Povodom rođenana Friedricha Nietzschea Miroslav Galić iz Banje Luke podijelio je s nama svoj tekst koji je osvojio prvu nagradu za najbolji studentski esej na Prvoj filosofskoj školi νόημα u Nikšiću 2012. godine.
Sloboda je kada naučiš da zahtijevaš samo od sebe, a ne od života ili od drugih, i kada znaš da daješ: sloboda znači žrtvovanje u ime ljubavi.
Andrej Tarkovski
Ante scriptum
Na tren je zaustavio svoj uspon. Lakoća koju je osjetio nakon što se riješio okova kao da je počela da vjetri, a bol u vratu i na bedrima, koje su do maločas ti isti okovi ranjavali, počela je da se vraća silnija i oštrija no prije. Sjeo je na hladan kamen i utrnulim prstima trljao vrat i bedra pokušavajući se riješiti bola. Odsjaj vatre iz dubina špilje se sada jedva nazirao i činio tek dalekom uspomenom, poput onih iz djetinjstva – nestvarnom, rasplinjenom, koje se manje sjećamo, a više dopunjujemo sadašnjim mislima.
Gore, daleko iznad njega, treperilo je varavo svjetlo koje ga je mamilo. Ustao je ječeći od protrnulosti. Naprijed, samo naprijed… Ka svjetlu, ka slobodi.
1
Čak i kada isključiš sav svijet, druge ljude i pojave, sve moguće i nemoguće čimbenike koji te određuju, jednako znanstvene kao i one iracionalne, shvatiš da čak i u slučaju da ostaneš sam kao jedino postojeće, kad se svi odnosi svedu na samoodnošenje, ne postoji mogućnost da ostvariš ono što jesi. Već sama misao, pokušaj izricanja i pokret onemogućuju da budeš. Jer ti si metafizičan, a svako ostvarenje tebe je – ontologija. Prešavši iz mogućnosti sebe kao sebe, u sebe kao nemogućnost drugog, prestao si biti ono što jesi.
2
Ono što jest nije ono što može biti, a ono što može biti nikada nije ono što jest. Dano ti je da poput Tantala vidiš ono što ti je potrebno, ali to nikada ne možeš dohvatiti. Svaki put kada pretvoriš san u javu, on prestaje biti ono što jest – san, i postaje java, surova i gruba, odbojna stvarnost u kojoj ničega nema od onoga što je u njoj snivano. I ti se miriš, naravno. Žrtve se moraju podnijeti da bi se ostvarilo ono što je mogućnost. Stvarnost nije san i moraš imati dozu realnosti kako bi uvidio da to nikada neće biti. Možda je zaista tako. Ne znam. Ali sve što sam želio je san, ne java. Ne san koji postaje java. San – onakav kakav je kad se sanja. Ne želim ga ostvarivati niti živjeti. Želim ga sanjati.
3
Analiziranje bilo čega „postojećega“ je smješnije od zahtjeva za Istinom. Što bismo dobili kada bismo uspjeli obuhvatiti pogledom ili znanjem sve ono što jest ili što je bilo? Kakve odgovore? Da smo grozna, blesava bića koja uvijek znaju što treba, ali uvijek završe radeći što ne treba? Da nam je povijest zbirka suludih ratova, iskorištavanja i patnji koje nas pritišću silom koju nijedno biće ne može podnijeti? Da nam kralježnica puca pod teretom ludosti koje nam stižu na naplatu kao što su oduvijek svima stizale? Nema svrhe plakati. Neophodno je zbaciti teret koji nas pritišće i uvidjeti da ga ne moramo nositi; uvidjeti da ništa nije onakvo kakvim se čini, da ništa ne mora biti onakvo kakvo jest. Uostalom, da ništa ne mora biti uopće.
4
Nije li baš ta naša duboka ubijeđenost da nečega mora biti razlog tomu što nešto uopće jest? Nije li naša želja da nas ima razlog što nas ima i što toga nečega ima i što svega ima? Zamislimo kako bi bilo da prestanemo tako misliti, da se jednoga dana probudimo i shvatimo da nam je baš svejedno ima li svijeta, ima li nas, ovoga ili onoga. Ničega ne bi bilo kada bi nam to uspjelo. Ako bismo tako uspjeli poraziti sav univerzum i njegovu zakonitost i nužnost – čistom nezainteresiranošću – jesmo li svjesni koliku bismo moć imali? Onoga trenutka kada nam sve bude izgledalo kao ništa, a svaki smisao bude obesmišljen, tada imamo dašak mogućnosti da budemo, a da nas nema.
5
Nevjerojatna je naša opsesija nužnošću. Sama mogućnost odsustva nužnosti čini nam se nepojmljivom. Ne obeshrabruje nas ni činjenica da nismo u mogućnosti demonstrirati tu nužnost u koju se toliko zaklinjemo. Ne shvaćamo da je svaki proces kojeg smo ustanovili kao nužnog postao nužan upravo time što smo ustanovili njegovu nužnost. Ako zagrebemo po površini naših ionako površnih konstrukcija nužnosti, uvidjet ćemo da nijednu od njih nismo utvrdili kao nešto što se nije dogodilo, već samo kao one koje su se dogodile i kojima smo nametnuli red i međusobni slijed te iz toga nametnutoga slijeda zaključili njihovu nužnost. To je poput prepoznavanja oblika u oblacima. U nečemu što samo po sebi nema nikakav konačan niti nužan oblik mi pronalazimo poredak, pronalazimo oblike i povezujemo ih u nešto za što kažemo da je neki određeni oblik, iako je za svakoga od nas neki drugi.
6
Ne postoji nužnost. Postoje samo naše želje, a one nisu nužne. Naravno, mi ih osjećamo kao takve, ali one to nisu. Jer kao što mogu željeti jednu stvar, isto tako mogu željeti i drugu, a ni prva niti druga nisu nužne. Doduše, netko će reći: „Moramo željeti. Ako već konkretnost stvari koje se žele nije nužna, nužno je željeti.“ Možda. Ali pokušajmo ne željeti. Vidite, to što mi nismo u stanju odreknuti se željenja samoga, ne dokazuje ništa.
7
Da bi nas nužnost mogla zgrabiti u svoj čelični stisak, ona prethodno mora dobiti naše dopuštenje. To je poput Sotonine moći nad ljudima – da bi Sotona došao u posjed naše duše, najprije mora potpisati ugovor s nama. Naravno, iskoristit će svaki trik da nas navede da to učinimo, ali ne može jednostavno iskočiti iz dubina Pakla, posegnuti rukom i iščupati nam dušu – ne, mi mu je moramo servirati na srebrnome pladnju. Tako barem kršćani vjeruju. U svakom slučaju, to je dobra usporedba. Jednako je s nužnošću – moramo joj se sami pokoriti, prihvatiti njezinu vlast da bi je uopće bilo. Međutim mi smo toliko uvjereni da je nužnost metafizički princip po-sebi da nikada ne dovodimo u pitanje njezin autoritet. Sigurno je sjajno biti vladar u zemlji u kojoj svi vjeruju da je ta vlast apsolutna i po sebi nužna, u kojoj nitko tu vlast ne dovodi u pitanje.
8
Onaj tko ima vlast nad vama, mora imati moć koju vi nemate, a takvo što jednostavno nije moguće. Jer na kraju krajeva, koliko god nam to izgledalo neprihvatljivo, mi smo ti koji imaju najveću moć – vlast nad osobnim životom i smrću. Onaj tko me može ubiti, ne može imati nada mnom vlast, jer ne može učiniti ništa što ja ne bih mogao učiniti. Time sebe isključuje kao vladajućeg.
9
Gdje se krije suština odnosa moći i uspostave vlasti kojoj se pokoravamo? Očigledno je da smo dali pristanak. Ali kako? Kada? Čini mi se da se tajna krije u već spomenutim željama. Kako nije moguće biti u položaju moći na način da se uništi objekt nad kojim se provodi, onda je neophodno učiniti onoga nad kojim se se želi vršiti vlast spremnim da nam svojevoljno preda vlast nad sobom, učiniti ga da nešto želi, da njegove želje budu vatra na koju dodajemo ugljen. A onda kada zaboravi da ima vlast nad sobom, kad sve što bude želio jest da još više želi, tada ga držimo u šaci. Kad zaboravimo da je željenje to koje nam onemogućava slobodu, tad padamo u ropstvo svog vlastitog željenja. Zaboravljamo da je sloboda u vlasti nad vlastitim postojanjem. Ironično je to što nas je naša najveća želja za postojanjem zapravo zarobila. Iz želje da nas ima slijede sve druge želje koje se vežu u nerazmrsivo klupko koje nas na kraju vodi okovima nužnosti. Svo to silno željenje pretvara nas u ljude koji više nisu u stanju prepoznati ne-nužnost i koji zelotski uporno ustraju u obrani te iste nužnosti koja ih je pokorila.
10
Ne postoji način kojim bi se to uviđanje postiglo. Nema čarobne formule koju treba slijediti, nikakvoga rituala, vjere, božanstva ni bilo čega za što bismo se mogli uhvatiti ne bismo li postigli taj uvid. Ni budističko tihovanje i meditacija to ne omogućuju, niti samoubojstvo (čak bi se moglo reći da ovo potonje to negira) – ništa što bi se kao znanje moglo prenijeti. Kao što nekome tko nije vozio bicikl ne možete objasniti kako da ga vozi, pa da on nakon toga sjedne i najednom zna voziti (već mora sam pronaći način kako uspostaviti ravnotežu) tako ni ne-nužnost svijeta nije objašnjiva. Na nju se može ukazivati, ali ju se ne može pouzdano znati. Kao što nesuđenome biciklistu ne pomažu objašnjenja žiroskopskih efekata, inercije, vektorskih sila i kružnoga ubrzanja, a još manje oni subjektivni osjeti koje doživljavate kad se vozite, tako ni nekome nesuđenome ne-nužnosniku ne pomažu vaši mistični zanosi i iskušavanje intuicijom, iako mu je samo upućivanje u postojanje toga možda nešto najdragocjenije što mu se može dati.
11
To je mjesto na kojemu svaki naš pothvat prestaje, mjesto s kojega ne možemo vidjeti. Ukoliko nam se ne da razuman razlog za nastavak, točan red vožnje i pažljiv spisak koraka koje do pretpostavljenoga cilja valja napraviti – odustajemo. Međutim kako cilja nema, bar ne u onome smislu kako ga mi pretpostavljamo, nije moguć niti opis puta do njega. Naime mi već jesmo na cilju. Uviđanje da svijet nije nužan – nije putovanje. Mi jesmo putovanje, ali sam uvid to nije.
12
Sloboda ne počiva ni na kakvoj materijalnoj osnovi kao što ni materijalna sigurnost u svojoj osnovi nema slobodu. Bilo kakvo povezivanje sa slobodom i obrnuto predstavlja grešku u prvom koraku. Naime te su dvije stvari toliko različite jedna od druge da se gotovo niti ne dodiruju. O slobodi samoj nije moguće reći bogzna što. Ona nema svoju definiciju koja bi ju u strogom smislu odredila. Jedino je moguće za nju reći nešto toliko uopćeno da nam se po izricanju toga čini da ustvari ništa nismo ni rekli – da je sloboda jedan neodrediv i maglovit osjećaj ispunjenosti, dovršenosti, zaokruženosti; osjećaj koji iz sebe ne proizvodi ništa više od sebe samog; osjećaj u kojemu ne postoji želja za još, za više, za bolje; osjećaj koji je samome sebi dovoljan. Za razliku od toga materijalna osnova je upravo suprotna. Ona uvijek, bez obzira koliko malena bila, proizvodi želju za još – još samo ovo i sve će biti dovršeno; još samo ovaj komadić i bit će mi dovoljno. A kad se to postigne, pojavljuje se nešto novo s čim će se dovršiti i koje će biti dovoljno, i tako u nedogled, u začaranome krugu. Kada za osnovu svojega života uzmete materijalnu osnovu, ono čemu se možete nadati kao konstanti u tom životu jest glad, neutaživa glad koju ni generacije uzastopnih proizvođača materijalne osnove i nadgradnje ne mogu utažiti. To svakako ne treba vrednovati kao dobro ili zlo, samo treba priznati.
13
Priznanje je neophodno da bi se razrješio osnovni paradoks u životu izgrađenome na materijalnoj osnovi – postojanje ideje slobode koja ga prožima i njezino realno odsustvo. Upravo je to odsustvo slobode razlog što se ona posredno, kao ideal, uvodi u život. Susrećući se s realnim odsustvom osjećaja zaokruženosti u životu i suočeni sa spomenutom glađu, mi zahtijevamo odmor od takvog silnoga pritiska za više, bolje, jače, a kako ga ne možemo dobiti, onda sam taj pritisak proglašavamo osnovom slobode i projiciramo ga u budućnost kao nešto što tek treba zadobiti. Naravno da to nije moguće zadobiti ni sada niti u budućnosti. Sloboda nije zadatak ni cilj, već jednostavno osjećaj, moglo bi se reći, mističan osjećaj zaokruženosti. Sloboda je ta koja ukida glad. Slobodan ne želim još, ne vidim budućnost i ne uspoređujem se s prošlošću – glad je minula. Naravno, može se vratiti, ali ne zato što sam potrošio zadobivenu slobodu, već zato što sam ju sâm odbacio stremeći nečemu drugome u čemu mjesta za takvo nešto neodređeno poput slobode nema.
Post Scriptum
Silazak u špilju je bio naporniji od uspona, Umjesto svjetlosti, u dubinama je vladala tama, a njegove oči, jedva privikle na blještavilo spoljašnosti, nisu mogle niti da nazru odsjaje vatre. Puzajući kroz tamu, vratio se na mjesto sa kojega je i pošao. Sa kojega kao da nije niti odlazio.
Sjeo je na tlo, na mjesto na kojemu je, činilo mu se, sjedio tako davno da mu je i od sjećanja na to ostalo samo sjećanje. Naizgled, ništa nije bilo drugačije. Isti zid, iste mutne sjene i isti ljudi koji su netremice gledali u taj zid. Gledao je ta lica. Lica koja nikada nije vidio, iako je sjedio kraj njih i gledao iste sjene tko zna koliko dugo. Gledali su opčinjeno u promičuće sjene, koncentrirani i nepomični. Nisu obraćali pažnju na njega. Pogled mu je neko vrijeme kružio od lica do lica, a potom se smirio na zidu. Sjene su promicale kao što su promicale oduvijek i ništa se nije promijenilo. Ni sjene, ni ljudi, ni gledanje.
Ništa se nije promijenilo – osim što nitko nije bio okovan.
___________________________________________________
* Ovaj je tekst prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Leona Širac.
Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Miroslav Galić – Agonija slobode izvorni tekst
1,788 total views, 1 views today
