U nastavku slijedi niz latinskih tekstova (odlomaka Ciceronova djela O govorniku) i hrvatskih prijevoda.
Odaberite, prema vlastitim sklonostima, tekst na kojem želite vježbati. Potom tekst, odnosno odgovarajući prijevod, kopirajte (Ctrl-C, Edit / Copy) i zalijepite (Ctrl-V, Edit / Paste) u odgovarajuću kućicu na mrežnoj stranici Alpheios Translation Alignment Editor. Onda proučite upute; radi lakše konzultacije, možete ih otvoriti u drugom prozoru (New Window, Ctrl-N) ili drugoj kartici (New Tab, Ctrl-T) preglednika (browsera).
Cogitanti mihi saepe numero et memoria vetera repetenti perbeati fuisse, Quinte frater, illi videri solent, qui in optima re publica, cum et honoribus et rerum gestarum gloria florerent, eum vitae cursum tenere potuerunt, ut vel in negotio sine periculo vel in otio cum dignitate esse possent; ac fuit cum mihi quoque initium requiescendi atque animum ad utriusque nostrum praeclara studia referendi fore iustum et prope ab omnibus concessum arbitrarer, si infinitus forensium rerum labor et ambitionis occupatio decursu honorum, etiam aetatis flexu constitisset. Quam spem cogitationum et consiliorum meorum cum graves communium temporum tum varii nostri casus fefellerunt; nam qui locus quietis et tranquillitatis plenissimus fore videbatur, in eo maximae moles molestiarum et turbulentissimae tempestates exstiterunt; neque vero nobis cupientibus atque exoptantibus fructus oti datus est ad eas artis, quibus a pueris dediti fuimus, celebrandas inter nosque recolendas.
Kad razmišljam, brate Kvinte, kao što često činim, i u pamćenju prizivam prošlost, obično mi se čini da su vrlo sretni bili oni koji su se u vrijeme najboljih prilika u državi, kad su uživali časti i slavu zbog svojih podviga, mogli držati takva životnog pravca da su mogli bilo obavljati službu bez pogibelji, bilo povući se s dostojanstvom. Postojala su vremena kada sam smatrao da će početak mojega povlačenja i usmjeravanja pažnje na uzvišene nauke kojima smo se obojica bavili imati opravdanje i da će ga gotovo svi odobriti kad se beskrajni rad na sudskim parnicama i vrbovanje glasača smire sa završetkom službe i poodmaklošću dobi. No razmišljanja i planove pune takva nadanja iznevjerile su kako teške zajedničke prilike, tako i razne osobne nevolje. U onim naime vremenima, za koja se činilo da će biti prepuna mira i spokoja, rodile su se najveće navale nevolja i najbučnije bure. Nije mi, iako sam to želio i žarko priželjkivao, bilo dano zadovoljstvo da u dokolici proučavam i zajedno s tobom obnavljam ona znanja kojima smo se posvetili u dječačkoj dobi.
Nam prima aetate incidimus in ipsam perturbationem disciplinae veteris, et consulatu devenimus in medium rerum omnium certamen atque discrimen, et hoc tempus omne post consulatum obiecimus eis fluctibus, qui per nos a communi peste depulsi in nosmet ipsos redundarent. Sed tamen in his vel asperitatibus rerum vel angustiis temporis obsequar studiis nostris et quantum mihi vel fraus inimicorum vel causae amicorum vel res publica tribuet oti, ad scribendum potissimum conferam; tibi vero, frater, neque hortanti deero neque roganti, nam neque auctoritate quisquam apud me plus valere te potest neque voluntate.
Vrlo sam mlad, naime, upao usred nemira staroga poretka, a kao konzul dospio sam usred sveopće borbe i opasnosti, i sve ovo vrijeme poslije konzulske časti suprotstavljao sam se onim valovima koji bi, budući da sam spriječio da unište državu, mogli preplaviti mene samoga. No ipak, bez obzira na teške prilike ili vremenski škripac, posvetit ću se našim izučivanjima i koliko mi bilo spletke neprijatelja, bilo parnice prijatelja, bilo država budu dali vremena, prije svega ću ga iskoristiti za pisanje. A tebe, brate, neću iznevjeriti ni kad me budeš poticao ni kad budeš zahtijevao; naime, ničiji ugled niti volja za mene nisu vredniji od tvojih.
Ac mihi repetenda est veteris cuiusdam memoriae non sane satis explicata recordatio, sed, ut arbitror, apta ad id, quod requiris, ut cognoscas quae viri omnium eloquentissimi clarissimique senserint de omni ratione dicendi. Vis enim, ut mihi saepe dixisti, quoniam, quae pueris aut adulescentulis nobis ex commentariolis nostris incohata ac rudia exciderunt, vix sunt hac aetate digna et hoc usu, quem ex causis, quas diximus, tot tantisque consecuti sumus, aliquid eisdem de rebus politius a nobis perfectiusque proferri; solesque non numquam hac de re a me in disputationibus nostris dissentire, quod ego eruditissimorum hominum artibus eloquentiam contineri statuam, tu autem illam ab elegantia doctrinae segregandam putes et in quodam ingeni atque exercitationis genere ponendam.
A sada mi valja u pamćenje prizvati sjećanje na jednu staru zgodu; sjećanje koje nije baš najjasnije, ali, kako mislim, prikladno za ono što tražiš, da bi saznao što su najrječitiji i najslavniji od svih ljudi mislili o sveukupnom umijeću govorništva. Želiš, naime, kao što si mi često rekao – budući da spisi koji su mi kao dječaku ili mladiću, tek započeti i neuglađeni, nehotice izišli na temelju školskih bilježnica,1 jedva dostojni moje današnje dobi i iskustva koje sam stekao u tolikim i tako važnim parnicama, o kojima sam govorio – želiš da o tim stvarima iznesem nešto uglađenije i potpunije. Tvoj je običaj da se oko toga ponekad u našim raspravama ne slažeš sa mnom, jer ja, tobože, tvrdim da rječitost počiva na umijeću vrhunski obrazovanih ljudi, dok ti misliš da ju treba razdvojiti od visoke opće obrazovanosti i smjestiti u područje prirodne nadarenosti i vježbe.
Ac mihi quidem saepe numero in summos homines ac summis ingeniis praeditos intuenti quaerendum esse visum est quid esset cur plures in omnibus rebus quam in dicendo admirabiles exstitissent; nam quocumque te animo et cogitatione converteris, permultos excellentis in quoque genere videbis non mediocrium artium, sed prope maximarum. Quis enim est qui, si clarorum hominum scientiam rerum gestarum vel utilitate vel magnitudine metiri velit, non anteponat oratori imperatorem? Quis autem dubitet quin belli duces ex hac una civitate praestantissimos paene innumerabilis, in dicendo autem excellentis vix paucos proferre possimus?
Meni se učinilo, kad sam razmišljao o ljudima najveće duhovne snage i obdarenima najuzvišenijim duhom, da treba ispitati zašto ih se više ističe slavom u ostalim područjima, nego u govorništvu. Naime, kamo god se obratio duhom i mišlju, vidjet ćeš mnoge odličnike u svakoj vrsti umijeća, i to ne običnih umijeća, nego gotovo najvažnijih. Tko, naime, ne bi, ako bi znanje slavnih ljudi htio mjeriti bilo korisnošću, bilo veličinom djela, govorniku pretpostavio vojskovođu? I tko bi osporio da nam je moguće navesti gotovo nebrojene izvrsne ratne zapovjednike iz ove jedne države, a u govorništvu jedva da možemo nabrojati nekolicinu istaknutih?
Iam vero consilio ac sapientia qui regere ac gubernare rem publicam possint, multi nostra, plures patrum memoria atque etiam maiorum exstiterunt, cum boni perdiu nulli, vix autem singulis aetatibus singuli tolerabiles oratores invenirentur. Ac ne qui forte cum aliis studiis, quae reconditis in artibus atque in quadam varietate litterarum versentur, magis hanc dicendi rationem, quam cum imperatoris laude aut cum boni senatoris prudentia comparandam putet, convertat animum ad ea ipsa artium genera circumspiciatque, qui in eis floruerint quamque multi sint; sic facillime, quanta oratorum sit et semper fuerit paucitas, iudicabit.
Od onih koji su mogli savjetom i mudrošću voditi državu i njome upravljati, mnogi žive u našem, a još više njih u sjećanju naših otaca, pa čak i starijih, dok se već vrlo dugo ne može naći dobar govornik, a u svakom pojedinom naraštaju tek jedan podnošljiv. Ako netko slučajno misli da se teorija govorništva treba usporediti više s ostalim naukama, koje se tiču zabačenih područja znanja i neke raznolike učenosti, nego sa slavom vojskovođe ili razboritošću dobroga senatora, neka obrati pažnju na ta znanstvena područja i neka pogleda tko se u njima isticao i koliko njih. Tako će najlakše prosuditi koliko je sada, i koliko je uvijek bio malen broj govornika.
Neque enim te fugit omnium laudatarum artium procreatricem quandam et quasi parentem eam, quam philosophian Graeci vocant, ab hominibus doctissimis iudicari; in qua difficile est enumerare quot viri quanta scientia quantaque in suis studiis varietate et copia fuerint, qui non una aliqua in re separatim elaborarint, sed omnia, quaecumque possent, vel scientiae pervestigatione vel disserendi ratione comprehenderint. Quis ignorat, ei, qui mathematici vocantur, quanta in obscuritate rerum et quam recondita in arte et multiplici subtilique versentur? Quo tamen in genere ita multi perfecti homines exstiterunt, ut nemo fere studuisse ei scientiae vehementius videatur, quin quod voluerit consecutus sit. Quis musicis, quis huic studio litterarum, quod profitentur ei, qui grammatici vocantur, penitus se dedit, quin omnem illarum artium paene infinitam vim et materiem scientia et cognitione comprehenderit?
Dobro znaš da veleučeni ljudi smatraju da je neka vrst stvoriteljice i kao roditeljica svih uvaženih znanosti ona koju Grci zovu filozofijom. Teško je i nabrojiti koliko je ljudi bilo na području filozofije, kakva znanja i s kakvom raznolikošću i mnoštvom svojih nauka, ljudi koji se nisu bavili jednim jedinim područjem nego su obuhvatili sve što su mogli, bilo znanstvenim istraživanjem, bilo dijalektičkim metodama. Tko ne zna u kakvom se mračnom području, u kakvoj zamršenoj, višeslojnoj i tananoj znanosti kreću oni, koje nazivaju matematičarima? A u toj grani bilo je toliko mnogo istaknutih znanstvenika, da se čini kako se gotovo nitko nije ozbiljnije bavio ovom znanošću, a da nije postigao ono što je htio. Tko se potpuno predao glazbi, proučavanju književnosti, čime se bave oni koji se nazivaju učiteljima književnosti, a da nije obuhvatio gotovo sav beskrajan opseg i predmet tih područja znanja znanstvenom spoznajom?
Vere mihi hoc videor esse dicturus, ex omnibus eis, qui in harum artium liberalissimis studiis sint doctrinisque versati, minimam copiam poetarum et oratorum egregiorum exstitisse: atque in hoc ipso numero, in quo perraro exoritur aliquis excellens, si diligenter et ex nostrorum et ex Graecorum copia comparare voles, multo tamen pauciores oratores quam poetae boni reperientur. Quod hoc etiam mirabilius debet videri, quia ceterarum artium studia fere reconditis atque abditis e fontibus hauriuntur, dicendi autem omnis ratio in medio posita communi quodam in usu atque in hominum ore et sermone versatur, ut in ceteris id maxime excellat, quod longissime sit ab imperitorum intellegentia sensuque disiunctum, in dicendo autem vitium vel maximum sit a vulgari genere orationis atque a consuetudine communis sensus abhorrere.
Čini mi se da ću reći istinu kad kažem da je od svih onih koji su se bavili plemenitim proučavanjem i istraživanjem ovih grana znanja najmanji broj izvrsnih pjesnika i govornika. A i u tom skromnom broju, gdje se vrlo rijetko javlja netko istaknut, ako pažljivo usporediš naše i Grke, naći ćeš mnogo manje dobrih govornika nego dobrih pjesnika. To bi moralo biti još čudnije, jer se predmet proučavanja ostalih nauka crpi iz gotovo zatvorenih i skrivenih izvora, dok cijelo umijeće govorništva leži svima otvoreno, takoreći u javnoj uporabi, i u vezi je s ljudskim govorom i jezikom; dok je u ostalim znanostima najizvrsnije ono što je najviše udaljeno od spoznaje i osjetila neupućenih, u govorništvu je upravo najveći grijeh odstupati od svakodnevnoga načina govora i uobičajenog zajedničkog ponašanja.
Ac ne illud quidem vere dici potest aut pluris ceteris inservire aut maiore delectatione aut spe uberiore aut praemiis ad perdiscendum amplioribus commoveri. Atque ut omittam Graeciam, quae semper eloquentiae princeps esse voluit, atque illas omnium doctrinarum inventrices Athenas, in quibus summa dicendi vis et inventa est et perfecta, in hac ipsa civitate profecto nulla umquam vehementius quam eloquentiae studia viguerunt. Nam postea quam imperio omnium gentium constituto diuturnitas pacis otium confirmavit, nemo fere laudis cupidus adulescens non sibi ad dicendum studio omni enitendum putavit; ac primo quidem totius rationis ignari, qui neque exercitationis ullam vim neque aliquod praeceptum artis esse arbitrarentur, tantum, quantum ingenio et cogitatione poterant, consequebantur; post autem auditis oratoribus Graecis cognitisque eorum litteris adhibitisque doctoribus incredibili quodam nostri homines discendi studio flagraverunt. Excitabat eos magnitudo, varietas multitudoque in omni genere causarum, ut ad eam doctrinam, quam suo quisque studio consecutus esset, adiungeretur usus frequens, qui omnium magistrorum praecepta superaret; erant autem huic studio maxima, quae nunc quoque sunt, eita praemia vel ad gratiam vel ad opes vel ad dignitatem; ingenia vero, ut multis rebus possumus iudicare, nostrorum hominum multum ceteris hominibus omnium gentium praestiterunt. Quibus de causis quis non iure miretur ex omni memoria aetatum, temporum, civitatum tam exiguum oratorum numerum inveniri? Sed enim maius est hoc quiddam quam homines opinantur, et pluribus ex artibus studiisque conlectum.
S druge strane, ne može se s pravom reći ni to da se drugim znanostima posvećuje veći broj ljudi, ili da su na proučavanje potaknuti većim zadovoljstvom, većom nadom ili obilnijim nagradama. Da ne spominjem Grčku, koja je uvijek htjela biti prvakinja u rječitosti, ni Atenu, tu izumiteljicu svih znanosti, gdje je izumljena i usavršena vrhunska moć govora, u ovoj našoj državi upravo nikada nikakvi nauci nisu potaknuli silnije zanimanje nego nauk govorništva. Naime, kad je uspostavljena vlast nad svim narodima, a dugotrajan mir osigurao slobodno vrijeme, gotovo da nije bilo ni jednog mladića željnoga slave koji nije smatrao da mora svim svojim nastojanjima zablistati u govorništvu. Isprva, potpuno neupoznati s teorijom, budući da nisu smatrali da vježba ima bilo kakvu važnost niti da postoji bilo kakvo pravilo u sustavu govorništva, postizali su toliko koliko su mogli nadarenošću i promišljanjem. Kasnije pak, kad su čuli grčke govornike, upoznali njihove spise i zaposlili grčke učitelje, naši su ljudi usplamtjeli nekom nevjerojatnom strašću za učenjem: uzbuđivala ih je važnost, raznolikost i mnoštvo svakovrsnih sudskih parnica, tako da se onoj nauci, koju je svatko bio slijedio svojim naporom, pridodalo mnogo vježbe, koja je nadišla pravila svih učitelja. Za ta nastojanja, kao i danas, nagrade su bile goleme: ugled, bogatstvo, čast. A nadarenost naših ljudi, kao što možemo suditi po mnogim stvarima, snažno je nadvisivala nadarenost ljudi svih drugih naroda. Stoga, tko se s pravom ne bi čudio tome što u cijeloj povijesti svih naraštaja, razdoblja i država možemo naći tako malen broj govornika?
No govorništvo je kudikamo veće, nego što ljudi misle, i složeno je od više vještina i znanosti.
Quid enim quis aliud in maxima discentium multitudine, summa magistrorum copia, praestantissimis hominum ingeniis, infinita causarum varietate, amplissimis eloquentiae propositis praemiis esse causae putet, nisi rei quandam incredibilem magnitudinem ac difficultatem? Est enim et scientia comprehendenda rerum plurimarum, sine qua verborum volubilitas inanis atque inridenda est, et ipsa oratio conformanda non solum electione, sed etiam constructione verborum, et omnes animorum motus, quos hominum generi rerum natura tribuit, penitus pernoscendi, quod omnis vis ratioque dicendi in eorum, qui audiunt, mentibus aut sedandis aut excitandis expromenda est; accedat eodem oportet lepos quidam facetiaeque et eruditio libero digna celeritasque et brevitas et respondendi et lacessendi subtili venustate atque urbanitate coniuncta; tenenda praeterea est omnis antiquitas exemplorumque vis, neque legum ac iuris civilis scientia neglegenda est. Nam quid ego de actione ipsa plura dicam? quae motu corporis, quae gestu, quae vultu, quae vocis conformatione ac varietate moderanda est; quae sola per se ipsa quanta sit, histrionum levis ars et scaena declarat; in qua cum omnes in oris et vocis et motus moderatione laborent, quis ignorat quam pauci sint fuerintque, quos animo aequo spectare possimus? Quid dicam de thesauro rerum omnium, memoria? Quae nisi custos inventis cogitatisque rebus et verbis adhibeatur, intellegimus omnia, etiam si praeclarissima fuerint in oratore, peritura. Quam ob rem mirari desinamus, quae causa sit eloquentium paucitatis, cum ex eis rebus universis eloquentia constet, in quibus singulis elaborare permagnum est, hortemurque potius liberos nostros ceterosque, quorum gloria nobis et dignitas cara est, ut animo rei magnitudinem complectantur neque eis aut praeceptis aut magistris aut exercitationibus, quibus utuntur omnes, sed aliis quibusdam se id quod expetunt, consequi posse confidant.
Zar itko može misliti da bi – usprkos velikom mnoštvu učenika, najvećem obilju učitelja, najodličnijim ljudskim talentima, neograničenoj raznolikosti parnica, i vrlo obilnim nagradama ponuđenim za rječitost – uzrokom tome bilo nešto drugo, a ne nevjerojatna veličina i težina predmeta? Treba naime usvojiti znanje o mnogim stvarima, bez kojih je okretnost riječi isprazna i smiješna; sam govor valja uobličiti ne samo biranjem, nego i sklapanjem riječi; moraju se duboko proučiti svi osjećaji koje je ljudskome rodu dodijelila priroda, jer se sva snaga i smisao govora trebaju iznijeti zato da bi se duše slušatelja ili smirile ili uzbudile. Tomu treba dodati stanovitu dosjetljivost, duhovitost i izobraženost dostojnu slobodna čovjeka, brzinu i kratkoću u odgovoru i napadu povezanu s profinjenom privlačnošću i uglađenošću. Osim toga, valja u pamćenju držati cijelu povijest i mnoštvo primjera, a ne treba zanemariti ni znanje zakona i građanskog prava. A što da kažem o izvedbi? Za nju su potrebne kretnje tijela, geste, izraz lica, uobličavanje i mijenjanje glasa. Koliko je ona sama po sebi važna, pokazuju jeftino glumačko umijeće i pozornica: iako se na njoj svi trude uskladiti izraz lica, glas i pokrete, svatko zna kako je bilo i jest malo onih koje mirne duše možemo gledati. Što da kažem o riznici svega – pamćenju? Ako se ono ne primijeni kao čuvar iznađenim i promišljenim stvarima i riječima, jasno nam je da će sve što govornik ima propasti, makar bilo izvrsno. Zato se prestanimo s čuđenjem pitati koji je uzrok malom broju rječitih ljudi, jer se rječitost sastoji od svih ovih stvari, gdje je uspješno bavljenje i samo jednom od njih veliko dostignuće. Bodrimo radije našu djecu i ostale čije su nam slava i čast drage, da u duhu prigrle veličinu zadaće, i neka vjeruju da mogu postići ono što očekuju, ali ne uz pomoć onih pravila ili učitelja ili vježbi kojima se svi koriste, već nekih drugih.
Ac mea quidem sententia nemo poterit esse omni laude cumulatus orator, nisi erit omnium rerum magnarum atque artium scientiam consecutus: etenim ex rerum cognitione efflorescat et redundet oportet oratio. Quae, nisi res est ab oratore percepta et cognita, inanem quandam habet elocutionem et paene puerilem. Neque vero ego hoc tantum oneris imponam nostris praesertim oratoribus in hac tanta occupatione urbis ac vitae, nihil ut eis putem licere nescire, quamquam vis oratoris professioque ipsa bene dicendi hoc suscipere ac polliceri videtur, ut omni de re, quaecumque sit proposita, ornate ab eo copioseque dicatur.
Po mojem mišljenju, nitko neće moći biti u svakom pogledu izvrstan govornik ako ne bude stekao znanje iz svih važnih predmeta i znanosti: naime, govor treba cvjetati i bujati iz poznavanja stvari. Ako govornik ne shvati i ne upozna predmet, njegov je izraz isprazan i gotovo djetinjast. Ne bih htio, naročito ne našim govornicima, koji se toliko bave javnim rimskim životom, nametnuti takav teret, da bih smatrao da im nije dopušteno bilo kakvo neznanje, iako se čini da pojam ‘govornik’ i samo bavljenje govorništvom podrazumijevaju i obećavaju to, da se o svakoj ponuđenoj temi može govoriti ukrašeno i opširno.
Sed quia non dubito quin hoc plerisque immensum infinitumque videatur, et quod Graecos homines non solum ingenio et doctrina, sed etiam otio studioque abundantis partitionem iam quandam artium fecisse video neque in universo genere singulos elaborasse, sed seposuisse a ceteris dictionibus eam partem dicendi, quae in forensibus disceptationibus iudiciorum aut deliberationum versaretur, et id unum genus oratori reliquisse; non complectar in his libris amplius, quam quod huic generi re quaesita et multum disputata summorum hominum prope consensu est tributum; repetamque non ab incunabulis nostrae veteris puerilisque doctrinae quendam ordinem praeceptorum, sed ea, quae quondam accepi in nostrorum hominum eloquentissimorum et omni dignitate principum disputatione esse versata; non quo illa contemnam, quae Graeci dicendi artifices et doctores reliquerunt, sed cum illa pateant in promptuque sint omnibus, neque ea interpretatione mea aut ornatius explicari aut planius exprimi possint, dabis hanc veniam, mi frater, ut opinor, ut eorum, quibus summa dicendi laus a nostris hominibus concessa est, auctoritatem Graecis anteponam.
No, budući da ne sumnjam da se ovo mnogima čini golemim i beskonačnim, i zato što vidim da su Grci, bogati ne samo nadarenošću i učenošću, nego i slobodnim vremenom i željom za učenjem, već načinili stanovitu podjelu među granama znanja, i da se pojedini učenjaci ne bave cjelokupnim područjem, nego su iz ostalih područja govorništva izdvojili onu vrstu govora koji se bavi sudskim raspravama ili političkim nastupima, i jedino tu vrstu ostavili govorniku, u ovim knjigama neću obuhvatiti više nego što je toj vrsti dopalo po složnoj odluci najučenijih ljudi, pošto se stvar ispitala i mnogo puta raspravila. I neću ponavljati neki niz pravila sa samih početaka mojega davnog dječačkog naukovanja, nego ono o čemu se jednom, kako sam čuo, radilo u raspravi naših najrječitijih ljudi, istaknutih po dostojanstvu. Ne postupam tako zato što bih prezirao ono što su ostavili Grci, majstori i učitelji govorništva, nego zato što je to svima poznato i dostupno, i ne bi se moglo ni ukrašenije ni jasnije izraziti u mojem tumačenju. Ddopustit ćeš, mislim, dragi brate, da Grcima pretpostavim ugled onih kojima se kod nas u govorništvu priznaje najveća slava.