Najava predavanja Géze Pálffyja
by

Géza Pálffy (Budimpešta)

Die Türkenabwehr und die Militärkartographie der Habsburgermonarchie in Ungarn und Kroatien–Slawonien im 16. Jahrhundert

 

Die Expansion des Osmanischen Reiches im Raum zwischen Adria und Donau führte zu einer besonderen Entwicklung des Festungsbaus, der Militärkartographie sowie überhaupt des gesamten Militärwesens in der Habsburgermonarchie. Eine markante Umgestaltung des Militärwesens – die auch als Militärische Revolution bezeichnet werden kann – fand bereits in der zweiten Hälfte des 16. Jahrhunderts im Königreich Ungarn und Kroatien ebenfalls statt. Die Grundsteine der Militärverwaltung der Habsburgermonarchie des 17. und 18. Jahrhundertes wurden hauptsächlich schon damals, in erster Linie in Bezug auf den kroatisch-ungarischen Kriegsschauplatz gelegt: 1556 wurde der Wiener Hofkriegsrat als selbstständiges Regierungsorgan der Osmanenabwehr und des Militärwesens errichtet. Die ersten modernen Festungen der Monarchie wurden in Ungarn und Kroatien aufgebaut. Ebenso erfolgten die ersten systematisch durchgeführten, neulich entdeckten militärkartographischen Vermessungen an der ungarischen sowie an der kroatisch-slawonischen Grenze. Ihre Festungen bzw. die dort dienenden Soldaten wurden im 16. Jahrhundert mit immer moderneren Feuerwaffen ausgestattet. All diese Schritte konnten doch die Expansion des Osmanischen Weltreiches, das dem mitteleuropäischen Länderkomplex der Habsburger sowohl militärisch als auch wirtschaftlich überlegen war, nur teilweise stoppen. Für die Habsburgermonarchie und innerhalb deren für das Königreich Ungarn und Kroatien bedeutete diese Tatsache jedoch einen Riesenerfolg.

 

Biobibliografie

Géza Pálffy (geb. 1971) studierte an der Eötvös Loránd Universität in Budapest Geschichte und Archivwissenschaft, daneben Osmanische Studien und Slawistik; Promovierung 1999, Fach Geschichte, Thema: Die Militärjustiz in Ungarn im 16. und 17. Jahrhundert. Doktor der Ungarischen Akademie der Wissenschaften 2010, Thema: Das Königreich Ungarn und die Habsburgermonarchie im 16. Jahrhundert. Seit 1994 wissenschaftlicher Mitarbeiter, seit September 2010 Abteilungsleiter der Frühen Neuzeit am Institut für Geschichte der Ungarischen Akademie der Wissenschaften und seit 2003 auch wissenschaftlicher Berater am Institute of Habsburg History in Budapest. Sein Forschungsschwerpunkt liegt im Bereich der frühneuzeitlichen Geschichte Ungarns und der mitteleuropäischen Habsburgermonarchie: 20 Bände und 170 Studien auf Ungarisch, Deutsch, Englisch, Französisch, Kroatisch, Slowakisch und Tschechisch zur Politik-, Militär- und Adelsgeschichte des Königreich Ungarn und Kroatien im 16. und 17. Jahrhundert u. a.: Ungarn und die Habsburgermonarchie, ungarische Stände und Aristokratie, Türkenabwehr in Ungarn und Kroatien, Militärkartographie, Nachrichtendienst, Militärjustiz in den Grenzfestungen, Wiener Hof und die ungarischen Stände, Adelsintegration in der Kaiserstadt, ungarische Krönungen, Migration der Kroaten nach Ungarn und Österreich (u. a. Povijest Mađarske : Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.) Samobor : Meridijani, 2010. [Bibliotheca Historia Croatica, 57.] 295 p.). Redaktionsmitglied verschiedener ungarischen, kroatischen und tschechischen historischen Zeitschriften (u. a. Podravina: Časopis za multidisciplinarna istraživanja, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest und Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU). 1999–2000: Stellvertreter-Generalsekretär der Ungarischen Historischen Gesellschaft. Seit 1994 Lehrveranstaltungen an der Eötvös Loránd Universität in Budapest bzw. an der Universität in Miskolc und Pécs. Hobbys: Laufen, Mathematik, klassische Musik.

Podijelite Više
by

Prof. dr. sc. Damir Boras i dr. sc. Kristina Milković Šarić
Filozofski fakultet u Zagrebu

Obrada teksta i Begriffsgeschichte na primjeru Krajiških osnovnih zakona iz 1807. godine

 

Obrada teksta koja podrazumijeva izradu baze podataka na temelju tekstualnih predložaka i konkordancija kao analitičkoga aparata, nije nova istraživačka tehnika no dosad je bila više primjenjivana u drugim znanstvenim disciplinama, poput teorije književnosti, a u historiografiji dosad nije naišla na jači odjek unatoč tomu što su određene vrste povijesnih izvora, poput pravnih normi ili političkih programa primjerice, osobito pogodni za takvu vrstu istraživanja kojom se izdvajaju ključni termini i njihovo tekstualno okruženje.

Begriffsgeschichte ili povijest pojmova posebna je poddisciplina socijalne povijesti koja se bavi promjenama u značenju pojmova tijekom vremena. Njenu koncepciju osmislio je njemački povjesničar Reinhart Koselleck i utemeljio je na ideji da tranziciji staleškoga društva u razdoblju od oko 1750.-1850. odgovara promjena sadržaja temeljnih društveno-političkih pojmova (Grundbegriffe). Ovdje je, zapravo, riječ o tumačenju izabranih temeljnih pojmova s obzirom na konkretni pravno-politički i scioekonomski sustav. Ta poddisciplina socijalne povijesti dosad nije ozbiljnije zaživjela u hrvatskoj historiografiji. Kad je riječ o njezinoj primjeni u okviru vojnokrajiške povijesti, nužna je specifična prilagodba zbog činjenice da u Vojnoj krajini nije postojalo staleško društvo na način na koji je bilo prisutno izvan tog prostora.

Krajiški osnovni zakoni sadržavaju šest poglavlja i 155 zakonskih članaka i dosad su u historiografiji relativno dobro poznati. Proglašeni su carskom odlukom od 7. rujna 1807. godine i dijelom su pravne kodifikacije na području Habsburške Monarhije koja je – kad je riječ o austrijskim nasljednim zemljama – završila 1811. objavom Općega građanskoga zakonika. Kao i Opći građanski zakonik, Krajiški osnovni  zakoni nastaju, u krugu dvorskih činovnika, u duhu Savignyjeve pravne škole koja “duh naroda” (Volkgeist) smatra izvorom prava te predstavlja radikalni zaokret u odnosu na zakonodavnu ideju iz druge polovice 18. stoljeća. Izravna posljedica te idejno-pravne pozicije kodifikacija je dijela običajnoga prava unutar Krajiških osnovnih  zakona (Drittes Hauptstück: Von der Haus-Communion). To je ujedno prva kodifikacija običajnoga prava na južnoslavenskome prostoru uopće koja se odvijala kao državni projekt.

Krajiški osnovni  zakoni s jedne strane odražavaju želju za održavanjem kontinuiteta u normativnoj praksi države na tom prostoru, a s druge strane težnju da se u krajišniku vidi državljanina – kako im se car Franjo I. obratio u preambuli zakona (als Staatsbürger). Država se ovdje javlja kao akter reforme – iskazuje tendencije za promjenom prava no i težnju za monopolom nad pravnim sustavom.

Zakonski članci Krajiških osnovnih zakona definiraju obveze krajišnika prema državi, a preostalim sadržajem odgovaraju pravu koje je po Gurvitchu karakteristično za seljake – bave se pretežno institutima vlasništva nad zemljom i nasljedstva te odnosima unutar obitelji. Budući da je krajiško društvo tradicionalno društvo kojeg karakterizira nemogućnost odvajanja pravnoga normativnog sustava od drugih normativnih sustava poput morala i religije, pravna pravila Krajiških osnovnih zakona, koji dakle prema zamislima svojih autora nastaju kao specifičan spoj državnih interesa i “duha naroda” pretvorenih u pravnu normu, nužno je kontekstualizirati i unutar krajiške pravne kulture.

Pitanje jezika, koje se nameće kao osobito bitno za svaki zakonski akt zbog funkcije jezika u prijenosu značenja, u slučaju KrajiÅ¡kih osnovnih zakona postavlja se na osobit način. Autentični tekst zakona pisan je na njemačkome jeziku, no gotovo istodobno (1808.) objavljena su dva prijevoda – na tzv. “slavonski” jezik, tj. Å¡tokavsko-ikavski književnojezični idiom koji se od sredine 18. stoljeća nalazio na putu standardizacije te na slavenosrpski jezik koji se izvan standardizacijskih normi razvijao kao “srednji stil” građanskoga obrtničko-trgovačkog sloja te pripadnika vojnih i admisitrativnih službi u okvirima HabsburÅ¡ke Monarhije u trokutu PeÅ¡ta – TemiÅ¡var – Srijemski Karlovci. Na taj se način pisani zakon pojavio u druÅ¡tvu s prevladavajućom usmenom kulturom. Slavenski narodi na državnom prostoru HabsburÅ¡ke Monarhije ozbiljno su se suočili s pitanjem pravne terminologije tek od sredine 19. stoljeća vezano uz prijelaz na “građanski”, nestaleÅ¡ki konstitutivno-normativni poredak i modernizacijaka pitanja koja su se pojavila s tim u vezi u okvirima habsburÅ¡ke reforme “odozgo” i politike neoapsolutizma. Obradom sva tri teksta KrajiÅ¡kih osnovnih zakona paralelno moguće je utvrditi koliko su prijevodni jezici pojmovno mogli udovoljiti standardu njemačkoga pravnog teksta na početku 19. stoljeća joÅ¡ uvijek u okvirima “staroga režima” u specifičnim druÅ¡tvenim uvjetima na krajnjem rubu Monarhije.

 

Biobibliografija

Dr. sc. Damir Boras (1951.) redoviti je profesor na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1. 10. 2009. obnaša dužnost dekana Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 2007. godine voditelj je znanstvenog programa Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH u području informacijskih znanosti “Izvori za hrvatsku baštinu i hrvatski europski identitet” koji obuhvaća šest znanstvenih projekata iz područja informacijskih znanosti. Od iste je godine voditelj znanstvenog projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH u području informacijskih znanosti Hrvatska rječnička baština i hrvatski europski identitet. Sudjelovao je i sudjeluje kao istraživač na više projekata pri Ministarstvu znanosti (od 1990. do danas). Predaje na dodiplomskom studiju informacijskih znanosti te na poslijediplomskim doktorskim studijima informacijskih znanosti (Filozofski fakultet) i hrvatske kulture (Filozofski fakultet), a predavao je i na poslijediplomskim studijima psihologije te glotodidaktike na Filozofskom fakultetu. Glavni je urednik međunarodnog znanstvenog časopisa Studia lexicographica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža (od 2007.). Član je uređivačkog odbora za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima Medianali (od 2007.). Objavio je preko pedeset znanstvenih i stručnih radova, knjiga i srednjoškolskih i visokoškolskih udžbenika te 40-tak pozvanih predavanja i prioćenja na stranim i domaćim znanstvenim skupovima iz područja informacijskih i komunikacijskih znanosti, programiranja, računalne obrade teksta i jezika, leksikografije i enciklopedike. Dobitnik je više nagrada.

Izbor iz bibliografije:

“Rječnička baza hrvatskog književnog jezika.” u: Informatologia Yugoslavica. 17. 1985., 223-242. (u koautorstvu s Miroslavom Kržakom)

“Strojna priprema rječnika sveukupnoga Gundulićeva djela.” u: Obrada teksta i prikaz znanja. Zavod za informacijske studije Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1993., 99-124.

Uvod u informacijsku znanost. Školska knjiga. Zagreb, 1992. (drugo izd. 1993.) (u koautorstvu s Miroslavom Tuđmanom i Zdravkom Dovedanom)

“Hipertekst i pretraživanje informacija u društveno-humanističkim znanostima – primjer pravnih propisa.” u: Proceedings of the Conference: language and Communication. Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. Zagreb, 1996., 78-85. (u koautorstvu s Davorom Laucom)

“Enciklopedija budućnosti: interaktivni izvor znanja.” u: Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. 10. Zagreb, 2001., 145-153. (u koautorstvu s Nenadom Prelogom)

“Rječnik Fausta Vrančića – temelj hrvatske rječničke baštine (računalna obradba).” u: Tuđman, Miroslav (ur). Modeli znanja i obrada prirodnoga jezika. Zavod za informacijske studije. Zagreb, 2003., 237-272. (u koautorstvu s Nives Mikelić)

 

Dr. sc. Kristina Milković Šarić (Mostar, 1974.), osnovnu školu završila je u Ilači, a gimnaziju u Vinkovcima i Zagrebu 1993. Iste se godine upisala na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na studij jednopredmetne povijesti. Diplomirala je 2001. godine te upisala poslijediplomski studij Hrvatska povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i iste godine zaposlena kao znanstvena novakinja na projektu prof. dr. sc. Nikše Stančića Temeljni dokumenti hrvatske povijesti u Zavodu za hrvatsku povijest. Magistarski rad pod naslovom Osnovni krajiški zakon (1807.) pod mentorstvom prof. dr. sc. Drage Roksandića obranila je 2005. godine. Doktorsku disertaciju JOSIP JELAČIĆ 1830. – 1848. Plemić, časnik i preporoditelj u društvima “staroga režima” obranila je 2009. također na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. sc. Nikše Stančića. U status više asistentice izabrana je 2009. Osim znanstveno-istraživačkoga rada na matičnome projektu, od akademske godine 2002./2003. kontinuirano sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, kolokvija,  okruglih stolova te na kongresima hrvatskih povjesničara. U dva navrata (po 14 dana) bila je stipendistica štajerske Zemaljske vlade u Grazu (stipendija “Mogersorf”). Istraživački se najviše bavi razdobljem 1700. – 1850., osobito socijalnom, pravnom i kulturnom poviješću te procesima protomodernizacije i modernizacije na području hrvatskih zemalja, a posebno na vojnokrajiškom prostoru, u njihovu habsburškom, odnosno srednjoeuropskom i jugoistočnoeuropskom okviru.

Izbor iz bibliografije:

“Položaj časnika prema zakonskoj regulativi za Vojnu krajinu: Krajiška prava (1754.) i Osnovni krajiški zakon (1807.)”. u: Povijesni prilozi. 31. Zagreb, 2006., 161-182.

“Josip Jelačić – Edelmann und Soldat in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts.” u: Internationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf, Führungsschichten im pannonischen Raum im 18. und 19. Jahrhundert,Graz, 2007., 75-109.

“Khevenhüller, Ludwig Andreas.” u: Hrvatski biografski leksikon. Sv. 7. 2009., 287-288.

“Percepcija Crne Gore i Crnogorca u austrijskim vojnim izvješćima tridesetih godina 19. stoljeća” u: Migracijske teme, Vol. 26., Br. 1., 2010., 67-84.

“Represalije protiv Podzvizda 1845. Fenomen četovanja i maloga rata u kasnim krajiškim društvima na hrvatsko-bosanskoj granici.” Povijesni prilozi 40,Zagreb, 2011., 195.-224.

Podijelite Više
by

Dr. sc. Mirela Altić, nasl. izv. prof.
Institut „Ivo Pilar“, Zagreb

Kartografski izvori za povijest vojnokrajiških utvrda u vrijeme habsburške i francuske uprave

 

Planovi utvrda iznimno su važan kartografski izvor hrvatske povijesti. Okolnosti razvoja hrvatskih zemalja u zoni sustjecanja interesa imperijalnih sila Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike čije su se uprave izmjenjivale nad hrvatskim utvrdama, imali su osobito snažan odraz na strukturu fortifikacijskog sustava. Česte izmjene granica i različite uprave, odrazile su se na promjene u strukturi i načinu utvrđivanja. Svaka od zaraćenih strana po osvajanju utvrde obnavljala bi i dograđivala fortifikacijski sustav, gradeći na temeljima starih utvrda nove sustave. Na taj su način često nestajali stari slojevi utvrda. Činjenica višeslojnosti fortifikacijskih sustava koja pogledu ostavlja samo posljednju “verziju”, osobito otežava rekonstrukciju razvoja fortifikacijskog sustava. U tom smislu, stari planovi utvrda imaju iznimnu važnost. Kako spomenuti planovi ujedno često predstavljaju i najstarije kartografske izvore pojedinih naselja, njihova važnost prelazi okvire proučavanja njihova utvrđivanja, čineći i važan izvor za proučavanje razvoja i strukture naselja uopće.

Najstariji planovi hrvatskih utvrda potječu iz vremena prodora Osmanlija, kada pod pritiskom ratne opasnosti otpočinje preuređenje i dogradnja starih feudalnih kaštela te njihova prilagodba za potrebe dugotrajnog ratovanja. Još intenzivnije kartiranje utvrda otpočinje tijekom habsburško-osmanskih ratova u 17. stoljeću. Zbog osobitog značaja utvrda kao ključnih obrambenih točaka granice, kartiranje fortifikacijskih sustava u 17. stoljeću imalo je prioritetnu važnost pa u tome razdoblju nastaje najveći broj fortifikacijskih planova. Radovi na fortificiranju utvrda hrvatske Vojne krajine tijekom 18. stoljeća jenjavaju ali početkom 19. stoljeća, uspostavom francuske uprave, fortifikacijska arhitektura ponovno doživljava svoj procvat. Tada ponovno nastaje značajniji broj projekata koji se odnose na izgradnju novih ili dogradnju postojećih vojnokrajiških utvrda a koji svjedoče kako o novim trendovima u utvrđivanju tako i o drugačijoj geostrategiji francuskih vlasti prema pitanju obrane hrvatskog vojnokrajiškog prostora.

 

Biobibliografija

Mirela Altić, zaposlena u Institutu druÅ¡tvenih znanosti “Ivo Pilar” kao znanstveni savjetnik za područje povijesnih znanosti i voditelj Centra za urbanu i lokalnu povijest. Kao izvanredni profesor u naslovnom zvanju predaje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli kolegije vezane uz primjenu kartografskih izvora u hrvatskoj povijesti. Područje njezina profesionalnog interesa su povijesna kartografija, povijesna geografija, urbana povijest, geopolitika te povijest hrvatskih granica. Dr. Altić do sada je objavila 12 autorskih knjiga te viÅ¡e desetaka znanstvenih radova u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je sveučiliÅ¡nog priručnika “Povijesna kartografija – kartografski izvori u povijesnim znanostima”. Član je uredniÅ¡tva nekoliko znanstvenih časopisa te predstavnik Hrvatske u viÅ¡e međunarodnih organizacija.

Izbor iz bibliografije:

Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma. Hrvatski državni arhiv i Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1999.

Povijesna kartografija – kartografski izvori u povijesnim znanostima. Izdavačka kuća “Meridijani”. Samobor, 2003.

Povijesni atlas gradova: Bjelovar. Državni arhiv Bjelovar i Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2003.

Povijesni atlas gradova: Sisak. Državni arhiv Sisak i Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2004.

Povijesni atlas gradova: Koprivnica. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i Muzej grada Koprivnice. Zagreb, 2005.

Povijesni atlas gradova: Hrvatska Kostajnica. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i Državni arhiv Sisak. Zagreb, 2007.

Povijesni atlas gradova: Varaždin. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i Državni arhiv Varaždin. Zagreb, 2009.

Podijelite Više
by

Dr. sc. Alexander Buczynski

Hrvatski institut za povijest u Zagrebu

 

Jozefinska reforma Vojne krajine 1787. godine

Kantonski je sustav jedna od brojnih reformi cara Josipa II. u administraciji, no, za razliku od većine njegovih ostalih upravnih reformi, dosad je, na žalost, taj sustav ostao neistražen. Od svih reformi koje je taj vladar proveo, najpoznatiji je svakako njegov Patent o toleranciji koji je objavljen 1781. godine i koji nije povučen. Većinu svojih upravnih reformi car Josip II. opozvao je, naime, osobno neposredno prije svoje smrti, dok je ostatak ukinut ubrzo nakon toga. Kantonski je sustav, doduše, uspio nadživjeti svoga glavnoga promotora gotovo 10 godina, ali ga je na kraju ipak čekala ista sudbina kao i ostale “promašene” jozefinske reforme. Legendarni car, koji se nije ustručavao zasukati rukave i osobno plugom zaorati polje, mislio je da svaka vlada ima obvezu pomagati podanike, osigurati njihovo blagostanje i sreću, a podanici da zauzvrat imaju obvezu služiti državi. Njegovi biografi uglavnom se slažu da je car Josip II. bio vrlo inteligentan i energičan, ali da nije imao tu “državničku mudrost” koja je karakterizirala Mariju Tereziju. Napustio je politiku konsenzusa i kompromisa, koja je obilježavala vladavinu njegove majke, i zanemario ključnu političku realnost, što je na kraju postalo kobno za njega. Kao pravi idealist pomislio je, naime, da može vladati bez podrške aristokracije i Crkve. Car Josip II. vrlo je često ocijenjen kao osobito tvrdoglav, arogantan i nestrpljiv, a zbog neumjerenosti i beskompromisnosti njegova je brzopleta provedba reformi unaprijed bila osuđena na propast. Kroz gotovo sve povijesne rasprave o jozefinskim reformama provlači se tvrdnja da te reforme nisu uspjele zbog centralizacije i germanizacije koju je vladar nemilosrdno provodio i koje su otuđile podanike od njega. No, stoji li ta tvrdnja u odnosu na kantonsku reorganizaciju Vojne krajine koja je dovršena 1787. godine? Zašto ju je pokrenuo i kako je provedena? To su ključna pitanja na koja ću se u svom izlaganju osvrnuti.

Preuzmite prezentaciju

 

Biobibliografija

Dr. Alexander Buczynski, znanstveni savjetnik, rođen je 1963. godine u Nizozemskoj. Studij povijesti upisao je 1982. na SveučiliÅ¡tu u Amsterdamu, a zavrÅ¡io na SveučiliÅ¡tu u Utrechtu 1988. godine. Godine 1986. dolazi u Zagreb kao gost student te započinje svoje prvo istraživanje hrvatske povijesti. Disertaciju: “Vojni komuniteti – srediÅ¡ta građanstva u Hrvatskoj krajini – PovlaÅ¡teni krajiÅ¡ki gradovi Bjelovar, Senj i Petrinja od 1787. do 1872. godine”, obranio je 1993. na Filozofskom fakultetu SveučiliÅ¡ta u Zagrebu. Od 1. svibnja 1991. stalno je zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest, gdje od 2007. vodi projekt “Vojna krajina: druÅ¡tveno-kulturni integracijski procesi i nacionalni identiteti”. Tijekom prva četiri mjeseca 2007. boravio je kao gostujući znanstvenik na Institute for Advanced Studies in the Humanities SveučiliÅ¡ta u Edinburghu u Å kotskoj, a od siječnja do lipnja 2010. godine boravio je kao Fulbrightov stipendist na SUNY SveučiliÅ¡tu Binghamton u SAD-u. Njegov znanstveni interes usmjeren je na ranomodernu hrvatsku povijest u kontekstu HabsburÅ¡ke Monarhije u usporedbi sa sličnim povijesnim procesima u ostalim europskim zemljama. Najopsežniji dio njegovih znanstvenih istraživanja obuhvaća političke, druÅ¡tvene, gospodarske i kulturne aspekte vojnokrajiÅ¡ke povijesti tijekom “dugog 18. stoljeća”.

Izbor iz bibliografije:

Gradovi Vojne krajine. Knj. 1-2. Zagreb, 1997.

“Freiheitsvorstellungen an der kroatischen Militärgrenze.” u: Schmidt, Georg i dr. (ur.). Kollektive Freiheitsvorstellungen im frühneuzeitlichen Europa (1400-1850). Frankfurt a/M., 2006., 249-265.

“Barun Trenk (1711.-1749.). Legenda i zbilja.” u: Andrić, Stanko (ur.). Slavonija, Srijem i Baranja. Zagreb, 2009., 230-242.

“Tinjajući krajiški patriotizam i opsada Zadra 1813. godine.” u: Povijesni prilozi. 38. Zagreb, 2010., 235-282.

Pa to su samo Hrvati! Građa za povijest kantonske reorganizacije Vojne krajine 1787. godine. Zagreb, 2011.

/p

Podijelite Više

Knjiga sažetaka

05 ožu.
2012
by

Knjiga sažetaka za ciklusa javnih predavanja “Vojna krajina u suvremenoj historiografiji” može se preuzeti s ove poveznice.

Podijelite Više
by

Dr. sc.  Marko Šarić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Krajiška kultura i protomodernizacija u 18 stoljeću: promjene u shvaćanju prostora i vremena u krajiškoj epici od Bečkog do Dubičkog rata (1683-1699. – 1788-1791.)

Prilagođavanje Vojne krajine novim potrebama u 18. stoljeću zahtijevalo je korijenite reforme koje su zahvaćale gotovo sve sfere privatnog i javnog života krajišnika. U tom smislu, ideja vojnog preustroja kroz upravno-teritorijalno ujednačavanje krajiškog prostora i pravno-statusno izjednačavanje krajiškog stanovništva, a čiji je cilj bio pretvoriti pograničnu miliciju u regularnu discipliniranu vojsku, koja bi uz to u najvećoj mjeri sama pokrivala veći dio troškova svoga održanja (vojevati u svom ruvu, o svom kruvu), ostavila je dubok trag i u tradicijskoj kulturi krajišnika koja se tada suočava s novim („protomodernizacijskim“) smjerovima razvoja. Te nove momente u načinu života, običajima, identitetima, vrijednostima i shvaćanjima – koji su usmjeravani u sklopu širih prosvjećeno-apsolutističkih reformskih zahvata (najprije umjerenih marijaterezijanskih a potom i radikalnijih jozefinističkih) – prepoznajemo i u usmenom epskom stvaralaštvu krajišnika toga doba, tom neiscrpnom izvoru kulturne povijesti „odozdo“. Tako usporedba epskih pjesama iz tzv. Erlangenskog rukopisa koji nastaje na širem vojnokrajiškom prostoru početkom 18. stoljeća i pjesama iz ciklusa tzv. graničarske epike koji se postupno oblikuje tijekom druge polovice 18. stoljeća (i traje do druge polovice 19. st.), jasno pokazuje pripadnost dvama različitim epskim slojevima – starijem, arhaičnijem, „predmodernom“, i mlađem, inovativnijem, „protomodernom“.

Promjene u krajiškoj epici od Bečkog do Dubičkog rata naročito su vidljive u starom i novom shvaćanju prostora i vremena. Primjerice, kad su u pitanju geografske atribucije prostora, u pjesmama Erlangenskog rukopisa Krajina je apsolutno najzastupljeniji pojam. Ona istodobno predstavlja i realan i imaginaran, mitski prostor prema kojemu se kazivač emotivno odnosi. To je prostor koji razdvaja i spaja, koji se brani i napada, na kojem se teško živi i lako umire. Krajina je katkad geografski sasvim neodređen pojam, a katkad ima svoje uže regionalno određenje (Krajina turska, Krajina kaurska, Radojica iz Krajine arvatske). Nekad je to samo Krajina, a nekad su to krajine. U pjesmama graničarskog ciklusa, Krajina gubi karakter virtualnog toposa jednog junačkog svijeta (i kršćanskog i muslimanskog), i postaje konkretan prostor omeđen jasnim političko-administrativnim granicama. Dok su pjevači iz erlangenske zbirke u punom smislu „regionalni“ kazivači, pjevači graničarskih pjesama ostaju usko lokalni pjesnici – pjevači određenih regimenti. Oni u pjesmama prate samo jednu vojsku, čak samo jednu regimentu. Slične promjene uočavamo i u doživljaju vremena. Dok u pjesmama Erlangenskog zbornika, uz ciklični („agrarni“), još uvelike dominira liminalni doživljaj vremenskog trajanja i arhaični temporalni anakronizam, u graničarskoj epici kazivanje opjevanih događaja u pravilu teče kronološki, pjesme djeluju kao „kronike s vojnih pohoda“ a vremenski slijed je linearan.

Biobibliografija

Marko Šarić (Zagreb, 1971.), diplomirao je 1998. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2001. radi kao znanstveni novak u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na projektu Triplex Confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu. Magistarski rad Dinarski Vlasi između Osmanskog Carstva i Venecije: povijest pravnih institucija jednog krajiškog društva (16.-17. stoljeće) obranio je 2005., a doktorsku disertaciju Vlasi na Tromeđi: suživot u sukobima u graničnim društvima i kulturama Morlakije (16.-17. stoljeće) 2010. Specijalistički interes usmjeren mu je na regionalnu povijest Srednje i Jugoistočne Europe te Sredozemlja u ranom novom vijeku, s naglaskom na društvenu i kulturnu povijest vlaških zajednica i vojnokrajiških sustava u imperijalnom višegraničju. Sudjelovao na više međunarodnih i znanstvenih skupova, kolokvija i okruglih stolova. U okviru znanstveno-istraživačkog rada istraživao i u inozemnim arhivima. U sklopu projektnih aktivnosti Triplex Confiniuma surađuje i na drugim znanstvenim projektima.

Izbor iz bibliografije:

„Turska osvajanja i ekosistemske tranzicije u Lici i Krbavi na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka u rani novi vijek (15.-16.). st.“ u: Roksandić, Drago – Mimica, Ivan – Å tefanec, NataÅ¡a – Glunčić Bužančić, Vinka (ur.). Triplex Confinium (1500-1800): ekohistorija. Zbornik radova sa međunarodnog znanstvenog skupa održanog od 3. do 7. svibnja 2000. godine u Zadru. Književni krug, Zavod za hrvatsku povijest. Split-Zagreb, 2003., 243-250.

„Inter-confessional Relations and (In)tolerance among the Vlachs (16th-17th Centuries).“ in: Ivetic, Egidio – Roksandić, Drago (ed.). Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium. Approaching the „Other“ on the Borderlands Eastern Adriatic and beyond 1500-1800. Cleup. Padova, 2007., 181-194.

„Bunjevci u ranome novom vijeku. Postanak i razvoj jedne predmoderne etnije.“ u: Černelić, Milana – Rajković, Marijeta – Rubić, Tihana (ur.). Živjeti na Krivom Putu. Sv. I. FF press. Zagreb, 2008., 15-43.

„Predmoderne etnije u Lici i Krbavi prema popisu iz 1712./14.“ u: Holjevac, Željko (ur.).  Identitet Like: korijeni i razvitak. Knjiga I. Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“. Zagreb-Gospić, 2009., 327-384.

„Planine i morlački svijet u Dalmaciji: ekohistorijski osvrt.“ u: Ekonomska i ekohistorija. Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša. Vol. VI. Br. 6. Zagreb, 2010., 55-94.

Podijelite Više