Piše: Leona Slatković Harčević
Studij filozofije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu relativno je mlad studijski program, osnovan 1992. godine kao dvosemestralni sveučilišni komparativni studij hrvatske filozofije i društva. Danas, 21 godinu poslije, studij filozofije evoluirao je na razinu trogodišnjeg preddiplomskog i dvogodišnjeg diplomskog studija, s mogućnošću postdiplomskog studija u trajanju od tri godine. Filozofiju na preddiplomskom studiju moguće je studirati samo u kombinaciji s drugim studijskim programom, dakle isključena je mogućnost jednopredmetnog studija, što je jedan od prvih problema za mnoge studente koji bi se htjeli posvetiti isključivo proučavanju filozofije. Za postojanje jednopredmetnog studija dva su razloga: prvi, kadar koji se stvara nakon studija filozofije teško pronalazi zaposlenje; drugi, kolegiji koji su sadržani u prve tri godine naprosto nisu dovoljni da popune kvotu od 180 ECTS bodova. Tu dolazimo vjerojatno i do drugoga problema studiranja na Hrvatskim studijima na kojem bih se, kao student, htjela zadržati.
Već prvim pogledom na kolegije koji se nude u programu, jasno je kako je filozofija na Hrvatskim studijima analitički orijentirana, što nije stvar izbora, već je nametnuta i neizbježna situacija. Važno je naglasiti kako više od 90% studenata koji trenutno studiraju filozofiju nisu niti svjesni kako studiraju analitičku filozofiju, pa tako ni ne znaju što je kontinentalna filozofija. To su početne pogreške za mnoge. Naime, rijetki će učenici u četvrtom razredu srednje škole znati za ovu popularnu podjelu filozofije. Oni će najvjerojatnije htjeti studirati filozofiju jer im se svidjela srednjoškolska podloga u povijesti filozofije. Nitko se vjerojatno neće sjetiti provjeriti koje kolegije nudi pojedini fakultet kako bi se prema tome odlučili kako bi se orijentirali. Zbog toga smatram kako bi se na razini svakog fakulteta u Hrvatskoj trebao ponuditi program koji će jasno izložiti razliku između analitičke i kontinentalne filozofije te dati mogućnost biranja. Tako bi tijekom diplomskog studija studenti mogli izabrati svoju jaču stranu i unaprijeđivati svoje usvojeno znanje. Naravno, neki će reći kako će, onaj tko želi, uspjeti produbiti svoje znanje neovisno o programu koji se nudi. No, postoje mnogi studenti kojima je problem rasporediti svoje vrijeme i obveze između dva različita programa, poput filozofije i sociologije/komunikologije/povijesti… Stoga čvrsto smatram kako bi prilagodba programa dovela i do jače motiviranosti među studentima.
Vezano uz ponuđene kolegije, najveća prepreka na koju studenti nailaze jest nedostatak izbornih kolegija. Primjerice, na prvoj godini studentima je ponuđen obavezni-izborni kolegij kojim biraju grčki ili latinski jezik. To je jedini izborni kolegij na cijeloj prvoj godini, što je razočaralo mnoge studente. Na drugoj godini studija uopće nema izbornih kolegija, dok se na trećoj godini neznatno poboljšava situacija s mogućnošću izbora između četiri kolegija. Iako je moguće izabrati kolegije s drugih fakulteta koji su u sastavu Sveučilišta u Zagrebu, studenti to ne rade jer je teško uskladiti rasporede održavanja kolegija na dvama fakultetima. [Također, tu igra ulogu i nepoznavanje okoline i profesora – koliko god bi se mi htjeli uvjeravati, neki profesori naprosto nisu dovoljno kompetentni da studentima prenesu misao vodilju određenog kolegija, stoga zašto bi netko gubio vrijeme kod takvih profesora?] Možda se nedostatak izbornih kolegija temelji u već navedenoj činjenici da Hrvatski studiji nisu u toliko povoljnoj financijskoj situaciji kao drugi fakulteti. Ipak, smatram da je poboljšanje izbornih kolegija prvi korak ka unaprjeđenju kvalitete studija. Vjerujem da bi se studenti aktivnije angažirali u aktivnostima i udrugama kada bi im se pružio pogled i na druge teme poput filozofije ljubavi, seksualnosti, političku filozofiju i slično. Izborni kolegiji bi trebali služiti proširivanju znanja iz nekog određenog područja interesa, no u slučaju Hrvatskih studija, izborni kolegiji bespotrebno ponavljaju gradivo koje je već obrađeno na obaveznim kolegijima. Ipak, važno je istaknuti kako Hrvatski studiji zaista imaju jaku kvotu profesora na području logike, bilo neformalne ili formalne, tako da htjeli – ne htjeli, naučit ćete ju.
Usprkos ovim početnim problemima, mogu li ustvrditi da je studij filozofije na Hrvatskim studijima kvalitetan? Naravno. Profesori i asistenti koji izvode kolegije vrlo su profesionalni i pristupačni, a komunikacija je obostrana, te je ugodno raditi u takvom okruženju. No još jedan problem je u tome što mnogi profesori rade kao vanjski suradnici. Razlog tomu je što se Hrvatski studiji od 1995. godine vode kao znanstveno-učilišni centar, tj. nemaju status fakulteta. Zbog toga primaju mnogo manju kvotu studenata te ih Sveučilište u Zagrebu ne financira jednako kao ostale fakultete što objašnjava prisutnost vanjskih suradnika. Imati vanjske suradnike, s jedne strane, nije loše, jer oni dolaze ili s Instituta za filozofiju ili s Instituta ˝Ivo Pilar˝. S takvim ustrojem studenti imaju priliku upoznati razne profesore koji se kreću izvan Hrvatskih studija i učiti od njih. No problem s vanjskim suradnicima je u tome što dolazi do rastrojenosti i narušava se komunikacija između studenata i profesora. Jedan od primjera je situacija u kojoj studenti moraju trčati po cijelom gradu i prikupljati potpise i ocjene, što smatram da bi se trebalo odvijati na fakultetu.
Naposljetku, navela bih i poraznu činjenicu da više od 85% studenata prilikom upisa na diplomski studij odbacuje filozofiju. Smatram da razlog leži u svemu navedenomu. Mnogi studenti nisu naučili kako razmišljati i argumentirati na prave načine, već su naučili zapamtiti činjenice i tako ih izložiti u ispitu. Filozofija je postala bauk, što je šteta jer Hrvatski studiji raspolažu kompetentnim profesorima koji su izvrsni u svom području. Spomenula bih i udrugu filozofije Scopus, za čiji je rad veoma malo studenata zainteresirano. Razgovorom s drugim studentima saznala sam kako svi imaju isti stav:”No, što ću ja tamo raditi? Pa ne znam ništa o filozofiji.” Program filozofije je za neke studente postao više težak, nego zanimljiv. Zbog toga i pada interes za održavanjem Scopusa na životu te se više nitko ni ne trudi aktivno sudjelovati na simpozijima. Djelomična krivica leži i u nama studentima koji ne potičemo kolege na jači angažman. Aktivni su oni studenti koji su se već istaknuli na fakultetu, koji već imaju iskustva, a ostali prema njima gaje strahopoštovanje. Za bolje stanje filozofije na Hrvatskim studijima, a i općenito u Hrvatskoj, smatram kako se sam program treba prilagoditi studentima tako da ih još više zainteresira za dodatnu literaturu, za aktivno sudjelovanje u mijenjanju programa, za uključivanje u zajednicu i za međusobnu suradnju. Svi smo odvojeni različitim razmišljanjima i usmjerenjima, što nas priječi da shvatimo kako jedni bez drugih ne možemo egzistirati.
6,004 total views, 1 views today
“Filozofiju na preddiplomskom studiju moguće je studirati samo u kombinaciji s drugim studijskim programom, dakle isključena je mogućnost jednopredmetnog studija, što je jedan od prvih problema za mnoge studente koji bi se htjeli posvetiti isključivo proučavanju filozofije.” – Iskustvo me uči da se više “posvete” proučavanju filozofije oni koji su dvopredmetni studenti (u većini slučajeva, to naravno da se ne odnosi na pojedinačne slučajeve). Zašto je tako? U to ne bih htio trenutno ulaziti, uvrijedilo bi možda mnoge.
“Već prvim pogledom na kolegije koji se nude u programu, jasno je kako je filozofija na Hrvatskim studijima analitički orijentirana, što nije stvar izbora, već je nametnuta i neizbježna situacija.” – Da, to je “mainstream” usmjerenje u filozofiji, ali nije poanta u tome da se bira između “analitičke” i “kontinentalne”, nego da i jedna i druga budu zastupljene koliko je god moguće podjednako. Primjerice, na FFZG-u manjka filozofije jezika (to nije nužno analitička filozofija, ali uglavnom se pod to podvodi), znanosti i uma, a dok je s druge strane odveć kolegija iz metafizike, etike i estetike (ugrubo). Mislim da se to nekako može izjednačiti.
“Naposljetku, navela bih i poraznu činjenicu da više od 85% studenata prilikom upisa na diplomski studij odbacuje filozofiju.” – Porazno ili ne, manje važno, činjenica jest, koliko god da sam zastupatelj reafirmacije i vitalizacije humanistike u našem društvu, da opet nije potrebno toliko puno diplomiranih filozofa koliko su svi naši silni odsjeci za filozofiju diljem zemlje sposobni proizvesti. Bez takve samokritičke pozicije (da ima previše odsjeka za filozofiju) nema ni naše moguće kritičke pozicije spram svih sranja koja nas očekuju, u vidu degradacije humanistike.
Možda bi se ostali studiji filozofije trebali ugledati na Hrvatske studije i postrožit malo kriterije, a ne da ti studiji slove među najlakšima.
I problem filozofskog usmjerenja (analitička/kont.) koliko god zna voditi do razočaranja u studij (prvenstveno kada se studira analitička filozofija u kombinaciji sa stvarima poput povijesti, povijesti umjetnosti) je ipak u konačnici problem studenata, jer se pretpostavlja da kad netko upisuje nešto je upoznat s time otprije, a ako ne zna da će se angažirati i proučiti kolegije i program i vidjeti zanima li ga to uistinu.
Ne bih se složila s tobom da je to problem studenata. To je i problem samih odsjeka za filozofiju. Kako se može očekivati da će student prije upisa znati točno što ga čeka? Ja kad sam upisivala očekivala sam drill na oba odsjeka, a dogodilo se to da samo jedan drilla, a filozofija stagnira od nerada. Gdje točno u kurikulumu studija piše da se na predavanjima gotovo ništa ne radi? Da predavači kasne po sat vremena, da jedan niti nije u stanju držati predavanja zbog bolesti, da većina profesora samo predaje za katedrom i ne potiče diskusiju, da neki predavači niti ne znaju reći studentima da se stišaju? Gdje? I nemoj me krivo shvatiti, ovdje ne pričam o podjeli na kontinentalnu ili analitičku filozofiju, ovdje pričam o inerciji koja odmahuje rukom i koja je slijepa uvidjeti da su joj potrebne promjene i k’o fol to želi prebaciti na studente jer kao “sami su si krivi” i ako ih stvarno zanima sami će se angažirati. Istina, potrebno je sam se angažirati, ali je također potrebno postaviti minimum u skladu s vodećim svjetskim institucijama čije su diplome konkurentne na tržišu glede toga s kojim će znanjem i vještinama jedan student izaći s fakulteta s diplomom u ruci. I otom potom je li filozofija kruhonosna stvar, ne pričam o tome. Pričam o tome da se na tržištu rada jako dobro zna koliko vrijedi jedna diploma s filozofije iz sveučilišta u Zagrebu, a koliko diploma iz filozofije s Oxforda ili Edinburgha. Stvar je u stjecanju radnih navika. I ako se odsjek odluči za opredjeljenje na jedan smjer, time zakida studente za drugi i smanjuje mu kapacitet stečenih radnih navika. Dakako da navedena velika sveučilišta ne kombiniraju anal. i kont. fil., ali način na koji sprovode čak i to jedno usmjerenje je daleko sofisticiranije od bilo kojeg Sveučilišta u regiji – i to je ono što je na kraju bitno.
Ovo što ti spominješ je stvar kvalitete studija, ja sam “odgovornost” studenta spominjao samo u onoj mjeri izbora studija, da bi bilo u neku ruku očekivano da će osoba koja ima namjeru studirati neku disciplinu znati neke osnovne činjenice o njoj, jer znam slučajeve studenata kont. usmjerenja kojima je sve to mlaćenje prazne slame, kao i studente na analitičkim studijima kojima je sva ta znanstvenost dozlaboga dosadna, a tu je stvar pogrešne percepcije o predmetu studija. Ako se nekome ne čita Platona, Kanta, Heideggera, neće mu pomoći ni najbolji profesori.
A što se tiče radnih navika profesora, njihovih metoda rada i angažmana oko studenata, u potpunosti se slažem i to je najveći problem studija filozofije. Kao što sam gore napisao, mogli bi se malo podignuti kriteriji, ali za to je potrebna prevelika disciplina i utrošak energije od strane predavača, puno je lakše pričat što te volja s katedre jedanput tjedno, a kad dođe ispit dati par knjiga za pročitat i postavit par pitanja iz “razumijevanja pročitanog”, bez ikakve relevantnosti predavanja (koja bi valjda trebala biti “nagovor na filozofiranje” ili što ja znam).
štima 😉