Prokrustova postelja bošnjačkog identiteta

Piše: Miroslav Galić iz Banje Luke

Svaki je govor o identitetu u Bosni i Hercegovini neprijateljski čin. Svaka izrečena riječ koja nije potvrđivanje već ustanovljenih stereotipa napad je na te iste stereotipe, bez obzira na to kamo autorova misao stremi. Autor tih riječi bit će obilježen kao „neprijatelj“ i kao onaj koji se svrstava samo na jednu stranu, čak i kada pokušava razgrnuti naslage mitskih narativa koji iza tih stereotipa stoje i pokušava proniknuti mehanizam nastajanja istih. S tim na umu, autor ovih redova prepušta se osuđivanju i pristaje biti neprijatelj, ma što to značilo.

Kao konsocijacijska demokracija u pokušaju, Bosna i Hercegovina osuđena je na slušanje etnogonijskih mitoloških narativa, a ona je njima bogata taman koliko i šumom ili vodom. U suvremenoj je Bosni i Hercegovini dokazivanje vlasništva nad državom sport popularniji od nogometa i aktivnost popularnija od ispijanja kave. Politički život Bosne i Hercegovine se, nažalost, svodi na sudsku parnicu u ostavinskoj raspravi dokazivanja vlasništva nad katastarskom česticom – k.č. BiH/1995.

Jedna od strana u sporu, ona koja tvrdi vlasništvo nad cjelokupnom katastarskom česticom, jest bošnjačka strana. Ta se strana pojavila u ovom dugotrajnom sporu relativno nedavno, ali tvrdi da su ostale dvije strane namjerno skrivale njezino pravo na naslijeđe s ciljem uzurpiranja pravnog procesa i prisvojenja dijelova rečene katastarske čestice koji im ne pripadaju. Ne ulazeći u argumente drugih dviju strana, bilo bi mudro pokušati shvatiti kakve to argumente Bošnjaci iznose u korist svoga slučaja.

Svakome tko makar i površno poznaje povijest Bosne i Hercegovine, jasno je da je to zemlja nad kojom su mnogi vladali, ali čiji vlasnik nije bio nitko. Ona je čak i u svojim najsvjetlijim periodima bila podijeljena između kralja i feudalaca, sultana i begova ili centralne vlasti i njezinih naroda. Nikada njome nije vladao netko tko nije svoju vlast dijelio s nekim drugim, ali se uvijek potpuna vlast nad njome željela.

Potrajalo je dok je BiH dobila svoju nezavisnost od drugih, ali ne nužno i nezavisnost od same sebe. Potrajalo je i dok je jedan od naroda u Bosni i Hercegovini dobio svoje pravo na nezavisnost od drugih naroda- narod od čijeg će samoodređenja u velikoj mjeri ovisiti nezavisnost Bosne i Hercegovine, ne samo od drugih, već i od same sebe. Potrajalo je dok su Bošnjaci postali jednaki Srbima i Hrvatima.

I upravo se tu pokazuje zavisnost Bošnjaka od Srba i Hrvata! U činu oslobođenja Bošnjaci će se zarobiti u srpsko-hrvatske narative i nadići svoje učitelje. U trenutku svoje najveće slobode Bošnjaci će pasti u najveće ropstvo- ropstvo nacionalističkih narativa svojih susjeda – Srba i Hrvata. Nacionalni identitet Bošnjaka legnut će u Prokrustovu postelju kojoj, ma koliko se trudili, nikada neće uspjeti odgovarati.

Identitet Srba i Hrvata jasno je uređen jedinstvom vjere i etnije. Određene teritorijalne nesuglasice postoje, ali možemo reći da u identitetu Srba i Hrvata postoji jedinstvo nacije, teritorija i vjere. Za identitet Bošnjaka to ne možemo reći. On je zamućen dvjema stvarima: nepostojanjem vlastite čvrste jezgre iz koje bi se Bošnjaci samoodredili i činjenicom da se moraju odrediti u odnosu na druga dva čvrsto određena identiteta. Kako bi se mogli nositi s druga dva naroda, Bošnjaci su izabrali odrediti se kao različiti od njih, a ne odrediti se iz sebe samih. Pritom su upali u zamku koju, čini se, nisu predvidjeli.

Određujući se prema religiji, koja je bila osnova razlikovanja Srba od Hrvata, Bošnjaci su upali u narativ koji narativi Srba i Hrvata, kao kršćana, nisu poznavali – u narativ potpunog jedinstva vjere s nacijom. Budući islamske vjere, koja poznaje samo islam kao naciju, a pod vodstvom Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Bošnjacima su proglašeni svi balkanski muslimani. U programskom tekstu, koji je objavljen na web-stranici Rijaseta, govori se o „deset genocida nad Bošnjacima“. (http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=3115:deset-genocida-i-deset-poruka-bosnjacima-da-se-ne-zaboravi-da-se-ne-ponovi&catid=182). Među tim „genocidima“ navode se i:  protjerivanja i pokrštavanja muslimana tijekom i nakon Velikog bečkog rata (1631 – 1699) na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke kotorske; istraga poturica u Crnoj Gori 1711; proširenje teritorija Srbije niškim, topličkim, pirotskim i vranjanskim okrugom nakon Berlinskog kongresa 1878; austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine, itd.

Određujući se prema religiji, kao što su se svojevremeno odredili Srbi i Hrvati, Bošnjaci su legli u prekratku postelju, pogotovo time što se prisvajanjem svih muslimana na Balkanu napustila Bosna kao određujući faktor identiteta te su se Bošnjacima proglasili svi koji su islamske vjeroispovijesti.

Međutim na Svebošnjačkom kongresu, koji je u rujnu 1993. godine održan u opkoljenom Sarajevu, dotadašnji Muslimani u etničkom su se smislu izrazili kao Bošnjaci – različiti od Srba i Hrvata- bez uzimanja vjere kao odrednice. Time što su se odredili kao jedna od etničkih grupa, Bošnjaci su se odrekli Bosne kao isključivo njihova teritorija. U pokušaju da prijeđu preko tog problema, pali su u gore spomenutu zamku etnogonijskog mita. Najdalje je u tome otišao (pseudo)povjesničar Hakija Zoranić u svojoj knjizi O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka (Sarajevo, 2009), koja je i nagrađena na sarajevskom sajmu knjiga kao najbolja znanstvena knjiga 2010. godine, tvrdeći da su Bošnjaci potomci pomiješanih Ilira, Slovena i Avara koji su se razvijali nezavisno od Srba i Hrvata te uvijek imali svoj jezik, pismo i kulturu, a povijest ih je prema religiji podijelila na tri naroda, iako su istih korijena. Naravno, pobijanje toga ostavit ćemo povjesničarima, ali ne možemo ne zapaziti da se taj narativ gradi u odnosu na srpsko-hrvatski narativ o „stoljeću sedmom“, te da ga pokušava zaobići tako što se proglašava nešto starijim (spominjući Ilire), budući da se ne može pronaći u mitu o doseljavanju.

Određujući se samo kao etnija, Bošnjaci liježu u predugačku postelju jer moraju priznati da BiH dijele s drugim narodima. Proglašavajući druge narode tek izdancima svoga naroda, koji je zaboravio svoj identitet jer su preko religije naučeni da nisu Bošnjaci, oni se pokušavaju rastegnuti preko cijelog kreveta. Pritom su toliko vezani za svoju etniju da ne dopuštaju ikome izjasniti se kao Bosanac pa čak vode i kampanju protiv toga (http://bosnjacki-pokret.org/o-nama/). Svaka je riječ koja im se uputi neprijateljska – ne samo srpska ili hrvatska, već i bosanska.

Vlasništvo nad k.č. BiH/1995 i dalje ostaje neodređeno. Srba, Hrvata i Bošnjaka ima i previše pa se i dalje svađaju oko nje, dok Bosanaca ima premalo. Pa čak je i Bosanaca koji bi se odrekli takve vrste rasprave premalo, jer i među njima rastu nacionalisti koji grade svoje narative i zabranjuju naprijed rečenima da budu što osjećaju, već samo ono što oni misle. U Bosni i Hercegovini konsocijacija dobiva sasvim drugi smisao, a proponenti i kritičari konsocijacijske demokracije, kao modela rješavanja kriza u duboko podijeljenim društvima, ostaju nijemi- baš kao i svi mi koji nismo Srbi, Hrvati, Bošnjaci niti Bosanci.

————————————————————-

* Ovaj je tekst prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Leona Širac.

Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Prokrustova postelja, Miroslav Galić

2,535 total views, 1 views today