dr. sc. Marina Bricko

Bricko_cb

(1960-2016)

Prof. dr. sc. Marina Bricko rođena je 1960. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1983. opću lingvistiku i klasičnu filologiju. Još kao apsolventica školske godine 1982/83. predavala je latinski jezik na Osnovnoj školi Jabukovac. Na Katedru za grčki jezik i književnost Odsjeka za klasičnu filologiju primljena je kao postdiplomand-pripravnik 1984, a 1986. izabrana je za asistenta. Poslijediplomski studij književnosti završila je 1988. godine obranom magistarskoga rada pod naslovom “Pripovjedni aspekt Euripidovih tragedija”. U znanstveno-istraživačko zvanje znanstvenoga asistenta izabrana je 1989. U lipnju 1995. obranila je doktorsku disertaciju pod naslovom “Topika i ironija u helenističkom epigramu”.

U suradničko zvanje višega asistenta izabrana je 1996, u znanstveno-nastavno zvanje docenta 1997, izvanrednoga profesora 2003, redovitoga profesora 2010. te redovitoga profesora u trajnom zvanju 2016. Bila je predstojnica Katedre za grčki jezik i književnost od 2004, a pročelnica Odsjeka za klasičnu filologiju od 2003. do 2005. U dva navrata obnašala je dužnost tajnika Hrvatskoga društva klasičnih filologa. Bila je članica Society for the Promotion of Hellenic Studies u Londonu.

Prof. dr. sc. Marina Bricko bila je najupućeniji poznavatelj klasične grčke književnosti u nas. U znanstvenom se radu ponajviše bavila književnošću helenističkoga i carskoga razdoblja (Kalimah, Teokrit, Lukijan, Nikarh), grčkom tragedijom (Euripid), grčkom komedijom (objavila prvu monografiju o Menandru u Hrvatskoj), te antičkom retorikom i teorijom književnosti (priredila dvojezično izdanje Demetrijeve rasprave “O stilu”). U širini svojih interesa bavila se i književnošću hrvatskoga latinizma i ostavila neizostavne radove s toga područja: “Kunićev skoptički epigram”, “Naknadno upisana Arkadija. Kunić i Zamanja kao prevodioci Teokrita”, “Zamanja’s Translation of Hesiod’s Epic Works and Days”, “Otia Antuna Vrančića i tradicija antičkog epigrama”. Sudjelovala je u izradi “Hrvatsko-grčkoga frazeološkog rječnika” (1994), “Leksikona antičkih autora” (1996) te “Leksikona antičkih termina” (2003). Kao vrsna prevoditeljica za biblioteku Grčkih i rimskih klasika Matice hrvatske priredila je i prevela “Epigrame” Marka Valerija Marcijala (1998) te Lukijanova “Djela” (2002). U tisku je njezina knjiga koja predstavlja cjelokupan pjesnički opus grčkoga pjesnika i filozofa Filodema.

 

Izbor iz bibliografije

Knjige

  • Leksikon antičkih termina (Zagreb, 2003). [zajedno s D. Novakovićem, D. Salopekom, Z. Šešeljem i D. Škiljanom]
  • Menandar: zagubljeni klasik (Zagreb, 2002).
  • Leksikon antičkih pisaca (Zagreb, 1996). [zajedno s D. Novakovićem, D. Salopekom, Z. Šešeljem i D. Škiljanom]
  • Hrvatsko-grčki frazeološki rječnik (Zagreb, 1994). [zajedno s D. Salopekom]

Znanstveni članci

  • “Nikarhov skoptički epigram.” U Zbornik radova u povodu 100. obljetnice rođenja Veljka Gortana (u tisku).
  • “Otia Antuna Vrančića i tradicija antičkog epigrama,” Latina et Graeca n. s. 8 (2005): 5-13.
  • “Zamanja’s Translation of Hesiod’s Epic Works and Days.” U Plurilingvizem v Evropi 18. stoletja, ur. Fedora Ferluga Petronio (Maribor, 2002), 271-281.
  • “Naknadno upisana Arkadija: Kunić i Zamanja kao prevodioci Teokrita.” U Hrvatska književna baština, sv. 1, ur. D. Fališevac, J. Lisac i D. Novaković (Zagreb, 2002), 575-593.
  • “Kunićev skoptički epigram.” Anali zavoda za povijesne znanosti HAZU Dubrovnik 34 (1996): 121-134.
  • “Protoromantična ironija i književnost antičke Grčke.” U Tropi i figure, ur. Ž. Benčić i D. Fališevac (Zagreb, 1995), 281-310.
  • “Benešićev latinski prijevod elegije Grgura iz Nazijanza.” U Dani hvarskog kazališta: Hrvatski humanizam. XVI stoljeće protestantizam i reformacija, ur. N. Batušić i dr. (Split, 1992), 85-99 (isto u: Mogućnosti 39/3-4 (1992): 238-249).
  • “Ironija kao govorni čin.” SOL 12/1-2 (1991): 25-38.
  • “Menandar, nova komedija i ironija.” Latina et Graeca 17/34 (1989): 7-18.
  • “Ima li “epiziranja” u Euripida?” U Relationes Polenses: Znanstveni skup “Antički temelji naše suvremenosti”, Pula 12-17. X 1986. Referati članova Hrvatskog društva klasičnih filologa, ur. V. Vratović, D. Novaković i Z. Šešelj (Zagreb, 1988), 9-17.
  • “Teorija pripovijedanja i teorija drame.” Umjetnost riječi 32 (1988): 317-332.

Prijevodi

  • Filodem. Epigrami  (Matica hrvatska, u tisku)
  • Lukijan. Djela (Zagreb, 2002).
  • Demetrije. O stilu (Zagreb, 1999).
  • Marko Valerije Marcijal. Epigrami (Zagreb, 1998).
  • “Barbara Johnson, Okvir referencije: Poe, Lacan, Derrida.” U Suvremena teorija pripovijedanja, ur. V. Biti (Zagreb, 1992), 217-257.
  • “Marcijal: Trinaesta knjiga epigrama. Xenia.” Latina et Graeca 18/36 (1990): 39-54.
  • “Marcijal: Osma knjiga epigrama.” Latina et Graeca 17/33 (1989): 25-48.
  • “Lukijan: Razgovori hetera.” Latina et Graeca 16/32 (1988): 31-48.
  • “Peter J. Rabinowitz, Prije čitanja: Pripovjedne konvencije i politika tumačenja (poglavlje ‘Polazišta’).” Republika 44/9-10 (1988): 268-291.
  • “Thomas E. Lewis, Referencija i diseminacija: Althusser po Derridi.” Republika 44/5-6 (1988): 185-208.
  • “Menandar: Djevojka ošišane kose.” Latina et Graeca 15/30 (1987): 73-84.
  • “Menandar: Štit.” Latina et Graeca 15/30 (1987): 63-72.
  • “Menandar: Posrednikova presuda.” Latina et Graeca 12/23 (1984): 77-94.
  • “Menandar: Samljanka.” Latina et Graeca 11/22 (1983): 79-99.
  • “Menandar: Mrzovoljnik.” Latina et Graeca 9/18 (1981): 51-73.
  • “Dvadesetsedam Marcijalovih epigrama.” Latina et Graeca 7/13 (1979): 43-53.