Piše: Đulija Aćimović iz Banje Luke
Bosna i Hercegovina jedina je zemlja u svijetu koja je uređena kao republika, a tako niti funkcionira niti se takvom definira. Ona predstavlja mrežu veoma kompleksnih kako pravno-političkih tako i kulturnih normi. Sastavljena od dvaju entiteta (Republike Srpske i Federacije BiH) i triju tzv. konstituivnih naroda (Srba, Bošnjaka i Hrvata), manifestira obilno povijesno i kulturno nasljeđe. Sama konstrukcija države daje naznake prisutnosti najmanje triju različitih vjera pa je, pored Jeruzalema, Sarajevo jedini grad koji ima džamiju, pravoslavnu i katoličku crkvu te sinagogu u rasponu od svega 100m. Kultura shvaćena u kontekstu fluidnog društvenog produkta trebala bi u Bosni i Hercegovini biti bogat i oplemenjujući segment života svakog subjekta, uslijed bliskoga prisutstva različitosti.
Nasuprot tome, ono što se zapravo događa etnička je Zatvorenost. Iako je veza između kulturnog i političkoga neupitna, smatram da je u Bosni i Hercegovini dominantan slijev političkoga u kulturno doveo do izobličenja cjelokupnoga javnog života. Želja za dominacijom na svakom, pa tako i kulturnom nivou na sve tri strane svih triju naroda gotovo je istisnula mogućnost adekvatne egzistencije ostalih – „nekonstituivnih“. Pored tog problema, problem Zatvorenosti doveo je do stava da se pozitivnima i vrijednima spoznavanja označe samo oni kulturni odsječci čiji je subjekt pripadnik/ca nekog od triju naroda. Onaj drukčiji također biva, najčešće svojevoljno, (za)bačen u svoju drugu, treću ili možda četvrtu Zatvorenost bez naročite potrebe da iz nje izađe.
Primjer koji ću sada navesti približava razloge pasivnosti u vezi s neizlaskom subjekta iz Zatvorenosti te samom Zatvorenosti međukulturnih odnosa na lokalnom nivou, a također se može primijeniti i na onaj entitetski. Naime u zvanično ujedinjenom Mostaru koji je radi toga čak izdao poseban gradski Statut (nevažeći za ostale gradove u Bosni i Hercegovini), komunikacija između Bošnjaka i Hrvata, osim što je svedena na minimum, pretežno se ogleda u nemogućnosti postizanja bilo kakvog dogovora. Poznat je slučaj segregacije „Dvije škole pod jednim krovom“ gdje se u istom objektu obrazuju djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, fizički odvojena jedna od drugih – jedna po federalnom, a druga po hrvatskom nastavnom planu i programu. S druge, odnosno treće strane i Republika Srpska, naravno, ima svojstven nastavni plan i program. Tako se, između ostalog, širom zemlje istovremeno uče Istorija, Historija i Povijest. Problem koji proizilazi iz takvog i tome sličnih vođenja politike postaje problem pojedinca koji je inherentno bačen u okove Zatvorenosti mainstream-etnopolitike koja, pored forsiranja tradicionalnoga, nastoji ugušiti svaki eventualni međukulturni embrio. Političko zadire u kulturno toliko da do krajnjih granica određuje kurs kulturnih kretanja, čime je na određen način smanjen izbor pojedinca. Svako je indirektno odstupanje nepoželjno, te predstavljeno kao potencijalno ugrožavanje određenog etnoidentiteta. Na taj se način subjekt koji želi napustiti Zatvorenost premješta iz polja sigurnog u polje nesigurnog. To premještanje podrazumijeva izloženost s kojom se mora nositi, a koja se najčešće može okarakterizirati neodobravajućom.
Utjecaj opstinantnih mainstream-etnopolitičkih elita doveo je do kulturne diktature, degradacije i inertnosti pojedinca kojemu se sve ono s čime se svakodnevno sudara oportunistički predstavlja kao nešto eksterno koje, ako internoj politici ne odgovara, takvo i treba ostati. Problem, naravno, ne leži u njegovanju različitosti, već u stavu naspram njih te pasivnoj težnji likvidacije tih različitosti negiranjem njihova prisutstva i utjecaja do iznemoglosti. Postavlja se pitanje: kako je moguć suživot s onim drukčijima ako se sav međusobni odnos svodi na distanciranje i uranjanje u Zatvorenost? Za početak bi trebalo uspostaviti komunikaciju između onih različitih lišenu demagoško-pejorativnih predznaka i partikularizama. Taj odnos ne smije a priori biti shvaćen pernicioznim, već intencijom za bogaćenjem svojstvenoga identiteta u smislu (samo)spoznavanja. Jer naposlijetku – ono što razlikuje jedan subjekt od drugoga ono je što mu daje samosvijest, identitet. A budući da ljudska bića nemaju samo jedan apsolutni identitet, etnički je identitet samo još jedan u nizu onih relativnih čiji uticaj na naše suživote s vremena na vrijeme valja preispitati.
—————————————————————————————————————
* Ovaj je tekst prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Andrea Rendulić.
Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Đulija Aćimović -ETNICKA ZATVORENOST
3,583 total views, 1 views today
