Sumrak ljevice i beznadna budućnost

Piše: Karlo Jurak

Nadolazeći klerofašistički referendum o definiciji braka simptom je puno više stvari nego što se to čini površnom promatraču društvenih zbivanja. Prije svega valja naglasiti da se on ne održava sasvim slučajno u ovo vrijeme u kojem se poduzimaju očajničke mjere da bi se kapitalisti spasili od krize, nauštrb većine stanovništva koju se do gole kože guli i ušutkava. Kao i pitanje ćirilice u Vukovaru, taj je referendum stavljanje važne ideološke maske preko svega od bitne važnosti za sudbinu i budućnost društva u cjelini. I upravo se po tome vidi koliko te krajnje desno orijentirane konzervativne i filofašističke frakcije služe perpetuiranju statusa quo. Stanje nije znatno drukčije u mnogim drugim zemljama. No neka to trenutno ne bude u fokusu jer već je dosta o tome rečeno, pitanje je samo koliko budalama treba ponavljati. Možda je još fatalnija od navedenoga činjenica da je ovo najveći simptom još jednoga poraza ljevice.

Iako ga često zaziva ljevica, naročito oni koji zagovaraju direktnu demokraciju, referendum kao način borbe za ostvarivanje vlastitih ideja sada iskorištava upravo krajnja desnica. Ne čudi što je jadikovka određenih ljevičara postala upravo činjenica da će referendum potencijalno progresivnom narodu ogaditi ideju direktne demokracije koja je nerijetko bila predmet propitkivanja, pa i osporavanja samih ljevičara. Ne smatram da nadolazeći referendum implicira da su referendumi, pa i neka druga direktnodemokratska sredstva, loši i samo time pobijeni u praksi, samo želim naglasiti da se ovaj referendum s pravom može tumačiti porazom ljevice koja je u svojoj jalovosti došla toliko daleko da se desničari služe njezinim sredstvima u provedbi svojih retrogradnih ideja.

Što u ovom kontekstu znači ljevica? Možda je izlišno to napominjati, ali sigurno nije riječ o kaubojskim korifejima antiradničke politike koji se nazivaju „socijaldemokratima“. No teško da može biti riječ i o raznim sitnim strankama za koje je malo tko čuo, a koje su izgleda postale (ili ostale) same sebi svrha. Ovdje ljevica upućuje na progresivnu antikapitalističku političku opciju koja bi se bila u stanju institucionalno boriti protiv postojeće reakcionarne politike, njezinih raznoraznih apologeta i gomile tajkuna, lopova i kriminalaca koji su u dvadeset godina uspjeli pokrasti i uništiti društvo do temelja. Međutim takve ljevice, čini se, nema. Da postoji, viđali bismo je svaki dan u medijima, na ulicama, u borbi na svakoj mogućoj razini. Danas se to događa samo sporadično, u sklopu neke druge akcije, ili krajnje fragmentirano, pri čemu postoji takva konfuzija da je teško uspostaviti ikakvu poveznicu između dviju pobunjenih skupina (recimo, radnika propalih tvornica i studenata), a kamoli to sve podvesti pod jedan artikulirani politički program.

Ljevica koja bi po svom programu mogla biti relevantna politička opcija „utopila se“ u mnogim pojedinačnim, uglavnom identitarnim borbama, a vrlo ju je često kompromitiralo i vlastito nedosljedno i(li) jalovo ponašanje. Primjerice danas se možemo susretati s brojnim lijevim aktivistima udruženim u raznorazne „inicijative“ bez volje za ozbiljnom političkom borbom, a često i zamaskiranima u razne „zelene“, „ekoaktiviste“ i slične. Da se razumijemo, ekologiju se kao stavku u programu ne smije zanemarivati, ali problem nastaje kada se od iste stvori središnja bojišnica pokreta, inicijative, stranke… Primjer s „lubenicama“ (zelenima izvana, crvenima iznutra) samo je jedan od primjera – isto se može povezati i s „ušavljivanjem“ ljevice na pitanja problema homoseksualaca i žena. I to je izuzetno važna stavka, ali nedovoljna ako ne dođe do povezivanja s problemima u društvenoj strukturi u cjelini. Ljevica te probleme nije uspjela obuhvatiti, a ako i jest, onda je to učinila nedovoljno i neartikulirano.

To je s jedne strane vrlo teško, jer cijeli je sistem sprega političke moći, ekonomskih interesa i medijskih ideologizacija, pa onda nema ni previše mjesta za lijevu opciju koja bi javno zagovarala antikapitalističku politiku. Drugim riječima, ljevica teško može postati jaka alternativa bez novaca za propagandu i za sve ostalo što se veže uz uspjeh na političkoj sceni. Nedvojbeno je to stravični circulus vitiosus.

S druge je strane i bez infiltracije u strukture mainstream-politike ljevica u nas imala prilike dobiti važno mjesto, relevantnu ulogu i glas u javnom prostoru. To je ipak bilo vrlo kratkog zamaha i na ograničenom području, što nas opet vraća na fragmentiranost pokretâ i na problem s direktnom demokracijom. Primjer studentskih plenuma izvrstan je primjer za oslikavanje takvog slučaja. Jedna velika i važna progresivna ideja izokrenula se u prelijevanja „iz šupljeg u prazno“ jer su određeni pojedinci iskoristili trenutke „revolucionarnosti“ za samopromociju i dizanje vlastitoga ega. Paradoksalno je koliko su neki pobornici direktne demokracije toliki „sebeljubi“, a da pritom za isto nemaju ni aktivističkog ni intelektualnog pokrića. Velika diskrepancija između direktnodemokratskih ideala i preuzimanja „glavne riječi“ osporila je ozbiljne mogućnosti za iskrenu masovnu lijevu organizaciju.

Biti optimist subverzivan je stav, ali nikakvoga optimizma ne može biti bez njegove negacije – pesimističkoga realizma koji svojim dahom beznadnosti, očaja i mizerije tek uspijeva osvijestiti dotad ušminkano stanje stvari. Tek kad shvatimo taj pesimistički realizam kao unutrašnji pokretač optimizma, možemo biti načisto i sa svime što to donosi. U ovom slučaju činjenica je da ljevica doživljava svoje mračne dane onda kada bi trebala biti najaktivnija (čega nema bez ozbiljnosti, trezvenosti i trunke političke pameti). Svjesnost toga tek je preduvjet da se ona oformi, jer u protivnom je budućnost beznadna, a čini se i crnja od svih mrakova koji su proklinjani posljednjih nekoliko desetljeća. Nije važno ni ime – zove li se ona ljevicom ili nekako drukčije – kada su to ionako, kao što se vidi, vrlo fluidni pojmovi oko kojih ne postoji veći konsenzus. Opterećenost „trpanjima u kutije“ još je jedna kočeća boljka, pa bi možda bilo bolje izbjegavati sve te ideologizirane termine. Kako god bilo, u javnom prostoru nema relevantne progresivne političke alternative, kojim se god imenom zvala. Zato ovo truleće društvo još više mogu opstruirati raznorazni opskurantski slučajevi socijalne psihopatologije, uskličući nerijetko da su pobijedili. Što se sve još mora dogoditi da se potencijalno progresivan politički spektar konačno trgne iz vlastitih nebuloznih zaglibljivanja, političke mlitavosti, razjedinjenosti, apatije i općeg nedostatka jasne orijentacije? I opet, kako se god zvala, politička alternativa koja će uistinu ponuditi nešto drukčije od ubrzavanja puta u totalnu propast sada nam je očajnički potrebna.

1,630 total views, 1 views today