U strahu su velike oči

Napisala: Đulija Aćimović

U Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka (u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971) stoji da riječ strah nema jedinstvene etimologije: „Suglasnik –h u strah nastao je iz s, upor. rus. ostras(t)ka  >>prijetnja<<.” Dalje stoji da: “Prema Bruckneru ista je osnova koja i u stradati (v.), strah je hipokoristik (Kurzform) od strast. Prema Mladenovu je korijen onomatopejski koji i u treperiti (v.), upor. amplifikaciju strah i trepet, a upoređuje ga s lat. strágés, stperz. tarsatiy  >>boji se<<.”

Dakle strah je neugodna emocija koja može biti osnovana kako na realnim tako i na vrlo nerealnim temeljima. Ti temelji ne igraju preveliku ulogu kada je riječ o snazi njihova utjecaja na čovjekov život i njegovo ponašanje u društvu. Iracionalni strah egzistira potpuno ravnopravno, rame uz rame s racionalnim. Jedan strah doseže razine od panike do užasa. Prvobitni bi se strah mogao promatrati kao puka refleksija u odnosu na nešto nepoznato, nešto o čemu nemamo dovoljno praktičnog ni teorijskog saznanja ni iskustva, te što kao takvo a priori doživljavamo kao opasnost.

Razni strahovi – iracionalni, neurotični, fobije itd. – postali su veliki društveni problem s kojim su se nastojali i još uvijek nastoje boriti brojni kvazi-, para- i ostali psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti i sl. Napisani su milijuni knjiga, od tzv. self-help do stručne literature kojom se pokušava elaborirati porijeklo, utjecaj i suzbijanje, odnosno eliminacija nefunkcionalnih strahova. Prema tome jasno je da postoji čitava mašinerija koja pokušava izići nakraj s onim što nam se često podcijenjeno predstavlja kao banalno, kao nešto što se u danom trenutku može samostalno nadići, iako to nije uvijek moguće. Međutim nasuprot svoj toj mašineriji, u punom sjaju kontradikcije na relaciji Louise Hay – Joseph Stalin, taj je isti strah vrlo manifestativno u institucionalnim okvirima postao sredstvo za borbu prevlasti na svim mogućim nivoima društvenog života. Svaka neizvjesnost stavljena pred ljudsko biće jest, uvijek je bila i uvijek će biti neiscrpan izvor sredstava za njegovu manipulaciju.

Ljudski strah od starenja doveo je do odnosa u kojem je znanost, stavljajući se u službu čovjeku, nastojeći se gotovo u potpunosti posvetiti ovom „problemu“, dovela do toga da ga je napravila ovisnim o sebi samoj. Pritom je, industrijalizujući se i postajući sama sebi svrhom, gotovo potpuno zanemarila ostatak prirode izvan čovjeka, prirode koju mu je u potpunosti podredila. Slično je i Crkva, zahvaljujući ljudskom strahovanju od smrti, vjerojatno najvećoj enigmi života, postala veoma jak i važan društveni činilac. Umjesto duševnog oslobođenja, ili barem olakšanja, počela je trgovati ljudskom konačnošću obećavši beskonačnost. Budući da su dane dvije predstave iste beskonačnosti, jednu – onu bolju, razumije se – potrebno je zaraditi prateći određene instrukcije. Tako je marionetizirani čovjek opet u određenoj mjeri kompenzirao strah ovisnošću, a još jedan društveni segment postao svrha samome sebi.

Ipak, manipulacija osjećajem straha i alteracije koje ona donosi, a koje su potekle iz političkih sfera u kojima se kroz svakodnevni diskurs nameću ostale drugosti kao neminovna opasnost, uvelike određuju čitav tok društvenih zbivanja. I sam je Niccolò Machiavelli za centralni dio svoje političke teorije postavio moć i strast. Govorimo li o čovjeku u smislu Aristotelova zoon politikona, čiji se smisao ogleda u zajednici s drugim ljudima, onda imamo ozbiljan problem. Naime postavlja se pitanje je li i na koji je način moguć suživot zajednica koje egzistiraju u stalnom zazoru jedne od drugih. Nadalje o kakvoj točno kvaliteti života pojedinca govorimo ako je on hermetički zatvoren u okvirima one zajednice kojoj pripada. Mi danas živimo taj problem od raspada SFRJ-a pa naovamo, s naglaskom na BiH.

Politički vrh daje sve od sebe kako bi masu držao u stalnom stanju pripravnosti u odnosu na drugu etničku pripadnost, religiju, kulturu i sl., ali i u odnosu na bilo koju drugu političku opciju unutar te zajednice – osim one vladajuće, razumije se. Svaka suprotnost označena je i nametnuta kao uzbuna na koju treba reagirati s tendencijom njezina slabljenja ili potpunog uništenja, što često rezultira autoritarnim i totalitarnim režimima koji se danas potpuno legitimno označavaju kao socijaldemokratski. Tu se ne može govoriti o nekoj naročitoj kvaliteti života pojedinca koji je, izmanipuliran strahom, postavljen kao bespomoćan ako se slijepo ne prihvati zadane mu teorije (zavjere) koju u praksi provodi tako što je živi. Naravno, u sklopu te prakse, onaj koji upire prstom u nerijetko imaginarno Zlo biva enormno politički osnažen u smislu vatikanske dogme o nepogrešivosti, s obzirom na to da se on ispostavlja kao (jedina) spasonosna opcija.

Dakle riječ je o prividno izgrađenoj autonomiji vođe osnovanoj na proizvodnji i kontroli straha mase kojoj se, kao žrtvi, dijametralno suprotno obećava eliminacija tog istog straha. S druge je strane jasno da bez faktora straha političari demagozi ne bi imali moć koju imaju, što znači da im je strah u svoj svojoj nužnosti prijeko potreban jer su njegovim postojanjem uvjetovani. On je najjeftinije, najprofitnije i povijesno dokazano najsigurnije propagandno sredstvo manipulacije kojim se vijekovima ostvaruju brojni ciljevi. Tako se strah sam po sebi ispostavlja Diktatorom koji upravlja ljudima kao kakvim starorimskim lemurima, a politički se subjekti pod različitim okolnostima njime samo koriste. Međutim vladavina zasnovana na bazi stimulacije straha u posljednjoj se instanci mora urušiti jer djeluje destruktivno na temelje i društva i države. Čovjek će uvijek trebati povrat vlastite mortificirane slobode i dostojanstva koje je čuvao u dubini svoga bića jer to je, za razliku od disfunkcionalnosti, sastavni dio njegove prirode. Iako ta činjenica neće učiniti da strah u potpunosti iščezne, jer bi to bilo odveć utopijski u smislu uspostavljanja vox populi, vox Dei, to ipak znači da svaki režim zasnovan na teroru straha i obožavanju boga Hipnosa stoji na vrlo krhkim nogama.

____________________________________

Ovaj tekst je (u skladu sa zakonom o elektroničkim medijima) prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Andrea Rendulić. Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Đulija Aćimović – U strahu su velike oči

4,099 total views, 1 views today