Citati prema Zbornik 2007.
Kako se već vidi iz samoga natpisa ove kńige, u ńoj se po drugi put izdaju na svijet ne samo pjesme Šiška Menčetića i ore Držića nego i one pjesme koje sigurno nisu ńihove, a prvi su put izdane pod ńihovim imenom jer su se slučajno našle zajedno s ńihovima u jednome istom rukopisu. Samo za pojedine od tih »ostalih pjesama Rańinina zbornika« znamo čije su – u velikoj su većini bezimene, pa će po svoj prilici take i ostati, iako se je, bar za jedan dio, nagađalo čije bi mogle biti. Svakako i one spadaju k dubrovačkoj poeziji XVI. vijeka, i to po svoj prilici prve ńegove polovice, tako da dobro pristaju uz pjesme obojice najstarijih nama poznatih dubrovačkih pjesnika, pa je zato sasvim opravdano da se opet izdadu zajedno s pjesmama ove dvojice, iako sada znamo da velikom većinom nisu ńihove; samo što se naravski ne smiju više miješati s Menčetićevim i Držićevim nego ih treba od ńih sasvim odijeliti. […] Dok je D na vrlo jednostavan način sastavļen, a i u pogledu rukopisa M ostaje samo neriješeno pitańe šest kńiga ļubavnih pjesama, velika je muka i nevoļa s Rańininim Zbornikom. Kako smo vidjeli (v. str. XXVIII), on se upravo sastojao od 4 razna dijela, naime od R. I, R. II.a, R. II.b i izgubļenog dodatka. […] Cijenim pak da nije bilo izlišno što sam ovako opširno pokazao kako je R sastavļen, – to je već sobom interesantna stvar, jer nema ni jednog drugog našeg starijeg rukopisa koji bi bio na ovako komplikovan način sastavļen.
(Milan Rešetar, “Uvod”, u: Pjesme Šiška Menčetića i ore Držića, i ostale pjesme Rańinina Zbornika, SPH 2, prir. M. Rešetar, Zagreb 1937)
Kad se izvorni raspored pjesama u Ranjininu zborniku pažljivije ogleda – i kad se uzme u obzir i ono što smo o autorstvu pojedinih pjesama saznali iz irskog rukopisa – postaje jasno da se prvi dio zbornika oštro raspada, unutar pojedinog slova, u tri a ne dvije uže cjeline. U prvoj sve su pjesme, ili gotovo sve, Menčetićeve; u trećoj Držićeve; postoji među njima, ipak, i treća zasebna cjelina u kojoj su pjesme, u većini, nerazjašnjenog autorstva. Ono što se ranije moglo samo naslućivati, sada se, dakle, može prilično pouzdano dokazati: sastavljač prvoga dijela Ranjinina zbornika služio se bar trima glavnim zasebnim izvorima; prvi dio zbornika, govoreći općenito, nastao je tako da je njegov sastavljač, idući od slova do slova, prepisao najprije odgovarajuće pjesme iz nekog zbornika Menčetićevih pjesama, zatim iz nekog rukopisa (ako ne iz niza pojedinačnih zapisa) zasad nejasnog sastava, pa na kraju iz zbornika pjesama Džore Držića.
(Svetozar Petrović, “Nov lik Džore Držića”, Umjetnost riječi, 2 (1967))
—-
Svoju je izuzetnu važnost (o kojoj se potpuno slažemo s Jagićem) Ranjinin zbornik dobio tek nakon dovršena književnopovijesnog procesa i zahvaljujući njemu: da mladenačka ljubavna jadanja naših »pisnivaca« nisu postala jednim od važnih korijena iz kojih je potekla bogata književna djelatnost između renesanse i ilirizma – Ranjinina zbirka petrarkističkih pjesama vjerojatno bi se spominjala onoliko rijetko kao npr. druga zbirka istog zapisivača: lekcionar što ga je počeo pisati god. 1508.
(Josip Vončina, “Problemi »Ranjinina zbornika«”, u: Analize starih hrvatskih pisaca, Split 1977)
—-
Na kraju bih htio dopuniti spoznaje o sastavu prvoga dijela Zbornika i pjesmama iz njegova izgubljena Dodatka. […] Tako su u prvom dijelu Zbornika kod gotovo svakog slova nastale tri zasebne cjeline. Dugo se smatralo kako velika većina tekstova iz srednjih skupina pripada Džori Držiću, no nakon otkrića dablinskoga rukopisa i Petrovićeva istraživanja nemamo više razloga u to vjerovati. U srednjim skupinama nalaze se, na primjer, poznate pjesme “na narodnu”, ali i neke Držićeve i Menčetićeve pjesme koje su zapisane i drugdje u Zborniku. Ranjina ih je u srednjoj skupini ponovo zapisivao jer su pritom “u pitanju bili takvi izvori u kojima sastavljač nije očekivao naći istih pjesama”. Zahvaljujući pažljivu čitanju, ali i novim bazama podataka te mogućnostima njihova pretraživanja, otkrivamo nova, dosad nezapažena ponavljanja takve vrste, čime smanjujemo broj tekstova nepoznata autorstva. […] Najvažnije od svega rečenog u ovome tekstu svakako je pojavljivanje još jednoga autorskog imena u Ranjininu zborniku. Dok ostale spoznaje u manjoj mjeri pridonose izoštravanju naše slike o strukturi i nastanku Ranjinine zbirke ili dopunjavaju poetološke karakterizacije pojedinih pjesama i opusa koji se sa Zbornikom dovode u vezu, Hispanijeva pjesma potvrđuje pretpostavke Svetozara Petrovića o dubrovačkim pjesnicima druge generacije kao autorima anonimnih pjesama iz mlađih dijelova Zbornika. Najveći dio tih tekstova sada možemo odlučnije povezivati s drugom četvrtinom ili sredinom 16. stoljeća.
(Tomislav Bogdan, “Još jedan pjesnik Ranjinina zbornika”, Umjetnost riječi, 1–2 (2003))