Preveo Damir Biličić, Ljevak, Zagreb, veljača 2013.
Piše: Rahela Jug*
Knjiga koja je preda mnom nastala je kao rezultat razgovora vođenih u razdoblju od 2010. do 2012. godine između novinara Davida Barsamiana i lingvista i filozofa Noama Chomskog. Teme koje Chomsky obuhvaća kreću se od kritike američkog imperijalizma, razmatranja pokreta Occupy i Arapskog proljeća, preko financijske krize u Europi i objašnjavanja koncepta univerzalne gramatike do kritike školstva i medija. S obzirom na to da se radi o suvremenim temema relevantnima za današnje stanje u svijetu, ova je knjiga nezaobilazna literatura ne samo za filozofe i političke mislioce već za svakog običnoga građanina koji pokušava shvatiti koncept funkcioniranja današnjega svijeta. Knjiga je podijeljena u osam poglavlja u kojima Chomsky na vrlo jasan i pristupačan način, najčešće potkrijepljen brojnim primjerima, razmatra i pojašnjava određene probleme.
Knjiga započinje poglavljem naslovljenim Novi američki imperijalizam. Chomsky kritizira svaki oblik imperijalizma, no poseban naglasak stavlja na doseljenički imperijalizam određujući ga njegovim najgorim oblikom jer njime doseljenici eliminiraju autohtono stanovništvo. Danas je na snazi nova vrsta imperijalizma koja se od starog ne razlikuje po mnogo čemu. Naime Sjedinjene su Države trenutno najveća ekonomska sila, a dio njihova doktrinalnog sustava predodžba je da smo svi dio jedne velike sretne obitelji, da klasne podjele ne postoje te da svi skladno surađujemo. No jasno je da je takva doktrina pogrešna; lako je uvidjeti da se događaju globalni pomaci sjedišta moći koji se kreću od globalne radne snage do vlasnika svijeta – radi se o transnacionalnom kapitalu, globalnim financijskim institucijama i multinacionalnim kompanijama. Težište kritike sustava moći potrebno je prebaciti na kapital i njegovu instrumentalizaciju cjelokupnog polja politike, tvrdi Chomsky. Nadalje govori o ratu u Afganistanu. Postoji nekoliko strateških interesa Sjedinjenih Država – radi se njihovoj želji za otvorenjem Transafganistanskog cjevovoda (TAPI), koji ima velike zalihe zemnog plina, te na taj način onemogućiti Rusiji nadzor nad zemnim plinom. Međutim na prvom je mjestu ipak domaća politika; glavni je interes samoočuvanje. Što se tiče 11. rujna, Chomsky naglašava da iako postoje razne sumnje, američka vlada nema dokaze o počinitelju terorističkoga čina. S obzirom na to da su antitalibanske snage u Afganistanu bile poprilično moćne, Talibane je bilo moguće „srušiti“ iznutra, ali SAD-u to nije bilo u interesu jer su, nakon što ih napadnu i osvoje, htjeli nametnuti svoju vlast. Bush je naredio bombardiranje dok se ne izruči Osama Bin Laden, što je ne samo terorizam nego čista agresija, kaže Chomsky. Ističe još slučaj Indije čiji su dijelovi trenutno u ratu jer Indija pruža otpor neoliberalizmu koji joj se nameće, a čiji se predstavnici pokušavaju domoći prirodnih izvora ne bi li ostvarili gospodarski rast. Na kraju poglavlja riječ je o komunističkoj partiji. Chomsky naglašava njezinu važnost; ona je bila stalan i organiziran element, prisutna i spremna za dugoročno djelovanje – nit vodilja bila je: možda nešto osvariš, a možda i ne, ali tako postavljaš temelje nečeg drugog pa ideš dalje, na sljedeću stvar. Takvo nešto danas više ne postoji, nema prave ljevice – ljudi su raspršeni, atomizirani i posvećeni zasebnim interesima. Naša kultura iziskuje što brže ispunjenje i osiguravanje zadovoljstava, a na takav se način ne uspostavlja pokret koji može istinski dovesti do promjena. Potrebna je dubinska analiza samog temelja sustava moći, kao i uspostavljanje konkretnih prijedloga za rješenja određenih problema.
Naslov je sljedećeg poglavlja Okovi podložnosti i pokornosti. Radi se o oblicima mentalnog ropstva te načinima za oslobođenje od istih – riječ je o doktrinalnim karakteristikama sustava moći i propagande kojima je cilj izazvati ljudsku pasivnost i poslušnost. Nastoji se uspostaviti nadzor nad čovjekom, njegovim idejama i stavovima, a tehnike koje se koriste proizvodnja su potrošača i koncentriranje čovjekove pozornosti na površne stvari. Na djelu je veliki pokušaj potkopavanja javnoga školstva jer ono ugrožava sustave vjerovanja poslovnih pravila, gradi i jača osjećaj zajedništva, solidarnosti i međusobnog pomaganja, što rezultira težim upravljanjem ljudima i težim podređivanjem ljudi sustavima privatne moći. Dokle god ljudi pasivno čekaju i dopuštaju da im se određene stvari događaju, dinamika tjera sustav u samo jednom smjeru – k samouništenju. Danas je na snazi pogrešan i izrazito loš stav da ne možemo ništa poduzeti, jer ako se u ljudi postigne osjećaj nemoćnosti i izoliranosti, sustav odnosi pobjedu, a u tom slučaju slijedi uništenje kompletne ljudske vrste, kaže Chomsky.
U trećem poglavlju, Pobune, razmatra razne slučajeve pobuna protiv nametanja vlasti u određenim dijelovima svijeta. Počinje s primjerom demonstracija u Egiptu čiji je radnički pokret pokušao organizirati štrajkove u proizvodnim središtima, no bili su ugušeni. U slučaju Tunisa navodi primjer Mohameda Bouazizija, mladog uličnog prodavača koji se u očaju spalio i umro, nakon čega je uslijedio spontani ustanak. Tim su činom u Tunisu pokrenuti stari prosvjedni pokreti. Prelazi na pobune nazvane Arapskim proljećem – pojašnjava da se radi o trostrukoj pobuni – o pobuni protiv diktatora sa zapadnjačkom (američkom) potporom u cijeloj regiji, zatim o ekonomskoj pobuni protiv učinaka neoliberalne politike tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, te o pobuni protiv vojne okupacije. Chomsky ističe ulogu radništva u Arapskom proljeću; prosvjedi su ojačali i dobili na važnosti nakon što su im se pridružili sindikati – stari režim još nije izgubio pozicije, ali je vidljiv značajan napredak, upravo zahvaljujući uspjesima radničkog pokreta. Prelazi na temu o američkoj invaziji na Irak, tvrdi da je svima jasno da je Irak napadnut jer je po veličini drugi ili treći izvor nafte na svijetu te se nalazi usred regije vodeće po proizvodnji energije. Irak je bio pokušaj nasilne ponovne uspostave starog sustava nadzora, no on je onemogućen. Svijet je svakim danom sve više raznolik i postoji nekoliko centara moći čiji je glavni cilj zajednički – moramo održati nadzor nad svijetom! Chomsky smatra da je tzv. „vlasništvo nad svijetom“ duboko ukorijenjen vjerski stav kojega će se biti teško osloboditi.
Sljedeće poglavlje, naslovljeno Nemiri na domaćem planu, objašnjava pokret Occupy u Americi. Trenutno je u nastanku pokret Occupy The Dream. Radi se o snu kojemu je cilj okončanje rata i siromaštva te otklanjanje stvarnih patnji ljudi, a ne samo ostvarenje građanskih prava. Chomsky navodi da je pokret Occupy Wall Street, nastao u rujnu 2011. godine, ukazao na mnoga presudna pitanja te je stvorio i određene zajednice, što je u našem atomiziranome društvu izrazito bitno. Atomizacija je tehnika nadzora i propagandnih napora raspršivanja i marginalizacije društva, no pokret Occupy uspio je spojiti ljude u zajednice koje pružaju međusobnu potporu, koje su slobodne i demokratske. Opstanu li i nastave li se širiti, mogle bi donijeti velike promjene, kaže Chomsky i ističe revitalizaciju radničkih pokreta koji bi, po njegovu mišljenju, trebali postati jezgrom pokreta. No da bi se pokrenuo otpor i suprotstavilo vlasti potrebno je prevladati prepreku straha, iako je prisutnost straha razumljiva s obzirom na to da je na djelu sustav nadzora i represije.
U poglavlju Nekonvencionalni stavovi riječ je o ekonomskoj i financijskoj krizi u Europi. Mjere štednje Chomsky smatra najgorim mogućim rješenjem u razdobljima recesije, tvrdi da je u recesiji bitno poticati razvoj gospodarstva, a ne njegovo slabljenje. Europska središnja banka ima samo jedan cilj – nadzirati inflaciju. Time zapravo postaje banka za bankare koja nema veze s narodom. Chomsky za usporedbu navodi Američku središnju banku (The Federal Reserve) koja ima dvojni mandat – nadzor nad inflacijom i održanje razine zaposlenosti. Europi ne prijeti inflacija, ali usprkos tomu i dalje se ne daju poticaji kvantitativnim olakšicama ili drugim mjerama koje bi mogle povećati rast. Upravo zbog takvih uvjeta (te ako se oni ne promijene) slabije se zemlje Europe neće uspjeti izvući iz duga, jer smanjenjem rasta smanjuje se i mogućnost njegove otplate. Chomsky tvrdi da za to ne postoji drugi razlog osim klasnog rata. Takva politika oslabljuje mjere socijalne države i umanjuje snagu radništva, prihvatljiva je bankama i ostalim financijskim institucijama, ali je užasna za narod.
Mentalno ropstvo naslov je šestog poglavlja knjige. Chomsky kaže da su se „(…) prirodno razvili novi oblici nadzora kojima se pokušalo nametnuti oblike mentalnog ropstva, kako bi ljudi prihvatili oblik indoktrinacije i kako ne bi ništa pitali. Uhvatite li ljude u zamku neprimjećivanja, a osobito nepropitivanja, presudnih doktrina, bit će robovi. U biti će slušati naredbe kao da ih držite na nišanu“ (str. 90). U nastavku slijedi kritika medija, Chomsky ukazuje na činjenicu da propagandni sustavi ne objavljuju u medijima vlastita načela i namjere, već je cilj ljudima usaditi fiksirane misaone granice i time im „zamazati oči i isprati mozak“. S obzirom na to da živimo u kulturi kojom dominiraju slike, Chomsky izražava zabrinutost za narušavanje intalektualne kulture zbog nestajanja knjiga. Isto vrijedi za Internet – istina je da su nam na raspolaganju velike količine informacija, ali ako među njih ne uvedemo red i smisao, one su samo prolazne, te kao rezultat dobivamo narušavanje i/ili gubitak sposobnosti razmišljanja i propitivanja. Glavni je cilj današnjih institucija na području gospodarstva, društva i političkog sistema povećati kratkoročnu zaradu i moć do maksimuma, što implicira uništenje okoliša. Chomsky navodi da je Međunarodna agencija za energiju (International Energy Association – IEA) objavila podatke o kojima su njihovi glavni ekonomisti zaključili da čovječanstvu ostaje možda pet godina do prelaska točke nakon koje neće biti povratka niti će biti moguće sanirati učinjenu štetu.
Sedmo poglavlje nosi naslov Kako otkrivati i započinje definiranjem pojma univerzalne gramatike. Chomsky kao poznati lingvist već više od pedeset godina piše o prirođenoj sposobnosti mozga svakog čovjeka koja mu omogućuje učenje jezika. Radi se dakle o genetskom temelju jezika koji sigurno postoji, jedino je pitanje što je to točno, a na njega je teško odgovoriti. Zatim prelazi na atomizaciju društva koja se, prema njegovu mišljenju, već dugo svjesno i namjerno ostvaruje. Povezano s time navodi primjer takozvanih novih medija, poput Facebooka i Twittera, koji izazivaju još veću atomiziranost i izolaciju u društvu. Za usporedbu opet uzima primjer pokreta Occupy, čiji je možda i najvažniji aspekt, prema njegovu mišljenju, upravo stvaranje pravih zajednica ljudi koji ostvaruju interakcije, povezuju se, slobodno razgovaraju i stvaraju osjećaj solidarnosti, što neopisivo nedostaje u društvu. Nadalje Chomsky razmatra problem školstva. Ukazuje na činjenicu da je masovni sustav školstva posebne vrste, podrazumijeva poslušnost, pokornost, prihvaćanje autoriteta i prihvaćanje doktrine, u suprotnom bi bilo puno teže upravljati ljudima. Poziva se na Wilhelma Von Humboldta i njegovu strukturu školstva unutar koje bi učenici sami otkrivali svijet na kreativan, individualan i neovisan način – time ne bismo imali samo stjecanje znanja već i razvoj. Bitno je naučiti kako otkrivati. Također ističe da nema ekonomske osnove za povećanje troškova školarina, nego je opet riječ o sustavu nadzora i indoktrinacije.
U posljednjem poglavlju knjige, Arisokrati i demokrati, Chomsky govori o integriranosti kanadske i američke prijestolnice. Kanada je, kao klijentelistička država, sve više ovisna o energetskom sustavu koji vode Sjedinjene Države. Obama je 2012. godine izjavio da bi SAD pred sobom mogao imati stoljeće energetske neovisnosti, ne razmišljajući o tome kako bi svijet izgledao ni bi li ga uopće i bilo da u narednih sto godina ljudi nastave svakodnevno iskorištavati izvore fosilnih goriva. Zaključno Chomsky govori da bi se politika trebala kretati u smjeru ostvarenja višeg stupnja demokracije i prema potkopavanju autoriteta. Karl je Marx rekao da je zadaća ne samo shvatiti svijet nego ga i promijeniti. Chomsky smatra da je potrebno doprijeti do same srži nezakonitog oblika vlasti i autoriteta, deaktivirati ih, te krenuti prema višem stupnju slobode i neovisnosti. „Do pobjeda se ne dolazi brzo. Ovo stoga nije sprint, nego maraton.“ (str. 151)
Bitno je znati da nešto možemo učiniti i da moramo učiniti nešto važno i vrijedno, jedino je potrebno pronaći vlastiti put. Jedan je od najdragocjenijih darova kojim nas je priroda obdarila sposobnost čuđenja i postavljanja pitanja. Bitno je otkrivati, čitati, bilježiti, tražiti odgovore – knjiga Sustavi moći Noama Chomskog dobar je početak toga puta.
________________________
* Ovaj je tekst izvorno objavljen u časopisu Filozofska istraživanja132 (4/2013) od str. 774-776.
3,037 total views, 2 views today
