Piše: Nino Kadić
Političko-ekonomski aparat današnjeg doba ima utjecaj na sve sfere života, pa tako i na samu znanost. Imajući to u vidu, promišljat ću problem demarkacije, posebno ističući primjer spora oko genetski modificiranih organizama. Problem demarkacije označava pitanje o razlici između znanosti i pseudoznanosti. Znanost je u ovome kontekstu definirana kao ljudsko djelovanje koje prati znanstvenu metodu s ciljem spoznavanja svijeta, dok je pseudoznanost ono djelovanje koje ne prati znanstvenu metodu, a predstavlja se kao znanost. Težište ću staviti na prirodnu znanost čiji je neopitagorejski cilj svođenje bitka na predvidljive i izračunljive obrasce.
No, što je znanstvena metoda? Ona je teorijski okvir koji znanosti daje imperativ objektivnosti, mjerljivosti, provjerljivosti i ponovljivosti. Iako je ta definicija nepotpuna, u kontekstu ovoga rada važna je samo objektivnost. Naime, mnogi primjeri pokazuju kako znanost upravo krši taj važni imperativ. Postoje individualni slučajevi gdje znanstvenik preuveličava ili manipulira rezultatima svojih istraživanja, kao na primjer 1955. godine na University Collegeu u Londonu „…kada je mladi, po mišljenju Sveučilišta, izvrstan predavač, objavio “eksperimentalne rezultate” iz pokusa kojega nikada nije izvršio. Budući da je bio vrstan teoretičar, predvidio je kako bi se njegov reakcijski sustav trebao ponašati, te je objavio izmišljene rezultate, nastojeći ih pri tom objaviti i u što većem broju stručnih listova i doći do što većeg broja referencija“ (Ašperger, 2006:29). Također postoje i veliki skandali poput onoga korporacije Monsanto (Sharma, 2010) koja je lažirala znanstvene rezultate kako bi izbjegla kritiku svojih GMO proizvoda. Spor oko GM metode jasno prikazuje kako znanost nije iznad ljudskih mana i želja, iako se danas u širim krugovima naivno pretpostavlja suprotno. Čini se da je vrsta „znanosti“, koja je korištena kako bi se prikazali „dobrobiti“ GMO-a, doista pseudoznanost, odnosno znanost à la carte. Valja spomenuti i misli Valerija Vrčeka koji ističe kako znanstvenici GMO-e prikazuju kao „…condicio sine qua non; bez GMO-a nezamisliv je dizajn globalne prehrambene politike; bez GMO-a civilizacija je osuđena na glad, žeđ i propast!“, a upravo takve „…ucjene, prijetnje i mračne vizije bliske budućnosti otkrivaju da je znanost, koja se krije iza aplikacija rekombinantne DNK na poljima i njivama, bitno opterećena ideologijom“ (Vrček, 2010:10). Jednostavnije rečeno: „Fatalizam preobražava pojedine znanstvene discipline u „pravu“ pseudoznanost“ (Vrček, 2010:10). Možemo li onda mainstream znanost, onu koja je dostupna široj javnosti, smatrati uopće pravom znanošću? Odgovoriti potvrdno na to pitanje je problematično. Naime, samo postojanje utjecaja ekonomsko-političkog aparata i društvenog pritiska na znanost već nas vodi do sumnje. Nije više jasno kako odijeliti znanost vjernu metodi od znanosti à la carte koja odgovara zahtjevu tražišta. Taj zadatak nije nemoguć, ali je znatno otežan. U kontekstu spomenutih zahtjeva tržišta, autor Ivan Cifrić ističe četiri prigovora kada govori o biotehnologiji i gentehnologiji, no za ovaj rad bitan je prvi: „da ekonomski kriteriji – tržište, uvjetuju kriterije potreba i koristi bio- i gentehnoloških inovacija“, što se može proširiti i na znanost općenito, i četvrti: „da su ove tehnologije prešle iz ruku znanosti u ruke međunarodnih korporacija. I ne samo tehnologije kao primijenjena znanja nego su i znanstvena istraživanja i znanstvene spoznaje izmakle kontroli znanstvenika te su kontrolirane od međunarodnih privrednih subjekata“ (Krznar, 2013:160-161). S navedenim se slažem jer vjerujem da je znanost danas u rukama moćnih, bogatih i utjecajnih, a o njihovoj iskrenosti i vjernosti prema metodi i istini samo možemo pretpostavljati. Dok god na znanstvenike postoji utjecaj od strane ekonomsko-političkog i društvenog aparata, ne možemo sa sigurnošću govoriti o znanosti kao takvoj, nego o pseudoznanosti, a prava se znanost onda gubi u nastalom kaosu, tj. široj javnosti više nije dostupna. Postavlja se pitanje označava li to kraj znanosti. Na to možemo odgovoriti na dva načina. Prvo – da, doista je došao kraj znanosti jer ona u pravom smislu više nije dostupna svijetu, skrivena je ili izgubljena u moru pseudoznanosti. Drugo – ne, nije došao kraj znanosti jer ona još uvijek postoji i probija se kroz spomenuti kaos, barem kroz pojedince, male grupe i brojne inicijative, ako već ne globalno. Iako je suočena s problemima, nipošto ne možemo objaviti potpuni kraj znanosti. Međutim, ne zagovaram niti jedan odgovor, nego samo postavljam pitanje. Sama objava kraja znanosti je veliki intelektualni pothvat, ali to su duboke i nejasne vode u koje još ne želim ulaziti. Međutim, jasno je kako dotična situacija predstavlja problem znanosti i samom odnosu prema njoj.
Također je jasno kako se znanost sve više i više pretvara u ideologiju protiv koje se kroz povijest tako žustro borila. Upravo poput religije, ona ima svoje „svece“, zaštitnike razuma koji vrlo brzo i agresivno uklanjaju „heretike“ koji su se drznuli kritizirati znanost. To se dogodilo, primjerice, na poznatoj TEDx konferenciji u Londonu (Whitechapel) kada je govor Ruperta Sheldrakea s ciljem kritike znanosti zabranjen jer je bio – neznanstven (Greg, 2013)! Cirkularnost tog postupka je bolno očita i upućuje na opći problem mogućnosti kritike znanosti. Naime, kao što religiozni ljudi nekada brane svoju vjeru u Boga time što se pozivaju na to da Bog postoji jer je napisao Bibliju te da u njoj piše kako on postoji, jednako tako znanost dopušta kritiku samo unutar svog teorijskog okvira. Bilo što izvan njega smatra se neznanstvenim ili pseudoznanstvenim. Takvom zatvorenošću ona se vrlo uspješno brani od filozofske kritike. Osim vanjskih utjecaja na znanost, problematičan je i njen vlastiti stav o sebi i o drugim disciplinama poput filozofije, teologije, umjetnosti. Argumenti koji se koriste protiv kritike su postojanje brojnih znanstvenih eksperimenata, rezultata i rigorozne metode provjere, no s obzirom na već spomenutu prisutnost ideološke obojanosti i subjektivnosti u znanosti, te kritike padaju u vodu. Ona također ne može u potpunosti pobiti kritiku i ako ne uzmemo u obzir vanjske utjecaje. Međutim, cilj ovoga članka nije buđenje opće sumnje u znanost kao takvu, već samo promišljanje problema utjecaja na nju – političkog, ekonomskog, društvenog, kulturnog i subjektivnog. Rezultati znanosti su vrlo impresivni, korisni i bogati, ali unatoč tome, brojni su filozofi istaknuli razne kontradikcije unutar njene teorije i prakse, poput Paula Feyerabenda u djelu „Protiv metode“ ili Thomasa Nagela kada u djelu „Um i kosmos“ govori o pretjeranom redukcionizmu i o plitkoći neodarvinističkog materijalizma u odnosu na shvaćanje svijesti. Čak i sam Daniel Dennett, analitički filozof, kognitivni znanstvenik i popularizator znanosti, kaže: „Ne postoji znanost koja je oslobođena od filozofije; postoji samo znanost koja svoju filozofsku prtljagu nosi sa sobom bez da ju propituje“ (Dennett, Darwinova opasna ideja, 1995). Čini se da bi znanost, odlična po metodi kakva jest, bila još uspješnija kada bi si dopustila promišljanje filozofske problematike. Vjerujem da to ne bi dovelo do pseudoznanstvenih New Age naklapanja o crnim rupama u ljudskom tijelu i o 12 struna DNA s Atlantide, već do holističkog shvaćanja čovjekovog iskustva i prirode oko njega. Naime, ne zagovaram napuštanje znanstvene metode, zagovaram obogaćenje iste obzirom prema filozofskoj argumentaciji. U takvom je sklopu isključena atlantidska DNA, i to svih njenih 12 struna.
Sve u svemu, vjerujem kako logika prikazana u radu, dovedena do svojih krajnjih zaključaka, ima bitne implikacije, a samim time i bitne posljedice, kako za znanost tako i za sve nas. Štoviše, vjerujem da će se intelektualci budućnosti sve više i više obazirati na pitanje društvenog utjecaja na znanost te na pitanje vodi li takav razvoj društva prema krajnjem dokidanju iste. Čemu onda vodi njezin kraj? Vodi li dokidanju široke dostupnosti vjerne slike o prirodnom svijetu i manipulaciji svjetonazora? Doista, ako dopustimo utjecaj raznih stranaka na rad i razvoj znanosti, onda dopuštamo i nastanak epistemološkog kaosa gdje nije jasno čemu vjerovati, a u što sumnjati. Ovdje ne govorim o voljnom epistemološkom anarhizmu Paula Feyerabenda, koji je po svojoj namjeri oslobađajuć i dozvoljava različite svjetonazore, već o prisilnom, dubinskom skepticizmu s jedne strane ili o slijepoj vjeri s druge strane. Te su dvije opcije jedine ponuđene u takvom svijetu temeljenom na željama interesnih skupina. U svijetu gdje vlada kapital, dostupnost pravoga znanja se gubi jer se više ne teži erosu prema filozofiji u izvornom smislu, već erosu prema valuti, što vodi pokoravanju željama moćnika. Takvo stanje postepeno postaje slikom kulture u cjelini.
___________________________________________________________
Literatura:
- Ašperger, S.: Etika u znanosti – znanstvenici bez savjesti. Objavljeno u časopisu Kemija u industriji, Vol. 55, No. 1, siječanj 2006.
- Greg: TEDx Talk: Rupert Sheldrake on ‘The Science Delusion’. URL: http://www.dailygrail.com/Fresh-Science/2013/2/TEDx-Talk-Rupert-Sheldrake-The-Science-Delusion
- Krznar, T.: Čovjek i priroda: Prilog određivanju odnosa. Pergamena: Zagreb, 2013.
- Philosophy of Science. Wikipedia. URL: http://en.wikipedia.org/wiki/Philosophy_of_science, citat iz knjige Daniela Dennetta: Darwin’s Dangerous Idea: Evolution and the Meanings of Life.
- Sharma, Dinesh C.: Monsanto ‘faked’ data for approvals claims its ex-chief. India Today: New Delhi, February 9, 2010. URL: http://indiatoday.intoday.in/story/Monsanto+’faked’+data+for+approvals+claims+its+ex-chief/1/83093.html
- Vrček, V.: GMO između prisile i otpora. Pergamena: Zagreb, 2010.
6,723 total views, 1 views today
In Kürze werde ich hier einen ausführlichen Bericht über verschiedene Streuarten im Vergleich veröffentlichen. Die letzte Variante wurde heute frisch eingefüllt
Important Info, can i share it?
wikipedia->weasel words->igra detekcije.
plus znanstvena metoda nije teorijski vec prakticni okvir.
Jebote odjedno su svi postali tako fini da nitko više ne smije kritizirati nikoga tko malo izlazi iz jednog polja znanja
Ne radi se o finoći nego o utvrđenosti stavova činjenicama, i opravdanosti stavova znanjem. Jednako bi se svi vi digli kad bi random znanstvenik išao kritizirati filozofiju, posebno kad bi samo naveo druge znanstvenike koji “ne vole” filozofiju, bez konkretnih argumenata. Naravno da se znanost “smije” kritiziati (cak stovise, onda se mora kritizirati), ali ako je ta kritika puko izražavanje mišljenja predstavljeno kao “rad” u kojem se dolazi do bitnih zaključaka, onda se i taj rad mora smijeti kritizirati. Zar ne?
A to je recimo učinio Hawking, jel?
Da, upravo tako. Zato mislim da je zaslužio blaćenje koje je dobio. Ta njegova zadnja knjiga je, po mom skromnom mišljenju, smeće (ako na nju ciljaš).
Dragi ivanb, mislio sam da su citati i primjeri koje sam naveo dovoljni da se ilustrira problematika. Jasno je kako ne mogu cijelu povijest utjecaja na znanost predstaviti u kratkom tekstu.
Cilj također, kao što je i napisano u tekstu, nije osuda ili pobijanje znanosti kao znanosti, nego samo promišljanje značenja utjecaja na nju. Također nije cilj GM tehnologiju prikazati kao apsolutno zlo, što neki filozofi doista rade, ali filozofi se ne diče nužno objektivnosti kao znanstvenici.
Spominjanjem “svetaca” htio sam istaknuti sve veću agresivnost usmjerenu prema bilo kome tko kritizira ili samo promišlja znanost. Stvarno mislim da je to vrlo zatvoren i agresivan sklop.
Nadam se da ti je ovo zadovoljavajuć odgovor. Hvala Ti na komentaru! 🙂
Ok, to da ekonomija utjece na smjer znanosti i nije neko veliko otkrice. Ali to ne znaci da utjece na rezultate znanstvene metode.
Jasno da ne možeš prenjeti cijelu povijest, ali barem jedan konkretan argument (a ne tuđe mišljenje) ne bi bio na odmet. Dakle, argument uz koji ne mora stajati ničije ime (jer ovako cijeli tekst zgleda kao prosječni name-dropping).
jok… kaj bi ekonomija utjecala na znanstvene metode… gluposti.
1.
“Spor oko GM metode jasno prikazuje kako znanost nije iznad ljudskih mana i želja, iako se danas u širim krugovima naivno pretpostavlja suprotno.”
Kad navodiš ovakve vrijednosne sudove, apsurdno je da ih ne potkrijepiš argumentom. To što se u znanosti znalo događati da se rezultati izmišljaju, nije dovoljan razlog da isto pretpostavimo i po GMO pitanju. U znanosti nekog spora oko GMO-a i nema. Posebno ga nema zato što niti jedan ozbuljan znanstvenik neće gledati na GMO crno-bijelo, niti će vrednosvati svaki GMO jednako. Mišljenje “Svaki GMO je opasan” je jednako besmisleno kao i “Svaki GMO je dobar”. Između puno GMO-a i organizama dobivenih umjetnom selekcijom nema neke razlike. Rad Normana Borlauga je samo jedan od primjera.
2.
“Valja spomenuti i misli Valerija Vrčeka koji ističe kako znanstvenici GMO-e prikazuju kao „…condicio sine qua non; bez GMO-a nezamisliv je dizajn globalne prehrambene politike; bez GMO-a civilizacija je osuđena na glad, žeđ i propast!“, a upravo takve „…ucjene, prijetnje i mračne vizije bliske budućnosti otkrivaju da je znanost, koja se krije iza aplikacija rekombinantne DNK na poljima i njivama, bitno opterećena ideologijom“ ”
Nigdje nisi dao niti jedan argument koji podržava ove tvrdnje, samo si ih iznio kao nešto očito. A očito, u svakom slučaju, nije. Kada bi to da se bez GMO-a ne može nahraniti cijeli svijet bila dokazana neistina, i kada bi se i u tom slučaju znanstvenici i dalje tim argumentom koristili (posebno ako bi i dalje pozivali na emotivnu stranu argumenta) tada bi se, uistinu, radilo o ideologiji. Do tada, radi se o iznošenju dokazima poduprtih argumenata. Način na koji se te argumente može oboriti je pronalaženjem kontrarnih dokaza, a ne pukim etiketiranjem kao ideologije.
Daljnje citate koje si također stavio u tekt i koji predstavljaju nečije mišljenje, bez da si ih potkrijepio dokazima, neću isticati, vjerojatno znaš i sam na koje sve ciljam.
3.
“Također je jasno kako se znanost sve više i više pretvara u ideologiju protiv koje se kroz povijest tako žustro borila. Upravo poput religije, ona ima svoje „svece“, zaštitnike razuma koji vrlo brzo i agresivno uklanjaju „heretike“ koji su se drznuli kritizirati znanost.”
Ako ikoja disciplina, poslje teologije, ima svoje “svece”, tada je to filozofija, pa je pomalo smiješno što tako nešto isticeš. Ja ih ne smatram svecima, i ne vidim zašto bi ih takvima smatrao. Najpoznatiji znanstvenici nisu oni koji su dodatno dokazali već postojeću teoriju, već oni koji su ju opovrgnuli i postavili novu. Posao fizičara je da nađe, bukvalno rečeno, u čemu je Einstein pogriješio, a ne u čemu je bio u pravu. S druge strane, što se same kritike znanosti tiče, ona je najčešće formulirana slično kao i ovaj tvoj tekst – iz nekolicine primjera gdje je znanost zloupotrijebljena, izvodi se zaključak kako je pred propašću. A to, jednostavno, ne slijedi.
4.
Volio bih da se zapitaš što si rekao s ovim tekstom. Jer ja, ni nakon 3-4 čitanja, ne znam. Navodiš gomilu tuđih neargumentiranih mišljenja (u obliku citata ili naslova knjiga), i kasnije se na njih pozivaš kao na nešto utvrđeno, te dalje na njima baziraš svoje stavove. Po meni baš to izgleda kao ideologija.
Da, činjenica je da znanost mnogo toga duguje filozofiji, i to samo rijetki negiraju.
Ali, kao budući filozof (ako to kaniš postati) imaj poštenja prihvatiti da o znanosti vrlo malo znaš, i da ju zbog toga ne možeš objektivno kritizirati. Jednako kao što prosječan znanstvenik (a još manje prosječan student biologije ili neke druge grane znanosti) ne bi mogao kritizirati filozofiju. Što ne znači, dakako, da se u filozofijij i znanosti nema što kritizirati, ili pak da se te discipline ne bi trebale kritizirati. Naravno da bi. Ali u tom slučaju moramo imati argumentirane stavove, a ne se samo puko pozivati na tuđa mišljenja. Ako pomisliš kakvo bi mišljenje imao o sličnom ovakvom tekstu upućenom filozofiji (a on bi se vrlo jednostavno mogao složiti po danom uzorku), vjerojatno ćeš shvatiti moj stav.
aj ne kenjaj
Odraslo, nema šta…
hahahahah
Dragi deckopik, drago mi je što ti se sviđa tekst! 🙂
Naslov sam odabrao jer sam mislio da će pojam demarkacije prvo asocirati na dotični problem u filozofiji znanosti.
Vjerujem da će u dogledno vrijeme biti objavljen neki članak ili intervju o problemu odnosa društveno-humanističkih i prirodnih znanosti. U svakom slučaju prati! 🙂
Tekst ti je dobar jer pogađa jedan dio problema sa znanošću danas – i što se tiče odnosa znanosti i filozofije te mreže znanja i političko-ekonomske moći što je jednostavno neodvojivo koliko god to scijentisti poricali. Mogao si dati drugačiji naslov jer se ovako iz naslova ne dâ iščitati zapravo tema o kojoj pišeš – problemâ demarkacije u moderno doba ima mnogo. No, dobro, ovo je tema o kojoj bi se moglo mnogo pisati i raspravljati, pitanje je uopće gdje bi i kako završili. Ja bih samo napomenuo da se ovakvo nešto mora “prebaciti” i na akademski odnos “prirodne” – “društveno-humanističke” znanosti/discipline jer se u samom akademskom polju, kako među profesorima, a tako i među studentima osjeća ovaj jaz pri čemu kao sudionici u zadnjemu nismo u nimalo dobrom položaju.