Ekskluzivno! Što nam kaže Jana Radić?

Zamolili smo prvu dobitnicu nagrade Vivant voluntarii da sa nama podijeli iskustvo zbog kojeg je nagrađena! Kao što znate, cijela ova humanitarna sekcija, kao i nagrada, proizašli su iz fiktivnog vrtića profesora Galića, kojim se željelo progovoriti o problematici (ne)upisa djece sa teškoćama u predškolski obrazovni sustav. Upravo zato, iznimno nam je drago što je prva nagrada dodijeljena osobi koja svoje slobodno vrijeme nesebično ulaže u radu sa djetetom u vrtiću. Kakvo je iskustvo stekla možete pročitati u nastavku, a ako netko odluči krenuti Janinim stopama, slobodno pitajte ili samu pobjednicu ili nas za smjernice!

Iskustvo volontiranja

Svoju volontersku aktivost obavljam u Dječjem vrtiću „Trnsko“, kao inkluzijski pomagač četverogodišnjoj djevojčici s autizmom. U volontiranje sam se uključila u sklopu projekta „Rastimo zajedno“ Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu.

Moj glavni zadatak je pružanje podrške djevojčici u uključivanju u redovni vrtić, kako bi joj se omogućio razvoj u prirodnoj okolini, uz vršnjake i time potaknuo razvoj njenih potencijala i olakšala kasnija prilagodba u društvo. Podrška uključuje poticanje kognitivnog razvoja i razvoja govora (koji značajno zaostaju), socio-emocionalnog razvoja (slabe vještine komunikacije, izražavanja osjećaja i uspostavljanja socijalnih odnosa što je karakteristično za poremećaje iz autističnog spektra), osamostaljivanje u svakodnevnim aktivnostima poput oblačenja, hranjenja i održavanja osobne higijene te usvajanje vrtićkih pravila i sprečavanje nepoželjnih ponašanja. Također, radim na integraciji djevojčice u vrtićku grupu, poticanjem uključivanja u grupne aktivnosti te prihvaćanja od strane druge djece u grupi. U suradnji s odgojiteljicama i članovima stručnog tima nastojim utvrditi njene jake i slabe strane i poticati ih u skladu s mogućnostima.

Moja aktivnost nije ograničena isključivo na psihologijska znanja koja sam stekla tijekom studija, već uključuje i defektološki pristup u pružanju podrške djevojčici s autizmom, u čijem mi je učenju pomogla edukacija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, suradnja sa stručnom suradnicom logopedinjom te čitanje literature vezane uz poremećaje iz autističnog spektra. Radeći kao pomagač, produbila sam znanja o autizmu i teškoćama u razvoju uopće i usvojila konkretne pristupe u radu s djecom s teškoćama. To uključuje pristupe poticanja razvoja govora i komunikacije poput imenovanja objekata i radnji, korištenja jednostavnih i jasnih naloga u kombinaciji s dodirom, tehnika kojima se željeni predmet daje nakon poticaja da se pokaže gestom ili verbalno, modeliranja gesti, poticanja združene pažnje uz zajedničku igru i aktivnosti, itd. Također, tu spadaju i primjereni načini sprečavanja nepoželjnih ponašanja djeteta poput zagrljaja, fizičkog sprečavanja, poticanja poželjnog ponašanja, pokazivanja primjera i sl., pri čemu je važno uskladiti ih sam samim nepoželjnim ponašanjem i biti vrlo dosljedan.

U volontiranje sam ušla iz čiste znatiželje, bez posebnih očekivanja, no u relativno kratko vremenu osvijestila sam i razvila neke karakteristike za koje nisam mislila da ih posjedujem i da ću ih moći razviti. Ova volonterska aktivnost uistinu me osnažila. Zahtijeva stalan rad na sebi, upornost, preispitivanje vlastitog načina rada i doživljaja stvari, razmišljanje o onome što bi trebalo promijeniti da, prije svega, doprinesem razvoju djevojčice, ali i sebi olakšam posao. Smatram da će mi to uvelike koristiti u budućem poslu. Od najvažnijih osobina istaknula bih strpljivost, dosljednosti i upornost bez kojih je kvalitetan rad s djecom s teškoćama nemoguć. Također, razvila sam samopouzdanje u smislu primjene znanja stečenog na fakultetu i vjerovanja da uistinu mogu nešto promijeniti i pozitivno utjecati na razvoj djevojčice.

Najveći izazov predstavlja mi činjenica da napredak djeteta s teškoćama teče vrlo postepeno, u malim, suptilnim koracima, često po principu „jedan korak naprijed- dva koraka nazad“ što ponekad zna biti frustrirajuće. Ipak, blagi osmjeh djevojčice kao znak prepoznavanja da sam ja tu zbog nje i zahvalnost njenih roditelja pružaju mi snažan poticaj u radu.

Kako bi dijete s teškoćama u razvoju bilo uključeno u redovni vrtić, uvjet je prisutnost pomagača ili trećeg odgojitelja u skupini. Budući da mnogi studenti nisu upoznati s mogućnošću volontiranja u ovom području, inkluzivnih pomagača je još uvijek premalo te velik broj djece s teškoćama i dalje nema priliku pohađati redovni vrtić. Vjerujem da je velika vrijednost ovakve vrste aktivnosti leži u tome da se djeci s teškoćama u razvoju pruži prilika da rastu uz vršnjake, usvajajući pravila grupe, osamostaljujući se u područjima u kojima je to moguće te posebno uključivanjem u grupne interakcije. Boravak u zdravoj okolini u kojoj nisu odbačeni, ali im se niti ne popušta samo zato jer imaju teškoće, „izvlači“ iz njih ono najbolje. Također, ostala djeca u grupi od malena su u doticaju s djetetomkoje je drugačije od njih, što je velika korist i za njih same i za društvo u cjelini. Uz rast s djetetom s teškoćama uče se toleranciji i uvažavanju različitosti. Na taj način, polako, ali sigurno raste svijest u društvu o osobama s teškoćama i njihovim potrebama.

Jana Radić