BOHEMISTIKA
Povijest studija
Studij bohemistike na našemu Fakultetu relativno je mlad studij (on ni u matičnoj sredini nije puno stariji: katedra češkoga jezika i književnosti na praškome, tada njemačkom, sveučilištu osnovana je 1793. godine, a češko se sveučilište osamostalilo 1882. godine); kao godina njegova osnutka službeno se navodi 1918./19., kad je pokrenut lektorat češkoga jezika. U prilog sustavnijemu razvitku zagrebačke bohemistike ide duga tradicija češko-hrvatskih kulturnih kontakata, kao i činjenica da se sami početci suvremenoga zagrebačkog Sveučilišta vezuju za imena bliska češkim akademskim krugovima. Naime, kad je Zakonom Hrvatskoga Sabora o osnivanju Sveučilišta (1874.) utemeljen Mudroslovni fakultet, Zemaljska je vlada za popunjavanje stolica (katedara), uz M. Mesića, F. Markovića i V. Jagića, zadužila i na Jagićevo mjesto (uslijed njegove izočnosti) odmah imenovala češkoga slavista Leopolda (Lavoslava) Geitlera (1847.-1885.). Tako je između prvih šest otvorena i Stolica za filologiju slavensku, iz koje su se razvili odsjeci za kroatistiku (bivšu jugoslavistiku) i slavistiku. Fizionomiju hrvatske slavistike zacrtao je njezin utemeljitelj, Schleicherov sljedbenik i komparativni slavist prof. Geitler, kojega su naslijedili T. Maretić i S. Ivšić. Geitlerovi slavistički interesi obuhvaćali su i određena bohemistička područja, posebno jezično-povijesna - u okviru predavanja iz slavenske poredbene gramatike (Glasoslovlje glavnih slavenskih narječja, Skladnja slavenska, Temelji etimologije slavenske), ali i književno-povijesna (npr. o Kraljevodvorskome rukopisu).
U rastu Filozofskoga fakulteta važnu su ulogu imali seminari; već je 1886. godine osnovan Seminar za slavensku filologiju, koji je prerastao u Odsjek za slavensku filologiju, unutar kojega je kasnije osnovan i studij bohemistike. Slavistički su studiji sačuvali kontinuitet od osnutka Fakulteta do danas.
Za razvitak hrvatske bohemistike najzaslužniji su komparativni slavisti. Poduku iz slavenskih jezika obavljali su učitelji (lektori). Prvi je učitelj ruskoga i drugih slavenskih jezika bio Fran Celestin (1843.-1895.), inače utemeljitelj zagrebačke slovenistike, slavist školovan u Beču i Sankt Petersburgu, gimnazijski profesor u Vladimiru, Harkovu i Zagrebu, gdje je od 1876. do 1892. godine usporedno radio i na Fakultetu. Obrađivao i pojedina poglavlja iz češkoga jezika i književnosti. Bavio se kulturama slavenskih naroda i prevodio književne klasike, između ostalih i češke.
Redovna je nastava iz češkoga jezika započela akad. godine 1918./19. Prvi je češki lektor bio slavist i klasični filolog Stjepan Musulin (1885.-1969.). Studirao je u Krakovu, Pragu i Zagrebu. Od 1922. do 1939. godine bio je ravnatelj I. muške klasične gimnazije u Zagrebu. Nakon rata bio je ravnatelj novoosnovanoga Akademijinog Instituta za jezik. Godine 1950. postao je dopisni, a 1953. pravi član JAZU. Od 1918. do 1935. godine usporedno radi i kao lektor češkoga jezika na Filozofskom fakultetu, a od 1920. do 1930. godine honorarno predaje češki jezik i na Visokoj školi za trgovinu i promet. U svojoj je Češkoj gramatici (1924.) dao iscrpni i sustavni pregled strukture suvremenoga češkog književnog jezika. Priredio je hrvatske prijevode djela niza slavenskih književnih klasika, a u svojim se prikazima i esejima bavio i češkim autorima: Macharom, Langerom, Masarykom i drugima.
Godine 1921. i 1926. nekoliko je predavanja iz češke povijesne gramatike održao znameniti hrvatski slavist, tada profesor slavenske poredbene gramatike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, Stjepan Ivšić (1884.-.1962.).
Za razvitak studija bohemistike posebno je zaslužan komparativni slavist Josip Vrana (1903.-1991.). Diplomiravši 1928./29. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu "historiju južnoslavenske književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) te narodnu historiju, češki i francuski jezik (C)", proveo je četiri semestra 1928./29. i 1929./30. godine na Karlovu sveučilištu u Pragu, specijalizirajući se za područje staroslavenskoga jezika i poredbene slavistike. Na tome je području 1955. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i doktorirao. Radio je kao učitelj i kao gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je (1935.-1946.) na Filozofskome fakultetu usporedno bio i lektor za češki jezik (1936. naslijedio je S. Musulina). U novoj organizaciji studija vodio je 1945./1946. i 1946./47. godine lektorat iz češkoga jezika kao pomoćnoga predmeta (dva jezična tečaja – za početnike i za napredne). U razdoblju od 1947. do 1955. godine uklonjen je iz prosvjete i namješten kao činovnik. Godine 1955. ponovno je imenovan lektorom za češki jezik na Katedri za zapadnoslavenske jezike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, od 1960. nasljeđuje Ivšića te predaje i slavensku poredbenu gramatiku, 1963. je postavljen za predavača (dekan Lj. Jonke), a 1966. za višega predavača. U tome je zvanju dočekao svoje umirovljenje 1970. godine. Kad je 1965. godine češki jezik s književnošću postao drugi (B) studijski predmet, prof. Vrana je uz češke jezične vježbe i slavensku poredbenu gramatiku sustavno predavao i češku gramatiku (fonologiju, morfologiju i sintaksu). Uza svoje se stučne i pedagoške obveze bavio i književnim stvaranjem, kao i znanstvenim istraživanjima. Njegov znanstveni opus obuhvaća teme iz širega slavističkoga područja: većinom su to paleoslavistički radovi i prilozi istraživanju povijesti hrvatskoga jezika. Objavljivao je na hrvatskome, češkome, njemačkome i francuskome jeziku u različitim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima. Napisao je Gramatiku češkoga jezika (1962.) i Uvod u slavensku poredbenu gramatiku (1965.), a posebno je vrijedan rezultat njegove suradnje s Radoslavom Katičićem - Slavenska poredbena gramatika Stjepana Ivšića (1970.), u kojoj je priredio i obradio slavenski dio te izvršio konačnu redakciju.
Pravi je utemeljitelj suvremene hrvatske bohemistike akademik Ljudevit Jonke (1907.-1979.). Diplomiravši 1929. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu "historiju južnoslavenske književnosti (A), hrvatski jezik sa staroslavenskim (B) te narodnu historiju, ruski i latinski jezik (C)", proveo je dvije godine (1930.-1932.) na studiju slavistike i bohemistike u Pragu, što je presudno utjecalo na njegov bohemistički rad - premalo poznat u usporedbi s kroatističkim. Nakon što je 1942. godine izabran za asistenta prof. Ivšića pri Katedri za slavensku filologiju, gdje je 1944. godine doktorirao, 1947. godine je na prijedlog profesora S. Ivšića i M. Hraste izabran za lektora, a 1948. za predavača češkoga jezika i književnosti. U to je vrijeme (1947.-1955.) J. Vrana morao napustiti prosvjetu i Jonke je sam nastavio održavati nastavu iz češkoga jezika, a pokrenuo je i kolegije iz češke književnosti (1947./48: - Češki romantizam, 1948./49: - Češka književnost i Nerudino doba češke književnosti, 1949./50: - Starija češka književnost, 1956./57.: - Češka književnost između dva rata, 1957./58.: - Češka književnost starijega razdoblja i Češka književnost srednjega razdoblja, 1958./59.: - Češka preporodna književnost i Realizam u češkoj književnosti, 1959./60.: - Češka književnost Moderne itd.). Kao kroatist prof. Jonke je kontinuirano, osim za vrijeme svoga boravka u Pragu 1950.-1952. godine, predavao češku književnost sve do svoga odlaska s Fakulteta (1972.) i isključenja iz kulturne javnosti (1971. godine zatekao se na dužnosti predsjednika Matice hrvatske). Bohemistički je opus prof. Jonkea impozantan: zaslužan je prije svega za sustavnu recepciju suvremene češke književnosti u Hrvatskoj, kao i za recepciju hrvatskih klasika (posebno Šenoe i Krleže) u Češkoj. Na hrvatski je preveo mnoštvo recentnih djela čeških klasika, među kojima su I. Olbracht, V. Vančura, B. Němcová, J. Neruda, K. Čapek, J. Hašek, F. X. Šalda i dr. Objavio je niz članaka, studija, eseja i prikaza o recepciji hrvatske književnosti u Češkoj te o samoj češkoj književnosti. Iako je njegova osnovna znanstvena preokupacija bio hrvatski književni jezik, kao lingvista su ga zanimali i češko-hrvatski odnosi; u tome su smislu značajni njegovi radovi o Šulekovu udjelu u stvaranju hrvatske znanstvene terminologije (1954.) i o češkim elementima u hrvatskome književnom jeziku (1963.). Za posebne zasluge u promicanju češko-slovačko-hrvatskoga prijateljstva dobio je 1960. godine Zlatnu medalju Čehoslovačkoga društva za međunarodnu suradnju.
Između 1959. i 1968. godine češku je književnost (Odabrana poglavlja iz češke književnosti XX. stoljeća, Čitanje i tumačenje tekstova pisaca češke Moderne, Češki romantizam i dr.) na bohemistici s prekidima predavao asistent Božidar Škritek (1933.-1984.). Godine 1957. završio je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij tadašnje jugoslavistike, a fakultativno je studirao bohemistiku i polonistiku. Nakon studija je od 1957. do 1959. godine bio na specijalizaciji na Karlovu sveučilištu u Pragu, gdje je tada, kao i 1964.-1966., bio i lektor za hrvatski jezik. U Pragu je upisao poslijediplomski studij i spremao disertaciju. Bavio se književnim stvaranjem, pisao pjesme, eseje i kritike te prevodio. Uredio je i dijelom preveo Sabrana djela A. P. Čehova (1958.-1961.), preveo je češke i slovačke pjesnike (Sládeka, Vrchlickoga, Tomana, Wolkera, Nezvala, Šotolu, Žáryja, Krausa, Váleka, Jesenskoga, Kral'a) za Antologiju svjetske ljubavne poezije (N. Miličević, 1968.) te obradio češke i slovačke autore za leksikon Strani pisci (1961.). Njegov je rad na Fakultetu prekinut 1969. godine.
Kad je 1965. godine formiran samostalni studij bohemistike, kadrovski su se problemi rješavali i uz pomoć gostujućih suradnika. Tako je akad. godine 1966./67. i 1969./70. lektorsku nastavu i seminar iz češke književnosti vodio praški profesor književnosti i komparatist, pisac i književni kritičar, slavist i kroatist Dušan Karpatský. On je značajno participirao u recepciji hrvatske književnosti u Češkoj (prevodio je Krležu, Marinkovića, Ujevića i dr.), odnosno češke književnosti u Hrvatskoj (na hrvatski je prevodio Seifertovu, Halasovu i Holanovu poeziju, Havelove eseje i dr.). Za Povijest svjetske književnosti (1975.) napisao je opširne prikaze češke i slovačke književnosti. Uredio je, književnopovijesno obradio i dijelom preveo veliku antologiju – Zlatnu knjigu češkoga pjesništva (NZMH, Zagreb 2003.).
Godine 1967./68. osnovana je posebna Katedra za zapadnoslavenske jezike i književnosti sa studijima bohemistike i polonistike. Na čelu Katedre je do 1995. godine bio polonist prof. dr. Zdravko Malić.
Iste 1967. godine na bohemistici počinje raditi – najprije kao ugovorni lektor, a od 1970./71. kao predavač – Zdenka Kurzová Ribarova. Studij češkoga, ruskoga i hrvatskoga jezika i književnosti završila je 1967. godine na Filozofskome fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu. Doktorirala je 1969. godine na području poredbene gramatike slavenskih jezika s posebnim obzirom na staroslavenski jezik. Preuzevši na zagrebačkoj bohemistici lektorsku nastavu (u međuvremenu je 1969./70. godine radila i na slavistici na Filozofskome fakultetu u Pragu), a 1970./71. (nakon umirovljenja prof. Vrane) i svu teorijsku jezičnu nastavu, Z. Ribarova je uvela nove kolegije iz fonologije (za I. godište), morfologije (za II. godište) i sintakse suvremenoga češkog književnog jezika (za III. godište studija), čime se program i sustav studija bohemistike upotpunio, osuvremenio i uskladio sa studijima drugih neofiloloških grupa. I nakon odlaska s Fakulteta, 1975. godine, Z. Ribarova je 1976./77. i 1998./99. godine gostovala na našoj bohemistici: održala je ciklus predavanja iz češke gramatike i predavanja iz slavenske poredbene gramatike. Iako se znanstveni rad Z. Ribarove odnosi prvenstveno na paleoslavističko područje (znanstveni je savjetnik Instituta za makedonski jezik u Skopju) bohemistika je ostala posebno područje njezina interesa. Već je 1971. (1991. 2. izd.) u Zagrebu objavila opsežan i na suvremeni način obrađen Pregled češke gramatike, kojim se studenti služe do danas. Surađujući s našim Fakultetom – kao mentor na poslijediplomskome studiju i član stručnih komisija, recenzent, suradnik i savjetnik u različitim stručnim pitanjima – dr. sc. Zdenka Ribarova je na poseban je način zadužila zagrebačku bohemistiku.
Godine 1969./70. kao asistent za češku književnost na bohemistici počinje raditi Predrag Jirsak. Završivši 1965. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij anglistike i komparativne književnosti, bio je od 1967. do 1969. godine lektor za hrvatski jezik na Filozofskome fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu. Vrativši se u Zagreb najprije se uključio u jezičnu nastavu (vježbe), a po odlasku prof. Jonkea (1972.) s Fakulteta preuzeo je kolegije iz češke književnosti. Godine 1987. izabran je u zvanje višega lektora, a 1998. u zvanje višega predavača; od 2007. g., kad je umirovljen, predaje kao vanjski suradnik. Predavao je Uvod u češku književnost, Stariju češku književnost, Suvremenu češku književnost, kao i posebna književna poglavlja, npr. Češku narativiku. Održavao je i književne proseminare. Bavi književnim stvaralaštvom i prevođenjem. Bio je član uredništva časopisa Umjetnost riječi, objavio je niz znanstvenih rasprava, eseja, recenzija i prijevoda. Posebno se bavio teorijom književnosti i praškim strukturalizmom; tome kontekstu pripada niz njegovih stručnih prijevoda čeških književnih teoretičara (Vodičke, Mukařovskoga, Levýja, Chvatíka, Wollmana, Kačera, Drozde, Červenke i drugih).
Od akad. godine 1972./73. do kraja 2006./2007., kad je umirovljena, praktičnu je nastavu (jezične vježbe) iz češkoga jezika kontinuirano vodila lektorica Renata Rehor Kuchar, i to do 1995. godine na svim godištima studija. Nakon višegodišnjega boravka i školovanja u Pragu R. Kuchar je 1973. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završila studij rusistike i bohemistike. Kao jedini lektor na bohemistici godinama je sama pripremala, obrađivala i obnavljala nastavni materijal, skripta, tekstove, govorne vježbe za rad u fonolaboratoriju, filmove, testove i sl. Uz pedagoški se rad bavi i prevođenjem suvremene češke proze (I. Klíma, B. Hrabal, P. Kohout i dr.) i poezije (J. Seifert), a usto je i vrstan dvosmjerni stručni prevodilac. Surađivala je na projektu Istraživanje hrvatske frazeologije(s A. Menac i D. Sesar obradila je hrvatsko-češko-slovački frazeološki rječnik, 1986.) i na projektuIstraživanje zapadnoslavenskih jezika.
Po odlasku Z. Ribarove, 1976. je godine kao asistentica za češki jezik na bohemistiku primljena Dubravka Dorotić Sesar. Završivši na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studij ruskoga, poljskoga i češkoga jezika s književnostima, na znanstvenom se planu profilirala kao komparativni slavist i bohemist; na tome je području 1984. godine magistrirala, a 1988. doktorirala. Početkom 1990. godine izabrana je u zvanje docenta, 1996. u zvanje izvanrednoga profesora, a 2001. u zvanje redovitoga profesora. Dr. sc. Dubravka Sesar od samoga je početka uz jezične vježbe za slaviste preuzela i teorijsku jezičnu nastavu (fonologiju, morfologiju i sintaksu), a kad je češki podignut na razinu prvoga (A) studija – i seminar iz prevođenja. Kao novi kolegij uvela je Uvod u studij češkoga jezika s pregledom povijesti književnoga jezika. U znanstvenome se radu pretežno bavi komparativno-slavističkim pitanjima, posebno jezičnom standardizacijom i sintaksom slavenskih jezika. Prevodi sa slavenskih jezika, bavi se translatologijom i književnošću. Izdala je nekoliko knjiga: prijevod čeških preporodnih klasika i pregled standardizacije slavenskih jezika (1996), obradila je slovačku i dio češke građe za frazeološki rječnik (s A. Menac i R. Kuchar), napisala udžbenik iz češkoga jezika s tekstovima, gramatikom i rječnikom (2001.) i dva češko-hrvatska / hrvatsko-češka rječnika (2002., 2004.) te objavila niz znanstvenih članaka, prikaza i prijevoda. Višestruko je nagrađivana za svoje prepjeve u Zlatnoj knjizi češkoga pjesništva D. Karpatskoga (2003.). Bila je voditeljica dvaju znanstvenoistraživačkih projekata (Istraživanje zapadnoslavenskih jezika, Zapadnoslavenski jezici u usporedbi s hrvatskim), a sada vodi projekt Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim, na kojemu radi nekoliko znanstvenih novaka i drugih suradnika. U program studija bohemistike 1994./95. godine uključila je, kao izborne, kolegije iz slovačke književnosti i slovačkoga jezika, prve na našemu Fakultetu. Od 1995./96. do kraja 2003./2004. godine obavljala je dužnost predstojnice Katedre za zapadnoslavenske jezike i književnosti.
Kao mlađi asistent za češku književnost na bohemistici od 1987. godine radi Katica Ivanković. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završila je 1984. godine studij bohemistike i komparativne književnosti. Godine 1988./89. na Karlovu je sveučilištu u Pragu pripremala građu za magistarski rad koji je obranila početkom 1996. godine u Zagrebu, postigavši zvanje asistenta. Akad. godine 1993./94. i 1994./95. radila je kao lektor za hrvatski jezik na Masarykovu sveučilištu u Brnu, a od polugodišta 1995./96. do kraja 1996./97. akad. godine istu je obvezu preuzela i na Karlovu sveučilištu u Pragu. Paralelno se usavršavala kao bohemist: sudjelovala je na postgradualnom tečaju iz češke književnosti pri Zavodu za književnost Češke akademije znanosti te na međunarodnim znanstvenim skupovima u Brnu i Pragu. Početkom 2001. obranila je doktorsku disertaciju i 2003. izabrana je u zvanje docenta. Objavila je niz prikaza i recenzija u češkim publikacijama te nekoliko priloga o novijim češkim klasicima (B. Hrabal, M. Kundera, J. Seifert, V. Havel) u domaćim časopisima. K. Ivanković je već kao mlađi asistent preuzela i nastavne obveze; predaje Povijest češke kulture i civilizacije, Češku književnost 19. i 20. stoljeća, Češku književnost s prijeloma stoljeća te održava književne proseminare. Bila je suradnik na projektima Istraživanje zapadnoslavenskih jezika (D. Sesar) i Leksikon slavenskih književnosti (J. Užarević).
Na studij bohemistike uvijek se upisivao optimalan broj studenata (20-30), međutim, krajem osamdesetih godina, a pogotovo od osnutka posebnoga studija slavistike (1994/95.) broj se studenata udvostručio, što je posebno opteretilo lektorsku nastavu. Novi lektor za češki jezik Alen Novosad nastupio je 1996/97. godine, nakon trogodišnjega rada u svojstvu vanjskoga suradnika. Poslije devetogodišnjega školovanja u Češkoj A. Novosad je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1994. godine završio studij bohemistike i rusistike. Kao suradnik na projektu Istraživanje zapadnoslavenskih jezika(D. Sesar) objavio je priručnik iz jezičnih vježbi za prva godišta studija (1998.) te zajedno s D. Profetom češko-hrvatski rječnik (1999.).
Kao znanstveni novak – najprije na projektima Istraživanje zapadnoslavenskih jezika i Zapadnoslavenski jezici u usporedbi s hrvatskim, a sada i na projektu Slavenski jezici u usporedbi s hrvatskim(D. Sesar) – od studenoga 1999. godine na bohemistici radi Petar Vuković. Nakon završetka dvaju studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – kroatistike i opće lingvistike (1999.) te slavistike /bohemistike i rusistike kao A i polonistike kao B predmeta/ (2001.) upisao se na poslijediplomski doktorski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U zimskom semestru 1997/1998. studirao je na Karlovu sveučilištu u Pragu, a u ljetnom semestru 2000/2001. na Masarykovu sveučilištu u Brnu. Disertaciju s područja sintakse obranio je početkom 2007. godine, a 2008. izabran je u zvanje docenta. Održava seminare iz Prevođenje čeških tekstova i nekoliko izbornih kolegija za studente bohemistike i drugih slavenskih jezika. Objavio je niz znanstvenih i stručnih radova, hrvatski konverzacijski priručnik za češke korisnike (sa S. Ribarovom, 2004.) te bio suurednik antologije suvremene češke pripovijetke Baršunaste priče (s J. Hrabalom, 2005.).
Na bohemistici su u novije vrijeme redovitije angažirani i ugovorni (gostujući) češki lektori: 1988. do 1991. godine Eva Štěrbová iz Praga, 1995./96. Jan Černý iz Brna, a od 1997./98. do 1999./2000. Tereza Rejdová iz Praga. Akad. god. 1999./2000. kao ugovorni lektor počinje raditi Slavomira Ribarova koja 2004. godine dobiva stalno lektorsko mjesto na bohemistici. Slavomira Ribarova je bila aktivan suradnik na projektu Zapadnoslavenski jezici u usporedbi s hrvatskim(D. Sesar), objavila je niz stručnih i znanstvenih radova, uz ostalo (s P. Vukovićem) hrvatski konverzacijski priručnik za češke korisnike (2004.). Akad. godine 2004./2005. kao ugovorni je lektor angažiran Jiří Hrabal.
Katedra za zapadnoslavenske jezike i književnosti podijeljena je akad. godine 2003./2004. na tri katedre – za češki, poljski i slovački jezik i književnost, a krajem te godine je i Odsjek za slavenske jezike i književnosti podijeljen na tri odsjeka – za istočnoslavenske, zapadnoslavenske i južnoslavenske jezike i književnosti. Prva predstojnica samostalne Katedre za češki jezik i književnost je doc. dr. sc. Katica Ivanković.
Studij češkoga jezika i književnosti ušao je u akad. godinu
2005./2006. s novim programom –prema načelima Bolonjske deklaracije. U
međuvremenu se kadrovska situacija promijenila. Predrag Jirsak i Renata
Kuchar otišli su u mirovinu, a kao ugovorni lektori radili su Pavel
Svoboda i Kristyna Lajko. Od akad. godine 2009./2010. bohemistički
kolektiv čine: redovita profesorica dr. sc. Dubravka Sesar, izvanredna
profesorica dr. sc. Katica Ivanković, docent dr. sc. Petar Vuković,
viši lektor Alen Novosad, viša lektorica Slavomira Ribarova, strani
lektor Matěj Martinčák, asistentica Suzana Kos te dvoje znanstvenih
novaka (asistenata) – Ana Bunk i Matija Ivačić.
Dubravka Sesar
- Izvori:
- Arhiv Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
- Arhiv Sveučilišta u Zagrebu
- Hrvatski biografski leksikon, knj. 2, Zagreb 1989.
- Ljetopis Jugoslavenske akademije, knj. 75, Zagreb 1971.
- Samardžija, Marko: Ljudevit Jonke, ZZK, Zagreb 1990.
- Spomenica preminulim akademicima - Ljudevit Jonke, sv. 8, JAZU 1980.
- Spomenica u povodu proslave 300-godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1969.
- Filozofski fakultet u Zagrebu (monografija), Zagreb 1998.