Piše: Nino Kadić
Kao student filozofije često čujem komentare kako filozofija nije korisna u društvu, kako od nje nema nikakve dobiti, da ću se teško zaposliti pa čak i kako filozofija ne liječi bolesti i ne gradi domove. Ukratko, takve i slične primjedbe pokušavaju prikazati filozofiju kao nešto što se ne može živjeti i kao nešto od čega se ne može živjeti. Suprotno tome pokušat ću prikazati kako filozofija prožima pojedinca, društvo i kulturu te kako ona nije samo mrtvo slovo u nekoj staroj prašnjavoj knjizi, već je temelj svakog djelovanja i općenitog povijesnog kretanja.
Od starih eleuzinskih i orfičkih misterija pa sve do danas, filozofija je uvijek bila nešto što se živi i što se svakodnevno može iskusiti. Sokrat je primjerice vodio rasprave s građanima Atene koristeći dijalektičke metode koje su danas shvaćene kao preteča psihoanalizi. Diogen iz Sinope živio je u bačvi, okružen psima, što je bio njegov način askeze i protesta protiv tadašnjeg društva (ukoliko se to tako može shvatiti). Doista, svi smo mi ispali iz Diogenove bačve. Valja spomenuti i Epikura čiji se argumenti danas koriste u raspravama o ateizmu i religiji i čija filozofija još uvijek inspirira ljude. Kasnije, u srednjem vijeku, skolastički filozofi s mnogo su strasti argumentirali o postojanju Boga, prepisivali su knjige i zbog njih su mnoga civilizacijska djela danas očuvana. U novome se vijeku na prvi pogled čini kako je življenje filozofije kroz vjeru, misticizam, protest, javne rasprave i slično polako počelo padati u zaborav. To jednostavno nije tako. Baruch de Spinoza primjerice dosljedno je ostao pri svojoj filozofiji, zbog čega je na kraju bio protjeran iz židovske zajednice. Danas ga pamtimo kao „princa filozofa“, kao apostola razuma koji je odlučno ustao protiv dogme i nije odustao od svojih ideja. Valja spomenuti i brojne rasprave i razmijenjena pisma između tadašnjih intelektualaca. Kasnije, u 19. stoljeću i na drugom kontinentu, američki filozof Henry David Thoreau piše svoje djelo Walden u kojem opisuje svoje asketsko iskustvo dok je živio u maloj brvnari na jezeru Walden blizu grada Concorda u Massachusettsu. Za njega biti filozofom „ne znači samo imati istančane misli, čak niti zasnovati školu, nego ljubiti mudrost toliko da se živi prema njezinu diktatu, život jednostavnosti, neovisnosti, velikodušnosti i uzdanja. Znači to rješavati neke životne probleme, ne samo teorijski nego i praktično“ (Thoreau, 2006:004). Pozvao nas je na potpuno ogoljenje života jer kompleksne istine o kozmosu ne možemo znati ukoliko prvo ne spoznamo one najosnovnije činjenice života. Poluozbiljno to možemo zvati kartezijanskom sumnjom/metodološkim skepticizmom praktičnog života.
Unatoč bogatoj povijesti filozofije netko će reći kako su to samo duhovi prošlosti čije su ideje danas nebitne i zaboravljene. Primjerice ugledni teoretski fizičar Stephen Hawking rekao je kako je filozofija mrtva, kako se ne može nositi s modernim znanstvenim dostignućima te kako je njezinu povijesnu ulogu danas preuzela znanost. No pritom nije uvidio kako je sama ta rečenica filozofski iskaz koji podsjeća na razne „krajeve“ koje su proglasili filozofi poput G. W. F. Hegela i Francisa Fukuyame. Naime filozofija nije mrtva i ne živi samo unutar bjelokosnih zidova. Aktivizam, javne rasprave, simpoziji, prosvjedi, kritički tekstovi, moderni mistici, religijski apologetici, osobna uvjerenja, općenito duhovno stanje vremena- sve su to žile kucavice širokog korpusa filozofije. Na osobnoj razini tu su uvjerenja koja su oblikovana religijom, društvom i kulturom, odgojem, životnim iskustvom i vlastitim interesima. Kultura, kao najosnovniji dio tog sklopa, utječe na ostale spomenute faktore oblikovanja svjetonazora. Ona je pak oblikovana dugom tradicijom intelektualnog napora. Kao što je već spomenuto, antikom je vladao kozmološki i etički duh te praktična filozofija, srednjim vijekom skolastika i vjera, novim vijekom Prosvjetiteljsvo i prvenstveno racionalizam, a danas vladaju empirizam i znanstvena metoda. Jasno je da priroda dominantnih ideja određuje prirodu cijele kulture. Svojim djelovanjem filozofi nastavljaju dugotrajnu tradiciju i aktivno sudjeluju u stvaranju i promišljanju teorija, čime već sada stvaraju temelje budućnosti. No takav je pogled usmjeren prema dugoročnom utjecaju filozofa – i to samo nekih filozofa čije ideje rezoniraju toliko jako da utječu na cijelu kulturu.
Na razini pojedinca, opet se vraćamo na početno pitanje – kako osoba živi filozofiju i kako će živjeti od nje? Očito se ovdje misli na materijalnu korist i na praktičnu uporabu stečenog filozofskog znanja. Međutim nisam siguran poznajem li ijednog filozofa, studenta ili profesora koji se bavi filozofijom zbog luksuznog života, novca i uspjeha. Takve primjedbe shvaćaju filozofiju kao posao sličan svima drugima. Jasno je da to nije tako. Bavimo se filozofijom jer želimo promišljati svijet, kultivirati svoje Ja, doći do spoznaje i mudrosti, držati na leđima dugovječnu tradiciju misli te zajedno s njom i kolegama koračati naprijed. Nismo zadovoljni kada čujemo odgovor na neko pitanje, kada prihvatimo neko ustaljeno uvjerenje, bilo ono religijsko, povijesno ili znanstveno. Čak ni tada naša žeđ nije utažena te ćemo promišljati, kritizirati i analizirati. Bit filozofije nije kraj, dobivanje apsolutnih odgovora, već je to vječna potraga za mudrosti. Tako se živi filozofija – kroz svakodnevnu kontemplaciju, meditaciju, ustrajanje u misli i potrazi, u odlaženju do granica iskustva i natrag. Spomenuta askeza i danas je privlačna filozofima jer im omogućuje mirno, nepomućeno bavljenje svojim radom. Također valja spomenuti i aktivizam, brojne prosvjede, revolucije i ustanke, čiji je temelj uvijek, svjesno ili nesvjesno, neka filozofska misao, ideja o slobodi, jednakosti, pravima i tako dalje. U jednoj određenoj mjeri svaki je čovjek filozof. Ona je prizma kroz koju poimamo svijet te nas time određuje, a nestat će tek kada nestane i posljednji čovjek.
Na kraju valja zaključiti kako je svaki pokušaj proglašenja filozofije mrtvom kontradiktoran jer je on po svojoj prirodi filozofski. Jednoga dana, ako se takvo izopačenje ikada dogodi pa filozofija nestane s programa fakulteta i škola i više ne bude cijenjena ni duhom ni materijalnom potporom, okupljat ćemo se u garažama i parkovima u otrcanoj odjeći s čašom jeftinog vina u ruci. Upravo je to odgovor na početno pitanje. Učenjaci, filozofi i učitelji oni su koji nose znanje civilizacije na svojim leđima i prenose ga svima koji žele čuti. Osim toga filozofija nudi mnoge načine zapošljavanja poput novinarstva i odnosa s javnosti, do istraživačkog rada u institutima, podučavanju u obrazovnim ustanovama, rada u politici te savjetodavnim pozicijama u raznim tvrtkama i institucijama. Međutim ona nije samo posao ili kakva karijera, već je poziv, a naša je motivacija ljubav prema mudrosti koju živimo svakim dahom i svakim djelom. Filozofija nije mrtvo slovo na papiru, nego je uvijek živa misao koja prožima svakog pojedinca i čitavu kulturu te uvelike određuje povijesno kretanje.
—————————————————————————————————-
Literatura
Thoreau, Henry David: Walden. Biblioteka ElektroDAF: Zagreb, 2006., URL: http://www.elektronickeknjige.com/thoreau_henry_david/walden/index.htm
5,798 total views, 1 views today
Na kraju valja zaključiti kako je svaki pokušaj proglašenja filozofije mrtvom kontradiktoran jer je on po svojoj prirodi filozofski. Jednoga dana, ako se takvo izopačenje ikada dogodi pa filozofija nestane s programa fakulteta i škola i više ne bude cijenjena ni duhom ni materijalnom potporom, okupljat ćemo se u garažama i parkovima u otrcanoj odjeći s čašom jeftinog vina u ruci. – Ovo je najjače.
“Osim toga filozofija nudi mnoge načine zapošljavanja poput novinarstva i odnosa s javnosti, do istraživačkog rada u institutima, podučavanju u obrazovnim ustanovama, rada u politici te savjetodavnim pozicijama u raznim tvrtkama i institucijama.” – Nadam se da je autor svjestan da u praksi i nije baš tako, mislim, pretpostavljam da nije toliko naivan.
– Moram se složiti s tobom da stvari nisu posložene na način da će diplomirani filozofi sigurno dobiti posao od navedenih i da je situacija daleko od one idealne, ali se moram još više složiti s Ninom kada kaže da ta mogućnost itekako postoji. Prema mojem skromnom mišljenju sve ovisi o tome kako se stvari poslože za vrijeme studija, odnono kako pojedina osoba sagradi svoj životopis jer na kraju krajeva on je ključan na razgovoru za posao.
Imam nekoliko komentarâ na tekst kolege Nine Kadića:
“Kao što je već spomenuto, antikom je vladao kozmološki i etički duh te praktična filozofija, srednjim vijekom skolastika i vjera, novim vijekom Prosvjetiteljsvo i prvenstveno racionalizam, a danas vladaju empirizam i znanstvena metoda. – To je vrlo gruba odredba, i nekako ne baš točna. Naime, u antici ne bih dao primat praktičkoj filozofiji pred teorijskim, sjetimo se samo da su u njoj nastali veliki spoznajnoteorijski i ontološki sistemi poput Platonova i Aristotelova. Novi vijek je bio polariziran između racionalizma i empirizma (nekako u relaciji kontinent-otok) da bi svoje jedinstvo to dvoje dobilo u prosvjetiteljstvu i njemačkom klasičnom idealizmu. Danas je empiristička znanstvena metoda “mainstream”, ali nikako ne bih rekao da to može podvesti pod dominacijom “overt the world” – primjerice, kontinentalna tradicija vrlo je jaka, naročito u Francuskoj (mislim na obilje suvremenih francuskih teoretičara).
— Slažem se, podjelu sam napisao ugrubo, čisto kao podatak. Već sam prešao idealnu dužinu teksta, pa mi je drago što postoje komentari da se to istakne! 🙂
“Bit filozofije nije kraj, dobivanje apsolutnih odgovora, već je to vječna potraga za mudrosti. Tako se živi filozofija – kroz svakodnevnu kontemplaciju, meditaciju, ustrajanje u misli i potrazi, u odlaženju do granica iskustva i natrag. Spomenuta askeza i danas je privlačna filozofima jer im omogućuje mirno, nepomućeno bavljenje svojim radom.” – Ne bih rekao, to mi se čini kao ostavština prošlosti, naročito na Istoku. Davanje važnosti svakodnevnoj kontemplaciji nekako nije dobra uvertira za ono što se kaže malo dalje o “praktičkoj aktivnosti”. Autor to nije pomirio. A askeza mi i nije baš povezana s akademskim etabliranjem filozofa, općenito ne s filozofijom u akademskom polju, a kao takva ona i pokazuje svoje lice.
— Profesor Mikecin s fakulteta jednom je komentirao kako na fakultetu nema dovoljno žive filozofije, kako je to općenito na akademiji zapušteno, pa mi je počeo davati savjete kako da živim filozofiju. To je inpiriralo pisanje ovoga teksta. Osobno ne mislim da je askeza, kontemplacija i meditacija (u zapadnom i istočnom smislu) nešto što je prošlost. Vjerujem da je to sve još uvijek živo i da se u jednom obliku prenosi i dalje. Možda sam više trebao naglasiti sjedinjenje teorije i prakse, no cijeli je bit teksta životna filozofija, spoj mišljenja i djelovanja.
“Osim toga filozofija nudi mnoge načine zapošljavanja poput novinarstva i odnosa s javnosti, do istraživačkog rada u institutima, podučavanju u obrazovnim ustanovama, rada u politici te savjetodavnim pozicijama u raznim tvrtkama i institucijama.” – Nadam se da je autor svjestan da u praksi i nije baš tako, mislim, pretpostavljam da nije toliko naivan.
— Nisam naivan, ne brini. Vrlo mi je jasno da je jako teško naći posao, pogotovo u struci, ali ta mogućnost, koliko god neizgledna, ipak postoji. Inozemstvo je isto opcija, ako je tamo uopće bolje.
Ostalo nemam zamjerke, vrlo je interesantna opaska kako je stav o “smrti filozofije” isto filozofski stav. Nadam se da kolega neće zamjeriti na ovih par kolegijalnih primjedbi 😉
— Nimalo ne zamjerim, drago mi je! Zbog takvih komentara više obraćam pažnju na kvalitetu budućih tekstova, pomaže mi da budu bolji. Hvala ti na čitanju i na vremenu! 🙂
Imam nekoliko komentarâ na tekst kolege Nine Kadića:
“Kao što je već spomenuto, antikom je vladao kozmološki i etički duh te praktična filozofija, srednjim vijekom skolastika i vjera, novim vijekom Prosvjetiteljsvo i prvenstveno racionalizam, a danas vladaju empirizam i znanstvena metoda. – To je vrlo gruba odredba, i nekako ne baš točna. Naime, u antici ne bih dao primat praktičkoj filozofiji pred teorijskim, sjetimo se samo da su u njoj nastali veliki spoznajnoteorijski i ontološki sistemi poput Platonova i Aristotelova. Novi vijek je bio polariziran između racionalizma i empirizma (nekako u relaciji kontinent-otok) da bi svoje jedinstvo to dvoje dobilo u prosvjetiteljstvu i njemačkom klasičnom idealizmu. Danas je empiristička znanstvena metoda “mainstream”, ali nikako ne bih rekao da to može podvesti pod dominacijom “overt the world” – primjerice, kontinentalna tradicija vrlo je jaka, naročito u Francuskoj (mislim na obilje suvremenih francuskih teoretičara).
“Bit filozofije nije kraj, dobivanje apsolutnih odgovora, već je to vječna potraga za mudrosti. Tako se živi filozofija – kroz svakodnevnu kontemplaciju, meditaciju, ustrajanje u misli i potrazi, u odlaženju do granica iskustva i natrag. Spomenuta askeza i danas je privlačna filozofima jer im omogućuje mirno, nepomućeno bavljenje svojim radom.” – Ne bih rekao, to mi se čini kao ostavština prošlosti, naročito na Istoku. Davanje važnosti svakodnevnoj kontemplaciji nekako nije dobra uvertira za ono što se kaže malo dalje o “praktičkoj aktivnosti”. Autor to nije pomirio. A askeza mi i nije baš povezana s akademskim etabliranjem filozofa, općenito ne s filozofijom u akademskom polju, a kao takva ona i pokazuje svoje lice.
“Osim toga filozofija nudi mnoge načine zapošljavanja poput novinarstva i odnosa s javnosti, do istraživačkog rada u institutima, podučavanju u obrazovnim ustanovama, rada u politici te savjetodavnim pozicijama u raznim tvrtkama i institucijama.” – Nadam se da je autor svjestan da u praksi i nije baš tako, mislim, pretpostavljam da nije toliko naivan.
Ostalo nemam zamjerke, vrlo je interesantna opaska kako je stav o “smrti filozofije” isto filozofski stav. Nadam se da kolega neće zamjeriti na ovih par kolegijalnih primjedbi 😉