretraživanja. Stoga zaključujemo da je Tomislava Lauc iznimno uspješno obavila postavljeni zadatak te da je njena disertacija vrijedan doprinos znanosti.

Na temelju izloženoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije TOMISLAVE LAUC pod naslovom "Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku" i da dopusti daljnji postupak obrane.

 

 

U Zagrebu, 4. lipnja 2001.

 

 

                                                            Dr. sc. Damir Boras, docent, predsjednik povjerenstva

 

 

                                                            Dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof., član povjerenstva

 

 

                                                            Dr. sc. Damir Kalpić, red. prof., član povjerenstva

 


Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske

disertacije mr. sc. Nade Zgrabljić

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG

FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

Imenovani Odlukom broj 04 - 4 - 30 - 2001, od 18. svibnja 2001. u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Nade Zgrabljić: Govor u novinarstvu: vrste i funkcija dijaloga u radijskom programu, podnosimo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ovo skupno

 

IZVIJEŠĆE

 

I. PREGLED DISERTACIJE

 

Disertacija mr. sc. Nade Zgrabljić ima 249 stranica. Sadrži poglavlja: Uvod (1-111 ), Cilj i svrha rada (112-113), Metodologija istraživanja (114-133), Rezultati (134-195), Rasprava (196-211), Zaključci (212-213), Bilješke (214-224), Sažetak (225-226), Summary (227-228), Literatura i izvori (229-243), Prilozi (245-248) i Životopis (249).

            Popis citiranih tekstova sadrži 109 jedinica 13 izvora. Rad je opremljen sa 61 tablicom, ima 128 bilježaka i dva priloga (shematski prikaz HRT-a i tekst Incijative za javni radio).

 

            Da bi odgovorila na pitanje koja je uloga govora u novinarstvu, kandidatkinja je u uvodnom dijelu prvo problematizirala pitanje retoričkog obrazovanja novinara u sustavu sveučilišnog programa nastave na studiju novinarstva, a zatim je dala opsežan teorijski prikaz različitih koncepata i promišljanja govora s obzirom na elektroničke medije.

 U drugom dijelu je, na osnovu empirijskog istraživanja, u okviru case stadya i metodom analize sadržaja, na slučajno odabranom uzorku jednotjednog programa Hrvatskog radija, istražila dijalog kao radijski žanr, njegovu žanrovsku specifičnost s obzirom na medij, pozicioniranost i funkciju u sustavu radijskog programa, te uputila na njegovu interdiskurzivnu prirodu s društvenom stvarnošću.

 

Uvod (1.-109. str.) je podijeljen u dva dijela: I. Govor u novinarstvu i

II. Elektronički mediji i govor - teorijski koncepti i promišljanja.

            U prvom (I. A., 1-15), polazeći od teze da je novinarstvo posebna ljudska djelatnost koja aktivira društveno znanje koristeći specifičan način uporabe jezika i govora, te da je novinarski diskurs specifična konvencija organiziranja poruke i njezina predstavljanja u institucionaliziranim ulogama (Fiske, Kunelius, van Dijk, Luckmann), autorica razmatra ulogu koju komunikacijske vještine imaju u određenju novinarske kvalitete u vremenu elektroničkih medija (Splichal, Erjavec) te ističe kako bi cjelovito ovladavanje novinarskim diskursom zahtijevalo i specifično govorno obrazovanje unutar sveučilišnog školovanja novinara.

            Drugi dio uvoda podijeljen je u pet podnaslova, a to su: A. “ Luckmann-Bergerova konstrukcija stvarnosti”, B.” Radio: communicatio i communio”, C.“O govoru”, D. “O dijalogu” i E. Pitanja klasifikacije”.

                        Na početku drugog dijela uvoda (II. A., 17-20), na tragu je Luckmann-Bergerove teorije o socijalnoj konstrukciji stvarnosti, autorica ističe kako se govor u elektroničkim medijima, s obzirom na njihovu društvenu važnost, više ne promatra isključivo kao komunikacijski, već prije svega kao društveni model objektivizacije stvarnosti (Luckmann). Pojavom elektroničkih medija, promijenjena je društvena komunikacija i njeno razumijevanje, promatranje i vrednovanje. Specifičnim korištenjem govora i interpersonalne komunikacije u okviru institucije kao društvenog realiteta, mediji stvaraju poseban medijski diskurs koji zauzima važno mjesto u diskurzivnoj konstrukciji stvarnosti. Medijski diskurs po svojoj prirodi nadilazi isključivo jezičnu i govornu praksu, ne zaustavlja se na semantičkom značenju emitiranih poruka i sadržaja, već je poruka u stalnoj interaktivnom odnosu s drugim elementima medijskog izričaja, te je treba promatrati u okviru autoriteta i moći koju medij (radio) ima u društvu. Uloga i mjesto medija u društvu određena je ideološkim predznakom društvenog uređenja bilo da neki medij djeluje kao korektiv i progresivni kritični čimbenik ili da, institucionalnim podjelama uloga, pomaže održavanju statusa quo.

S obzirom na mjesto koje u konceptu temeljnih ljudskih prava i sloboda ima javni govor (govor u medijima), mnogo suvremenih studija stavlja naglasak na istraživanje njegove demokratičnosti (II. A., 22-25). Razlog tome nalazi se u važnosti koju mediji imaju u procesu stvaranja demokratskog društvenog uređenja i dobro informiranih građana. Javni govor i javni dijalog pripadaju javnosti i povezani su s pravom na dostupnost informacijama i pravom na dostupnost medijima. Međutim, stupanj dostupnosti medija javnosti razlikuje se u okviru različitih suvremenih političkih teorija, te tako, primjerice, sudionička teorija B. Barbera traži mnogo jače i izravnije uključivanje građana, nego neoliberalna-demokratska teorija. Ovo autorica smatra posebno važnim u vrijeme aktualnih rasprava oko pretvaranja državne radiotelevizije u javnu, te načina kako bi javni radio ubuduće putem govora mogao kreirati i izgrađivati civilno društvo.

Pod naslovom “Radio: communicatio i communio” (II. B. 25-111), razmatra se priroda radija kao medija koji informira i okuplja, s posebnim osvrtom na radijski dijalog koji također preuzima obje te funkcije. Suvremeno vrijeme radija i televizije reaktualiziralo je pitanja usmenosti i pismenosti (Havelock), jer je to vrijeme povrataka govora i usmenosti. Posebno istaknuvši vrlo složeno pitanje mogućnosti tumačenja usmenosti u kulturi pismenosti, autorica daje i iscrpan prikaz nekih specifičnih obilježja usmenih kultura (II. B., 25-38).

            Ističući još jednom važnost razumijevanja i tumačenja javnog govora u institucionalnim okvirima s obzirom da institucija raspolaže procedurama koje na poseban način organiziraju, selekcioniraju, kontroliraju i distribuiraju taj govor (Foucault), kandidatkinja u dijelu uvoda naslovljenom "O govoru" (II. C., 52-63)

razmatra prirodu radiju kao medija (Ĺberg) i odlike kojima se odlikuje medijski govor. Primjećuje kako se najveći broj novijih istraživanja zasniva na konceptu privatni/javni govor (Burger, Scannell, Huchby), te kako je ta granica vrlo labava jer oba ta govora odlikuje konstruiranost, samo što je privatni govor namijenjen isključivo sudioniku, a drugi prije svega radijskom "prisluškivaču" (Huchby): Kao predmet znanstvenog istraživanja, govor na radiju se u kontekstu njegove društvene uloge i demokratske društvene prakse, može proučavati i s obziorm na ideološke govorne prakse i moć govora koja dolazi od poretka, institucije ili neke ideje, (Ivas). Za novinarstvo je to važno pitanje zato jer novinari, često i nesvjesno, reproduciraju takvu vrstu govora, uključujući tako u novinarski diskurs neke druge društvene diskurse, npr. politički.

            U poglavlju "O dijalogu" (II. D., 63-92) ističe se kako nije moguće dati jednoznačnu definiciju pojma dijalog, jer različite znanstvene discipline različito tumače dijalog polazeći od različitih predznaka. Najšire shvaćen je kao jedna vrsta društvene interakcije unutar socijalno-povijesnog konteksta, koji je, jednako kao i sam dijalog, uvijek dinamičan i ima neki slijed i razvoj od početka prema kraju. Dijalog je jedan od dva osnovna moguća načina komuniciranja, a to su: dijaloški i monološki način. Dijaloški način je put ka rješavanju sukoba kako privatnih tako i društvenih, pozitivan je i poželjan, ali s obzirom na svoju snagu i nepredvidivost, prema Foucaultu je najčešće nadziran različitim mehanizmima kontrole u društvu.

            U poglavlju “Pitanja klasifikacije” (II. E., 92-109) autorica se bavi važnim pitanjem klasifikacije kao nužnog preduvjeta za znanstveno bavljenje nekim područjem. Uočava i ističe kako je pitanje klasifikacije nekog znanstvenog područja koliko važno, toliko i složeno (Solar, Pavličić, Hirsch, Biti), pogotovo takvoga relativno novoga područja u teorijskom promišljanju kao što je novinarstvo koje se nalazi u predparadigmatskom stanju jer tek stvara svoj teorijsko-znanstveni koncept. Zbog toga se opredjeljuje za pragmatično rješenje koje dopušta da je, u okviru postojanja mnogobrojnih mogućnosti razdiobe, korisno odabrati ona načela kojima će se osigurati mogućnost najsvrsishodnijeg pristupa proučavanju i interpretiranju medijskih sadržaja. Pri tom, prema Solaru, razumijeva klasifikaciju kao dedukciju u kojoj se neko područje spoznaje (radio kao medij), zatim ograničava (radijski govor), a zatim se nastoji provesti neka generalizacija na temelju vlastita iskustva (monološki i dijaloški način govora, vrste dijaloga s obzirom na medij prenošenja) . Dijaloge na radiju važno je, smatra, proučavati s obzirom na njihov usmeni način prenošenja, jer s obzirom na predstavljenu teoriju usmenosti, kompozicija djela uvijek trpi utjecaj načina prenošenja, te stoga smatra nepraktičnim koristiti žanrovsku klasifikaciju iz područja pisanog novinarstva. Kandidatkinja svoje opredjeljenje za bavljenje radijskim dijalogom kao žanrom tumači razumijevanjem žanrova kao “realnih kulturnih objekata” koji mogu biti važni indikatori društvene situacije i društvenih promjena (Košir, Chalaby). U okviru teze o usnenim žanrovima po kojoj se hijerarhija među njima ne postavlja na temelju nekih literarnih vrijednosti nego na temelju njihovih društvenih funkcija (Pavličić), zalaže se za interdiskurzivni pristup teoriji žanrova koji žanrove razumijeva kao dio kulturnog diskursa kojeg je moguće interpretirati samo u odnosu na druge institucije i diskurse koji djeluju u društvu u tom trenutku (Hartley, Košir). Zbog toga smatra da je dijalog na radiju moguće uvijek i jedino razumjeti kao sekundarni govorni žanr (prema Bahtinu koji te žanrove naziva i ideološkim).

U poglavlju “Metodologija istraživanja”, kandidatkinja prvo daje kratko tumačenje pristupa istraživanju (I. 114) te ističe kako činjenica što istraživano područje pripada realnom svijetu dinamične medijske produkcije znači u znanstvenom smislu i prednost i nedostatak. S jedne strane istraživani korpus je aktualan i svjež, ali s druge strane, blizina istraživanog predmeta i predparadigmatsko stanje teorije medija predstavljanju poteškoću za iscrpan i precizan analitički rad.

Zatim kandidatkinja određuje istraživani uzorak (A. 114) kao dio hrvatskog medijskog diskursa - dijalog u radijskom programu, ograničen na Hrvatski radio i njegova tri programa na nacionalnoj razini. Slijedi precizan opis postupka uzimanja uzorka, te definicija jedinice promatranja (A., 1.,2., 114-117). Uz uvažavanje osnovnih teorijskih postavki u razumijevanju pojma dijalog ako i svih ograda koje se nameću nepostojanjem jednoznačne definicije, kandidatkinja se odlučila za dva osnovna kriterija u određenju jedinice promatranja, koji su zadani i opravdani medijem prenošenja, a to su: 1. postojanje interakcije između sugovornika i novinara i 2. “tematska završenost iskaza”, na koju upućuje Bahtin. Slijedi iscrpan opis varijabli korištenih u istraživanju (B., 117-125). Nakon ulaznih varijabli: dan u tjednu, program, vrsta programa, doba dana, trajanje u sekundama i spol novinara, kandidatkinja ih je podijelila u varijable koje definiraju sugovornika, varijable koje definiraju temu dijaloga, varijable za određenje vrste dijaloga, varijable za analizu razgovora s obzirom na međusobna stajališta novinara i sugovornika tj. njihovo međusobno slaganje ili neslaganje oko teme razgovora, te na kraju varijable za analizu govora. Ukupno 23 varijable precizno su opisane, terminološki su jasne i jednoznačne, a omogućavaju široku i iscrpnu analizu snimljenih razgovora, te se mogu ponovno primijeniti i koristiti u nekom drugom istraživanju.

Slijedi prikaz korištene metode i opis pristupa analizi rezultata (II.125-133). U širem smislu istraživanje je studija slučaja, što je prikladna strategija u ispitivanju suvremenih događaja u slučajevima kada se ne može manipulirati niti utjecati na tijek ispitivanog događaja. Za analitički dio istraživanja, kandidatkinja je koristila metodu analize sadržaja. Ta je metoda pogodna za sređivanje kvantitativnih podataka o različitim oblicima društvenog komuniciranja u cilju dobivanja točnih i potpunijih i potpunijih podataka o njima, ako je provedena sustavno i na dosljedan kvantitativan način, što ovaj rad u cijelosti ispunjava.

Glavni i posebno vrijedan dio disertacije su poglavlja “Rezultati” (134-195) i “Rasprava” (196-211). Rezultati su podijeljeni u tri sustavno osmišljene cjeline: A. “Opći podaci o programu Hrvatskoga radija”, B. “Analiza vrsta dijaloga” i C. “Analiza funkcije dijaloga”.

Koristeći uz podatke dobivene vlastitim istraživanjem i podatke Državnog zavoda za statistiku (koje koristiti kao ilustraciju), kandidatkinja nas prvo upoznaje s osnovnom strukturom programa medija unutar kojeg provodi istraživanje, te time stvara okvir unutar kojega će smjestiti istraživani dio toga programa – dijalog. U sedam tablica prikazani su opći podaci o emitiranom programu Hrvatskoga radija (HR) na tri nacionalna programa te udio dijaloga u ukupno emitiranom programu i pojedinim dijelovima toga programa (I., II., III. program te prema vrstama programa: informativni, zabavni, obrazovni, kulturno-znanstveni i religijski), a zatim distribucija dijaloga prema danima u tjednu i dijelovima dana.

            Slijedi naslovom naviještena analiza vrsta dijaloga. Autorica ju je provela s obzirom na 1. prirodu medija u kojem se dijalog odvija, 2. temu dijaloga, 3. aktualnost teme (u odnosu na teme koje se odnose na neki proces) i 4. neke odlike novinarskog načina govora u istraživanim dijalozima. U poglavlju koje se bavi analizom s obzirom na izvedbu (tablice 7-14) prikazano je kako tehnički uvrijeti odvijanja interpersonalne komunikacije usložnjavaju istraživanje žanra u radijskom programu, dodajući njegovoj žanrovskoj prirodi određeni specifični kontekst (s obzirom na to odvija li se komunikcija u studiju, u ambijentu ili telefonom, kako u kojoj vrsti programa, koliko su koje profesije zastupljene u kojoj od tih formi odvijanja dijaloga, odakle potječu sugovornici itd.). Taj kontekst, zadan tehničkim uvjetima, važan je ukupno razumijevanje uloge dijaloga u radijskom programu, jer pokazuje dinamičnost, otvorenost radiofoničnost programa.

            Analizu s obzirom na sadržaj (tablice 15-23) autorica je provela kako bi pokazala koje su teme i koliko korištene u dijalozima te na koji su način predstavljene od strane sugovornika - da li ih  kao povjerljiv razgovor, kao svakodnevni razgovor ili kao tematski zadan razgovor. Ti različiti tipovi govore o prirodi programa i samoga medija (koliko je služben i kontroliran, a koliko se slušatelji imaju mogućnost izražavati osobno, nesputano, u kojim programima i u kojim temama). U tom je poglavlju također istražena zastupljenost žena i muškaraca kao sugovornika u programu s obzirom na teme o kojima su govorili.

            U poglavlju “Analiza s obzirom na aktualnost teme” (tablice 24-27) autorica je istražila koliko se u pojedinim dijalozima raspravljalo o aktualnim temama i problemima, a koliko o procesima. Ona ističe kako je radio medij koji ima zadatak biti, prije svega, aktualan i brz. No, istovremeno, dijalozi o nekim procesima zahtijevaju drugačiji, bolje pripremljen, analitički tip novinarstva. U ovom je poglavlju istraženo o kojim se temama češće raspravljalo kao o procesima, jesu li neke vrste emisija ili priloga pogodnije za proces ili za aktualni razgovor, te koliko se u pojedinim programima HR raspravlja o procesima, a koliko o aktualnim temama. Ukupno je vođeno oko 60% razgovora o aktualnim temama, a oko 40% o procesima, što autorica smatra prihvatljivim omjerom za radio kao medij, pogotovo kada je riječ o nacionalnom radiju. Najviše razgovora o aktualnim događajima vođeno je u zabavnom programu, a najmanje u kulturno-znanstvenom.

            Autorica zatim daje rezultate analize dijaloga s obzirom na neke odlike govora kojim su se koristili novinari (tablice 28-39), a u sljedećem poglavlju "Analiza s obzirom na dinamiku dijaloga" (tablice 40-44), pokazuje kako te analizirane odlike govora utječu na dinamiku vođenih dijaloga te na cjelokupnu kvalitetu radijskog programa. Od mnogih mogućih osobina novinarskog govora, autorica se opredjeljuje za duhovitost, poetičnost i afektivnost u njihovu govoru, te za istraživanje o tome koliko je novinarski govor diskriminirajući a koliko afirmativan prema sugovornicima. Vrlo zanimljivi rezultati pokazali su kako su duhovitost i poetičnost gotovo protjerane iz novinarskog govora, jer je duhovitog govora bilo 18,2%. Poetičnog govora bilo je još manje, ukupno 8,6%. Autorica je istražila i da su novinari duhovitiji od novinarki, te je prikazala kakva je distribucija duhovitih, poetičnih i afektivnih dijaloga s obzirom na vrste programa. Dovodeći u vezu te podatke s dinamikom dijaloga, zaključuje kako je npr. obrazovni program koji ima veliki postotak duhovitih dijaloga, najviše poetičnog govora i najafektivniji odnos novinara prema sugovorniku, ujedno i najdinamičniji dio programa HR-a.

            Rezultate istraživanja o funkcijama dijaloga u radijskom programu autorica je iznijela provodeći analizu s obzirom na nastojanje za postizanjem konsenzusa (45-49) te s obzirom na funkcije javnog radija 50-58). Analizom s obzirom na nastojanje za postizanjem konsenzusa pokazala je koliko su vođeni razgovori bliski definiranju dijaloga u okviru koncepta koji tu retoričku vrstu promatra kao način dolaženja do zajedničke istine ili nekog konsenzusa o problemima i pitanjima oko kojih ne postoji jednako mišljenje ili slaganje. Suprotstavljeni stavovi u medijima pridonose razrješenju konflikta, zaključuje autorica i odraz su istraživačko-analitičkog i kritički orijentiranog novinarstva, a ne nepoželjnog ponašanja. Na HR-u, na sva tri nacionalna programa prevladava pozitivan odnos novinara prema sugovornicima te neutralan odnos sugovornika prema novinarima. Također, prevladava neutralan odnos novinara prema temama, dok su sugovornici imali pretežito pozitivan odnos. Slušatelji su iskazali više negativnog odnosa prema temama nego sami novinari, što znači da su slušatelji bili kritičniji.

            Prema osnovnom konceptu javnog radija, po kome takav radio treba informirati, zabaviti i podučiti, kandidatkinja je istražila informativnost HR-a na primjeru zastupljenosti pojedinih profesija (i područja djelatnosti) sugovornika, te s obzirom na zastupljenost tema u informativnom, obrazovnom znanstvenom, kulturnom, zabavnom i sportskom programu. Zaključila je kako se dijalog kao žanr koristio najčešće za "mekše" teme, a u informativnom programu mnogo više za razgovor s gospodarstvenicima nego za razgovor s političarima. O politici se mnogo više razgovaralo državnim službenicima nego sa samim političarima. U obrazovnom, zabavnom i kulturnom programu najzastupljenija su tema dijaloga bile različite kulturne i sl. manifestacije i događanja i sve ostale "lakše" teme. Na kraju, izraženi su i podaci (tablice 59-61) o podrijetlu sugovornika, na temelju čega se vidi da su na III. programu sudjelovali samo Zagrepčanki, na II. programu je sudjelovalo nešto više građana izvan zagrebla, a na I. programu, koji je informativno-politički program, više Zagrepčana nego sugovornika izvan Zagreba, na temelju čega autorica pokazuje nedovoljnu otvorenost HR-a za cjelokupno hrvatsko slušateljstvo.

            Iznimno zanimljivu "Raspravu" (196-211), kandidatkinja je podijelila u dva dijela. U prvom "Govor i profesionalno obrazovanje novinara", upozorava kako s obzirom na zanimanje znanosti i demokratske političke kulture, govornom obrazovanju novinara u sustavu njihova sveučilišnog obrazovanja nije pridana dovoljna pozornost. Zaključuje kako to, u vremenu ekspanzije elektroničkih medija, posebno velikog broja radijskih postaja kojih uz nacionalni radio i regionalne radiopostaje u Hrvatskoj ima preko 120, sve više postaje važno kulturološko pitanje te zato kvaliteta novinarskog govora - ne može biti samo stvar osobne ambicije.

             U drugom dijelu, pod naslovom "Osobine radijskog dijaloga",kandidatkinja, na temelju teorijskih koncepata pojma dijalog predstavljenih u uvodnom dijelu disertacije, određuje osnovne osobine radijskog dijaloga. Zaključuje kako radijski dijalog ne podnosi strogu žanrovsku definiciju u smislu tradicionalnih žanrovskih konvencija koje važe za pisani medij, jer trpi neke promjene uvjetovane usmenim načinom prenošenja i tehničkim odlikama medija. Zaključuje kako je dijalog na radiju blizak svakodnevnoj konverzaciji ali se ipak razlikuje po tome što se odvija unutar institucionalnog ograničenja (Luckmann) te trpi određenu restrikciju i medijaciju (Ĺberg). Zbog toga je prou?avanju dijaloga na radiju važno pristupiti kao institucionalno ograničenom obliku komuniciranja, za čije je razumijevanje važno razumjeti i širi komunikacijski i društveni kontekst.

            Na kraju, poglavlju "Hrvatski radio - monološki medij", na temelju provedenog su istraživanja izneseni originalni zaključci o prirodi Hrvatskoga radija. U vremenu istraživanja, emitirao je najviše informativne sadržaje, što ne odgovara konceptu javnog radija o ravnopravnoj zastupljenosti informativnih, zabavnih i obrazovnih sadržaja. Najveći dio informativnog programa bavio se dnevno-političkim temama u protokolarnom tipu informativnih emisija (vijesti), a samo manji dio analitičko-kritičkim novinarstvom u obliku dijaloga i izravnog sučeljavanja novinar sa sugovornikom. Takav tip radija ukazuje na nadzor države nad njime (Chalaby), zaključuje kandidatkinja

            S obzirom da je dijalog u cjelokupnom istraživanom programu HR-a bio zastupljen samo 7,3%, a u dijelu govornog programa 25,4%, istraživanjem je utvrđeno kako je HR u to vrijeme bio izrazito monološki medij. Odlike takvog medija su autoritarnost (Roeh), otuđenost, udaljenost od "onoga dugoga" (u ovom slučaju slušatelja) (Pfister). S političkog je gledišta zanimljivo kako je najmanje dijaloga vođeno u informativnom programu (19% od ukupnog informativnog programa), a najviše u sportskom (oko 60% od ukupnog sportskog programa), te u obrazovnom i dječjem programu. Ti su programi po svojoj društveno-političkoj funkciji u društvu, po svom utjecaju na informiranost građana i po svojoj ulozi u stvaranju demokratske i informirane javnosti manje važni. S obzirom na Foucaultovo mišljenje (koje je autorica predstavila u uvodu) da dijalog u društvu zapravo predstavlja opasnost i da se društvo boji dijaloga te ga zato nastoji ograničiti različitim mehanizmima, dobiveni rezultati koji pokazuju najmanju prisutnost dijaloga u informativno-političkom programu, potvrđuju tu tezu. Pokazuju kako je informativni program bio jače kontroliran time što nije otvarao dovoljno mogućnosti sudjelovanja sugovornicima i slušateljima,

           

II. KONAČNA OCJENA DISERTACIJE

 

            Disertacija je teorijski i metodološki dobro utemeljena, u potpunosti izrađena u skladu s obrazloženjem teme, a prikazani rezultati u cijelosti su ispunili postavljene ciljeve.

Iscrpan teorijski dio obuhvatio je široko, interdisciplinarno područje komunikologije, retorike, sociologije, teorije književnosti, teorije diskursa te srodnih disciplina, na osnovu čega kandidatkinja pokazuje svoj pristup proučavanju radija i radijskog dijaloga kao dijela šireg društvenog konteksta.

Empirijsko istraživanje provedeno je na temelju precizno postavljene, opširno opisane i dosljedno provedene metodologije, a rezultati su jasno prikazani u tablicama i također opširno opisani, te tako disertacija sadrži sve bitne elemente na osnovu kojih bi se rad mogao ponoviti.

Rad svjedoči o kreativnom, ali znanstveno odgovornom analiziranju dijaloga na Hrvatskom radiju, čime je ostvaren doprinos boljem razumijevanju hrvatske medijske prakse. Važan doprinos teorijskim nastojanjima, kandidatkinja je ostvarila empirijskim potvrđivanjem teze da su žanrovi u novinarstvu – važan indikator društvene stvarnosti i oblika političke komunikacije.

            S obzirom na to da mediji danas imaju veliku važnost kako u društvenom smislu tako i u teoriji novinarstva, kandidatkinja je pokazala svijest o potrebi njihova razumijevanja u horizontu demokracije, pluralizma i aktivnog državljanstva. Ovom disertacijom je pokazala da to nije moguće ostvariti bez autonomnih medija, slobodnog novinarstva i dijaloške komunikacije.

 

Zbog toga predlažemo Vijeću da usvoji naš

 

III. PRIJEDLOG

i prihvati pozitivnu ocjenu disertacije mr.sc. Nade Zgrabljić, te kandidatkinji odobri usmenu obranu pred istim povjerenstvom.

 

Članovi Stručnog povjerenstva:

 

1. Prof. dr. Manca Košir, Fakulteta za družbene vede Sveučilišta u Ljubljani

 

2. Prof. dr. Milivoj Solar

 

3. Doc. dr. Ivan Ivas

 

Zagreb, 18. svibnja 2001.godine

 

 

 

 

 

           


ODSJEK ZA KROATISTIKU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

          10000 ZAGREB

           Ivana Lučića 3

 

Predmet: Ocjena disertacije Branimira Belaja

 

 

                                                                        FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG

                                                                                    FAKULTETA U ZAGREBU  

 

            Odlukom Vijeća br. 04-4-25-2001. od 27. travnja 2001. godine imenovani u povjerenstvo za ocjenu disertacije Branimira Belaja iz Osijeka pod naslovom Gramatički i leksički pasiv u hrvatskom standardnom jeziku podnosimo Vijeću sljedeći

 

I Z V J E Š T A J

 

            Doktorska disertacija pod spomenutim naslovom obaseže 175 stranica i podijeljen je na deset poglavlja (1. Uvod, 2. Gramatički pasiv, 3. Neka pitanja odnosa sintakse, semantike i pragmatike, 4. Leksički pasiv, 5. Pseudopasiv, 6. Pasiv kao radijalna kategorija, 7. Zaključak, 8. Izvori, 9. Literatura te 10. Kratice i simboli).

            U Uvodu doktorand ističe kako je njegov glavni zadatak opisati tri vrste pasivnih rečeničnih ustrojstava, i to gramatički, leksički i pseudopasiv. Od tih triju termina dosad je dobro poznat bio samo prvi, koji pretpostavlja morfološka sredstva za ostvarivanje pasivne predikacije. Naime, takav pasiv čine ili oblici pomoćnog glagola biti + glagolski pridjev trpni ili lični glagolski oblici s česticom se. U vezi s tim tipom pasiva doktorandu je cilj dokazati "status pasivne rečenice kao značenjski uvjetovane sintaktičke kategorije otvorene prema drugim sintaktičkim i morfološkim kategorijama u kojima se zrcali pasivna semantika" (str. 2).

            Leksički pasiv, koji je zapravo posebna vrsta nominalizacije, određuje doktorand kao rečenično ustrojstvo kod kojega ne postoje posebna gramatičke (tj. morfološka) sredstva za oblikovanje pasivnog predikata, nego je pasivizacija uvjetovana semantikom glagola koji omogućuje uspostavu pasivnog konceptualnog korelata izraženoga posebnim leksičkim sastavnicama, npr. Djeca su pod nadzorom roditelja i sl. U opsisu leksičkog pasiva doktorandu kao glavno uporište služi rad E. Mahačkove: Pjat' tipov passivnoj predikacii v češskom jazyke. 

            Pod pseudopasivom se podrazumijevaju konstrukcije koje nemaju stalne gramatičke oznake koja bi signalizirala pasivizaciju. U disertaciji se opisuju dvije vrste takvih konstrukcija: a) one u kojima je pridjev u funkciji imenskog pasivnog predikata i b) one u kojima takvu funkciju ima glagol.

            U drugom poglavlju doktorand se koncentrira na kriterije za odredbu i definiranje pasiva. Najprije govori iscrpno o dinamičnosti kao semantičkom svojstvu imanentnom svim pasivnim konstrukcijama. U tu svrhu on konstrukcije s pridjevom trpnim dijeli na kopulativno--pridjevne (npr. On je nasmijan čovjek), na konstrukcije s tzv. adjektiviziranim pasivom (npr. On je nasmijan od jučer poslije podne) te konstrukcije s prototipičnim pasivom (npr. On je nasmijan od klauna). U prvom tipu konstrukcija nema dinamičnosti pa nema ni pasivizacije, a u drugom pasivizacija pretpostavlja vremenske konkretizatore.

            Jedan od kriterija za određivanje pasivnosti jest i semantička prijelaznost prema kojoj su iz pasivne dijateze isključeni neprijelazni glagoli te oni prijelazni glagoli koji nemaju pridjeva trpnog (imati, htjeti, morati i trebati). Pasivizirani prijelazni glagoli postaju sintaktički neprijelazni, tj. objekt postaje subjekt odnosno glagol gubi akuzativnu rekciju. S tim u vezi doktorand raspravlja i o tipovima vršitelja, koje dijeli na prototipične (takvi su npr. agensi koji pretpostavljaju + živo i + ljudsko) i periferne (to su npr. instrumenti i uzroci efektori kojima je svojstveno -živo, kao što su vrijeme, vjetar, kiša, tekućine i sl.).

            Kad je riječ o kriterijima, posebna se pozornost posvećuje pasivu ustrojenom ličnim glagolskim oblikom i česticom se (npr. Kuća se smatra dovršenom) jer su oni u tom tipu konstrukcija nešto složeniji nego kod perifrastičnog pasiva. U vezi s tim postavlja se npr. pitanje mora li pacijens u tim konstrukcijama nužno biti u nominativu, kao u navedenom primjeru, ili može biti i u akuzativu (npr. Kuću se smatra dovršenom) te jesu li takve konstrukcije uopće pasivne ili bezlične odnosno obezličene. Belaj dopušta mogućnost da se bar neke od takvih konstrukcija interpretiraju kao pasivne odnosno da kod se-konstrukcija pacijens ne mora nužno biti u nominativu.

            Spomenute se-konstrukcije (npr. Djeca se tuku, Muškarci se briju, Tigrovi se ubijaju) specifične su i po tome što se u njima subjekt ne mora podudatati s vršiteljem, pa te konstrukcije mogu imati tri različita značenja: 1. uzajamno (Djeca se međusobno tuku), 2. povratno (Muškarci sami sebe briju) i 3. pasivno (Tigrovi se ubijaju = Lovci ubijaju tigrove). Osim toga, i obilježje dinamičnosti ili procesualnosti kod se-konstrukcija lakše je prepoznatljivo nego kod perifrastičnog pasiva, kod kojega dinamičnost može biti upitna i nestabilna zbog same naravi glagolskog pridjeva trpnog. Refleksivnim konstrukcijama dinamičnost je gotovo inherentna jer je u pravilu sadržana u semantici glagola.

            U nastavku drugoga poglavlja raspravlja se o mogućnostima iskazivanja vršitelja radnje, uz napomenu da se u pasivnim rečenicama vršitelj rijetko iskazuje, a kad se i iskazuje, iskazuje se na najnižem stupnju fokusiranosti. Analiziraju se vršitelji iskazani instrumentalom bez prijedloga (npr. Bio je oduševljen mladim pijanistom, Stadion je ispunjen gledateljima, Oštećenja su izazvana mrazom), konstrukcijom od + genitiv (npr. Shrvan je od podmukle boli), po + lokativ (npr. Kapela je blagoslovljena po domaćem župniku). Posebno se izdvajaju i analiziraju tzv. implicitni vršitelji, koji se mogu iskazivati genitivom bez prijedloga (npr. Na sjednici izvršnog odbora zaključeno je...), te konstrukcijama u + lokativ (npr. U Zagrebu su digmuti veliki krediti za sportske objekte), iz + genitiv (npr. Iz Ljubljane su odaslane zabrinjavajuće poruke), kod + genitiv (Ljudi se šišaju kod frizera) te na + lokativ (npr. Na televiziji se vrte reklame).  

            U nastavku se raspravlja o vremenskoj vrijednosti pasivnoga predikata, pri čemu se na spretan način razrješuju neke nedoumice uvođenjem kategorije gotovosti. Tako se uočava da prototipični pasiv može označavati i gotovu sadašnjost i prošlost (npr. Ljudi su dovezeni s bojišta), a da je adjektivizirani pasiv prototip gotove sadašnjosti (npr. Grad je razrušen). Mislimo da se u insistiranju na gotovosti ponešto i pretjeruje, osobito kad se govori o relativnoj gotovoj sadašnjosti i o kondicionalnoj sadašnjosti odnosno prošlosti.

            U drugom poglavlju nalazimo i odjeljak posvećen opisu pasiva u hrvatskim gramatikama, od Kašićeve i Della Belline gramatike preko Veberove Skladnje (u kojoj je pasiv ponajbolje opisan, i to kao sintaktička kategorija), Maretićeve i Brabec-Hraste-Živkovićeve gramatike do suvremenih gramatika, koje se uglavnom razlikuju samo u opsegu opisa pasivne preoblike, s tim da se najjednostavniji opis susreće u Gramatici hrvatskoga jezika S. Težaka i S. Babića, a najopširniji i najstručniji u Sintaksi hrvatskoga književnog jezika R. Katičića. Svim gramatikama zamjera se što se u njima  premalo pozornosti posvetilo opisu semantičke sastavnice pasivne rečenične preoblike te što su svi opisi uglavnom utemeljeni na primjerima iz hrvatske književnosti, koji s obzirom na pasivna ustrojstva rečenica odnosno neiskazivanje vršitelja radnje u pravilu nisu reprezentativni.

            Slijedi zatim sažet prikaz pristupa pasivu u generativnoj gramatici, i to i u njezinoj ranoj teoriji, i u standardnoj teoriji, i u tzv. teoriji pomicanja. U ranoj se teoriji pasivna preoblika smatrala izbornom jediničnom preoblikom i primjenjivala se na jezgrene aktivne rečenice. U standardnoj se teoriji pasivna rečenica više ne izvodi preoblikom iz jezgrenoga aktivnog ustrojstva, nego iz posebnog pasivnog ustrojstva koje sadrži tzv. frazni označivač sa semantički praznim elementom kao znakom pasivnoga morfema, dok se u okviru teorije pomicanja (koja u kasnijim fazama obuhvaća i tzv. alfa pomicanja ili alfa preoblike te tzv. teoriju tragova) pretpostavlja da pasivna rečenica nije više jedinstvena preoblika, nego da se sastoji od dviju zasebnih preoblika: NP-nazadovanja i NP-napredovanja, koje (obje) moraju biti primijenjene da bi se dobilo ovjereno površinsko ustrojstvo.  

            I napokon, u završnom odjeljku drugog poglavlja daje se pregled pristupa pasivu u okviru kognitivne gramatike, u kojoj je izrazito naglašena komunikativna funkcija. Posebno se ističe kako kognitivna gramatika poriče postojanje apstraktnih dubinskih ustrojstava, pa se onda ne služi ni preoblikama jer se, po mišljenju kognitivaca, takvim opisima nudi grub i uglavnom čovjeku stran pristup značenju. Nasuprot tome, oni tvrde da svaka promjena gramatičkoga odnosa ima za posljedicu i manju ili veću promjenu značenja i onda kad se ne mijenjaju leksičke sastavnice. Za razliku od generativista koji insistiraju na jezičnoj sposobnosti kognitivci insistiraju jezičnoj uporabi. Gramatika za njih nije stroj koji algoritmiziranim pravilima proizvodi ovjerene rečenice, nego je kontekstualno uvjetovana i povezana s drugim (općim) kognitivnim procesima (npr. s mišljenjem ili konceptualiziranjem). Zato za kognitivce kategorije nemaju stabilnih granica, nego se sastoje od središnjih (prototipnih) i perifernih članova. Što se pasiva tiče, Belaj posebno naglašava da u okviru kognitivne gramatike dominira mišljenje kako pasivna rečenica nije jednakovrijedna aktivnoj (jer se radi o načelu tzv. različite slike). Primijenjeno na pasivne rečenice hrvatskoga jezika to znači da su rečenice bez konretiziranoga vršitelja radnje prototipične (npr. Zrcalo je razbijeno). Najbliže prototipu bile bi rečenice s vršiteljem iskazanim instrumentalom, zatim bi slijedile rečenice s vršiteljem iskazanim spojem riječi od + genitiv, pa onda rečenice s vršiteljem koji ima ustrojstvo po + lokativ, a najdalje od prototipa bio bi vršitelj konkretiziran nekim sredstvom svojstvenim leksičkom pasivu ili paseudopasivu. S tim u vezi doktorand se posebno koncentrira na pitanja zašto pasivna rečenica nije značenjski jednakovrijedna aktivnoj, zašto postoje prepreke da se u određenom kontekstu upotrijebi aktiv te kada u određenom kontekstu neizostavno treba upotrijebiti pasiv, jer smatra da se problematika vezana za ta pitanja najbolje može objasniti kognitivnom metodologijom.

            Treće poglavlje sadrži korektan i relativno zanimljivo pisan prikaz nekih pitanja sintakse, semantike i pragmatike (npr. pitanja tautologije, kontradikcije, nespojivosti semantičkih obilježja, dvoznačnosti, semantičke i gramatičke ovjerenosti, vremenskoga i kvalitativnoga genitiva i sl.), ali ta pitanja uglavnom nisu u izravnijoj vezi s pitanjima kojima se doktorand bavi (tj. s pitanjima pasiva) osim na samom kraju toga poglavlja gdje se govori o preoblikama poimeničenja (npr. Osjeća se da dolazi proljeće prema Osjeća se dolazak proljeća) i gdje je vrlo dobro uočeno da su preoblike poimeničenja vrlo usko vezane za tip pasiva koji se u disertaciji naziva leksičkim.

            U četvrtom poglavlju pristupa se konkretnom opisu leksičkoga pasiva, koji se promatra kao poseban tip perifernoga, neprototipičnoga pasiva utemeljenog na nominalizaciji. Doktorand razlikuje pet vrsta takvoga pasiva, i to:

1. adverbijalni pasiv koji ima ustrojstvo glagol + prijedložni izraz, npr. On je pod nadzorom policije;

2. nominativno-kvalitativni pasiv koji ima ustojstvo glagol (obično: postati, pojaviti se, biti) + imenica (predmet, objekt, meta, cilj i sl.) + glagolska imenica, npr. To će uskoro postati objektom istraživanja nastavnika i pedagoga;

3. perceptivni pasiv koji ima ustrojstvo glagol pretrpjeti (ili njemu leksički srodan) + glagolska imenica, npr. Jučer su pretrpjeli i drugi poraz;

4. perceptivno-posesivni koji ima ustrojstvo glagol dobiti (ili njemu leksički srodan) + glagolska imenica, npr. Dobio je udarac u glavu te

5. posesivni pasiv koji ima ustrojstvo glagol imati + glagolska imenica, npr. Kandidati imaju ocjenu dobar.

            U nastavku toga poglavlja raspravlja se o tipu nominalizacije svojstvenom ovakvim konstrukcijama, pa se zaključuje da je to sasvim specifična vrsta nominalizacije. Naime običnoj je nominalizaciji svojstvena sintaktička kondenzacija, dekompoziciji predikata sintaktička analitičnost ili disperzivnost, a leksičkom pasivu sintaktička analitičnost i semantička kondenzacija. Doktorand s tim u vezi pravi zanimljivu usporedbu između pasivnih konstrukcija i prizora iz filma, pa utvrđuje da je "leksički pasiv svojom deverbativnom naravi sličan zaustavljenom kadru gdje je sva pozornost, a samim tim i značenje, usmjerena samo na jednu točku, dok je aktivna verbativna rečenica po svojoj dinamičnosti slična normalnom tijeku filma u kojem se kadrovi brzo izmjenjuju i gdje pozornost slabi upravo zbog značenjskoga dinamizma" (str. 143). Utvrđuje se također da je leksički pasiv svojstven onim funkcionalnim stilovima kojima je inače svojstvena nominalizacija, a to su publicistički (novinarski), administrativni i znanstveni.

            U petom poglavlju razmatraju se one pasivne kosntrukcije koje doktorand naziva paseudopasivom. Riječ je o konstrukcijama u kojima se pasivno značenje ostvaruje pridjevom ili glagolom. Prvi se tip takvih konstrukcija naziva adjektivnim pseudopasivom, npr. Umorni su od posla (usp. Posao ih je umorio) ili Ceste su vlažne od kiše  (usp. Kiša je navlažila ceste), a drugi, inače puno rjeđi, verbalnim pseudopasivom, npr. Gitara svira (usp. Netko svira gitaru) ili Autobus vozi (usp. Netko vozi autobus).

            U šestom se poglavlju govori o pasivu kao radijalnoj ("zrakastoj") kategoriji, pri čemu se polazi od kognitivističkih postavki prema kojima pojedine kategorije nisu čvrsto omeđeni skupovi, nego su otvorene novim članovima i namaju stabilnih granica. Pasiv se u skladu s takvim postavkama opisuje kao tipična radijalna kategorija, tj. kategorija kod koje periferni članovi nisu izvodivi iz prototipa nikakvim pravilima (nisu predvidivi), već su njime motivirani, smatraju se na neki način inačicama. U nastavku se nudi cijela tipologija pasivne rečenice kao radijalne kategorije, i to na sedam razina: na razini cijele ketgorije pasiva, na razini gramatičkog pasiva u cijelosti, na razini perifrastičnog pasiva, na razini se-pasiva, na razini vršitelja radnje, na razini leksičkog pasiva i na razini pseudopasiva.

            Sedmo je poglavlje zaključno, u osmom su navedeni izvori (ekscerpirani iz svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika), u devetom literatura (na engleskom, ruskom, češkom, hrvatskom i srpskom jeziku), a u desetom kratice i simboli.

              Iz svega što je rečeno nedvojbeno proizlazi da je disertacija Branimira Belaja pod naslovom Gramatički i leksički pasiv u hrvatskom standardnom jeziku vrlo vrijedan prinos opisu i sintaktičkoga i leksičkoga i semantičkoga ustrojstva hrvatskoga standardnog jezika. Osim toga, smatramo da je taj prinos u dobroj mjeri i originalan, posebice u dijelovima koji se odnose na lesički pasiv, pseudopasiv te na tipologizaciju pasivnih konstrukcija. Štoviše, mislimo da je ova disertacija dosada najpotpunija i najvrednija monografija o pasivu u hrvatskom standardnom jeziku. Od prigovora, osim već spomenutih, treba prije svega navesti mjestimične formalne propuste (posebno tehničke naravi), na koje će doktorand biti upozoren na obrani. Zbog svega toga molimo Vijeće da ovaj naš (izrazito pozitivni!) izvještaj prihvati, a kandidata pozove na obranu. 

 

Zagreb, 28. svibnja 2001.

 

                                                                             STRUČNO POVJERENSTVO:

                                                                                                                                                                                                                        ..........................................................

                                                                        dr. sc. Josip Silić, red. profesor

                                                                        ...........................................................                                                                                      dr. sc. Ivo Pranjković, red. profesor    

                                                                        ...........................................................

                                                                        dr. sc. Ivan Jurčević, izv. prof. Pedagoškog                                                                                                                     fakulteta u Osijeku

 

 

 

 

 


Dr. sc. Mirjana Gross, red. prof. u miru

Dr. sc. Tomislav Raukar, red. prof.

Dr. sc. Biserka Belicza, red. prof.

 

 

 

            FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA

            Ivana Lučića 3

            Zagreb

 

 

 

Predmet: ocjena doktorske disertacije

                mr. sc. Zlate Blažina-Tomić

 

 

 

            Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabralo nas je na sjednici, održanoj 23. travnja 2001, u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Zlate Blažina-Tomić, pod naslovom: Uloga javnih zdravstvenih službenika -Kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća. Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta podnosimo ovo

 

 

 I Z V J E Š Ć E

 

           

Doktorska disertacija mr. sc. Zlate Blažina-Tomić ima opseg od 543 strane, a sastoji se od dva glavna dijela. U prvom dijelu disertacije (1-259) se nalaze: Uvod, dvanaest poglavlja s 361 bilješkom, Zaključak, Izvori Povijesnog arhiva u Dubrovniku i Izabrana bibliografija. U drugom dijelu (260-543) nalaze se Prilozi, Kratice, Tablica 1 i 2, Grafikon 1 i 2, te faksimili dokumenata iz Državnog arhiva u Dubrovniku. Na kraju rukopisu su dodana i tri sažetka: na hrvatskom (Sažetak), engleskom (Abstract) i francuskom jeziku (Résumé).

 

U Uvodu (1-7) disertacije mr. sc. Zlata Blažina-Tomić obrazlaže metodološku osnovicu istraživačkog postupka i njegove glavne ciljeve. Ističe da je njezin rad “sazdan po metodi mlađe generacije škole Analista” i da su “uz medicinska, povijesna i suvremena tumačenja fenomena kuge” razmatrani i “društveni, gospodarski, politički i civilizacijski aspekti koji su se manifestirali pod utjecajem ponavljanih epidemija kuge u Dubrovniku” (2). U to se “prirodno uklopio prikaz razvoja medicinske profesije u Dubrovniku” (2-3), nakon čega slijedi “prikaz utemeljenja, razvoja i djelovanja ustanove Zdravstvenog ureda, glavne okosnice” disertacije (3).

 

U prvom poglavlju: Kužne zaraze kroz stoljeća (8-25), autorica opisuje epidemije kuge u prošlosti i iscrpno izlaže, u posebnim odjeljcima, suvremene znanstvene spoznaje o kugi i njezino zemljopisno podrijetlo.

 

U drugom poglavlju: Zapadnoeuropska i muslimanska interpretacija kuge (26-41), autorica odgovara na pitanje: “kakvi su napori poduzimani da se spriječi pošast Crne smrti i kakvim je teoretskim znanjem raspolagala medicinska profesija” (26). Izlaže o razvoju medicinskih spoznaja o kugi koje su se temeljile na gledištima Hipokrata, Galena i Avicene. Upozorava na utjecaj pojave Osmanskog Carstva u neposrednom zaleđu Dubrovnika, budući da na području Osmanskog Carstva “nije postojala nikakva središnja zdravstvena ustanova koja bi se brinula i obavještavala o kretanju kuge” (40). Nasuprot tome, mediteranski/jadranski gradovi “iznjedrili su organizirane zdravstvene službe čiji su dobro obrazovani administratori svojim laičkim iskustvom provodili složene protuepidemijske mjere” (40-41).

 

Treće poglavlje: Pregled povijesti Dubrovnika od 1348. do 1530. (42-58) utvrđuje političke i društvene odrednice u razvoju Dubrovnika od sredine XIV. do prve polovice XVI. stoljeća, u vremenu od prve velike kužne epidemije (1348) do 1530. godine, do kada dopiru podaci temeljnog vrela radnje: Sanitas, Libro deli Signori Chazamorbi, 1500-1530, iz Državnog arhiva u Dubrovniku. Na kraju poglavlja nalazi se veoma instruktivni Kronološki pregled epidemija kuge u Dubrovniku (54-58), od 1348. do posljednje epidemije 1784. godine.

 

U četvrtom poglavlju: Medicinska profesija u Dubrovniku, njen doprinos i propusti u sprečavanju kužnih zaraza (59-71), autorica ističe da su zbog društvenog uspona Dubrovnika u kasnom srednjem vijeku dubrovačka Vijeća i knez “iz riznice komune mogli odvojiti pozamašne svote za plaće liječnika i kirurga” (59). Dubrovačka komuna je “zapošljavala po dvojicu obrazovanih liječnika-fizika, dvojicu kirurga, nekoliko brijača-ranarnika, a uz njih su djelovala još tri privatna ljekarnika ili spičara” (60). Na temelju arhivskih vrela i uz uvažavanje spoznaja historiografije autorica istražuje djelovanje liječnika i kirurga u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku, što potkrepljuje i Tablicom: Liječnici i kirurzi u Dubrovniku od 1301. do 1550. Zaključuje da je “Dubrovnik bio privlačan grad gdje su liječnici i kirurzi bili dobro plaćeni” i da se “s njima postupalo s uvažavanjem”, pa je većina od njih duže ostajala u gradu, neki, dapače, “do duboke starosti” (65).

 

Peto poglavlje: Liječnici Donato Muzi, Mariano Santo i Ivan Mednić (72-88), posvećeno je trojici istaknutih liječnika i njihovu djelovanju u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća. Između 26 liječnika i kirurga koji su u prvoj polovici XVI. stoljeća bili u službi Republike ta trojica, prema autorici, “predstavljaju upravo reprezentativne primjere, karakteristične za ono razdoblje na raskrižju različitih putova intelektualne i socijalne povijesti medicinske profesije” (88). Jedan od navedene trojice, Kotoranin Ivan Mednić bio je liječnikom u Dubrovniku 1526-1529, dakle i u vrijeme velike kužne epidemije 1526-1527. godine, a autorica tijek njegove službe osvjetljava obiljem podataka iz arhivskih vrela.

 

Šesto   poglavlje: Osnivanje i razvoj ureda Zdravstvenih službenika – officiales cazzamortuorum (89-110), prati razvoj “preventivnih uredaba i postupaka” protiv kužne opasnosti u Dubrovniku od posljednje četvrtine XIV. do druge polovice XV. stoljeća. Uredbom o karanteni iz 1377. godine Dubrovnik je nastojao spriječiti širenje zaraze, a istodobno omogućiti trgovačko poslovanje, dok su uredbom iz 1397. godine (O uredbama protiv onih koji dolaze iz zaraženih krajeva), izabrani Zdravstveni službenici sa zadaćom da paze na došljake iz područja, zaraženih kugom. Autorica upozorava da su Dubrovčani protuepidemijskim uredbama nastojali “prazninu koju je za sobom ostavila službena medicina […] zamijeniti pragmatičnim osmišljanjima obrazovanih aristokrata” (91). God. 1413. Zdravstveni službenici nazivaju se officiales cazzamortuorum. Napose upozorava na odredbu iz 1466. godine o raskuživanju i čišćenju zaraženih kuća. Potkraj 1481. vlada je ovlastila Kacamorte “da provode istragu čak uz primjenu torture” (104), što upućuje na jačanje opasnosti od kužne zaraze, ali i na porast ovlaštenja Kacamorata.

 

Sedmo poglavlje: Protuepidemijske mjere Zdravstvenog ureda od 1500. do 1526. godine (111-143), razmatra aktivnosti Zdravstvenih službenika u prvoj četvrtini XVI. stoljeća, prije velike kužne epidemije 1527. godine. Autorica izlaganje temelji na već spomenutoj arhivskoj knjizi Sanitas, Libro deli Signori Chazamorbi, 1500-1530. To vrelo pokazuje kako su djelovali Kacamorti u Dubrovniku, a u isti mah “ocrtava dnevni život Dubrovčana svih društvenih slojeva, spolova i uzrasta, njihove patnje i strah pred neminovnom smrću, kao i otpor protuepidemijskim mjerama” (114). Jer, upozorava autorica, teško je bilo “uskladiti zahtjeve za brzom i uspješnom trgovinom i istovremeno štititi vlastite građane od opasnosti zaraze koju je trgovina mogla prouzročiti” (140).

 

Osmo poglavlje: Pogubna epidemija kuge 1527. godine (144-165), opisuje zdravstvene prilike u Dubrovniku i djelatnost Kacamorata u doba velike epidemije 1527. godine. Pošto se početkom prosinca 1526. kuga počela širiti Dubrovnikom, Vijeće umoljenih je upozorilo Kacamorte da “moraju odmah primjenjivati sve ovlasti koje su im date 1524. godine”, što znači da su mogli prekršiteljima “izricati čak i smrtne kazne” ili ih “osuditi na sakaćenje i mučenje” (147).

 

U devetom poglavlju: Kažnjavanje prekršitelja zdravstvenih uredaba od 16.VI. 1527. do 16.VI.1528. godine (166-183), autorica prati postupke spram prekršitelja zdravstvenih odredaba u vrijeme kužne epidemije 1527, i njihove, često okrutne,  sudbine, ali i “štetu, nesigurnost i nemir koju su nanosili svojim susjedima i ostalim žiteljima”, te “sprečavanje njihovih zlodjela pomoću kaznenih sankcija Zdravstvenih službenika” (167). Napose su oštro kažnjavani kopci, osobe koje su pokapale preminule od kuge, ili pak osobe koje su čistile kuće, zaražene kugom, za svaki prekršaj zdravstvenih, protuepidemijskih odredaba, od smrtne kazne, do utiskivanja užarenih pečata na lice prekršitelja.

 

Deseto poglavlje: Procesi Zdravstvenog ureda od 27.VI.1527. do 23.V.1529. godine (184-205), sadržajno i kronološki se nadovezuje na prethodno. Kako su se  protuepidemijske mjere različito primjenjivale prema vlasteli i pripadnicima uglednijih slojeva dubrovačkog društva, a drugačije prema nižim društvenim skupinama stanovništva, 27.XI.1527. donesena je uredba, prema kojoj, barem u načelu, “svi slojevi društva postaju jednaki pred zakonom” (190).

 

U jedanaestom poglavlju: Prikrivanje simptoma kuge i uvoza sumnjive robe (206-218), autorica ističe da su pokušaji tajenja simptoma kuge, navlastito zaraženih predmeta, i same bolesti “bili najčešći prekršaji zaštitnih epidemijskih mjera”, posljedice kojih su se “manifestirale upravo u neprekinutom ponavljanju novih zaraza” (206).

 

Dvanaesto poglavlje: Crkva i svjetovne vlasti (219-233), razmatra promjene koje su protuepidemijske mjere Dubrovačke Republike unijele u odnos između Crkve i svjetovne vlasti. Autorica ističe da je “novost u odnosima između svjetovne i crkvene hijerarhije bila u tome što su se svi svećenici, redovnici i redovnice morali pokoravati protuepidemijskim zaštitnim uredbama kao i svi ostali žitelji” (223-224). Prilikom kažnjavanja svećenika “kazna se izricala u dogovoru s nadbiskupom”, ali su “presudu donosile svjetovne vlasti” (224).

 

U Zaključku (234-244) autorica sabire znanstvene rezultate istraživanja o ulozi dubrovačkih Kacamorata i općenito medicinske profesije u sprečavanju epidemija kuge u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća. U skladu s danas prevladavajućim mišljenjem da je “glavni vektor kuge u 15. i 16. stoljeću bila čovječja buha Pulex irritans, a ne štakorska buha Xenopsyla cheopis” i da je “zaraza na taj način prelazila izravno s čovjeka na čovjeka” (237), autorica ocjenjuje i djelatnost Kacamorata, pa je “strogo odvajanje zaraženih i kontakata od zdravih bio jedini mogući način da se zaraza ograniči i zaustavi”. Unatoč medicinskim i crkvenim teorijama tog vremena, Kacamorti su “vjerovali u kontagioznost”, pa su odvajanje zdravih od oboljelih i sumnjivih “učinili okosnicom cijele svoje službe”. Smatra da bi se Kacamortima moglo prigovoriti da su “sudske postupke vodili strogo i katkada okrutno”, te da su “pravili razlike u kažnjavanju između puka i vlastele”.

Dubrovnik prve odredbe o karanteni donosi 1377, privremeni Zdravstveni ured utemeljuje 1397, a kao stalnu instituciju najkasnije 1426. godine, znatno ranije nego što to čine razvijeni gradovi u sjevernoj Italiji. Zdravstveni službenici su protuepidemijske mjere “sustavno primjenjivali”, pa su “njihovi postupci na kraju rezultirali prestankom velikih epidemija u Dubrovačkoj Republici nakon 1530. godine” (243). To je najsažetije iskazani znanstveni rezultat istraživanja mr. sc. Zlate Blažine-Tomić o Kacamortima i medicinskoj profesiji u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća.

U drugom dijelu disertacije nalaze se dragocjeni Prilozi koji omogućavaju nova interdisciplinarna istraživanja o dubrovačkom društvu u prvoj polovici XVI. stoljeća. To je prije svega transkripcija, dosad neobjelodanjena, cjelokupnog teksta: Sanitas, Libro deli Signori Chazamorbi, serija 55 Državnog arhiva u Dubrovniku, i to najprije “Libro a tergo” (260-380) i zatim “”Libro a recto” (381-541).

Ne manje su važne i dodane tablice i grafikoni. Tablica 1.1-1.8: Liječnici i kirurzi u Dubrovniku od 1301. do 1550. godine donosi cjelovit popis pripadnika medicinske profesije u Dubrovniku u XIV, XV. i u prvoj polovici XVI. stoljeća. Autorica navodi podrijetlo liječnika i kirurga, ako je ono zabilježeno u vrelima, zatim iznose njihovih plaća i godine službe u Dubrovniku, što je vrijedna osnovica za daljnje istraživačke postupke. Iznimno je vrijedna i Tablica 2: Dolasci putnika u Dubrovnik od 1500. do 1530. godine, s podacima o zapisnicima o dolasku putnika iz različitih odredišta u Dubrovnik koje sadržava Libro deli Signori Chazamorbi, što je grafički prikazano i na Grafikonu 1: Mjesta, regije i zemlje iz kojih su dolazili putnici u Dubrovnik od 1500. do 1530. godine. Na Grafikonu 2: Zapisnici o dolascima putnika u Dubrovnik od 1500. do 1530. godine, pak, prikazana je kvantitativna dinamika zapisnika o dolascima putnika u Dubrovnik prema pojedinim godinama.

 

 

Disertacija mr. sc. Zlate Blažina-Tomić vrijedno je znanstveno djelo, koje uvažava cjelovite spoznaje historiografije, navlastito povijesti medicine, ali koje je u isti mah istraživački čvrsto oslonjeno na proučavanje arhivske građe u Državnom arhivu u Dubrovniku koja u svom najvažnijem dijelu (Libro deli Signori Chazamorbi) dosad u historiografiji nije bila upotrijebljena. Disertacija ima interdisciplinarne značajke, jer je u isti mah sastavnica povijesti medicinskih znanosti i povijesti društva. Obje te istraživačke razine u rukopisu se disertacije nerazdvojivo prožimaju, pa je i to njezina istaknuta znanstvena značajka.

 

Povjerenstvo upozorava da je autorica u tijeku izrade disertacije došla do novih spoznaja, pa se naslov izrađene disertacije u nekim pojedinostima razlikuje od naslova koji je autorici bio odobren nakon izvješća Stručnog povjerenstva od 24. lipnja 1996. U tom je izvješću predloženi naslov disertacije bio: Uloga medicinske profesije i javnih zdravstvenih službenika u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća.  Konačni naslov disertacije: Uloga javnih zdravstvenih službenika – Kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća ni u čemu nije promijenio sadržajno ustrojstvo i znanstvene ciljeve istraživanja. Autorica je na temelju proučavanja glavnog arhivskog vrela: Libro deli Signori Chazamorbi, zaključila da su u sprečavanju kužnih epidemija u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća glavnu ulogu imali zdravstveni službenici ili Kacamorti, pa je njihov naziv postavila na početak naslova, umjesto na kraju kako je to prvobitno bilo zamišljeno. Istodobno je upozorila i na ulogu dubrovačkih Vijeća koja su usmjeravala rad Kacamorata, pa je i izričaj “Vijeća” s pravom postavila u naslov. Novi se naslov, prema tome, ni u čemu bitnome ne razlikuje od predviđenoga, on je samo potpuniji i točniji, što je rezultat autoričina proučavanja vrela.

Povjerenstvo smatra da je novi naslov u svemu odgovarajući prvobitno predloženome, pa predlaže Vijeću Filozofskog fakulteta da ga u ovom izvješću prihvati.

Povjerenstvo stoga predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati ovo pozitivno izvješće o disertaciji mr. sc. Zlate Blažine-Tomić: Uloga javnih zdravstvenih službenika – Kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća, i odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata iz područja povijesnih znanosti.

 

 

                                                            Članovi povjerenstva:

 

 

                                                Dr. sc. Mirjana Gross, red. prof. u miru

 

                                                Dr. sc. Tomislav Raukar, red. prof.

 

                                                Dr. sc. Biserka Belicza, red. prof.

 

 

 

 

Zagreb, 14. svibnja 2001.                                          

 


 

 

 

dr. sci. Nenad Moačanin, predsjednik

dr. sci. Milan Kruhek, član

dr. sci. Filip Potrebica, član

 

 

 

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

                                       

 

Predmet:  Ocjena doktorske disertacije

          magistra Josipa Kljajića

 

 

     Na sjednici održanoj 15. listopada 1999. godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabralo je povjerenstvo u sastavu: dr. Nenad Moačanin, kao predsjednik, te dr. Milan Kruhek i dr. Filip Potrebica kao članovi povjerenstva, da bi ocijenili doktorski rad magistra Josipa Kljajića “KRAJIŠKE TVRĐAVE NA SAVI U 18 i 19 STOLJEĆU.

 

     Povjerenstvo je proučilo rad mr. J. Kljajića i o njemu donosi ovo

                 

                      I  Z  V  J  E  Š  Ć  E

 

            Doktorski rad magistra Josipa Kljajića napisan je na ukupno 383 stranice pisanoga teksta uz dodatak od 72 stranice tabelarnih crteža, fotografija i grafičkih prikaza vezanih uz sadržaj njegova rada. Od toga je osnovni tekst predočen na 330 stranica, a ostale stranice donose kratki riječnik fortifikacijskih pojmova, popis objavljenih i neobjavljenih izvora, popis literature i popis priloga, te na kraju kopije povijesnih karata, planova i drugih grafičkih priloga.

    

     Doktorski rad mr. J. Kljajića počinje predgovorom i uvodom iza čega slijedi devet poglavlja središnjeg teksta rada.

     U predgovoru autor čitaoca upućuje u probleme istraživanja ove problematike, u način i važnost stručnog čitanja izvještaja i inženjerskih planova koji čine temeljnu izvornu građu za proučavanje vojnog graditeljstva, pa i ovog njegovog rada. Ukazuje i na izvore drugoga reda, putopise, mjestopise, kronike pa i u enciklopediji obrađene pojedine teme ove široke i značajne povijesne tematike. Posebno se osvrće i valorizira do sada objavljene radove o brodskoj, gradiškoj i račkoj tvrđavi.

   

     U uvodom izlaganju autor uspoređuje tipološke, strateške i graditeljske osobine i kvalitete tvrđavskih sustava vojnih tvrđava na Savi. Nakon toga prelazi na prvo poglavlje svoga rada.

   

     U prvom poglavlju svoga rada autor nas uvodi u opću problematiku vojnog graditeljstva na širokom prostoru Srednje Europe u vremenskom rasponu od 16 do 18 stoljeća. Analizira specifičnosti renesansnih ratnih vojnih tvrđava građenih u 16 stoljeću. Prati njihov razvoj, tipološku i fortifikacijsku dogradnju i preobrazbu tijekom 17 stoljeća, a najviše se zadržava na posve novoj varijanti tzv. “baroknih” ratnih tvrđava, koje je stvorila i gradila ratna strategija u 18. stoljeću, dakako pritisnuta i primorana na traženje uvijek novih fortifikacijskih riješenja brzim razvojem sve razornijeg artiljerijskog oružja.

    

      Uputivši nas u ovu složenu problematiku vojne i ratne povijesnice, autor nas u drugom poglavlju vodi do naših hrvatskih prostora. Pokazuje nam složenost i sadržajnost ove problematike na primjerima fortifikacijskog graditeljstva sjeverozapadne Hrvatske  u vremenu 16. i 17. stoljeća, da bi nas u trećem poglavlju doveo do užeg područja slavonskih tvrđava građenih tijekom 18. stoljeća uz graničnu crtu prema Turskoj Carevini na rijeci Savi.

    

     U tom trećem poglavlju autor najprije razmatra prilike u razdoblju oslobodilačkog rada u vremenu od 1683.-1699.godine, kada su savske utvrde imale vrlo značaju ratnu ulogu, ali su u tom ratu služile i jednoj i drugoj zaraćenoj strani, onakve kakve su do tog vremena bile. U tom ratnom razdoblju za bilo kakve veće i kvalitetnije građevinske promjene nije bilo ni vremena niti novaca.

        U četvrtom poglavlju autor prelazi na opisivanje vojnog ustroja Slavonske vojne krajine stvorene i uređene na novi način nakon oslobodilačkog rata. Takav novi vojni ustroj cijelog područja između Drave i Save tražio je i nova uporišta za vojno-obrambene snage, jer je Karlovačkim mirom Turska Carevina priznala činjenice tek izgubljenog rata, ali se nije odrekla osvajačkih planova niti je tim ratom bila posve slomljena njena vojna imperijalna snaga. Austrija i njeni saveznici morali su se pripremati za nove ratove. Zato i prostor Slavonije uređuje kao područje Slavonske vojne krajine. Zbog toga autor govori i o krajiškim uredbama: Khevenhüllerovoj, Engelshofenovoj, Serbelonijevoj i Šiškovićevoj koje su trebale riješiti ili bar umanjiti temeljnu proturječnost krajiškog uređenja toga prostora u kojem je slavonski seljak trebao obavljati i živjeti dva života, obvezu i život seljaka koji radom na zemlji stvara uvjete življenja i obveze vojnika koji mora vršiti vojne obveze i biti uvijek spreman za moguće ratne zadaće na frontama koje su daleko od njegove zemlje. Tom analizom ustroja krajiškog društva autor nas približava i jednoj od najtežih mirnodopskih obveza slavonskog seljaka-vojnika, obvezi izgradnje novih velikih vojnih i ratnih tvrđava. Oslikavši tako društvenu kulisu prvog velikog tvrđavskog gradilišta autor nas dovodi do Broda na Savi, do starog hrvatskog, pa turskog naselja, do srednjovjekovne utvrde koja je služila i osmanlijskoj ratnoj sili tijekom cijelog jednog stoljeća i pol. Sada ta stara utvrda, uz sva popravljanja, nije više mogla biti oslonac novih obrambenih potreba širokog graničnog područja Brodskoga Posavlja. Trebalo je dakle donijeti jedinu pravu odluku i početi s izgradnjom novog, strateški modernijeg i tipološki posve novog fortifikacijskog sustava koji će postati nositeljem modernije obrane i sigurnosti.

    

     Tako autor konačno u petom poglavlju prelazi na prikaz izgradnje nove vojne i ratne tvrđave u Brodu na Savi. Najprije nam je opisao stanje tvrđave u Brodu od Karlovačkog mira 1699. godine do početka izgradnje nove tvrđave. To je bilo razdoblje povećanih graditeljskih napora kako staru tvrđavu preuređenjem i utvrđivanjem učiniti bar privremeno sigurnijim vojnim uporištem granične obrambene crte čiju je dionicu trebala osigurati brodska tvrđava.

     Nakon uvodnog pogleda na zatečeno stanje autor prelazi na dugo razdoblje izgradnje nove tvrđave, od 1715. godine pa do samoga kraja 19. stoljeća. Tu veliku građu podijelio je na osam potpoglavlja, podnaslova. Najprije se zaustavlja na opisu onoga što je bilo izgrađeno u prvom razdoblju, između 1715. i 1724. godine. U tom prvom graditeljskom zamahu položeni su temelji nove tvrđave i podignuto je njeno nutarnje fortifikacijsko jezgro, njeni prvi i najvažniji fortifikacijski elementi: tvrđavski bastioni i među njima spojni bedemi, tvrđavske kurtine, a odmah iza njih najvažniji objekti za smještaj i život vojske: vojarne, oružana, barutana, skladišta živeža i bunari za pitku vodu.

     U drugom građevinskom razdoblju (1724.-1738.) gradnja se nastavlja   podizanjem vanjskih elemenata tvrđavskog sustava. U tom su razdoblju podignuti revelini, portali, vrata, stražarnice, mostovi i hornverk, a  uređeni su i prvi kazamatirani prostori unutar tvrđavskih bedema i dovršeno je uređenje nutarnje strane bastiona (uške bastiona).

     U trećem građevinskom razdoblju (1738.-1760.) održavano je i popravljano izgrađeno stanje tvrđave a od novih većih objekata bila je podignuta samo tvrđavska crkva posvećena sv. Ani.

     Četvrto razdoblje opet je dinamičnije. U tom je razdoblju, između 1760. i 1780. dovršen vanjski fortifikacijski pojas tvrđave. Podignuti su redviji, linete i kontragarde. Uređena su grabišta, tvrđavska glasija, i skriveni putovi, te polukaponiri i kaponiri. Unutar tvrđave dovršena je gradnja još jednog velikog i značajnog tvrđavskog objekta, tvrđavskog kavalira. Dakle, može se reći da je izgradnja brodske tvrđave, tog velikog i složenog vojnog fotifikacijsakog sustava, trajala gotovo jedno stoljeće. Iduće stoljeće je doba održavanja toga vrlo kvalitetno podignutoga fortifikacijskog sustava, razdoblje manjih građevnih intervencija, doba njegove graditeljske stagnacije i smanjivanja njegova strateškoga značenja. Takav njezin život i trajanje u službi ratnih potreba Austrijske monarhije trajao je još cijelo jedno stoljeće, sve do kraja 1900. godine. To razdoblje manjih građevinskih promjena i mnogo većih promjena i događanja na vojnom planu, autor je prikazao mnogo kraćim tekstom u petom i šestom podnaslovu ovoga poglavlja povijesti brodske tvrđave.

     Poslije ovako detaljno istumačene građevinske kronologije brodske tvrđave autor nas u slijedećem, šestom poglavlju, vodi u povijest izgradnje nove tvrđave u Staroj Gradiški. Ovaj je prikaz mnogo sumarniji, no iznesen je na isti shematski način, kronološkim pregledom izgradnje i stvaranja tvrđavskog sustava nove gradiške tvrđave.

    

     U prvom podnaslovu govori o Gradiški na Savi kao naselju i utvrdi od srednjega vijeka do oslobođenja od turske vlasti. Zatim opisuje kako je stara utvrda uz uobičajene popravke obavljala svoje obrambene funkcije u vremenu od Karlovačkoga mira 1699. do početka izgradnje nove tvrđave, koja se kao novi obrambeni sustav počinje graditi 1725. godine uokolo stare srednjovjekovne utvrde, Stare Gradiške. U trećem razdoblju između 1725. i 1762. godinu opisuje nastajanje novog tvrđavskog sustava nove tvrđave. U tom vremenu izgrađeni su najvažniji fortifikacijski elementi nove tvrđave i najvažniji objekti njenog logističkog vojnog ustroja.

     Drugo i zadnje razdoblje izgradnje cijelog tvrđavskog sustava nove tvrđave odvijalo se od 1762. godine do kraja 18. stoljeća. Tvrđava je do kraja 18. stoljeća bila posve dovršena kao gradnja u svim svojim fortifikacijskim i vojnim objektima.

     Uz izgradnju fortifikacijskog sustava gradiške tvrđave autor je prirodao još neka s tim povezana razmatranja. Posebno se osvrće na izgradnju franjevačkog samostana i crkve sv. Mihovila. U šestom podnaslovu opisuje gradiški kontumac i raštel koji funkcioniraju kao sastavni dio tvrđavskog sustava Stare Gradiške. Ukratko govori i o  starogradiškom vojnom komunitetu koji je također, kao aktivan ljudski faktor, uključen taj složeni obrambeni granični sustav. Međutim Stara gradiška nije se uspjela razviti u značajnije komunitetsko naselje jednostavno zbog toga što je na kraju tvrđava pretvorena u vojni grad a gradsko je stanovništvo raseljeno po predgrađima i bližim naseljima, odnosno preseljeno je u Novu Gradišku. To posljednje razdoblje života Stare Gradiške autor obrađuje u posljednjem podnaslovu ovog poglavlja. Gradiška je tvrđava još jednom, za austrijske okupacije Bosne 1878. postala značajnom ishodišnom točkom vojnih operacija, no poslije toga, već dosta zapuštena tvrđava, gubi sve više svoje nekadašnje strateško značenje. Bez obnavljanja i potrebnog građevinskog održavanja propada i sustav njenih utvrda, pa kada ju je naposljetku napustila i vojska, dio je tvrđave pretvoren u vojnu kaznionicu, i prije nego li je 1881. godine bila ukinuta Vojna krajina, kao vojno-obrambeni sustav.

     Na kraju ovog dijela svojega rada autor nas upoznaje s trećom, građevinski najmanjom, ali strateški vrlo važnom tvrđavom na savskoj protuturskoj granici. Vodi nas kroz povijest izgradnje tvrđave u Rači. 

    

     Uvodno nas opet vodi najprije u staro, srednjovjekovno doba kada se Rača spominje i razvija kao naselje i utvrda na sutoku Drine i Save. Takvu Raču osvajaju Turci 1529. godine i dalje je održavaju i izgrađuju kao sjedište nahije. Navo vrijeme počinje oslobođenjem Rače, kada ona zajedno s Morovićem i Tovarnikom, već razgraničenjem prema mirovnom ugovoru u Srijemskim Karlovcima dolazi pod hrvatsku, odnosno austrijsku vlast i postaje opet graničnom utvrdom prema Osmanskom Carstvu. Kao i u Brodu i Gradiški najprije se popravljaju stare utvrde da bi u njima mogla manja posada čuvati taj dio posavske granice. Tako obnovljena i održavana stara utvrda imala je dva dijela i u njima su bili podignuti najvažniji vojni objekti: vojarne, barutana, oružana, spremišta živeža, pekara i ostali logistički vojni objekti. Takva je tvrđava osamdesetih godina bila već jako zapuštena, pa vojne vlasti donose odluku o  njenom rušenju i gradnji posve novog vojnog uporišta. Počinje gradnja osmerokrakog zvjezdastog “šanca” usred kojega je podignut veliki “Blockhaus”, velika garnizonska vojarna u formi križa, koja je bila i stambeni, i skladišni i obrambeni prostor. Taj novi vojni garnizon imao je u mirno doba posadu od 50 vojnika a u slučaju rata mogao ih je primiti do 600. No i ova utvrda slabljenjem njena ratnog položaja počinje se zapuštati pa je oko 1860. napuštena. Utvrđenja i golemi vojni objekt je porušen i rasprodan kao građevni materijal, a dio tog starog “Blockhausa” je preuređen u vojnu kaznionicu koja je mogla primiti do 300 zatvorenika. To je bio ujedno i povijesni kraj ove treće, najmanje i najmlađe savske tvrđave u Rači.

 

     U gl. VIII autor na neki način sažima sva saznanja koja je prikupio analizom građevinskih promjena svih triju tvrđava na savskoj graničnoj fronti. Govori o vojnim graditeljima koji su gradili ove tvrđave, o ustroju krajiške građevinske inženjerije, u ulozi viših vojnih tijela, sve do Dvorskog ratnog vijeća, koje nad svim tim poslovima vodi nadzor, o ulozi zapovjednika tvrđava tijekom njihove izgradnje, o pojedinim građevinskim službama na gradilištima ovih tvrđava. Analizira i poteškoće koje prate takve velike graditeljske pothvate, te trajni nedostatak novca, radnika i odgovarajućeg građevnog materijala.

 

     U IX pogl. autor raspravlja o odnosu slavonskih tvrđava na Savi prema širem geografskom prostoru, govori zapravo o prometnoj povezanosti toga prostora i njegovom položaju u stvaranju velikog prometnog koridora između Podunavlja i Jadranskoga mora. Taj se proces novog povezivanja prostora počinje odvijati već nakon mira u Sr. Karlovcima, a posebno nakon Požarevačkog i Beogradskog mira. S tim je u vezi i otvaranje novih prometnih koridora u smjeru sjever-jug, dakle s Osmanskim Carstvom preko Save, sa susjednom Bosnom. U tom novom gospodarskom povezivanju prostora s jedne i druge strane Save, ključan je položaj starih raštela i kontumaca, dakle baš položaj i mjesto starih utvrda i novih baroknih tvrđava na Savi, u Brodu, Gradiški i Rači.

     Ovim razmatranjima autor završava obradu teme određene naslovom ovog njegova rada. U svojem će zaključku sva ta saznanja i zaključke još jednom pregledno sažeti.

   

      Zaključno razmatranje autor je podijelio u nekoliko logičnih i smislenih cjelina. Najprije iznosi bitna obilježja prvog razdoblja utvrđivanja novog graničnog sustava u vremenu od Karlovačkog do Požarevačkog mira (1699.-1718.) kada se prema odredbama mirovnog sporazuma nisu mogle graditi nove utvrde na granici već samo popravljati i održavati stare postojeće. U drugom razdoblju, kada se austrijska vlast novim pobjedama i mirom u Požarevcu protegnula i na dosta široki pojas s desne strane Save, otvaraju se mogućnosti izgradnje novih graničnih utvrda. To je vrijeme kada počinje izgradnja posve novih tvrđava u Brodu (1715.), Gradiški (1725.) i naposljetku u Rači (1780.). Autor nadalje sažima tijek izgradnje svih triju tvrđava, naglašava neke njihove zajedničke karakteristike i neke druge posebnosti obzirom na njihov položaj, građevinsku kvalitetu i stratešku vrijednost. Na kraju ukazuje na razloge zbog koji gube svoje vojno i strateško značenje i konačno na sličan način propada i njihova građevinska kvaliteta. Tvrđava u Brodu, kao jedno od najizvrsnijih djela vojnog graditeljstva 18 stoljeća na prostoru Austrijske Monarhije uopće, ostalo je ipak u velikoj mjeri sačuvano sve do današnjega dana. Zato autor zaključno govori i o suvremenoj sudbini ove tvrđave o kojoj vodi brigu republička konzervatorska služba.

      Time je na 339 stranici autor završio obradu teme svojeg doktorskog rada: “Krajiške tvrđave na Savi u 18 i 19 stoljeću”.

 

      Slijede dodaci koji će čitatelju i budućem istraživaču pripomoći u razumijevanju ovoga teksta ili mu pak omogućiti brže i lakše snalaženje u vlastitom istraživanju ove tematike u cjelini ili nekim njenim posebno zanimljivim detaljima. Slijedi najprije iscrpan popis neobjavljenih izvora, dakle popis raznovrsne arhivske građe koju je autor koristio u pisanju ovoga teksta. Najveći dio te građe nalazi se u spisima i kartografskim vrelima Ratnog arhiva u Beču, zatim u nekim rukopisima Austrijske Nacionalne biblioteke, zatim nešto građe u Državnom arhivu te u Hrvatskoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.  Iza ove izvorne građe, autor donosi vrlo iscrpan popis objavljene građe, najprije objavljenih zbirki izvora a onda i abecedni popis literature koja se na bilo koji način odnosi na tematiku ovoga rada. Na samom je kraju popis priloga, dakle popis pridodanih kopija iz važnijih kartografskih i grafičkih vrela i povijesne literature koja može slikom i likovnim prikazom pripomoći boljem razumijevanju i poznavanju mjesta i položaja, građevne strukture, tipologije i kvalitete prikazanih krajiških tvrđava na Savi. Ti prilozi idu od najstarijih povijesnih prikaza do nekih suvremenih konzervatorskih prijedloga i riješenja, koja bi trebala pokazati kako ostacima ovih tvrđavskih sustava naći suvremenu funkciju, dakle kako ih čuvati kao spomenike i kako ih koristiti kao još uvijek vrijedan graditeljski potencijal njihovih suvremenih gradskih cjelina.    

 

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

 

      Doktorski rad mr. Josipa Kljajića napisan je na temelju istraživanja izvorne povijesne građe, na rezultatima i zaključcima mukotrpnog isčitavanja stotina inženjerskih planova i crteža, brojnih izvještaja, iskaza i deskripcija. Autor je iskoristio i svu relevantnu do sada objavljenu građu i literaturu. Metodološki je ispravno i pregledno rasčlanio i složio temeljne teze svoga rada. Konačna kvaliteta njegova rada bitan je doprinos novom poznavanju krajiške vojne arhitekture. Njegov je rad jednako poticajan za sve buduće istraživače hrvatske ratne povijesti, jer jasno pokazuje kako od mnoštva arhitektonskih deskripcija treba satkati dobru sintezu jednog novog povijesnog prikaza ovog važnog segmenta hrvatske povijesti. Budućim će istraživaćima biti od jednako velike koristi iscrpan popis korištene arhivske građe, kao i upute kako tu građu treba čitati i otkrivati njezine često suhe tehničke podatke, opise i upute.

      Ovom doktorskom radu mr. Josipa Kljajića izabrano tročlano Povjerenstvo daje pozitivnu ocjenu i utvrđuje da je njime mr. Josip Kljajić u potpunosti udovoljio svim zahtjevima koji se traže za stjecanje doktorata znanosti.

      Stoga Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj te da mr. Josipu Kljajiću odobri obranu doktorskog rada.

 

U Zagrebu,       21. svibnja 2001.                                              POVJERENSTVO:                                         

 

                                                                                    dr. sci. Nenad Moačanin

 

                                                                                    dr. sci. Milan Kruhek

 

                                                                                    dr. sci. Filip Potrebica

 


Dr. Sc. Vitomir Belaj, red. Prof., predsjednik Povjerenstva

Dr. Sc. Branko Đaković, docent, član Povjerenstva

Dr. Sc. Aleksandra Muraj, znanst. Savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, članica Povjerenstva

 

                                                                                                                                           Fakultetskom vijeću

                                                                         Filozofskog fakulteta u Zagreb

 

Predmet: Ocjena magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na svojoj sjednici od 16. 01. 2001. U stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom ANTROPOLOGIJA PROSTORA (NA PRIMJERU SELA BITELIĆ, SINJ). Na osnovi donesene odluke podnosimo vijeću slijedeće

 

SKUPNO IZVJEŠĆE

 

Magistarski rad Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom ANTROPOLOGIJA PROSTORA (NA PRIMJERU SELA BITELIĆ, SINJ) sastoji se od 71 stranice računalnog ispisa uskog proreda, od Čega je 69 str. Osnovnog teksta te 2 stranice citirane literature ( s 19 bibliografskih jedinica); 28 arhitektonskih snimaka koji čine nedjeljivu cjelinu s tekstom, 2 geografske karte te 34 fotografija u boji.

Osnovni je tekst raspoređen u šest dijelova. Osim prvog, uvodnog te šestog, zaključnog, drugi, treći, četvrti i peti dio empirijska su poglavlja istraživačko-analitičkoga značaja.

Tema kojom se autorica nakanila baviti poimanje je prostora posve određene društvene skupine, te korištenje prostora pri uobličavanju objekata za zadovoljavanje stambeno-gospodarskih potreba kao i potreba društvenog susretanja. Stoga u uvodnome dijelu (O antropologiji prostora: teorijsko-metodološka polazišta) iznosi teorijska polazišta, temeljena na pristupima nekolicine domaćih i inozemnih autora, a zatim  naznačuje metodološki put koji će primijeniti  pri traženju odgovora na pitanja koja si je zadala. Kako se radi o ruralnoj sredini zanimat će je kakve su interakcije između arhitekture i gospodarstva. S obzirom na jedno od svojstava rurizma da se stanari relativno lako upuštaju u novu gradnju i samostalno (nestručno) odlučuju o  prostornom uobličavanju, autoricu će zanimati stupanj funkcionalnosti građevina kao i obilježja stambene  kulture. Pritom ne će zanemariti ni utjecaj vlasništva, kako  u njegovu legalnom aspektu, tako i aspektu nepisanog prava.

Svoje dubinsko istraživanje provela je u selu Bitelić, smještenom u dalmatinskom zaobalju, odabravši kao primjere dvije obitelji koje će joj poslužiti kao paradigma i za ostale sumještane. Premda je istraživanje posve recentno (provođeno i u 2000. G.), Vremenski raspon obuhvaća pet naraštaja, čime je omogućeno uočavanje problematike i na sinkronijskoj i na dijakronijskoj razini.

Istraživane obitelji svoju egzistenciju temelje na kombinanciji transhumantnoga stočarstva i poljodjelstva, pa su i njihova prebivališta raspršena na više lokacija. Stoga K. D. Gjeldum u drugom poglavlju (Čovjek i stambeno-gospodarski prostor) ponajprije opisuje i analizira prebivališta u selu Biteliću kao primarnome prostoru.  U vremenskom razdoblju od posljednjih stotinu godina njih je odlikovao vrlo dinamičan razvoj, obilježen dogradnjama i prenamjenama starih objekata te gradnjom novih. Dok Bitelić obitelji nastavaju od kasne jeseni do ranog proljeća, drugi dio godine  provode u objektima na visoravni Vrdovo, odnosno, u vrijeme najveće ljetne žege sele u stanove na još višoj nadmorskoj visini, na pašnjake Razdolja. O tom sekundarnom i tercijarnom prebivalištu riječ je u trećem poglavlju.  Iako u oba ova poglavlja autorica podastire detaljan opis objekata, dokumentiran arhitektonskim snimkama tlorisa i ilustriran fotografijama, nastoji u najvećoj mogućoj mjeri opisati zbiljski život svojih kazivača, njihove životne sudbine i međuljudske odnose, te spoznati seoski dom kroz prizmu životnih običaja, godišnjih svetkovina, pa i ponašanja u nemilim okolnostima u doba Domovinskog rata.

Od motrenja stambenih i gospodarskih objekata autorica u sljedećem poglavlju (Čovjek i društveni prostor) proširuje optiku na prostor u kojem se zbivaju zajednički kontakti i susretanja cijeloga sela, istraživši prostore događanja u prigodama  seoskih blagdana i sličnih zgoda, da bi u narednom poglavlju  (Čovjek i zavičaj) pokazala  kojim sredstvima svoj odnos spram zavičaja iskazuju  stalno naseljeni Bitelićani, kao i oni koji u svoje mjesto rođenja navraćaju povremeno.

Ishodi istraživanja  omogućili su autorici da u zaključnom poglavlju upozori na procese koji se događaju u području uobličavanja stambenih kuća i gospodarskih zgrada te utječu na razinu stambene kulture; da istakne  fenomen nedjeljivosti pojednih objekata u prostoru (poput ognjišta, gumna, bunara), te da oslika još i sad duboko prisutne patrijarhalne društvene značajke. Možemo  konstatirati da sve te pojave ne obilježuju samo život u Biteliću, već su dio suvremene društvene zbilje i u drugim hrvatskim ruralnim sredinama.

 

Na temelju iznesenoga u ovom izvješću, predlažemo sljedeću ocjenu:

Magistarski rad Katarine Dinke Gjeldum predstavlja izvorni doprinos poznavanju nekih suvremenih procesa u etnografskoj i prostornoj slici Hrvatske. Originalna građa, potekla iz vlastitih terenskih istraživanja, prezentirana je  načinom kojim  suhe činjenice prerastaju u vitalni opis ljudskih sudbina. A upravo prikupljanje kazivanja o pojedinačnom životu koji se upravo živi, jedan je od teorijskih postulata moderne etnologije/kulturne antropologije, čime se i autorica nadahnjuje. Kako se iz iznesenoga razabire  K. D. Gjeldum uspješno je  svladala i primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog rada, te dobro vlada relevantnom literaturom i izvorima. S obzirom da djeluje u službi zaštite kulturnih dobara ishodi njezina opsežnog istraživanja mogu izravno poslužiti  u konkretnim poslovima ove djelatnosti, napose u načelima zaštite etnografske baštine.

Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom ANTROPOLOGIJA PROSTORA (NA PRIMJERU SELA BITELIĆ, SINJ) te da je uputi na daljnji postupak.

 

U Zagrebu, 25. 4. 2001.

 

                                                       Prof. Dr. Sc. Vitomir Belaj, predsjednik

 

                                                       Dr. Sc. Branko Đaković, član

 

                                                            Dr. Sc. Aleksandra Muraj, članica


Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Ul. Ivana Lučića 3

Z a g r e b

 

 

           

            Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Diane Maršić pod naslovom O hrvatskim prijevodima T. S. Eliotovih poema 'Pusta zemlja' i 'Četiri kvarteta'. Nakon što smo proučili navedeni magistarski rad podnosimo Vijeću ovo

 

                                                                                      

                                                            I z v j e š ć e

 

            Magistarski rad DIANE MARŠIĆ iznosi 134 str., plus tri stranice (135 - 137) bibliografije. Pored kratkog predgovora poglavlja uključuju uvod (o teoriji prevođenja), poglavlje o nekim karakteristikama poezije 20. stoljeća, Recepcija T. S. Eliota u Hrvatskoj, O Slamnigovima i Šoljanovim prijevodima "Ljubavne pjesme Alfreda Prufrocka" i "Puste zemlje", O prijevodu "Puste zemlje" Joze Mršića, O Ladanovu prijevodu odlomka iz "Puste zemlje", Slamnigov i Šoljanov prijevod "Četiri kvarteta", Šolcov prijevod "Četiri kvarteta", te Zaključak.

            U Uvodu ističe kako je jezik most razumijevanja između različitosti iskazane u prošlosti i u iščekivanju budućnosti, a uloga prevoditelja (kao premosnice duha) zahtijeva maksimalno približavanje duha jezika koji se prevodi duhu ciljanog jezika, dok tekst (jezik) koji se prevodi ipak ne smije iznevjeriti bit i duh samog izvora.  

            Kandidatkinja navodi da prevoditelj mora produbiti svoje razumijevanje djela i pjesnika kojega prevodi, napose kada je riječ o tako kompleksnom pjesniku kao što je to T. S. Eliot. Prevoditelj mora imati sposobnost da osjeti pjesnikove intencije i motive te zbog toga možemo prevoditeljev rad smatrati spojem znanstvenog istraživanja i kreativnog napora. Citira zatim samog Eliota kada govori da pjesnik u modernom svijetu mora biti što obuhvatniji, sve više aluzivan i sve indirektniji, što kandidatkinja drži na umu u svojoj kritici postojećih prijevoda.

            U poglavlju o nekim obilježjima poezije dvadesetog stoljeća posebno govori o imažističkom pjesništvu i udjelu u novostima na početku dvadesetog stoljeća Ezre Pounda. Držao je da pjesnik ne treba govoriti o onome što on osjeća, nego pružiti impersonalne slike tako da čitatelj može reagirati na pjesničku sliku bez posredstva samog pjesnika, tj. njegova Ja.

            Navodi najvažnije priloge u okviru recepcije T. S. Eliota u Hrvatskoj, no u tome poglavlju ima i grešaka jer su ubrojani i neki nehrvatski autori i časopisi koji nisu izlazili u Hrvatskoj. Spominje i priloge u zagrebačkim "Krugovima" (1954), komentirajući rani prijevod "Puste zemlje"na hrvatski.

            Bavi se prijevodom "Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka" kao nekom vrstom predobjave "Puste zemlje". Posebno se osvrće na razlike između prvih i kasnijih prijevoda Šoljana i Slamniga, upozoravajući na poboljšanja i traženja novih i boljih rješenja. Napose su leksički kasnije verzije bliže originalu jer su ranije nepreciznosti i netočnosti zamijenjene boljim opcijama. Odnosi se to prije svega na jezičnu točnost ali i na poštivanje (povremenog) rimovanja u toj pjesmi.

            Navodi da je odlomak iz "Partije šaha" prvi djelomični prijevod (1952) "Puste zemlje" u hrvatskoj književnosti, dok je 1954. objavljen prvi cjelovit prijevod u "Krugovima". U svojoj  analizi i kritici tih prijevoda kandidatkinja zauzima razna stajališta. Prije svega ispituje leksičku vjernost prijevoda te navodi propuste u ranim hrvatskim prijevodima. Često ti propusti proizlaze iz nedovoljnog znanja engleskog jezika a katkada je bilo brzopletosti i nedovoljne pozornosti. Ima i primjera pojednostavljivanja, tj. ispuštanja teže prevedivih izraza pa kao primjer navodi stihove iz "Pokopa mrtvaca". Npr. umjesto Eliotova "stony rubbish" prevoditelji upotrebljavaju tek "kamenje", dok to kasnije mijenjaju u ponešto slikovitiji "kamenjar", što kandidatkinja ipak smatra da zaostaje za sugestivnošću Eliotova originala. Češće se služi usporedbama prijevoda pojedinih odlomaka iz ranog prijevoda i kasnijih verzija (1962) te zaključuje kako su kasniji prijevodi znatno precizniji i zreliji.

            Posebno poglavlje je posvećeno prijevodu "Puste zemlje" Joze Mršića, objavljenom u "Hrvatskom slovu" 1996. U tom prijevodu otkriva brojne jezične greške i netočnosti, npr. "And when we were children, staying at the arch-duke's" prevedeno je "...čekasmo nadvojvodu", dalje "... he took me out on a sled" prevedeno je "koji me iz nevolje izbavi" itd. Zamjera mu također velik broj glagola u imperfektu što udaljuje prijevod od duha izvornika.

            Ukratko se osvrće na prijevod odlomka iz trećeg dijela "Puste zemlje" pod naslovom "Žarki govor"  koji je objavio Tomislav Ladan 1955. u "Sedam dana". Tvrdi da je Ladan sklon dosta slobodnom prepjevu te je zbog toga uspješniji u prijevodu metrički i leksički jednostavnijih stihova koji mu pružaju podatnu sirovinu za slobodniju interpretaciju originala.

            I u svojoj analizi prijevoda "Četiriju kvarteta" Diana Maršić uspoređuje ranije i kasnije verzije Slamnigova i Šoljanova rada. Prvi prijevod kompletne poeme pojavio se 1958., a s ponekim izmjenama objavljen je u "Izabranim pjesmama" 1962. Kao što kandidatkinja navodi, u kasnijoj verziji "uočavamo ispravke najkrupnijih grešaka i preciziranje nekih nejasnoća iz ranijih verzija". Češće upozorava i na neprimjerenosti u pogledu prijevoda zvučnosti i ritma pjesme. Ipak je važno napomenuti da se u svojim analizama i kritici autorica ne zadržava samo na nedostacima, na greškama i propustima,            tj. na negativnim stranama prevedenih tekstova, nego ističe i uspješno prevedene stihove. Navodi npr. kako su Eliotove stihove koji oponašaju staroengleski govor prevoditelji (Slamnig i Šoljan) primjereno preveli starodubrovačkim hrvatskim, a i u nizu drugih slučajeva ističe da je prevoditelj bio iznimno uspješan.

            1954. Oto Šolc je objavio svoj prijevod "Četiriju kvarteta".

Navodi da je Šolc sklon slobodnijoj interpretaciji izvornika te tvrdi da u prijevodu ima brojnih uspona i padova. Među uspješnije prevedene odlomke ubraja one s mediteranskom poetskom terminologijom.

            Pri kraju zaključuje da su najvažniji prevoditelji Eliota u nas Šoljan i Slamnig koji su, i pored grešaka u ranim prijevodima, pokazivali znatnu "kritičnost prema osobnom i

prevodilačkom radu pa se prijevod jednog djela javlja u nekoliko raznih verzija." Ipak zaključno drži da, dok je u nas interes za Eliota kao pjesnika i kritičara bio - naročito sredinom dvadesetog stoljeća - nedvojbeno znatan, s kvalitetom prijevoda njegovih djela ne možemo biti potpuno zadovoljni. Stoga smatra da još postoji potreba za boljim prijevodima Eliotove poezije. Kao glavni razlog zašto takva kvaliteta još nije postignuta navodi kompleksnost i nepristupačnost i, kao što neki tvrde, elitizam Eliotove poezije. Te poteškoće suočavaju prevoditelje s problemima s kojima oni nisu uvijek potpuno spremni ili voljni uhvatiti se u koštac.

            Diana Maršić je u svojoj radnji pokazala primjerenu stručnost, metodičnost i sposobnost samostalnog istraživačkog rada i zaključivanja te stoga predlažemo Vijeću da prihvati ovo Izvješće te preporuči daljnji postupak za stjecanje magistarskog stupnja.

 

                       

dr. sc. Sonja Bašić, red. prof.

 predsjednik povjerenstva

 

 

dr. sc. Miroslav Beker, red. prof. u miru

 član povjerenstva

 

 

 

dr. sc. Gordana Slabinac, izv. prof.

 član povjerenstva                               

  Zagreb, 31.05.2001.


Dr. sc. Zoran Kravar, red. prof.

Dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.

Akademik dr. sc. Mirko Tomasović, red. prof. u mirovini

 

 

 

 

VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

 

Predmet:  Ocjena magistarskoga rada Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića Tomislava Bogdana, znanstvenoga novaka na Odsjeku za kroatistiku

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta na sjednici od 17. 05. 2001. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Tomislava Bogdana Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića. U vezi s tim podnosimo sljedeće

 

 

 

IZVJEŠĆE

 

 

Magistarski rad Tomislava Bogdana Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića obaseže 126 stranica, od čega str. 1-106 otpadaju na autorski tekst, str. 107-118 na priložene Držićeve pjesme, a str. 119-126 na popis primarne i sekundarne literature (19 + 92 jedinice). Autorski tekst podijeljen je na teoretska i analitička poglavlja (1-34; 35-101), a završava se »Zaključkom« (102-106). U radu ima 140 bilježaka.

            Predmet je Bogdanova rada lirika Džore Držića, hrvatskoga petrarkističkog pjesnika s kraja 15. stoljeća. Određujući najprije svoj stav prema tekstološkim dvojbama u vezi s Držićevim lirskim opusom, koje proistječu iz okolnosti da se naša povijest književnosti s njim upoznala uglavnom iz dvaju ponešto različitih izvora (Zbornik Nikše Ranjine i tzv. dablinski rukopis, objavljen 1965. u knjizi: Džore Držić, Pjesni ljuvene, ur. J. Hamm), autor formulira pitanja u svjetlu kojih namjerava pristupiti odabranu korpusu. Ona se odnose na instanciju tzv. lirskoga subjekta, svojevrsne psihološke fikcije koja, slično kategoriji pripovjedača u narativnu tekstu, omogućuje da se iskazi obuhvaćeni lirskom pjesmom percipiraju kao sadržaji jedne svijesti odnosno cjelovita govornoga čina jednoga govornika. Taj je metodološki izbor prihvatljiv utoliko što se ideja pristupa petrarkističkoj lirici preko pitanja o lirskom subjektu već u postojećoj literaturi potvrdila kao zanimljiva i plodna. Ponajprije, subjekt petrarkističke pjesme po mnogo se čemu razlikuje od onoga romantične i moderne lirike, kojoj se danas posvećuje više stučne pažnje, pa analiza njegova statusa može biti dobrodošao korektiv suvremenoj teoriji pjesništva; nadalje, petrarkistički se lirski subjekt pojavljuje u donekle stereotipnim ulogama, podobnoma za tipološko razvrstavanje, čime se dobivaju i novi kriteriji za vrstovnu klasifikaciju ranonovovjekovne lirike; napokon, petrarkistička pjesma često govori glasom koji oponaša ili integrira retoriku renesansne udvaračke kulture, pa se u očitovanjima njezina subjekta odražava i njezin društveni Sitz im Leben. Rad Tomislava Bogdana uvelike iscrpljuje potencijalno bogatstvo naznačene problematike, a otvara i nove perspektive. Autorov teoretski model lirskoga subjekta, izložen u poglavlju »Lirski subjekt«, teoretski je dobro promišljen, vrlo je iznijansiran, temeljen na impozantnim iskustvima o stranoj i domaćoj renesansnoj lirici i osjetljiv na bitna razlikovna obilježja petrarkističke pjesme i njezina glasa. U teoretskom je poglavlju autor proradio i opširnu stručnu literaturu, koncentrirajući se na pitanje o razlici između subjekta koji pjesmu govori i onoga koji je piše kao i na pojedinačne pojavne oblike lirskoga glasa.

            U analitičkim poglavljima (»Držićev kanconijer«, »Držić i drugi«) autor se dosljedno pridržava ideja zacrtanih u prvom dijelu, raščlanjujući i konkretizirajući svoj teoretski model u skladu s očitovanjima i tipičnim retoričkim impostacijama Džorina lirskoga subjekta. Tipologija do koje na taj način dolazi u ključnim se dijelovima analitičkih poglavlja pokazuje vrlo operabilnom. Ponajprije, ona omogućuje bolji pregled, grupiranje i subordinaciju bitnih karakteristika Džorine lirike, a vrlo je primjenljiva i pri pokušaju da se odredi stupanj i tip pjesnikove ovisnosti o stranim uzorima (Petrarca, tzv. dvorski petrarkizam, slatki novi stil) kao i individualnost njegova položaja u kontekstu ranoga dubrovačkog petrarkizma (osobito u konfrontaciji sa Šiškom Menčetićem).

      Ukratko, rad Tomislava Bogdana Status lirskoga subjekta u kanconijeru Džore Držića kvalitetna je književnopovijesna studija koja, zahvaljujući dobro postavljenim pitanjima, čvrstu teoretskom utemeljenju i senzibilnoj primjeni odabrane metodologije, znatno obogaćuje dosadašnji fundus spoznaja o Džori Držiću i o dubrovačkom petrarkizmu kao prvoj masovnoj pojavi hrvatskoga svjetovnog pjesništva. Osim toga, rad sadržava teoretske iskaze i spoznajne rezultate koji se mogu vrednovati i kao prinosi općoj teoriji lirskoga subjekta. Stoga povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati naše izvješće te Tomislavu Bogdanu omogući nastavak postupka za stjecanje stupnja magistra znanosti iz područja filologije.

 

U Zagrebu, 28. svibnja 2001.

 

                            Stručno povjerenstvo:

 

                            Dr. sc. Zoran Kravar, red. prof.,

                            predsjednik povjerenstva

 

                            Dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.,

                           član povjerenstva i mentor

 

                            Akademik dr. sc. Mirko Tomasović,

                            red. prof. u mirovini,

                            član povjerenstva


REPUBLIKA HRVATSKA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3 - HR- 10000 ZAGREB

 

 

Predmet: Izvješće Stručnoga povjerenstva za  ocjenu magistarskog rada Marijana Šabića naslova: Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi.

 

 

Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća od 23. travnja 2001. godine u Stručno povjerenstvo za ocjenu naslovljena magistarskog rada apsolventa postdiplomskoga studija književnosti prof. Marijana Šabića, podnosimo Vijeću svoje zajedničko        

 

 

 

                                                            i z v j e š ć e:

 

 

 

             Magistarski rad Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi teorijski je zasnovan i sistematičan prinos razumijevanju tradicionalnog feljtona i njegovih nacionalno-tendencioznih tema u austro-ugarskom prostoru s osloncem na trojicu slavenskih komparabilnih autora (Šenoe, Nerude i Krsnika).

              Rad obaseže 119 stranica, podijeljen u šest glavnih poglavlja, s desetak problemski koncipiranih potpoglavlja: 1. Žanr (2-32): Uvod; Feljton i feljtoničnost; Nefikcionalni žanr; Susjedni žanrovi – Pripovjednost feljtona i putopisa; Zašto je feljton književna vrsta?; Mogući pristup (Motivacija, Feljtonistička komunikacija). 2. Identitet (33-45): Kultura, identitet, nacija; Književnost i oblikovanje nacionalnog identiteta. 3. Tekstovi (46-101): Šenoa; Neruda; Krsnik. 4. Zaključak (102-110). 5. Kazalo imena (111-113). 6. Literatura 114-119.

            Prvo poglavlje magistarskog rada Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi, donosi nepretenciozno ali utemeljeno označavanje svojevrsnoga kulturalnog pristupa, u kojemu dominiraju pitanja odnosa teksta i konteksta te metodološko uvjerenje da će istraživaču «spoznajna sinteza biti upravljena vlastitim važnosnim kriterijem određenim vlastitim doživljajem djela na osnovu kojih uspostavlja hijerarhiju aspekata po relevantnosti za pojedini književni tekst» (str. 7). Određenu objektivizirajuću komponentu autor vidi u žanrovskim odlikama teksta, kao polaznim točkama tumačenja, budući da je «svijest o žanrovskim obilježjima socijalni konstrukt koji ima važnu ulogu u književnoj komunikaciji» (str. 8). Prema tome, problemi interpretacije književnosti prirodno se «prelamaju»  teorijskim promišljanjem žanra, konkretno feljtona i feljtoničnosti, pokušajem razumijevanja nefikcionalnog žanra, analizom odnosa «susjednih žanrova» putopisa i eseja, feljtonističkoj komunikaciji, itd.

            Polazeći od pretpostavke da se nefikcionalni tekstovi mogu čitati kao fikcionalni i obratno, na temelju dobro prostudirane literature, magistrant Marijan Šabić između ostaloga zaključuje da nefikcionalni pripovjedni tekst može u sebi uključivati različite stupnjeve fingiranosti, pa i potpunu fikciju, ali i da je nefikcionalni propovjedni tekst na komunikacijskoj razini određen intencijom autora. U tom smislu, analiziraju se pojedine osobitosti nefikcionalnih tekstova na konkretnim primjerima (pojedinim Šenoinim feljtonima). Iako, sveukupno gledano, ovo poglavlje rada ne razrješava postavljena pitanja jednoznačnim odgovorima, nego svojim završnim stavovima tek otvara novo poglavlje, mogu se o feljtonu i feljtonizmu istaknuti relevantne teorijske objekcije: «Feljtonski tekst nije plod namjere stvaranja 'objektivnog' izvještaja o 'objektivnom' realitetu, već namjere svjesnog nadovezivanja na tu (jezikom) objektivno nepredstavljivu realnost kroz filtere nametnute uvjetima autorove percepcije, u čemu važnu funkciju ima ideologija. Fokus feljtona, dakle, nije, kao u novinskog članka, na vijesti o konkretnom događaju, već na autorovu doživljaju događanja, koje je opet novo, također objektivno (jezikom) nepredstavljivo, emocionalno i racionalno – događanje» (str. 13).  Zato će interpretator, prepoznavajući i poštujući referencijska pravila nefikcionalnog teksta, formirati «novi pripovjednopovijesni slijed» na način da ga čitanjem uvrsti u vlastitu predodžbu povijesne zbilje, koja je pak «predstavljiva povijesnim narativom» (str. 21-22).   

            Potpoglavljima o motivaciji i feljtonističkoj komunikaciji M. Šabić analitički precizno utvrđuje motivacijski sklop, kao i način tretiranja građe u Šenoinim feljtonima (od satiričnog i romantičnog putopisa do humoristične novele). Prema Šabićevim izvodima jezgrena obilježja Šenoine feljtonistike su «aktualna društvenopolitička motivacija te impresija kao komentar opisivane zbilje» (str. 26), dok načela tendencioznosti i popularnosti Šenoina feljtonističkoga pisanja, stvaraju dojam površnosti i suženja horizonta pretpostavljenom perspektivom prosječnoga čitatelja, kojemu se omogućuje identifikacija, a feljtonistu, konkretno «deklariranom tendencionalistu» - prosvjetiteljski stav (str.31), važan u «proizvodnji»  nacionalnoga identiteta. U jednu riječ, popularna nefikcionalna književnost, svojom strukturom, kao i svojom funkcijom, pri određivanju sastavnica nacionalnoga identiteta igrala je u prošlosti, kao i danas novim medijima, važnu, upravo presudnu ulogu.

            Da bi utvrdio što je nacionalni identitet, Marijan Šabić se u drugom poglavlju naslovljenu Identitet uključuje u rasprave suvremene književne teorije, trijadom kultura-identitet-nacija, naglašeno kritički. Ustvrdit će da identitet proizašao iz kulture «nikako nije spoznaja, nego tek artificijelni oblik svijesti o sebi nastao samoodređivanjem» te da nije «bit nego privid» (str.33). Oslanjajući se na razdiobu kulture na kulturu u singularu ili tradicionalnu Kulturu te na kulturu u pluralu odnosno partikularnu kulturu, a odlučujući se za «kulturu u pluralu» povezanom s ponašanjem čovjeka kao člana nacije, M. Šabić utvrđuje kako se nacionalni identitet stječe socijalizacijom u nacionalnu kulturu: «Nacionalni je identitet – hrvatski ili bilo koji drugi – historijski varijabilan pojam, a svaka je od njegovih 'zamrznutih' varijanti najčešće ideal koji pokriva malen dio populacije na koji se odnosi» (str. 37). Potpoglavlje o odnosu književnosti i oblikovanju nacionalnoga identiteta govori o homogenizacijskoj funkciji književnosti, o jeziku kao jednom od osnovnih sredstava nacionalne homogenizacije, a što se same teme tiče magistrant zaključuje: «Uloga homogenizacijskog sredstva pogodna je za nefikcionalnu popularnu književnost jer ju je najlakše nenapadno ukomponirati u strukturu teksta koji je već u svom žanrovskom određenju tematski usmjeren na aktualnu problematiku svijeta iz kojega mu implicitni čitatelj prilazi. S druge strane, naraciju nefikcionalnog teksta je lakše priključiti na pojedinačnu čitateljevu sliku o sebi u svijetu koja se, kao što je već rečeno, najčešće elaborira sličnim diskurzom. Takav je tekst do šireg kruga recipijenata nekada najlakše nalazio put s propovjedaonice, po izumu tiska iz knjiga i periodike, a danas su im ekvivalenti 'dokumentarne' i 'informativne' emisije na radiju i televiziji» (str. 41-42). 

            Treće poglavlje jednostavno naslovljeno Tekstovi donosi analize feljtona trojice slavenskih autora iz ondašnjega austro-ugarskoga prostora, hrvatskoga klasika Augusta Šenoe, češkoga pjesnika i pripovjedača Jana Nerude te slovenskog prozaista Janka Krsnika (Kersnika). Više nego li moguće poredbene analize, u ovom središnjem poglavlju dominiraju analitički spretno problematizirana pitanja nacionalnih ideologija, odnosno nacionalno-kulturnih identiteta, kako se ona pojavljuju u feljtonistici pojedina autora. Da bi mu tumačenja bila što uvjerljivija magistrant M. Šabić povijesno kontekstualizira/lokalizira probleme konstituiranja moderne nacije pretežno u sedemdesete godine 19. stoljeća, nailazeći na tri ponešto različite situacije.

            U hrvatskim zemljama narodnjaci i starčevičanci «teže integraciji na različitim razinama i pod različitim imenima», dok je autonomašima i mađaronima «svojstven nedostatak težnje za bilo kojim višim stupnjem integracije na osnovi hrvatstva i slavenstva uopće», sa zajedničkom frustracijom «dostatne veličine» koju nacija mora imati da bi se razvijala. Pored kolektivnoga, političkog, uvodi se kategorija pojedinca kao osnovnoga nositelja, istodobno oruđa i kreatora, nacionalnoga identiteta, pa njegovo proučavanje mora biti usmjereno, prema Šabićevu uvjerenju, «na njegovu pojedinačnu, individualnu konkretizaciju, koja nije tek političke prirode već je suprasegmentalna – događa se na velikom broju razina društvenog sistema na kojima pojedinac funkcionira i nastoji modificirati ostale aspekte osobnog identiteta» (str. 50). U tim koordinatama M. Šabić analizira odnos Šenoine feljtonistike prema problemu nacionalne identifikacije, od pitanja jezika, u kojima iznosi Šenoine sveslavenske i hrvatsko-integralističke stavove, do Šenoina osobna oštra razgraničavanja s njemstvom i njemačkom kulturom, koja će podići na rang «funkcionalne konfrontacije» slavenskoga i njemačkoga, dajući važne priloge konstituiranju hrvatske moderne nacionalne svijesti (njemačko-slavenski kulturni konflikt te satirički Šenoini komentari austrijsko-pruskog rata, u kojemu su Slaveni žrtve). Identitet se tako zasniva u opoziciji prema drugom: «Niti Šenoina feljtonistika nije izuzetak, i upravo se u racionalizaciji takvih opozicija očituje njezin narativni karakter, naziru se elementi 'velike pripovijesti' čiji se slijed pripovjednih jezgri proteže u više društvenih sistema i povijesnih epoha te nastoji obuhvatiti podrijetlo i budućnost, a čitatelju se nametnuti kao stilizirano objašnjenje historijske stvarnosti» (str. 64).

            Teritorijalna cjelovitost i pozitivna razlika u aspektu kompleksa «nužne veličine» u češkoj situaciji, uz mijenjanje sastava stanovništva kao prepreci češkim nacionalnointegracijskim težnjama, osobitosti su povijesnoga konteksta djelovanja Jana Nerude. Nerudino je viđenje češkog kulturnog identiteta, «kojeg je lakše oblikovati temeljem nadovezivanja, suprotnosti ili usporedbe s drugim nego ga definirati iz njega samog»  (str. 72), M. Šabić ukratko predočuje njegovim odnosom prema funkciji češkoga sabora i njemstvu, zadržavajući se na tezama o «nedovršenom» narodu, malim narodima te argumentu književnog jezika, a kao «majstora velegradskog feljtona» ističe ga i kao afirmatora pučkih i ruralnih temelja češke tradicije. «Iz njegovih se feljtona daju iščitati dvije važne komponente na kojima treba nastojati da bi se sačuvali temelji integracijske svijesti. Prva je permanentno obrazovanje i usmjeravanje slojeva koji su prema rečenom citatu bili nositeljima preporoda, kako bi i dalje ostali u mogućnosti obnašati ulogu čuvara specifične etnički određene nacionalne kulture, a druga je sprečavanje odnarođivanja češkog građanstva koje ima veću političku ulogu, ali je i podložnije stranim utjecajima i ograničavanju mogućnosti unutar vlastitog kulturnog djelovanja» (str. 74).    

            Zanimljivim nam se čini poredbeno-kontrastivan prikaz Šenoe i Nerude prema tadašnjem odnosu hrvatske ili češke u odnosu na njemačku kulturu i Nijemcima te slavenskim narodima. Nerudini feljtonistički tekstovi prikazuju Čehe i češke Nijemce kao dvije nacije koje obitavaju na istom prostoru (a ne kao dva naroda koji egzistiraju unutar iste nacije, uz dvojezičnost). Za razliku od Šenoe koji je hrvatsko izabrao, Nerudi je češtvo urođeno naslijeđem i plemenom prije nego zajedničkom političkom tradicijom, ali je zato njegova feljtonistika prema njemačkoj kulturi puno «mekša», jer se osjeća pripadnikom jačeg političkog i kulturnog subjekta od hrvatskoga, dok Šenoina više teži sveslavenskim/južnoslavenskim opcijama: «Nerudin je austroslavizam tako daleko od Šenoinog sveslavenstva, ne teži nekoj radikalnoj sveslavenskoj kulturnoj i političkoj sintezi već oslobađanju češkog nacionalnog bića kako od agresivnog njemačkog utjecaja tako i centralističke birokracije. Češku kulturu smatra dovoljno snažnom, zrelom i drugim narodima poznatom, pa u nacionalnointegracijsku paradigmu ne uključuje druge slavenske etnije osim češke» (str. 80).

            Međutim, odnos prema jeziku svakodnevne komunikacije jednak je i u Nerude i u Šenoe, obojica ironiziraju domoljublje češke mladeži prigovarajući joj korištenje njemačkoga jezika, kao što i obojica kritiziraju jezik obrazovnih ustanova, u kojemu su češki i hrvatski još nedovoljno bili zastupljeni.

            Posebnost Nerudine feljtonistike, prema analitičkim izvodima M. Šabića, ogleda se u dvije vrste feljtona: uže-tematskim feljtonima, prepoznatljive, zaokružene i stalne pripovjedne strukture te feljtonima  difuzne pripovjedne strukture, dijaloškoga oblika, bliskim glasini i vicu. Jedne karakterizira oblikovanje  zaokroženom pripovjednom strukturom, a druge ostavljeni prostor za «neprestanu nadogradnju u narednom broju novina» (str. 85-86). Ironija, sarkazam, ležerna i dokona razgovorljivost u Nerudinim  feljtonističkim tekstovima vezuju specifično češka ponašanja s čitateljima (analizira se lik konformističkog političara, nametanje povijesnih osoba).

            Slovensku društveno-političku situaciju u razdoblju realizma M. Šabić otvara  informacijom o oštrini  prvih Krsnikovih feljtona (zapljena, neuvrštavanje u novine), da bi konstatirao kako je zbog straha od cenzure «referentni svijet kroz prizmu feljtonističkog još teže spoznatljiv u historiografskom smislu» (str. 91). Izabrana epistolarna forma, dodatni literarizacijski postupci opisa prirode i ljubavnih očitovanja, neutraliziraju političku oštricu Krsnikovih feljtona, koji su određeni generacijskim sukobima mladoslovenaca i staroslovenaca. Slovenska nacionalnointegracijska svijest unutar Krsnikova feljtonističkog svijeta očituje se, izrazitije nego li u Šenoe i Nerude, kritikom lokalne birokracije te afirmacijom tipično slovenskoga krajolika. Zajedničko sa Šenoom  mu je isticanje vina i vinove loze, što simbolički označavaju vezu čovjeka i podneblja. «Za Krsnikovu je feljtonistiku tako karakteristično (u usporedbi s Nerudinom i Šenoinom) da ne seže u nacionalnu prošlost već Krsnikovu, mladoslovensku generaciju, ovlašćuje za odbacivanje zastarjele oporuke prošlih vremena i bitaka te ju određuje za jedinog nositelja 'čistog i slobodnog narodnog čuvstva'» (str.97). U tom kontekstu lakše se mogu razumjeti i neobično oštri Krsnikovi napadi na crkvu, a Šabić ih razvrstava oko tri diskreditirajuće točke: (1) nepopularne epizode i osobe iz crkvene povijesti; (2) ponašanje aktualnih slovenskih crkvenih dostojanstvenika; (3) postavljanje crkve u vezu s uspostavljenom nacionalnom simbolikom krajolika. Kao što Šenoa definira hrvatsku i slovensku kulturu u opoziciji prema njemačkoj, «tako i Krsnik suprotstavlja slovensku nacionalnointegracijsku paradigmu kao dijametralno suprotnu staroslovenskoj ideologiji, pri čemu koristi i slične karikaturalne postupke» (str. 100). 

            Na kraju, uz kraći Zaključak koji donosi aktualizaciju naslovljene teme u duhu suvremenih kulturalnih studija (problematizira se suzdržan odnos znanosti o književnosti prema feljtonistici kao poluknjiževnom žanru) te  kraću sintezu istraživanja, možemo izreći i završnu ocjenu:

            Magistarski rad Marijana Šabića Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi pregledan je, više teorijski nego li analitički, prilog razumijevanju tradicionalnoga feljtona i feljtonistike te s njima povezane prosvjetiteljske funkcije književnosti, njezina doprinosa formiranju nacionalne svijesti, određena kulturna i nacionalnoga identiteta.

             Parafrazirajući magistranta, feljtonistički diskursi predstavljenih autora, pokazuju jednaku težnju sudjelovanju u ucrtavanju granica nacionalnog identiteta i uspostavljanja njegove egzistencije u popularnoj, «kolektivnoj» svijesti. Nefikcionalna popularna proza, odnosno feljton, glavnim svojim osobitostima, kao što su: prilagođenost potrebama prosječnog čitatelja, pristupačan stil, duhovitost i površnost, pripovjedna osnovica s uporištem u svakodnevici, nametanju indicija kolektivne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te s tim povezane mogućnosti aktantske elaboracije određenih historijskih radnji i zbivanja referentnog svijeta, kao i jednostranost nacionalno-integracijske paradigme, omogućavaju «zadatku» optimalne prinose.

            «Pojmovi oko kojih je koncentrirana nacionalna svijest kod trojice su različitih feljtonističkih pripovjedača manje-više isti, s razlikom u hijerarhiji; tako je npr. pojam sveslavenstva najfunkcionalniji u Šenoinoj feljtonistici, zbog hrvatskih historijskih, političkih i zemljopisnih posebnosti – slovenska je nacionalna svijest od početka konstituirana  u sklopu austroslavističke paradigme, a češka je kulturna i politička samosvijest bila već toliko razvijena da je pozivanje na druge slavenske narode imalo više politikantsko nego ozbiljno političko značenje. Protunjemačka je tendencija, međutim, kod sve trojice podjednako izražena. Dalje se nacionalnu svijest težilo usidriti u termine podrijetla, tradicije srednjovjekovne države, religije, nacionalnog jezika, krajolika, književnog kanona, «velikana», građanske klase kao njenog nositelja, itd.» (str. 108)

            Kao što je razvidno, Marijan Šabić je svojim magistarskim radom  u teorijskom i sintetičkom prilogu dosegao zavidne rezultate. Što oni u analitičkom dijelu, o obradi pojedinih feljtona nisu uvijek na jednakoj razini (pa se stječe dojam da su uvidi u feljtonističke prakse odviše deduktivno postavljeni te ponešto deficitarni, kao što će nekome možda  nedostajati veće problematiziranje južnoslavističkoga konteksta), proizlazi iz Šabićeve težnje  za poopćavanjem rezultata analiza obzirom na doprinose nefikcionalne proze formiranju nacionalnoga identiteta. Riječju, magistarski rad Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi Marijana Šabića svojim primjerenim metodološkim pristupom na tragu kulturalnih studija, teorijskim iskoracima u tretiranju feljtonističke proze te modernim, kritičkim tumačenjem nacionalnoga identiteta, kao i uvjerljivim poredbenim uopćavanima feljtonistike s nacionalnom tematikom trojice zanimljivih autora realizma (Šenoe, Nerude i Krsnika), Marijan Šabić je zaslužio najvišu ocjenu za pisani dio svoga magistarskog ispita, pa molimo Vijeće da kandidatu omogući daljnji postupak,  tj. usmenu obranu rada.

 

                                                Stručno povjerenstvo:

 

                                               

I.                   Dr. Cvjetko Milanja, red. prof.

 

 

II.                Dr. Zvonko Kovač, izv. prof.

 

 

III.             Dr. Franjo Grčević, red. prof. u miru

 

 

 

 

Zagreb, 4. lipnja 2001.  

 


Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Ljubomir Antić, izv. prof.

Dr.sc. Zdenko Radelić, znan. suradnik

 

 

Predmet: Ocjena magistarskog rada D. Kovačića

 

 

                             Fakultetskom vijeću

                 Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

 

 

   Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 21. ožujka 2001. (Odluka br. 04-3-10-2001.) imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Davora Kovačića pod naslovom “Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.” O predloženom magistarskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću  skupni

 

                             I Z V J E Š T A J

 

   Magistarski rad D. Kovačića pod naslovnom “Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.” ima ukupno 119 stranica kompjutorski ispisanog teksta sa 340 bilježaka ispod crte. Kompozicijski rad je podijeljen na slijedeće dijelove: Uvod, I. Pregled političkog stanja neposredno nakon proglašenja NDH, II. Logori u NDH, III. Osnivanje i uređenje logora Stara Gradiška, IV. Organizacija života u logoru, V. Posljednji dani logora, VI. Ukupan broj žrtava, VII. Zaključak, VIII. Kratice, IX. Izvori i literatura, Ilustracije. Težište rada je na poglavljima od III. do VI. (str. 27 do 111). Ta su poglavlja podijeljena u manje cjeline unutar kojih se između ostaloga razmatraju slijedeća pitanja:  ustrojstvo i uređenje logorskog prostora, doprema zatočenika u logor, organizacija i sustav osiguranja logora, oblici rada i higijenske prilike u logoru, organizacija političkog djelovanja zatočenika u logoru, pojedinačne i masovne likvidacije, bježanje i pokušaji bježanja iz logora, otpuštanje zatočenika iz logora, posljednja pogubljenja i likvidacije uoči napuštanja logora.

   D. Kovačić nastojao je u svom radu istražiti posebnosti logora Stara Gradiška imajući dakako u vidi  činjenicu njegova djelovanja kao djela jasenovačke skupine logora. Logor u Staroj Gradiški formalno je osnovan u velječi 1942. godine, kada je ušao u jasenovačku skupinu logora kao logor V. No, proces pretvaranja kaznionice u Staroj Gradiški u logor tekao je već od ljeta 1941. Karakteristika i specifičnost logora bila je u činjenici velikog broja žena i djece zatočenika. Zatim, ističe D. Kovačić, logor u Staroj Gradiški bio je u početku zamišljen kao logor za zatočene Hrvate, ali su ubrzo u logor dovođeni i Srbi, Židovi i Romi kao i pripadnici ostalih naroda.

   Rekonstrukciju događanja i odgovore na navedena istraživačka pitanja D. Kovačić nastojao je utemeljiti na arhivskoj građi, tiskanim izvorima, memoarskim zapisima i izjavama stradalnika te postojećoj literaturi. Najveći dio korištene arhivske građe  potječe iz Hrvatskog državnog arhiva, Fond Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina. Dakle, radi se o gradivu koje je uglavnom prikupljeno u razdoblju nakon prestanka rada jasenovačke skupine logora. Izvorna građa o njihovu djelovanju uništena je neposredno prije zatvaranja logora u travnju i svibnju 1945. Od te izvorne građe, ističe D. Kovačić, sačuvani su u spomenutom fondu tek fragmenti. Također pretpostavlja da se dio izvorne građe o jasenovačkoj skupni logora nalazi u arhivima u SR Jugoslaviji, ali on nije bio u mogućnosti u njima istraživati. Veliki broj podataka našao je u već objavljenim knjigama, a napose Đorđa Milišića, Mirka Peršena, Marijane Amulić i Čedomila Hubera te trotomnoj, idološki inače izrazito obojenoj, knjizi Antuna Miletića. Neke tvrdnje potkrijepio je i iskazima svjedoka danim na sudskom procesu Dinku Šakiću, održanom u Zagrebu 1999., a objavljenim u dnevnom tisku.

   D. Kovačić  je prema tome morao  utemeljiti istraživanja na specifičnoj vrsti građe. Uglavnom je bio svijestan teškoća u radu na takvoj vrsti gradiva, a i činjenice što je postojeća literatura velikim dijelom obojena subjektivnim, emotivnim, pa idejnim i ideološkim sustavima autora. Kritički se dakle odnosio prema prikupljenim obavijestima i pojedine je  tvrdnje nastojao dokumentirati sa više svjedočanstava. No, u interpretacijama i objašnjenjima možda je ipak suviše suzdržan i prednost očito daje opisu događanja. Stoga je vrijednost njegova magistarskog rada u  sustavnom i preglednom prezentiranju mjesta i specifičnosti logora Stara Gradiška u odnosu cjelinu jasenovačkog sklopa logora, detaljnom opisu funkcioniranja i ustroja logora, naznakama o “svakodnevnom životu u logoru”, prikazu pojedinačnih i masovnih pogubljena logoraša. U završnom dijelu magistarskog rada dao je pregled novijih rezultata istraživanja o broju stradalih u logoru Stara Gradiška i uopće jasenovačkom kompleksu logora, ne razmatrajući posebice njihove podudarnosti odnosno razlike.

   Stručno povjerenstvo, na temelju navedenoga, utvrđuje da je D. Kovačić u magistarskom radu pokazao osnovnu sposobnost kritičkog pristupa povijesnim izvorima, utvrđivanja povijesnih činjenica, njihove interpretacije i objašnjenja te preglednog kompozicijskog oblikovanja i prezentiranja istraživane problematike. Stoga

                                                     p r e d l a ž e

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvaćanje magistarskog rada Davora Kovačića pod naslovom “Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.” i odobravanje nastavka postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijesti.

 

U Zagrebu, 20.  svibnja  2001.

 

                                                  Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

 

                                                  Dr.sc. Ljubomir  Antić, izv. prof.

 

                                                  Dr.sc. Zdenko Radelić, znan. suradnik,

                                                    Hrvatski institut za povijest

 


Prof. dr. sc. Franjo Šanjek

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein

Prof. dr. sc. Tomislav Raukar

 

 

                           Vijeću Filozofskog fakulteta

                            Sveučilišta u Zagrebu

                            Ulica Ivana Lučića 3, Zagreb

 

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 21. ožujka 2001. imenovalo nas je članovima Stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Roberta Holjevca pod naslovom ‘Pokušaji Ivana Stojkovića u stvaranju crkvene unije’, o čemu smo obaviješteni dopisom br. 04-3-19-2001. od 27. ožujka 2001.

 

*   *   *   *   *

 

Magistarski rad Roberta Holjevca ‘Pokušaji Ivana Stojkovića u stvaranju crkvene unije’, pisan računarom na 154 kartice A-4 formata, na zanimljiv i čitatelju prihvatljiv način predstavlja diplomatska nastojanja Ivana Stojkovića, dubrovačkog dominikanca, svestranog učenjaka, profesora i ambasadora Pariškog sveučilišta kod cara Sigismunda i pape Martina V. u crkvenom i političkom povezivanju europskog Istoka i Zapada tridesetih i četrdesetih godina 15. stoljeća.

 

U uvodnom dijelu (str. 3-11) magistrand Holjevac analizira najvažnija istraživanja o Stojkoviću i njegovu znanstvenom opusu: disertacije Bonaventure Dude i Aloisa Krchnaka, studije André Tuiliera, Wernera Krämera i Waltera Brandmüllera, izdavače Stojkovićevih ‘Carigradskih izvješća’ Johannesa Hallera i Eugenia Cecconi, zbornik radova s međunarodnog simpozija ‘Misao i djelo Ivana Stojkovića’ (Dubrovnik, 1983.) i dr.

 

U kraćem drugom poglavlju pod naslovom ‘Hrvatske i opće prilike u doba Ivana Stojkovića’ (str. 12-15) autor nastoji pokazati u kojoj su mjeri društveno-političke prilike i sve prisutnija ‘otomanska nazočnost’ na jugoistoku Europe utjecali na Stojkovićev duhovno-intelektualni razvoj (str. 13).

 

Treće poglavlje odnosi se na Stojkovićevo djelovanje prije njegove Carigradske misije (str. 16-29). Autor stavlja naglasak na Stojkovićeve unionističke govore prilikom održavanja sinode u Paviji i Sieni (1423-1424), dijalog s husitskom delegacijom koju na saboru u Baselu 1434. predvodi Jan Rokycana (str. 23) i neuspjelom pokušaju da se u gradu na Rajni pojave predstavnici heterodoksne Crkve bosansko-humskih krstjana (str. 25-28). Ovdje autor podsjeća na Stojkovićeva nastojanja da Dubrovčani dobiju  ‘Privilegium navigationis ad partes orientales’ (str. 21).

 

U najopširnijem četvrtom poglavlju (str. 29-109) magistrand Holjevac sustavno prati ‘Carigradsku misiju’ (1435-1437) dubrovačkog teologa, služeći se najčešće objavljenom izvornom građom, uz osobne refleksije do kojih je došao iščitavanjem Stojkovićevih izvješća i pisama odaslanih iz prijestolnice na Bosporu.

 

Peto se poglavlje odnosi na islam i islamsko-turski prodor na Zapad (str. 109-133). Holjevac upućuje čitatelja na Stojkovićeve apele i sugestije kako zaustaviti taj prodor i spriječiti višestruku devastaciju ugroženog europskog jugoistoka.

 

U šestom i zadnjem poglavlju autor ističe Stojkovićeve zasluge u pripremanju općeg sabora koji će 1438-1439. u Ferrari/Firenzi okupiti najodgovornije snage kršćanskog Istoka i Zapada u namjeri da prevladaju stoljetne nesuglasice i stvore uvjete za zajedničku obranu kršćanske civilizacije i kulture u smiraj srednjega vijeka (str. 133-148). Ivan Stojković kao dosljedni Baselovac ne sudjeluje na zasjedanju Sabora u Ferrari/Firenzi  nego se priklanja Feliksu V. (1439-1449), posljednjem protupapi u povijesti Katoličke crkve, koji hrvatskog prelata nagrađuje kardinalatom s naslovom ‘sv. Siksta’.

 

U zaključku svog magistarskog rada (str. 149-150) Robert Holjevac apostrofira Stojkovićeva nastojanja da se predstavnici razjedinjenog europskog kršćanstva nađu za istim stolom i u slobodnoj debati raspravljaju o zajedničkoj budućnosti.

 

Iscrpan ‘Popis’ izvorne građe i historiografskih radova (str. 151-153) svjedoči o autorovu znanstvenom pristupu i sustavnosti u obradi ove još uvijek nedovoljno istražene povijesne problematike u kojoj je jedan od protagonista i naš Ivan Stojković.

 

Na logički jasan i  iscrpan način magistrand Holjevac predstavlja svestrani Stojkovićev rad na zbližavanju Istoka i Zapada na crkvenom, kulturnom i političkom polju. Učeni Dubrovčanin - u povijesnoj literaturi poznatiji kao ‘Iohannes Stoycus de Ragusio’ kojeg radikalni husiti nazivaju ‘Iohannes Sclavus de Carvatia’ i ‘conterraneus noster de Ragusio, quae est civitas in Carvatia’ - u svojim predavanjima, govorima, spisima i diplomatskim nastupima uporno naglašava potrebu obnove i jedinstva unutar zapadne kršćanske ekumene i uspostave zajedništva s kršćanskim Istokom. Autor s pravom naglašava Stojkovićevu misao da se Europa jedino zajedništvom može efikasno suprotstaviti prodoru islama i od otomanske okupacije osloboditi narode i zemlje Balkana i jugoistočne Europe.

 

Vrijednost Holjevčeva magistarskog rada očituje se u pažljivoj analizi Stojkovićevih ekumenskih govora i izvješća s njegova dvogodišnjeg boravka u Carigradu (1435-1437), gdje se ugledni Dubrovčanin iskreno zalaže za obnovu Zapadne crkve, društva i suradnje s kršćanskim narodima Istoka u miru, sigurnosti i međusobnoj slozi. Autor više puta ponavlja toliko značajnu Stojkovićevu ideju o ‘zajedničkom velikom skupu zapadnoeuropskih naroda i država s Grcima, Bugarima, Srbima i stanovnicima Vlaške, uvjeren da bi mogući dogovor kršćanskih zemalja odgodio pad Carigrada u turske ruke’, koji se inače na europskom Zapadu smatrao neminovnom stvarnošću. U tom kontekstu magistrand Holjevac citira Stojkovićev apel upućen iz bizantske prijestolnice 10. ožujka 1436: “Ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s istočnim Crkvama, Carigrad će pasti u turske ruke, a poslije toga valja očekivati da će Ugarsko Kraljevstvo biti opustošeno mnogo nemilosrdnije negoli prethodne godine” (str. 98).

 

Robert Holjevac izvrsno uočava da Stojkovićev cjelokupni rad zadire u središnje događaje i lomove Europe na prijelazu iz srednjeg vijeka u moderno doba, pa u izvješćima iz svojih diplomatskih misija neprestano podsjeća na poraznu činjenicu da je “corpus christianorum iznutra razdijeljen mnogim herezama i suparništvima vladara i nacija, dok ga izvana komadaju Turci s istoka, Arapi sa zapada, Saraceni s juga i Tatari sa sjevera” (str. 4 i dalje). Iz tih se razloga Ivan Stojković zauzima za koncil kao jedinu moguću zajedničku tribinu koja će u slobodnoj raspravi združiti predstavnike kršćanskog Istoka i Zapada. U tom zajedništvu učeni Dubrovčanin vidi šansu za oslobođenje porobljenih slavenskih i drugih balkanskih naroda i zemalja od moralnog rasapa i fizičkog uništenja.

 

Robert Holjevac s pravom primjećuje da je Ivan Stojković, odgojen na Teološkom fakultetu Pariškog sveučilišta, zapravo žrtva neznanja i predrasuda svog vremena. Naime, poslije 1054. na Zapadu se gubi smisao koncilskog zajedništva, utemeljenog na jedinstvu Istočne i Zapadne crkve, u zajedništvu rimskog biskupa i istočnih patrijarha. Ta je kolegijalnost izvor ravnoteže za Crkvu u cjelini, što će papi Eugenu IV. omogućiti da nadvlada otpor Baselovaca i uspostavi svoj autoritet na koncilu u Ferrari/Firenzi 1438/1439. godine. Naučen poistovjećivati zapadno  tj. rimsko kršćanstvo s univerzalnom ili Katoličkom crkvom (str. 52 i dalje), Stojković nije ni mogao prihvatiti savjete ekumenskog patrijarha Josipa II, kojega inače u svojim carigradskim ‘Izvješćima’ naziva “perfectissimus senex ... Bulgarus de natione et de lingua mea”, koji učenog Hrvata podsjeća da odnose pape i saborske zajednice prosuđuje u perspektivi tradicionalne kolegijalnosti. Holjevac se trudi pokazati da Ivan Stojković nije bio svjestan koliko se tadašnje europsko društvo u cjelini mijenjalo u svojim korijenima. Novac, pravo stjecanja i raspolaganja novcem i vrijednostima u novonastajućem društvenom sustavu postaju važnijim od vjerskog nauka. U sredini 15. stoljeća kriza je europskog društva sveopća, etička i religiozna, gospodarska i politička, pa crkveni reformatori poput Stojkovića uzalud apeliraju na svoje suvremenike da se antagonizmi i osobni interesi podrede duhovnim motivima. Renesansni se pape, uočava Holjevac, više oslanjaju na svoju državu negoli na koncil kao utjelovljenje crkvene kolegijalnosti, stoga umjesto toliko željene reforme dolazi Reformacija, koja će zajedno s tursko-islamskim osvajanjima iz temelja izmijeniti religijsku kartu Europe u osvit modernog vremena koje, ne bez ponosa, nazivamo svojim.

 

Pažljivo iščitavanje magistarskog rada Roberta Holjevca uvjerava nas da je navedeni rad pisan ‘lege artis’. Autor slijedi načela povijesne metodologije,  izričaj mu je jasan i logičan, kritički aparat odgovara standardima. Ipak se uočavaju i određeni nedostaci i propusti. Autor se u iskrenoj želji da bude što jasniji često ponavlja. Budući da je riječ o povijesnom radu, s pravom se očekuje da autor razmišlja više kao povjesničar a manje kao teolog.

 

Naslovi trebaju biti koncizni i jasni. Na str. 44. autor naznačuje Stojkovićevo ‘carigradsko iskustvo ... unutar diplomatskog trokuta Basel-Carigrad-papa’ a govori o mnogočemu drugom. Preciznosti nedostaje i na str. 53 kada tvrdi da je poslanstvo pape Eugena IV. “krivotvorilo potpis i pečat na vjerodajničkom pismu Baselskog koncila”, dok je točno da je papina strana ukradenim pečatom Baselskog koncila (ali bez potpisa sabornika!) opečatila vjerodajnice papinih izaslanika.

 

Može se, donekle, shvatiti znanstveni entuzijazam mladog istraživača koji Stojkovića proglašava “sve do danas najvećim ekleziologom” (str. 3), ali  Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa (1303-1322), nipošto se ne smije stavljati na “Sorbonnu u XII. (zasigurno ‘lapsus calami’?!) stoljeću” (str. 17), jer je ovaj ugledni trogirski dominikanac rezidirao u ‘kolegiju Jakobinaca’ a pohađao predavanja na fakultetima ‘artium’ i teološkom Pariškog sveučilišta. Ne stoji niti izjava  na str. 20 prema kojoj “senat Dubrovačke Republike kao i prvostolni Kaptol grada imenuje svog dičnog sugrađanina Ivana Stojkovića biskupom Ardjesca u Transilvaniji”, što ovi ni u kojem slučaju nisu bili habilitirani učiniti.

 

Ovi i drugi propusti ne umanjuju vrijednost magistarskog rada Roberta Holjevca, koji, unatoč navedenih nedostataka, u potpunosti zadovoljava kriterije za postizanje akademskog naslova magistra povijesnih znanosti iz području humanističkih znanosti.

 

 

                                                   Članovi povjerenstva:

 

 

                                                    (prof. dr. sc. Franjo Šanjek)

 

 

                                                   (prof. dr. sc. Ivo Goldstein)

 

 

                                                 (prof. dr. sc. Tomislav Raukar)

 

 

 

 

 

 

 

Zagreb, 21. travnja 2001.  

 

 


Dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić, izv. prof.                  U Zagrebu, 27. travnja 2001.

Dr. sc. Petar Selem, red. prof.

Dr. sc. Boris Olujić, viši asistent

Dr. sc. Mirjana Sanader, izv. prof.

Dr. sc. Ivan Mirnik, muzejski savjetnik                   Fakultetskome vijeću

                                                                               Filozofskoga fakulteta

                                                                               Sveučilišta u Zagrebu

 

                                     

PREDMET: Ocjena magistarskog rada

Mladena Tomorada:

Egipatske starine u hrvatskim povijesnim znanostima

 

 

Poziv na broj: 04-3-12-2001.

                       od 27. ožujka 2001.

 

 

Vijeće Filozofskoga fakulteta imenovalo nas je na sjednici 21. ožujka 2001. u sturčno povjerenstvo koje će ocijeniti matistarski rad Mladena Tomorada  pod naslovom: EGIPATSKE STARINE U HRVATSKIM POVIJESNIM ZNANOSTIMA.  Fakultetskome vijeću podnosimo skupno izvješće i ocjenu. 

 

Izvješće

 

Mladen Tomorad predao je u propisanome broju neuvezanih primjeraka magistarski rad s gore navedenim naslovom.

 

Radnja ima 147 stranica  računalnog ispisa i jedanaest stranica priloga. Odabran je prored 1,5 i manji format znakova, te je stvarni opseg tekstualnog dijela radnje 200 standardnih daktilografskih kartica. Tekst je opremljen s 979 bilježaka koje ga prate sub calce,  popisom kratica (str. 125,126) i  popisom izvora i literature (str. 127-147, 390 stavki). Prije eventualnoga tiskanja ovaj se sastavom prikladan aparat mora preoblikovati prema suvremenim normama citiranja. Prilog I. (148,149) je pregled odabranih datuma koje je magistrand smatrao relevantnima za izlaganje u radnji. U Prilogu II. magistrand je s 4 tablice i 13 grafikona prikazao rezultate istraživanja koja je obavio za potrebe radnje i iznio u njoj. Zamjetno je da se umješno koristi mogućnostima osobnoga računala, no i da mu one nameću  određena ograničenja. Na grafikonima nije mogao upotrijebiti uvijek istu boju za istu kategoriju građe, što metodološki nije dobro i skupine grafikona čini nepreglednima. Popratne legende mjestimično ne odgovaraju sadržaju tablica i grafikona,  što izaziva dojam da su prikazani podaci proturječni (osobito T. 1, Znanstvena analitika i sinteze : Gr. 1, Znanstveni radovi o egipatskim starinama, ili npr. T. 4. : Gr. 13, str. 158). Uz  golem uloženi trud i volju da ovako opremi radnju, šteta je što magistrandu pozornost popušta upravo kad prezentira rezultate koje je postigao. Slično mu se događa i u tekstu, gdje je brzina kojom se na računalu mogu obavljati izmjene očigledno utjecala na  disgruencije u sintaksi,  gubitke dijelova rečenice i sl. U magistrandovome  diskursu neki stručni izrazi poput “analiza, analizirati”, “metodologija, metodološki”  poprimaju raznolikija značenja no što bi u profesionalnome historiografskom kontekstu smjeli imati. Očekujemo da magistrand ovo uredi prije no što uveže radnju.

 

Tekstualni dio radnje obuhvaća četiri uvodna teksta (str. III-9), četiri poglavlja gdje se kronološkim redom razmatra rad na egipatskim starinama u Hrvatskoj (10-118) i Zaključak (119-124). 

U  Predgovoru (1-2) magistrand je realistično sažeo prilike u kojima nastaju egiptološki prilozi hrvatskih djelatnika u znanosti i kulturi, definirao je izvore i predmet svoga istraživanja. Očitujući se o  Koncepciji i načinu rada (3-5)  odredio je kronološke okvire u kojima valja pratiti modernu hrvatsku stručnu i znanstvenu produkciju o egipatskim starinama. Čitavo je razdoblje podijelio na tri faze prema značajkama djelatnosti što ih je  valjano uočio u razmatranoj građi i vrlo dobro definirao. Valjano je obrazložio organizaciju svojega teksta. Magistrand se morao odrediti i prema provenijenciji egipatske spomeničke građe koja se nalazi na hrvatskome tlu, a koja je ponajčešće predmetom literature koju razmatra. I tu je postavio relevantne i obuhvatne raščlambene kriterije, koje je, međutim, podrobnije objasnio tek u dijelu radnje što ga je naslovio  “Uvod: Egipatski spomenici u Hrvatskoj” (6-9). Bude li se tekst radnje pripremao za tisak, ove je dijelove potrebno povezati i podjelu potpuno protumačiti na jednome mjestu. M. Tomorad manje je kompetentno razjasnio kada i koju stranu literaturu, u kojem opsegu i iz kojih razloga uključuje u svoj pregled (4-5). 

U prvome poglavlju “Kolekcionari XIX. stoljeća i oblikovanje današnjih javnih zbirki”  (10-29) M. Tomorad je najprije u glavnim potezima ocrtao povijest poznavanja egipatskih starina  od Herodota do moderne egiptologije i time odredio kontekst u koji će se uklapati njegovo daljnje izlaganje.  Zatim je predvidio prikazati početke kolekcionarstva u Hrvatskoj i dati sustavnu informaciju o zbirkama egipatskih starina na području Hrvatske. U Tomoradovu izlaganju ističe se građa iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, ne samo zbog toga što je ondje pohranjena najveća  egipatska zbirka u Hrvatskoj, već i zbog toga što se u toj ustanovi najviše učinilo na obradi i publiciranju pohranjene građe. Magistrand se koristio i  dokumentacijom iz arhiva zagrebačkoga Arheološkog muzeja. Povijest zagrebačke Egipatske zbirke praktično sama čini odjeljak o počecima kolekcionarstva u ovome magistarskome radu, a jasno je da bi za tako naslovljen odjeljak bilo potrebno priključiti i podatke o sličnoj djelatnosti na drugim mjestima u Hrvatskoj. Oni se dijelom pojavljuju kasnije, u prikazima  o pojedinim zbirkama većih javnih institucija.  Nastojeći za svaku zbirku donijeti podatke o nastanku, opsegu, vrstama građe i publiciranosti, magistand se i u pogledu većih javnih zbirki (Arheološki muzej Istre u Puli, Arheološki muzeji u Splitu i Zadru, Muzej Mimara, Dubrovački muzej, Arheološka zbirka i Lapidarij dr. Grge Novaka u Hvaru, Gradski muzej u Varaždinu, Muzej Slavonije u Osijeku, Zbirka Tille Dureieux u Muzeju grada Zagreba, Arheološka zbirka Franjevačkoga samostana u Sinju, zbirka Samostana sv. Eufemije u Kamporu na o. Rabu) susreo s nedostatkom tiskane literature. Podaci  što ih je M. Tomorad  iznio dobrim se stoga dijelom temelje na njegovom vlastitom razgledu zbirki i na uvidu u inventare, a u velikoj mjeri ovise o spremnosti muzejskih djelatnika na suradnju. Manje institucije, poput zavičajnih muzeja, magistrandovo istraživanje nije obuhvatilo. Problem egipatske građe u privatnim zbirkama samo je pokušao definirati (28).  Sada   nužno nepotpun, pregled građe po institucijama bio bi dobra osnovica za neki budući projekt baze podataka o egipatskoj građi u Hrvatskoj. Pregled pak stanja većih javnih zbirki dovoljno je ilustrativan za funkciju koja mu je određena u radnji, naime da bi se razjasnilo kakvim se fondom egipatske građe ponajviše mogu i moraju baviti hrvatski znanstvenici. U zaključku poglavlja magistrand je to vrlo dobro rezimirao.

U drugome poglavlju “Počeci istraživanja (od 1862. do početka XX. stoljeća” (30-44) magistrand je najprije metodološki opravdano prikazao potpunu  povijest istraživanja egipatske mumije iz Arheološkog muzeja u Zagrebu koja je bila ovijena razrezanom etruščanskom lanenom knjigom, od njene nabavke do danas. Valjano je raščlanio faze rada na ovim spomenicima.  Kao pojedinačnoga djelatnika ističe u ovome razdoblju Šimu Ljubića, čije radove o egipatskim spomenicima ukratko prikazuje, a zatim procjenjuje Ljubićev ukupan prinos tome području. Zatim nabraja pojedinačne prinose drugih autora. U odjeljku “Znanstvena metodologija i jezik druge polovice XIX. stoljeća”  ocjenjuje ažurnost metoda kojima su se autori služili i interpretacija koje su ponudili, te evidentira jezične medije preko kojih su priopćavali svoja dostignuća. Ukupni prinos razdoblja vrlo je  dobro definirao u tome odjeljku, koji ipak nije posljednji u poglavlju: za njime slijedi odjeljak o društvenoj pripadnosti kolekcionara i znanstvenika o kojima je bilo riječi.

 

Treće poglavlje i četvrto, najopširnije, magistrand je strukturirao po istim načelima. Pojedinačne radove različitih autora prikazao je prema kategorijama, tematici  i kronološkome slijedu, a priredio je zasebna potpoglavlja o pojedinim istraživačima  u čijem opusu prilozi o egipatskim starinama imaju veći udio. Tako je izgradio  pregled stručnih i znanstvenih prinosa od početka do sredine XX. stoljeća (III. poglavlje, 45-73) i u drugoj polovici XX. stoljeća (IV. poglavlje, 74-118).  Zasebna je potpoglavlja namijenio Gavri Manojloviću, Grgi Novaku, Petru Lisičaru, Petru Selemu i Igoru Uraniću, čime je – sa Š. Ljubićem u II. poglavlju - doista dao potpunu galeriju bitnih autora. Prikazao je relevantne članke i knjige svakoga od njih, procijenio značajke autorske znanstvene i stručne produkcije i procijenio prinos razmatranome znanstvenoistraživačkom području. Postigao je vrlo dojmljiv pregled bavljenja egipatskim starinama u Hrvatskoj, od znanstveno popularizacijske djelatnosti do znanstvene u najstrožem smislu riječi. Ni za jedno od ova dva poglavlja nije sastavljao zaseban zuaključak,  već je u uvodima definirao opće značajke koje je zamijetio u radu na egipatskim starinama u razmatranim razdobljima. Tako III. i IV. poglavlje vode izravno k zaključku radnje.

Magistrand je tome dijelu teksta odredio naslov “Zaključak: Egiptološki prinosi hrvatskih povijesnih znanosti” (119-124). Na temelju obavljenoga istraživanja rekapitulirao je valjano raščlanjeni, stupnjevano procijenjeni i prikazani razvitak prinosa hrvatskih povijesnih znanosti poznavanju egipatskih starina. Odredio je specifične okolnosti u kojima se rad na tome području u nas odvija, definirao procese razvitka u kadru, sadržajima  i prinosima. Time je udovoljio zadatku  svoje magistarske radnje. Potrebno je naglasiti da je M. Tomorad prvi koji u nas na ovakav način sistematizira   ovo gradivo koje u najvećoj mjeri pripada povijesti hrvatskih povijesnih znanosti.

 

Ocjena

 

Radnja Mladena Tomorada Egipatske starine u hrvatskim povijesnim znanostima  temelji se na izvornom istraživačkome radu na materijalnim izvorima i pisanoj građi u muzejskim i arhivskim ustanovama u Hrvatskoj, te na sustavnom pregledu, razvrstavanju i procjeni relevantne literature. Ima sve propisne sastavnice kvalifikacijskoga rada za stjecanje magisterija znanosti. Kandidat Mladen Tomorad pokazao je tim radom istraživačke sposobnosti i postigao rezultate koji čine nov doprinos povijesti hrvatskih povijesnih znanosti. Redoviti postupak za stjecanje magisterija znanosti može se nastaviti.

                                                               

                                                                      Dr. sc. Bruna Kuntić Makvić

                                                            Dr. sc. Petar Selem, red. prof.,

                                                            Dr. sc. Boris Olujić, viši asistent,

                                                            Dr. sc. Mirjana Sanader, izv. prof.,

                       Dr. sc. Ivan Mirnik, muzejski savjetnik,

        
Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

Dr. sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr. sc. Ljubo Antić, izv. prof. (Institut "Ivo Pilar" Sveučilišta u Zagrebu)

 

 

Predmet: Ocjena magistarskog rada Miroslava Akmadže pod naslovom "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine"

                                                 

                                          FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

                                                                                                                       ZAGREB

 

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 17. svibnja 2001. godine imenovalo nas je  u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Miroslava Akmadže pod naslovom "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine". Fakultetskom vijeću podnosimo ovaj

 

I Z V J E Š T A J

 

Magistarski rad Miroslava Akmadže obuhvaća 145 stranica, a sadrži Uvod, sedam poglavlja, Zaključak, Izvore i Literaturu.

Tema magistarskog rada analizira i osvjetljava  glavne uzroke i posljedice odnosa između državnih vlasti i Katoličke crkve  u poraću, t.j. od 1945. do 1953. U navedenom razdoblju ti su odnosi bili opterećeni mnogobrojnim napetostima koji su nakon svega rezultirali prekidom diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije potkraj 1952. godine.

Budući da je tema državno-crkvenih odnosa u hrvatskoj historiografiji nedovoljno istražena, pristupnik je kritičkom analizom dokumentarnog materijala, na temelju postojeće literature te onodobnog tiska znanstvenim pristupom i metodama  nastojao što objektivnije osvijetliti spomenutu problematiku.

U Uvodu pristupnik je naznačio glavna istraživačka pitanja  koja će u radnji pokušati osvijetliti: odnos katoličke crkve prema komunizmu i odnos komunističke vlasti prema Katoličkoj crkvi. Nepovjerenje između Katoličke crkve u Hrvatskoj i nove komunističke vlasti koja je nakon Drugog svjetskog rata preuzela upravljanje državom pristupnik je označio kao obostrano i duboko ukorijenjeno. Crkva je ukazivala na opasnost komunizma "za vjeru i civilizaciju" a komunisti su, propagirajući vulgarni oblik  ateizma, Crkvu tretirali kao neprijatelja. Pristupnik ističe i dodatni razlog sukoba koji je proizlazio iz uvjerenja vodstva Crkve, a taj je  da je Josip Broz Tito želio odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Rima, zapravo stvaranje nacionalne crkve koju bi se moglo staviti pod nadzor i utjecaj države, na što Crkva nipošto nije mogla, niti htjela pristati. Ocjenjujući spomenute uzroke, pristupnik zaključuje da su posljedice sukoba za Crkvu u tom razdoblju bile teške, no dugoročno gledano, procjena države bila je pogrešna jer će Crkva iz tog sukoba izaći u vjerskom smislu jača.

U poglavlju Položaj Katoličke crkve do donošenja ustava FNRJ iz 1946. godine pristupnik je na temelju brojnih izvora i tadašnjih napisa u službenom tisku prikazao međusobne odnose države i Crkve neposredno nakon rata. Iako je komunistička vlast  u početku u sređivanju odnosa s Katoličkom crkvom krenula oprezno, njezini postupci u praksi stvorili su dodatnu netrepeljivost Crkve prema vlasti. Pokušajem djelovanja na crkvenu hijerarhiju slabljenjem veza s Vatikanom, komunistička je vlast ponudila stvaranje tzv. narodne crkve, čemu se usprotivio nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, Alojzije Stepinac. Pokazalo se da će sukob biti neizbježan već od trenutka kad je vlast pristupila preuzimanju i onih područja drušvenog, gospodarskog i kulturnog života na koji je Crkva do tada polagala pravo ili  je pak imala znatniji utjecaj. Analizirajući stavove Crkve prema nizu važnih zakona i odredbi kao što su agrarna reforma, zakon o braku, zakon o matičnim knjigama, zakon o konfiskaciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji, udredbama kojim se ukinuo vjeronauk, djelovanje vjerskih škola, pristupnik je pokazao kako s dolaskom novog režima Crkva nije mogla mirno prihvatiti status koji joj je namijenila vlast. Crkva je vlasti u rujnu 1945. godine uputila Pastirsko pismo koje su potpisali svi biskupi, a u kojem se oštro osuđuju postupci komunističke vlasti.

Analizom političkih odnosa između Crkve i vlasti u vrijeme donošenja Ustava iz 1946. godine pristupnik je prikazao glavne razloge nezadovoljstva koji su proizlazili iz ignoriranja vlasti spram Katoličke crkve prilikom donošenja Ustava. Ustav je, naime,  konačno odijelio Crkvu od države, čime je, ističe autor, napravljen daljnji korak u eskalaciji sukoba.

Vrhunac nastalog sukoba između Katoličke crkve i vlasti pristupnik je osvijetlio u poglavlju O sudskim procesima pripadnicima Katoličke crkve,  pri čemu središnje mjesto zauzima suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Premda je o ovom problemu u povijesnoj literaturi dosta pisano, često  i s različitim emocionalnim nabojem, Akmadža je, naprotiv, držeći se izvorne građe, dao nepristran prikaz tog, za ondašnju domaću i međunarodnu javnost iznimno važnog događaja. Pristupnik zaključuje kako osudom i zatvaranjem nadbiskupa Stepinca vlast ipak nije uspjela staviti Katoličku crkvu pod svoju kontrolu. Naprotiv, drži da  je "suđenje nadbiskupu Stepincu, u svakom slučaju, bez obzira što još uvijek postoje različita gledišta o samom nadbiskupu, bilo neosporno politički montiran proces (...) koji je više štetio komunističkoj vlasti nego Katoličkoj crkvi (...) koja je postajala sve jača".

U ovom poglavlju  pristupnik je prikazao  i ostale važnije sudske procese protiv Katoličke crkve, kao što je primjerice suđenje franjevcima u slučaju "Gaon" 1947., te još neki procesi  kojima je, kako se u poglavlju ističe, Katolička crkva došla u nepovoljan položaj jer, zbog brojnih procesa svećenicima u nekim krajevima, nije mogla zadovoljiti potrebe svojih vjernika. Montiranim sudskim procesima katoličkom kleru kao i drugim protivnicima režima, te uvođenjem jednopartijskog sustava, Jugoslavija je u demokratskom svijetu u godinama neposredno nakon rata stvorila o sebi sliku totalitarne države.

U poglavlju O problemima vjerskog tiska, vjeronauka, vjerskih škola i bogoslovnog fakulteta pristupnik osvjetljava pitanja koja su postala predmetom spora između Katoličke crkve i vlasti. Među najvažnija, kako ističe pristupnik, bio je vjeronauk. Crkva se nije mogla pomiriti s nakanom vlasti da se vjeronauk više ne uči u školama kao što je desetljećima bio - zakonski zajamčen predmet. Vlasti su postupnim zabranama postigli potpunu kontrolu nad državnim školstvom a vjeronauk je 1952. godine bio zabranjen u narodnim školama. Područje spora bio je i rad vjerskih škola i njihov položaj u Hrvatskoj o čemu pristupnik u ovom poglavlju detaljno govori. Zanimljivi detalji u poglavlju vezani su uz problem Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta koji je  još do početka 1952. godine djelovao u sastavu Zagrebačkog sveučilišta. Rješenje o njegovu ukidanju donijela je Vlada NR Hrvatske, nakon čega će Katolički bogoslovni fakultet sljedeća četiri desetljeća ostati izvan Sveučilišta.

Daljnje konflikte između Crkve i vlasti pristupnik prikazuje u poglavlju Osnivanje staleških udruženja katoličkih svećenika. Osnivanjem Staleških svećeničkih udruženja vlast je, drži pristupnik, pokušala razjediniti katoličko svećenstvo u krajevima gdje je veći broj svećenika bio sklon vlastima (u Istri, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, na primjer), kako bi se i na taj način u budućnosti Katolička crkva u Hrvatskoj odvojila od Svete Stolice. Unatoč relativno velikom broju takvih udruženja, biskupi su ih ne samo oštro osuđivali, nego su svećenstvu zabranili njihovo osnivanje. Akmadža zaključuje kako "udruženja nikada nisu postigla svoj politički cilj, a njihovo kasnije djelovanje imalo je više sindikalni karakter".

Posljednje poglavlje magistarskog rada nosi naslov Zaoštravanje odnosa Jugoslavije i Vatikana. Jedan od bitnijih uzroka sukoba vlasti i Katoličke crkve - drži pristupnik - moguće je naći upravo u problemu osnivanja, odnosno zabranjivanja svećeničkih udruženja. Crkva je bila svjesna da je vlast dirnula u čisto crkveno pitanje pa je ustrajala u svojim stavovima, što je  samo dolilo ulje na vatru ionako poremećenih odnosa. Napete odnose dodatno je zakompliciralo i stanje na međunarodnom planu, osobito pitanje pripadnosti Trsta. Vlasti su, ističe Akmadža, glavnog krivca vidjele u Vatikanu koji je, kako se tvrdilo, "pridonio odluci Londonske konferencije u svibnju 1952. godine". Povod formalnom prekidu diplomatskih odnosa, ističe autor, bila je vijest Radio-Vatikana 29. studenoga 1952. u kojoj je objavljeno da je Alojzije Stepinac proglašen kardinalom. Jugoslavenska je vlada tada prekinula diplomatske odnose s Vatikanom. Tim činom, zaključuje pristupnik, završilo je razdoblje otvorenog sukoba jugolsavenske vlasti s Katoličkom crkvom.

 

Magistarski rad Miroslava Akmadže "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine" samostalan je znanstveni rad u kojem se argumentirano tumači problematika odnosa države i Katoličke crkve nakon Drugog svjetskog rata. Pristupnik je pokazao da dobro poznaje izvore i literaturu, kao i metodologiju istraživačkog rada. Magistarski rad je vrijedan prilog poznavanju povijesti zamršenih  političkih odnosa države i crkve neposredno nakon rata. Autor je nastojao iznijeti različite poglede na navedenu problematiku, svjestan da njegovi zaključci nipošto ne mogu biti konačni. Držimo da su u ovom magistarskom  radu otvorena mnoga nova pitanja  koja će zasigurno potaknuti daljnja istraživanja u našoj historiografiji.

Na temelju izloženoga, Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Miroslava Akmadže pod naslovom "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine", te pristupnika uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja magistra humanističkih znanosti, polje povijesti.

 

Stručno povjerenstvo u sastavu:

 

1. Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

 

2. Dr. sc. Marijan Maticka, izv. prof.

 

3. Dr. sc. Ljubo Antić, izv. prof. (Institut "Ivo Pilar" Sveučilišta u Zagrebu)

 

 

U Zagrebu, 29. svibnja 2001. 

 

 

 

 

 


POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Zagreb,05.06.2001.

Broj:03-01-9/2a.

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

Imenovan na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 23. travnja 2001. u povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Dubravke Kuščević "ŽIVOT I DJELO SLIKARA MILANA TOLIĆA" podnosim slijedeće

IZVJEŠĆE

Tema magistarskog rada Dubravke Kuščević monografski je prikaz djela i života splitskog slikara Milana Tolića (1899.-1990.) . Njegovo slikarstvo, djelatnost karikaturiste i scenografa nisu prethodno bili analitički razmatrani niti ocijenjeni u svojem značenju za povijest hrvatske moderne umjetnosti, pa izbor teme obuhvaća povijesnu građu primjerenu istraživačkom zadatku magistarskog rada.

Naslov magistarskog rada je "Život i djelo slikara Milana Tolića". Rad ima 100 tipkanih stranica teksta te 145 slikovnih priloga, reprodukcija Tolićevih slika, crteža i karikatura. Tekstualni dio rada podijeljen je na nekoliko poglavlja. Nakon kratkog Uvoda (str. 1-3) u kojem su izneseni temeljni podaci o Tolićevoj djelatnosti, slijede dva temeljna i brojem stranica najduža poglavlja: "Život" (str. 4-37) i "Djelo" (str. 38-70), te potom kratak "Zaključak" (str. 71-73) i  niz poglavlja koja sadrže popratnu dokumentaciju o slikaru, bilješke i popis korištene literature.

Poglavlje "Život" sadrži osamnaest poglavlja u kojima se vremenskim slijedom obrazlaže slikarev životni put, određen promjenama mjesta boravka od Splita i Trogira, do Sarajeva i Osijeka, ali i nošen povijesnim događanjima koja su na našim prostorima mijenjala sudbinu naroda i pojedinca. Pojedina poglavlja autorica magistarske radnje izdvaja da bi naglasila promjene u Tolićevoj umjetničkoj biografiji te ih naziva, na primjer, "Između dviju splitskih pojedinačnih izložaba" i "Početak bavljenja karikaturom". Takova podjela proizlazi iz autoričina vrlo savjesno provedenog istraživanja slikareva života,  ali za tekstualnu organizaciju magistarskog rada takav način izlaganja možda je ipak suviše usitnjen i raznorodan po uvjetima koji su ga odredili.

Već u uvodnom dijelu rada autorica zaključuje da bi Tolićev opus bilo neprimjereno dijeliti u čvrsto omeđene razvojne faze, budući je njegovo slikarstvo tematski duboko vezano s dalmatinskim zavičajem, a svoj slikarski identitet svjesno potvrđuje u krugu slikara istog podneblja, osobito u tragu svojeg učitelja Emanuela Vidovića. Stoga se u poglavlju "Djelo" nižu potpoglavlja određena datumski ili po mjestu slikareva boravka i djelovanja ("Osječko razdoblje" na primjer). Malobrojni su podnaslovi koji upućuju na likovnu problematiku, a pri tome se služi "metaforičnim formulacijama": "U ozračju novih vizija", "U traženjima i  snalaženjima". Na taj je način uspostavila čvrste veze s prethodnim poglavljima i jednako tako kronološki uslojenim tumačenjima slikareva života. U tako uspostavljenoj podjeli Tolićevog slikarskog i crtačkog opusa Dubravka Kuščević sažetim analizama predstavlja svako pojedino djelo, razmatra ga u pogledu stilskih osobina, prepoznaje utjecaje koji se očituju u njegovoj likovnoj strukturi, djela prosuđuje s obzirom na likovnu vrijednost, uspješno povezujući akribiju povjesničarsko umjetničkog poziva sa subjektivnim sudom likovnog kritičara. Sa zrelim razumijevanjem povijesnih okolnosti u kojima je slikar djelovao prosuđuje njegova umjetnička htijenja i ostvarene vrijednosti njegova slikarstva, pa tako svojim magistarskim radom daje zaokružen portret Tolićeve umjetničke sudbine.

Na temelju rečenog pozitivno ocjenjujem magistarski rad "Život i djelo slikara Milana Tolića" Dubravke Kuščević i predlažem Fakultetskom vijeću da ga uputi na postupak obrane.

                                                            dr.sc. Vladimir Marković,

                                                                        redoviti profesor

                                                                        Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu


POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Zagreb,05.06.2001.

Broj:03-01-9/2b.

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

Radnja Dubravka Kuščević "Život i djelo Milana Tolića" ima u cjelini 152 stranice, od kojih osnovni tekst zauzima 73 stranice, a prati ga "aparatura" od 162 bilješke. Zatim slijedi literatura od 87 jedinica, kratki rezime s engleskom verzijom i kratak životopis  kandidatkinje. U kataloškom dijelu radnje obrađeno je 145 slikarevih djela, ulja na platnu, gvaševa, akvarela i karikatura, popraćnih crno-bijelim ili kolor reprodukcijama.

Kako sam naslov pokazuje, radnja je temeljno podijeljena na biografksi i analitičko-interpretativni dio. Kako sam naslov pokazuje, radnja je temeljno podijeljena na biografski i analitičko-interpretativni dio. Kako je riječ o manje poznatom autoru, slabije tretiranom u dosadašnjoj povijesno-umjetničkoj publicistici, bilo je neophodno i metodičnije istraživanje životopisnih podataka, posebice onih što se odnose na njegovo školovanje i radne zadatke. Kandidatkinja je upravo minuciozno proučila svu raspoloživu građu, a s obzirom na povremeni gotovo nomadski život slikara uspostavila je brojne životne faze, određene ponajprije mjestima boravka i rada, a djelimice i žanrovskim preferencijama. Osamnaest manjih cjelina, životnih etapa, možda su i pretjerano rasparcelirali biografsku perspektivu, ali mnoge relevantne spoznaje dugujemo takvoj organizaciji biografske polovice radnje.

Nakon kratkog prikaza obiteljskih prilika i zavičajnog ambijenta slijedi razmatranje o školovanju, o sedam semestara provedenih u splitskoj Graditeljskoj, zanatskoj i umjetničkoj školi, na kojoj mu je, između ostalih, predavao Emanuel Vidović, što će ostaviti dubokoga traga u Tolićevu formiranju. Prekid školovanja uvjetovan je regrutiranjem i nedugim boravkom u vojsci (za prvog svjetskog rata), nakon čega slijedi i prvo stvaralačko razdoblje. 1922. slikar upisuje zagrabačku Akademiju likovnih umjetnosti, ali već nakon prvoga semestra je napušta, vraćajući se radu u Splitu i sve učestalijem izlaganju. Dugo vremena međutim ne napušta želju za daljnjim školovanjem, tako da se 1926. godine javljaju i vijesti kako će nastaviti studij u inozemstvu.

Vrlo važen Tolićeve životne epizode su šestomjesečni  boravak u Sarajevu (1926. godine) i šestogodišnje djelovanje u Osijeku (od 1934. do 1940.), koje je slikar po mnogo čemu smatrao iznimno sretnim, a gdje se, uz uspješnu produkciju i distribuciju slika, mogao pozabaviti i karikaturom i scenografijom. Od izložaba poseban spomen zaslužuju njegovo sudjelovanje na manifestaciji grupe Medulić u Splitu 1919. i na reprezentativnoj Jadranskoj izložbi1925. u istom gradu, a brojne samostalne izložbe pratile su i kritičke recenzije i često vrlo pozitivni sudovi. Razdoblje nakon 1945. kandidatkinja je podijelila po petogodišnjim odjeljcima, nastojeći u svkoj fazi pronaći poneku specifičnost, što idu od kušnji socrealizma pa do okušavanja u apstrakciji, uz ipak dominantnu liniju stiliziranog realizma.

Naravno, relevantniji dio radnje posvećen je samom opusu. Na temelju sačuvanih radova i kritičkih refleksija suvremenika kandidatkinja je sačinila prihvatljiv koordinatni sustav stilskih i oćenito morfoloških oscilacija razmatranog umjetnika. Kako ga nepotpuno školovanje nije do kraja odredilo, Tolić se mogao nagonski slobodnije kretati kroz raznorazne likovne tendencije epohe, te upravo eklektički orijentirati, vođen prvenstveno mogućnostima vlastitog talenta i, u nemaloj mjeri, zahtjevima i potrebama široke publike. Stoga je za njim ostao prilično neujdnačen opus, koji možda stoga nije izazvao ni veću pažnju povjesničara umjetnosti, premda o povremenim dosezima zaslužuje ozbiljno svrstavanje (a u disciplini portretne karikature, na primjer, i vrlo istaknuto mjesto).

Na temelju ove radnje Tolićev kreativni put možemo konačno bolje sagledati, a neke dionice i mjerodavno klasificirati. Tako je početak u znaku verističke tradicije i intimizma, da bi vrlo skoro - i to tijekom gotovo čitavog desetljeća - on ušao u orbitu novog realizma (zapravo u blizinu "nove stvarnosti", što smatramo čak njegovim povijesnim apogejom, odnosnotilski najodređenijim doprinosom). Slijedi razdoblje od nekoliko godina što ga kandidatkinja tumači kao priklon impresionizmu, s utjecajima fovizma. Nema dvojbe da je takva "sinteznost" vrlo općenita i puko kumulativna, a stanovito pročišćenje će se naći u  utjecanju ekspresionizmu, što će ga držati uglavnom u osječkom razdoblju. U razdoblju nakon drugog svjetskog rata zanimljive su etape ona od 1950. do 1960., koju kandidatkinja krsti "plavom fazom", i  ona od 1960. do 1970., koju obilježava kao prihvaćanje i odustajanje od apstrakcije. Zadnja dva desetljeća umjetnikove aktivnosti u znaku su okušavanja i definitivne stabilizacije izraza. S razlogom su čitava mala poglavlja posvećena dionicama karikturalnih ostvarenja.

Kako u uvodu tako i u zaključku opravdano je postavljen okvir djelovanja slikara u provincijskim uvjetima. Istina, u razdoblju između dva rata splitska je sredina doživjela i likovno snažnijih trenutaka, vezanih uz pojave Vidovića i Zuppe, Joba i  Botterija, Mirkovića i  Bonaccija (uz povremene bljeskove Tartaglie i Miše), a u tom kontekstu je Tolićev udio također vrlo zamjetljiv. U ranijem poslijeratnom razdoblju isto tako nije baš zanemariv njegov socijalni i kreativni doprinos dominanti Vidovića i Kašetlančića, Bunka i Krstulovića, sve do pojave mladih autora koncem pedesetih godina.

Radnja Dubravke Kuščević, dakle, ispunjava jednu prazninu u kulturološkom i likovnokritičkom profiliranju sredine Tolićeva djelovanja, a sustavnim monografskim pristupom omogućuje nam uvid u jedan gotovo zanemaren opus. Bez precjenjivanja i bez hipertrofiranja podataka i spoznaja lako je zaključiti da jedan opus lokalnog i regionalnog karaktera ipak ima svojstvo po kojima zaslužuje i evidentiranje u nacionalnom kontekstu, a to je učinak i saldo radnje Dubravke Kuščević. S obzirom na vrlo važnu ulogu faktografije (praktički prvog evidentiranja niza radova iz rasutih privatnih zbirki, osječkih, splitskih, trogirskih i sarajevskih vlasnika), i na odmjerenost aksioloških premisa, što rezultira izborom antologijskog karaktera, smatramo da je kandidatkinja s uspjehom izvršila postavljeni zadatak. Ako bi se o nekim interpretativnim ili tipološkim pozicioniranjima i dalo raspravljati, treba znati da je učinjen pionirski posao i da je dosad opus MilanaTolića bitno prisutniji i lakše saglediv u svim svojim vrijednostima i svojstvima. Stoga predlažem da se radnja "Život i djelo slikara Milana Tolića" prihvati kao magistarski rad, a da se kandidatkinja uputi na daljnji postupak obrane i verifikacije.

dr.sc. Tonko Maroević,

viši stručni suradnik

Instituta za povijest umjetnosti


POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Zagreb,05.06.2001.

Broj:03-01-9/2c.

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

Predmet magistarskog rada Dubravke Kuščević je monografski prikaz umjetničkog lika splitskog slikara, karikaturiste i scenografa Milana Tolića (1889.-1990.). Umjetnik za kojeg drže da je nakon emanuela Vidovića "najsplitskiji splitski slikar", jedan je od dosad nedovoljno proučenih umjetnika hrvatske moderne. Monografija Dubravke Kuščević ispravlja  i otima od zaborava ličnost jednog od ponajboljih Vidovićevih učenika, koji se dokazao kao vrstan portretist i pejzažist, i koji je već za  života uz Antuna Zuppu, Silvija Bonacci Čiku, Josipa Botterija, Ivna Mirkovića, Matu Meneghella i Antu Kaštelančića, bio recipiran kao jedna od najznačajnijih ličnosti tzv. splitskog slikarskog kruga.

Radnja je podijeljena na poglavlja: Uvod, Život, Djelo, Zajključak, Bilješke, Literatura, Kratki sadržaj, Summary, autoričin Životopis i Katalog, kroz koja autorika prati mijene Tolićeva slikarskog izraza tijekom njegove dugogodišnje umjetničke aktivnosti. Drugo i treće poglavlje radnje su najopsežniji. Stoga ih je autorica podijelila u brojna potpoglavlja i to Uvod na 18 potpoglavlja, a Dejlo na 15  potpoglavlja, koje ujedno predstavljaju i faze Tolićevog životnog i slikarskog puta.

U biografksoj analizi autorica je izdvojila osamnaest faza umjetnikova života, počevši od njegovog djetinjstva u Splitu i Trogiru i prvog likovnog školovanja, do posljednje Tolićeve životne i umjetničke faze, razdoblja koje obuhvaća osamdesete godine XX. stoljeća.

Tolićev opus analizira kroz petnaest poglavlja, krenuvši od njegovih početaka, kada uz Zuppu, Botterija, Mirkovića, Bonaccija Čiku, uči slkarstvo kod Emanuela Vidovića na Graditeljsko-zanatsko-umjetničkoj školi u Splitu. U toj fazi nastaju njegovi prvi kvlaitetni realističko-initmistički portreti. Iduća faza nastupa nakon kratkotrajnog umjetnikovog školovanja na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu u klasi slikara Ferde Kovačića. Tolić počinje slikati pod utjecajem aktualnog slikarstva novog realizma. Važan trenutak tog predratnog razdoblja u njegovoj karijeri je njegov nastup na Jadranskoj izložbi 1925. godine, kada izlaže uz Vidovića, Plančića, Joba i Tartagliu.

Kao četvrtu Tolićevu fazu Dubravka Kuščević izdvaja razdoblje između 1930. i 1934. godine. To je vrijeme bilo obilježeno njegovim priklanjanjima impresionizmu, cezanneizmu i utjecajima fovizma.

Posbno se osvrće na umjetnikov boravak u Osijeku ("Osječko razdoblje") kojem pripada serija kvalitetnih Tolićevih pejsaža i portreta, a zanimljiv je i njihov osječki karikaturalni ciklus.

Inutar umjetnikovog karikaturalnog opusa Dubravka Kuščević razlikuje četiri faze (1922.-34., 1940.-50., 1950.-60., 1979.-90.) koje prate kako njegovu osobnu životnu i slikarsku putanju, tako i društveno-politička zbivanja. Uz karikature poznatih ličnosti osječkog i splitskog kruga, autorica izdvaja Tolićev rad za dvije humorističke novine: osječku "Kornjaču" i  splitski "Pomet", u kojem je posebno došao do izražaja njegov društveno-politički nerv.

Slijedi poglavlje pod naslovom "Socrealizam" posvećeno Tolićevom ratnom i poratnom razdoblju, iza kojeg su uslijedile dvije posebne znakovite i važne faze u opusu splitskog slikara: tzv. "Plavo razdoblje (1950.-60.)" i faza koju autorica naziva "U ozračju novih vizija - na putu prema apstrakciji i natrag (1960.-70.)". Vrijeme je to kadaplitski umjetnik reagira na izazove novog vremena (koje je mogao pobliže upoznati na izložbama u splitskom Salonu Galić Galeriji umjetnina), i iskušava se u polufiguraciji, postružnikovski apstrahiziranim oblicima prepoznatljivog svijeta.

Završni dio magistarske radnje predstavlja nam zadnjih dvadeset godina umjetnikova rada, unutar koje Dubravka Kuščević uočava posljednje umjetnikove pokušaje približavanja novim poetikama, te njegov povratak - već kao veoma vremešna starca - "na poznate tragove".

Sagledavanje Tolićeva djela u cjelini u monografskoj studiji Dubravke Kuščević pomaže ne samo njegovom boljem vrednovanju i razumijevanju, već i boljem razumijevanju splitskog slikarstva u dugom razdoblju Tolićeve slikarske aktivnosti od 1920. do 1990. godine. U dugom tijeku njegove karijere posebno izdvaja dva plodna razdoblja: ono između dva svjetska rata i na svoj način posebno likovno zanimljivu Tolićevu fazu između pedesetih i sedamdesetih godina; naglašavajući pri tom njegov odnos prema aktualnoj suvremenoj umjetnosti i bliskost s određenim umjetnicima (Bunk, Plančić,Postružnik). Život Tolića sagledava i u okviru njegovih osobnih situacija (bolesti, selidbe, manjkavost školovanja) ,te splitskih, dalmatinskih (malograđanskih) lokalnih i općih povijesnih okolnosti (drugi svjetski rat, komunizam) i u tom kontekstu nalazi opravdanje za "ograničenost" njegove recepcije, za njegovo ustrajanje na građanskom figurativnom slikarstvu (kako Dubravka Kuščević piše - za uvjete i domete njegova djela).

Istovremeno prepoznaje da je Tolić upravo u tom svom figurativnom pristupu slikarstvu, u svojim vedutama Splita i Trogira, portretima svojih suvremenika, rodbine i prijatelja predstavljao zasebni kvalitet unutar splitskog o hrvatskog slikarstva XX. stoljeća

Autorica je studijski pristupila naznačenoj tematici istraživši svu dostupnu dokumentaciju o Milanu Toliću (njegovom životu idjelu, samostalnim i kolektivnim izložbama, otkupljenim umjetninama po hrvatskim i bosanskim privatnim i muzejskim zbirkama). Razultat je monografija s pažljivo odabranim djelima iz Tolićeve dugogodišnje umjetničke karijere, monografija koja nudi tumačenje Tolića u duhu vremena koje je nakon dugogodišnjeg apsolutizma modernih avangardi, radialne kritike i njezinih dogmatiziranih pozicija ponovo sklono vrijednostima figurativnog slikarstva XX. stoljeća. Time se oa radnja potpuno uklapa u trend pozitivnog povijesnog ocjenjivanja tradicionalističkih pozicija figuracije i afirmacije građenskih vrijednosti slikarstva.

Magistarska radnja kandidatkinje pokazuje da je prolaznost vremena pogodovala Tolićevom opusu i da ga danas, deset godina nakon smrti, treba povijesno revalorizirati, odnosno rehabilitirati od zaborava.

Po svojoj strukturi i izradi magistarska radnja je dorađena i primjerena temi, i kao takva izraz kvalitetnog autoričinog znanstvenog istraživanja djela Milana Tolića, koje osvjetljava, otkrivajući njegova zasebna obilježja i utjecaje povijesnih prilika i sredine.

 

 

                                                                                    dr.sc. Ivana Prijatelj Pavičić,

                                                                                    izvanredni profesor

                                                                                    Umjetničke Akademije u Splitu


POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

 

 

Zagreb,05.06.2001.

Broj:03-01-9/2d.

 

 

 

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

 

 

Na temelju pozitivne ocjene magistarskog rada Dubravke Kuščević "Život i djelo Milana Tolića" koje su u svojim izdvojenim izvješćima dala sva tri člana povjerenstva, članovi povjerenstva zajednički predlažu Fakultetskom vijeću da prihvati njihovo  mišljenje i uputi kandidatkinju na postupak obrane magistarskog rada.

 

                                                                                    Stručno povjerenstvo:

                                                                                    dr.sc. Vladimir Marković,

                                                                                    redoviti profesor

 

                                                                                    dr.sc. Tonko Maroević,

                                                                                    viši stručni suradnik

                                                                                    Instituta za povijest umjetnosti

 

                                                                                    dr.sc. Ivana Prijatelj

                                                                                    izvanredni profesor

                                                                                    Umjetničke akademije u Splitu


dr.sc. Alija Kulenović

dr.sc. Slavko Kljaić

Filozofski fakultet, Zagreb

 

dr.sc. Vladimir Takšić

Pedagoški fakultet, Rijeka

 

U Zagrebu, 1.6.2001.

                                                                                      Fakultetsko vijeće

                                                                                Filozofski fakultet, Zagreb

 

 

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 04-3-4-2001.   od 5.3.2001. donijetom na sjednici održanoj 26.2.2001. izabrani smo u stručno povjerenstvo koje treba ocijeniti magistarski rad  koji je, kao završni rad na postdiplomskom studiju znanstvenog usavršavanja iz psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod naslovom

 

 EMOCIONALNA INTELIGENCIJA I DRUGE OSOBINE LIČNOSTI KAO PREDIKTORI USPJEŠNOSTI I PRILAGODBE U VOJNOJ OBUCI

 

izradila i predala Romana Kiseli-Grgić. Proučivši priloženi tekst, podnosimo Vijeću ovaj

 

I Z V J E Š T A J

 

(A) Formalna svojstva

 

Magistarska radnja Romane Kiseli-Grgić napisana je na sveukupno 96 stranica raspoređenih u 7 dijelova. Glavni tekstualni dio koji obuhvaća prvih 5 poglavlja, u koji je uključeno  20 tablica i 2 grafička prikaza  rezultata numeričkih analiza kvantitativnih podataka, napisan je na 73 stranice. Njemu su pridodane 4 stranice s popisom od 47 jedinica korištene literature te 21 stranica priloga u kojima se nalaze grafički prikazi distribucija analiziranih varijabli, dvije pomoćne korelacijske matrice te instrumenti i upute upotrijebljene u istraživanju. U prvom dijelu rada, naslovljenom kao Uvod, centralna tema su modeli emocionalne inteligencije Mayera i Saloveya koji predstavljaju glavno teorijsko ishodište provedenog istraživanja. Nakon toga sistematizirani su i izloženi Cilj i problemi istraživanja. Poglavlje Metodologija sadrži detaljan opis instrumenata, ispitanika, provedbe istraživanja i metoda korištenih za kondenzaciju podataka i provjeru hipoteza. Pod naslovom Rezultati  navedeni su i opisani glavni nalazi, a njihova interpretacija izvedena u sljedećem poglavlju (Rasprava). U posljednjem dijelu radnje - Zaključku - rezimirani su odgovori provedenog istraživanja na postavljena pitanja.

 

(B) Sadržaj magistarskog rada

 

Istraživanje Romane Kiseli-Grgić imalo je za cilj empirijski provjeriti neke postavke, očekivanja i "obećanja" suvremenih konceptualizacija emocionalne inteligencije, skupa mentalnih sposobnosti koji je posljednjih desetak godina privukao znatnu pažnju stručne i opće javnosti. Početak svojih uvodnih obrazloženja i rasprava kandidatkinja je posvetila sažetom prikazu shvaćanja i nedoumica u područjima inteligencije i emocija te općim kritičkim opaskama koje se tradicionalno vezuju uz klasični, "psihometrijski" pristup izučavanju kognitivnih sposobnosti. Opisujući neke novije konceptualizacije intelektualnih sposobnosti (Sternberg i Gardner) i klasični, već pomalo zaboravljeni Thorndikeov pokušaj s tzv. socijalnom inteligencijom, autorica je spretno postavila opći okvir koji je pogodovao pojavi i razvoju novog, terminološki neosporno provokativnog koncepta - emocionalne inteligencije. Jedna od temeljnih ideja ove konceptualizacije sastoji se u pokušaju teorijskog obrazloženja "pozitivne" uloge koju emocije mogu imati u pospješivanju misaonih procesa i efikasnoj prilagodbi u mnogim radnim i životnim situacijama i okolnostima. Razmatranje ove ideje, inače u izvjesnom stupnju kontradiktorne nekim klasičnim shvaćanjima, razvilo se u dva smjera i dovelo do pojave dviju klasa modela. Jedna obuhvaća tzv. "miješane" modele koji su konceptualno i empirijski bliži području ličnosti u užem smislu, a druga modele emocionalne inteligencije shvaćene kao skupa mentalnih sposobnosti. Za teorijski okvir svoga rada autorica je razložno odabrala drugu skupinu modela suzivši izbor na vjerojatno najkompletniju elaboraciju - izvorni model Mayera i Saloveya (1990) i njegovu nešto kasniju dopunu od strane istih autora (1997). Nakon pažljive deskripcije  ovih shvaćanja raspravljena su i neka krupna pitanja koja su usko povezana s konceptualnim, operativnim i praktičnim problemima. U tom kontekstu izložene su komplikacije oko mjerenja emocionalne inteligencije, argumenti zagovornika emocionalnih sposobnosti kao klase kognitivnih kapaciteta te raspravljena teorijska pitanja o odnosima s klasičnim intelektualnim sposobnostima i osobinama ličnosti. Uvodna obrazloženja dovršena su ocjenom prediktivnih mogućnosti emocionalne inteligencije, jednim kvalitativnim zapisom - fenomenologijom emocionalno inteligentnih osoba i pažljivom analizom kritičkih primjedbi upućenih formulacijama novog konstrukta. 

 

Rezimirajući prikaz teorijskih obrazloženja i empirijske provjere dosadašnjih istraživanja autorica umjesno zaključuje da su uvjerenja velikog broja zagovornika novog koncepta u području mentalnih sposobnosti još uvijek mnogo snažniji "argument" od aktualno dobivene empirijske podrške. Vjerovatno zbog poteškoća operativne naravi, broj empirijskih studija emocionalne inteligencije neobično je malen, a njihovi rezultati su - osim što velikim dijelom ne uspijevaju demonstrirati teorijski očekivane efekte i odnose - u određenim segmentima i jasno međusobno suprotstavljeni. Ocjenjujući koncept emocionalne inteligencije zanimljivim gledištem i znanstveno relevantnim problemom, kandidatkinja je organizirala i provela istraživanje koje je u jednom novom, do sada neistraženom kontekstu (život u vojnim postrojbama), trebalo omogućiti još jednu empirijsku provjeru postulata o strukturi i prirodi emocionalne inteligencije te odnosima ove skupine sposobnosti s jedne i klasičnih mjera kognitivnih sposobnosti, osobina ličnosti i mjera učinkovitosti i prilagodbe u vojnom kontekstu s druge strane.

 

Nacrt i provedba istraživanja pripadaju klasičnoj korelacijskoj paradigmi i mogu se ocijeniti potpuno primjerenim za dobivanje odgovora na postavljena pitanja. Istraživanje je utemeljeno na podacima prikupljenim u dvije vremenske točke. Prvi skup podataka su rezultati u testovima perceptivnih, spacijalnih i verbalnih sposobnosti te mjere ekstraverzije, neuroticizma, psihoticizma i iskrenosti dobivene prilikom postupka novačenja za redovito služenje vojnog roka u HV. Drugi skup podataka prikupila je sama autorica ispitujući 19 zapovjednika i 390 ročnih vojnika - polaznika specijalističke obuke u logističkoj struci. Tom prilikom primijenjena je Takšićeva skala samoprocjena emocionalne inteligencije i dobivene procjene zapovjednika i vojnika za 4 aspekta vojne učinkovitosti (opasna akcija, ne(povjerenje), osposobljenost i sposobnost vođenja). Time su za svakog ispitanika dobivene adekvatne kvantitativne deskripcije intelektualnih sposobnosti, osobina ličnosti, emocionalne inteligencije i vojne učinkovitosti. Prosječni vremenski razmak između ova dva dijela istraživanja iznosio je nešto manje od 2.5 godina.

 

Osim spomenutih, u ovom istraživanju korišteni su i službeni podaci - ocjene uspješnosti na temeljnoj vojnoj obuci (prva dva mjeseca vojnog roka) i mjera koju autorica naziva procjena grupnog izbora. Ova posljednja mjera predstavlja jedan od najzanimljivijih detalja istraživanja. Naime, od ispitanika se tražilo da prosude koga će od njih skupina kojoj pripadaju (desetina) izabrati kao najistaknutiju osobu prema 4 ranije spomenuta kriterija vojne učinkovitosti. Postupak očigledno cilja na to da odmjeri stupanj u kojem pojedinci poznaju funkcioniranje skupine kojoj pripadaju što bi prema ideju autorice trebala biti svojevrsna alternativna mjera emocionalne inteligencije. Ideja da je poznavanje grupnog konsenzusa ovisno o emocionalnoj inteligenciji teorijski je konzistentna, ali čini se da nije opravdana njezina generalizacija. Konceptualna poteškoća sastoji se u tome što se ovdje radilo o mišljenju grupe o vojnoj osposobljenosti i učinkovitosti - kriterijima koji imaju "čvršću" i "objektivniju" podlogu - čija se prosudba teorijski adekvatnije može povezivati s klasičnim mjerama inteligencije, a slabije ili nikako s emocionalnom inteligencijom.

 

U analizi podataka najprije su izvršene preliminarne analize namijenjene ocjeni kvalitete podataka, njihove podobnosti za kasnije analize i mogućnosti kondenzacije. Te su analize pokazale da su procjene 4 kriterija vojne učinkovitosti dobivene od zapovjednika i vojnika u visokom stupnju povezane tako da ih je opravdano tretirati kao kompozitne jednodimenzionalne mjere. Time je 8 kriterijskih varijabli reducirano na svega dvije - procjene vojne učinkovitosti dobivene od zapovjednika i vojnika.

 

Prvi dio prikazanih rezultata odnosi se na proučavanje faktorske strukture emocionalne inteligencije. Analize zajedničkih faktora pojedinih razina emocionalne inteligencije iz modela Mayera i Saloveya uz manja odstupanja  su potvrdile očekivanu homogenost. Ista analiza u koju je uključeno svih 16 faceta samoprocijenjene emocionalne inteligencije proizvela je očekivani broj faktora (četiri), ali je empirijska slika njihove prirode znatno odstupila od očekivane, a donekle i od ranijih studija temeljenih na istom instrumentu. Dobivene razlike autorica je sklona pripisati osebujnostima vojnog konteksta kao i prihvatiti alternativne sinteze i tumačenja drugih nalaza koji sugeriraju potrebu izvjesnih modifikacije modela emocionalne inteligencije. Na žalost, čini se da rješenje nije tako jednostavno: osim elemenata koji su umjesno istaknuti kao mogući izvor poteškoća, razumno bi bilo razmotriti još barem dva elementa. Prvi od njih odnosi se na nesavršenost samoprocjena kao mjerne tehnike, a drugi na djelomice spornu primjenu faktorsko-analitičkih tehnika u provjeri dvostruko hijerarhijski uređenih shema kao što je to model Mayera i Saloveya.

 

Očekivana konvergencija emocionalne inteligencije i točnosti procjena grupnog konsenzusa nije dobila empirijsku podršku: multipla korelacija 16 mjera EI s ovom kriterijskom varijablom statistički je beznačajna. Autorica potencijalnim objašnjenjem ovog neočekivanog rezultata smatra razlike u veličini grupa, ali čini se da je ovaj podatak znatno razumljiviji ima li se u vidu da se grupni konsenzus ipak odnosio na procjenu kriterija za koje je teško braniti pretpostavku o povezanosti s emocionalnom inteligencijom.

 

Odnosi emocionalne inteligencije s jedne te kognitivnih sposobnosti i osobina ličnosti s druge strane proučeni su detaljnim korelacijskim analizama. Ukratko, samoprocijenjena emocionalna inteligencija statistički je uglavnom neovisna o perceptivnim, spacijalnim i verbalnim sposobnostima. Što se tiče osobina ličnosti, dobiveni sklopovi značajnih ali pretežno niskih korelacija odgovaraju nalazima drugih istraživanja pa i teorijskih predviđanja i kontekstualnih tumačenja.

 

Upotrijebljena skala emocionalne inteligencije nije prošla pragmatički empirijski test u vojnom kontekstu. Dobiveni rezultati jasno pokazuju da na izvjesnu prediktivnu snagu za vojnu učinkovitost i prilagodbu mogu računati samo "kla