Piše: Karlo Jurak
Sada, u toku ljetnih praznikâ, s pravom se može reći da smo u „sezoni kiselih krastavaca“ što se tiče informacijâ i zainteresiranosti za problematiku bilo koje vrste. To nije nipošto loše, ako traje čak i mjesec dana, ali problemi nastaju onda kada se treba vratiti u „radnu kolotečinu“ – opet promjena navikâ (dapače, zaoštravanje životnoga ritma), zasipanost informacijama, ponovno poniranje u probleme potisnute za vrijeme tih dosadnih ljetnih praznikâ itd. Zato mi se i čini da sada nije vrijeme za problematizaciju nekih konkretnih problemâ u društvu (ionako ih je previše), ne zato što uistinu trebamo odmora, nego zato što je trenutno vrlo teško postići veću zainteresiranost. Ipak, smatram da je ovo baš pravo vrijeme da se trezveno razmotri naš studij – u kratkim crtama, koji su problemi, što možemo predložiti za podizanje kvalitete studija te kakva je uopće budućnost našega studija (a to se zapravo u nekoj mjeri tiče i naše vlastite budućnosti)? Stoga ukratko iznosim vlastito viđenje temeljnih problemâ te postavljam neke prijedloge u nadi da će se jednom o tim stvarima povesti poveća rasprava.
Ako ostavimo postrance sve formalne (a umjetno stvorene) probleme vezane uz oblik studija 4+1, ipak se čini da isti ne zadovoljava kriterij kvalitete. Zašto? Ne zbog toga što je on sam po sebi loš, nego zato što bi oblik 5+0 bio bolji. Veliki dio studija na Filozofskom fakultetu, naime, na diplomskom dobivaju svoju specifikaciju (filološki studiji uglavnom prema tome opredjeljuje li se student za prevođenje, nastavništvo, itd.; drugi studiji po grananju svoga područja) pa je i razgraničenje, uglavnom, između preddiplomskog i diplomskog studija poveće. To nije slučaj s filozofijom zato što diplomski studij na njoj ne razgraničava disciplinska područja ili povijesne epohe filozofije, već razgraničava „nastavničko“ i „znanstveno“ bavljenje filozofijom, dočim ovo potonje, uistinu, budimo realni, ne obećava puno. Ako i obećava nekome puno, taj je uistinu u manjini, možda i osamljeni pojedinac pa, kao takav, nije mjerilo kad se govori o studiju kao cjelini. Kako ne bi postojao jaz između nastavničkog i znanstvenog diplomskog studija, poželjno bi bilo da bude riječ o integriranom studiju nakon kojega bi student imao i nastavničke i znanstvene kompetencije pa prema tome, kamoli sreće, bio kompetentan i za nastavnički i za znanstveni rad. Pitanje jednopredmetnog i dvopredmetnog studiranja, a ponajviše broja studenata koji se svake godine upišu jest pitanje koje zahtjeva samostalnu obradu jer je možda i najškakljivije pitanje. Za ovu bih svrhu samo napomenuo kako uistinu treba smanjiti (i to drastično) upis jednopredmetnih studenata. Koliko god mi bili protiv sustavne degradacije humanistike i koliko se god žestili na vrlo štetne odredbe po istu, ipak moramo biti bar toliko samokritični, intelektualno pošteni i realni da prihvatimo činjenicu da društvo, ma da je i najpoštenije prema humanistici, ne treba toliko diplomiranih filozofâ bez drugog zvanja. U kontekstu toga, studij filozofije uvelike bi se poboljšao kada bi postojala mogućnost dvopredmetnog studiranja filozofije i neke prirodne znanosti (fizike, kemije, matematike, biologije, itd.) ili druge društveno-humanističke znanosti koja se ne studira na Filozofskom fakultetu (npr. ekonomije, politologije, prava i sl.). To bi pridonijelo dijalogu filozofije s prirodnim znanostima i s drugim društveno-humanističkim disciplinama koje se ne studiraju na Filozofskom. Od toga bi moglo biti obostrane koristi, pogotovo u našem društvu gdje, ne samo što prevladava hermetičnost unutar jednoga područja znanja, nego se i takva hermetičnost, štoviše, cijeni (stvaranje fahidiota pogoduje sustavu – fahidiot teško da može, po samoj svojoj definiciji, kritički razmišljati, a nekritičko razmišljanje je upravo ono čime se sustav hrani).
Sâm sadržaj studija filozofije zaslužuje posebnu pažnju. Nerijetko se u komunikaciji s kolegama iz drugih gradova (Rijeke, Splita, Beograda…) uviđa kako studij iste „stvari“ može biti toliko različit. S filozofijom je to slučaj jer ona sačinjava ogroman korpus raznih i različitih teorijâ te je podloga brojnim drugim teorijama, disciplinama, usmjerenjima, ideologijama itd. Zato se onda i govori o tzv. „usmjerenju studija“ – odnosno o tome je li on više „analitički“ ili „kontinentalno“ usmjeren. Iako je to vrlo gruba podjela, koju je u mnogo slučajeva teško učiniti zbog kompleksnosti demarkacijskih linijâ između analitičke i kontinentalne filozofije, ona više-manje funkcionira kada govorimo o „usmjerenju studija“. Našem studiju, kontinentalno usmjerenom, evidentno nedostaje „anglosaksonske tradicije“ i suvremene filozofije. S druge strane, čini se da je rastući trend na drugim studijima filozofije upravo stavljanje naglaska na analitičkoj filozofiji do te mjere da se minimizira povijest filozofije te reducira zastupljenost kanonskih filozofskih djelâ u kurikulumu. Jasno je da forsiranje bilo koje filozofske tradicije u kurikulumu nije dobro, niti intelektualno pošteno pa nadilaženje te distinkcije ili bar, što je veće moguće, njezino zanemarivanje pri sastavljanju kurikuluma treba postati nužnošću ako se želi kvalitetan studij koji neće proizvoditi jednoumlje, nego kritičko razmišljanje. Osobno, kao pojedincu koji više inklinira kontinentalnoj filozofiji, ali koji se ne gnuša analitičke filozofije, smeta mi rastuća popularnost analitičke filozofije na sveučilištima u svijetu iz već navedenoga razloga te zbog očigledne veze između analitičke filozofije i znanosti, tj. onih strujâ u znanosti koje minimaliziraju filozofske probleme nerijetko cijele kanone nazivajući „šarlatanstvom“ i(li) „pseudo-problemom“. Sve bi se to moglo podnijeti kada o tome ne bi ovisila sudbina filozofije kao takve. A jadna je sudbina one filozofije koja se odriče svojih kanonskih djelâ iz povijesti zato što su te ideje navodno „prevladane“! Ali povijest filozofije ne smije biti vođena u jednom smjeru i po osobnim interesima nositelja i(li) izvođača kolegija, već bi trebala pokrivati veliki dio kanonskih djelâ većine tradicijâ u povijesti i to da se organizira tako da se studira u vremenskom kontinuumu – od početaka do današnjih dana. Takvo učenje pomoglo bi i stvaranju kauzalnih vezâ u povijesti misli te bi učinilo jasnijom tu demarkaciju između analitičke i kontinentalne filozofije. Konkretno, povijest filozofije bi trebala biti podijeljena na antičku, srednjovjekovnu, ranu novovjekovnu (i racionalizam i empirizam), kasnu novovjekovnu (njemački klasični idealizam i njegovi neposredni derivati) te suvremenu. Teško da se bez poznavana povijesnoga slijeda i smještaja određenih sustava mislî u vrijeme može razumjeti filozofija i sve njezine implikacije. Vezano uz ostale kolegije, koji su uglavnom raspoređeni „disciplinski“ (etika, filozofija politike, ontologija, itd.), treba pripaziti da ni jedan nema privilegiranu poziciju na studiju – u smislu većega broja seminarske nastave, više zapošljavanja asistenata i sl.
Problemâ ima još puno više, pa bi tim moglo biti i još više prijedlogâ. U svakom slučaju, o ovim i sličnim stvarima trebalo bi povesti raspravu, kako među nama kao studentima Filozofskog fakulteta tako i sa studentima drugih fakultetâ i s profesorima. Na kraju krajeva, budućnost studija i jedne vrlo obuhvatne i kompleksne grane humanistike kao što je filozofija ovisi o svakome tko će bar malo participirati u rješavanju postojećih problemâ, iznositi prijedloge i kretati se u smjeru njihove realizacije. Ovaj moj skromni doprinos neka bude tek početak problematizacije navedenih i sličnih stvari.
2,467 total views, 1 views today
great article, I have been examinating out a few of your articles and it’s pretty clever stuff. I will surely bookmark your blog. Regards!
Da se nadovežem na kolegu, smatram kako navedeni problemi svakako stoje i iznimno mi se sviđa prijedlog o integraciji nastavničkih i znanstvenih studija radi postizanja veće kompetentnosti. Također pozdravljam prijedlog i integraciji analitičke i kontinentalne filozofije. Ovom prilikom, želim iznijeti još jedan velik problem na našem studiju, posebice pritom mislim na FFZG, a to je nediscipliniranost našeg odsjeka. za filozofiju Tako se događa da jedan profesor da popis literature za cijelogodišnji kolegij tek 2 mjeseca prije ljetnih rokova, da proseminar iz grčke filozofije, ukoliko ga ne vode kvalitetni asistenti, nema smisla, na predavanjima iz antropologije kao da ste došli na avionsku pistu gdje se stalno ulazi-izlazi, a o predavanjima Nadežde Čačinović da ni ne pričamo. Također, važan problem je i nemogućnost polaganja ispita preko kolokvija što je notorna glupost da se to ne može izvesti. Općenito “potpiši me na predavanju” rutina i ofrlje shvaćanje nastavne obaveze. No to, su one trivijalne stvari. Također, tu je i problem samog nastavničkog pristupa u kojem se od prve godine navikava studente na slušanje dok profesor za katedrom samo “filozofira” dok se u zadnjim redovima spava je iznimno obeshrabrujuće za daljnji studij, posebice zbog nemogućnosti ulaska u kvalitetnu raspravu koja se mora tražiti na dodatnim seminarima, simpozjima, kružocima i sl.. I takvi studenti onda dođu na predavanja Ankice Čakardić koja ima sasvim realne nastavničke metode na razini jednog sveučilišta i svi su najendom kao u kokošinjcu protiv nje i njenih metoda jer kao “nije normalna i traži previše” kad u stvarnosti smo mi ti koji smo se s vremenom toliko ulijenili da to ne možemo podnijeti. Sve u svemu, kvaliteta studija nam je jako labava – dok najprestižnija svjetska sveučilišta upotrebljavaju različite metode, naši profesori na odsjeku se slijepo nahode po tome da metode ocjenjivanja tih sveučilišta su upitne. Dakako da jesu upitne! To nitko ni ne osporava! Ali to da jednog dana, kada ćemo u EU ići na razgovor za posao i kada će nam suparnički kandidati doći na razgovor s diplomom iz Oxforda i sl. uopće nije upitno da će oni imati debelu prednost nad nama! A to je jako velik problem i naš odsjek to ne uviđa! Lako je nabadati o tome kako su metode ocjenjivanja tih sveučilišta upitne, i da se kao takve ne bi trebale ni pomišljati primjenjivati na našem odsjeku, iz sveučilišne fotelje dok toj osobi mjesečno kapa novac na račun i 2 godine je do mirovine! Želim reći, jako je dobro poznato koje se metode koriste na tim sveučilištima i zbog njih su ta sveučilišta takva kakva jesu. Također, zna se kakve sposobnosti imaju ljudi koji steknu diplomu na tim fakultetima, a kakve su naše sposobnosti u usporedbi s njima – dovoljno je otići na samo jedan razgovor za posao s takvim suparničkim kandidatom da bi se to uvidjelo. Bilo bi dobro da se naši barem malo ugledaju na to i da se barem malo postrože nastavnički uvjeti. Svakako, da me slučajno ne bi neki zao jezik ovdje napao – nisu ni sva prestižna učilišta kvalitetna (na svima ima kojekakvih malverzacija i nedostataka). No, ne bismo smjeli zatvarati oči i praviti se slijepima od njih zbog tog, uostalom, nije ni Filozofski sasvim čista suza. Zašto ne bi od sviju njih usvojili ono što je na njima uistinu najbolje i integrirali to u sustav našeg studija? I još jedna stvar: zašto nemamo više stranih predavača? Barem jedno predavanje na stranom jeziku? Razmjena kao da je mrtvo slovo na papiru – sam Čović je na jednoj sjednici prije godinu i pol mahao tim papirom da ako netko hoće neka si pogleda ako ga baš zanima stavljajući mogućnost razmjene profesora i studenata na neku tamo, posrednu radnju, nedovoljno vrijednu spomena i analize na jednoj odsječkoj sednici.