Poštovane kolegice, poštovani kolege,

Žalosnog i teškog srca javljamo da nas je 23. studenoga 2018. u 73. godini života napustio naš dragi akademik Ivan Cifrić, profesor emeritus na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Ispraćaj će biti u srijedu, 28. studenoga, u 14:30h, u krematoriju na groblju Mirogoj.

Za djelatnike Filozofskog fakulteta organiziran je prijevoz autobusom od Fakulteta s polaskom  u 13:30 sati.

Prof. dr. sc. Ivan Cifrić je cijeli svoj radni vijek proveo na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i posvetio ga unaprijeđenju i promicanju sociologije u Hrvatskoj, posebice socijalne ekologije čiji je bio začetnik i najistaknutiji predstavnik u domaćoj znanstvenoj zajednici i šire.

Kompleksna osoba, kakvi uvijek i jesu najveći ljudi, s ponosom je nosio sve dijelove svoga identiteta. Rođen je 22. siječnja 1946. godine u prekrasnom slavonskom selu Petrijevci, kojem je posvetio i svoju posljednju knjigu „Selo u sjećanju“. Nakon završetka gimnazije u Osijeku, otišao je na studij u Zagreb. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je sociologiju i filozofiju 1969. godine, a 1973. magistrirao i 1980. doktorirao sociolologiju. Na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabran je za asistenta 1970., za docenta 1981., za profesora u trajnom zvanju 1997., te za profesora emeritusa 2017. godine.

Ostavio je izniman doprinos razvoju sociologije u Hrvatskoj i to kroz: uvođenje i vođenje važnih kolegija; vođenje znanstvenih projekata i istraživanja na kojima je okupljao kako sociologe tako i interdisciplinarne timove stručnjaka; vođenje i doprinos stručnim organizacijama; uređivanje znanstvenog časopisa i biblioteke; organiziranje radionica i domaćih i međunarodnih skupova; te pisanje mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova i izlaganje na domaćim i međunarodnim skupovima. Tako je na preddiplomskom studiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu uveo kolegije „Hrvatsko društvo“, „Socijalna ekologija“, „Sociologija obrazovanja“ i „Etika okoliša“, te „Društvo i okoliš“ na doktorskom studiju, a predavao je i „Statistiku“, „Sociologiju sela“ i „Sociologiju religije“. Iako veliki mislilac, koji je i ispred svog vremena pisao i govorio o stanju modernog društva, posebice socijalno-ekološkoj krizi i krizi vrijednosti, polagao je veliki naglasak na nužnost provedbe originalnih empirijskih istraživanja. Vodio je nekoliko znanstvenih projekata: „Ekološka svijest mladih“ (1986.-1987.), „Ekološki aspekti društvenog razvoja“ (1986.-1990.), „Socijalnoekološki aspekti razvoja“ (1990.-1996.), „Socijalnoekološki i modernizacijski procesi u Hrvatskoj“ (1996.-2000.), „Modernizacija i identitet hrvatskog društva“ (2002.-2005.) te „Modernizacija i identitet hrvatskog društva. Sociokulturne integracije i razvoj“ (2007.-2014.). Držao je nekoliko vodećih dužnosti koje je časno i uspješno obnašao: pročelnik Odsjeka za sociologiju, predstojnik Zavoda za sociologiju, začetnik i predstojnik Katedre za socijalnu ekologiju, te predsjednik Hrvatskog sociološkog društva. Bio je aktivan član niza strukovnih organizacija. Također je bio pokretač i dugogodišnji urednik znanstvenog časopisa „Socijalna ekologija“ osnovanog 1992. godine, kao i časopisne biblioteke „Razvoj i okoliš“, te jedan od pokretača znanstvenog časopisa „Revija za sociologiju“. Bio je i voditelj Poslijediplomskog znanstvenog studija sociologije. Organizirao je Sociološku ljetnu školu u Crikvenici. Iako je uvijek i prije svega bio znanstvenik, čvrsto je vjerovao u potrebu da ponajprije sociolozi budu aktivni akteri i zalažu se i rade na unaprijeđenju društva, a ne da budu samo njegovi pasivni promatrači. Bio je tako i prvi Ministar zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske od 1991. do 1992. godine. Za svoj je rad, iako uvijek preskroman da bi o tome mnogo govorio, bio nagrađen nizom uglednih nagrada: „Velikom medaljom Filozofskog fakulteta“ (1991.), „Godišnjom državnom nagradom za znanost“ (2000.), „Državnom nagradom za znanost za životno djelo“ (2014.) i drugima. Uvijek smatrajući da treba znati, čitati i istraživati više, bio je i stipendist Zaklade Alexander von Humboldt. Konačno, kao kruna njegova akademskog rada, izabran je 2010. godine za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Razred za društvene znanosti, te postao voditelj Odsjeka za etnologiju HAZU.

Zygmunt Bauman je, jednom upitan o tome kako prepoznati „pravog sociologa“, izjavio da sociologija i sociolozi uvijek moraju biti sastavni dio društva kojeg istražuju. Znat ćemo prakticiramo li takvu sociološku imaginaciju, nastavio je, ukoliko osjetimo da nas neprestano tjera na razmišljanje, da nas čak i iritira, uzrujava ili nam izaziva osmjeh na licu, ukoliko osjetimo uzbuđenje radi neke nove spoznaje, samo da bi odmah potom uvidjeli koliko toga još ne znamo, ukoliko čitajući o njima i nama otkrijemo nešto i o sebi. Upravo takvu vrstu sociološke imaginacije i  primjer bavljenja trajnim sociološkim temama u ovom promjenjivom globalnom svijetu predstavlja lik i djelo prof. dr. sc. Ivana Cifrića. Uvijek s velikim interesom za čovjeka, uvijek tražeći ono ljudsko, istovremeno se baveći iznimno teškim temama socijalne i ekološke krize, uvijek promišljajući kako poboljšati i olakšati svakodnevni život običnom čovjeku, kakvim je i sebe smatrao, zalažući se za miran suživot čovjeka s čovjekom i čovjeka s prirodom i prirodnim okolišem koji ga okružuje, doprinio je nizu tema iz socijalne ekologije, etike okoliša, bioetike, ruralne i urbane sociologije, hrvatskog društva, istraživanja nacionalnih, religijskih i drugih sociokulturnih identiteta, obrazovanja, regionalnog i nacionalnog razvoja, ali i sociološkoj metodologiji te nizu drugih.

Njegova najveća ostavština i najbolji testament njegove znanstvene veličine su zasigurno njegovi mnogobrojni znanstveni i stručni radovi i knjige. Objavio je preko stotinu znanstvenih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima. Objavio je petnaest knjiga: „Revolucija i seljaštvo“ (1981.), „Klasno društvo i obrazovanje“ (1984.), „Ekološka svijest mladih“ (1987., koautor B. Čulig), „Ekološka adaptacija i socijalna pobuna“ (1990.), „Ogledi iz sociologije obrazovanja“ (1990.), „Napredak i opstanak“ (1994.), „Bioetika“ (2000.), „Moderno društvo i svjetski etos“ (2000.), „Okoliš i održivi razvoj“ (2002.), „Ruralni razvoj i modernizacija“ (2003.), „Bioetičke ekumena“ (2007.), „Pojmovnik kulture i okoliša“ (2009.), „Kultura i okoliš“ (2009. i 2012.), „Leksikon Socijalne ekologije“ (2012.) i „Ekologija vremena i kultura zidova“ (2015.). Uredio je i nekoliko zbornika radova, među kojima „Društveni razvoj i ekološka modernizacija“ (1998.), „Relacijski identiteti. Prilozi istraživanju identiteta hrvatskog društva“ (2008.), „Hrvatski idenitet u promjeni? Relacijski identiteti 2“ (2013.), kao i posljednji „100 godina rođenja Rudija Supeka i 50 godina Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu“ (2016).

Malo je reći da je ovaj gubitak jednog od najuglednijih hrvatskih sociologa današnjice nenadokadiv. Počivao u miru, uz miris svoje lule s duhanom od vanilije, okružen prirodom za koju se cijeli život zalagao i nošen toplinom srca svih nas koji smo ga voljeli i cijenili.