XL.

Illyr. Cjasna haglina sramote nepokriva.

Honesta vestis non contegit infamiam.

Musca, et Apis.

Stat Musca quaedam, quam viridis ornat color
Contemperatus aureo, pulcherrima
Videri, at aliis et figura, et moribus
Cognata muscis; propriumque huic insuper
Id est, ut olido, quo nutritur, a fimo
Nunquam recedat. Haec volantem cominus,
Florumque capita delibantem Apiculam
Ut vidit atro concolorem pulveri,
Tune, inquit, habitu corporis sic lurido
Audes venustis insidere floribus?
Id me deceret aequius, cui divitis
Smaragdi ab omni parte se adjungit nitor.
Exasperata sic superbis vocibus
Apis, dabo, inquit, non venustam corporis
Mihi adeo formam, nec colores vividos;
Flores at illus nil curant, et surgere
Hinc mellis etiam me liquidi partem sinunt,
Quod in beata congero alvearia.
At tu, quae nitidis exornata vestibus
Contemnis alios, ne putato contegi
Tuam sub illis posse turpitudinem;
Nam qualem accedas ad dapem, ipse odor docet.
Quibus indecora dignitas adjungitur,
Fabella in illos maxime haec quadrat viros.

Priciza XL.

Pr. Cjasna haglina sramote nepokriva.

Muha, i Pcela.

Njekoja jest Muha kû ljepo ſelena

Rese odasvud ruha, kanosu i ſlachjena.

Vidjeti ljepaje, rodjakigna ali svim

Druſiem onaje muhami ostalim.

Slika, i chjud istaje, al te osobnosti 5

Jest ova da staje na ghnus, kimse gostj.

Pcelu ona videchi, koj-je od ſemljge pomas,

Tù bliſu letechi, ghdi sisa iſ zvjecha slas,

Tot-li ti, koj tmasto tacje (rece) lize,

Smiesc na ljepo tô sjedati zvjetize. 10

Pristojal tô meni bogljebi, kojoj jes

Pristao ſeleni odasvud taj ures.

Na govor oho tâ Pcelase raſgljuti.

Da ljeposmi data nj, rece, dachjuti,

Ni ù tjelu da se mom te ſcive pomasti 15

Nahode, kêsu ù tvom; al ſa tê ochjasti

Nadvorgnje zvjeche iscta nehaje, i med-mi dà

Vadit, da ù uliscta nosimga mâ ureda.

A ti ù svjetloj toj haglini, kâ druſih

Tlacisc, zjenit nemoj sctichjena dasi od gnih, 20

Sramote i ostati mogu tvê da ù tminah,

Na kû er jescju ti pristupasc, kaſce dah.

Kjeh nedostojno cjas-se kagod prima,

Scpota ova dostojno prikaldase gnima.

Pripov. XL.

Cjaâſna Haglina sramote nepokriva.

Muha – Brezzuglia, i Pcela.

Jest Muha ſelenna s' slatnome pomaâſti,

Kû ljeppoſ zjegniena nad Muhaâm svijem cjaâſti

Drughijem slicnaje Prilikom, Naravvi,

Gnoj kalo Hranaje, na gnemmu borravi.

Cîm gledda Pcelizzu naerh zvjechiâ gdje sjeddi, 5

Zaernomu gne Lizu scjallechje, bessjeddi:

Halavva ti Tjela, beſ slavve, beſ srechie

Smjonno sctôs sjella Miriſsno na Zvjechie?

Pristojno to menni bilobi sa dosti,

Kô draghi Cameni cîm Mêſu Svjettlosti. 10

Ohollâſt velika tvâ , recce Pcelizza,

Scto nie Prilika mâ ljepa, ni Lizâ,

To menni nebrani k' zvjechizu siestitti,

Blagome zvjet hram, s' sladostîm naſitti

Napunnim uliſctâ slatkoga ja Medda, 15

Halavva, neciſta ti sgiveſc beſ reda:

Gnuſnomu po kalu Brezzuglie cîm lettu,

Utjehu ne Malu donossim ja Svjetu.

Tvâ saman obbuchia srammotte sa skritti,

S tobbommje jad, Smuchia? dôk buddesc sgîviti,

Poganna beſ cesti nedavaſc koristi

Sctò buddesc ti jesti Smrâd kasge necisti.

"Kê cjaâſti, kê slavve dostojan ko nie,

Nêk Isgled mêprave Pricize sad sctje.“