(Hrvatski prijevod nalazi se na kraju engleskog teksta.)


May 15, 1997

The Meaning of Sex

Marty Klein, Ph.D.

Sex has no intrinsic Meaning. Almost everyone wishes it did.

The desire to give sex meaning is an understandable, important enterprise. Honestly approached, it can be a valuable exercise; disguised as the righteous desire to simply appreciate the meaning sex has, or as the pursuit of restoring sex's "true" meaning, it is a common source of conflict for both individuals and society.

Sex only has meaning insofar as we experience it. Its meaning is emergent, not objective. We discover the meaning of sex each time we have it, meaning that only resides in our experience. The meaning of sex changes--is reinvented--each time we have it.

Most people need sex to have meaning because the alternative is too frightening: having sex in an existential vacuum. Sex without meaning would require participants to float freely in sexual experience, rather than being snugly anchored in a cognitive framework, an explanation.

This is scary because of our indoctrination that sex is bad. We learn that we need protection from our sexuality: its non-linear, open-ended nature, its cacophony of impulses and feelings, its transcendent possibility of taking us away from ourselves. We might not, after all, make it back.

Because sex is ultimately grounded in the body, it is a right-brain, non-linear experience, not a left-brain, cognitive one. Of course, sex can be analyzed, evaluated, and so on, but not as part of the experience. Having sex and understanding sex are two separate activities, much like eating and understanding nutrition are two separate activities. Trying to understand nutrition or digestion while eating undermines the sensuality and enjoyment offered by the experience of dining.

"Sex" is not limited to intercourse; not even limited, in fact, to genital activities. In reality, "sex" describes a huge range of activities. This is half of a dialectic: many things can be sex because sex has whatever meaning we experience moment by moment; and sex has an infinite range of meanings because the scope of activities that can properly be called sexual is so vast.

People who believe they know the objective meaning of sex can easily say what sex is and what it isn't. Their dichotomy is clear, the sexual side predictably narrow. That's one reason such people can be so self-righteous about what humans should and should not do sexually.

"Intimacy," for example, is a common rallying point for people who need sex to have Meaning. "Intimacy" (which, it should be noted, means radically different things to different people) is fine. But setting it up as a standard for "good" sexuality creates a hierarchy of sexual experiences, downplaying or even excluding many of its most important aspects.

This must be true regardless of the particular meaning people decide sex "really" has. In this sense, traditional Christianity and other sex-negative institutions are not the only source of sexual repression in our culture. Rigidity about sexual experience, meaning, and decision-making is the true culprit.

Organized Humanism, for example, stands opposed to religious concepts of sex being inherently evil. But to the extent that Humanism is attempting to discover some secular "true meaning" of sex, it colludes with society's conceptual rigidity. Ultimately, it is different from other sexual dogmas only in content.

With the perspective that sex has only emergent meaning, we can experience a huge range of sexual feelings and meanings. With a different perspective, much of this range is either invisible, or worse, repugnant and, by definition, excluded.

Sexuality, for example, has a dark side. One can deal with this in many ways, but an experience-based model of sexuality does not judge this fact. Instead it accepts it, makes room for it, plays with it or not, but always respects it.

If, however, one believes sex has a revealed meaning--say, it must always "nurture a relationship"--then there's no room in the model for sex to have a dark side. One has to deny that it's there, say it reflects a perverse mind, weed it out, destroy it--because its existence threatens the model of what sex can be. This is a primary source of censorship and other repressive movements.

The fact that sex has no intrinsic meaning is, actually, its ultimate positive quality. It gives us the opportunity to discover an infinite number of meanings in sex, and to use sex as a vehicle for self-exploration. And it gives us the chance to play, in the purest sense of the word.

But the fact that sex has no meaning is scary. It means that every time you have sex you're adrift. It means you have to take responsibility for your choices and experiences. If you believe that sex is dangerous, of course, or if you believe that sex is so powerful that it can destroy you, this is a terrifying prospect.

Sex's lack of meaning is also scary because it means our partners are not subject to our control, or accountable to objective criteria. It means we have no authority to tell a partner, "you're obviously wrong for what you like or do sexually, so you should want what I want--sex the 'right way.'" Sex having no meaning requires that we trust ourselves when being sexual. First, it means making choices from a vast array of options. Will we make good choices? Choices that reveal things about us which we're defended against? This is far worse than simply being exposed as having lust in your heart. Will we be attracted to activities that "good people" are not? Will our choices hurt our partner, our family, our country?

Second, you have to trust sex. Will it take you so far out you can't come back? Will you have your eyes put out by its brightness or darkness? It's like reaching into the back of a cave without knowing what's back there. It takes courage.

Third, you have to trust your partner. Can s/he handle whatever you create sexually? Can s/he go to new sexual vistas with you as you invent them, or will you find yourself alone? Will s/he go further or faster than you, also leaving you feeling alone? In reality, sex is almost always an experience of oscillation: of partners being alone and then finding each other, again and again. Can you tolerate being parallel and then coming together, then splitting up again moments later, trusting that you'll find your way back toward each other?

Finally, you have to trust that you're adequate--that is, that your body will respond to whatever challenge sex presents. In reality, that's redundant, because sex only exists in the body, and so it can't present challenges your body can't handle. In this sense, losing an erection, for example, is a perfect response to whatever is going on at the moment. Only if we have a particular, arbitrary standard for our body's behavior is a lost erection problematic.

Many troubling behaviors reflect how badly people wish sex to have meaning. To sustain the illusion that it does, for example, society is willing to persecute some members through laws regulating consensual sexual behavior or preventing sex education. This is why people are invested in others' sexuality--because it feels dangerous to have alternative models of sexuality floating around. In this sense, the desire for sex to have meaning makes society a theocracy, with the government, organized religion, and media its priesthood.

This wish for sexual meaning is also behind the common desire for special rules to govern sexual behavior and decision-making. This is an example of the wish, as Fromm called it, to escape from freedom: to avoid taking responsibility for the complex and (it feels) dangerous richness of our sexuality. Ecstatic sexuality--that is, body-centered instead of mind-controlled--is possible only if we let go of socially-constructed, alleged ontological boundaries of sex. People fear this is the same thing as letting go of ethical boundaries, which is not true. Ethical boundaries regarding sexuality do not require some arbitrary, objective ontological boundaries being imposed on the sexual body and mind. This insight [in addition to an actual code of ethics] is part of the treasure that Humanism can offer.

Humanism should be vigorously developing a dialogue that addresses sexuality's ecstatic nature through a non-moralistic, non-dogmatic exploration. Humanism should be helping people understand sexuality in its mysterious yet non-mystical, meaningful (emergent) yet not Meaningful (objective), sacred yet non-religious grandeur.

Ironically, the sanctified meaning that people want sex to have blocks access to the very transcendent qualities they claim they desire. By confronting this personal and social reification, Humanism could give people a chance to have the profound sexual experiences whose possibilities are wired into both the human body and the mind's capacity to bond with others.

So is sex meaningless? Yes and no. It is meaningless in the objective or philosophic sense. But it is meaningful on the personal, experiential level. One reason that people have sex is to be periodically renewed, nourished in their experience of whatever kind of meaning they expect--whether that meaning involves intimacy, closeness, pleasure, creativity, bodily perfection, or the promise that life is OK.

The desire to pretend that sex has meaning is understandable. It indicates a desire to be grounded, to depend on something. But developmentally, we all have to get off the floor and walk, even though it seems so terribly high up there, and the floor seems so terribly hard, and falling is so terribly scary.

As with all fears, how we respond to this one is a clear statement of where we are. Pretending we don't have this fear is immature, and it prevents us from moving forward. Acknowledging this fear is a prerequisite for constructing a mature universe.

So we need to deal with this fear by confronting it: by looking sex straight in the eye of its deep, black maw, and walking straight in--whistling a happy tune, if necessary--trusting sex and ourselves, knowing that the worst thing that can happen is merely that we'll have an experience we don't want to repeat.

Because we can't learn to walk without falling a few times. The question is, what's more important--learning how to walk, or preventing a few bumps and sprains?




Značenje seksa

Seks nema značenje po sebi, premda bi gotovo svi htjeli da ga ima. Potreba da se seksu prida značenje razumljiva je i važna. Iskreno nastojanje u tome može poslužiti kao vrijedna vježba. No, ako je posrijedi samo želja da se potvrdi vrijednost značenja koje seks ima ili nastojanje da se seksu vrati njegovo “istinsko” značenje, to može postati izvor sukoba i za pojedinaca i za društvo.

Seks ima samo ono značenje koje mu pripisuje ljudsko iskustvo. To je značenje koje izrasta iz situacije, a ne objektivno. Svaki put kad imamo seksualni odnos, otkrivamo značenje seksa, što znači da ono postoji samo u našem iskustvu. Značenje seksa se mijenja, ono se iznova otkriva svaki put kad imamo seksualni odnos.

Većini je ljudi potrebno da seks ima značenje, jer ih alternativna mogućnost, seks u egzistencijalnom vakumu, previše plaši. Seks bez značenja zahtijevao bi od sudionika da se slobodno prepuste plutanju u seksualnom iskustvu, umjesto da se usidre zaštićeni u kognitivnom okviru, to jest objašnjenju.

Ta ih mogućnost zastrašuje samo zbog toga što smo naučili da je seks nešto loše. Naučili smo da nam je potrebna zaštita od vlastite seksualnosti - od njezine nelinearne, krajnje otvorene prirode, njezine kakofonije impulsa i osjećaja, transcendentne sposobnosti da nas udalji od nas samih. Na kraju krajeva, što ako se odatle ne uspijemo vratiti?

S obzirom da je seks primarno utemeljen u tijelu, on je nelinearno iskustvo desne polovice mozga, a ne lijeve, kognitivne. Naravno, seks se može analizirati, ocjenjivati i tako dalje, ali ne kao dio iskustva. Seksualna praksa i razumijevanje seksa dvije su odvojene aktivnosti, jednako kao što su konzumiranje hrane i razumijevanje prehrane dvije odvojene aktivnosti. Truditi se razumjeti prehranu ili probavu za vrijeme večere ugrožava senzualnost i užitak koji nam jelo pruža.

“Seks” nije ograničen na snošaj niti na genitalne aktivnosti. U stvarnosti, “seks” opisuje širok spektar aktivnosti. Mnoge se stvari mogu smatrati seksom, jer on ima najrazličitija značenja koja doživljavamo iz trenutka u trenutak, pri čemu je spektar tih značenja beskrajan, jer je i spektar aktivnosti koje se mogu nazivati seksualnima golem.

Ljudi koji su uvjereni da znaju objektivno značenje seksa mogu vem vrlo lako reći što seks jest, a što nije. Njihova je dihotomija jasna, a seksualnost predvidljivo uska. To je jedan od razloga zbog kojeg su toliko sigurni u ispravnost svog suda o tome što se u seksu smije, a što ne.

“Intimnost” služi kao zajedničko uporište ljudima kojima je potrebno da seks ima značenje. Intimnost, koja naravno predstavlja različite stvari različitim ljudima, posve je u redu. Međutim, postavljanje intimnosti kao standarda za “prihvatljivu” seksualnost stvara hijerarhiju seksualnih iskustava koja umanjuje ili čak isključuje mnoge od njihovih najvažnijih aspekata.

Ovo vrijedi bez obzira na pojedina značenja koja ljudi odluče da seks “stvarno” ima. U tom smislu, tradicionalno kršćanstvo iostale institucije negativnog odnosa prema seksu nisu jedini izvor seksualne represije u našoj kulturi. Stvarni je krivac rigidnost u našem odnosu spram seksualnog iskustva, značenja i donošenja odluka.

Organizirani humanizam suprotstavlja se, primjerice, religijskim koncepcijama u kojima je seksualnost neodvojivog od zla. No, ondje gdje humanizam pokušava otkriti neka sekularna “ispravna značenja” seksa, počinje se preklapati konceptualnom rigidnošću društva. Na taj način, humanizam se samo po sadržaju razlikuje od ostalih seksualnih dogmi.

Polazeći od toga da seks ima samo iskustveno značenje, moguće je iskusiti golem spektar seksualnih osjećaja i značenja. Drukčiji pristup čini velik dio ovog spektra ili nevidljivim ili, još gore, odvratnim i po definiciji isključenim.

Seksualnost, na primjer, ima svoju mračnu stranu. S time se možemo nositi na mnogo različitih načina, ali model seksualnosti temeljen na iskustvu tu činjenicu ne osuđuje. Umjesto toga, on je prihvaća i daje joj prostora, igra se s njom i uvijek je poštuje.

S druge strane, vjeruje li se da seks ima neko jasno značenje, kao na primjer da uvijek mora “snažiti vezu”, onda u tom modelu nema mjesta mračnoj strani seksa. Njezino postojanje mora se poreći. Ustvrdit ćemo odraz perverznog uma te da ju je potrebno iskorijeniti i uništiti, jer postojanje mračne strane seksa predstavlja prijetnju onome što bi seks trebao biti. Ovo jeprimarni izvor cenzure i ostalih represivnih pokreta.

Činjenica da seks nema značenje po sebi u stvari je njegova glavna pozitivna osobina koja nam omogućuje da otkrijemo bezbroj različitih značenja seksa te da seks koristimo kao sredstvo samospoznaje. To nam daje priliku za igru u najčišćem smislu te riječi. Međutim, činjenica da seks nema značenja nas zastrašuje. To znači da je svaki seksualni odnos prepuštanje slučajnostima te da za sve izbore i iskustva moramo preuzeti punu odgovornost. Povjerovati da je seks opasan ili toliko moćan da nas može uništiti krajnje je zastrašujuća perspektiva.

Nedostatak značenja seksa zastrašuje i stoga jer u tom slučaju nemamo kontrolu nad našim partnerima. Niti oni više ne podliježu objektivnim kriterijima. Drugim riječima, nemamo prava reći partneru: “Očito je krivo ono što ti se sviđa i što voliš raditi u seksu, odnosno trebao/la bi željeti ono što ja želim - seks na ‘pravi način’”. Seks koji nema značenja zahtijeva od nas da vjerujemo sebi i svojoj seksualnosti.

Prvo, to znači birati unutar široke palete opcija. Hoćemo li dobro odabrati? Hoće li taj izbor otkriti neke stvari od kojih se štitimo? To je mnogo gore nego biti prokazan kao osoba s požudom u srcu. Hoće li nas privući aktivnosti koje “dobre ljude” ne privlače? Hoće li naš izbor povrijediti našeg partnera, obitelj, državu?

Drugo, seksu valja vjerovati. Hoće li nas odvesti tako daleko da se više nećemo moći vratiti? Hoće li nas zaslijepiti svojim sjajem ili mrakom? To je isto kao i zakoračiti u dubinu pećine neznajući što nas tamo čeka. Za to je potrebna hrabrost.

Treće, morate vjerovati partneru/partnerici. Može li on/ona prihvatiti ono što seksualno oblikujete? Može li vas slijediti u vašim seksualnim uzletima, dok ih otkrivate, ili ćete se na tom putu naći sami? Hoće li ići dalje i brže nego vi, ostavljajući vas same? U zbilji, seks je gotovo uvijek iskustvo različitih titraja: partneri koji su sami, a koji potom uvijek iznova pronalaze jedni druge. Možete li tolerirati usporedno kretanje, kako biste se u nekoj točci sastali, a potom, već nekoliko trenutaka kasnije, rastali u vjeri kako ćete pronaći put natrag jedno do drugoga.

Napokon, morate vjerovati da ste dorasli situaciji i da će vaše tijelo odgovoriti na svaki izazov koji vam seks ponudi. U biti, to je prazno ponavljanje, jer seks postoji samo u tijelu, pa prema tome ne može postaviti izazove s kojima naše tijelo neće moći izaći na kraj. U tom smislu, gubljenje erekcije, primjerice, savršen je odgovor na štogod se u tom trenutku zbivalo. Samo ako imamo točno određen, arbitrarni, standard za ponašanje vlastitog tijela, gubljenje erekcije postaje problem.

Mnoga problematična ponašanja odražavaju činjenicu da ljudi žarko da seks ima značenje. Kako bi se zadržala iluzija da seks ima neko značenje, društvo je, primjerice, spremno goniti neke članove putem zakonskih odredbi koje reguliraju seksualno ponašanje ili osporavaju pravo na seksualno obrazovanje. To objašnjava zašto se ljudi angažiraju oko tuđe seksualnosti. Naprosto, čini im se opasnim dopustiti da se alternativni modeli seksualnosti slobodno razvijaju i plutaju oko njih. U tom smislu, želja da seks ima neko značenje pretvara društvo u teokraciju s vladom, organiziranom religijom i medijima kao svećenstvom.

Želja da seks ima značenje u pozadini je i opće želje za postojanjem posebnih pravila koja bi regulirala seksualno ponašanje i donošenje odluka. To je primjer želje, po Frommu, za bijegom od slobode, kako bi se izbjeglo preuzimanje odgovornosti za kompleksno i (čini se) opasno bogatstvo naše seksualnosti. Ekstatična seksualnost, koja je usredotočena na tijelo, a ne kontrolirana umom, moguća je samo ako napustimo društveno konstruirane, i navodno ontološke, granice seksa. Ljudi se toga plaše kao da je to isto što i napuštanje etičkih granica, što je, dakako, pogrešno. Etičke granice koje se tiču seksualnosti ne zahtijevaju neke arbitrarne, "objektivne i ontološke", granice postavljene seksualnom tijelu i umu. Ta spoznaja (uz aktualni etički kod) dio je onog blaga koje humanizam može ponuditi.

Humanizam bi trebao intenzivno razvijati dijalog koji se odnosi na ekstatičnu prirodu seksualnosti i to putem ne-moralizirajućih, ne-dogmatičnih traganja. Humanizam bi trebao pomoći ljudima da razumiju seksualnost u svoj njezinoj misterioznoj ali ne i mističnoj, iskustvenoj ali ne i objektivnoj, svetoj ali ne i religijskoj veličanstvenosti.

Paradoksalno je da pročišćeno i sveto značenje koje ljudi seksu žele pridodati onemogućuje pristup njegovim transcendentnim osobinama, za koje svi tvrde da su im potrebne.

Suprotstavljajući se tom osobnom i društvenom postvarivanju, humanizam bi nam mogao pružiti priliku da doživimo istinsko seksualno iskustvo, čije su mogućnosti biološki utkane u ljudsko tijelo, ali i sposobnost uma da se povezuje s drugima.

Je li, dakle, seks lišen značenja?

I da i ne.

Seks nema značenja u objektivnom ili filozofskom smislu, ali ima na osobnoj, iskustvenoj razini. Jedan od razloga zbog kojih se ljudi upuštaju u seksualne odnose jest želja za periodičnim obnavljanjem i njegovanjem njihovog iskustva u okviru bilo kojeg značenja koje očekuju - bez obzira uključuje li ono intimnost, bliskost, užitak, kreativnost, savršenstvo tijela ili obećanje da je život dobar.

Razumljiva je potreba ljudi da se prave kako seks ima značenje. Ona pokazuje našu potrebu za čvrstim temeljima, za osloncem. Međutim, rastući, svi se jednog dana moramo podignuti s poda. Koliko god nam se novostečena visina činila zastrašujućom, pod tvrd, a pad opasan, moramo početi uspravno hodati.

Kao i sa drugim strahovima, i odnos prema upravo opisanom jasno pokazuje što smo i gdje smo. Nezrelo je pretvarati se da se ne bojimo. To nas priječi u napredovanju. Priznavanje straha pretpostavka je za izgradnju zrelog svijeta.

Prema tome, s tim se strahom moramo suočiti. Gledajući seksualnosti ravno u oči i u njezino duboko i mračno ždrijelo, valja nam hrabro zakoračiti - ako je potrebno, zviždeći veseli napjev - s punim povjerenjem u seks i sebe same, znajući da je najgore što nam se može dogoditi iskustvo koje ne želimo ponoviti.

Budući da bez padova ne možemo naučiti hodati, postavlja se pitanje što je važnije: naučiti hodati ili izbjeći nekoliko čvoruga ili uganuća?

Prevele: Hana Francetić i Petra Hoblaj