Diskurs balkanizma u kontekstu „EU-topije“

Piše: Karlo Jurak

Aktualni ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne ostavlja puno prostora otvorenim raspravama u mainstream medijima. Razina „pro-EU“ propagande lako se može usporediti s jačinom režimske propagande u nacističkoj Njemačkoj, Staljinovu SSSR-u ili danas u Sjevernoj Koreji. To nije nikakva novost jer se ta propaganda vrši već godinama, a ona alternativna pozicija ili nije dobila relevantnu poziciju u medijima, ili je iskrivljena do razine groteske, ili je bila zastupljena u vrlo marginalnim medijima dostupnima samo uskim krugovima ljudi. Nepostojanje izbora sa čime smo suočeni, iako su nam, na prvi pogled, servirani mnogi izbori, realnost je koja prati svakoga tko živi u lažnoj demokraciji, također još zvanoj parlamentarnom i(li) predstavničkom demokracijom. Nije mi namjera ovdje detaljnije eksplicirati zašto je za većinu hrvatskih građana ulazak u Europsku uniju štetan, jer se o tome ipak ima prilike saznati na internetu, tom još jednom od rijetkih bastiona koliko-toliko slobodnog izražavanja. Sudbina zemalja periferije EU, srozavanje radničkih prava, propadanje sitnih domaćih proizvođača, strukturne prilagodbe u duhu neoliberalizma (liberalizacija, privatizacija, fleksibilizacija, prekarizacija) itd., štetnosti su ove organizacije, u čijem bismo nabrajanju daleko došli. Pogled ipak valja baciti i na cijeli jedan sistem diskursnih reprezentacijâ koje su godinama pripomagale u stvaranju „pro-EU“ raspoloženja i katalizirale ulazak u ovu neegalitarnu organizaciju.

Radi se o tzv. diskursu balkanizma koji je moguće sagledati s različitih pozicijâ ovisno o tome tko ga i s kojim ciljem perpetuira. Ugrubo se može reći da diskurs balkanizma dolazi „izvana“ i „iznutra“ – onaj „izvana“ podrazumijeva reprezentacije „Balkana“ prvenstveno iz perspektive „Zapada“ (konkretno „Europe“), a onaj „iznutra“ reprezentacije „Balkana“ iz vlastite perspektive, tj. iz perspektive samoga žitelja Balkana. Ova se prva diskursna formacija čini možda važnijom jer podsjeća na diskurs orijentalizma stvaran u binarnim oprekama okupljenima oko one središnje: „Okcident“ – „Orijent“, koje tvore jedan ogromni diskursni stroj. Ipak, ova druga je neizostavna, a možda čak i važnija, jer sačinjava jedan cijeli sistem afirmacije ove prve. K tome, diskurs balkanizma „iznutra“ mnogo je heterogeniji, a kao takav i mnogo interesantniji. Naime diskurs balkanizma „iznutra“ također predstavlja jedan sistem reprezentacijâ koje se stvaraju u binarnim oprekama, ali dolazi iz pozicije samih „označenih“, tj. predstavlja refleksiju „Balkana“ u samome sebi, onako kako „Balkanac“ vidi samoga sebe te kako afirmira diskurs balkanizma „izvana“ i pridonosi stvaranju i bujanju istoga. Heterogenost toga diskursa očituje se u tome što on nikako nije jedno viđenje. Nasuprot tome, diskurs balkanizma „izvana“ djeluje prilično homogeno – binarne su opreke uglavnom vrlo jasno artikulirane i ne razlikuju se mnogo među svojim generatorima: „civilizacija“ – „barbarstvo“, „racionalno“ – „iracionalno“, „progresivno“ – „primitivno“ itd. U diskursu „iznutra“ prisutne su te binarne opreke, ali se nešto drugačije artikuliraju i drugačije se iznose vrijednosni sudovi te (samo)identifikacija. Prvi takav tip diskursa jest afirmativan te je on u kontekstu „EU-topije“ najvažniji i najviše institucionaliziran. To je diskurs pokunjene afirmacije. On prihvaća binarne opreke, ali ih se srami i pokazuje težnju za promjenom (tj. „samodiscipliniranjem“).  Diskurs „iznutra“ često se sastoji od djelomičnoga poricanja – ne priznaje se ovakav tip diskursa u kontekstu vlastite zemlje (naročito ako je riječ o zemlji koja je na tzv. periferiji Balkana poput Hrvatske), ali pritom to nije poricanje takvoga viđenja Balkana, nego poricanje viđenja vlastite zemlje u tom kontekstu. Drugim riječima, to je onaj tip diskursa koji se nerijetko artikulira u frazama poput: „Hrvatska nije Balkan“ i sl. Ovo je isto važna diskursna formacija vrlo slična prvoj. Nadalje na samim rubovima nalazi se diskurs potpunoga poricanja – opreke se odbacuju u potpunosti neovisno o tome smatra li se tko „Balkancem“ ili ne. Taj tip diskursa jednostavno odriče društveni konstrukt „Balkana“ i „balkanštine“, ali pritom ništa svojega ne dodaje. To je tip praznoga bunta, čiste negacije. On je na rubovima jer nikome ne koristi. Zadnji tip bi bio tip potpune afirmacije u pozitivnom smislu – priznaje se „balkanizam“ u svim ili skoro svim binarnim oprekama, ali tome se ne dodaju nikakve negativne konotacije, osjećaj srama ili želja za promjenom – netko se osjeća „Balkancem-primitivcem“ i zbog toga je ponosan. Ovaj tip diskursa dosta je čest, ali nije institucionaliziran. Uglavnom se primjećuje u neformalnim razgovorima i zabavama te na „turbo-folk“ koncertima. Postojanje ovoga diskursa samo je vjetar u leđa zagovornicima tipa pokunjene afirmacije jer potvrđuje opravdanost toga diskursa, a u krajnjoj liniji i potvrdu izvanjskoga.

Postoje dakle najmanje četiri tipa unutrašnje diskursne refleksije balkanizma: tip pokunjene afirmacije, djelomičnog poricanja, potpunog poricanja i ponosne afirmacije. Teško je zamisliti situaciju da se ijedan od tih diskursa uspio formirati bez postojanja onoga izvanjskoga, pa je zato bilo koji teško promatrati izvan odnosa s izvanjskim. Ulazak u Europsku uniju prilika je da izvanjski balkanizam postane jedno s jednim od tipova unutrašnjega balkanizma. Jasno, riječ je ponajprije o tipu pokunjene afirmacije potpomognutim tipom djelomičnoga poricanja. Tu je vezu najjednostavnije predočiti parafrazirajući često ponavljanu floskulu u mainstream medijima i izjavama domaćih političara: „Hrvatska će postati/postaje dio kruga civiliziranih zemalja“. Malo je jednostavnih proširenih rečenica koje uspijevaju imati toliko implikacija poput ove: izjednačavanje „Europe“ s civilizacijom (Europe ne u geografskom smislu, nego u smislu društveno-kulturnog konstrukta, zato navodnici), pozicioniranje Hrvatske u primitivnu sredinu iz koje tko ima želju pobjeći, veliki doprinos stigmatizaciji „Balkana“ (kao konstrukta, naravno) i njegovu ukroćivanju s ciljem aproprijacije u europski simbolički univerzum. Dovoljno je usustaviti samo jednu binarnu opreku: „Europa“ – „Balkan“, kako bi se uvidjela jedna velika histeričnost te opreke. Ako uistinu bilo koji član podređene binarne opreke („Balkan“) uspijeva postati članom nadređene binarne opreke („Europa“), kao što je trenutno slučaj s Hrvatskom (i dalje u „postajanju“ naravno, to nikad nije niti neće biti dovršen proces), to onda znači da podređeni član binarne opreke nije drugost u pravom smislu, nego samo nesvjesni dio nadređenog člana binarne opreke. Spoznajući to, djelomično raskrinkavamo suštinu balkanizma. „Balkan“ je nesvjesno Europe, ono imanentno „drugo“ u kojemu se nalazi onaj dio „Europe“ kojega se „Europa“ srami, kojega želi zatomiti, a to čini tako da ga prezentira kao odvojeni entitet. Teško bi se na „Europu“ moglo gledati kao na krug civiliziranih zemalja ako se ima u vidu povijest kolonizacije, porobljavanja i pljačkanja. Kako bi izbjegla tu stigmu, „Europa“ je učinila vješti transfer negativnoga – na „Balkan“, od kojega je stvorila nešto „drugo“, a zapravo inherentno njoj samoj. Zašto baš „Balkan“? Uistinu je Balkan područje koje je stoljećima bilo u plamenu, gdje su bila velika međunacionalna trvenja, gdje su vjerske, nacionalne, kulturne i druge podjele dostigle razinu koju je ipak teško ravnopravno uspoređivati sa slučajem bilo gdje drugdje na kontinentu Europi. Međutim baš kao takav, Balkan se doimao kao područje koje je pogodno učiniti „Balkanom“ – onim područjem na koje će se moći „opravdano“ svaliti svo „zlo“ Europe, jer konstrukt te „Europe“ kao „zajednice civiliziranih zemalja“ nikako ne ide ruku pod ruku s onim što bi se moglo uistinu opravdano imputirati „Europi“ kao takvoj. „Europe“ nema, dakle, bez „Balkana“.

U diskursu pokunjene afirmacije i djelomičnog poricanja očituje se mnogo samoprijezira. To je ona druga krajnost u odnosu na krajnje nacionalističko opredjeljenje, ali obje krajnosti završavaju u obnavljanju jednih te istih diskursnih radnji. I samoprijezirno i nacionalističko opredjeljenje potvrđuje „balkanistički“ diskurs – samoprijezirni to čine ispovjednički, a nacionalisti ponosno (svojim nacionalizmom pridonose viđenju Balkana kao divljeg i primitivnog mjesta koje obiluje mržnjom, netolerancijom i ratovima). Spoznaja „balkanističkoga“ diskursa može ipak odvesti k ozdravljenju – uviđajući (ne)dosljednost svakoga „balkanizma“ i njegovu ulogu u perpretuiranju postojećih odnosa na kontinentu (i svijetu) može se jedino izgraditi alternativa koja će ići mimo samoprijezirne „balkanofobije“ te mimo uskogrudnog i gizdavog nacionalizma.

EU-topija“ ima zapravo trostruko određenje (igra riječi). „EU-topija“ kao „EU“ + „topija“, dakle doslovno – Europska unija kao jedno mjesto bez eksplicitno dopisanih konotacijâ. Nadalje „EU-topija“ kao „EU-utopija“ samo s jednim ispalim „u“, dakle s dodatnim određenjem jednog predivnoga mjesta koje krase sve vrednote demokracije ili kako to najbolje predočava Oda radosti. K tome, to „utopija“ može odmah uputiti i na nepostojanost istoga jer utopije „po defaultu“ nema, tek se jedino njoj može težiti, točnije samo maštati o njoj. Konačno, „EU-topija“ se može doslovno shvatiti kao „dobro mjesto“ (grč. eu – prefiks u značenju „dobro“), a to možda i najbolje izražava suštinu cijeloga diskursa – „Balkan“ kao loše mjesto koje treba ispraviti onim dobrim, a to je „Europa“ u obliku Europske unije kao toliko fetišizirane organizacije zemalja koja uspijeva podvesti pod jedno svu „europsku civiliziranost“.

Diskursne reprezentacije u obliku navedenih „Europe“ i „Balkana“ ugnijezdile su se kao dio propagandne mašinerije odavno, tj. od onoga trenutka kada je bilo potrebno početi stvarati atmosferu koja će odgovarati približavanju Europskoj uniji, pa i stvoriti jednu cijelu ideologiju sa svrhom uvjeravanja ljudi „zašto Europa?“, „zašto EU?“. Rezignacija se očitovala kako u prihvaćanju tog samoprijezirnog stava, tako i u još jednoj često ponavljanoj floskuli da „nema alternative“. Još smo jednom poraženi, a to što možemo sami konstruirati, bar na razini diskursa, u tome nam neće nitko pomoći ako prihvatimo eskapizam koji je jedna od posljedicâ tog dugotrajnoga „pranja mozga“. Može li se, pa makar na razini samoga diskursa, uopće pomišljati otpor, pitanje je koje nas, koliko god da je važno, neće daleko odvesti jer dok se time bavimo, nama se bavi jedan puno stabilniji i moćniji diskursni stroj, a najgore od svega – jedna ekonomija i društveni odnosi koji se zapravo ravnaju po samo jednom pravilu – zakonu džungle.  

2,244 total views, 1 views today