Piše: Miroslav Galić, Banja Luka
Kada se narod nađe u situaciji u kojoj mu je njegova vlada najveća prepreka u pokušaju ostvarivanja vlastitih prava, kada sama struktura političkih odnosa doprinosi nazadovanju umjesto napretku, kada je svaka ideologija potrošena, a vjera u svaku instituciju izgubljena, kada je jedino što još može osjetiti vlastita nemoć, s pravom se taj narod može zapitati – jesu li sva sredstva moje borbe iscrpljena? Postoji li negdje neki prostor unutar kojeg je još uvijek moguće djelovati?
O tome da je između naroda i njegove vlade došlo do nepremostivih razlika lijepo govori primjer koji navodi P. Bowman u svom izlaganju War Games (or: politics and hashtag #ukuncut), u kojem govori o planiranim akcijama britanske Vlade u vezi sa najavama masovnih prosvjeda uzrokovanih proračunskom štednjom: „(…) Vlada je počela da se bavi ratnim igrama: teorijskim kompjuterski simuliranim razigravanjima različitih scenarija o tome kako bi periodi protesta, demonstracija, štrajkova i političke mobilizacije mogli da se odvijaju, te kako bi ih vlada mogla svladavati, nad njima dominirati, kontrolisati i poraziti ih“ (Bowman 2011).
U ovom primjeru jasno se vidi kako vladajuće strukture shvaćaju legitimno (i legalno) pravo građana da protestiraju i izraze svoje mišljenje, kao i da na taj način na institucije vrše pritisak, kao kakav neprijateljski akt koji se mora na vrijeme predvidjeti i na taj način u korijenu sasjeći. Vlada unaprijed zauzima prostor političkog djelovanja i potpuno ga prilagođava vlastitim taktikama, efektivno onemogućavajući i samu mogućnost da klasična institucionalna politička borba donese rezultat koji bi bio drugačiji od onog, od nje zamišljenog. Bowman o tome kaže: „Sukob za koji se Vlada sprema je tradicionalni oblik konfrontacije poput štrajkova i protestnih šetnji. Ona se priprema za borbu sa njima na svim frontovima: od mikrologičkog i tehničkog (kako će se protesti obezbjeđivati i njima se upravljati) preko medijskog i političkog (kako će protesti biti prikazivani u medijima i parlamentu) i pragmatičnog (kako bi se oni mogli iskoristiti za sticanje političke prednosti – na primjer, uvođenjem privatnih kompanija koje bi obezbjeđivale usluge koje štrajkači uskraćuju – a što i jeste stvar koju vlada želi, u krajnjem slučaju) do legislativnog (kako proteste i štrajkove u stvari kriminalizovati)“ (Bowman 2011). Kao moguće rješenje on predlaže da prosvjednici i demonstranti igraju vlastite „ratne igre“, ali na način koji je različit od klasičnih oblika političke konfrontacije te tako izbjegnu predviđalačkom pogledu vlade i njenih taktika. S tim u vezi razmatra mogućnosti socijalnih mreža i internetskih portala kao što su Twitter, Facebook i UK Uncut, shvaćajući ih kao moćnu prethodnicu koja bi imala zadatak natjerati institucije da u parlamentarne procedure uzmu zahtjeve masa koje se ovim putem oglašavaju.
Ako se u Britaniji ovakav koncept artikulacije narodnog nezadovoljstva vidi kao „prethodnica“ i kao poželjna pojava, zanimljivo je promatrati takav koncept pružanja otpora vlasti u jednoj tako kompleksnoj političkoj sredini kao što je BiH.
Za BiH je simptomatično gotovo potpuno odsustvo iole masovnijega političkog prosvjeda. To ne znači da razloga za prosvjede nema, naprotiv. Ako uzmemo za primjer razloge zbog kojih se danas u Londonu masovno prosvjeduje (na prosvjedima 26. ožujka po različitim procjenama sudjelovalo je između 250.000 i 500.000 ljudi), a to su Vladina rezanja troškova u javnom sektoru, kako plaća javnih službenika tako i socijalnih davanja, uočit ćemo da ti razlozi zaista ne mogu biti osnova za proteste u BiH. U zemlji, u kojoj prema službenim statistikama registrirana stopa nezaposlenosti u siječnju 2011. iznosi 43,1% (Agencija za statistiku BiH 2011), teško da možemo govoriti o socijalnim davanjima kao o osnovi za prosvjede. Ta socijalna davanja tek trebaju biti izborena i to je osnova oko koje postoji rastuće nezadovoljstvo koje još uvijek ne izbija na površinu u obliku masovnih prosvjeda.
Ali da vidimo zašto bi zahtijevanje promjena u BiH bilo neophodno i koji su to načini na koje bi se do istih moglo doći.
Plastičan primjer na osnovi kojega možemo bolje shvatiti neophodnost promjena u BiH jest jedan od predizbornih slogana jedne od najjačih partija na posljednjim općim izborima u listopadu 2010. Slogan je glasio: „Dejton zauvijek“. Samo, taj slogan ne govori o miru koji bi trebao trajati zauvijek, a koji je Okvirnim sporazumom o miru potpisanom u Daytonu uspostavljen, već o političkoj formi koja je pozivanjem na taj sporazum uspostavljena i koja ni na koji način nije promijenjena već desetljeće i pol, a koja bi, kako već slogan kaže, trebala ostati nepromijenjenom zauvijek.
A kakva je to forma? Forma u kojoj postoji samo nominalna centralna vlast bez ikakvih značajnijih ovlaštenja, u kojoj je sva politička moć koncentrirana u rukama lokalnih „barona“ koji ne prezaju od korištenja iste u maksimalnoj mogućoj mjeri, i ne može se nazvati drugačije do formom feudalnih odnosa. U toj formi odnosa narod je sveden na poziciju kmeta, a „baroni“, u skladu sa zaslugama, odabranim pojedincima dodjeljuju vlastelinske titule oličene u javnim funkcijama. Jedina promjena koja je moguća u tako strukturiranim odnosima je periodična promjena barona, ali ne i promjena samih odnosa koji bez obzira na ishode izbora ostaju isti. Time se i sva politička aktivnost svodi na to da se postane „kalif umjesto kalifa“. Pitanja ekonomskog razvoja, zapošljavanja, reformi socijalnih fondova, financiranja obrazovanja itd. služe isključivo u predizborne svrhe, kao i za diskreditaciju političkih protivnika, dok stvarne želje i volje da se na tim problemima radi nema.
Dakle neophodno je mijenjati strukturu političkih odnosa koja u BiH postoji. Iz takve strukture promjena ne može doći sama od sebe. S obzirom na to da je svaka pozicija unutar institucionalnog okvira, od pozicije ministra, preko direktora javnog poduzeća do predsjednika savjeta mjesne zajednice, tek nagrada za zaslužne pojedince, ne može se očekivati da onaj koji je tu nagradu „zaslužio“ pokrene proces kojim bi doveo u pitanje samu svoju poziciju. Ustvari, sve što bi se od takve strukture moglo očekivati jest učvršćivanje uvjeta koji je proizvode. Odakle bi onda ta promjena mogla doći?
Bowman uočava potencijalnu snagu društvenih mreža: „Komunikacija, koordinacija i mobilizacija omogućena tehnologijama poput Twittera u pojedinačnim akcijama i zauzimanjima je već pokazala da je zaista zadivljujuća. (…) Protestanti, demonstranti i okupanti međusobno komuniciraju, informišu jedni druge, podižu jedni drugima moral, istovremeno obavještavajući svakog zainteresovanog o tome šta se dešava na način koji zaobilazi i prevazilazi sporije, ograničene i neizbježno pristrasne institucije televizije, radija, štampe, čak i on-lajn medija“ (Bowman 2011).
Doduše, postoji unutar popkulturnog fenomena jedna značajnija stvar od proste „komunikacije i koordinacije“ – emancipacija. I to emancipacija kako je Ranciere shvaća – „akt inteligencije koja se pokorava samo sebi čak i dok se volja pokorava drugoj volji“ (Ranciere 1999: 13). U Učitelju neznalici Ranciere govori o flamanskim studentima koji su sami sebe naučili francuskom jeziku, bez konkretne pomoći učitelja u smislu objašnjavanja, jer je učitelj bio tu kao onaj koji je suprotstavio, ne inteligenciju, već svoju volju – volji učenika koji su bili u stanju naučiti strani jezik na isti način na koji su učili materinji – intuitivno. Učitelj tu nije prenosio nikakvo znanje, niti je koristio ikakavu metodu koja nije bila učenikova, sve što je učitelj napravio bilo je da je stavio učenika u situaciju iz koje ga njegova vlastita inteligencija može izvući; on ga je emancipirao: „Ko god podučava bez emancipovanja taj zaglupljuje. A ko god emancipuje, ne treba da brine o tome šta će emancipovana osoba naučiti. Ona će naučiti ono što hoće, možda ništa. Znaće da može da uči, jer na djelu je jedna ista inteligencija u svim proizvodima ljudskog uma, i da čovjek uvijek može da razumije riječi drugog čovjeka” (Ranciere 1999: 18).
Socijalne mreže u okviru fenomena pop kulture se na taj način mogu shvatiti kao svojevrsni učitelj neznalica. Unutar tih mreža pojedinac je ostavljen samom sebi da se snalazi i uči. Sama njihova struktura ne dozvoljava nikome unutar njih da se izdvoji i nametne kao autoritet inteligencije, već je svatko jednak i svakom je jednako dostupno sve što se na njima nudi. Uključenost u te socijalne mreže svakako ne mora značiti da će svatko samim svojim prisustvom na njima nužno učiti ili se razvijati, ali kao što Ranciere kaže – to nije briga onog koji emancipira, sama mogućnost da se uči unutar prostora u kojem su svi jednaki i kojem znanje pripada svakom jednako, već sama po sebi emancipira.
Spomenute mreže također stvaraju i jedan prostor koji predstavlja alternativu prostoru tradicionalnog političkog (i ne samo političkog) djelovanja, prostor koji je oslobođen indirektnosti pristupa i direktnosti kontrole karakterističnih za državne institucije, izborni proces i politički život uopće. Možda ona vrsta prostora, ona vrsta distance unutar države koju Critchley naziva intersticijalna distanca, “unutrašnja distanca koja mora da se otvori iznutra” (2008: 113). Doduše, možda prije pukotina unutar koje bi se taj prostor imao stvoriti. Intersticijalni prostori o kojima Critchley govori mogli bi biti prostori koji tek trebaju omogućiti djelovanje, jer unutar okvira države, kakvu smo u tradicionalnom obliku naslijedili, postoje prostori za moguće djelovanje zauzeti gore spomenutim vladinim mjerama. Nikakva promjena i ništa drugačije od onog-što-već-jest unutar tih okvira se ne može dogoditi. Samo smještanje zamišljene borbe u te prostore znači pristajanje na vertikalnu hijerarhiju i kompetenciju institucija države te odustajanje od mogućnosti otvaranja prostora za „pojavu efektivnog političkog subjekta“.
Prostor koji je neophodno stvoriti nije tek bilo kakav prostor. To sasvim sigurno nije neki već postojeći prostor koji bi bilo neophodno ponovo zaposjesti istjerivanjem “okupatora” i “uzurpatora”. Taj prostor je sasvim novi prostor koji ne može da se gradi na pretpostavkama bilo čega prošlog ili utvrđeno postojećeg, nikakvog autoriteta ili pretpostavljenog poretka. To je prostor koji bi imao proširiti javnu sferu koju „spontana praksa svake vlasti teži suziti“ (Ranciere 2008: 68). Tek iz tog prostora bilo bi moguće govoriti o demokraciji kao „vladavini bilo koga“, kako je Ranciere naziva. Djelovanjem koje je na taj način odvojeno od države, a da državu ne negira, moguće je ukazati na to da moć u demokraciji nema nikakvu stvarnu osnovu i da su unutar nje svi jednako (ne)kompetentni za vladanje, da je u demokraciji „moć neke skupine jednakih ljudi moguća samo kao zbrka kreštave i bezoblične gomile koja bi bila u društvenom poretku ekvivalent onoga što je kaos u prirodnom poretku“ (Ranciere 2008: 107).
Jedna od osnovnih karakteristika pop kulture jest ta da ona uspijeva izbrisati različite podjele koje su unutar društva prisutne. U proizvodima pop kulture jednako uživaju i obrazovani kao i oni neobrazovani, domaćice i sveučilišni profesori, stari i mladi, ljevičari i desničari, nacionalisti i kozmopoliti… Socijalne mreže kao jedan od popkulturnih proizvoda omogućavaju svim spomenutim grupama da ravnopravno u njima sudjeluju i da ne budu isključeni zbog pripadnosti jednoj od njih. Potencijalno subverzivna posljedica tih fenomena moglo bi biti njihovo prelijevanje iz virtualnog prostora informatičke komunikacije na politički život, odnosno stvaranje prostora političkog organiziranja i djelovanja lišenog ideoloških predrasuda, koncentriranog na ishode samog djelovanja.
Možda je uzdanje u to, da nešto tako trivijalno poput pop kulture i njenih produkata može stvarati prostore i mogućnosti za djelovanje koje dosad nije bilo zamislivo i da djeluje emancipacijski, pretjerano. Ali čini se da su sve druge opcije, barem što se tiče političkog djelovanja u BiH, zatvorene. Upuštanjem u klasičnu institucionalnu borbu samo bi se produžavala agonija u kojoj se narod nalazi, agonija koja bi mogla, u skladu s prije spomenutim sloganom, i sama ostati tu zauvijek. Naravno, druga opcija je da se ne čini ništa,a ako je to pravi put, onda smo mi već odavno na njemu.
—————————————————————————
Literatura:
Bowman, Paul: War games (or: politics and hashtag # ukuncut). Jacques Ranciere: focusing on the work of Jacques Ranciere <http://ranciere.blogspot.com/>. 2011. <://ranciere.blogspot.com/2011/02/war-games-or-politics-and-hashtag.html> Posjet: 24. ožujka 2011.
Critchley, Simon. Infinitely Demanding: Ethics of commitment, politics of resistance. London / New York: Verso. 2008.
Nezaposleni po djelatnostima u januaru 2011. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. 22. ožujka 2011. < http://www.bhas.ba/saopstenja/2011/ZAP_2011M01_001_01_BH.pdf>. Posjet: 24. ožujka 2011.
Ranciere, Jacques. The Ignorant Schoolmaster: Five Lessons in Intellectual Emancipation. Stanford: Stanford University Press. 1999.
Ranciere, Jacques. Mržnja demokracije. Zagreb: Naklada Ljevak. 2008.
__________________________________________________________
* Ovaj je tekst prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Paula Jurić.
Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: M.Galic – Subverzivnost u popularnoj kulturi
1,530 total views, 1 views today
