Otok Murter s istoimenim naseljem pripada šibenskom arhipelagu, a od kopna ga dijeli uski kanal. Kod mjesta Tisno kanal je premošten pa je otok danas mostom povezan s kopnom. Kontinuitet života na otoku seže od pretpovijesnih vremena, a sačuvani su i tragovi vrlo rane grčke prisutnosti posvjedočeni zanimljivim recentnim nalazom terakotne ženske glave s naglašenim stilskim obilježjima. Na lokalitetu Gradina čestom i znakovitom toponimu na širim istočnojadranskim prostorima, na rubu suvremenog istoimenog naselja Murter, odavno su evidentirani pretpovijesni nalazi, a u još većoj mjeri i različiti tragovi života iz rimskog doba. Arheološka istraživanja provedena od 1966.-1973., kao i ona kasnija, otkrila su na Gradini i u njezinu podnožju, uz obalu i u morskim plićinama, ostatke arhitektonskih sklopova koji se, po svemu sudeći, odnose na Plinijev Kolentum (Colentum). Na njega poznati rimski enciklopedist skreće pozornost spominjući ga nakon glavnog liburnskog urbanog središta, kolonije Iader (Zadar), locirajući ga na ušću rijeke Krke (....Collentum insula XVIII, ostium Titii fluminis ...). Kao dio konventa obližnjeg graničnog središta Skardone (Scardona) u grčkoj ga je transkripciji (Kollenton) spomenuo i Ptolemej, a zatim mu se ime pojavljuje i u nekim kasnijim pisanim izvorima (I. Lučić, A Fortis i dr.).

Nema potvrda koje bi upućivale na eventualni urbani karakter rimskoga Kolenta. Čini se da su na padinama Gradine i uz more bili podignuti različiti gospodarsko-ladanjski i pristanišni sadržaji, što je i razumljivo, jer je to bilo važno prometno maritimno područje. Još i prije prvih iskopavanja, realiziranih od 1907.-1909., bili uočljivi nadzemni ostatci vrlo dobro očuvanog objekta nazivanog „tamnicom“. U osnovi je riječ o rimskoj cisterni koja se punila kišnicom s krova. Kasnijim istraživanjima otkriveni su ostaci arhitekture za koje je moguće pretpostaviti da se odnose na ladanjsko-gospodarske objekte. Prema dostupnoj evidenciji otkriveno je desetak stambenih objekata koji su terasasto raspoređeni, prilagođeni konfiguraciji terena, a dijelovi arhitekture nastavljaju se i jasno ocrtavaju i u moru, budući da je razina mora od antičkih vremena porasla. Među sačuvanim ostatcima osobitu pozornost privlači „vila s apsidom“ koja se uz obalu proteže pedesetak metara, a podvodnim istraživanjima otkriveni su i ostatci obale (rive). Zanimljivo je da su otkriveni i  elementi hipokausta, odnosno ulomci suspenzura, što dokazuje da su pojedini prostori bili zagrijavani, dok su podovi nekih prostorija bili ukrašeni crnobijelim mozaicima s karakterističnim geometrijskim motivima. Sa šireg područja potječe i nekoliko natpisa – poglavito su sepulkralnog karaktera – a pronađeno je i mnogo drugih predmeta koji su služili stanovništvu koje je obitavalo u otkrivenim objektima.    

Info : Korisne informacije i njihovi linkovi, adresar

Skradin je grad u Šibensko-kninskoj županiji; oko 4 000 stanovnika; pošt. br. 22222; pozivni br. 00 385 (0)22.

Skradin (antička Scardona) leži na desnoj obali rijeke Krke, na samom ulazu u Nacionalni park Krka, 17 km od Šibenika. Slapovi Krke s najvećim slapom Skradinskim bukom glavna su atrakcija kraja. U sastavu grada Skradina su naselja Rupe, Dubravice, Bićine, Bribir, Cicvare, Gorice, Gračac, Ićevo, Krković, Lađevci, Međare, Piramatovci, Plastovo, Skradinsko polje, Skradin, Sonković, Vaćani, Velika Glava, Bratiškovci, Žažvić i Ždrapanj.
Položaj Skradina je naseljen od prapovijesti. Autohtono liburnsko naselje razvilo se od kasnog brončanog doba kao pristanište u službi velikog liburnskog središta na Varvariji. Scardona je pod rimskom vlašću postala sjedište sudbenog konventa za sjeverozapadni dio provincije Dalmacije. Za vladavine cara Vespazijana postala je municipij i razvijala se kao važno prometno, administrativno i vojno središte za liburnsko i japodsko područje. Postala je biskupsko sijelo, vjerojatno u 6. st. Spominju je antički i srednjovjekovni pisci Plinije Stariji, Strabon, Klaudije Ptolemej, Prokopije iz Cezareje, Konstantin Porfirogenet i anonimni geograf iz Ravene, a zabilježena je i na Peutingerovoj karti.

Tijekom seobe naroda grad je bio razrušen, a zatim iznova napučen. Staro mu se ime sačuvalo u hrvatskom obliku Skradin. Potkraj 13. st. postao je jednim od sjedišta bribirskih knezova Šubića. Između 1522. i 1684. g. gradom su vladali Turci, a zatim, do 1794. godine, Mletačka Republika. U Napoleonovo doba Skradin je bio dio francuskog carstva, a potom Habsburške Monarhije. Njegovo je značenje ubrzo preuzeo Šibenik. Papa Lav XII. dokinuo je skradinsku biskupiju 1828. godine.

Među znamenitim Skradinjanima su turski državnik Rustem-paša Opuković, hrvatski narodni preporoditelj Josip Mrkica te arheolog i osnivač Hrvatskog arheološkog društva fra Lujo Marun.
Muzej Grada Šibenika sustavno istražuje u Skradinu od 1977. godine.

Bribir (Varvaria) je naselje u Hrvatskoj, na istočnom rubu Ravnih kotara u Šibensko-kninskoj županiji, 14 km od Skradina. Po popisu iz 2001. godine u mjestu je živjelo 79 osoba. Pošt. br. 22222 Skradin; pozivni br. 00 385 (0)22.
Zasada su najstariji tragovi naselja iz mlađeg kamenog doba na lokalitetu Krivače u plodnom polju uz rječicu Bribirščicu, koje se pruža na zapad do sela Ostrovice. Na spoju tog polja i krševite visoravni Bukovice izdiže se na 300 metara nadmorske visine prostrana uzvisina Bribirska glavica koja obuhvaća površinu od 72 000 m2.

Prvi tragovi ljudske prisutnosti također pripadaju neolitičkom razdoblju: stariji neolitik – impresso- kultura, srednji i mlađi neolitik – danilska i hvarska kultura. Veće naselje nastalo je u starije željezno doba, razvijalo se i širilo u vrijeme prevlasti Liburna te je do dolaska Rimljana živjelo kao utvrđena liburnska gradina. Bilo je središte jake liburnske zajednice (civitas) Varvarina, čiji se teritorij protezao i s istočne strane rijeke Krke. Već u 1. stoljeću pr. Kr., za Cezarova prokonzulata, opasana je jakim bedemima koji su zidani kombinacijom domaće tradicije i rimske graditeljske vještine i stekla je status municipija – Municipium Varvariae. Varvarija je tada dobila italsko građansko pravo (ius Italicum), gradsko vijeće (ordo decurionum) i ostale institucije vlasti uobičajene u rimskim municipijima.

Tijekom seobe naroda Varvarija je proživjela teške dana, a za avaro-slavenskih provala i razaranje. U ruševinama antičkoga grada razvilo se središte hrvatske županije, a loza njezinih poglavara župana prerasla je u lozu knezova Šubića Bribirskih. Predrimsko ime glavice koje poznajemo u latiniziranom obliku Varvaria u hrvatskom je jeziku preinačeno u Bribir. Bizantski car - pisac iz 10. st. Konstantin Porfirogenet spominje tu županiju u greciziranom obliku "Brebera". Najveći procvat Bribir doživljava kada su njime gospodarili moćni feudalci Šubići, posebno u 13. i 14. stoljeću za vrijeme bana Pavla I. Šubića. Grad su zaposjeli Turci, a nakon njihova odlaska stanovnici se nisu više trajno nastanjivali na platou Glavice, nego u njenom podnožju.
Prva istraživanja započela su 1908. godine pod vodstvom Skradinjanina fra Luje Maruna (nazvao je Bribir «hrvatskom Trojom») i s kraćim prekidima traju do danas (S. Gunjača, M. Suić, Š. Batović i drugi), a istražena je tek jedna petina površine unutar zidina. Europska unija (CARDS program) financirala je arheološka iskopavanja, obnovu i zaštitu ovog lokaliteta.