Hanibal Lucić:
SKLADANJA IZVARSNIH PISAN RAZLICIH

PISNI LJUVENE

HLEPI SARCE MOJE
Hlepi sarce moje gospoji otvorit
Britke rane koje hoće ga umorit.
Dano ja za bolje, manjega zla cića
Tuj zled kâ ga kolje ne dam da očića,
Za da mi vila taj ne vazme pak oni
Medeni poziraj kî mi smart odgoni;
Kî mi oslajuje ljuvena nalipa
Gorkost kâ me truje, kâ mi sarce cipa.
Vide znah moj poraz taj vil da bi znala,
Veseli svoj obraz ne bi mi kazala,
Ni bi me činila nje riči dilnika,
I tako taj bila rana bi brez lika.
Zato ja na dlanu ne htijah nositi
Priljutu tuj ranu ni milost prositi,
Neg tarpit tužicu, čineći da mi su
Radosti na licu na sarcu ke nisu.
Nu moje nemilo sarce se iskaša,
I trudno toj dilo neće da podnaša,
Veleći da živi oganj ga skončaje,
Jer izvan laživi moj ga smih izdaje.
I evo ispušta iz sebe on vrući
Od ognja gorušta uzdah kî me vrući
Tako da dobivat veće ga ne mogu,
Ni smihom pokrivat bolizan mu mnogu.
Da ti vij da mi je sila i nevolja
I griha da nije gdi nije i volja
Ter mi rič i pogled, vilo, ne uzmiči,
Prem ako bol i zled moja t' se obliči.

GLEDAJUĆ, GOSPOJE
Gledajuć, gospoje, tvoj obraz gizdavi
U kî narav svoje sve dike postavi,
Mogah se o tomu svaršno sveseliti,
A ino u momu sarcu ne želiti
Nu ljubav opaka, ajme, kâ ulazi
Potiho da paka većma se razjazi,
Kakono kâ mire ne ima ni stida,
Hti da se prostire mâ želja naprida.
Ku želju tajeći ja tebi, sunašce,
Živim ognjom žeći priča mi sardašce
Tako da obraz moj smartno ja bliditi
I tebi mnokrat toj zgoda se viditi.
Ter dokle ne znaše anjelska tvâ radost
Kôm bolju boljaše nesrićna mâ mladost,
Pitomo i milo svartaše ka meni
To lišce pribilo, tâ pogled medeni,
Koliko da praviš: da bi mi kako moć
Lika da ozdraviš, dala t' bih i pomoć.
A sad kad uzroke poznaješ od tuge,
I boli žestoke nesrićnoga sluge,
Neć' da ga pogledaš koliko karvnika,
A kamo da mu daš pomoći ni lika.
Što je toj neg napit zdravjem, a pak dati
Čemer i jad popit, neka me potrati?
Što je toj negoli k nebu me gori dvić
Visoko, za doli niže me paka vrić?
U čem ti jesam kriv rumenoj ružici
Da tako kažeš gnjiv virnomu služici,
Ali jer otkriti rane ti boleće
Volih, neg dopriti do smarti gledeće?
Ajme, jur kad vijah razlučne tve volje,
Zašto prî ne prijah smart da me zakolje?
Daj bih bil umarl sit slatkoga pozora,
Kad mi je li umrit sujeno odzgora.

AKO SI MISLILA
Ako si mislila tako mi ne dati
Tvoja lišca bila, gospoje, gledati,
Zač meni onada, vilo, jih pokaza
Kadno mi cvil zada ljuvena poraza?
Ako si takoje mislila da dovik
Beside ja tvoje ne budem dionik,
Zašto me tuj posu biserom odzgora
Kî ti se tad prosu iz medna govora,
Kadno me uprosi taj govor ugodni
I reče: tuj što si, goste nezahodni?
Onada ja rekoh: gospoje, išću stvar
Ku ako dotekoh po kî put ikadar,
Biti ću vesel već, veće ću biti blag,
Veće ću dobro steć neg caru tko je drag.
A uz toj tvoja rič reče: ako možem
U tom što išćeš nič, daj da ti pomožem.
Blago tomu, ako jest koji, kî dvori
Vilu kâ jednako misli i govori.
A meni vaj, vilo, kî dvorim u tvoj dvor,
Zajedno kâ dilo ne skladaš i govor;
Jer eto kad višću učinih ja tebe
Da dobro kô išću sve imaš u sebe,
Dobro mi toj ne daš: garje mi još tvoriš;
Neć' da me pogledaš, neć' da mi govoriš.
Stoga mi jest umor, stoga mi jest sila
Da dušu dam nadvor, gospoje nemila.

BUD MOJU DA ŽELJU
Bud moju da želju poznaje i misal
Gospoja koj velju da sam se zapisal,
Ovuj mi istinu virovat li neće,
Tom željom da ginu i da me nî veće.
Da bi mi, o bože, caklom se stvoriti
Prid njom, neka može sarce mi prozriti;
Vidiv ga, možebit rekla bi gospoja:
nî kamo lik mu krit, a vid ga dostoja.

GOSPOJE, NEMILO
Gospoje, nemilo vidim da me rani
Tvoje lišce bilo, tvoj pozor izbrani,
Da 'vo li gdi mogu k njima se utiču,
Za da se pomogu, za da se izliču.
Običan jest poraz, slatka je bol i zled
Ku čini tvoj obraz, ku čini tvoj pogled.
I ako ć' učinit dužna me očima,
Ako li na saj svit draže se što ima;
Oči t' ću dat i rič ako je kâ draža,
Pozorom mene lič', premda me poraža.

VILO, KÂ IMAŠ MOĆ
Vilo kâ imaš moć u pozoru tvomu
Prominit meni noć na danku bilomu
I opet činiti danak mi taj bili,
Vilo, potamniti da mi smart omili,
Nu mi rec' otkuda tvoj pogled medeni
Ima toj da čuda taj tvori u meni?
Jer kada, gospoje, pogledaš na mene,
Nasmijav tej tvoje jagode rumene:
Zimna me ogriješ, znojna me ohladiš,
Naga me odiješ, gorka me osladiš,
I nasitiš lačna, i žadna napojiš,
I utišiš plačna, i trudna pokojiš.
Kada li sinj oblak saržbe tvoga lipi
Vazme mi lišca zrak neka me ne kripi,
Onada sve slane biju me i krupe
I tuge opstrane i jadi opstupe;
Onada u ruci pravdi se ja vidim
Kâ hoće na muci da grihe povidim,
Onada svi mači siku me i kose
I vojska pak tlači i zviri raznose.
Otpusti oblak taj, otmi me tužici,
Pokaži svitli raj virnomu služici.
Jedan samo pogled moći će naknadit
Vas moj trud i svu zled i jade osladit.

TOLIKA OBIDE
Tolika obide radost mi sardašce
Za čas kî te vide me oči, sunašce,
Da svake žalosti u kih godir bude,
Radi te radosti me sarčce zabude.
Nu da bi kim rokom bilo da dostojim
Gledati te okom na volju ja mojim,
Rekal bih: gospoje, ništore ne scinju
Vesel'je da moje na raju prominju.
Danu gnjiv, i još mal, na lišcu tvojemu
Toli je, vilo, zal sardašcu mojemu
Da - da bi čas malo tarpio već dug -
Ne bi me ostalo razmi prah tere lug.
Niti bi, da sam živ, činiti tko mogal,
Toli bi sve taj gnjiv pomoći primogal.
Ti dakle, vilo, si moj čemer i moj med
Kî mi dobro nosi i kî mi nosi zled.
Taj mi med ne čini čemerom gorčati,
Moj zlati jedini parstenče novcati,
Ali tuj gorčinu miri da podnosim,
Kako prem ne zginu, ter ino ne prosim,
Paka neka pridu od svita mladosti
I stave na sridu sve njiju radosti;
Pri toj radosti njih moj će plač dreseli
Ostati kako smih kim se raj veseli.

MNOGOKRAT S SOBOM SAM
Mnogokrat s sobom sam misleći varh tebe
Bude me stid i sram samoga od sebe,
Što tvoju lipotu, tvoj ureš, gospoje,
Tvoj um, tvu dobrotu mâ pisan ne poje;
Nu je moj pameti trudno da se stavi
Dike tvoje peti ke su varh naravi.
Jer da bi u parvi početak začela
Od tancih obarvi, od kosic, od čela,
Znam, ne bi po vas vik mogla da povidi
Oda sto jednu dik, tuj samo ke vidi,
A kako izreći mogla bi dovika
Oni dar najveći, čuda onaj nika
Od čarnih očiju kimi kad poziraš,
Slastju nikom njiju dušu mi podiraš,
Al od lišca bila, kojemu (svak vidi)
Ruža je proctila rumena na sridi,
Al od ust, kano med iz sebe proliju
I perle upored nizane pokriju?
Zato mi zazriti, ako te ne hvalih,
Ne htij, venče viti, i sam boj to žalih.
Tomu je uzrok toj što nimam kriposti
Slaviti razum tvoj s anjelskom liposti,
Jer slavno lišce tve i dike ostale
Nathode na svit sve i slave i hvale.
Nu odsad koliku imati budu moć,
Hvalu ću razliku peti ti dan i noć.

OTKAD SE ZAMOTA
Otkad se zamota mâ mladost, gospoje,
u svilna tonota od ljubavi tvoje,
Prem ako zgubih vlas, prem ako vas sam tvoj,
Prem ako jedan vlas na meni nije moj;
Nut čuda velika, u uzi gdi stoju,
Li neću dovika da je se sloboju.
Otkada tvoj pozor svitlji od sunašca
Proleti kroz prozor od moga sardašca,
Premda britku ranu u sarcu ja ćutim,
Ljubenim trovanu čemerom priljutim;
Nut čuda velika, gdi me jad rastiče,
Li neću dovika ranu da mi liče.
Otkad se uniti ljuben plam u meni
Kî konca imiti, mnju, neće po sve dni
I vrilo otkada mojih suz poča vrit,
Kô ne znam ja kada hoće li izavrit,
Plamen taj goreći vrućinom zalihom
Suze moje teći ne pušća pospihom,
Ter, da me utope sasvima, ne mogu,
Da svak čas li krope lica mi nebogu.
Iste tej suzice jer tako padaju
Na parsi niz lice, oganj mi smanjkaju,
Neka me uharli, vilo, ne ižeže,
I tako umarli dan mi se proteže.
Jedna bo nesrića brani me od druge
I tuga zašćića, gospoje, od tuge.
Nut čuda velika, meni se ne grusti,
Makar me dovika plač i plam ne pusti,
Slaje ja proliju suzice za žalost
Neg druzi smih smiju grohotom za radost,
I od moje oganj ljubavi draži je
Kada se gori na nj neg drugi kad grije.
I tarpit nî muka strilu dani ranu,
Gospoje, iz luka tvojega poslanu.
I ovu niku ćud uza tvoja ima:
Manji mi daje trud što veće zažima.
Nu ako u uzi izranjen sluga sad,
I gori i suzi veselo tebe rad,
Nije li dostojno u kril ga prijati
Da mu se povoljno tarpin'je toj plati,
Za neka, u skutu tvojemu kad bude,
Plač, plam, ranu ljutu i uzu zabude?

TKO ČISTA IZMOTA
Tko čista izmota iz zlata preden zlat
Ter ovoj omota gospoji bili vrat
I glavu pokrili? Tko li joj dâ čelo
Već nego dan bili vedro i veselo?
I čarne obarvi uzvite načinom
Miseca u parvi dan kî je za minom?
I čarno iz bila oko meda slaje
Kim dušu iz tila vadi poziraje?
Nje kosa nathita vridnostju i cinom
Sva blaga od svita i sunce svitlinom,
Nje čela za diku i za dragost mnogu
Oči se človiku nasitit ne mogu,
Obarvmi očića razum i dobru ćud
Kako svitlost svića kroz bistar caklen sud;
Pozorom u lugu zvir bi pitomila,
Zlu volju i tugu svaku prilomila.
Da tko li ružicu sabra i žilj bili
Ter prosu po lišcu gizdavoj toj vili?
Tko perle od valje1 upored izniza
I zgor od kuralje usta joj proriza?
Tko garlo iz bila mramora i ruke
I parsi izdila s dvi drage jabuke?
Tko li joj u smihu, tko li u hojen'ju,
Tko milost u tihu poda govoren'ju?
Ričju bi onada majku utolila
Kad ju glas zapada smarti sinka mila,
Lišcem veselila tamni bi pakal taj,
Smihom otvorila nebo i svitli raj.
Od bisera venčac na garlo da stavi,
Aliti parstenčac na ruku gizdavi,
Ne bi joj pridali urehe ni gizde,
Da od nje prijali jak od sunca zvizde.
Čudna je stvar nika viditi kad hodi,
Kolik dvor od dika za sobom uzvodi,
Čudo je još veće gledati gdi Ljubav
Krili ustrepeće na njeje parsi stav,
Koliko da išće da svitu pokaže
Da joj je ložišće ondeka najdraže.
Onde luk proteže, onde oganj niti
Kojimno svit žeže i nebu još priti.
Za moći tvojih ruk, za lipost tvojih kril,
Ljubavi, i za luk i za tvoj zlatan stril,
Dopusti da samo nje dik se nagledam,
Môj želji, inamo da pojde, ja ne dam,
Jer lipost toliku da ljubi, da garli
Nî dano človiku koji je umarli.
Da 'vo se ne svida neg me li zanosi
Taj želja naprida i veći dar prosi.

KAD NAJPRI JA TVOJE
Kad najpri ja tvoje vidih zlate kose
I oči, gospoje, ke sarca zanose
I dike još ine tvojega obraza
Gdi narav načine sve lipe ukaza,
Ne mogoh ne reći i sudit u sebi
Da je dar najveći lipota u tebi.
Nu kada procinih tvoj razum pak i ćud,
Tuj misal prominih, gospoje, i taj sud.
I, evo, ne vim reć, oda dva taj dobra:
Ali si lipa već, al umna i dobra?
JUR NI JEDNA NA SVIT VILA
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila kâ mi sarce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena kâ se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Varhu njeje vedra čela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice ku je splela
Kojom zlatu ne zavidi,
Svakomu je radost vela
Kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
Varhu njeje vedra čela.
Obarve su tanke i čarne
Nad čarnima nad očima,
Čarne oči kada svarne,
Človik tugu premda ima,
Tuga mu se sva odvarne
Za vesel'je koje prima.
Nad čarnima nad očima
Obarve su tanke i čarne.
Kako polje premaliti
Lišca joj se ružom diče,
Ruža nigdar prî na sviti
Toli lipa ne izniče.
Mladost će se pomamiti
Kojano se za njom stiče.
Lišca joj se ružom diče
Kako polje premaliti.
Pri rumenih njeje usti'
Ostao bi kuralj zada,
Zubići su drobni, gusti
Kako biser kî se sklada,
Slatku ričcu kad izusti,
Bi reć mana s neba pada.
Ostao bi kuralj zada
Pri rumenih njeje usti'.
Blažen tko joj bude garlit
Garlo i vrat bil i gladak,
Srića ga će prem zagarlit,
Živiti će život sladak,
Žarko sunce neće harlit
Da mu pojde na zapadak.
Garlo i vrat bil i gladak
Blažen tko joj bude garlit.
Lipo ti joj ustrepeću
Parsi bilji sniga i mlika
Tere oči na nje meću
Kî žalosti išću lika,
Jer ne mogu slatkost veću
Umisliti dovik vika.
Parsi bilji sniga i mlika
Lipo ti joj ustrepeću.
Parsti joj su tanci, bili,
Obli, duzi, pravni, prosti,
Gdi bi zelen venčac vili
Ali krunu od vridnosti,
Koga ne bi prihinili
Od lefanće da su kosti?
Parsti joj su pravni, prosti,
Obli, duzi, tanci, bili.
Od svih gospoj ke su godi
Gospodšćina njoj se prosi,
Meju njimi jer kad hodi
Toli lipo kip uznosi
Bi reć tančac da izvodi,
Tim se ona ne ponosi.
Gospodšćina njoj se prosi
Od svih gospoj ke su godi.
Grihota bi da se stara
Ova lipost uzorita,
Bože, kî si svim odzgara,
Čin' da bude stanovita,
Ne daj vrime da ju shara
Do skončan'ja sega svita.
Ova lipost uzorita
Grihota bi da se stara.

MISAL SE ZABUDE
Misal se zabude, misleći u sebi,
Kako se ne utrude me misli o tebi
I kako ne ostavim nesrićan život ov
Za da se izbavim žestokih uzdahov,
I jezik moj i glas otkuda ima moć
Klikovat svaki čas tve ime dan i noć,
I lišce pribilo i kose pripivat,
Zlatu, moja vilo, ke budu odsivat,
I očiju tvojih prislatki on pozor,
Očiju od kojih vazda je moj govor.
I kako još svuda noge te slidivši
Ne stanu od truda stupljaje zgubivši,
I otkud pisan'ja i knjige nahodim
I ova skladan'ja cić tebe kâ svodim,
U kih ako grišam, jer lišce gizdavo
Tvoje ne uzvišam koliko jest pravo,
Nî moja krivina, gospoje, toj zna Bog,
Neg tvoja višina ku doseć nisam mog.

KA GOD JE VRIDNA STVAR
Kâ god je vridna stvar (čula si, gospoje),
Ima se imat var da zaman ne poje;
A ti, kruno svih vil, od Boga imaš dar
Vridniji neg je bil na svitu ikadar.
A to je tvoj ures kî dikom procvita
I vridnji vele jes neg blago od svita.
Ter nišće ne sciniš da zaman dni traješ,
Nu misli što činiš, da se pak ne kaješ.
Al ne znaš, tve kosi ke sjaju zlatom sad,
S kih sarce zanosi svakomu ljuben jad,
Uskori da t' će prit opadši na manje
Jak zelen ali cvit kino sarp požanje?
U toj li si viri da vedro tve čelo
Na jednoj svej miri stati će veselo?
Ni da će brez karvi starost se prikresti
Kâ ti će obarvi nad oči nadvesti?
Svej li će t', mniš, biti usti rumenjahni,
Ali se biliti zubići biljahni?
Kad vidiš, tve garlo i dike ostale
Sve barzo i harlo da su se skončale,
I bude problidit lišce ti rumeno;
Neće te razjidit vesel'je zgubljeno?
Zgubivši mlade dni istom ćeš reći: ah,
Vaj meni nesrićni, zač ovo prî ne znah?
A za toj, mâ kruno, pokle si iscvala,
Izvarsna napuno nada sva ostala,
Ne pusti na žalost da budeš na tu doć,
Uživaj tvu mladost dokolu imaš moć.
Jer leti dan za dnem, a za dnem godišće,
kakono magla prem ku vitar potišće.
Ter niktor mlade dni povarnut ne more,
Jak kad se skoreni zelen bor srid gore.

OD KOLA
Neharnu služim gospoju, zamani danke traću,
Za virnu službu jer moju neće mi dati plaću.
Ni će uzu oblakčati kojom me željna sveza,
Koja me hoće skončati, toliko me zateza.
Svaki čas u me strilicu hita i ne počiva,
A šaranu li tulicu nigdar ne ispražnjiva.
A zaman se je zašćitat, jer ova zlata strila
More i gvozdje prolitat i sva oružja cila.
Meni ti parsi propade kroz sva želiza oružna
Kada me rana dopade usrid sardašca tužna.
Svak ti se zaman zahodi daleko i sakriva,
Jer ova svudi nahodi strilica i prispiva.
Ja ti se hotjah prik svita nebožac da odbignu,
Ajme, strilo jadovita, barzo ti me dostignu!
Svak ti se zaman još moli, pridaje i umilja,
Jer se tad većma oholi i s većim jadom strilja.
Ja se molih duga lita ponižen i umiljen,
Ajme, strilo jadovita, većma ostah ucviljen.
Još je zamani vapiti, skucati, uzdihati;
Britke je rane tarpiti, i muče izdihati.
Nu se der, vilo, spomeni, rob ti se dah i sužan,
A nî krivine u meni, a nisam glavom dužan.
Nu se zagledaj, gospoje, u moju viru pravu,
Kakono i ja u tvoje lišce i rusu glavu.
Vidit ćeš vira da moja nathodi sve virnosti
Kakono, vilo, i tvoja lipota sve liposti.
Kako se tebi pristoji, kako se prosi za te,
Da tvoja glava ne stoji brez vridne krune zlate,
Tako se i meni pristoji koji bih umarl za te,
Da moja vira ne stoji brez kojegodi plate.
A dosti sam, mâ radosti, pritarpil jada i muke,
Vrime je, smartnoj žalosti izmi me jur iz ruke.

HTIJ PRIJAT OVI DAR
Htij prijat ovi dar za zlamen ljubavi,
Premda je mala stvar, moj žilju gizdavi!
Veći t' se dar prosi, da ljubav i vira
Me sarce ku t' nosi, ona sve namira.
To je sok, mâ vilo, rumenoga cvita,
Kojimno pribilo tve lišce procvita.
Njim kada rumeni umiješ tvoj obraz,
Vilo, se spomeni da nošu tvoj poraz
Koji ću po vas vik tarpiti skrovito,
Od tebe samo lik ufajuć i mito.

OTKADA OBEĆAH
Otkada obećah tebi se za slugu,
Dvorbu se zavećah ne dvorit ja drugu;
Mila mi s' i draga ti sama, gospoje,
Kako vid i snaga i sarce još moje.
I evo viditi nijedna nî meni
Uljudna razmi ti, moj cvite rumeni.
A Bog daj da ini nitkore od ljudi
Razmi ja jedini lipu te ne sudi.
Daleče sa svima taj slava otidi
Cić ke se strah ima, cić ke se zavidi.
Meni se blag vidi i slavan zadosti
U krilu tko sidi potajne liposti.
Slavan ću živiti pustoga srid luga,
A da si samo ti, vilo, mi za druga.
Ti sama zaisto u koje služim dvor,
Meni si na misto svih ljudi razgovor,
Sunca svitle zrake sridu markle noći,
Pokoj tuge svake, lik svake nemoći.
I da me dopade najlipša gospoja,
Prem s neba da pade, neću da je moja.
Toj ti se ja kunu po tvoju lipotu,
Kâ mi je za krunu i dika životu.
Znam, vilo, da ovim što ti se zaklinju,
Sam sebe ja lovim i sebi zlo činju,
Jer znajuć tako ti da t' sam rob i sluga
I da mnom vladati ne more jur druga,
Jača i sminija biti ćeš nad slugom
I većom neg prija moriti me tugom.
Muči me i mori, li ja ću, neka viš,
Život moj da tvori što god mu zapoviš.
Tvoj ću vazda biti, moj žilju gizdavi,
I vezan siditi kon tvoje ljubavi.
Ni ću ja iz dvora, viruj mi, tvojega,
Vilo, do umora uteći mojega.
A ti, Bog kî sidi na sudu odzgara,
Spomen se da vidi krivine i kara.

U VRIME KO ČISTO
U vrime kô čisto poznati nije moć
Je li dnevu misto još dala markla noć,
Nego što svitliti bude jur Danica
I rosom cakliti zelena travica,
Budući trudne san oči mi zatvoril,
Jere plač i nesan biše jih izmoril,
Ja mi se činiti u sni jak u javi,
U neznanoj biti nikojzi daržavi,
I stat na poljani široka prostora
Koju svu opstrani okoliš od gora.
Tuj meju razlike mnoge stvari ine
Ke bihu velike vridnosti i cine,
Ugledah na gori nesmirni višinom
Od zlata gdi gori jabuka svitlinom.
Svitlija biše, ner sunce kad ističe,
Visoka, mnijah, der do neba da tiče.
Nju tako zdaleče gledaje gdi sviti,
Sarce mi uteče da bi m' ju imiti.
Jer mnijah izbavit tuge se i muke,
Mogući dobavit take se jabuke.
Još veće sarce pak ja mi se razgarat,
Jer oni svital zrak poča mi otvarat,
Koliko da pravi: želja si ti moja,
Vazmi me i stavi za nidra za svoja.
Zato ja jah teći najbarže što mogah,
Toj gori hiteći najti se pri nogah
Da na nju pak gori ukredom uzajdu,
Kad se dan obori, a zvizde izajdu.
Nu kad me nje blizu srite noć i tmina,
Uza nju da lizu ne bî mi načina,
Osičena bo jer sva biše uokol
I ja ne imah per da letim jak sokol.
Nego se varteći dugo tuj zamani,
Goro, le htih reći, zbogome ostani.
Paka rih: ali oć ovuj ću ja sriću
Ku veće neću moć nigdar da susriću?
Manje zlo da svaku pogibil i škodu
Primem neg ovaku ostavim prigodu,
S ke meni i mojim blago si bit hoće,
Ako kad posvojim privridno toj voće,
Bude li kâ ina ruka ga utargat,
Smartna će gorčina život moj istargat,
Jer ću sebe sama znobiti po sve dni
I želit od srama na svitu da me nî.
Smislivši toj, radi takova ja stida
Pun straha i nadi tiskah se naprida
Da bolje obajdu kamenu onu ljut,
Jeda si iznajdu kî klanac ali put.
I eto, varh stine gole brez prodola
Žila se masline prostarla nizdola,
A po njoj kitica svudi tud pronikla,
Ino sve litica stina se opsikla.
Učini mi se tad sve toj ravno veće
Negoli more kad vitar ga ne kreće.
I k žili toj tako prionuh ondazi
Jak medvid kada tko medom ga omazi.
I snagu tuj stekoh u ruke i u kip
Da bi reć ustekoh gorika jedan hip.
I na sva jur jidra spravil se bih nato
Da varžem za nidra toj voće bogato,
Kada glas iz gore čuh da mi navisti:
Kamo se, govore, tučeš brez koristi?
Oni dar čestiti druzim je odsujen,
A listo jesi ti, nebore, zatrujen.
I eto vidih, vaj, gdi jedan priljuti
I jidoviti zmaj krili ga kreljuti,
I valja po tlehu i ustami obziva
Tuj zlatu urehu kâ suncu odsiva.
Tuj počah hlepiti smart po me da pride,
Ne moguć tarpiti bol kâ me razide.
I da bi mejutoj san me ne ostavil,
Bio bi život moj s dušom se rastavil.
Evo još i sada cić gorkih uzdaha
Sarce se raspada moje i od straha
I Boga sve moli prî da ga umori
Nego se iskoli što mu san govori.

ZASVE JER OD VELE
Zasve jer od vele vridnosti se broje
Mnozi koji žele sarce mi dat svoje,
Sarce se li moje prignuti ne rači,
neg njih i tokoje prošen'ja njih tlači.
Da jere od svita sve dike, sva blaga,
Vridnostju nathita tva lipost pridraga,
Evo me primaga ljubav kâ pod sobom
vas ov svit podlaga, da venu za tobom.
K tomu je velik broj izvarsnih kriposti
Pridružil se k tvojoj anjelskoj liposti,
Toga mi cić prosti kraljem tko se zove,
Tvoje dar milosti volim neg njegove.
Pače volim tvoja raba kupovita2
Biti neg gospoja svim kraljem od svita.
Onda mi dan svita, po raju onda grem,
Kad tebe, od mita sokole3, gdi nazrem.
Kadli te s prozora ne viju dan koji,
Sarce do umora bolno mi ustoji,
Pamet se jer boji, sunce ali zora
Da mi te posvoji spustiv se odzgora,
Ali koja druga rumena i bila,
izašad iz luga zelenoga, vila.
Ako je kâ bila, ali će biti ta,
Da bi ju raznila po gori zvir ljuta
Tako da nje tuga sve druge načine
Nadajde od tuga i svake gorčine,
Neka bi sve ine daj tada pozabil,
Sokole, lovine, ter mi se dovabil.
Sve ine ostavi, moj cvite izbrani,
A polag ljubavi moje se nastani,
Kâ ti se ne brani, pače ću reć veće:
kâ se tebi hrani, kâ ti se nameće.
Budi lipa veće od sunca koje sja,
Li te ljubit neće nijedna kako ja,
Kâ neću pokoja nigdare doteći,
Dokle da sam tvoja ne budeš mi reći.
NESRIĆA AKO JE
Nesrića ako je mene moja zala
Od liposti tvoje, vilo, zadaržala,
Li misal nî stala ni časa ni hipa,
K tebi je litala, gospoje prilipa.
Jer srića il k sebi prima me il tira,
Prava je pram tebi mâ ljubav i vira,
Ona ne umira u sarcu mojemu
Neg se li rašira svaki čas po njemu.
Ni ću da primisti zima ju ni lito
Od gdi se namisti jednoć stanovito,
Ti s' plaća i mito za koje ja hitim,
Život na očito zginutje da hitim.
Ako l' ja zabudu tu ljubav ikada
I ove ne budu vire ke sam sada,
Vidit ćeš onada da večer čini dan
I da iz zapada sunašce grede van.
Vidit ćeš da rika uz goru ustiče
I trava razlika po ledu da niče
I pasuć da tiče po moru košuta
I darvo da siče želiza prikruta.
Mâ diko, mâ slavo, kad godi vidiš toj,
Tad reci da pravo ne dvorim sluga tvoj.
Da molim, čuj nemoj, čim se toj ne steče,
Sumnjiti život moj da te se odreče.
Kako ću odreći tvoje se ljubavi
Pri koj sam ja veći neg tko se kralj pravi
Koja me postavi hvalom i podviže
Gdi varhu naravi nitkor ne dosiže?
Kako ću lipotu ja tvoju ostavit
U ke sam tonotu zavezan i zavit?
Jer nosiš venčac vit i krunu varh glave
Svih gospoj ke na svit lipe se gdi prave.
Garkinja Elena svujdi se pripiva
Da lipost svih žena ostalih dobiva,
Da, da bi sad živa, ti bi učinila
Taj usta laživa kâ ju su hvalila.
O vilo, da bi si liposti tve znala,
Uljudna koli si i koli pristala,
Ne bi se bojala, sumnjila se ne bi,
Ljubav da je mala moja protiv tebi
Ni da će bit žena, ni dekla, ni vila,
Još da bi takmena sunašcu prem bila,
Kâ bi me zanila stran puta, gospoje,
Kim si upravila stupljaje ti moje.
Jer (ovo dobro znaj) ljubavi tve strila
Nî mi se otonjaj sardašca dodila,
Nego uvartila moćno se u njemu
Ter mi je teć sila ka lišcu tvojemu.
Zato mi za mal hip, molin te, pokaži
Tvoj, vilo, obraz lip kî sarce me smaži,
Neka se utaži tim slatkim pogledom,
Slaji je i draži neg cukar sa medom.
A što se obita tvoj ures čestiti
Sobom darovita mene učiniti,
Bude l' mi toj biti da sedu tebe kraj,
Nitkor mi na sviti ne kaži drugi raj.
Jer ako pribilo tve garlo zagarli
Tvoj sluga, mâ vilo, bit će neumarli!
Zavidniče varli, na tvoju malu har
Srića mi dat harli vridniji svita dar.
OTKAD ON IZBRANI
Otkad on izbrani zadi se u meni,
Ki mi sarce rani, zlatan stril ljubeni,
Otada u sebi život moj i duša
Sve ke su na nebi slatkosti okuša.
Samo ova nika stvar je kâ me muči,
Jezik moj tolika vesel'ja što muči.
I što se po svitu nje slavom ne dičim
Za ne hteć skrovitu da ljubav obličim.
Jer budi da vidim da prave jest vire
Taj vila ku slidim veselo brez mire,
Pamet se li boji da toj izuvidiv
Dobro mi posvoji kîgodir zavidljiv.
Nu zasve toj želju ne mogoh utažit,
I čim se veselju, očitit ne smažit.
Ter ime dovika kim ću se gizdati
Evo će ovdika me pisni izdati.
Koje se ne boje neg samo Edipa
Kî, tanko štono je, na tanje još cipa.
Nu jošće na pisni da dojdeš ove kad,
Edipe, ni u sni što ne bih vidit rad
Ter budeš truditi tvu pamet i misal,
Hteć skrovna suditi kâ sam tuj ispisal,
Misli, ne ostani misleći dovika,
Ni ć' znat tko me rani ni tko mi dâ lika.
TKO BUDE ŠTIL
Tko bude štil moje bludne ove pisni,
Ljuben vrid ako je tarpio kad bisni,
Znam da će mojemu po sebi on umit
Vesel'ju tašćemu i tuzi razumit.
Ako l' u ljuben dvor još nogu nî stavil,
Zato sam prem nadvor tej pisni otpravil
Neka bludna dila tašćinu prî vidi
Nego mu pak sila bude da se stidi,
Kako se ja stidim evo sad i kajem
Jur kasno kad vidim i dobro poznajem
Svitovna da je slas kako san kî laže
I biga oni čas u kî se prikaže.

RAZLIKE PISNI I POSLANICE

I.
U POHVALU GRADA DUBROVNIKA
Li pokli jur pravu neizmirnu tvoju,
Dubrovniče, slavu stavih se da poju,
Visokim rad bih ja glasom zazvoniti
I tvoje hvale tja do neba poniti,
Dubrovniče, časti našega jezika,
Ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika:
Da 'vo je mlohav duh od garla mojega,
Li nemoj zato sluh otklonit od njega,
Garlo ako liha i glas ne prostira,
Volja je zaliha kâ ga nadomira.
Ti on temeljiti, Dubrovniče, si dub
Koji, jer ophiti u gori kamen zub
I pusti pak žile tja doli gdi živa
Izviruć iz gnjile voda jih zaliva,
Kripko, stanovito na siveru sidi
I sušom čriz lito ni vene ni blidi
Neg raste oholo u višin' i meće
Grane svud okolo to jače to veće
Tako da ostalo ako je prem čemu
Tuj dubje, li malo vidi se pri njemu,
Jer piću tuj doli u žilah ne ćuti,
Ni mu tvardo toli temelj se ukruti.
Pravda je temelj tvoj, razum je tva pića,
Tve stan'je u pokoj počiva njih cića.
Slobodan i vičan njima si, dobro znaj,
I od svih različan koji su tebe kraj.
Blago tvoje mnozi i slobod kî vide,
Podložni, ubozi tebe nenavide.
Nemoćno jer oko tarpiti nima moć
Prosvitljen'je tôko, ter želi da bi noć.
I mnozi mogući vladavci svi rabe
Oholijom vrući da tebe porabe,
Da ti se ogledaš pomnjivo odsvude,
Prigodu ter ne daš po koj ti naude.
Vidi se, moj Bože, u gradu ovemu
Što razum, što može dobrota u svemu.
Zlu volju na nj kriju pod plašćem kako mač,
A da mu zadiju ne mogu najti zać.
Pravdom stan'je tvardi, posobu i ljubav,
Na nj da se rasardi nitkore nima prav.
Sili se ozubi, čuva se zle volje,
A milošću ljubi ke ništor nî bolje.
S njom ti se ozira na onih kih godi
Razliko potira nesrića kâ godi.
Dobrote svoje dil ljubi jih i mili
I blaga dobar dil mnogokrat udili.
Carkve tač naredno sagradil je Bogu
Da zvati pravedno božji se stan mogu.
Tuj nije, tko sardit u besidah kletih
Smio bi pogardit ni Boga ni svetih.
Štuj svetih i Boga i Božju starmi rič,
Ali se ovoga, človiče, grada lič';
Gdino i sud daju plemeniti i čast
I na sag sidaju i svu imaju vlast.
Ostaloga puka kako se pristoji
Svaka varst i ruka u posluh sva stoji.
Niti se tko boji ni sumnji od koga
Da samo posvoji vlasa mu tankoga.
Samo toga cića, samo, dim, po tomu
Muka i dobića slatka je svakomu.
Toj su stanovite obzide brez barže,
Čim tvarde, čim šćite gradi se i darže.
Tim jarma nikadar na njemu još ne bi,
Tim vazda gospodar bio je sam sebi.
Sam sebi jest stavil zakone po kojih
Lipo t' je upravil sam sebe i svojih.
Njim se je htil dati, a veće nikomu
Vodit i vladati u dilu svakomu.
Suca je kî sida na sud i zakona
Jednaka besida, pače ista ona.
A zakon jest dosta prav i pun razloga,
Ne manje za gosta negoli za svoga.
Tim ga svak počita, tim su Dubrovčani
Po sve strane svita ljubljeni, štovani;
I tamo gdi vira ob desnu stran njega
Naša se prostira priko svita svega,
Do tamo gdi véle poznije dojde dan,
Drugi svit što vele, ovoga svita van;
I tamo sa liva njega, gdino vira
Malo manj' saspiva naša i umira,
Do tamo štono sad zovu more veće4
Kô mimo Carigrad svej vodu van meće;
Carigrad kî priti da rimska kâ biše,
Silu će naditi i vele pojt više.
Njegov je vaš okol istočnoga svita,
Za drugu jure pol zapada pohita.
Bože, ti pokrati njemu silu i moć,
Ali ga obrati i k tebi čini doć.
Inako karstjane ja ne znam svi bi li
Od jedne stav strane njemu odolili.
A kako će moći, jedan jih ne dajuć
Drugomu pomoći negli ga izdajuć?
Toga cić svak pravi, a pravo, na viru,
Da mudro boravi Dubrovnik u miru.
Njega ti svaka varst ljudi i kâ ima
I koja nima karst, ljubi i prijima.
Ne samo do ždrila, doklino vira rih
Malo manj' saspila naša je za naš grih,
Da dalje još tamo gdino se ne hvali
Razmi zakon samo poganski prizali;
Do tamo gdi more Aležandar nasu
I čudno primore Tiro grad i rasu.5
Aležandar kî bî od Sarblji6 kralj i ki
Zatim vas svit dobi i zvâ se veliki.
Tuj krimiž iz vode vadi se čarljeni,
Kimno se gospode odića čarljeni.
I tamo gdi Nila rike zjaju usta,
Kôj išćući vrila čovička moć susta,7
Gdi malim vrimenom isti kralj sazida
Grad kî se imenom njegovim povida,8
I tamo gdi grada plemenita dosti
Samo leže sada rastarkane kosti,
S kimno se Rim bori od svita o stan'je9,
Tere ga razori i dâ mu skončan'je,
Budi da zaplaka i on toga prija
I zatim još paka kasno se nasmija.10
Moj pisni zbrojiti nikakor ni moći
Sve kraje, čestiti Dubrovnik gdi opći.
Kroz gore, kroz luge po svitu svej miče
Targovce brez druge zabave ni priče,
Po stranah ke gleda sunce nadaleče
I koje prik reda i s redom ke peče,
Svi targe primaju, mirno kâ donosi,
I ke oni daju, on mirno odnosi,
Pače još tko hodi po svitu, nastoji
Svak da kakogodi ime mu posvoji
I da se povidi njegov, premda nije,
Za neka svak vidi dobro ga svudije.
Dostojan je svudi ovi grad da slove
Da ga Bog i ljudi vazda blagoslove.
I moja blagoslov pisan, kako može,
Daje mu sada ov, potvardi ti, Bože!
Srićan i u svemu tebi bil ugodan
I narod u njemu od ljudi bud' plodan
Mudrih, razboritih, obilnih dobrotom,
Hrabrih, uzoritih i zdravih životom!
Kuće mu ne tresi trus da ni oganj žež',11
Ni blago odnesi gusarin ni lupež.
Goste da bi štoval i ljubvom opojil,
A svoje nigoval i mirno pokojil.
Mirno i brestrudno po svitu putoval,
Korisno i prudno sve posle posloval.
Zdravo se odili, zdravo se zavarni
Otle gdi su bili ljudi i gdi čarni.
Bože, ti uzdarži, napriduj, veseli,
Što vlada, što tarži, što misli, što želi.
Jošće mu daj sriću, u pisnih, moj Bože,
Da slavu još veću k slavi mu prilože.
A ne kako ova koj bi već pristalo
Ne reći ni slova negoli reć malo.
Lakomo zaisto njega je hvalila,
Lagala da ništo nije, ni vuhlila.
Jeda li budeš pak i meni otvorit
Glas koji bude jak peti i govorit,
Evo se obiru virom brez nevolje
Da teg ne pohiću drugi s bolje volje.

II.
PISNI RAZLICIM PRIJATELJEM

JERONIMU MARTINČIĆU
Knjižica od tvoje pameti sabrana,
U ruke kâ moje ovih dan bî dana,
Čini me svu žalost od sarca da tiram,
Primednu nje slatkost steći kad razbiram.
Viruj mi, poništor slast od nje govora
Ne krije da je stvor tvojega razbora.
A toj ti jest u njoj prem meni najdraže
Što tebe, Jere moj, virno mi prikaže,
Jer mi se uzamni kad s njom uzbesidih,
Ti da si pri meni i da te prem vidih.
Tim poznah pravedno knjiga da se reče
Drazih bit zajedno čini sa daleče.
Svaršeno jest zato sada pamet moja
Stavila se na to da sebi pokoja
Ne da dokle knjigu ovujzi do tebe
Ne pošlje da brigu odvaržeš od sebe,
Kâ pišeš da daje sarcu ti skončan'je,
A uzrok sve da je moje nepisan'je,
Bi reć da cić mnoge oholasti moje
Vargal sam pod noge prijazni sve tvoje.
Na ku stvar ja t' velju da se moćno hiniš,
Dragi prijatelju, u tomu što sciniš
Lipost ni iman'je da bi me ponilo
Od tebe ni znan'je još da bi kô bilo:
Nu ako nikadar pisni ti ne šalju,
Ne primi za nehar i sam bo toj žalju,
Jer kom te zadosti Febo12 je uzvišil,
Spivan'ja milosti mene je ulišil.
A sestre njegove13 od gore kâ ima
Dva varha14, lugove zapriše sasvima
Tako da mi ne bî uzmožno dopasti
K vodi ku konj izbi kopitom perasti.15
Ter se ja ne nadam imena uviku
S ovoga što skladam ni slavu steć niku.
Zatim, dila mnoga ostala na stran oć,
A samo varh toga mislit mi nije moć.
A ti znaš (u knjige štio si) tko će pet,
Tribuje da brige nisu mu na pamet.
Da evo čini me velika tva ljubav
Uz teško da brime žilim se kako mrav,
Jer za tvoju mnogu dobrotu u svemu
Protivit ne mogu prošen'ju tvojemu.
Htiše se (sumnja nî) da on trud kî prija
Pišući ti meni, ja primem najprija,
Ne samn cić liti, da svakih cić díkâ
Za koje poštiti pravo je človika.
Tva bo ćud kriposna, dostojna sve časti,
Svakoga ko ju zna, sili da te časti,
A mene nada svih u koga ljubavi
Dar kada tamo bih, obilan postavi,
Kî da ja zabudem kakono neharan,
Pravo bi da budem pedipsan i karan.
Da kako inom svom kripostju si veći,
Tako umiljenstvom htil me si priteći.
Na tom ti zahvaljam i ako t' nî dosti
Izvit kî zgar pravljam, molim te oprosti.
K tomu ti još primam u obezu velu
Što si rad da imam svu sriću veselu.
Ne manje želim ja da ti Bog sva dobra
Spuni ter želin'ja tve sarce kâ obra.
Zatim mi bî čuti drago da s' rastargal
Uzu i stril ljuti iz sarca izvargal
Djetića kî narod od ljudi vas sjaha,16
Ter mirno u slobod počivaš bez straha.
Ako je to isto što pisan tva pravi,
Tvom sarcu da misto ne daješ ljubavi,
Scinim ja, od sada velika njeje moć
Toka cić nazada dobar dil da će poć.
Past joj će nizoko krila i raspan luk
Neće moć jur tôko obladat ženski puk,
Pokle joj ustinu zlatan stril najvrući
Kim gvozdje i stinu mogaše da svrući.
Kriposti jer nike u tebi su vele,
Cić kih o kolike tvu ljubav požele,
Najliše kad mrakom tim garlom medenim
Uspoješ, sve trakom obuziš ljuvenim
Ter s jutra k prozorom na pospih usteku,
Neka te pozorom veselim zateku.
A nisu takove da ne bi mnogokrat
Cića njih sam Jove stvoril se u daž zlat.17
Zato dim, bez barže da ljubav oni čas
Kî se ti odvarže, zgubi moć i oblas.
Toj trudno virujem, nu isto ako je,
Da svakom darujem hvalom te, pravo je.
Jer ti neć' bit oni (mogu reć slobodno),
Od boja kî odni krunu nedostojno,
Da on ki imijuć protivšćine mnoge,
Hrabreno se bijuć stavi jih pod noge:
Na polju kî ostat ne more brez muke,
U ljubavi jer stat ide ti od ruke.
A tôko veću trud slavu tvoj izvodi,
Kôko je put na blud širi kî te vodi.
Bog ti tej odluke potvardi tako da
Ljubavi u ruke ne dojdeš nikada.
I ja t' se ovdi steć slobodan nahodim,
Ljuvenim tere već za stigom ne hodim.
A ne mnij da bi toj cić nike hrabrosti
Kom bih se njegovoj odarval jakosti,
Al ine cić stvari, suprotiv s kom bih stal,
Da jere ne mari za mene kî sam mal.
Zdravjem se još tebi hvalim ja zadosti
Kô imam u sebi po božjoj milosti.
Što želiš pak zatim razumit, dni moje
I vrime uč tratim, život moj ovo je:
Vargal sam sve na stran raskoše; ne stojim
U linost nego stan podvignut nastojim,
Razrušen kî je bil malone sasvima
Od mnoštva koje dil razbora ne ima,18
Ter po sva godišća o drugom ne radim
Neg zgibla vinišća ponavljam i sadim.
Sila m' je cić toga vartit se, opticat,
A jedva jednoga more me doticat.
Sad me Vis, sad Stari, sad ima Novi Hvar19,
Cić takih ter stvari počivam nikadar.
Ino ti poručit ne imam šta na toj,
Mučim za ne mučit, taj ti je život moj.
I ufam, neće trud zaludu bit ovi,
Višnji Bog ako sud ne pošlje kî novi.
Vrime je sad niko, niki su dni sada
Da ne vim je li tko koga strah ne vlada.
Čul si ča nahode po zvizdah, kî znaju,
Kî potop od vode uskori pravljaju,
A znaš, po kriposti zvizda ter nebesa
Ovde na svit dosti zgaja se čudesa.
Jošće znaš, taj niki njih način ima moć
Kom razum čovički do neba može doć.
Tim vide do sto lit dan, čas i hip u koj
Sunce će potamnit i misec tolikoj,
Misec kad pokrati sunčenu svitlost nam,
A zemlja kad vrati isti mu taj zajam.
Njim je stvar očita kî je uzrok zime,
Premalitja, lita, jeseni zatime.
Mnoge stvari ine čudne tim naukom
Poznati nas čine i ticati rukom.
Ter nije brezredno da nas strah obide
Kada nam kô zledno zlamen'je povide.
Jaoh, ako njih sudi ne griše u temu,
Iman'je što prudi, trudimo se čemu?
K tomu je stvar druga, cić koje strah veći
I veća još tuga ima nas opteći,
Jer po toj mudrosti hoću još da znaju
Od nikih kriposti zvizda ke poznaju:
Brez broja jest inih od kojih nije moć
Vidin'jem ljudi svih najmanju vidit moć,
Koje će protivit onim da ne stvore
Taj čuda, možebit, koja se govore.
Da drugo ovoj zlo od koga hoću reć,
Blizu je dolizlo, bliže se neće već,
Jer trudno može sam čitovat uteći,
Susidu jure hram tko vidi goreći.
Zatvoren tamo tja ne čuješ u kutu,
Mornarom kako ja koji sam na putu
Kako je prikrila Rodiotski otok
Čudna moć i sila ku poda vas istok.20
Zato ću da t' povi mâ pisan niki dil
Od toga što novi glas nam je povidil.
Petkrat je tisuć sto ljudi car sakupil,
Nevoljno toj misto s kimi je podstupil.
Tolik broj brez mire virovat tko more?
Dali su od vire ljudi kî govore.
Od onih diliše, ke timar blagovat
I kih odlučiše vojnikom poslovat.
Ostali nezvani kupom se svi palju,
Razlika pogani mista kihno šalju,
Ter prave raja dil svaki će dobiti,
Zemlje samo badil u obrov da hiti.
Poganstvu zaisto svemu i istoku
Prislavno toj misto selo jest u oku.
Jer targe ke brodi k Carigradu vode,
Čestokrat nahodi gusarin iz Rode
Ter niktor ne more od poganske ruke
Ono tiskno more broditi brez muke,
Komu ime ona divica satvori,
S zlatoga kâ ovna pustiv se obori21
K tomu brez pristan'ja u kopno zahode,
Robja ter iman'ja razlika izvode.
Tim ti se oholit budu Rodioti,
a Turci odolit ne mogu sramoti.
Zato se ne čudi takova cić posla
Da je množ od ljudi brez broja tuj došla.
Četarsta i veći broj galij ter navi
Jest u kih brodeći vojska se priplavi.
Čudna je stvar listo slišati načine
i sprave zaisto koje se tuj čine.
Najpri su s vojskami podaleče stali
gdino jih puškami ne bi dohitali,
Odonde ter počan, zemlju ku kopaju,
Prida se meću van, a za trud ne haju,
Tako da zemlje prah nije tuj ostao
Ki jim nî po rukah tisućkrat propao.
U koj stvari takov način su daržali
Da goru na obrov zemlje su dognali,
Goru, dim, s ke odzgar mogu sa višine
Viditi svaku stvar u gradu ku čine.
Virovat sad onoj moreš da činjahu
Žiganti kada boj s bozi bit htijahu
Kî goru sarditi varh gore kladihu
Po kojih uziti na nebo hotihu.22
Tom ti se od grada gorom zastupaju
Kî svak čas od tada mortari lupaju,
Tako da ni nova kuća jest ni stara
Koj nisu pokrova rastukli odzgara.
Mnoge su još vele tuj puške ke zjaju,
Prostrano ke, vele, da svitom stresaju,
Ter stinu najveću sa desna i liva
Iz sebe van meću kâ zid razoriva.
Manjih je tolika množ da nî ostalo
Kuće ni zvonika kî mila nimalo.
Zatime jest paka trideset hiljada
Ostalih pušaka kih svaku dopada
Nje puškar, opravno vazda kî ju nosi
I hita upravno kamo se kad prosi,
Tako da ne kloni glavu iza miri
Tko neće čas oni da zube ociri.
Janjičari sila i spahij još diju,
Kojih gvozdja23 cila do potplat odiju,
Kino se naprida većekrat makoše
Tako da varh zida stige utakoše.
Nemoj mnit kî riju, opraviv listo toj
Što ti zgor besiju, da stoje u pokoj.
Mnozi su kî nasut obrov bi hotili,
Neka bi ravan put ka gradu imili,
Kojim je dilati nevolja toj dilo,
Kopji bo ter bati gone jih nemilo,
Mnozi su pak od njih tja doli, duboke
Kî dubu na pospih jame ter potoke,
Pod mire da došad oganj tuj zaduše
Kakono Biograd jeda jih razruše.24
Zatvoren jer oganj, tako se govori,
Da goru staviš na nj gvozdenu, obori.
S drugu stran grajani ne misli da leže,
I stojeć zamalo da ništor ne teže,
Kanune, šćopite, spingarde svej meću,
Turske mantelite kojimi razmeću
I kimi još tuku onih kî naliplju
Da zemljom, ku vuku, obrove nasiplju
Ter ono što s potom i karvju navargu,
U grad oni potom po rapah uvargu,
Zatim što razore puške i raziju,
Opet malo gore slože i saziju
Drivjem, zemljom, kalom, stinjem kô svak nosi
I stvarju ostalom kako se gdi prosi.
Časa ne praznuju s večera ni s jutra
Neg se zadubljuju i oni iznutra,
Gdino se pak staju sa Turci, kîno rih
Da jame kopaju protiv njim na pospih:
Tuj jih unebljušiv ognjem kî priprave
I prahom zadušiv pod zemljom ostave.
Veliku, di, pomoć sužnji ke imaju
Rabeći dan i noć u tom jim podaju.
Ni dica zaludu ne side ni žene
Da u svakom trudu mužem su takmene.
Čudesa sva koja silan car tuj tvori,
Ne more rič moja da jih izgovori.
Pomisli kî svudi dobivat jest učan,
Trateć prah i ljudi zamani, je l' mučan?
Zato, di, da ima svaršenu odluku,
Prî stan'je sasvima izgubit iz ruku,
Negoli ne podrit taj grad i rasuti
Kî želi prem požrit kako zmaj priljuti.
Ako se izmota taj konac kî vuče,
Sarce iz života karstjanstvu izvuče:
Ako l' Bog ne pusti, neg mu taj iskine
Zalogaj iz usti prî neg ga pozine,
Veću slavu stokrat Rodi će dati toj
Neg kološ kî porat prikročil biše njoj.25
Što bih mogal znati, ino ti ja novo
Ne umim kazati ni pisat neg ovo:
Da me ćeš uskore na ta kraj dočkati,
Ako Bog kî more, zdravje mi ne skrati.
Mejutoj ja prošu: sve tamo kî stoje
Pozdravi (znaš tko su) prijatelje moje,
Jer i ja zapovid tvoju sam opravil:
Komu bî Ektor did Petra sam pozdravil,26
U svemu kî veli vaskolik da je tvoj,
Ter da si zdrav želi i vesel tolikoj.
Trudan je konj ovi na kom sam dobahtal,27
Jer zgubiv potkovi nohte je očahtal.
Zato ga odsedoh ovde i rasedlav
U štalu uvedoh. Moj Jere, budi zdrav.

                                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -