Category Archives: Istraživanja

Isejski eponimni hijeromnamon

Share

Što je to hijeromnamon? Kako su isejski Grci brojali godine?

Jelena Marohnić, ‘Isejski eponimni hijeromnamon‘, Historijski zbornik 66/2 (2013), 297-308.

Na Jadranu je dužnost hijeromnamona polisa Ise potvrđena na osam grčkih natpisa iz razdoblja od 4/3. do 1. st. pr. Kr. i sigurno je bila eponimno dužnosništvo. Pojam hijeromnamon imao je, prema antičkim izvorima, više značenja. Nema dovoljno podataka da se procijeni jesu li eponimni hijeromnamoni izvorno bili dužnosnici s vjerskom ili sa sudskom funkcijom. Pregled eponimnih dužnosništava u Sirakuzi, Korintu, Apoloniji, Epidamnu, Knidu, Paru i Faru pokazuje da u polisima povijesno bliskima Isi hijeromnamon nije zabilježen u eponimnoj funkciji. Epigrafski i literarni izvori bilježe eponimne hijeromnamone od 3. st. pr. Kr. u nekoliko polisa na sjeveru Arkadije, na obje obale Propontide, i na sjeveru i zapadu Sicilije. Spomen hijeromnamona na lumbardskoj psefizmi kao eponimnog magistrata bio bi jedan od najstarijih ili čak najstariji, što je još jedan argument koji mlađu dataciju psefizme čini uvjerljivijom. Dužnost isejskog hijeromnamona ukupno se dobro uklapa u obrazac hijeromnamona kao dorskog eponimnog magistrata potvrđenog od 3. st. pr. Kr.

Errata corrige: na str. 301. stoji “146. pr. Kr.”; treba “345. pr. Kr.”.

 

ROMIS: Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitanae

Share

romis

Petar Selem, Inga Vilogorac Brčić, ROMIS. Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitanae, [Znakovi i riječi 3 – Signa et litterae III], Zagreb: FF Press, 2012.

Istočnjački kultovi potvrđeni su nizom predmetnih i epigrafskih izvora u Saloni. Najveći dio se odnosi na kultove egipatskih božanstava, napose Izide i Serapisa, potom Kibele (Velike Majke Bogova) i Atisa te Mithre. Na temelju nađenih spomenika možemo suditi o ikonografskim modelima, kultnoj praksi, svetim mjestima te profilu sljedbenika navedenih kultova. U Saloni postoje, k tomu, svjedočanstva o štovanju Dunavskih konjanika, Jupitera Dolihenskog, Sabazija, Mena te o židovskoj vjerskoj zajednici. Spomenici svih navedenih kultova potvrđuju da je Salona bila kozmopolitsko središte u kojem su istodobno i ravnopravno, uz rimska i domaća, slavljena i različita istočnjačka božanstva. U ovom su izdanju objavljeni svi spomenici navedenih istočnjačkih kultova, zajedno s fotografijama i bibliografijom, na hrvatskom i engleskom jeziku.

Struktura:

– Aegyptiaca Salonitana (Egipatski kultovi)
– Metroaca Salonitana (Kult Velike Majke Kibele)
– Mithriaca Salonitana (Mithrin kult)
– Aliae religiones (Ostali kultovi): Dunavski konjanici, Židovstvo, Jupiter Dolihenski, Sabazije, Men

Update (2015.): Izašao je ROMIC I. = Signa et litterae V. (O ostalim svescima u seriji: Signa et litterae IISigna et litterae IV.)

Kvinkvenali u orijentalnim kultovima

Share

 

Salonitanac Lucije Stacije Fakula, kvinkvenal, dao je sagraditi hram Velikoj Majci Kibeli (CIL III 1954). Na rimskim su natpisima kvinkvenalima najčešće nazivani godišnji municipalni dužnosnici, duoviri ili kvatuorviri, koji su svake pete godine obavljali cenzorski posao. Titulu kvinkvenal nosili su i predstojnici različitih profesionalnih kolegija ili tijela, a kvinkvenali su zabilježeni i među sevirima augustalima, augurima, flamenima te svećenicima. Literarni i epigrafski izvori svjedoče da su kvinkvenalima nazivani i predstojnici kolegijâ koji su bili u službi istočnjačkih kultova: kolegija dendrofora angažiranog u kultu Velike Majke Kibele, Izidinih pastofora te možda i Beloninih hastifera. Na zavjetnom natpisu kvinkvenala Lucija Stacija Fakule nije pobliže određeno njegovo zanimanje. Kult Velike Majke Kibele imao je visok status u rimskoj Saloni o čemu svjedoče predmetni i epigrafski izvori. Ondje je potvrđen i kolegij dendrofora (CIL III 8823). S tim u vezi možemo pretpostaviti da je Lucije Stacije Fakula bio predstojnikom navedenog kolegija.

Studija Kvinkvenali u službi kolegija istočnjačkih kultova u Rimskome Carstvu (pdf) dr. sc. Inge Vilogorac Brčić.

Navisalvia – Spasiteljica Lađe sa svetinjama Majke Bogova

Share

 

Grčki i rimski literarni izvori iznose pojedinosti predaje o prijenosu kulta velike Majke Bogova, frigijske Kibele, iz Pergama u Rim 204. g. pr. Kr.: Pergamski kralj Atal II. dao je rimskim poslanicima božičine svetinje te su ih ukrcali u lađu koja je doplovila do Ostije. Ondje je, pak, zapela u pličini ušća Tibera i nije se mogla pomaknuti. Ugledna matrona Klaudija Kvinta, nepravedno optužena da nije bila čestita te da je počinila prijestup, zamolila je božicu da čudom dokaže njezinu nevinost te je sama pokrenula lađu. Njezinom su zaslugom Kibeline svetinje sretno stigle u Rim. Stoga su Rimljani uz Veliku Majku Kibelu štovali i diviniziranu Klaudiju Kvintu koju su nazivali Navisalvijom (Navisalvia) – Spasiteljicom Lađe. O tome svjedoče tri rimska žrtvenika s posvetom Majci Bogova i Navisalviji. Klaudija Sintihe posvetiteljica je dva žrtvenika. Na jednom je likovni prikaz lađe s Kibelinim kipom, koju povlači slavna Klaudijevka. Posvetitelj trećeg žrtvenika je Kvint Nunije Telef, predstojnik kolegija štovatelja Velike Majke. Oboje posvetitelja bili su oslobođenici istočnjačkog podrijetla. Predaja o Klaudiji Kvinti odrazila se u kronološki posljednjem zapisu o Kibelinu kultu Grgura iz Toursa (6. stoljeće), a bila je i predloškom nizu svetačkih legendi. Jedna je vezana uz hrvatski povijesni prostor i prijenos relikvija kalcedonske mučenice Eufemije u Rovinj, a zabilježena je u pulskom kodeksu iz 15. st.

Studija Navisalvia – Spasiteljica Lađe sa svetinjama Majke Bogova (pdf) dr. sc. Inge VIlogorac Brčić predstavljena je na 17. međunarodnom arheološkom savjetovanju Navigare necesse est u organizaciji Centra za arheološka istraživanja Instituta Ivo Pilar u Puli, Medulinu i Rovinju 23-26. XI. 2011.

Prve sumerske škole

Share

 

Tijekom četvrtog i trećeg tisućljeća prije Krista brojni kulturni procesi u južnoj Mezopotamiji dosegli su vrhunac: razvila su se velika urbana središta, izumljeno je pismo, a zatim su se oblikovale i prve države. Urbani život iziskivao je specijalizirane poslove za koje je trebalo organizirano obrazovati nove stručnjake, prvenstveno pisare. Leksičke liste tvore 15% sačuvanih pisanih dokumenata kasnog Uruka (3400. – 2900. pr. Kr.) dok su nalazi stvarnih „školskih vježbi“ rijedak nalaz. Obje vrste dokumenata svjedoče da su škole tada doista postojale i djelovale. Istovjetan izgled samih pločica kao i konvencije koje se zamjećuju u pismu također govore u prilog postojanju reguliranog sustava obrazovanja. U sljedećim ranodinastičkim razdobljima (2900. – 2450. pr. Kr.) prati se daljnji razvoj škola, a leksičkim listama se pridružuju i prvi literarni zapisi. Opširnije u radu dr. sc. Jasmine Osterman Škole (E2-DUB-BA-A2) u ranoj povijesti Sumera (pdf).

Prvi pisari u Mezopotamiji

Share

 

U četvrtom i trećem tisućljeću prije Krista kulminirali su brojni kulturni procesi koji su doveli do stvaranja velikih urbanih središta, a zatim i prvih država i izuma pisma. Specijalizacija poslova koja je pratila uspostavu urbanog života u južnoj Mezopotamiji uzrokovala je temeljno restrukturiranje društva koje se stratificiralo. Pismo je imalo važnu ulogu u svim spomenutim procesima. I pisari su aktivno sudjelovali u svim aspektima života zajednice bilježeći događaje i istovremeno oblikujući povijest. Prvi pisari mezopotamskih institucija nosili su titulu SANGA. U radu Jasmine Osterman Titula SANGA i nadležnosti prvih pisara (pdf) utvrđuje se koja su zaduženja imali, nisu li se pojedini pisari specijalizirali u određenim granama administracije i kakav su položaj u njoj imali. Obrađeno je 496 pločica na kojima se pojavljuje titula SANGA. Stotinu pripada početnoj fazi kasnog Uruka, Uruk IV, dok se ostalih 396 može datirati u drugu fazu Uruk III. Na temelju dobivenih rezultata moglo se zaključiti da je od najranijeg razdoblja pismenosti postojala definirana grupa pisara s utvrđenom raspodjelom poslova, razvijenom unutrašnjom hijerarhijom i visokim položajem u društvu.

Žene u grčkim gradovima srednjeg Jadrana

Share

 

Žene iz naših grčkih gradova u izvorima su ostavila puno manje tragova od muškaraca. Na kamenim se natpisima rijetko spominju i obično su im zapisana samo imena. Koliko se o njima može iščitati istražila je Jelena Marohnić u studiji Ženska imena na predrimskim grčkim natpisima srednje Dalmacije (pdf), predstavljenoj na znanstvenom skupu Arheloška istraživanja na srednjem Jadranu u organizaciji Hrvatskog arheološkog društva na Visu 13-16. X. 2009.

Znakovi i riječi 2 – Signa et Litterae II

Share

naslovnica signa et litterae 2 za separate-prednja

Petar Selem, Još o mitraičkom zajedništvu, Znakovi i riječi: Signa et litterae, vol. II, Zbornik projekta “Mythos – cultus – imagines deorum”, Zagreb: FFpress, 2008, 5-28.

Jasmina Osterman, Gospodari božanske riječi: Usporedba mezopotamijskih i egipatskih bogova zaštitnika pisma, Znakovi i riječi: Signa et litterae, vol. II, Zbornik projekta “Mythos – cultus – imagines deorum”, Zagreb: FFpress, 2008, 29-54.

Helena Tomas, O Kiklopima i kiklopskoj gradnji, Znakovi i riječi: Signa et litterae, vol. II, Zbornik projekta “Mythos – cultus – imagines deorum”, Zagreb: FFpress, 2008, 55-82.

Jasna Jeličić-Radonić, Tragovi carskoga kulta u Saloni, Znakovi i riječi: Signa et litterae, vol. II, Zbornik projekta “Mythos – cultus – imagines deorum”, Zagreb: FFpress, 2008, 83-104.

Inga Vilogorac, Atribut andetrijskoga Atisa, Znakovi i riječi: Signa et litterae, vol. II, Zbornik projekta “Mythos – cultus – imagines deorum”, Zagreb: FFpress, 2008, 105-112.

Hrvoje Potrebica, Pregled radova o kultnim i religijskim fenomenima u prapovijesti i antici na hrvatskom povijesnom prostoru (1946-2006), Znakovi i riječi: Signa et litterae, vol. II, Zbornik projekta “Mythos – cultus – imagines deorum”, Zagreb: FFpress, 2008, 113-220.

 

Update (2015.): o ostalim svescima u seriji vidi Signa et litterae III, IV i V.