O Grigoru Vitezu
"U svoje pjesme sam utkao mnogo zvukova, mirisa, boja i pokreta iz svijeta vlastitog djetinjstva.
...
Ujedno sam htio da pružim u njima što više vedrine i radosti, one nepovratne radosti koja je svojstvena samo djetinjstvu i koju život odraslima razbija i polako uništava, a čovjek vazda teži da nešto od toga sačuva i dalje."
Grigor Vitez rođen je 15. veljače 1911. godine u Kosovcu pokraj Okučana. Prije rata djeluje kao učitelj u Slavoniji, Podravini i Bosni, nakon toga u Ministarstvu prosvjete, zatim kao tajnik Društva hrvatskih književnika te punih šesnaest godina u izdavačkoj kući Mladost, gdje pokreće i uređuje niz izdanja književnosti za djecu (Biblioteke Vjeverica i Jelen, niz manjih serija: Iz priče u priču, Plava knjiga, Palčićeva knjižica). Iako je najprije objavio zbirke pjesama za odrasle (San boraca u zoru 1948., Naoružane ruže 1955. i dr.), afirmirao se kao pjesnik za djecu. Najprije su mu objavljene slikovnice Medvjed kao pudar i Dva pijetla (1951.), a zatim su slijedile Tko će s nama u šumicu, Maksimir, Čudna škola, Ogledalce, A zašto ne bi .... Igrokaz Plava boja snijega u više je navrata postavljan na kazališnu scenu. U desetak godina tiskano mu je čak sedam zbirki poezije za djecu: Prepelica (1956.), Sto vukova i druge pjesme za djecu (1957.), Kad bi drveće hodalo (1959.), Jednog jutra u gaju (1961.), Iza brda plava (1961.), Hvatajte lopova (1964.), Gdje priče rastu (1965.) i Igra se nastavlja (postuhmno,1967.).
Zbirke su mu prevedene na dvadesetak stranih jezika, a dobile su i sve važnije nagrade u zemlji. Do tada pretežno epsku i didaktikom opterećenu poeziju za djecu Vitez oslobađa suvišnog moraliziranja, unosi niz izražajnih - vrstovnih i ludičko-jezičnih novina čime utječe na niz književnika koji su kasnije pisali za djecu: S. Femenića, V. Parun, T. Bilopavlovića, Z. Baloga, D. Ivaniševića, i dr. Kroz naglašeno lirsku poeziju Vitez ipak ni u jednom trenutku ne odustaje od referencijalnog sloja. Prostor njegove pjesme do kraja je otvoren koordinatama zamišljenog djetinjstva unutar kojeg kreira povjerenje u humanost, vedrinu i optimizam. Njegova je poezija nadahnula brojne skladatelje (I. L. Kalinskog, I. Tijardovića, S. Horvata, L. Županovića, B. Bjelinskog, S. Zlatića, N. Hercigonju, S. Bombardellija), likovne umjetnike i ilustratore (O. Petlevski, S. Junaković, T. Torjanac, I. Vitez, Z. Bourek i drugi). Prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika.
Grigor Vitez govori o sebi...
"Selo u kome sam se 15. februara 1911. rodio i proveo dane djetinjstva zove se Kosovac. To ime podsjeća na kosove i mlade kosoviće, čija sam gnijezda znao naći u Čungaru, mladoj kosovačkoj šumi, koja se prostire iznad sela i u kojoj sam proveo mnoge dječačke dane. Moji preci s majčine strane, Milosavljevići, došli su u Slavoniju, kako se pretpostavlja, najvjerovatnije negdje iz Bosne, iako nije isključeno ni to da su doselili za velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem. Preci s očeve strane došli su negdje iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih Kotara ili Bukovice, i imali su prezime Alavanja. I danas još imamo rođake s tim prezimenom u okolici Daruvara, i oni su zajedno doselili iz Dalmacije. Jedan od Alavanja, koji je došao u Okučane, dakle u graničarski kraj, imao je počasni naslov vitez, i to je kasnije uzeto kao prezime."
"Ja sam pisao zato da vam pričinim radost, da lakše osjetite ono što je lijepo u životu, da se smijete onome što je smiješno (...) Želja mi je da poslije čitanja ovih stihova lakše svladate svoje zadatke, da vam teškoće budu lakše, da ciljeve koje ste sebi postavili dostignete s uspjehom i da budete vedri i neustrašivi pred onim što se zove budućnost.(...) Najveći utjecaj na moje pisanje za djecu ima, u prvom redu, moje djetinjstvo, priroda i doživljene slike mog zavičaja, a onda moj rad s djecom u razredu, moja kćerkica Olgica, narodne priče, pjesme i zagonetke, te putevi i uspjesi značajnih pjesnika koji su pisali za djecu...."
Nagrada Grigor Vitez
http://www.kgz.hr/default.aspx?id=2033
Ime Grigora Viteza nosi i godišnja nagrada za najuspješnija recentna književna i likovna ostvarenja u knjigama za djecu autora koji žive i djeluju na tlu Hrvatske. Osnovao ju je 1967. Savez društava Naša djeca Hrvatske, a sastoji se od novčanog iznosa, diplome i statue "Ptica" akademske kiparice Ksenije Kantoci. Do danas su je najviše puta primili književnici Zvonimir Balog (1970, 1973, 1991) i Sunčana Škrinjarić (1970, 1978, 1983), te ilustratori Ivica Antolčić (1975, 1980, 1987, 1989, 1992), Mladen Veža (1973, 1980, 1990), Ivan Vitez (1988, 1993, 1995, 1996) i Svjetlan Junaković (1997, 1998, 2002, 2003).