Simone Weil (1909-1943) o Rimu, 1940.

L’analogie entre le système hitlérien et l’ancienne Rome est si frappante qu’on pourrait croire que seul depuis deux mille ans Hitler a su copier correctement les Romains. Si elle n’est pas tout d’abord évidente à nos yeux, c’est que nous avons presque appris à lire dans Corneille et dans le De Viris ;
nous sommes habitués à nous mettre à la place des Romains; même quand c’est la Gaule dont ils s’emparent ; aujourd’hui que nous sommes pris dans une situation analogue, mais où c’est notre ennemi qui joue le rôle de Rome, nous ne reconnaissons pas l’analogie. Car ce sont les conquêtes qu’on est menacé de subir qui font horreur ; celles qu’on accomplit sont toujours bonnes et belles. De, plus, nous ne connaissons l’histoire romaine que par les Romains eux-mêmes et par leurs sujets grecs, contraints, les malheureux, à flatter leurs maîtres ; il faut ainsi un effort de critique continuel pour apprécier équitablement la politique de Rome. Nous ne possédons pas la version qu’auraient pu en donner les Carthaginois, les Espagnols, les Gaulois, les Germains, les Bretons.

Analogija između hitlerovskog režima i antičkog Rima tako je drastična da bi se moglo pomisliti kako je u dvije tisuće godina samo Hitler uspio točno oponašati Rimljane. Ako ta analogija nije odmah vidljiva našim očima, uzrok je u tome što smo tako rekući učili čitati na Corneilleu i na De viris illustribus; navikli smo stavljati se na mjesto Rimljana, čak i kad se radi o njihovu osvajanju Galije; danas, kad smo se našli u analognoj situaciji, ali u kojoj naš neprijatelj igra ulogu Rimljana, analogiju više ne možemo prepoznati. Jer jezu izazivaju samo osvajanja koja prijete; ona koja su dovršena uvijek su krasna i dobra. Osim toga, mi povijest poznajemo isključivo preko Rimljana samih i preko njihovih grčkih podanika, prisiljenih u svojoj nesreći laskati gospodarima; traži se zato neprestan kritički napor kako bismo nepristrano ocijenili rimsku politiku. Nemamo više verzije događaja koju su mogli ispričati Kartažani, Hispanci, Gali, Germani, Britani.

Simone Weil, „Hitler et la politique extérieure de la Rome antique” (1940)

Digitalna verzija izdanja 1960: Une édition numérique réalisée par mon amie Marcelle Bergeron, bénévole, professeure à la retraite de l’École polyvalente Dominique-Racine de Chicoutimi.

(De viris illustribus = Lhomond, De viris illustribus)

Znanstveni skup projekta HRZZ-a “Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke”

U četvrtak, 7. prosinca 2023., s početkom u 9:15, u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu održat će se završni skup projekta “Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke” (projekt HRZZ-a – IP-2019-04-8566). Na skupu će sudjelovati ukupno dvanaest izlagača, među njima i svi sudionici projekta, a svoja izlaganja predstavit će tokom četiriju sesija. Programska knjižica nalazi se ispod:

 

In memoriam Zlatko Šešelj

U noći s petka 24. na subotu 25. studenog napustio nas je profesor Zlatko Šešelj (Zagreb, 1952). Iako je bio dobro poznat cijeloj hrvatskoj zajednici prosvjetara i klasičnih filologa, ponajprije kao autor udžbenika Orbis Romanus 1 i 2 koje je napisao u koautorstvu s Dubravkom Škiljanom i Damirom Salopekom, te kao dugogodišnji urednik časopisa Latina et Graeca i istoimene biblioteke, Zlatko Šešelj ostavio je osobito dubok trag u Zagrebu gdje je radio na svim razinama obrazovanja, od osnovne škole Rudi Čajavec (današnji Izidor Kršnjavi), Klasične gimnazije i potom Privatne klasične gimnazije, do našeg fakulteta gdje je dugi niz godina bio vanjski suradnik zadužen za obrazovanje budućih nastavnika klasičnih jezika na kolegiju Metodika nastave klasičnih jezika.

U današnje vrijeme, kada mnogi dovode u pitanje svrhu i korist učenja latinskog i grčkog, profesor Šešelj bio je jedan od onih koji su i riječima i djelima pokazivali da će za klasične jezike uvijek biti i potrebe i mjesta. Iako je po odlasku iz Klasične gimnazije mogao osnovati bilo kakvu privatnu školu, opću ili matematičku, on nije kalkulirao nego je otvorio još jednu klasičnu gimnaziju u gradu u kojem su već postojale dvije. U njoj je nastavio neumorno približavati klasične jezike i civilizaciju generacijama novih klasičara – ali u školi koju je sam osnovao, radio je to na svoj kreativan i slobodarski način. Kao nastavnik i pedagog bio je vizionar, a inovacije koje je uveo u svoju školu preuzeli su od njega mnogi drugi. Zbog svoje energije i entuzijazma djelovao je kao da će zauvijek biti ovdje, uvijek spreman bilo koju pojavu povezati s nekom antičkom, uvijek s britkim komentarom na račun obrazovnog sustava; bio je institucija sam po sebi i zauvijek će ga pamtiti svi koji su ga poznavali.