XXII.

Illyr. Beſocni svjet uſcivaju.

Homines perfricta fronte facile vivunt.

Vespa, et Cochlea.

Haec impudentem fabula in hominem cadit,
Novique plures; neminem sed nomino.
In alveare Vespa se intulerat iners,
Apibusque multum opere occupatis in suo,
Ambrosio avidius se replebat nectare.
Huic quaedam ut esse vidit dissimile genus,
Hinc avolare praepete coegit fuga,
Tristi impudentem persecuta aculeo.
Cras ergo meutens ob recentem injuriam
Redire eodem Vespa pabulum sibi
Quaerebat alibi, jamque nescio quid dapis
Ab ore muscae pervolantis abstulit,
Alterius iterum, tertiaeque denuo,
Mox caeterarum, dum sedata jam fame
Tandem quievit; cumque largus interim
Coepisset imber defluere, se in Cochleae
Testam recepit, mussitansque hanc corpore
Adnixa toto deprimebat, ut locum
Sibi occuparet ampliorem. Cochlea
Indocilis illud ferre contubernium
Pulchre admonebat, suo tu abiret e lare.
Tum Vespa, in arctum adhuc, ait, te collige,
Ut heic minore demorer cum incommodo;
Tua at migrabo, si lubebit, e domo,
Cum pluere cesset. Tam protervis Cochlea
Ardere dictis; sed minacem ut viderat
Jamjam distringi aculeum, se in hospitis
Contraxit iterum praepotentis gratiam.

Priciza XXII.

Pr. Beſocni svjet uſcivaju.

Osa, i Spuſc.

Skaſagnu ti ù ovem sposnaj beſocnoga,

Snam mnoghe, ne ſovem imenom nikoga.

Uvuce ù ulisctese lotra Osa, i cim

Tù vrjedno bavese pcelize ò poslim svîm,

Proſcdorno gostise medene jesce tê: 5

Kad jedna stavise, raſlike dae varste,

Gnihov da ubjeghne dom beſocnu usili,

Tjerajuch prid sobom ostanom nemili?

Vratiti dakle tù sjutra erse strasci

Neprav ſa proscjastu, inud jescju traſci, 10

I jur muhi jednoj njescto iſ ustâ diſce.

Jesce, paka drugoj, kê tuda letisce,

I ſa gnih mnoſime ucini tô isto,

Dokjoj ghlad sasvime proghje, i krad-je pristo.

Doba ù to buduchi pocelo daſcdjeti, 15

Osase uvuchi Spuſcja ù dom odleti.

Brezajuch tù sasvom silomga tiskasce,

Er s' vechjom slobodom stat ona htiasce.

Spuſc, druſctvo ki tarpit to nie obicjan

Velj, dajoj beſ zknit iſ kuchje ide van. 20

Al Osa gnem: nu ti josc-se vechje suſcjâ,

Tjesnochi da stati ù magnoj budem ja.

Iſ tvoga a tada (ako ustiem) iſiti

Jachju doma kada pristane daſcditi.

Spuſc na tê raſghnivi beſocnese rjeci, 25

Al videch, prjetglivi da ostan, kim peci,

Jur spravglja sebi proch, na voglju moguchja

Gostase sa svu moch opet ù se skucja.

Pripov. XXII.

Besocni svjet usgivaju.

Osa, i Spusg.

"Priciza mâ padda bessocnôm Cjovîku:

Dostaijh jest sada, nechiujh rjet vîku.“

Osaſe nastoij k' ulisctu sakritti

Meddomſe ter goij, dokleſe naſitti

Pomgniva Pcelizza nastojat cîm budde 5

Raddosna svegh liza na slatke svê trude

Jedna Ossu rasgleda, cîm dobro posnaje,

K' gnoj lettech ureda, Nemillo pezzaje.

Osa-ſe vêch smeta rad tegga prikora

Povratit opeta k' ulisctu do skora; 10

Sa hranu svû stechi drughdjese stanila,

I Mukaâm lettechi hranuje grabbila.

Te budde slidîti lupescke Nacine,

Dokleſe naſitti, ter mirna poccinne.

Dasc, cîmſe proliva s' velikom plahosti, 15

Spusg ghdîno pribiva, krjese s' sillnoſti.

Cîm tusgian stannuje Spusg svojom ù korri,

Meciga, stiskuje, svakkomu slò tvorri;

Poganno naſlonni na gnegga svê Tîlo

Dajojse uklonni, rusgiga nemillo. 20

Na take bessjdde gorreſe Spusg jedi,

Da na dvor iside mollittje josc sljedi.

Recce Osa tad huda, buddise vêch stisnut,

Da moghu beſ truda kod tebbe poccinnut;

Dragomi kad budde, stan ovvichiu ostavvit, 25

Oko – nas cîm svudde pristanne vêch dascdit.

Na take govorre bessocne, poganne

Gorruchiom josc gorre ghgnjevnosti Spusg planne;

Nù kada rasgleda kô hudi Gôoſ prjeti,

Od straha, kijem predda, svè budde taerpjetti.