Fedro (Phaedrus): primjer (3, 9)
Lukan (Lucanus): primjer (Pharsalia, 7, 337–384)
Seneka (Seneca): primjer (Ep. 47)
Petronije (Petronius): primjer (Sat. 37)
Za Tiberija: Artes: poljoprivreda 5 knjiga, medicina 8, vojništvo, retorika, filozofija, pravna znanost. Sačuvan dio o medicini.
Očuvanje zdravlja: način života, lijekovi, kirurgija. Piše kao zainteresirani laik.
Sustavno izlaganje (Katon i Varon manje su sustavni, daju samo opće preglede). Knj. 1–2: dijetetika, patologija, terapija općenito. Knj. 3–4: bolesti i terapije. Knj. 5 – farmaceutika. Knj. 6: bolesti dijelova tijela, terapija. Knj. 7 – kirurgija. Knj. 8 – bolesti kostiju.
Medicina je helenistička struka, nema rimskih izvora. Osim toga, u Rimu je relativno bez ugleda (liječnici su grčki oslobođenici).
Utjecao (cjelinom djela) na Kolumelu, Plinija Starijeg, Kvintilijana.
Primjer Cels. 7, pr. 4 (izvor: Lacus Curtius)
Novum Comum, 23/24, obitelj ekvita. U Rimu retorički obrazovan, uglavnom vojnička karijera (Germanija, Hispanija, Galija, Afrika; Vespazijanov prokurator). Prefekt flote pred Misenom 79.
Enciklopedija: 1 proemij, sadržaj, izvori (neobično; oko 100 najvažnijih pisaca, ukupno više od 450, samo trećina Rimljani). 2 astronomija i kozmologija. 3–6 geografija i etnologija. 7 antropologija i fiziologija čovjeka. 8–11 zoologija. 12–19 botanika i zemljoradnja. 20–27 farmakologija (fauna). 33–37 mineralogija, metalurgija, liturgija (obrada kamena), praktične primjene: lijekovi, umjetnost (povijest umjetnosti).
Pregled, ali nekritičan; piše kao zainteresirani laik za sebi slične: kaleidoskop zanimljivosti, zagonetnosti.
Koristili se njime: Seren Samonik (Liber medicinalis), Marcijan Kapela, Izidor Seviljski; postojali su izvaci Plinijeva djela (Gaj Julije Solin, 3. st: Collectanea rerum memorabilium; Medicina Plinii, 4. st).
Primjer: Plin. nat. 33, 8.
Živio u 1. st. n. e. Rodom iz Gadesa (danas Cadiz); služio kao vojnik u Siriji, živio kao zemljoposjednik u Italiji.
Djelo o zemljoradnji, 3 ili 4 knjige; očuvan dio o voćarstvu (de arboribus). Kasnije, “drugo izdanje”, očuvano u cijelosti; nastalo nedugo pred Senekinu smrt, izvorno 10 knjiga. Knj. 1: uvod u život agronoma, organizacija seoskog imanja; 2: ratarstvo; 3–5 voćarstvo (osobito maslinarstvo i vinogradarstvo); 6–8 uzgoj životinja; 9 divlje životinje i pčele; 10 vrtlarstvo u heksametrima (nasljedovatelj Vergilija). Kasnije 11. i 12. knj. vrtlarstvo u prozi, zadaci nadglednika i njegove supruge.
Tradicija: Katon De agricultura, Varon De re rustica, Vergilije, Celzo; Ksenofont, Oikonomikos (u Ciceronovu prijevodu). Moralna vrijednost seljaštva i zemljoradnje.
Primjer: Colum. de re rustica 1, 7.
Živio oko 120–180; zanemaruju ga ostali pravni pisci, vjerojatno nije bio ovjeren carskom praksom: učitelj u pravnoj školi.
Podjela: građansko pravo (personae 1, res 2–3, actiones 4).
Primjer: Gai. inst. 1, 1
Primjer: Gell. 1, 1
Listopad 54. Naslov znamo od grčkog povjesničara Diona Kasija (3. st). Parodija na zahtjev koji je iznio senat.
Radnja: smrt careva, pohvala Neronova; opis vijećanja u nebeskom senatu, pada odluka da se Klaudija kazni u podzemlju, gdje postaje pomoćnik oslobođenika.
Seneka je Klaudija hvalio u Consolatio ad Polybium (oko 43, kad je Seneka prognan na Korzici), sastavio Neronu nadgrobni govor za Klaudija u senatu.
Die funeris laudationem eius princeps exorsus est, dum antiquitatem generis, consulatus ac triumphos maiorem enumerabat, intentus ipse et ceteri; liberalium quoque artium commemoratio et nihil regente eo triste rei publicae ab externis accidisse pronis animis audita: postquam ad providentiam sapientiamque flexit, nemo risui temperare, quamquam oratio a Seneca composita multum cultus praeferret, ut fuit illi viro ingenium amoenum et temporis eius auribus accommodatum. (Tac. ann. 13, 3)
Književna tradicija: Varon, menipska satira (vijeće bogova koje odlučuje o pokojniku nalazi se i kod Lucilija).
Primjer: Sen. apocol. 5
Aules Persius Flaccus, r. 4. prosinca 34, Volaterrae. Studirao filozofiju kod stoika Kornuta, gdje se sprijateljio s Lukanom. Umjesto politike, član kruga filozofsko-senatorskih opozicionara oko Peta Trazeje (Paetus Thrasea). Umro 24. studenoga 62. — tri godine prije urote Pizona, kad strada većina iz njegova kruga.
Djelo: šest heksametarskih satira, posljednja nedovršena; prolog u holijambima. Objavio pjesnik Cezije Bas. Izvrsno poznaje prethodnike (Lucilije, Horacije). Rječnik: od biranoga pjesničkog govora do petronijevskog slenga.
Veliki uspjeh prilikom objavljivanja; hvale ga Lukan, Kvintilijan, Marcijal. Čitan tijekom čitave antike. Generaciju nakon smrti Prob priredio prvo znanstveno (komentirano) izdanje – danas postoji kompilacija Commentum Cornuti (9. st).
Primjer: Pers. 3, 88--102.
Rođen oko 60, Aquinum (možda je kasnije ondje bio gradonačelnik, duumvir quinquennalis, svećenik Vespazijanov i tribun dalmatske kohorte u Britaniji). U Rimu djelovao kao deklamator, prognan (za Domicijana, možda u Egipat); za Nerve se vratio, živio oskudno kao klijent. Tek tada, možda na Marcijalov poticaj, počeo pisati satire.
16 satira (posljednjoj izgubljen kraj), pet knjiga 100–128.
facit indignatio versum Iuv. 1, 79
difficile est saturam non scribere Iuv. 1, 30
Suvremenik Tacita – ali i Plinija Mlađeg, i Marcijala; razlika u pogledu na svijet.
Niz slika – izostanak cjelovite strukture. Utjecaj recitatio: sve treba reći, radi djelovanja na slušatelja. Jezik njegovih satira nije sermo cotidianus Horacija: pjesnička dikcija vlada, slično epu i tragediji.
nakon Juvenalove smrti njegovim se satirama bave samo filolozi; sholije očuvane u verziji iz 4. st, kada postaje školski autor, slavan i na grčkom Istoku (tragovi kod Klaudijana, Auzonija, Rutilija Namacijana). U srednjovjekovlju on je poeta ethicus, u renesansi još više. Engleska: Dryden, Pope, Samuel Johnson; Francuska: Boileau.
Primjer: Iuv. 3, 232--248
11 pastirskih pjesama; posljednje četiri naknadno uvrštene, autor vjerojatno Nemezijan (konac 3. st).
Mladi car spomenut u bukolikama vjerojatno je Neron, Melibej, posrednik između Koridona i vladara vjerojatno je Seneka (to bi značilo da su ekloge nastale 54–57).
Sljedbenik Vergilija, razvija elemente koje je Vergilije tek (oprezno) uključio u bukolike: veza stvarnosti i bezvremenosti pastirskog svijeta stvaraju dvorsku poeziju (Vergilijeve su ekloge, npr. 4, posve drugačije, jer su višeznačne). Publika, kao što će biti i u 16. i 17. st. – dvorjani.
Struktura: monološke (1, 3, 5, 7), dijaloške (2, 4, 6); pastiri (2, 3, 5, 6) – dvorska poezija (1, 4, 7).
Utjecajan u žanru u kojem će se okušati i npr. dubrovački pjesnici.
Primjer: Calp. 2 (internetska zbirka Lacus Curtius)
Devet tragedija (teme grčkih mitova, odabrane prema Eshilu, Sofoklu, Euripidu) i jedna preteksta.
Senekin je teatar teatar okrutnosti; povezan s rimskom sklonošću gladijatorskim igrama, ali i s apsolutnom moći tirana (Kaligula, Neron). Strasti i okrutnosti bližnjih dovode do razlike u odnosu na “sudbinu” grčke tragedije – tragička krivnja postaje moralna krivica.
Teme su moć koja korumpira, iracionalnost nagona (zameci postoje već kod Euripida, u Ovidijevoj Medeji) – akteri više nisu osobe, već tipovi, demonstracija psihologije strasti (to se odražava i u dijalozima, čije se maksime obraćaju više publici, nego drugim licima na pozornici; također i u izdvajanju kora iz zbivanja). Suprotnost ovom gubitku kontrole jest filozofski vir bonus.
Jesu li to bile drame za čitanje?
Daljnji razvoj: nema drugih autora. Utječe na epičare doba Nerona i Flavijevaca (Lukan, Stacije, Silije Italik). Interes se obnavlja u 14. st, u renesansi, u Italiji, Engleskoj, osobito Francuskoj (Corneille, Racine). Tek će romantika preferirati Grke.
To je jedina očuvana preteksta. Radnja: kći cara Klaudija, supruga svoga brata (po usvojenju) Nerona; tri dana 62: Neron želi ubiti Oktaviju da bi oženio svoju trudnu miljenicu Popeju Sabinu. Senat ga, preko poslanika Seneke, pokušava odgovoriti, narod se diže u obranu Oktavije; tiranin je neumoljiv, ustanak je ugušen, biva iskorišten kao povod za progonstvo i ubojstvo Oktavijino.
Zašto Seneka nije autor ove drame?
Nastala je vjerojatno početkom razdoblja Flavijevaca, no prikazuje iste psihološke stereotipove kao Senekine tragedije.
Primjer: Oct. pr. 438--459.
Lucius Annaeus Seneca (Lucije Anej Seneka) rođen je oko 55. pr. Kr u Kordubi, Hispanija; umro je za vladavine Kaligule (37–41), u visokoj starosti.
Na molbu triju sinova (jedan je Seneka Filozof, drugi Marko Anej Mela, otac Lukanov) Seneka je po sjećanju prikazao izvedbe najznačajnijih govornika svoga doba na stalne deklamacijske teme. Controversiae (“za i protiv” u pojedinom pravnom slučaju) imaju 10 knjiga, 74 slučaja. Prikazuje slučajeve na sljedeći način: najprije istaknute odjeljke iz gotovih govora, doslovno (sententiae), potom razmatra analizu slučaja (divisio), na koncu demonstrira odabranu taktiku zagovora pojedinog gledišta i pobijanja suprotnog (colores).
Kasnije je dodao još knjigu sa sedam nagovora (suasoriae) – ovdje nakon analize ne slijede colores.
Senekini su izvori bili retorički priručnici, vlastite (studentske) bilješke, malobrojne objavljene deklamacije. Važno je i izuzetno autorovo pamćenje (citira dijelove desetljećima starih govora čuvajući čak i njihov stil).
Seneka je svjestan propasti retorike (koja je cvala još za Augusta i Tiberija) u doba njegovih sinova; on je provincijalni zagovornik starorimskih moralnih vrijednosti. Vlastite spisateljske sposobnosti pokazuje uglavnom u predgovorima pojedinim knjigama.
Djela su bila korištena i komentirana tijekom čitave antike; u srednjem vijeku ovdje su nalazili građu za povijest (Gesta Romanorum). Do nas je došao jedan jedini, u međuvremenu izgubljen rukopis, sa znatnim lakunama (knj. 3–6 i 8 Kontroverzija poznajemo samo iz epitoma, skraćene verzije).
Primjer: Sen. contr. 10, pr. i 5.
Marcus Fabius Quintilianus (Marko Fabije Kvintilijan), r. oko 35, hispanski grad Calaggurris. Studirao u Rimu (učitelj mu je bio gramatičar Remije Palemon, čiji je učenik bio i Perzije). Onamo se iz Hispanije vratio s Galbom, 68. Vespazijan ga je namjestio kao prvog javno plaćenog učitelja latinske retorike. Njegov je učenik bio i npr. Plinije Mlađi. Predavanja su se širila carstvom u neautoriziranim verzijama (studentske bilješke). Oko 90. povukao se u privatnost, ali je ponovo angažiran kao odgajatelj Domicijanovih pranećaka. Umro otprilike kad i Domicijan (96).
Izgubljeno djelo: De causis corruptae eloquentiae (uzrok su deklamacije — možda je ovo bio poticaj Tacitu za Dialogus de oratoribus).
Institutio oratoria, 12 knjiga, objavljena kratko pred smrt. 1: osnove odgoja; 2: osnove retorike; 3–11 prema tradicionalnom sustavu grčke retorike: inventio, dispositio (3–7), elocutio, memoria, pronuntiatio (8–11). 12: savršeni govornik. – Proemiji donose i osobne podatke. Inst. 10 je pregled autora koji su uzori budućem govorniku, jedinstveni prikaz grčke i rimske književne povijesti iz antičke perspektive.
Pod Kvintilijanovim imenom očuvane su i dvije zbirke školskih deklamacija: 19 govora za vježbu (declamationes maiores) i veći broj skica s didaktičkim napomenama (declamationes minores, br. 244–388 iz veće zbirke). Fantastične situacije.
Inst. su poznavali Jeronim, Rufin, Kasiodor, Izidor. Kvintilijanov ideal govornika i Ciceron kao model klasicizma važni su u renesansi; utjecao na Eneju Silvija Piccolominija, Melanhtona, Erazma. Inst. su bile udžbenik do konca 18. stoljeća. Danas je važan pedagozima.
Primjer: Quint. inst. 12, 1.
Gaius Plinius Caecilius Secundus, r. 61/62, Novum Comum; Plinije Stariji mu je ujak (posvojio ga oporučno). Obrazovao se u Rimu, među ostalima i kod Kvintilijana. Već prije 19. godine života djelovao kao odvjetnik (nastupao katkad i zajedno s prijateljem Tacitom), početkom osamdesetih bio vojni tribun u Siriji, koncem I. st. bio kvestor, pučki tribun, pretor itd; 100. je consul suffectus itd. 112. kao Trajanov carski legat upravljao je (administrativno dotad loše vođenom) provincijom Bitinijom. Ubrzo potom umro.
Objavljivao (i naknadno izvodio) vrlo dotjerane verzije svojih sudskih govora; sačuvan je Panegyricus Traiani povodom konzulata. Izgubljena je Plinijeva poezija (već kao četrnaestogodišnjak bio je napisao tragediju na grčkom), slična Stacijevim Silvama: prigodnice.
Najvažnije djelo: Pisma, 9 knjiga (možda obj. po skupinama) — 247 tekstova izvorno nastalih izm. 97. i 110; daljnjih 121 pismo potječu iz doba upravljanja Bitinijom (tu su i carevi odgovori) = knj. 10.
Prvih su 9 knjiga umjetnička pisma: izgledaju kao privatni dokumenti, ali su namijenjeni javnosti (usp. Horacije, Seneka). Važni su forma, kompozicija, raspored unutar knjige (raznolikost). Napisao ih je kultivirani esteta, odan idealu humanitas, s ljudskim slabostima (strah, sitničavost), željan slave. Prepiska s carem je stvarna (službena pisma, nisu bila namijenjena objavljivanju, kronološki poredana). Najpoznatije je pismo o kršćanima. Plinijeva neodlučnost i nesigurnost nasuprot Trajanovu državništvu (a malo mu i Plinije ide na živce, mada ga uviđavno podnosi).
Panegyricus je oko 300. utjecao na tzv. panegiričku književnost u Galiji. Plinijeva pisma ponovno su otkrivena u renesansi, popularan u Francuskoj i Engleskoj 17. i 18. st. (Madame de Sévigné, Horace Walpole). Danas je izvor za poznavanje rimskog društva 1/2 st.
Primjer: Plin. epist. 6, 20 i 10, 96.
Marcus Cornelius Fronto, r. Cirta u Numidiji; u Rimu je bio odvjetnik i učitelj retorike, dovoljno ugledan da mu car Antonin Pio povjeri odgoj usvojenih sinova Marka Aurelija i Lucija Vera (poučavao ih je latinskoj retorici). Osim toga Fronton je prošao i cursus honorum (Hadrijan ga je primio u senat, 143. bio je consul suffectus). Umro oko 165-170.
Njegova su djela bila dugo vrijeme izgubljena; 1815. nađen palimpsest iz 6. st. s dvojezičnom prepiskom (carevi, prijatelji), ugl. trivijalnog sadržaja, bez namjere da bude objavljena. Ima i retoričkih pitanja, didaktičnih pisama – potvrđuju da je i za Frontona retorika glavna kulturna snaga, samo ona vodi u humanitas: primivši Verov izvještaj o pobjedi nad Partima, Fronton hvali jezik i stil teksta i lektirna znanja koja su mladića dovela do uspjeha. Teško ga je pogodilo okretanje Marka Aurelija filozofiji. Jezično – arhaiziranje: povratak na jezik Enija, Plauta, Katona, Salustija (klasični je latinski odviše ograničen u vokabularu).
Primjer: Front. 2, 7.
Marcus Valerius Martialis, r. Bilbilis, Hispanija, u Rimu 64, ima oko 25 godina. Podupiru ga Seneka i Lukan, zemljaci. Za razliku od ostalih autora, ovisi o pokroviteljima. 80. predao caru Titu prvu zbirku pjesama povodom posvećivanja Amphitheatrum Flavianum (kasnije nazvan Kolosej). 84. izdao zbirku pjesničkih popratnica uz razne manje poklone, uobičajene osobito u doba Saturnalija (Xenia, Apophoreta).
Između 85. i 96. objavio ukupno 10 knjiga epigrama (pojedine imaju prologe u prozi). Primijetili su ga ugledni rimski književnici (Silije Italik, Kvintilijan, Plinije Mlađi, Juvenal). Mecena mu osigurao imanje kod Nomenta (= Nomentanum), kasnije i malu kuću na Kvirinalu. Za razliku od Stacija, kojemu je pjesništvo donijelo prihvatljiv društveni status, Marcijal je do konca života ostao obilježen osjećajem oskudice (zato Stacija jedinog ne spominje).
Flavijevci su mu dodijelili priznanja: ius trium liberorum i naslov vojnog tribuna, s time i rang ekvita. Napredovanje završilo ubojstvom Domicijanovim (96) – bio je previše kompromitiran hvaljenjem cara.
Za Nerve izdao 11. knjigu epigrama, početkom Trajanove vladavine novu verziju 10. knjige, ali izostala je carska milost. Vratio se u Bilbilis (troškove puta platio Plinije Mlađi), ostatak života proveo na imanju koje mu je poklonila pokroviteljica. 102. poslao u Rim posljednju, 12. knjigu epigrama.
Korpus Marcijalovih pjesama obuhvaća više od 1500 tekstova: Liber spectaculorum (epitome, nastalo 80), Epigrammata (12 knj), Xenia i Apophoreta (obično se broje kao 13. i 14. knjiga zbirke). Ovakav raspored nastao po Marcijalovoj smrti.
Marcijal je revidirao knjige 1–7 i naknadno ih objedinio u cjelinu.
Epigrami su izvorno kratki natpisi (na grobnim kamenovima, posvetnim darovima). Vrlo su raznolik žanr: usvojili su crte elegije (bliska već zbog metra), vica (poanta), pogrdne pjesme.
Epigrami su do Marcijala u Rimu sporedna vrsta, oblik kultivirane zabave (mada su postojale zbirke: Domicije Mars, Albinovan Pedon, Gnej Kornelije Lentul Getulik, svi iz doba ranog carstva; i Katul). Marcijal se koristi i falečkim jedanaestercima i holijambima, ne samo distihom. Često nema grčkih uzora, ili ih slobodno preoblikuje.
Marcijala su poznavali svi kasniji antički autori, poganski i kršćanski, srednjovjekovlje i renesansa, posebno barok, pa i romantizam.
Primjeri: Mart. Epigrammata
Publius Papinius Statius (Publije Papinije Stacije), r. oko 45, Neapol; otac mu je bio ugledan učitelj gramatike i retorike i pjesnik (sudjelovao u natjecanjima). Očeve veze otvorile su mlađem Staciju vrata uglednih pokrovitelja, koji su ga čitavog života uzdržavali. Prvi put pobijedio 78. na Augustalijama u Neapolu, potom 90. na agonu Albe koji je organizirao Domicijan (pohvalom carevih pohoda u Germaniji i Daciji); vj. 94. poražen na kapitolinskom natjecanju, povukao se u Neapol, ondje umro možda i prije Domicijanova ubojstva.
Autor epova: Thebais, 78–90, 12 knjiga; Achilleis (dvije knjige, nedovršeno).
Prigodnice, upućivane pokroviteljima, objavljivao od 92. Sam priredio četiri knjige s uvodima u prozi, peta je vjerojatno dio njegove ostavštine. Silvae (naslov za kraće pjesme koristio već Lukan) je i program: kao drveće u šumi. Različite teme, opseg, način prikazivanja. 32 pjesme, 26 u heksametrima, ostale u lirskim metrima – dužina varira od 19 do 293 stiha. Čestitke, utjehe, pisma, propemptikon, pohvala cara… Glavnina: pjesničke ekfraze (građevine: vila, kip, ulica; drvo, papiga).
Pjesme nastajale kao zahvala za poziv na gozbu, kao poklon za patrona, kao demonstracija pjesničkog umijeća, ponekad improvizirane ex abrupto — trag dugog i temeljitog školovanja u zanatu. Ima i privatnih tema: smrt oca, usvojenog sinčića, molba ženi da se vrati u Neapol, zaziv sna.
U antici su ove prigodnice bile intenzivno čitane (Auzonije, Klaudijan, Sidonije Apolinar), kao i u novovjekovlju.
Primjer: Stat. silv. 5, 4
Apuleius (Apulej), sin uglednih i imućnih roditelja, Madaura (Numidija), 125. Znao latinski, grčki, vjerojatno i punski. Gramatiku i retoriku studirao u Kartagi, proveo duže vrijeme u Ateni. Bavio se filozofijom (i znanostima od prirodoslovlja, preko etnologije i povijesti, do mitologije i religije). Posvećen u različite mistične kultove. Djelovao i u Rimu kao govornik i odvjetnik. Potom se vratio u Afriku — on je prvi književnik po zanimanju, putujući govornik, cijenjen u više gradova.
Govorništvo: 158, povezano s procesom protiv ženine rodbine (optužili ga za čarobnjaštvo): Apologia; Florida, zbirka najboljih mjesta iz “pokaznih” govora.
Filozofija: De Platone et eius dogmate, uvod u platonizam; De deo Socratis, o demonima; De mundo, latinska obrada Pseudoaristotelova traktata.
Metamorfoze ili Zlatni magarac, zabavni roman u 11 knjiga. Povezano s grčkim “avanturističkim” romanima (motivi epa, tragedije, historiografije, etnografije, elegije); s elementima satire i parodije (Petronije, menipska satira). Osnovna priča: Lukije iz Patra, Lukije ili magarac. Apulej roman obogatio dodatnim radnjama, epizodama, bajkama i novelama (često erotskim; usp. Amor i Psiha), pa i autobiografskim elementima; sudbina junaka povezana je s kultom Izide (11. knjiga).
Roman nije samo niz duhovitih i bajkovitih avantura, nego i karikatura suvremenog društva, čak i uz ozbiljnu, religijsku dimenziju.
U antici ga često citiraju gramatičari. Smatran je čarobnjakom, po moći čak izjednačavan s Kristom (Augustin to mora razjašnjavati). Važan za nastanak novele i romana: Boccaccio, Grimmelshausen (Simplicius Simplicissimus), Lesage (Gil Blas), Cervantes.
Primjer: Apul. met. 9, 17--18