Piše: Nino Kadić
Američki filozof Thomas Nagel u svojoj najnovijoj knjizi „Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False“ oštro kritizira dogmatični znanstveni redukcionizam. Iako je ateist, Nagel ne prihvaća gore navedeni teorijski okvir koji se u znanstvenim krugovima gotovo u potpunosti uvriježio. Umjesto toga u svojoj kratkoj, ali jasnoj knjizi Nagel zauzima kritički stav, čak toliko da brani neke aspekte zloglasnog pokreta inteligentnog dizajna.
Prva je točka koju spominje moderni spor materijalizma i različitih oblika antiredukcionizma. Ističe kako se vladavina materijalizma bliži kraju te kako zaključci antiredukcionizma ne mogu zauvijek ostati bez odgovora. Ako prihvatimo nemogućnost materijalizma da u potpunosti objasni svijest, Nagelov glavni primjer, otvara se mjesto novim kategorijama poput kvalije, svrhe, značenja, vrijednosti, želja, namjera i tako dalje. No želimo li u potpunosti razumjeti ulogu uma u prirodi, potrebna nam je alternativa redukcionističkom pogledu: „Ako nas fizička znanost, što god ona imala za reći o izvoru života, ostavlja nužno u mraku oko pitanja svijesti, to pokazuje da ona ne može dati osnovni oblik razumljivosti o ovome svijetu.“ (Nagel, 2012:34) U skladu s tim Nagelovo je glavno uvjerenje da um nije kojekakva „nuspojava“ evolucije, već osnovni aspekt prirode, prisutan u samoj konstituciji bitka, a ne nešto što iz materijalnoga izvire. Budući da je evolucijska teorija prvenstveno usmjerena na objašnjavanje fizičkog razvoja organizama, ona nam ne daje adekvatno objašnjenje uma. Također uzmemo li u obzir razne antiredukcionističke argumente iz moderne filozofije uma, od daltonističke znanstvenice Mary do filozofskih zombija, opravdano je posumnjati u to je li materijalizam dostatan teorijski okvir. Svijest je po svojoj bîti nepremostivi problem, ona je zauvijek nedostupna znanstvenoj spoznaji. Jednostavnije rečeno – subjektivno se iskustvo po definiciji ne može objektivno spoznati. Međutim znanost je dala brojna objašnjenja odnosa mentalnih i fizičkih stanja. Unatoč tome jasno je da taj odnos ne objašnjava samu svijest. Mi možemo skenirati i secirati cijeli mozak, no nigdje nećemo naći semantički sadržaj svijesti. Osim svijesti, Nagelu je problematična i sama ljudska spoznajna mogućnost, tj. postojanje procesa mišljenja, evaluacije i rasuđivanja. Sama činjenica da ljudi i životinje mogu misliti i donositi zaključke o ovome svijetu daleko iznad razine fenomena u velikom je raskoraku s naturalizmom. Vjerojatnost da takva jasna i pouzdana spoznajna mogućnost nastane kroz prirodnu selekciju bez ikakve teleologije vrlo je mala. Dakle, prihvatimo li naturalizam, ljudska se svijest razvija zbog prirodne selekcije – organizam svijet promatra na onaj način koji mu omogućuje opstanak. Možemo li onda biti sigurni da su naše spoznaje o svijetu istinite? Zasigurno ne. Kako Nagel kaže: „Evolucijski naturalizam implicira da ne bismo trebali shvaćati niti jedno od naših uvjerenja ozbiljno, ukljućujući i znanstvenu sliku svijeta o kojoj evolucijski naturalizam ovisi.“ (Nagel, 2012:23) Prihvaćanjem takvog naturalizma priznajemo da je objektivnost naše spoznaje, koja je glavni aspekt moderne znanstvene metode, malo vjerojatna. Iz toga slijedi da znanstveni naturalizam vodi do skepticizma oko same znanstvene metode, pa tako i oko njezinih zaključaka i otkrića. Nagel ističe da moramo odbaciti neteleološki redukcionistički naturalizam ako želimo biti sigurni u našu spoznajnu mogućnost: „Ono u što sam uvjeren negativna je tvrdnja da, ako želimo razumjeti naša pitanja i prosudbe o vrijednostima i razlozima realistično, moramo odbaciti ideju da oni dolaze iz djelovanja sposobnosti koje su nastale od početka kroz slučajnost i prirodnu selekciju, ili da su one sporedne nuspojave prirodne selekcije, ili da su proizvodi genetičkog drifta.“ (Nagel, 2012:69)
Nagel također problematizira ideju da je bogat i raznolik život na Zemlji nastao evolucijskim procesima o kojima nam govori materijalistička i neodarvinistička znanost. Naime ideja da se život razvio bez ikakve teleologije autoru je veoma nevjerojatna. Svijest zajedno sa spoznajnom mogućnosti živih bića čini ono pitanje na koje znanost još nema odgovor. Materijalističko je viđenje evolucije nedostatno kada u obzir uzmemo svijest. Moralo je postojati „još nešto“ što je odgovorno za razvoj svijesti. Nagel iz tog procesa isključuje boga i bilo kakav oblik natprirodne sile. On vjeruje da je um sadržan unutar prirode, te da nije tek posljedica fizičke evolucije. Takvo viđenje možemo zvati panpsihizmom. Druga glavna teza vezana uz nastanak svjesnih organizama koju Nagel uvodi prirodna je teleologija: „[P]rirodna teleologija znači da je univerzum racionalno upravljan na više načina – ne samo kroz univerzalne kvantitativne zakone fizike koji su temelj uspješne kauzacije, nego i kroz principe koji impliciraju to da se stvari događaju zato što su na putu koji ih vodi prema određenim ishodima – najznačajnije, prema postojanju živućih i naposljetku svjesnih organizama.“ (Nagel, 2012:41) Unatoč tome Nagel je čvrst u svom ateizmu i pokušava tradicionalne metafizičke i religijske koncepte smjestiti u prirodu. Naime prihvaćanjem teizma probleme ovoga svijeta stavljamo izvan njega, što Nagelu nije prihvatljivo. Vezano uz to, nije mu prihvatljivo ni viđenje uma kao nečega natprirodnog, što je jasno iz već spomenutog autorovog identificiranja s panpsihizmom.
Sve u svemu, Nagelova je namjera hrabra u svom pokušaju da istakne problematiku modernog znanstvenog redukcionizma. Posljedica je toga da su ga u mnogim recenzijama opisali kao laika koji ne razumije evoluciju, pseudoznanstvenika, izdajnika i slično. Čini se da je među znanstvenim krugovima hereza sumnjati u sadašnji teorijski okvir. Međutim Nagelova promišljanja nisu bez greške te je kritika djelomično opravdana – u svojoj argumentaciji često se poziva na vjerojatnost i intuiciju. Primjerice kada govori o maloj vjerojatnosti nastanka šarolikog i visoko razvijenog života po modernom neodarvinističkom modelu, ne uzima u obzir sve vrijeme koje je prošlo i činjenicu da je Zemlja do sada jedini planet s takvim životom. Doista, vjerojatnost je vrlo mala, ali uz dovoljno vremena ona se ipak može ostvariti. Drugi je prigovor usmjeren problemu apeliranja na intuiciju – mnoge su stvari koje znamo o svijetu vrlo neintuitivne te ih nikako ne bismo otkrili bez pomnog proučavanja. Intuiciju ne možemo koristiti da bismo odlučili koliko je neka teorija vjerojatna. Dakle mogu reći da dotični argument nije vrlo uspješan. Međutim ostali aspekti Nagelovog mišljenja mnogo su jači u kontekstu borbe protiv materijalizma. Posebno bih istaknuo njegovo problematiziranje svijesti i spoznajne mogućnosti živih bića. Vjerujem da je sâmo postojanje svijesti, kvalije kao čistog, sirovog subjektivnog iskustva (npr. „crvenoća“ crvene boje) dovoljno jak argument protiv materijalizma. Ona je doista spoznatljiva samo svjesnom subjektu i nikome drugome osim njega. Time ne želim uputiti na solipsizam, već na činjenicu da je jedan od najbitnijih aspekata prirode – um – potpuno nespoznatljiv znanosti koja pretendira na objektivnost (ako je to uopće moguće). Slažem se s Nagelovim zahtjevom za proširenje evolucijske teorije na ono umno, a ne samo na fizičko. Vjerujem da znanost ne može biti cjelovita dokle god ne prizna svoje granice. Svijest je među njima upravo najvažnija. Osim same svijesti, Nagel promišlja i o vjerojatnosti da mehanicistički procesi bez ikakve teleologije stvore bića čija je spoznajna mogućnost dostatna za točno razumijevanje prirode. Kako je već rečeno, prihvaćanje redukcionističko-materijalističkog shvaćanja evolucije implicira da su naši umovi stvoreni kako bi vidjeli ono što je korisno, a ne ono što je istinito. To nas vodi do općeg skepticizma oko naše spoznajne mogućnosti. Međutim moguće je da umovi dovoljno sposobni za spoznaju prirode nastanu i u klasičnom, materijalističkom objašnjenju. Autor se ovdje opet poziva na vjerojatnost i na intuiciju, no moram priznati da je ovoga puta to smislenije i da argument doista implicira zanimljive i ironične zaključke o samoj znanstvenoj metodi i našoj spoznaji. U svakom slučaju, Nagel u svome djelu jasno ilustrira probleme materijalističkog redukcionizma, čime se razlikuje od većine analitičkih filozofa. Glavne teze djela nisu široko elaborirane, ali su doista moćne u svojoj namjeri i u većini su slučajeva dobro promišljene. Nadam se da će ih Thomas Nagel u svome budućem radu detaljnije obraditi i predstaviti nam jednu široku i dobro argumentiranu kritiku znanstvenog materijalizma. Unatoč tome knjiga je doista rijetko i vrijedno moderno djelo koje bez straha kritizira slijepu, gotovo dogmatičnu vjeru u znanstvenu metodu te nas upozorava na njene veoma stvarne granice.
Izdavač knjige: Oxford University Press, New York 2012.
3,002 total views, 2 views today
