Studentski standard ili „reži gdje najviše boli“

Pred sâm upis u novu akademsku godinu suočavamo se sa stanjem totalnog organizacijskog i birokratskog kaosa na fakultetu. Svi sve znaju, a nitko ništa ne zna. Nerijetke su situacije da se dobije onoliko različitih odgovora koliko biva i adresatâ pitanja. Kad se nešto sazna- ili se sazna prekasno, ili u zadnji čas. Još je teže snalaziti se i ostati hladne glave kad se uzme u obzir da je ovo ujedno i doba naglog rezanja studentskog standarda što se naročito tiče onih studenata koji ne studiraju u Zagrebu pa im je već i samim time teže.

Ipak, ova se stvar tiče svakog iole samosvjesnog studenta (isključeni su oni bogati kojih je ionako malo, a tî se uostalom uglavnom smucaju po raznim privatnim „nazovifakultetima“, „višim školama za ovo-ono-drugo-treće-peto“ i sličnim mjestima na kojima se uči samo jedna stvar: „prelijevanje iz šupljeg u prazno“). Studenti su u materijalnom smislu, uz nezaposlene,  slabo plaćene radnike u privatnom sektoru, umirovljenike i seljake, najranjiviji društveni sloj. Kad se govori o studentima, uglavnom se govori o mladim ljudima koji vrlo teško mogu uskladiti posao i studij (a do posla je ionako teško doći i kvalificiranima) pa su uglavnom „na grbači“ vlastitih roditelja. Ugroženost se još više ispoljava u činjenici da nijedan studij više nije garancija za kasnije zaposlenje jer je u pitanju strukturna nezaposlenost, a ne stvar „pogrešnog izbora“ studija kako znaju naklapati apologeti statusa quo. Rezanje studentskoga standarda, kojega smo trenutno svjedoci, uistinu onda odgovara „rezanju gdje najviše boli“. Ta je bol tim veća što je riječ o mladim ljudima koji bi trebali predstavljati nekakvu budućnost (što je česta floskula u ovoj groteski od „zemlje znanja“), a ona se, sudeći prema ovome, čini najobičnijom lakrdijom ili tek ostavštinom iz vremena kad je stvarno bilo tako (a dobar dio danas dežurnih laprdala to vrijeme naziva „mrakom“).

Poskupljenje hrane u menzi, nejasan status i sudbina zdravstvenoga osiguranja, nejasni i nestalni sistem plaćanja participacije, „trgovanje“ ECTS bodovima i sl. samo su neki od primjerâ direktnih udaraca na studentski standard. Onih indirektnih još je mnogo više, a tî se tiču društva kao takvog – gotovo svaki porez u zadnje vrijeme bio je „udri po raji“, svako poskupljenje komunalijâ i osnovnih životnih potrepština također. „Komandosi“ koji to čine i njihova vjerna potrčkala nikad nisu ni razmišljali da malo sebi „režu“ te da malo „režu“ svojoj silnoj tajkunskoj bagri po čijim se jahtama slikaju i u čijim vilama žderu jastoge i piju Dom Perignon. Naravno da nisu o tome razmišljali kad bi im to ugrozilo mjesto u sistemu, kad više ne bi mogli uživati u blagodatima života kao što to čine sada.

Nažalost, teško se može govoriti o nekoj masovnoj pobuni koja bi predstavljala ozbiljni pritisak na „rezače“ jer sami studenti nerado dižu glas koji bi se doista čuo. Dijelom se to može razumjeti– ne žele se zamjeriti „višim instancama“ koje bi ih vrlo vjerojatno „progutale“ , ne žele izgubiti godinu, razočarati roditelje, boje se poraza nakon kojega bi restrikcije bile samo gore, a tome je tako jer očito imaju još dosta toga što mogu izgubiti – krajnji socijalni slučajevi ipak ne studiraju. Ta razina dokolice koju posjeduje skoro svaki student (a koja je zapravo uvjet mogućnosti studiranja) jest ono što i drži u kolikom-tolikom primirju. Veliki dio studenata ipak se želi vratiti nakon predavanja, ispita ili nečeg sličnog u toplinu roditeljskog doma, studentskog doma ili stana, družiti se s prijateljima, gledati filmove, izlaziti na kave, itd. Kad bismo to porekli, lagali bismo jednako kao što lažu i oni koji govore da se „mora rezati“. Danas je (još uvijek) o kritičnoj masi teško govoriti i kad su u pitanju nezaposleni i krajnje potplaćeni radnici s ogromnim dugovima, a kamoli kad su u pitanju studenti. Je li to posljedica integracije više društvenih slojeva, nasljeđe kompromisa između moćnikâ svih profila i masâ, iluzija predstavničke demokracije (partitokracije), kronični strah, apatija i rezignacija, nedostatak kohezivnog faktora ili pak nešto posve stoto?

Kad se „reže gdje najviše boli“ , ipak bi se trebao znati odgovor na to pitanje kako bi ga se uopće pokušalo riješiti. Studentski je standard samo jedan u nizu „standardâ“ koji se ruše ne da bi se „krpale rupe“ u proračunu, nego da bi bogati bili još bogatiji te, naravno, da bi nicalo još više privatnih škola o kojima bi se onda u plaćenim listovima i oglasima „sralo duge“ o uspješnosti, fleksibilnosti i konkurentnosti od čega se bljuje svakom s imalo sposobnosti razmišljanja.

Pitanje „rezova“ i „nedostatka novca“ uvijek je pitanje raspodjele novca – nitko si ne smije dopustiti da bude uvučen u tlapnje poput toga da „nema novaca“. Njega uvijek ima, pravo je pitanje kod koga se nalazi, a na to nije teško odgovoriti – kod domaćih kriminalaca, tajkuna, političara svih boja (nemamo niti jednu ozbiljnu političku alternativu, a odaziv na izbore i pokazuje mišljenje građanâ o tome), raznoraznih rentijera, bankara, itd. On se izdaje za kojekakve gluposti poput financiranja prebogate i prelažljive crkve, vjeronauka u školama, mirovinâ lažnih branitelja, okupacije Afganistana, gradnje novih sportskih dvorana, „pomoći“ bogatašima kao što je Vidošević, itd. Da, to je istina koja se može i provjeriti, a vi samo vjerujte onome što kažu plaćeni mediji koji vas tako posredno „tuku po glavi“ dok vas njihovi neposredno „režu i pri tom ispijaju krv“.

Ne tako davno Francek nam je, dok nas je pljačkao, govorio da smo „stoka sitnog zuba“. Posljedice su vidljive: njegovi su jataci, a i oni koji su se lažno predstavili kao drugačiji, završili njegov posao – opelješili sve što se opelješiti dalo, gurnuli radničku klasu na sâm rub egzistencije, uništili malo poduzetništvo u korist „velikih igrača“, a sad se obračunavaju sa studentima malo-pomalo, ali vrlo uspješno. Očito „stoka“ ništa drugo nije ni zaslužila. U masakru nad budućnošću s kojim se susrećemo, i koji postaje iz dana u dan sve vidljivijim, ostaje samo prepuštenost samom sebi pa i vrlo malo alternativâ od kojih je jedna odlazak iz zemlje, što opet nije put negdje gdje „teku med i mlijeko“, a s druge strane ostaje mogućnost borbe u paklu u kojemu bismo trebali kao stari grešnici i ostati.

2,620 total views, 1 views today